Rad bez sigurnosti u Hrvatskoj najviše pogađa mlade i stare radnike

Piše: Dunja Obajdin

U listopadu 2019. godine Europski parlament objavio je istraživanje pod nazivom “Zaposlenost i socijalna situacija u Hrvatskoj”. Prema njihovoj analizi, udio samozaposlenih u RH pao je za 8 postotnih bodova od 2008. (godina globalne ekonomske krize), tj. za 5,7 postotnih bodova u odnosu na 2013. (ulazak u EU) te je 2018. stajao na 10,8 posto zaposlene populacije. Istovremeno, broj zaposlenih na određeno rastao je s 12,3 posto 2008. na 14.5 posto 2013. godine. Godine 2018 iznosio je 20 posto (ali se smanjio za 0,8 postotnih bodova u odnosu na 2017. godinu). Samozaposlenost i rad na određeno, zajedno s prikrivenim zaposlenjem (freelance rad za jednog ili mali broj klijenata), honorarnim radom i radom na nepuno radno vrijeme te radom preko agencija spadaju u nestandardne oblike rada. Nastavi čitati “Rad bez sigurnosti u Hrvatskoj najviše pogađa mlade i stare radnike”

Metodološke preporuke onima koji p(r)oučavaju europske i euroatlantske integracije

Prof. dr. sc. Mile Lasić: Prolegomena u kritičku teoriju europskih integracija

U iščekivanju moje nove knjige “Zašto nam izmiču europski horizonti?”, koja bi se trebala – zbog obimnosti, kako mi je objasnio gosp. Dragan Marković, prvi čovjek “University Pressa” iz Sarajeva, pojaviti u dva toma tek početkom iduće godine – skrećem pažnju zainteresiranim na sažetak koji sam proljetos pripremio za znanstvenu konferenciju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, održanu 18. svibnja 2019. godine na Palama, ali sam bio spriječen sudjelovati, pa sam potom odustao i od razrade iznijetih hipoteza. U produžetku podsjetit ću iz aktualnog povoda i na raspravu u knjizi „Mostarsko-europske priče“ (Art Rabic, Sarajevo 2018.), u kojoj je objavljen i prilog „Kritička teorija europskih integracija“… Nastavi čitati “Metodološke preporuke onima koji p(r)oučavaju europske i euroatlantske integracije”

Emmanuel Macron, l’enfant terrible u EU i NATO (2. dio)

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Izvod iz prvog dijela: (…)Macronova ‘presuda’ utoliko više boli jer su upravo Hrvatska i BiH prije 15 godina bile istinske vedete Solunskog samita  EU – Jugoistočna Europa, dakle nesporno na čelu regionalne kolone na euro-atlantskom putu!

Ostavimo Europskom vijeću da čim prije prizemlji Macronove akrobacije oko datuma otpočinjanja pristupnih pregovora EU sa jedinim odlikašem, ali i najranjivijom državom na Zapadnom Balkanu. Nastavi čitati “Emmanuel Macron, l’enfant terrible u EU i NATO (2. dio)”

Emmanuel Macron, l’enfant terrible u EU i NATO

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Tempirana kao melem na ranu džaba okrečenog dijela europskog predsoblja, Inicijativa predsjednika Srbije Aleksanda Vučića o tzv. malom Schengenu nije polučila neki razdragrani entuzijazam na prostoru Jugolenda, ali ide dalje. Unatoč predvidivim komentarima dežurnih skeptika kontra ovog ‘surogata’ legitimnih europskih aspiracija Zapadnog Balkana ili kolumbo-pretjerivanja cinika koji u svakom panbalkanskom konceptu prepoznaju opasnost od restauracije Jugoslavije, ili čak – Dušanovog carstva! Nastavi čitati “Emmanuel Macron, l’enfant terrible u EU i NATO”

Raskol na Zapadu – 5. dio

Piše: Nedžad S Hadžimusić

Izvod iz 4. dijela: (…) Novu garnituru u vrhu piramide EU je na izbornom summitu Vijeća EU iznjedrio je konstruktivan kompromis glavnog euro-tandema – Merkel & Macron. Isti  zorno zrcali realna strahovanja od neonacističkih, centrifugalnih eskapada tzv. nove Europe – bivših članica istočnog lagera, prvenstveno mađarske i poljske eurounijske braće, usred migrantske krize. Plus, proradio je refleks europske obrane i samozaštite u svijetlu mogućih i nemogućih reperkusija nedovršene Brexit sage…  Nastavi čitati “Raskol na Zapadu – 5. dio”

Raskol na Zapadu – 4. dio

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Izvod iz 3. dijela: …Stephen Bannon, taj euroatlantski ‘apostol neonacizma’ jeste u pravu kada kaže kako nema šanse da će EU ikada postati državna tvorevina poput Sjedinjenih Evropskih Država. Pa šta, upravo takva Europa, kao Zajednica europskih nezavisnih država  (Communauté des etats indépendants)  ostaje već sedam decenija najuspješniji mirovni projekat i okvir blagostanja za građane država-članica. Neka tako i produži, uz nužne prepravke i dotjerivanja u hodu. Naravno, uz proširenje slijedećim redom – ostatak Jugolenda, pa dalje. Pa-zar-nije-tako?… Nastavi čitati “Raskol na Zapadu – 4. dio”

Raskol na Zapadu – 3. dio

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

(…) nakon povlačenja SAD iz tzv. nuklearnog  sporazuma sa Iranom, pa podrške proglašenju Jerusalema za glavni grad Izraela, rečeno  ‘spašavanje’ aktuelnog izraelskog premijera predizbornim dream poklonom (podrškom Bijele kuće suverenitetu Izraela nad Golanom) dodatno će stigmatizirati golgotu naroda Palestine i pojačati izraelsko-arapske animozitete. Osim što će izazvati ozbiljne osude i kontaminirati medjunarodne odnose u regionu, ali i drugdje po plavoj planeti –  Izvod iz 2. dijela Nastavi čitati “Raskol na Zapadu – 3. dio”

Radikalna desnica, migracije i budućnost Europske unije

Piše: Terri E. Givens

Početni uspjeh radikalne desnce sredinom 1980-ih, poput francuskog Nacionalnog fronta (Front National), podudara se sa zabrinutošću o migracijskim tokovima diljem Europe. Iako je era gastarbeitera završila sredinom 1970-ih migracije su se se nastavile, uglavnom kroz spajanje obitelji.

Stranke radikalne desnice su 1980-ih 1990-ih privlačile birače koji su se osjećali ugroženi ekonomskom modernizacijom i globalizacijom. Ove stranke krivile su migrante za rastuću nezaposlenost, kao i širile strahove da novi migranti predstavljaju prijetnju kulturnoj homogenosti. Istraživanje u mojoj knjizi Glasanje za radikalnu desnicu u zapadnoj Europi pokazalo je da su glasači radikalne desnice bili uglavnom muškarci, zabrinuti zbog nezaposlenosti i nestanka radnih mjesta u proizvodnji.

Radeći istraživanja pred kraj ovog razdoblja, redovito mi je govoreno da su ove stranke kratkotrajni fenomen koji će nestati nakon sljedećih izbora. Posljednja dva desetljeća pokazala su ne samo da te stranke opstaju nego da sada redovito sudjeluju u nacionalnim vladama, bilo kao dio vladajuće koalicije kao u Austriji ili kao podrška manjinskoj vladi što je to bio slučaj u Danskoj od 2001. do 2011. Alternativa za Njemačku (AfD) prvi je put ušla u njemački savezni parlament 2017. godine.

Nedavna istraživanja pokazuju da su migracije najveća briga za većinu glasača u EU. Kako se bliže izbori za za Europski parlament (u svibnju) važno je razumjeti veze između glasanja za radikalnu desnicu i migracija. Moja studija o radikalnoj desnici, napisana devedesetih godina, jasno je pokazala da mnogi birači smatraju izbore za Europski parlament načinom da se registrira njihovo nezadovoljstvo najvećim strankama.

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) procjenjuje da se broj dolazaka u Europu smanjio s preko 390000 u 2016. na 144000 u 2018. Iako je broj migranata i izbjeglica opao u posljednje dvije godine, migracije su i dalje visoko na listi prioriteta glasača i stranaka. To smo mogli vidjeti prilikom podjela između CDU-a Angele Merkel i bavarske sestrinske CSU prošlog ljeta. Iako je vlada Angele Merkel preživjela, njen autoritet je poljuljan i odstupila je s dužnosti vođe stranke (ostala je kancelarka).

Mnoge stranke radikalne desnice bilježe bolje rezultate na izborima za Europski parlament nego na nacionalnim izborima. Na primjer, Marine Le Pen i njena stranka (sada pod imenom Rassemblement national) osvojili su samo tri zastupnička mjesta na izborima 2009. Međutim, 2014. dobili su 24 zastupnika. Taj broj bi mogao narasti 2019. s obzirom na nisku razinu popularnosti predsjednika Macrona (iako se ona povećala kao odgovor na njegove ustupke pokretu “žuti prsluci” krajem prošle godine). Ista anketa pokazala je da se Le Penova antimigrantska stranka “profilirala kao ona koja najbolje predstavlja glavnu opoziciju vladi”.

Izbori za Europski parlament mogu se činiti kao referendum o unutarnjoj politici, ali su i pokazatelji trendova diljem Europe. Na izborima 2009. mnoge radikalne desne stranke uvidjele su da njihovi rezultati rastu. Britanska nacionalna stranka osvojila je dva mjesta, svoje prve zastupnike u Europskom parlamentu, dok je Laburistička stranka imala najniži postotak glasova još od početka europskih anketa 1979. Stranke ljevice imale su te godine neke od svojih najgorih rezultata na europskim izborima;  na primjer njemački socijaldemokrati osvojili su samo 20,8 posto glasova. Stranke lijevoga centra osvojile su 161 zastupničko mjesto, a one desnog centra 263, u parlamentu od 736 zastupnika. Stranke radikalne desnice formirale su dvije partijske skupine koje nisu bile posebno povezane.

Izbori za Europski parlament 2014. donijeli su još bolje rezultate strankama radikalne desnice, ali na kraju su ostali podijeljeni jer se mađarski Fidesz pridružio konzervativnoj EPP (Europska pučka stranka) skupini. Ostale radikalne desne stranke nalaze se u nekoliko stranačkih skupina: Europskih konzervativci i reformisti (ECR, 71 zastupnik), Europa slobode i izravne demokracije (EFDD, 45 zastupnika) i Europa nacija i sloboda (ENF, 35 zastupnika).

Svibanjski izbori

Čini se da će na predstojećim izborima pitanje migracija igrati ulogu u očekivanom uspjehu stranaka radikalne desnice, uključujući talijansku Sjevernu ligu. Njezin čelnik Matteo Salvini pozvao je na “novi nacionalistički blok za izbore za Europski parlament 2019. godine”. Njegova stranka, u koaliciji s Pokretom pet zvjezdica, zauzela je oštar stav prema izbjeglicama nakon formiranja vlade u svibnju prošle godine.

Međutim, bit će važno gledati i krajnju lijevu stranu političkog spektra. Primjerice, zelene stranke uspjele su u protekloj godini nadmašiti rivale iz radikalne desnice, u Nizozemskoj i na bavarskim izborima u listopadu.

Jedan trend na koji ću obratiti pažnju je uloga imigranata i ljudi imigrantskog podrijetla kao birača i kandidata na izborima. U Europi koja postaje sve šarolikija, političke stranke u nekim zemljama su regrutirale kandidate imigrantskog podrijetla, što je opisano u knjizi  o imigrantskoj politici. Kao što je primjetila zastupnica u Europskom parlamentu Neena Gill, „od 751 zastupnika u Europskom parlamentu, samo se njih 12 izjasnilo kao ne-bijelci. Od toga, polovica nas je iz Velike Britanije. Dakle, nakon Brexita moguće je da će se broj smanjiti na samo šest. To bi bilo manje od jedan posto od ukupnog broja zastupnika u Europskom parlamentu“. Raznolikost nije jača strana Europskog parlamenta ali ostaje da se vidi hoće li to biti relevantno u svibnju.

(OpenDemocracy)

Čista struja napokon parira prljavoj

Proizvodnja energije iz vjetra, sunca i biomase nadmašila je 2018. godine onu dobivenu iz ugljena. Rezultati su to godišnje analize europske statistike električne energije koju su provela dva think-tanka (Agora Energiewende i Sandbag). Podaci se posebno odnose na Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju. Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora energije (OIE) u 2018. godini iznosila je 32,3 posto u ukupnoj struji proizvedenoj u EU, što je porast od dva posto u odnosu na prethodnu godinu. Istovremeno, energija dobivena iz ugljena pala je diljem EU za 6 posto, te sada iznosi ispod 30 posto, što je niže od razine iz 2012. godine.

Ukupno promatrano, emisije ugljičnog dioksida u energetskom sektoru pale su za 5 posto 2018. godine, što je rezultat strateškog napuštanja ugljena kao energenta. Budući da su tome za sada najozbiljnije pristupile Velika Britanija i Njemačka, promijenjeni odnos rezultat je prije svega napora u ovim zemljama, odnosno porasta udjela energije dobivene iz OI u tim zemljama, piše Euractiv. Tako je u Britaniji udio struje dobiven iz ugljena 2012. godine iznosio 40 posto, dok je 2018. iznosio 5 posto. U njemačkoj je u istom periodu korištenje ugljena palo sa 19 posto na 13 posto. Promjena odnosa vidljiva je i na cijenama. Tako megavat sat struje iz vjetra ili sunca u Njemačkoj npr. košta trenutno 45 – 60 eura što je jednako ili čak jeftinije od cijene struje po velikoprodajnim cijenama u brojnim zemljama. Cijena ugljena narasla je pak za 15 posto tokom prošle godine, a plina za 30 posto.

Problem Istok-Zapad

Najvažnija stvar koju je studija pokazala, je opovrgavanje stava o plinu kao posredniku između napuštanja ugljena i prelaska na čistu energiju. Prema statističkim podacima prikupljenima u ovoj studiji, na razini Europe, zemlje koje ostvaruju najbolje rezultate u proizvodnji čiste energije one su koje su odmah s ugljena prešle na obnovljive izvore. U samo 6 godina, između 2012. i 2018. europska godišnja razina emisija CO2 iz elektrana na ugljen pala je za 250 milijuna tona. No, što je još važnije, ta ušteda nije se prelila u emisije dobivene korištenjem plina, već se prelila u OIE, piše Euractiv.

Problem s podacima ove studije nastaje u dijelu gdje se piše o ugljenom problematičnim zemljama. Tu se obično krene od Poljske, pa polagano granicom željezne zavjese dođe do Rumunjske, koju ovih dana prate naslovi poput: ” Usprkos predsjedavanju EU, Rumunjska i dalje subvencionira ugljen. Problem s ovakvim studijama stoga je izostanak socioekonomske perspektive struje. Provedene na Zapadu, ovakve studije uzroke manjka agilnosti napretka postsocijalističkih zemalja ka prelasku na OIE, u pravilu pronalaze u nedostatku političke svijesti, političkoj korupciji, ili drugim više psihološkim karakteristikama nego geopolitičkim kauzalnostima.

Stoga je ovdje dovoljno napomenuti kako pravila nisu jednaka za sve zemlje Europe, iako su pisana kao da jesu. Dok skupa tehnologija za OIE, zeleni kapital, strane investicije i političke odluke putuju sa Zapada na Istok; profiti, globalni energetski tokovi i radna mjesta putuju na Zapad. Pritom se investicije pridošle npr. iz Njemačke, u obliku tehnologije, kapitala i know-how npr. za vjetroelektrane, u Bugarskoj npr. pretvaraju u izrazito visoke račune građana za struju, bez ikakvog napretka u industriji, u tehnologiji, u know-how-u i pristupu kapitalu koji bi omogućili postsocijalističkim zemljama da same grade postrojenja potrebna za OIE te da time tako dobivena energija bude sve jeftinija te sve prisutnija i sve dostupnija. U nedostatku toga, te u nuždi uvoza sa Zapada, struja iz obnovljivih izvora zapravo se na Istoku pretvara u još skuplju od one dobivene od ugljena. Ako se tome svemu pridoda prinuda EU da se u potpunosti dokine socijalna cijena struje, očekivanja od zemalja Istočne Europe da prate razvoj OIE u korak sa Zapadom su nerealistična, i svakako nisu odraz psiholoških karakteristika naroda Istoka, već zrcalno prikazuju geopolitičke odnose centra i periferije.

(Bilten)

Po prvi put spominje se izlazak Njemačke iz EU

Njemačka je najveća europska ekonomija i tradicionalno jedna od vodećih zemalja Europske unije. Mnogi smatraju da je Angela Merkel de facto europski lider, bez obzira na poljuljani položaj kod kuće i na pokušaje Emmanuela Macrona da se profilira kao novi vođa.

Njemačka je oduvijek bila veoma proeuropski usmjerena i tu postoji jak konsenzus. Ipak, čini se da se stvari mijenjaju, barem na donedavno ekstremnim rubovima njemačke političke scene. Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland ili AfD) stranka je ekstremne desnice. Osnovana je 2013. kao euro-skeptična stranka kojoj je jedan od ciljeva bio napuštanje europske valute. Vremenom su počele dominirati poruke protiv imigranata i protiv islama. Nažalost, popularnost im je značajno porasla u zadnjih par godina i postali su najveća opozicijska stranka u Bundestagu.

AfD sada, pod određenim okolnostima, predlaže „Dexit“, tj. izlazak Njemačke iz Europske unije. To su objavili na svome kongresu 13.1. Detalji možda nisu važni koliko simbolika, ali jedan od uvjeta koje su postavili jeste raspuštanje Europskog parlamenta i svojevrsni povratak na savez nacionalnih država. Znajući da bi im ovo moglo naštetiti kod birača, lideri stranke pokušavaju ublažiti ranije izrečene stavove da EU treba ‘mirno raspustiti’ do 2024.

Je li ovo važno i zašto? Teško je zamisliti da će Nijemci podržati ovakve politike kod kuće. Svatko s mrvom zdravog razuma zna da je EU odlična za Njemačku. Ali, dolaze europski izbori u svibnju. AfD je jedna od populističkih stranaka širom Europe koje počinju surađivati jer žele značajno povećati svoj utjecaj u Europi i sprovesti svojevrsni ‘populistički puč’. Ako uspiju, to bi moglo imati negativne reperkusije po cijeli kontinent (porast nacionalizma bio bi samo jedan od brojnih problema).

Simbolički je značajno da jedna njemačka stranka predlaže ovako drastične mjere. Pokazuje nam kako daleko su otišle stvari. Do jučer nezamislivo danas je normalno. Pokazuje nam još jednom da Europa ima velike probleme koji se moraju sagledati i riješiti.

Što je rješenje? To je teško pitanje ali odgovor leži u progresivnim strankama diljem Europe koje se naprosto moraju probuditi. Ako žele poraziti populističku osovinu zla, moraju pronaći i implementirati konkretna rješenja za, prije svega, porast nejednakosti i nekontrolirane migracije u Europi. To je mnogo lakše reći nego učiniti ali ako se ne učini to će glasače i dalje tjerati u ruke ekstremista.

Poziv AfD-a na izlazak iz Europske unije treba poslužiti kao upozorenje pred europske izbore. Ako ga se shvati i počne konkretno djelovati, ovo upozorenje moglo bi biti korisno.

DD

Odgovornost za održivost Europe

Rumunjska, Finska i Hrvatska nedavno su objavile program Tria za predstojeći period predsjedanja Vijećem EU. Program Tria uspostavlja zajedničke političke prioritete za period predsjedanja i ne sugerira radikalne promjene, ali stavlja naglasak na kreiranje radnih mjesta i rast kao politiku EU. Europske nevladine udruge zahtijevaju veći naglasak na politike utemeljene na ljudskim pravima, usmjerene na dobrobit na globalnoj razini.

U narednih 18 mjeseci organizacije civilnog društva iz Finske, Rumunjske i Hrvatske povezale su se kako bi zajedno pratile predsjedanja i zagovarati će ljudska prava, razvojnu politiku, civilno društvo i održivi razvoj u politikama EU. Platforma CROSOL koordinirati će aktivnosti organizacija civilnog društva iz Hrvatske vezane uz predsjedanje EU.

Zajednički program Tria usmjerit će Rumunjsku, Finsku i Hrvatsku u procesu postavljanja vlastitih prioriteta za predsjedanja koja pokrivaju razdoblje od 18 mjeseci od siječnja 2019. do lipnja 2020. Svaka zemlja predsjedati će Europskom unijom u razdoblju od 6 mjeseci.

Država koja predsjeda može utjecati na politiku EU primarno određivanjem tema i kreiranjem agenda sastanaka Vijeća prema vlastitim prioritetima. Tri zemlje su se usuglasile o zajedničkim prioritetnim područjima koja su: Unija za radna mjesta, rast i konkurentnost, energetsku zajednicu, slobodu i sigurnost, zaštitu građana te Unije kao globalnog aktera.

“Iako program predsjedanja nastavlja uhodanim putem u politici EU, pojavili su se i neki novi, dobri aspekti: Trio program ističe zajedničke europske vrijednosti, uključujući demokraciju, jednakost i ljudska prava. Ipak, primjerice, migraciji se pristupa iz perspektive graničnog nadzora, umjesto poštivanja ljudskih prava. Nezadovoljni smo zbog takve nedosljednosti u programu! S druge strane zadovoljni smo jer vidimo da proširenje EU ponovo postaje tema o kojoj će se raspravljati”, kaže Branka Juran iz CROSOL – Platforme za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske.

Program se obvezuje na promicanje održivog razvoja u Europi. Europska unija je predvodila je globalne pregovore za Agendu 2030. – globalne ciljeve održivog razvoja i Pariški sporazum. Organizacije civilnog društva zabrinute su da programska orijentiranost na rast i razvoj kao i na mješavinu ostalih politika još uvijek nije dovoljna kako bi se u zadanom roku dostigli globalni ciljevi održivog razvoja i rast temperature ograničio na 1,5 stupnjeva.

“Pozdravljamo predanost Tria promicanju održivog razvoja u Europi. Očekujemo da će ova tema biti visoko pozicionirana u raspravama na konferenciji u Sibiuu i Strateškom planu Vijeća sljedećih pet godina. Trio bi trebao osigurati da će postojeću strategiju “Europa 2020” zamijeniti “Strategija održive Europe 2030.” u skladu s Agendom 2030 i Pariškim sporazumom “, kaže Rilli Lappalainen, Zagovarački voditelj finske mreže organizacija civilnog društva za razvojnu suradnju – FINGO.

Godine 2019. -2020. bit će ključne za preoblikovanje Europe. Posljednjih smo godina svjedoci da se naše temeljne demokratske vrijednosti osporavaju, a nejednakost u Europi raste. Vidljiv je porast ksenofobije i populističkih pokreta, dok je prostor civilnog društva ugrožen u nekoliko zemalja.

“Trio je propustio prepoznati sve veći pritisak na civilno društvo u Europi i drugdje i ne spominje civilno društvo kao partnera u postizanju održivih razvojnih ciljeva ili drugih relevantnih globalnih ili europskih ciljeva. Nadamo se da će se nastojanja koje organizacije civilnog društva ulažu u suradnju i doprinos uspješnim predsjedanjima triju zemalja, biti priznate i cijenjene “, kaže Stefan Cibian, predsjednik rumunjske mreže OCD-a za razvojnu suradnju – FOND.

Članice Platforme su: ADRA Hrvatska – Adventistička agencija za pomoć i razvoj, Autonomna ženska kuća Zagreb,., Centar M.A.R.E: Model aktivne rehabilitacije i edukacije, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Centar za mirovne studije, Centar za ženske studije, Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda – Cenzura Plus Split, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Humanitarna i mirotvorna organizacija Deša – Dubrovnik, Documenta – Centar za sučavanje s prošlošću, Domine – Split, Domino, Forum za slobodu odgoja, GONG, Inicijativa mladih za ljudska prava, Institut za razvoj obrazovanja, Kuća ljudskih prava, MIRamiDA Centar, Mreža mladih Hrvatske, OBRIS – obrana i sigurnost, ODRAZ – Održivi razvoj zajednice, Savez udruga Klubtura, Srpski demokratski forum, Terra HUB, Udruga za razvoj civilnog društva SMART, Volonterski centar Zagreb, Zelena akcija, Živi Atelje Dajht Kralj


(Gong. hr)

Živi zid? Pazite što želite

Hrvatsku nije zaobišao populistički val koji nadire diljem Europe: radikalni desničari, kvazilijevi brižnici za narod, fašisti… Lista je podugačka. Hrvatska ima Živi zid.

Ovu stranku nije lako definirati, ali lako je vidjeti da im raste podrška. Prema najnovijem mjesečnom istraživanju Crobarometra, prestigli su SDP i u ovom trenutku su druga politička snaga u zemlji. Više ih se ne bi trebalo otpisivati nego ozbiljno se pozabaviti njihovim politikama.

Tu dolazimo do drastičnih, ekstremnih pozicija. Ova stranka izvela bi Hrvatsku iz Europske unije. Iako nesavršena, ova organizacija donijela je najduži period mira i prosperiteta u povijesti Europe. Dobitnik je i Nobelove nagrade za mir.

Ako bi ignorirali sve druge prednosti EU, a što bi bi bilo blago rečeno kratkovido, kako zanemariti praktične i egzistencijalne prednosti članstva? Mnogi hrvatski građani koji bi inače bili siromašni našli su posao u Njemačkoj,  Irskoj i dalje (odlazak mladih je šteta, ali beznađe je mnogo gore). Što je alternativa: da čekaju da se nekima od njih smiluje i uhljebi ih neki HDZ ili Živi zid?

Građanima u BiH bilo bi zanimljivo pročitati da Živi zid podržava treći entitet u toj zemlji, ukoliko kao prvo rješenje ne bi prošla kantonizacija cijele države, inače posve nerealna.  U programu te stranke stoji:

Ako prvi prijedlog propadne, prihvaćamo stvaranje trećeg, “hrvatskog” entiteta jer nije pravedno da samo jedan narod (srpski) ima svoj kanton, dok se u drugom kantonu Hrvati svode na nacionalnu manjinu.

Doduše, rekli su i da odluku moraju donijeti građani i građanke BiH, što treći entitet čini potpuno nemogućim – bošnjački političari nikada neće pristati na takvo što. Osim toga, bilo bi lijepo da u Živom zidu barem znaju da u BiH imaju dva entiteta a ne kantona. Politika je umijeće mogućeg.

Neznanje, populizam, šarlatanstvo odlike su ove stranke. Hrvatski građani koji glasaju za Živi zid trebaju paziti što žele, da im se želje jednom ne ostvare.

DD

Foto: Fah

Europski zrak sve opasniji

Godišnja cijena zagađenja zraka od cestovnog prometa u Europskoj uniji iznosi najmanje 70 milijardi eura, pokazalo je istraživanje Europskog saveza za javno zdravlje (EPHA). Usporedbe radi, to je više od državnih budžeta polovice članica i više nego što npr. Unija izdvaja za znanost. Ujedno je otprilike i slično iznosu koji bi proračun EU trebao izgubiti jednom kada Britanija prestane u njega uplaćivati. Cijena se prije svega odnosi na troškove u zdravstvu, s obzirom na brojne zdravstvene tegobe koje redovito izaziva postojeća razina zagađenja zraka u europskim gradovima. Godišnje oko četrdeset tisuća ljudi u Uniji umire od posljedica ovog problema.

Iako zagađenje ima različito porijeklo (dio proizlazi i iz čestica guma, kočnica itd.), ipak su uvjerljivo najveći problemi oni vezani uz ispušne plinove. Čak 75% ovog zagađenja pak dolazi iz dizelskih motora. Vozila s dizelskim motorima bila su u središtu skandala 2015. kada je otkriveno da je njemački proizvođač automobila Volkswagen sustavno falsificirao rezultate testiranja štetnog zagađenja ispušnih plinova. Kasnije se ispostavilo da su slične “trikove” primjenjivali i drugi proizvođači. Cijenu ove prakse proizvođača u ljudskim životima i zdravstvenim troškovima retrospektivno je gotovo nemoguće izračunati.

Prije par tjedana su, na primjer, objavljeni rezultati istraživanja provedenog na području Londona koje je potvrdilo kako izloženost postojećoj razini ispušnih plinova iz dizelskih motora kod djece trajno oštećuje razvoj pluća i uzrokuje doživotne zdravstvene probleme. Unatoč tome što je Unija formalno postrožila pravila, situacija se po pitanju emisija nije znatnije promijenila od 2015. do danas. Dio problema proizlazi iz odluke nadležnih institucija da proizvođačima nastave gledati “kroz prste”, službeno kako bi im osigurali “vrijeme potrebno za prilagodbu”. Šteta što naša pluća više nemaju tog vremena.

(Bilten)

Utjecaj klimatskih promjena na monetarnu politiku ECB-a

Neovisno o tome hoće li čovječanstvo uspjeti održati globalni rast temperature unutar margina u kojima možemo koliko toliko ublažiti klimatske promjene, centralne banke će prije ili kasnije morati djelovati. Kazao je to za Euractiv Benoît Cœuré, član izvršnog odbora Europske centralne banke prošloga tjedna na sastanku u Berlinu.

Ako povećanje temperature ipak pređe održivu razinu, postat će nemoguće predviđati (ekonomske) šokove koje izazivaju poplave, suše, požari i slično, a koji utječu na inflaciju. Posljedice na makroekonomiju mogle bi biti ogromne, kazao je Cœuré. Suše, npr. ili toplinski udari često dovode do lošeg uroda usjeva što povećava cijenu hrane, globalno, dok poplave npr. ili uragani uništavaju proizvodne kapacitete zbog čega onda rastu cijene inputa i outputa. Neki će dijelovi svijeta postati nenaseljivima, ili teško naseljivima, što će dovesti do migracija koje će utjecati na cijenu rada i inflaciju u ciljnoj zemlji.

Ekonomske nestabilnosti može izazvati čak i brz i uspješan prijelaz na obnovljive izvore energije i tehnološki napreci. Na primjer, promjene u energetskom sektoru znatno utječu na cijene do toga da mijenjaju očekivanja srednjoročnih učinaka inflacije. Zatim, proširenje upotrebe umjetne inteligencije, samovozeći automobili i sl. mogu znatno potisnuti inflaciju do mjere u kojoj ona počinje uzrokovati silaznu putanju plaća i cijena. No, bankari centralnih banaka ovo sve već znaju. Na isto se upozoravalo u njihovim krugovima i na COP 21 konferenciji u Parizu 2015. godine.

Sistemski rizici

Ekonomske posljedice klimatskih promjena i prelaska na OIE pokazuju se u vremenskom okviru puno širem od tri do deset godina koliko ekonomisti obično uzimaju u obzir u svojim izračunima. Kazao je to Mark Carney, guverner Bank of England u Parizu 2015. uz napomenu da će u trenutku kad klimatske promjene počnu imati učinke na financijsku stabilnost već biti prekasno za sprečavanje te destabilizacije.

Potaknut razgovorima iz Pariza 2015. godine, Europski odbor za sistemske rizike, savjetodavno tijelo pri EU nastalo nakon financijske krize iz 2008., izdao je u februaru 2016. godine upozorenja o prekasnom i prenaglom prijelazu na niskougljičnu ekonomiju. Nagle tranzicije mogu ugroziti BDP i uzrokovati naglu promjenu cijena u karbonski intenzivnim industrijama koje se uvelike financiraju putem duga. U kombinaciji s prirodnim katastrofama, čiji se porast učestalosti očekuje, to bi moglo značajno npr. povećati premije osiguranja i destabilizirati ekonomiju.

ECB dosad nije reagirao ni na koji način, budući da su učinci suša i toplinskih udara bili privremeni i povremeni te nisu imali sistemske posljedice, piše Euractiv. No, koliko je uopće realno očekivati da će ECB donijeti mjere koje su dugoročno ispravne za čovječanstvo? Sudeći prema njihovim reakcijama na krizu iz 2008. – nikakve. To zapravo znači da ECB mora u potpunosti promijeniti svoju monetarnu politiku i pristup ekonomskim nestabilnostima želi li minimalizirati ekonomske posljedice klimatskih promjena u Europi.


(Bilten)

Foto: Pixabay