Dvorište EU u vremenu korone

Piše: Haris Ćutahija

U doba globalne pandemije korone, postoji i svijetla tačka: evropski put Bosne i Hercegovine nije zapostavljen. Naime, ostao je na istom nivou na kojem je bio prije pojave korona virusa – na nivou nule. Od trenutka dobijanja Mišljenja o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji, u Bosni i Hercegovini se proces evropskih integracija skoro ne spominje. U fokusu javnosti nekako se uvijek nađu teme koje se zbog ubiranja jeftinog i slabo održivog, ali brzog, dnevnopolitičkog kapitala nameću kao važnije od evropskog puta. Nastavi čitati “Dvorište EU u vremenu korone”

Europska solidarnost u vrijeme koronavirusa

Mnogi političari u regiji počinju se glasno pitati – često oportunistički – koja je zapravo korist od europske budućnosti.

Piše: Ian Bancroft

Do sada ste shvatili da europska solidarnost ne postoji“, izjavio je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić na konferenciji za novinare tijekom proglašenja izvanrednog stanja. Ta solidarnost je „bajka na papiru“, dodao je, a „jedina zemlja koja nam može pomoći je Kina“. Nastavi čitati “Europska solidarnost u vrijeme koronavirusa”

Raskol na Zapadu – 7. dio

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Izvod iz 6. dijela, updated: (…)Dakle, impeachment per se (opoziv predsjednika SAD) je čudo. Jer, zbog ‘zločestih riječi  i manjka respekta za nikad jači  NATO’, kočoperni Francuz je dobio izravan ukor pred tv kamerama u Londonu od predsjednika SAD Donalda Trumpa, osobno. Dakle, sve to od strane kolege koji je na prošlogodišnjoj europskoj turneji isti vojnopolitički savez hladno proglasio dinosaurusom! Emmanuel Macron ovo može komotno uzeti kao kompliment, ukoliko sve navedeno radi kao l’agent provocateur… Nastavi čitati “Raskol na Zapadu – 7. dio”

Zašto Brexit nije i neće dovesti do raspada EU

Piše: Douglas Webber

Brexit bi mogao radikalno promijeniti Veliku Britaniju. Mogući su neovisnost Škotske i odvajanje Sjeverne Irske od Britanije. Vlada Borisa Johnsona ima pune ruke posla u pregovorima o budućim odnosima s EU, dok u isto vrijeme mora konkretizirati obećane prednosti ovakve neovisnosti. Nastavi čitati “Zašto Brexit nije i neće dovesti do raspada EU”

Rad bez sigurnosti u Hrvatskoj najviše pogađa mlade i stare radnike

Piše: Dunja Obajdin

U listopadu 2019. godine Europski parlament objavio je istraživanje pod nazivom “Zaposlenost i socijalna situacija u Hrvatskoj”. Prema njihovoj analizi, udio samozaposlenih u RH pao je za 8 postotnih bodova od 2008. (godina globalne ekonomske krize), tj. za 5,7 postotnih bodova u odnosu na 2013. (ulazak u EU) te je 2018. stajao na 10,8 posto zaposlene populacije. Istovremeno, broj zaposlenih na određeno rastao je s 12,3 posto 2008. na 14.5 posto 2013. godine. Godine 2018 iznosio je 20 posto (ali se smanjio za 0,8 postotnih bodova u odnosu na 2017. godinu). Samozaposlenost i rad na određeno, zajedno s prikrivenim zaposlenjem (freelance rad za jednog ili mali broj klijenata), honorarnim radom i radom na nepuno radno vrijeme te radom preko agencija spadaju u nestandardne oblike rada. Nastavi čitati “Rad bez sigurnosti u Hrvatskoj najviše pogađa mlade i stare radnike”

Metodološke preporuke onima koji p(r)oučavaju europske i euroatlantske integracije

Prof. dr. sc. Mile Lasić: Prolegomena u kritičku teoriju europskih integracija

U iščekivanju moje nove knjige “Zašto nam izmiču europski horizonti?”, koja bi se trebala – zbog obimnosti, kako mi je objasnio gosp. Dragan Marković, prvi čovjek “University Pressa” iz Sarajeva, pojaviti u dva toma tek početkom iduće godine – skrećem pažnju zainteresiranim na sažetak koji sam proljetos pripremio za znanstvenu konferenciju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, održanu 18. svibnja 2019. godine na Palama, ali sam bio spriječen sudjelovati, pa sam potom odustao i od razrade iznijetih hipoteza. U produžetku podsjetit ću iz aktualnog povoda i na raspravu u knjizi „Mostarsko-europske priče“ (Art Rabic, Sarajevo 2018.), u kojoj je objavljen i prilog „Kritička teorija europskih integracija“… Nastavi čitati “Metodološke preporuke onima koji p(r)oučavaju europske i euroatlantske integracije”

Emmanuel Macron, l’enfant terrible u EU i NATO (2. dio)

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Izvod iz prvog dijela: (…)Macronova ‘presuda’ utoliko više boli jer su upravo Hrvatska i BiH prije 15 godina bile istinske vedete Solunskog samita  EU – Jugoistočna Europa, dakle nesporno na čelu regionalne kolone na euro-atlantskom putu!

Ostavimo Europskom vijeću da čim prije prizemlji Macronove akrobacije oko datuma otpočinjanja pristupnih pregovora EU sa jedinim odlikašem, ali i najranjivijom državom na Zapadnom Balkanu. Nastavi čitati “Emmanuel Macron, l’enfant terrible u EU i NATO (2. dio)”

Emmanuel Macron, l’enfant terrible u EU i NATO

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Tempirana kao melem na ranu džaba okrečenog dijela europskog predsoblja, Inicijativa predsjednika Srbije Aleksanda Vučića o tzv. malom Schengenu nije polučila neki razdragrani entuzijazam na prostoru Jugolenda, ali ide dalje. Unatoč predvidivim komentarima dežurnih skeptika kontra ovog ‘surogata’ legitimnih europskih aspiracija Zapadnog Balkana ili kolumbo-pretjerivanja cinika koji u svakom panbalkanskom konceptu prepoznaju opasnost od restauracije Jugoslavije, ili čak – Dušanovog carstva! Nastavi čitati “Emmanuel Macron, l’enfant terrible u EU i NATO”

Raskol na Zapadu – 5. dio

Piše: Nedžad S Hadžimusić

Izvod iz 4. dijela: (…) Novu garnituru u vrhu piramide EU je na izbornom summitu Vijeća EU iznjedrio je konstruktivan kompromis glavnog euro-tandema – Merkel & Macron. Isti  zorno zrcali realna strahovanja od neonacističkih, centrifugalnih eskapada tzv. nove Europe – bivših članica istočnog lagera, prvenstveno mađarske i poljske eurounijske braće, usred migrantske krize. Plus, proradio je refleks europske obrane i samozaštite u svijetlu mogućih i nemogućih reperkusija nedovršene Brexit sage…  Nastavi čitati “Raskol na Zapadu – 5. dio”

Raskol na Zapadu – 4. dio

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Izvod iz 3. dijela: …Stephen Bannon, taj euroatlantski ‘apostol neonacizma’ jeste u pravu kada kaže kako nema šanse da će EU ikada postati državna tvorevina poput Sjedinjenih Evropskih Država. Pa šta, upravo takva Europa, kao Zajednica europskih nezavisnih država  (Communauté des etats indépendants)  ostaje već sedam decenija najuspješniji mirovni projekat i okvir blagostanja za građane država-članica. Neka tako i produži, uz nužne prepravke i dotjerivanja u hodu. Naravno, uz proširenje slijedećim redom – ostatak Jugolenda, pa dalje. Pa-zar-nije-tako?… Nastavi čitati “Raskol na Zapadu – 4. dio”

Raskol na Zapadu – 3. dio

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

(…) nakon povlačenja SAD iz tzv. nuklearnog  sporazuma sa Iranom, pa podrške proglašenju Jerusalema za glavni grad Izraela, rečeno  ‘spašavanje’ aktuelnog izraelskog premijera predizbornim dream poklonom (podrškom Bijele kuće suverenitetu Izraela nad Golanom) dodatno će stigmatizirati golgotu naroda Palestine i pojačati izraelsko-arapske animozitete. Osim što će izazvati ozbiljne osude i kontaminirati medjunarodne odnose u regionu, ali i drugdje po plavoj planeti –  Izvod iz 2. dijela Nastavi čitati “Raskol na Zapadu – 3. dio”

Radikalna desnica, migracije i budućnost Europske unije

Piše: Terri E. Givens

Početni uspjeh radikalne desnce sredinom 1980-ih, poput francuskog Nacionalnog fronta (Front National), podudara se sa zabrinutošću o migracijskim tokovima diljem Europe. Iako je era gastarbeitera završila sredinom 1970-ih migracije su se se nastavile, uglavnom kroz spajanje obitelji.

Stranke radikalne desnice su 1980-ih 1990-ih privlačile birače koji su se osjećali ugroženi ekonomskom modernizacijom i globalizacijom. Ove stranke krivile su migrante za rastuću nezaposlenost, kao i širile strahove da novi migranti predstavljaju prijetnju kulturnoj homogenosti. Istraživanje u mojoj knjizi Glasanje za radikalnu desnicu u zapadnoj Europi pokazalo je da su glasači radikalne desnice bili uglavnom muškarci, zabrinuti zbog nezaposlenosti i nestanka radnih mjesta u proizvodnji.

Radeći istraživanja pred kraj ovog razdoblja, redovito mi je govoreno da su ove stranke kratkotrajni fenomen koji će nestati nakon sljedećih izbora. Posljednja dva desetljeća pokazala su ne samo da te stranke opstaju nego da sada redovito sudjeluju u nacionalnim vladama, bilo kao dio vladajuće koalicije kao u Austriji ili kao podrška manjinskoj vladi što je to bio slučaj u Danskoj od 2001. do 2011. Alternativa za Njemačku (AfD) prvi je put ušla u njemački savezni parlament 2017. godine.

Nedavna istraživanja pokazuju da su migracije najveća briga za većinu glasača u EU. Kako se bliže izbori za za Europski parlament (u svibnju) važno je razumjeti veze između glasanja za radikalnu desnicu i migracija. Moja studija o radikalnoj desnici, napisana devedesetih godina, jasno je pokazala da mnogi birači smatraju izbore za Europski parlament načinom da se registrira njihovo nezadovoljstvo najvećim strankama.

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) procjenjuje da se broj dolazaka u Europu smanjio s preko 390000 u 2016. na 144000 u 2018. Iako je broj migranata i izbjeglica opao u posljednje dvije godine, migracije su i dalje visoko na listi prioriteta glasača i stranaka. To smo mogli vidjeti prilikom podjela između CDU-a Angele Merkel i bavarske sestrinske CSU prošlog ljeta. Iako je vlada Angele Merkel preživjela, njen autoritet je poljuljan i odstupila je s dužnosti vođe stranke (ostala je kancelarka).

Mnoge stranke radikalne desnice bilježe bolje rezultate na izborima za Europski parlament nego na nacionalnim izborima. Na primjer, Marine Le Pen i njena stranka (sada pod imenom Rassemblement national) osvojili su samo tri zastupnička mjesta na izborima 2009. Međutim, 2014. dobili su 24 zastupnika. Taj broj bi mogao narasti 2019. s obzirom na nisku razinu popularnosti predsjednika Macrona (iako se ona povećala kao odgovor na njegove ustupke pokretu “žuti prsluci” krajem prošle godine). Ista anketa pokazala je da se Le Penova antimigrantska stranka “profilirala kao ona koja najbolje predstavlja glavnu opoziciju vladi”.

Izbori za Europski parlament mogu se činiti kao referendum o unutarnjoj politici, ali su i pokazatelji trendova diljem Europe. Na izborima 2009. mnoge radikalne desne stranke uvidjele su da njihovi rezultati rastu. Britanska nacionalna stranka osvojila je dva mjesta, svoje prve zastupnike u Europskom parlamentu, dok je Laburistička stranka imala najniži postotak glasova još od početka europskih anketa 1979. Stranke ljevice imale su te godine neke od svojih najgorih rezultata na europskim izborima;  na primjer njemački socijaldemokrati osvojili su samo 20,8 posto glasova. Stranke lijevoga centra osvojile su 161 zastupničko mjesto, a one desnog centra 263, u parlamentu od 736 zastupnika. Stranke radikalne desnice formirale su dvije partijske skupine koje nisu bile posebno povezane.

Izbori za Europski parlament 2014. donijeli su još bolje rezultate strankama radikalne desnice, ali na kraju su ostali podijeljeni jer se mađarski Fidesz pridružio konzervativnoj EPP (Europska pučka stranka) skupini. Ostale radikalne desne stranke nalaze se u nekoliko stranačkih skupina: Europskih konzervativci i reformisti (ECR, 71 zastupnik), Europa slobode i izravne demokracije (EFDD, 45 zastupnika) i Europa nacija i sloboda (ENF, 35 zastupnika).

Svibanjski izbori

Čini se da će na predstojećim izborima pitanje migracija igrati ulogu u očekivanom uspjehu stranaka radikalne desnice, uključujući talijansku Sjevernu ligu. Njezin čelnik Matteo Salvini pozvao je na “novi nacionalistički blok za izbore za Europski parlament 2019. godine”. Njegova stranka, u koaliciji s Pokretom pet zvjezdica, zauzela je oštar stav prema izbjeglicama nakon formiranja vlade u svibnju prošle godine.

Međutim, bit će važno gledati i krajnju lijevu stranu političkog spektra. Primjerice, zelene stranke uspjele su u protekloj godini nadmašiti rivale iz radikalne desnice, u Nizozemskoj i na bavarskim izborima u listopadu.

Jedan trend na koji ću obratiti pažnju je uloga imigranata i ljudi imigrantskog podrijetla kao birača i kandidata na izborima. U Europi koja postaje sve šarolikija, političke stranke u nekim zemljama su regrutirale kandidate imigrantskog podrijetla, što je opisano u knjizi  o imigrantskoj politici. Kao što je primjetila zastupnica u Europskom parlamentu Neena Gill, „od 751 zastupnika u Europskom parlamentu, samo se njih 12 izjasnilo kao ne-bijelci. Od toga, polovica nas je iz Velike Britanije. Dakle, nakon Brexita moguće je da će se broj smanjiti na samo šest. To bi bilo manje od jedan posto od ukupnog broja zastupnika u Europskom parlamentu“. Raznolikost nije jača strana Europskog parlamenta ali ostaje da se vidi hoće li to biti relevantno u svibnju.

(OpenDemocracy)

Čista struja napokon parira prljavoj

Proizvodnja energije iz vjetra, sunca i biomase nadmašila je 2018. godine onu dobivenu iz ugljena. Rezultati su to godišnje analize europske statistike električne energije koju su provela dva think-tanka (Agora Energiewende i Sandbag). Podaci se posebno odnose na Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju. Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora energije (OIE) u 2018. godini iznosila je 32,3 posto u ukupnoj struji proizvedenoj u EU, što je porast od dva posto u odnosu na prethodnu godinu. Istovremeno, energija dobivena iz ugljena pala je diljem EU za 6 posto, te sada iznosi ispod 30 posto, što je niže od razine iz 2012. godine.

Ukupno promatrano, emisije ugljičnog dioksida u energetskom sektoru pale su za 5 posto 2018. godine, što je rezultat strateškog napuštanja ugljena kao energenta. Budući da su tome za sada najozbiljnije pristupile Velika Britanija i Njemačka, promijenjeni odnos rezultat je prije svega napora u ovim zemljama, odnosno porasta udjela energije dobivene iz OI u tim zemljama, piše Euractiv. Tako je u Britaniji udio struje dobiven iz ugljena 2012. godine iznosio 40 posto, dok je 2018. iznosio 5 posto. U njemačkoj je u istom periodu korištenje ugljena palo sa 19 posto na 13 posto. Promjena odnosa vidljiva je i na cijenama. Tako megavat sat struje iz vjetra ili sunca u Njemačkoj npr. košta trenutno 45 – 60 eura što je jednako ili čak jeftinije od cijene struje po velikoprodajnim cijenama u brojnim zemljama. Cijena ugljena narasla je pak za 15 posto tokom prošle godine, a plina za 30 posto.

Problem Istok-Zapad

Najvažnija stvar koju je studija pokazala, je opovrgavanje stava o plinu kao posredniku između napuštanja ugljena i prelaska na čistu energiju. Prema statističkim podacima prikupljenima u ovoj studiji, na razini Europe, zemlje koje ostvaruju najbolje rezultate u proizvodnji čiste energije one su koje su odmah s ugljena prešle na obnovljive izvore. U samo 6 godina, između 2012. i 2018. europska godišnja razina emisija CO2 iz elektrana na ugljen pala je za 250 milijuna tona. No, što je još važnije, ta ušteda nije se prelila u emisije dobivene korištenjem plina, već se prelila u OIE, piše Euractiv.

Problem s podacima ove studije nastaje u dijelu gdje se piše o ugljenom problematičnim zemljama. Tu se obično krene od Poljske, pa polagano granicom željezne zavjese dođe do Rumunjske, koju ovih dana prate naslovi poput: ” Usprkos predsjedavanju EU, Rumunjska i dalje subvencionira ugljen. Problem s ovakvim studijama stoga je izostanak socioekonomske perspektive struje. Provedene na Zapadu, ovakve studije uzroke manjka agilnosti napretka postsocijalističkih zemalja ka prelasku na OIE, u pravilu pronalaze u nedostatku političke svijesti, političkoj korupciji, ili drugim više psihološkim karakteristikama nego geopolitičkim kauzalnostima.

Stoga je ovdje dovoljno napomenuti kako pravila nisu jednaka za sve zemlje Europe, iako su pisana kao da jesu. Dok skupa tehnologija za OIE, zeleni kapital, strane investicije i političke odluke putuju sa Zapada na Istok; profiti, globalni energetski tokovi i radna mjesta putuju na Zapad. Pritom se investicije pridošle npr. iz Njemačke, u obliku tehnologije, kapitala i know-how npr. za vjetroelektrane, u Bugarskoj npr. pretvaraju u izrazito visoke račune građana za struju, bez ikakvog napretka u industriji, u tehnologiji, u know-how-u i pristupu kapitalu koji bi omogućili postsocijalističkim zemljama da same grade postrojenja potrebna za OIE te da time tako dobivena energija bude sve jeftinija te sve prisutnija i sve dostupnija. U nedostatku toga, te u nuždi uvoza sa Zapada, struja iz obnovljivih izvora zapravo se na Istoku pretvara u još skuplju od one dobivene od ugljena. Ako se tome svemu pridoda prinuda EU da se u potpunosti dokine socijalna cijena struje, očekivanja od zemalja Istočne Europe da prate razvoj OIE u korak sa Zapadom su nerealistična, i svakako nisu odraz psiholoških karakteristika naroda Istoka, već zrcalno prikazuju geopolitičke odnose centra i periferije.

(Bilten)

Po prvi put spominje se izlazak Njemačke iz EU

Njemačka je najveća europska ekonomija i tradicionalno jedna od vodećih zemalja Europske unije. Mnogi smatraju da je Angela Merkel de facto europski lider, bez obzira na poljuljani položaj kod kuće i na pokušaje Emmanuela Macrona da se profilira kao novi vođa.

Njemačka je oduvijek bila veoma proeuropski usmjerena i tu postoji jak konsenzus. Ipak, čini se da se stvari mijenjaju, barem na donedavno ekstremnim rubovima njemačke političke scene. Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland ili AfD) stranka je ekstremne desnice. Osnovana je 2013. kao euro-skeptična stranka kojoj je jedan od ciljeva bio napuštanje europske valute. Vremenom su počele dominirati poruke protiv imigranata i protiv islama. Nažalost, popularnost im je značajno porasla u zadnjih par godina i postali su najveća opozicijska stranka u Bundestagu.

AfD sada, pod određenim okolnostima, predlaže „Dexit“, tj. izlazak Njemačke iz Europske unije. To su objavili na svome kongresu 13.1. Detalji možda nisu važni koliko simbolika, ali jedan od uvjeta koje su postavili jeste raspuštanje Europskog parlamenta i svojevrsni povratak na savez nacionalnih država. Znajući da bi im ovo moglo naštetiti kod birača, lideri stranke pokušavaju ublažiti ranije izrečene stavove da EU treba ‘mirno raspustiti’ do 2024.

Je li ovo važno i zašto? Teško je zamisliti da će Nijemci podržati ovakve politike kod kuće. Svatko s mrvom zdravog razuma zna da je EU odlična za Njemačku. Ali, dolaze europski izbori u svibnju. AfD je jedna od populističkih stranaka širom Europe koje počinju surađivati jer žele značajno povećati svoj utjecaj u Europi i sprovesti svojevrsni ‘populistički puč’. Ako uspiju, to bi moglo imati negativne reperkusije po cijeli kontinent (porast nacionalizma bio bi samo jedan od brojnih problema).

Simbolički je značajno da jedna njemačka stranka predlaže ovako drastične mjere. Pokazuje nam kako daleko su otišle stvari. Do jučer nezamislivo danas je normalno. Pokazuje nam još jednom da Europa ima velike probleme koji se moraju sagledati i riješiti.

Što je rješenje? To je teško pitanje ali odgovor leži u progresivnim strankama diljem Europe koje se naprosto moraju probuditi. Ako žele poraziti populističku osovinu zla, moraju pronaći i implementirati konkretna rješenja za, prije svega, porast nejednakosti i nekontrolirane migracije u Europi. To je mnogo lakše reći nego učiniti ali ako se ne učini to će glasače i dalje tjerati u ruke ekstremista.

Poziv AfD-a na izlazak iz Europske unije treba poslužiti kao upozorenje pred europske izbore. Ako ga se shvati i počne konkretno djelovati, ovo upozorenje moglo bi biti korisno.

DD