Izreka “zavadi pa vladaj” (divide et impera) pripisuje se Filipu II Makedonskom. Koristili su je rimski vladar Julije Cezar i francuski car Napoleon (sa sličnim divide ut regnes). Sa stanovišta glavnih nacionalnih stranaka, lijepo i praktično se uklapa u bh. politički prostor.
Dijeljenje i sluđivanje Bosne i Hercegovine i njenih građana po nacionalno-narativnim osnovama unosan je posao. To znaju mnogi, a prije svih nacionalistički i kvazigrađanski političari s budžetskim stažom na kojem im može pozavidjeti i sjevernokorejski diktator: Milorad Dodik, Dragan Čović, Željko Komšić, Denis Bećirović i mnogi manje znani.
Namjerno ili ne, najveću štetu po nacionalne odnose, konkretno Bošnjaka i Hrvata, napravili su Željko Komšić i njegov tadašnji mentor Zlatko Lagumdžija. Lagumdžija se, istini za volju, u međuvremenu udaljio od svog nekadašnjeg pulena, ali se približio jednako ispraznom populistu Bećiroviću.
O gospodinu Komšiću u Predsjedništvu BiH i kao pojavi napisano je mnogo, na svim stranama i ne vrijedi se ponavljati. Ovdje valja istaknuti da je na samome početku svoje veličanstvene borbe za državu dobio upozorenje ni od koga drugog do Harisa Silajdžića, ratnog ministra vanjskih poslova i nakon Alije Izetbegovića najpoznatijeg bošnjačkog i bosanskohercegovačkog političara, pogotovo u svijetu. Gospodin Silajdžić je u debati iz 2006. izjavio sljedeće:
“Smatram da, ako već ne živimo u sistemu građanskog predstavljanja nego etničkog predstavljanja, ako Bošnjaci biraju Bošnjake, uglavnom, Srbi Srbe, srpskog predstavnika uglavnom, smatram da nije pravedno prema Hrvatima da neko za njih bira njihovog predstavnika. Mislim da bi to bilo opasno za Bosnu i Hercegovinu. Ako mogu upotrebljavati rječnik koji vi upotrebljavate, mislim da bi to građanima Bosne i Hercegovine hrvatske nacionalnosti ogadilo Bosnu i Hercegovinu, i da bi oni sasvim fino onda mogli krenuti u to da traže treći entitet.”
Treći entitet je srećom fantazija, jer – iskreno – i dva ovakva su previše, makar bili barem srednjoročno neminovni. Ono što je zanimljivo je da je gospodin Silajdžić već tada koncizno predstavio suštinu problema. Propustio je dodati da bi Komšić u Predsjedništvu BiH dugoročno odgovarao HDZ BiH, što se i tada bez većeg analitičkog naprezanja moglo predvidjeti, s obzirom na uspješne autoviktimacijske naracije među tri naroda u BiH. HDZ je u međuvremenu uspješno iskoristio situaciju i uspostavio politički monopol nad Hrvatima u BiH koji i danas traje.
Bošnjački nacionalizam barem donekle je razumljiv, kao produkt strašnog pogroma koji je kulminirao genocidom u Srebrenici. Međutim, to ne znači da nije štetan. Naprotiv, Bošnjaci kao najbrojniji narod, odnosno njegovi politički i intelektualni predvodnici, imaju ogroman potencijal napraviti štetu Bosni i Hercegovini. Tužno je da neki od njih to ni danas ne razumiju, dok drugi razumiju, odobravaju i već godinama konkretno djeluju u tom pravcu.
Ono što je barem na pojavno-retoričkoj razini jasno, jeste da je taj nacionalizam sve agresivniji i da je otklizao oštro udesno. Normaliziranje priče o bošnjačkom Sarajevu, matematičkoj većini, vlasnicima i podstanarima u BiH i sličnim ispadima, da ne kažemo budalaštinama, ide bok uz bok s najglupljim i najagresivnijim ispadima s hrvatske i srpske strane. To nije problem liderima HDZ-a i SNSD-a (Bakiru Izetbegoviću i njegovim mladim jurišnicima sigurno nije), ali je štetno po državu – onu pravu Bosnu i Hercegovinu, a ne onu iz bilo čijih nacionalističkih snatrenja.
Današnji bošnjačko-građanski nacionalist, ko god da je, vjerojatno bi ne baš biranim riječima prokomentirao Silajdžićevo upozorenje da ga čuje bez imena autora. Nazvao bi ga neznalicom, u blažoj verziji možda naivnim, a u težoj UZP-ovcem ili nekim drugim jednako ljupkim kvalifikativom.
Bilo bi korisno zabilježiti reakciju rečenog nacional-patriota, pa evo poziva volonterima da probaju.
digitalnademokracija.com
digitalnademokracija.com 