Zlatko Lagumdžija ili kako se građansko pile lako zaplete u nacionalističku kučinu

Zlatko Lagumdžija, nekadašnji dugogodišnji predsjednik SDP-a, redovni je gost na sarajevskoj ispostavi N1 televizije. Početkom ovog mjeseca gostovao je u Pressingu kod Amira Zukića. Vjerovatno bi nam promakla ta informacija da se na adresu Prometeja nije javio jedan čitatelj sa željom da prokomentira neke aspekte Lagumdžijinog kazivanja. Ta kazivanja su važna jer pokazuju u kojoj se mjeri nedosljedni i lažljivi političari, i cijela jedna nedosljedna i lažljiva politika koju zastupaju, znaju zaplesti u vlastitu mrežu u kojoj u prvom redu stradaju elementarna korektnost i elementarni logički principi.

Nastavi čitati “Zlatko Lagumdžija ili kako se građansko pile lako zaplete u nacionalističku kučinu”

Kad govori o BiH kao o tamnom vilajetu, Zlatko Lagumdžija se treba pogledati u ogledalu

Bivši utjecajni političar Zlatko Lagumdžija oglasio se povodom zadnjih događaja koji po njemu predstavljaju “potpuni krah” za Bosnu i Hercegovinu. Riječ je o izgradnji Pelješkog mosta i uspostavi tzv. Mini Schengena – dogovoru o suradnji tri balkanske države, koji uključuje slobodan protok ljudi, robe, kapitala i usluga.

Gospodin Lagumdžija je u pravu da ova dešavanja Bosnu i Hercegovinu ostavljaju u zapećku europskih i regionalnih inicijativa. Inertnost i nesposobnost tužna su realnost u državi koja nije u stanju nabaviti niti vakcine protiv smrtonosne bolesti, već se oslanja na tuđu dobru volju i milostinju.

Nastavi čitati “Kad govori o BiH kao o tamnom vilajetu, Zlatko Lagumdžija se treba pogledati u ogledalu”

Šta u Bosni i Hercegovini znači “borba za državu“?

U paranoičnim društvima neprijatelj je konstanta. Takav je slučaj i s Bosnom i Hercegovinom. U zemlji istraumiranoj strašnim ratom iz devedesetih godina prošlog stoljeća i poratnom nacionalističkom vlašću, kao i sustavnom trostrukom propagandom etnički determiniranih medija, neprijatelj uvijek vreba, poslovično nikad ne spava i premazan je svim mogućim perfidnim bojama.

Nastavi čitati “Šta u Bosni i Hercegovini znači “borba za državu“?”

Član Predsjedništva BiH radi protiv ustava i interesa svoje zemlje

Željko Komšić, kontroverzni član Predsjedništva BiH, komentirao je ovih dana posjet svog kolege Milorada Dodika Zagrebu. Osim što je standardno i odveć predvidljivo tužakao Dodika, nediplomatski je i uvredljivo napao predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, što nikako nije u interesu Bosne i Hercegovine. Dugogodišnja praksa kazuje da je iluzorno od Komšića očekivati odgovorne i razborite istupe, mudre i smislene inicijative, kao uostalom niti od druga dva člana Predsjedništva BiH, ali zrnce zdravog razuma i razumijevanja interesa BiH uvijek treba prizivati, makar se to činilo naivnim. 

Nastavi čitati “Član Predsjedništva BiH radi protiv ustava i interesa svoje zemlje”

Demokratska fronta i Građanski savez pokazuju svu bijedu bh. politike

Demokratska fronta (DF) i Građanski savez (GS) su dvije minorne političke stranke koje u BiH lešinare na „građanskom“ i „lijevom“ patriotizmu. Svoje lijevo-građansko lice DF je pokazao tako što je pomogao srušiti anti-nacionalističku koaliciju u kantonu Sarajevo i vratiti SDA na vlast. GS je stranka za koju nije lako utvrditi koji joj je razlog postojanja, ko su članovi, a ko lider stranke. Nastavi čitati “Demokratska fronta i Građanski savez pokazuju svu bijedu bh. politike”

Savjetnik Uhljebibović

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, neobična institucija s tri frontmena. Svaki od njih ima svoj tim savjetnika. Podrazumijeva se da je savjetnik osoba određenog stupnja obrazovanja, stručnih kvalifikacija, inteligencije, komunikacijskih vještina, etičkih normi. Savjetnik je tu da dobro savjetuje svoga šefa. Jedan od njih je i Nihad Hebibović, savjetnik Željka Komšića za medije. Naglasimo odmah da su promišljanja savjetnika Nihada uvijek na tragu kulture dijaloga i uvažavanja različitosti. Jedan njegov nedavni tvit postao je viralni hit (eto rime!) i dodatno oplemenio pacifističku kulturu dijaloga u BiH. Vrijedi zato prenijeti taj duboko promišljeni i sofisticirani iskaz: Nastavi čitati “Savjetnik Uhljebibović”

Crtica o Nerki

Nota bene #1: Neka ovo ostane strogo inter nos, kao što je ovlaš i pomento u tekstu Raskol na Zapadu – 10. dio. Plus kao nedodirljiv artefakt kontra *vapaja jednog flamboajantnog agnostika. Usput, da ne čuje zlo uoči i nakon lijepog Mubarek Mjeseca Ramazana, u doba mrske pandemije C-19. Zato, ostanimo dobri i strpljivi. Pozitivno-negativni. Nastavi čitati “Crtica o Nerki”

Tarik HAVERIĆ: Komšić u Bugarskoj

Teško da ima obaviještenih osoba starijih od 40 godina koje se ne sjećaju da je 2006. godine Haris Silajdžić, predsjednik Stranke za BiH, minirao u Predstavničkom domu PS BiH tzv. Aprilski paket, jedinstvenu priliku da se barem djelomično reformira glomazni institucionalni aparat naše zemlje, racionaliziraju procedure skupštinskog odlučivanja i ukupan politički proces saobrazi evropskim demokratskim standardima. Ono, međutim, čega se niko ne sjeća, jer je nestalo iz kolektivnog pamćenja kao beskorisno, jesu razlozi koje je Silajdžić u to vrijeme navodio pravdajući svoju odluku. A sigurno je navodio neke razloge, koji su njemu i njegovim saradnicima možda čak izgledali uvjerljivi… Nastavi čitati “Tarik HAVERIĆ: Komšić u Bugarskoj”

Neven Šimić o političkom profilu Željka Komšića

Piše: Ivan Lovrenović

Za koji dan ući ćemo u četrnaestu godinu otkako sarajevsku i bh. federacijsku političku scenu sluđuje pojava Željka Komšića. Četrnaest godina sluđivanja i nazadovanja u političkim odnosima – to je jedini vidljiv i mjerljiv učinak ovoga već trostrukog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Nastavi čitati “Neven Šimić o političkom profilu Željka Komšića”

Uspavanka za političkog klauna

Piše: Neven Šimić

Puno je ovih decembarskih dana proliveno tinte i žuči zbog Željka Komšića. Razlog je samo jedan: dotični lijevi protagonist omogućio je desnoj SDA da ponovo uspostavi vlast u najvažnijem kantonu. Mnoge je to nasekiralo. Naročito se snebivaju oni koji svih ovih godina uporno glasaju za njega pa se onda još upornije čude zašto im je zemlja u kojoj žive tako podijeljena. Elem, zabavno je posmatrati donedavne Komšićeve adorizatore i fanove kako se posipaju pepelom ili zgražavaju. Čitava ta bujica zgražavanja može se svesti na žalopojku da je Komšić prodao obraz. Time se valjda želi reći da je ovaj imao obraz i prije nego je javno obznanio da su kafana i SDA njegova sudbina. Nastavi čitati “Uspavanka za političkog klauna”

SPD: Zar im još nije dosta?

Neko pedantan trebao bi izračunati koliko su novaca od siromašne Bosne i Hercegovine dosad dobili Zlatko Lagumdžija, Ivo Komšić, Željko Komšić, Miro Lazović i drugi. Brojka je sigurno vrtoglavo ogromna. Sve te silne godine kao članovi Predsjedništva, ministri vanjskih poslova, zastupnici, gradonačelnici, načelnici općina, ambasadori i ko zna što još. Nastavi čitati “SPD: Zar im još nije dosta?”

Dodik i njegove korisne budale

Milorad Dodik je populist i provokator. To bi dosad trebali znati svi u BiH. Vjerojatno je dovoljno inteligentan da ne uradi nešto ozbiljno protiv države od koje sjajno živi. S druge strane, dovoljno je bahat da nastavi provocirati, kad treba i koliko god treba. Tako si održava i bilda popularnost kod svojih glasača. Pod uvjetom da mu pali. Nastavi čitati “Dodik i njegove korisne budale”

Odlazak DF-a iz BH bloka je odlična vijest

Tragikomična sapunica oko Demokratske fronte i njihovog sudjelovanja u antinacionalističkom BH bloku je okončana. DF je otišao u koaliciju s SDA. Time su definitivno i zauvijek postali dio bošnjačkog političkog bloka, bez obzira na sva negiranja. Nastavi čitati “Odlazak DF-a iz BH bloka je odlična vijest”

O legitimnosti i konstitutivnosti

Piše: Krešimir Zubak

Prije i nakon posljednjih općih izbora u Bosni i Hercegovini (a i ranije), u vrijeme i poslije rasprava u hrvatskom Saboru o položaju hrvatskog naroda u BiH, pa evo, i iza svega toga ne prestaju polemike o problemu legitimiteta u našem ustavnom i pravnom poretku, kako problemu njegove regulative tako i praktične provedbe. Konkretnije: o legitimitetu uopće, a prije svega o pravilnom, pravovaljanom i pravednom izboru i zastupljenosti pripadnika konstitutivnih naroda u strukturama vlasti i sudjelovanju u njihovom radu, ali u svezi s tim i usko povezanim pitanjem konstitutivnosti tri bosanskohercegovačka naroda.

Naravno, u istupima i raspravi po tim, kao, uostalom, i po drugim pitanjima u nas, sudjeluju zvani i nezvani, znani i neznani, ali – zna se – u tome prednjače pravnopolitički poluobrazovani političari koji se predstavljaju pripadnicima narodnjačkih ili građanskih političkih opredjeljenja i uvjerenja. Ponekad o tome problemu pišu ili progovore za javnost i oni koji imaju formalnopravno i znanstveno zvanje iz čijih istupa je, međutim, teško razabrati radi li se i kod njih o neznanju ili nerazumijevanju ili, možda, komercijalizaciji svog zvanja. (Nisam sklon onima ovdje koji misle kako se o ovom posljednjem radi u slučaju, jedne, bez sumnje, vrsne znanstvenice koja je o toj problematici već dosta toga napisala, a koja bi poradi svog zvanja, ali prije svega zbog svog podrijetla morala poznavati i razumjeti karakter državnosti svoje prve domovine).

Političari narodnjačke provenijencije i njihovi serviseri poimaju i objašnjavaju be-ha državnost u ključu država-nacija, odnosno nacija-država, pa tako – oni tvrde – da je BiH država – savez tri nacije, (tro)nacionalna država Bošnjaka, Hrvata i Srba. Takvu predodžbu o BiH uspjeli su nametnuti i šire, a ne samo onima čijim se političkim skrbnicima predstavljaju. Sljedstveno tome izborna i ostala regulativa, kao i njezina praktična provedba treba biti takva kako bi u vršenju vlasti – zaključuju oni – legitimni bili samo oni koji su izabrani od svog (konstitutivnog) naroda i od tako izabranih postavljeni i imenovani dužnosnici. Takvo poimanje nije samo suprotno uspostavljenom ustavnom i pravnom poretku. Ono je suprotno konstitucionalizmu i suštini demokratskog poretka u slobodnom svijetu, kojem, kako kažu zagovornici takvog shvatanja, teže. To je zapravo čisti anakronizam. Jer, kada bi se to ugradilo u izbornu i drugu regulativu, ono ne bi vodilo nama nasušno potrebitoj tranziciji u zrelo demokratsko društvo, nego u naciokratizaciju društva, razgradnju države i onemogućilo nas u pridruživanju asocijacijama slobodnog demokratskog svijeta.

BiH nije državni savez ili zajednica tri nacije, nego je zajednička država građana čija se ogromna većina u nacionalnom smislu određuju kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi i koji su kao takvi rekonstituirali BiH. Na prvi pogled to izgleda kao igra riječi, ali nije tako. Nije tako promatrano iz povijesnog ili aktualnog kuta. Kada je riječ o povijesnom, onda su po tom pitanju relevantne političko-pravne odluke kojima je obnovljena i re-kon-sti-tuirana državnost BiH. Ne misli se pri tome samo na čuvenu i ingenioznu zavnobihovsku definiciju po kojoj BiH nije ni hrvatska ni muslimanska ni srpska, nego i hrvatska i muslimanska i srpska. Misli se, s pravnog gledišta, na konkretniju odredbu istog tijela sadržanu u Deklaraciji o pravima građana BiH, kojom se BiH određuje kao zajednička i nedjeljiva domovina u kojoj se zajamčuje ravnopravnost Hrvata, Muslimana i Srba. Sličnog sadržaja je referendumska odluka iz 1992. godine, kojom je potvrđen status neovisne i suverene BiH, kao države “ravnopravnih građana i naroda: Hrvata, Muslimana i Srba i drugih koji u njoj žive”. I, konačno, to proistječe iz važeće ustavne odredbe prema kojoj: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalim) i građani BiH donose (uređuju) Ustav BiH” u kojem su sadržana i njegova konkretna normativna rješenja kojima se osigurava ravnopravnost, pa i ona glede zastupljenosti konstitutivnih naroda u strukturama vlasti.

Ni u jednoj odredbi tog ustava, niti u bilo kojem ustavu u BiH, a ima ih još dvanaest, kada je u pitanju nacionalna struktura zakonodavnih, izvršnih i pravosudnih tijela vlasti ne propisuje se da se ona konstituiraju na načelu nacionalnog predstavljanja, nego ta tijela u svom sastavu moraju imati odgovarajuću (paritetnu ili proporcionalnu) zastupljenost članova koji se određuju kao pripadnici konstitutivnih naroda ili ostali. Ustavna rješenja su u funkciji osiguranja jednakopravnosti kroz zastupljenost u strukturama vlasti, a ne u funkciji ekskluzivnog nacionalnog predstavljanja. A nacionalna jednakopravnost dalje se osigurava i kroz punu ravnopravnost nacionalnih i građanskih parlamentarnih domova, donošenje odluka konsenzusom ili kvalificiranom većinom, zaštitom vitalnih nacionalnih interesa pred ustavnim sudovima itd.

U praksi se, međutim, događa da u oblasti nacionalne zastupljenosti brojniji nameću svoja rješenja i svoju izbornu volju malobrojnijim i pozivajući se na važeća ustavna i izborna pravila to opravdavaju svojoj slobodom izbora, pa tako po njima izabrani-smatraju-imaju legitimitet. Legalnost i legitimnost nisu korelativni pojmovi. Legitimitet nema samo dimenziju formalnopravne valjanosti – legalnosti, nego i svoju vrijednosnu, moralnu sadržinu – pravednosti. U kontekstu zajamčene jednakopravnosti naroda među kojima postoji velika razlika u brojnosti svojstvo legitimnosti mora biti zasnovano na pravednosti izbora. Jer, o tome ovisi i način korištenja ostalih ustavnih mehanizama koji su u funkciji osiguranja istinske jednakopravnosti naroda. I taj problem svakako treba ustavnim i izbornim pravilima riješiti, ali ne na način kako to neki zamišljaju – kroz izborno pravo na posebnu nacionalnu predstavljenost. Ovo utoliko prije ako se imaju u vidu za nas obvezujuće ustavne promjene koje proistječu iz nekoliko odluka Europskog suda za ljudska prava koje se odnose na ostvarivanje pasivnog biračkog prava u okviru slobodnih i demokratskih izbora i za one koji se ne određuju kao pripadnici konstitutivnih naroda.

Ustavni sustav i izborna pravila u BiH kombinacija su građanskih i etnonacionalnih elemenata, pri čemu su ovi drugi u funkciji osiguranja jednakopravnosti i zaštita od dominacije brojnijih. No taj sustav je nužno doraditi kako bi se s jedne strane provele odluke Europskog suda za ljudska prava, a s druge neutralizirala mogućnost nametanja i dominacije. Te, za nas obvezujuće, ustavne i izborne promjene otvoriće dodatna pitanja i probleme za našu legislativu, koji, iako složeni, nisu nerješivi. No, nisu ni rješivi na način kako to zamišljaju političari i njihovi serviseri koji sebe određuju kao pripadnike građanskih opredjeljenja i uvjerenja. U osnovi njihovog tumačenja demokracije jeste osporavanje, marginaliziranje, ili čak, negiranje, i omalovažavanje kolektivnih prava. To nekada čine tako napadno da i manje sumnjičavi zaključe kako iza svega kao cilj ne stoji istinska demokracija na koju su pozivaju, nego prikrivena dominacija. Njihove ideje i vizije, ne samo u svezi sa izbornim pravilima, jednako su anakrone. Njihovo poimanje građanstva je građanstvo s početka prošlog stoljeća. To je rudimentarno građanstvo prije usvajanja brojnih međunarodnih konvencija, koje se tiču građanskih, političkih i temeljnih ljudskih prava i sloboda, kako pojedinaca tako i naroda. Tim “građanskim prvoborcima” u – po njima zamišljenoj – preobrazbi BiH u građansku državu ogroman problem i smetnju predstavlja ustavna kategorija konstitutivnosti tri b-h naroda. Pogrešno razmišljajući zaključuju kako bi jednostavnim brisanjem te ustavne odrednice bila otklonjena glavna prepreka u izgradnji građanske države, kao da postojeća nije građanska država. U nedostatku ozbiljne argumentacije oni tu pravnu kategoriju pobijaju pravno nerelevantnim argumentima. Tako, služe se etimološkim argumentima objašnjavajući latinsko i englesko podrijetlo i izvorno značenje te riječi, kao da se radi o leksikološkom pitanju. Ili, pak, ideološkim razlozima, objašnjavajući konstitutivnost kao komunistički politički proizvod.

Odrednica o konstitutivnosti b-h naroda ne objašnjava se (a ne može se ni pobijati) etimološkim i ideološkim, nego pravnim i povijesnim razlozima. Naime, polazeći od svog (međunarodno priznatog) prava na samoodređenje Hrvati, Muslimani (Bošnjaci) i Srbi, kao formirani narodi, u svima nama poznatom povijesnom razdoblju odlučili su re-kon-sti-tuirati (ponovo utemeljiti) državu Bosnu (i Hercegovinu). Zato su oni kon-sti-tu-tivni narodi. Odlučujući obnoviti državu kao zajedničku domovinu, oni nisu sebi priskrbili privilegirani položaj u toj državi u odnosu na druge njezine građane, nego su sebi zajamčili međusobnu jednakopravnost i zadržali status koji im jamči pravo na odlučivanje o sebi, svojoj sudbini, izboru društvenog i političkog uređenja. Onima koji osporavaju konstitutivnost treba dodati još nešto: taj status ne može se brisanjem oduzeti, a pravo na odlučivanje o sebi nije potrošna roba.

Suvremena građanska društva i demokratske države pripadnost naciji tretiraju kao sastavni dio osobnog identiteta. Sukladno tome je temeljno ljudsko i građansko pravo da pojedinac i istovremeno pripadnik kolektiviteta-nacije uživa ravnopravnost sa drugima, koja podrazumijeva i slobodu od dominacije drugih-brojnijih kolektiviteta. Dakle, u osnovi se radi o temeljnom ljudskom pravu pojedinca-građanina koje zaslužuje uvažavanje, a ne osporavanje.

Evidentno je, dakle, kako na političkoj pozornici imamo dvije sukobljene koncepcije od kojih ni jedna ne odražava pravi smisao i duh zavnobihovskih i referendumskih odluka, ni međunarodnih konvencija o ljudskim i građanskim pravima, a niti slijede rješenja i iskustva u demokratskom svijetu izgrađenih i funkcionirajućih složenih društava i država. Dapače, iako se na njih pozivaju, u suštini ih negiraju, međusobno se pothranjuju i opravdavaju i zadržavaju nas u stanju neprekidnog političkog konflikta. Problemi su složeni, ali rješivi. No, njihovo rješenje prije svega pretpostavlja razumijevanje prava kako pojedinca, tako i kolektiviteta kao građanskih prava. Jednako tako pretpostavlja razumijevanje BiH kao društvene i državne zajednice složene nacionalne i kulturološke pluralnosti.

Države poput BiH održive su i prosperitetne pod uvjetom uvažavanja i poštivanja različitosti političkih volja, interesa i potreba. Međutim, najviše pretpostavlja da oni koji pretendiraju upravljati BiH imaju potpuno obrazovanje, širu opću i političku kulturu. Nažalost, upravo poradi ovog posljednjeg tamo smo gdje jesmo.


Prenosimo uz dozvolu autora

Status quo drugim sredstvima

Piše:  Eldin Hadžović

Iako je relativna pobjeda Željka Komšića u utrci za mjesto člana državnog predsjedništva iz reda hrvatskog naroda na netom održanim izborima u Bosni i Hercegovini bila najmanje neizvjesna i svakako najmanje zanimljiva, upravo je ona izazvala najviše kontroverzi u danima nakon konačne potvrde izbornih rezultata.

U zemlji kakva je BiH to je, ipak, neko postignuće: postizborne vratolomije i salta mor(t)ale dojučerašnjih prvaka oporbe u Republici Srpskoj, krah Srpske demokratske stranke, poraz Dodika i njegovog SNSD-a u Banjoj Luci i istodobna apsolutna pobjeda u ostatku RS-a, katastrofalan učinak Radončićevog SBB-a u Federaciji BiH, unatoč medijskoj mašineriji čiji je slogan bukvalno ‘Od nas ne možete pobjeći’, te nemoć Stranke demokratske akcije da, uslijed ništavnog koalicionog kapaciteta, makar započne pregovore o formiranju vlasti u kantonima, i pored relativne izborne pobjede… sve to skupa ne izaziva polemike i brakorazvodne rasprave kao ‘slučaj Komšić’, o kojem se vijeća od Sarajeva do Bruxellesa.

Komšić sam, na svoju nesreću, osim paralizirajuće polarizacije, opće sablazni i nastavka statusa quo drugim sredstvima, teško da može postići nešto više. Podsjetimo, Željko Komšić je već u dva navrata bio na funkciji na koju je sada ponovno izabran, s jednako neuvjerljivim učinkom – ako se izuzme apsolutna homogenizacija hrvatskog biračkog tijela i potpuno obesmišljavanje svake alternative HDZ BiH, koja je taman bila uzela maha dok je na čelu Ureda visokog predstavnika još sjedio činovnik koji se znao umiješati u svoj posao.

Godina 2006. se sada za Komšića ponavlja kao farsa, jer su mu današnje početne pozicije značajno drugačije u odnosu na to vrijeme. Komšić je tada bio član Socijaldemokratske partije BiH, koja je u to vrijeme još uvijek uspješno glumila zdravu alternativu osovini SDA-Stranka za BiH i njegov izbor je za mnoge tada značio nadu da je moguće razbiti začarani krug nacionalizma u kojem je BiH konstantno zarobljena od rata pa naovamo. Nažalost, ubrzo se ispostavilo da osim ispraznih patriotskih općih mjesta i skoro neprekidne konfrontacije sa svima, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u okruženju, Komšić nije bio u stanju ponuditi ništa više. Pored djetinjastih prijetnji da će ‘dati po prstima i po nosu’ neprijateljima BiH, slabo što je vrijedno spomena i sjećanja na taj period Komšićevog službovanja u Predsjedništvu. U međuvremenu se SDP rasuo – dobrim dijelom i Komšićevom krivicom – pa je iz njega iznikla Demokratska fronta – kojom Komšić i danas upravlja – te još nekoliko manjih stranaka, tako da Komšić danas iza sebe ima neusporedivo slabiju političku infrastrukturu te daleko neuvjerljiviju platformu, koja je u međuvremenu izgubila ljevičarski obol, svodeći se na otrcane parole, primjerenije provincijskim skupovima SDA. Čak je i izborni rezultat Komšićevog DF-a pokazao da njegova osobna izborna baza tri puta nadilazi kapacitete same partije, s upadljivim manjkom glasova u kantonima s hrvatskom većinom, u kojima Komšić svakako nije ni vodio kampanju. I prije nego što je zvaničnom inauguracijom preuzeo dužnost u Predsjedništvu, Komšić je – na ovaj ili onaj način – već proglašen personom non grata u pet bosanskohercegovačkih kantona.

‘Nikad više Bošnjaci neće Hrvatima birati člana Predsjedništva’, bjesnili su i prijetili, kao što to i danas čine, urednici hercegovačkih online platformi, profesori, akademici i ostali glasnogovornici lidera HDZ-a Dragana Čovića, ali uzalud – opstrukcije pri donošenju izbornog zakona, nezainteresiranost za unapređenje vlastitog programa te preveliko oslanjanje na strah od Komšića među svojim najokorelijim pristašama vratile su se HDZ-u kao bumerang, dovodeći figure na bosanskohercegovačkoj šahovskoj ploči u još jednu pat-poziciju, u kojoj će sada proći još jedan četverogodišnji izborni ciklus. HDZ će se brzo oporaviti od poraza Dragana Čovića u utrci za Predsjedništvo, tim prije što su, osim mjesta koje je zauzeo Komšić, dobili sve ostalo, uključujući apsolutnu vlast u kantonima s većinski hrvatskim stanovništvom i gotovo obavezno učešće u vlasti na federalnoj i državnoj razini.

Komšićev je problem u tome što on sam ne razumije ili neće da razumije način na koji pomaže i cementira HDZ kao jedinu paradigmu hrvatske politike u BiH. Njegova neformalna posjeta Zagrebu prošloga tjedna najbolji je primjer za to. Najprije je, bez ikakve najave, iz DF-a saopćeno da Komšić ide u ‘službenu posjetu Zagrebu’, što je ubrzo i potvrdio i visoki funkcioner stranke, dok je sam Komšić misteriozno postao nedostupan, nakon što je preko ‘Nacionala’ Andreju Plenkoviću i Kolindi Grabar-Kitarović diplomatski poručio da ‘sjašu s BiH’. Nakon kraće neizvjesnosti, ispostavilo se da, osim Stjepana Mesića, Komšića u Zagrebu nije dočekao nitko, a svakako nitko relevantan. Ne treba ni spominjati da je sve to Komšić napravio i prije zvanične inauguracije te je potpuno neobjašnjiva potreba da se i najnovija politička blamaža predstavi kao ‘službena pojeta’. Iz te bure u čaši vode jedino su oba HDZ-a – i Plenkovićev i Čovićev – imali koristi, pošto su i jedni i drugi iskoristili priliku da Komšića pošteno iscipelare. Priliku je iskoristila čak i bivša premijerka Hrvatske Jadranka Kosor, koja je Komšiću s visoka spočitala nedržavničko ponašanje.

Željko Komšić, kojem su puna usta BiH te poštivanja državnih institucija, sada je taj koji zaobilazi protokole i tu istu državu. A tek treba da je predstavlja naredne četiri godine, skupa sa Šefikom Džaferovićem i Miloradom Dodikom. Prvi je protočni bojler politike Bakira Izetbegovića, drugi je razjareni separatist i nacionalist, a obojica imaju pristup konkretnim polugama vlasti, kao i moć da ono što kažu i sprovedu u djelo na terenu. Komšić, za razliku od njih, od svega toga nema – ništa. To će, koincidentno, biti i konačna dobit svih građana BIH, kojima je, osim poštapalice ‘samo nek’ ne puca’, malo čega (pre)ostalo.


portalnovosti.com

Prenosima sa stranice ivanlovrenovic.com