Meni je 35 godina, daleko sam od mladića. Još malo, eto me u godinama Ahmeda Nurudina, ono ružno doba – čovjek je još mlad da bi imao želje, a već star da ih ostvaruje. Za mene, starca u nastajanju, prvi sinonimi benda Zabranjeno Pušenje jesu vokal Seje Sexona i solaže Dragomira Herendića Draggiania sa albuma “Live in St. Louis”. Violina Roberta Boldižara i vješto prebiranje po žicama Tonija Lovića. Lupanje palicama bubnjarskog genija Branka Trajkova. Spot za pjesmu “Lijepa Alma”, koji za razliku od mnogih spotova, jako dobro stari – ništa ne gubi na kvaliteti. Navodim to zato što ljudi često zaborave kako postoje neke nove generacije, koje već polako matore, a kojima prvi sinonim za bend Zabranjeno Pušenje neće biti protagonisti osamdesetih. Ne zauzimam bilo kakve strane, komšije nek rješavaju svoje probleme kako znaju i umiju, nije moje da se petljam, samo branim pravo na svoje sjećanje, na svoje odrastanje, na svoje sazrijevanje u kojima su albumi “zagrebačkog” Pušenja odigrali značajnu ulogu.  

“Moje” Pušenje je vašarski rock bend i u tome nema nikakve uvrede. Walter, da je živ, da je rock glazbenik, nastupao bi sa svojim bendom na motorijadama širom bivše države – ne bi se nikad pronašao u ulozi velikog genija kojem je blato ispred bine, miris prolivene pive, znoja i mokraće ispod časti. Ne bi nikad povjerovao kako to njegovo može, rame uz rame, Beethovenu, Vivaldiu, Mozartu. Onog trenutka kad povjeruješ kako je rock’n’roll nešto elitističko, izdaješ osnovni postulat te religije. Sejo Sexon je hodajući dokaz da netko zbilja živi onaj sarajevski koncept, u kojem nema jednakih i jednakijih, u kojem smo svi isti – u tom vjerovanju se krije sva njegova pjesnička genijalnost. Mnogi su o tome pjevali, snimali filmove, pisali knjige, parazitirali na toj ideji – bez da jedne sekunde zbilja povjeruju u nju. Staro Zabranjeno Pušenje, o kojem je napisano desetine knjiga, stotine tekstova, ispostavit će se na kraju balade kao jedna obična ubleha – punk revolucija koja je pojela svoju djecu. “Moje” Zabranjeno Pušenje još je živo, još se ne predaje. Stari cugeri završavaju karijere u zagrebačkom bircu gdje skupljaju se luzeri. Život je igra u kojoj nema pobjednika, na kraju će svi biti poraženi, samo se razlikuju u načinu na koji će pasti. Pet minuta slave prāve idealiste ne može promijeniti.

U Zagrebu kruži legenda, za koju nisam siguran da je istinita. Meni je zvučala dosta uvjerljivo. Navodno, u ratno doba, kad je Sejo počeo sa formiranjem benda, imao je problema sa nekim potencijalnim članovima, kad su u pitanju financije. Da bi im slikovito dao lekciju, strpao je pobunjenike u automobil, odvezao se na jedno prometno zagrebačko raskrižje. 1995. godina, dva mlada dečka, dva brata, zarađuju svoj kruh tako što pri crvenom svjetlu na semaforu prodaju novine, hodaju od auta do auta. Često budu opsovani, kroz poluotvorene prozore u pizdu materinu poslani, zato što između ostalog prodaju i “četnički” Feral. Ta braća su godinu dana ranije osvojila Porin u kategoriji najboljeg alternativnog rock albuma. Zoki i Suba, gitarista i bubnjar Hladnog Piva, godinama su na taj način zarađivali za život. Dobro su prošli, uvijek ima gore od goreg. Basista Šoki je zarađivao kao deratizator podruma, profesionalni ubojica štakora. Tek nakon petog albuma su dobili privilegiju biti profesionalci. Sejo bi tad rekao svojim razmaženim suputnicima – ovo vam je dečki pravi rock’n’roll, ovi momci će postati legende. To što vi mislite da je rock’n’roll, to su samo filmovi, to su mitovi, to je obična glupost. U to vrijeme mladići iz Gajnica su tek nabadali akorde. Bili su punkeri više iz nužde, nego iz ideala. Bili su punkeri isključivo zato što nisu znali svirati. U vokal Mile Kekina nije se bilo pametno pouzdati, on je bio najslabija karika. Na prvim demo snimkama još se borio sa bosanskim akcentom, zvučao je kao loša kopija Neleta Karajlića. Za ljude koji su naumili postati veliki zagrebački rock band, dosta nezahvalna pozicija. Na njihov glazbeni uspjeh nije se bilo pametno okladiti, mogla se uložiti eventualno polovna čačkalica. Ipak, Sejo je znao ono što drugi nisu znali, znao je točno u kojem grmu leži zec – nanjušio je novog Halida.

Halid umjesto Halida, zajebantska pjesma koja kroz tipični storytelling uz puno humora govori o ironiji ljudskih sudbina. Pjesma koja je osigurala da se kontinuitet benda ipak nastavi. Staro Zabranjeno Pušenje maznulo je lovu od ekskurzije. Pošto ta lova vječno ne traje, ostaje reciklaža i prodavanje nostalgije. Zagrebačko Pušenje nije krenulo tim putem.  Oni su se popeli na zelenu magistralu više Gajnica, odozgo su gledali kako svijetli grad. Sve dok se neka velika težina nije sama sa leđa skinula, dok nisu spoznali kako je došlo vrijeme da netko drugi bude Halid umjesto Halida. Njima ostaje dan općine, dalmatinska Zagora, vašar u Šapcu, njima ostaju motorijade, njima ostaje pjesnički legitimitet čovjeka na dnu. To ne znači da s vremena na vrijeme neće napuniti Dom sportova ili Skenderiju.

Apsolvent medicine, koji pod stare dane, iz radoznalosti, upisuje studij povijesnih znanosti na zagrebačkom sveučilištu. Nije veliki egoista, ali svejedno diplomira sa temom o samome sebi, prvi takav slučaj u povijesti FFZG-a. Sarajevski Johnny Cash, ansambl vrhunskih muzičara koji ga prate, zagrebačke arabeske – duhovni rock blues. Kad se kafa zakuva, fildžan viška se uvijek ostavlja. Moraš biti spreman, netko će već naići, jebiga. Desetine knjiga, stotine tekstova, o New Pritimivsu, o osamdesetima. Nitko da primjeti kako su djeca 21. vijeka također imali svog redovnog profesora, baš kao i vanrednog predavača u vidu Elvisa J. Kurtovića. Djeca koja su vjerovala da pjesma može promijeniti svijet. Vrijeme je da počasna salva odjekne za taj rudarski posao – pisanje o osamdesetima prepuštam drugima. Čovjek sam koji je odrastao uz Playstation. Tema krapinskog čovjeka me jedino zanima u kontekstu video spota za pjesmu “Pos’o, kuća, birtija”. Drhtao sam pred onim što su mnogi prizivali, grozio sam se na pomisao zvanu reunion. Srećom, pa se to nikad nije desilo. Upravu je Sejo kad kaže da je njihova publika jako zahtjevna, kako se takvima ne može prodati cigla. “Moje” Pušenje je mnogo veći bend od “vašeg” Pušenja. Svi koji ste to prizivali, koji vežete bend isključivo uz osamdesete – moja duboka sućut, moje iskreno saučešće. Propustili ste esenciju njihove umjetnosti, propustili ste sve bitne stvari. Netko je preživio krvavo ludilo prve polovine devedesetih, netko i dan-danas kupi prašinu na barikadi. Već desetljećima drži predavanje svima, kako izaći iz blata neokaljan, kako kroz život uzdignuta čela. Propustili ste pjesnički vrhunac pravovjernog rockera, odanog do smrti svome idealu. Halid mora dalje, Halid naći mora, Halid ne može na nebo otić’  bez rock’n’rolla. Halid postaje Halid tek onog trenutka kad konačno shvati –  koliko je nebitan,  koliko je bijedan, koliko je mali.

---

Armin Harambašić