Preobražaj Franza Kafke i Glad Knuta Hamsuna neka su od mojih najdražih književnih djela.

Kako sam se oduvijek osjećao otuđenim od cjelokupnog bosanskohercegovačkog društva – i nepisanih zakona funkcionisanja po principima uživanja svake privilegije i poguranca ako si strankin ili nečiji – nije mi se bilo teško poistovjetiti sa Hamsunovim neimenovanim naratorom koji uglavnom gladan tumara ulicama grada u kojem se ne uklapa. Na to kako se ovo društvo ponijelo prema meni gledam kao na ispovijest kojoj bih dao naslov “sistematsko, institucionalno razaranje pojedinca”. Ako nisi strankin ili nečiji gledat će te kako crkavaš od gladi. Tako sam i ja u ovom našem bosanskohercegovačkom društvu pojeo mnoge obroke sa hljebom na kojem je bilo nešto zeleno, a ponekad bih ostao praznog stomaka priželjkivajući da mi je bar i on. I dok pišem ovaj tekst sveukupna svota kojom raspolažem je 4, 80 KM.

Moja fakultetska diploma kao tacna i moj hljeb sa zelenom tačkom

U Preobražaju se Gregor Samsa, do tada funkcionalan i zaposlen, pretvara u nešto neljudsko, nije u stanju ni izaći iz svoje sobe (u nekim interpretacijama se to shvaća kao metafora za depresiju ili neku drugu duševnu bolest). Uvidjevši da ga se u takvom stanju doživljava samo kao teret, odlučuje da sam sebe izgladni do smrti.

Ta sveprisutna glad, ali ovaj put za znanjem, odvela me do njihovih biografija, dnevnika i pisama. I tu sam naučio nešto o Židovima, Holokaustu i Palestini; iako se svakako perspektive i okolnosti Židova Kafke i Norvežanina, simpatizera nacista Hamsuna – bitno razlikuju.

Hamsun je smatrao da Židovi ne pripadaju Europi već “Palestini”

Taj predratni i ratni pristalica nacističkog režima, koji je i nakon Hitlerove smrti objavio nekrologij u kojem žali za tim ratnikom za čovječanstvo, u svojim pismima još iz 1930 – ih:

identifikuje problem – “Njemačka se mora biti u stanju odbraniti kad je preplavljena značajnom masom ove strane rase”

predlaže rješenje – “Bilo bi naravno poželjno da Židovi budu skupljeni u jednu državu koju bi mogli nazivati svojom”

i konkretnu lokaciju – “Imaju starije pravo na Palestinu nego Arapi”

Palestina na koju on misli označava naravno širi prostor od Palestine kako je se danas doživljava; za njega je i prostor na kojem je danas Izrael – zapravo Palestina.

Hamsun je dakle smatrao da su Židovi strana rasa koja ne pripada Europi, i slao ih u Palestinu, gdje im je po njemu i bilo mjesto. A sad kad su doista otišli za “Palestinu” negira im se pravo i na taj prostor i poručuje im se da se vrate u Europu odakle su došli!

Kafkina porodica je insistirala da se Franz obrazuje na njemačkom jeziku

Najveći pisac na njemačkom jeziku 20. vijeka, vijeku nacizma i Holokausta, bio je Židov iz Praga (tada Austrougarska) koji nikad nije posjetio Njemačku.

Franz Kafka nije pisao na češkom ili hebrejskom, već se oduševljavao Goetheom i sva svoja djela napisao na njemačkom. Njegova porodica se postarala da se Franz obrazuje na njemačkom, jer su smatrali da je njemački jezik Europe i perspektivne budućnosti. U toj budućnosti Franz je preminuo prirodnom smrću 1924. godine, ali su tri njegove sestre nestale u Holokaustu – vjerovatno su zadnje riječi koje su čule bile grube naredbe na istom onom jeziku koji je za porodicu Kafka simbolizirao svijetlu budućnost.

Nije mi se jednom desilo da sa nekim sunarodnicima uđem u raspravu oko dešavanja u 2. svjetskom ratu i da mi kažu: “Nije njih džabe Hitler…”

Nije njih džabe Hitler!? Ta fraza mi pokaže o kakvoj intelektualnoj i moralnoj truleži se tu radi, pa i gubim interes čuti šta još imaju za dodati. Ali čini se da to kažu iz uvjerenja u antisemitske tvrdnje o Židovima koji su uništavali Njemačku – ili postupke države Izrael, nastale nakon 2. svjetskog rata, vide kao potvrdu židovskog zla kojeg je Hitler, eto, vizionarski prepoznao prije svih, i sad se vidi „da je Hitler bio u pravu“ (i to sam čuo sročeno baš tako). Hronološki i uzročno-posljedično mi se nikako ne uklapa: Nisu Židovi bili radikalni pa su ih nacisti ubijali, već bi se prije reklo da su nakon što su ih ubijali postali radikalniji. Ili barem zainteresovaniji za nacionalnu ideju cionizma i židovske države.

Kafka i njegove sestre sigurno nisu učestovali ni u kakvoj zavjeri uništavanja njemačke kulture. Zapravo bi se porodicu Kafka moglo nazvati germanofilskom, što ih nije spasilo, kao ni to što uopće nisu bili iz Njemačke. Bio je to širi projekat uništenja europskih Židova. Nije postojala nikakva homogena masa Židova koji su se sastajali i razmišljali isto, a pogotovo se sastajali da dogovaraju zavjere protiv Njemačke ili Europe. Kafkine sestre su bile obične žene i Holokaust ih je progutao. Europski Židov koji nije imao nikakvog interesa za politiku, a pogotovo ne za anti-njemačku politiku, također je bio progonjen.

Nisu bili pošteđeni niti njemački Židovi koji su se smatrali njemačkim patriotima i nisu iskazivali lojalnost prema bilo kojoj drugoj državi, ili interes da odu negdje stvarati novu. Koliko su oni znali, Njemačka i Europa su bili njihov dom. Kad se jedan Židov prije nego što će ga ubiti pozvao na svoj Željezni križ (odlikovanje slično Zlatnom ljiljanu Armije Republike Bosne Hercegovine) zarađen u njemačkoj vojsci, nacistički oficir mu je odgovorio: “Imao ti Željezni križ ili nemao…za mene si samo smrdljivi Židov.” (O tretmanu Židova koji nisu bili pošteđeni od nacističkog režima, uprkos tome što su ostajali bez dijelova tijela i bili odlikovani u njemačkoj vojsci, preporučujem čitanje: Izdani suborci – židovski veterani prvog svjetskog rata pod Hitlerom, Michael Geheran).

Zaista ne znam kako se ubijanje žena, djece, apolitičnih Židova bez ikakve ideologije, i Židova koji su  osjećali i voljeli Njemačku kao svoju domovinu za koju su bili spremni i život dati uklapa u narativ o tome da je Hitler nešto znao. Mnogi od tih Židova su bili toliko europski da bi se moglo reći da su Europljani ubijali druge Europljane, koje su u ludilu – ma ne u ludilu jer ludilo znači nešto konfuzno, neorganizovano, a oni su to uradili vrlo organizovano, pedantno i ozakonjeno – označili stranim elementom i počinili nad njima toliko strašan zločin da je ostao zabilježen pod posebnim nazivom – Holokaust.

–

Iznenađuje me glupost mojih sunarodnjaka. Neki su isti oni iz “znao je Hitler” ekipe i žive u zapadnoj Europi. Sa gnušanjem, kojeg se ne bi postidio i najveći domaći desničar, pričaju o “pokrivenim Arapkinjama sa puno djece koje samo crpe socijalu”, kako podržavaju dolazak desnice na vlast, jer domaći su “opravdano nezadovoljni”.

Na moje pitanje da, s obzirom da i mi potičemo iz bošnjačko-muslimanskog kruga (bez obzira na vlastiti odnos prema religiji), kako može biti siguran da neće i on osjetiti negativne posljedice dolaska na vlast stranaka sa anti-muslimanskom retorikom, dobijem odgovor: nemaju oni ništa protiv nas, mi radimo, mi smo Europljani.

Zašutim, čini mi se izgubljen slučaj. Ali bi takvima najradije rekao da budu oprezni, jer za nekog je i on pokrivena Arapkinja sa puno djece koja uzima socijalu, odnosno strani, nepoželjni, muslimanski faktor. I neki emancipovani Židovi iz zapadne Europe su se zgražavali na zaostale Židove iz istočne Europe, prije nego što su se zajedno sa njima našli u gasnim komorama. Neke od desničarskih stranaka iz zapadne Europe već pružaju podršku onim snagama u Bosni i Hercegovini koje mi nazivamo rušilačkim; prvenstveno vođene antimuslimanskom zabrinutošću, koja je puno šira od okvira njihove države. I Hamsun se bavio pitanjem Židova u Europi, iako ih je njegovoj Norveškoj bilo vrlo malo.

Uostalom, upravo mi Bošnjaci bi trebali biti posebno oprezni sa stereotipima, generalizacijama i dehumanizacijom, bilo da se radi o Židovima ili Arapima. Kako sam iz one generacije koja je rođena u ratu, majka mi je pričala kako je u visokom stadiju trudnoće bježala od granata. Kad sam odrastao mogao sam čuti šta su govorili komadanti vojske koja nas je granatirala. Tako sam još uvijek u majčinom stomaku postao borac za islamsku državu na tlu Europe. 

Zato sam posebno nepovjerljiv kad neko kaže da samo granatira radikalne islamiste, kao što se danas dešava u Gazi. Te anti-islamističke granate su ispaljivali i na mene prije nego što sam se rodio.

---

Huso Makalić

Foto: Pixabay