Prenosimo tekst objavljen na blogu jednog od najpoznatijih sveučilišta na svijetu, London School of Economics and Political Science, o “željeznom zakonu”, terminu koji politolozi koriste da bi objasnili zašto vladajuća stranka u SAD-u po običaju gubi zastupnička mjesta na međuizborima za Zastupnički dom Kongresa. 

Predviđanje izbornih rezultata u SAD-u podrazumijeva praćenje raznih vrsta izbora. Politička institucija koja je dobila posebnu pozornost su međuizbori za Zastupnički dom SAD-a. Od 1950. predsjednikova stranka osvajala je dodatna predstavnička mjesta na međuizborima samo dva puta, 1998. i 2002. U prosjeku, tijekom ovih 75 godina predsjednikova stranka je gubila u prosjeku 25 mandata. Ovaj redoviti obrazac postao je poznat kao „željezni zakon“ na međuizborima. Što dakle pokreće taj pad predsjedničke moći? Godine 1975. statističar Edward Tufte ustvrdio je da međuizbori predstavljaju referendum birača o učinku predsjednika i o stanju gospodarstva. Prilikom predviđanja promjena u Zastupničkom domu, u prošlosti smo se oslanjali na modele referenduma kako bismo predvdjeli vjerojatni rezultat. Čak i tijekom nedavnih, turbulentnih kampanja, model je ispravno predvidio neto gubitke predsjednikove stranke (npr. 2014., 2018. i 2022.).

Sada, s jedva godinu dana do međuizbora za Zastupnički dom 2026. koristili smo jednostavan model za predviđanje promjene broja mandata za republikance. Naše prognoze pokazuju da će Republikanska stranka vjerojatno izgubiti kontrolu nad Zastupničkim domom.

Korištenje modela referenduma za objašnjenje promjenu broja mandata u Zastupničkom domu

U našim pokušajima predviđanja izbora za kongres naglasili smo ključnu ulogu teorije. Kao što je Tufte primijetio u knjizi Politička kontrola gospodarstva iz 1978., izbori za Kongres, posebno na sredini mandata, predstavljaju „referendum o tome kako aktualna administracija rješava gospodarstvo i druga pitanja“. Kako bi se postigla prediktivna točnost, naš model političke ekonomije mora pravilno mjeriti temeljne strukturne varijable. Imajući to na umu, usredotočujemo se na dvije mjere, odobravanje rada predsjednika i raspoloživi osobni dohodak, od 1950. do danas. Kada je stopa odobravanja rada predsjednika niska (< 50 posto), srednjoročni gubitak zastupnika u prosjeku iznosi 34 mandata. Kada je rast raspoloživog dohotka nizak (< jedan posto), srednjoročni gubitak aktualnih zastupnika u prosjeku iznosi 30 mjesta. Podaci od lipnja ove godine sugeriraju važan utjecaj obje varijable na promjenu broja mandata u Zastupničkom domu.

Provođenjem ovih varijabli kroz naš model, utvrđujemo da će Republikanska stranka vjerojatno izgubiti 28 mjesta na međuizborima sljedeće godine, a kontrola nad Zastupničkim domom vjerojatno će se potom vratiti demokratima. Gotovo neizbježan pad u izbornom ciklusu, u kombinaciji s trenutno malim procentom odobravanja rada Donalda Trumpa, čini se da utire put pobjedi demokrata. Uostalom, model predviđa neto gubitak od 28 mandata za republikance, dok je za promjenu većine u Zastupničkom domu potreban neto gubitak od samo dva republikanska mandata.

Možda je ipak prerano za predviđanje rezultata međuizbora

Ovaj model obećava dobre vijesti za demokrate, posebno jer bi predviđeni ishod okončao republikansko trojstvo u kojem ova stranka trenutno ima kontrolu nad Bijelom kućom, Zastupničkim domom i Senatom u američkom Kongresu. Ako budu kontrolirali Zastupnički dom, demokrati bi mogli spriječiti nastojanja republikanaca da ponište Zakon o pristupačnoj zdravstvenoj zaštiti, omoguće veće porezne olakšice za bogate te ograniče slobodu govora i druge građanske slobode.

Međutim, demokrati se ne bi trebali prerano radovati. S jedne strane, prognoze mogu biti pogrešne. S druge strane, ova prognoza samo je rano upozorenje, u kontekstu modela referenduma koji će svoje glavno predviđanje donijeti otprilike šest mjeseci prije izbora u studenom 2026. Hoće li se naša prognoza, temeljena na podacima iz razdoblja od više od godinu dana, održati nakon što pristignu najnovije brojke? Očito je da predstoje dodatne analize prije nego što se mogne zaključiti da će međuizborni “željezni zakon” još jednom prevladati.

---

Charles Tien i Michael S. Lewis-Beck, LSE blogs