Prvi vanjskopolitički govor Joea Bidena – stručnjak objašnjava što to znači za svijet

Održavši svoj prvi veliki vanjskopolitički govor od stupanja na dužnost 20. siječnja, američki predsjednik Joe Biden poslao je snažan signal ostatku svijeta da ćemo u njegovom mandatu vidjeti sasvim drugu Ameriku. U širem obraćanju američkom State Departmentu u Washingtonu, Biden je iznio svoju novu vanjskopolitičku viziju, izjavivši – pomalo frazerski – da se “Amerika vratila”.

Nastavi čitati “Prvi vanjskopolitički govor Joea Bidena – stručnjak objašnjava što to znači za svijet”

Urušavanje američkog mita

Nedavni napad pristaša bivšega predsjednika SAD-a Donalda Trumpa na zgradu američkog Kongresa u pokušaju zaustavljanja prebrojavanja elektorskih glasova i potvrde pobjede Joea Bidena na predsjedničkim izborima privukao je pažnju čitavog svijeta. Dotični je događaj izazvao sveopći šok i nevjericu kako u Sjedinjenim Državama, tako i van njih, a mnogi su pohrlili zlurado primijetiti kako je država koja se dičila statusom predziđa i bastiona demokracije lako potonula u političko nasilje i postala „banana republikom“ (usporedba koju je, među ostalima, iskoristio i bivši predsjednik George W. Bush).

Nastavi čitati “Urušavanje američkog mita”

Može li QAnon ugroziti američku demokraciju?

“Upomoć, moja je supruga u posljednje vrijeme opsjednuta teorijama zavjere, vjeruje u sve što kaže QAnon, naš odnos propada, što da radim, postoji li način da ju razuvjerim“ – zavapio je rezignirani suprug ovih dana na američkoj forum stranici Reddit. Njegov je post samo jedan od tisuća kojima članovi obitelji traže savjet kako razgovarati s bližnjima koji neprestance svima oko sebe objavljuju QAnon poruke. Nastavi čitati “Može li QAnon ugroziti američku demokraciju?”

Koliko još ubojstava crnaca može tolerirati demokracija?

Borba protiv rasizma nije rat crnaca protiv bijelaca. Međutim, vjerovati da smo svi jednaki znači zanemariti smrt poput one Georgea Floyda i dalju normalizaciju činjenice da je nečiji društveni status određen rasizmom, te kontinuitet strukture nejednakosti koja je klasna, seksistička i rasistička.

Crno stanovništvo pretrpjelo je najgore nasilje i uskraćivanje prava širom svijeta. Ti napadi prečesto krše onaj univerzalni princip koji daje značenje svim drugim jamstvima: pravo na život. Nastavi čitati “Koliko još ubojstava crnaca može tolerirati demokracija?”

Raskol na Zapadu – 10. dio

Izvod iz 9. dijela, updated: (…) Sudeći po neumoljivim tzv. daily jump brojkama iz sata u sat, nakon startera Kine, potom Italije, Spanije i Francuske, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD su sada u prvom ešalonu pandemije COVID-19 (C19). Ne zna se dokle će ovaj crni, biblijski crescendo pandemije COVID-19 potrajati – prije nego se uspori i stavi pod kontrolu. Zato budimo pametni i ostanimo kod kuće, makar bili zazidani doma do daljnjeg – samo ne predugo, por favor! Nastavi čitati “Raskol na Zapadu – 10. dio”

Zašto su bijelci masovno glasali za Donalda Trumpa?

Piše: Nedžad S Hadžimusić 

Pobjeda Trumpa – kako i zašto?

Amerika sa ostatkom svijeta konačno može odahnuti. Donald Trump je 8. novembra o.g. u pobjedničkom obraćanju prihvatio (!) rezultate predsjedničkih izbora. Budimo realni, treba  odmah zaboraviti njegovu kandidatsku mantru o namještenim izborima, propraćenu online manevrima naoružanih bataljona njegovih pristaša u pričuvi, za slučaj da je ispalo drugačije. Kakogod, vrijeme će pokazati da li je post-izborna erupcija masovnih građanskih protesta širom SAD pod parolom ‘Not My President’ – bumerang ili samo zakašnjeli izraz podrške nesuđenoj prvoj predsjednici SAD. Nastavi čitati “Zašto su bijelci masovno glasali za Donalda Trumpa?”

Vanjska politika ‘ex cathedra’ predsjednika Obame: Početak kraja globalnog liderstva ili nova real politika SAD? – II dio

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Uvod

‘…Izvjesno je, da će SAD sa ostatatkom svijeta još dugo plaćati preskupe dividende kaubojske vanjske politike predsjednika George W. Busha koja je proizvela trajnu podozrivost saveznika SAD bez istorijskog presedana, osim što je globalno posijala dodatno,  genetski modifikovano sjeme zla na (programiranu) viziju rata svijetova po Huntingtonu…’(Izvod iz prvog dijela teksta pod istim naslovom). Nastavi čitati “Vanjska politika ‘ex cathedra’ predsjednika Obame: Početak kraja globalnog liderstva ili nova real politika SAD? – II dio”

Vanjska politika ‘ex cathedra’ predsjednika Obame: Početak kraja globalnog liderstva ili nova real politika SAD?

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

Naslijeđe i vizija

Dva katastrofalna, inkvizitorska mandata (2001-2009) predsjednika George W. Bush-a u Bijeloj kući, obilježena su hazarderskim avanturizmom i kaubojskom vanjskom politikom njegovog, namjenski odabranog tima – na čelu sa ultra-ratobornim Donaldom Rumsfeldom, tada šefom Pentagona. Nastavi čitati “Vanjska politika ‘ex cathedra’ predsjednika Obame: Početak kraja globalnog liderstva ili nova real politika SAD?”

Raskol na Zapadu – 3. dio

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

(…) nakon povlačenja SAD iz tzv. nuklearnog  sporazuma sa Iranom, pa podrške proglašenju Jerusalema za glavni grad Izraela, rečeno  ‘spašavanje’ aktuelnog izraelskog premijera predizbornim dream poklonom (podrškom Bijele kuće suverenitetu Izraela nad Golanom) dodatno će stigmatizirati golgotu naroda Palestine i pojačati izraelsko-arapske animozitete. Osim što će izazvati ozbiljne osude i kontaminirati medjunarodne odnose u regionu, ali i drugdje po plavoj planeti –  Izvod iz 2. dijela Nastavi čitati “Raskol na Zapadu – 3. dio”

Sam Haselby: Živimo u vremenu koje bi trebalo označiti kraj američkog patriotizma, ali…

Patriotizam je strast koja upravlja modernim političkim životom u Sjedinjenim državama, ali njegova vitalnost prkosi očitim objašnjenjima. Država nema nacionalni obrazovni sustav. Nema obavezne vojne niti državne službe. Nijedna državna agencija ne distribuira sveprisutne američke zastave niti nadgleda poštivanje rituala iskazivanja časti državi koji se izvode u školama i na sportskim i političkim događajima diljem zemlje. Unatoč nedostatku klasičnog stroja za poticanje i širenje domoljublja, američki patriotizam je norma u pravom smislu riječi: barem u SAD-u on postoji bez ikakve sumnje ili propitivanja. Nastavi čitati “Sam Haselby: Živimo u vremenu koje bi trebalo označiti kraj američkog patriotizma, ali…”

Globus, mjera učinka globalizacije

Piše: Tarik Haverić

Ideju da država blagostanja nije strukturni zahtjev liberalne demokratije već prije njen sretan konjunkturni rezultat, i da njen nestanak nije razlog za historijski pesimizam, pokušat ću sada da objasnim kontekstualizirajući neke podatke koje naši autori ističu u prvi plan. Radi se o „gubitku radnih mjesta“ u industriji, koji za posljedicu ima osiromašenje dojučerašnje srednje klase. To bi bio jedan od najpogubnijih učina globalizacije: zbog uklanjanja carinskih barijera, svijet je preplavljen jeftinom robom pred kojom proizvodi tradicionalnih industrijskih zemalja više nisu konkurentni. Nije teško zaključiti da smanjenje državnih prihoda ugrožava model raspodjele dobiti iz društvene saradnje, državu blagostanja za koju se vjerovalo da je trajna stečevina. Nastavi čitati “Globus, mjera učinka globalizacije”

#EU60: Europska unija mora sačuvati zajedništvo i boriti se za svoju budućnost

Na svoj šezdeseti rođendan Europska unija suočava se s velikim brojem izazova. Neki od njih poznati su otprije a neki su bez presedana. Globalna ekonomska kriza, masovni priliv izbjeglica, pojava ekstremnih populista diljem Europe i svijeta, sve agresivnija Rusija, brexit i Donald Trump u Bijeloj kući problemi su s kojima se mora suočiti. Ova teška vremena očigledno traže jedinstvo i viziju, ali to je lakše reći nego učiniti.

Krenimo redom. Europsko gospodarstvo zapravo je u nešto boljem stanju nego što se misli. To su dobre vijesti, ali statistika sama po sebi nije dovoljna i relativno dobri gospodarski pokazatelji moraju se pretvoriti u konkretan boljitak za obične ljude, poput novih radnih mjesta i boljih plaća. Međutim, čak i kada bi gospodarstvo u EU bilo sasvim stabilno, države članice i sama Unija trebali bi otpočeti ciklus investicija koje bi barem djelomično riješile očigledne društvene probleme i opipljivo nezadovoljstvo sadašnjim stanjem. Osim dobre vladavine, europski lideri valjda uviđaju da ako se ne pokrenu, nezadovoljstvo građana može se pretvoriti – i pretvara se – u glasove za raznorazne populiste koji su više nego voljni i spremni iskoristiti nesreću  drugih za svoje mračne ciljeve.

Kao što smo vidjeli, europska ekstremna desnica se konsolidira i surađuje. Desni populisti očito su ohrabreni uspjehom Donalda Trumpa i njegove nacionalističke retorike i nastoje ga oponašati, pa i nadmašiti u Europi. Nisu uspjeli u Austriji i Nizozemskoj, a vidjet ćemo što će biti u Francuskoj gdje je Marine Le Pen ozbiljna kandidatkinja za predsjednicu Francuske. U boljim vremenima radikalni populisti i njihove politike imale bi minimalnu prođu kod većine građana, ali ovo su neobična i teška vremena i bila bi velika greška zanemariti tzv. obične ljude i njihove probleme, čak i ako se ne slažemo s njima.

Pitanje izbjeglica politički je osjetljivo i moralno depresivno. Europska unija u cjelini nije se iskazala. Većina zemalja članica ne želi ispuniti svoje međunarodne obveze spram izbjeglica. Putem medija bili smo svjedoci sramotnih prizora izbjegličkih prihvatnih centara i tamošnjih uvjeta, hladnoće i sveopće mizerije. Angela Merkel učinila je časnu stvar kada je odlučila prihvatiti milijun ljudi u Njemačku, ali mogla bi platiti visoku političku cijenu na sljedećim općim izborima u rujnu. Kako je već spomenuto, druge zemlje članice pokazale su manjak spremnosti i senzibiliteta da pomognu ljudima koji bježe iz, čak i za nas, nezamislive tragedije u Siriji. To je prilično sramotno, ali isto tako i nije posve neočekivano, s obzirom na prijetnju maloga broja potencijalnih terorista infiltriranih među izbjeglicama.

Najnoviji podaci ukazuju da iako je broj izbjeglica koji dolaze pao, ljudi umiru u većem broju na Mediteranu. Ova tragedija vjerojatno će se nastaviti sve dok ne dođe do trajnijeg rješenja i mira u Siriji. To se, nažalost, čini dalekim. Rješenje sirijskog sukoba očito ovisi o raznim međunarodnim igračima, ali EU i njezine države članice moraju biti uporne u naporima da ne budu potpuno marginalizirane od strane Rusije, Turske i SAD-a.

Rusija kao da je postala permanentna glavobolja za EU. To je velika šteta, jer da je više volje mogli bi blisko i prijateljski surađivati, što bi bilo i prirodno i obostrano poželjno. Međutim, stvarnost je takva da neke zemlje članice EU iz istočne Europe Rusiju vide kao izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Osim toga, Rusija je postala sve agresivnija u cyber ratovanju i pokušajima miješanja u europsku politiku i izbore, u toj mjeri da su Europljani odlučili djelovati kako bi se spriječila još gora šteta.

Osim ako se ne dogodi istinska promjena paradigme, što je malo vjerojatno ali ne i sasvim nemoguće, čini se da se trenutno malo toga može učiniti na poboljšanju odnosa između EU-a i Rusije. Ova država se sudjelovanjem u ratu u Siriji i Ukrajini na neki način potvrdila kao  globalna vojna sila, ali je platila visoku cijenu. Rusija je pod sankcijama Zapada, njeno gospodarstvo je oslabljeno. Rusija pokušava pomoći europske političare i stranke koji su za Putina, ali malo je izvjesno da će ova strategija biti uspješna, osim ako neki od njegovih pulena ne osvoje vlast u državi članici, posebno negdje poput Francuske ili Italije.

Brexit je još jedan veliki izazov. Britanska vlada napokon je otkrila plan, ili barem popis želja o tome kako oni vide budućnost odnosa s EU-om. Plan je doživljen kao pogrešan i nerealan, kako u Velikoj Britaniji tako i u ostatku Europe. Malo je vjerojatno da će Britanija osigurati sve što želi od EU-a, što zači da će i Britanija i EU trpjeti posljedice. Međutim,  nakon brexita Britanija bi mogla izgubiti mnogo više nego EU, posebno u smislu gospodarskog razvoja, utjecaja u svijetu i reputacije kao slobodnog, otvorenog i tolerantnog društva.

Donald Trump predstavlja opasnost za EU ne samo kao predsjednik SAD-a najmanje četiri godine, nego i zbog retorike kojom se služio tijekom predizborne kampanje. Trumpova politika mogla bi nadživjeti njegov mandat u Bijeloj kući. Ali, kao i svi drugi, i gospodin Trump će u konačnici biti ocijenjen na osnovu djela, a ne onoga što govori. Postoji mogućnost da će svijet, barem privremeno, biti manje opasan ako dođe do poboljšanja odnosa s Rusijom. U svakom slučaju, novi predsjednik SAD-a je nacionalist koji pokazuje malo interesa za liberalni međunarodni poredak. Gospodin Trump također otvoreno pokazuje prezir prema EU i teško da će biti velikih promjena.

Što bi onda EU i države članice trebale činiti suočene s tolikim problemima? Za početak, ohrabrujuće je da su europski liderli snažno osudili stavove gospodina Trumpa. Europa u osnovi i nema izbora nego da se drži zajedno i pronađe svoj put u ovim teškim vremenima. Bila bi ludost učiniti bilo što drugo, što bi Britanija već mogla uskoro saznati.

Što znači držati se zajedno? EU bi se trebala suprotstaviti Trumpu kad god je to potrebno, ali uvijek biti svjesna dugoročnog značaja odnosa sa SAD-om. Osim toga, EU treba nastaviti komunicirati i gdje je moguće surađivati s Rusijom, ali zadržati sankcije dok ne dođe do značajne promjene u ruskoj vanjskoj politici. Politički pritisak koji proizilazi iz izbjegličke krize može se ublažiti ako europski lideri jasno stave do znanja da je ova situacija privremena i da će većina izbjeglica, kao i nekada u slučaju bivše Jugoslavije, vremenom biti vraćena u matične države. Što se tiče brexita EU treba pričekati i vidjeti što Britanija zapravo želi, što još nije jasno, i razviti svoju strategiju. Istovremeno, EU bi trebala nastaviti bitan rad na poboljšanju svoga gospodarstva. Treba nastaviti s reformama kojima bi Unija postala modernija, s manje birokracije i mnogo više kontakta sa običnim građanima.

Svi izazovi s kojima se EU suočava su teški, neki su čak zastrašujući, ali sve što je ovdje spomenuto može biti učinjeno. Nadajmo se da će se to i dogoditi.

Dražen Šimić


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Kriza u Makedoniji

Što se to dešava u Makedoniji? Čini se da je pitanju još jedna (vještačka?) kriza, ali jedna od onih koje nagrizaju povjerenje u demokratski proces i institucije države.

Vladajuća stranka VMRO-DPMNE i njen vođa, bivši premijer Nikola Gruevski objavili su svojevrsnu listu prijetnji upućenu nevladinim organizacijama, opozicijskim strankama i stranim diplomatama. Također su naglasili da više neće dopuštati uplitanje stranih sila u unutarnje stvari Makedonije.

Na nedavnim izborima, VMRO-DPMNE osvojila je 51 od ukupno 121 mandata u državnome parlamentu, dva više od opozicijskih socijaldemokrata. Opozicija se žalila na nepravilnosti ali Državna izborna komisija je odbila skoro sve prigovore. Međutim, zasada nitko ne želi koalirati s pobjedničkim VMRO-DPMNE, a Gruevski je zaprijetio da neće dozvoliti opoziciji da preuzme vlast. Mediji pod vladinom kontrolom govore o nekoj vrsti strane zavjere protiv vlade. Pojavili su se pozivi za proteste ispred veleposlanstva SAD, a objavljene su i adrese nekih od opozicijskih pobornika, uz poruku “spremite se, dolazimo”.

Situacija u Makedoniji je zabrinjavajuća. Podrška Europske Unije i SAD-a jako su važne za ovu državu nastalu raspadom Jugoslavije. Makedonija je barem jednom bila na ivici građanskoga rata između etničkih Makedonaca i Albanaca. Zbog toga bi politički proces morao biti sve osim agresivnog nadmetanja i retorike koja dio građana izvodi na ulice. Također treba znati, a iskustvo već postoji u ovome dijelu svijeta, da ničija vladavina nije vječna i da ‘poslije mene potop’ princip nikome ne donosi dobro.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Predstavlja li Donald Trump prijetnju za nezavisnu palestinsku državu?

Mnogi kolumnisti bave se Donaldom Trumpom i njegovom budućom administracijom. Unatoč ogromnome broju ispisanih redova, Trump je zapravo još uvijek dobrim dijelom nepoznanica, osim notorne činjenice da će Sjedinjene države pod njegovim vodstvom skrenuti udesno i baviti se najviše same sobom, ako to bude moguće.

Trump je izrekao mnoge stvari u predizbornoj kampanji. Neke je već porekao ili ublažio. Jedno od zabrinjavajućih obećanja koje je dao tiče se Izraela i Palestine. Budući predsjednik SAD-a obećao je da će priznati Jeruzalem kao glavni grad Izraela i da će veleposlanstvo SAD-a iz Tel Aviva preseliti u Jeruzalem.  ‘Mali’ problem, međutim, leži u činjenici da to uključuje i istočni Jeruzalem koji je tradicionalno arapski i koji Palestina smatra svojim budućim glavnim gradom. Još se ne zna da li je ovo obećanje bilo samo Trumpova predizborna retorika koja će se uskoro zaboraviti. Ako pak uradi što je obećao to bi moglo imati izrazito negativne  posljedice na mirovni proces i na mogućnost da dvije države jednoga dana žive u miru i sigurnosti.

U svojoj kolumni za Financial Times, David Gardner piše da je predsjednik Obama, bez obzira na loše osobne odnose s premijerom Netanyahuom, Izraelu pomogao vojno i politički: kroz vojnu podršku i kroz podršku u Vijeću sigurnosti. Ovakva politika neće se promijeniti kada gospodin Trump dođe na vlast, naprotiv.

Sadašnja izraelska vlada veome je desno nastrojena, a znaju da u SAD-u na vlast dolazi populistička administracija koja je u najmanju ruku koketirala s islamofobijom. U takvoj situaciji možda i ne čudi da je izraelski minister obrazovanja Naftali Bennett nedavno izjavio da je “era palestinske države gotova”, ali ovo bi trebalo zabrinuti sve kojima je stalo do mira u ovome dijelu svijeta.

Mirovni proces koji treba dovesti do dvije nezavisne države u velikim je problemima. Kao prvo, pažnja međunardne javnosti usmjerena je na Siriju, Irak i Libiju, na terorizam i tzv. Islamsku državu. Osim toga, Izrael je svoj ilegalna naselja na palestinskom teritoriju proširio u toj mjeri da već sada nezavisna Palestina možda nije ni moguća, a trend gradnje ilegalnih naselja se nastavlja. Da bi se nešto suštinski promijenilo, glavni Izraelov saveznik SAD trebale bi jasno staviti do znanja da se izraelska politika prema Palestincima (potiskivanje u male, iscjepkane teritorije sve više okružene ilegalnim izraelskim naseljima, kontrolnim točkama, ‘sigurnosnim zidom’ itd.) mora mijenjati, ali teško je vjerovati da će Trumpova administracija uraditi takvo što.

Svojim tretmanom Palestinaca Izrael postaje sve više izoliran u regiji i svijetu i nejasno je kako to može biti dobro za ovu državu. Ono čega nedostaje na svim stranama je racionalno sagledavanje situacije, svojih dugoročnih interesa i kompromis. Kako je poentirao David Gardner, Trump neće zauvijek biti tu, ali Palestinci i drugi arapski susjedi hoće.

Foto: WUPR

Pratite nas: facebook-icon   twitter3