Sam Haselby: Živimo u vremenu koje bi trebalo označiti kraj američkog patriotizma, ali…

Patriotizam je strast koja upravlja modernim političkim životom u Sjedinjenim državama, ali njegova vitalnost prkosi očitim objašnjenjima. Država nema nacionalni obrazovni sustav. Nema obavezne vojne niti državne službe. Nijedna državna agencija ne distribuira sveprisutne američke zastave niti nadgleda poštivanje rituala iskazivanja časti državi koji se izvode u školama i na sportskim i političkim događajima diljem zemlje. Unatoč nedostatku klasičnog stroja za poticanje i širenje domoljublja, američki patriotizam je norma u pravom smislu riječi: barem u SAD-u on postoji bez ikakve sumnje ili propitivanja. Nastavi čitati “Sam Haselby: Živimo u vremenu koje bi trebalo označiti kraj američkog patriotizma, ali…”

Oglasi

Globus, mjera učinka globalizacije

Piše: Tarik Haverić

Ideju da država blagostanja nije strukturni zahtjev liberalne demokratije već prije njen sretan konjunkturni rezultat, i da njen nestanak nije razlog za historijski pesimizam, pokušat ću sada da objasnim kontekstualizirajući neke podatke koje naši autori ističu u prvi plan. Radi se o „gubitku radnih mjesta“ u industriji, koji za posljedicu ima osiromašenje dojučerašnje srednje klase. To bi bio jedan od najpogubnijih učina globalizacije: zbog uklanjanja carinskih barijera, svijet je preplavljen jeftinom robom pred kojom proizvodi tradicionalnih industrijskih zemalja više nisu konkurentni. Nije teško zaključiti da smanjenje državnih prihoda ugrožava model raspodjele dobiti iz društvene saradnje, državu blagostanja za koju se vjerovalo da je trajna stečevina. Nastavi čitati “Globus, mjera učinka globalizacije”

Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer

Piše: Tarik Haverić

Sredinom prošlog stoljeća, antiamerikanizam je imao jedno posebno značenje koje je u međuvremenu skoro zaboravljeno: un-American activities bila je oznaka za širok spektar ponašanja, stavova i pogleda koji su, u SAD u doba makartizma (1947-1956), izjednačavani s izdajničkom i podrivačkom djelatnošću američkih državljana u korist Sovjetskog Saveza. U odnosu na današnje značenje izraza, razlika je u tome što su žrtve makartističkih proganjanja smatrale da njihove djelatnosti nisu ni na koji način antiameričke i tvrdile su da su optužnice protiv njih montirane, dok u naše vrijeme većina pojedinaca i organizacija koje potkazuju ponašanje SAD na vanjskom i unutrašnjem planu zaista vjeruju da će suzbijanje američkog utjecaja na svjetska zbivanja smanjiti globalnu nepravdu i nejednakost i pomoći stvaranju novog, stabilnijeg i pravednijeg međunarodnog poretka. Nastavi čitati “Antiamerikanizam (II): Inventura, i jedan ilustrativan primjer”

#EU60: Europska unija mora sačuvati zajedništvo i boriti se za svoju budućnost

Na svoj šezdeseti rođendan Europska unija suočava se s velikim brojem izazova. Neki od njih poznati su otprije a neki su bez presedana. Globalna ekonomska kriza, masovni priliv izbjeglica, pojava ekstremnih populista diljem Europe i svijeta, sve agresivnija Rusija, brexit i Donald Trump u Bijeloj kući problemi su s kojima se mora suočiti. Ova teška vremena očigledno traže jedinstvo i viziju, ali to je lakše reći nego učiniti.

Krenimo redom. Europsko gospodarstvo zapravo je u nešto boljem stanju nego što se misli. To su dobre vijesti, ali statistika sama po sebi nije dovoljna i relativno dobri gospodarski pokazatelji moraju se pretvoriti u konkretan boljitak za obične ljude, poput novih radnih mjesta i boljih plaća. Međutim, čak i kada bi gospodarstvo u EU bilo sasvim stabilno, države članice i sama Unija trebali bi otpočeti ciklus investicija koje bi barem djelomično riješile očigledne društvene probleme i opipljivo nezadovoljstvo sadašnjim stanjem. Osim dobre vladavine, europski lideri valjda uviđaju da ako se ne pokrenu, nezadovoljstvo građana može se pretvoriti – i pretvara se – u glasove za raznorazne populiste koji su više nego voljni i spremni iskoristiti nesreću  drugih za svoje mračne ciljeve.

Kao što smo vidjeli, europska ekstremna desnica se konsolidira i surađuje. Desni populisti očito su ohrabreni uspjehom Donalda Trumpa i njegove nacionalističke retorike i nastoje ga oponašati, pa i nadmašiti u Europi. Nisu uspjeli u Austriji i Nizozemskoj, a vidjet ćemo što će biti u Francuskoj gdje je Marine Le Pen ozbiljna kandidatkinja za predsjednicu Francuske. U boljim vremenima radikalni populisti i njihove politike imale bi minimalnu prođu kod većine građana, ali ovo su neobična i teška vremena i bila bi velika greška zanemariti tzv. obične ljude i njihove probleme, čak i ako se ne slažemo s njima.

Pitanje izbjeglica politički je osjetljivo i moralno depresivno. Europska unija u cjelini nije se iskazala. Većina zemalja članica ne želi ispuniti svoje međunarodne obveze spram izbjeglica. Putem medija bili smo svjedoci sramotnih prizora izbjegličkih prihvatnih centara i tamošnjih uvjeta, hladnoće i sveopće mizerije. Angela Merkel učinila je časnu stvar kada je odlučila prihvatiti milijun ljudi u Njemačku, ali mogla bi platiti visoku političku cijenu na sljedećim općim izborima u rujnu. Kako je već spomenuto, druge zemlje članice pokazale su manjak spremnosti i senzibiliteta da pomognu ljudima koji bježe iz, čak i za nas, nezamislive tragedije u Siriji. To je prilično sramotno, ali isto tako i nije posve neočekivano, s obzirom na prijetnju maloga broja potencijalnih terorista infiltriranih među izbjeglicama.

Najnoviji podaci ukazuju da iako je broj izbjeglica koji dolaze pao, ljudi umiru u većem broju na Mediteranu. Ova tragedija vjerojatno će se nastaviti sve dok ne dođe do trajnijeg rješenja i mira u Siriji. To se, nažalost, čini dalekim. Rješenje sirijskog sukoba očito ovisi o raznim međunarodnim igračima, ali EU i njezine države članice moraju biti uporne u naporima da ne budu potpuno marginalizirane od strane Rusije, Turske i SAD-a.

Rusija kao da je postala permanentna glavobolja za EU. To je velika šteta, jer da je više volje mogli bi blisko i prijateljski surađivati, što bi bilo i prirodno i obostrano poželjno. Međutim, stvarnost je takva da neke zemlje članice EU iz istočne Europe Rusiju vide kao izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Osim toga, Rusija je postala sve agresivnija u cyber ratovanju i pokušajima miješanja u europsku politiku i izbore, u toj mjeri da su Europljani odlučili djelovati kako bi se spriječila još gora šteta.

Osim ako se ne dogodi istinska promjena paradigme, što je malo vjerojatno ali ne i sasvim nemoguće, čini se da se trenutno malo toga može učiniti na poboljšanju odnosa između EU-a i Rusije. Ova država se sudjelovanjem u ratu u Siriji i Ukrajini na neki način potvrdila kao  globalna vojna sila, ali je platila visoku cijenu. Rusija je pod sankcijama Zapada, njeno gospodarstvo je oslabljeno. Rusija pokušava pomoći europske političare i stranke koji su za Putina, ali malo je izvjesno da će ova strategija biti uspješna, osim ako neki od njegovih pulena ne osvoje vlast u državi članici, posebno negdje poput Francuske ili Italije.

Brexit je još jedan veliki izazov. Britanska vlada napokon je otkrila plan, ili barem popis želja o tome kako oni vide budućnost odnosa s EU-om. Plan je doživljen kao pogrešan i nerealan, kako u Velikoj Britaniji tako i u ostatku Europe. Malo je vjerojatno da će Britanija osigurati sve što želi od EU-a, što zači da će i Britanija i EU trpjeti posljedice. Međutim,  nakon brexita Britanija bi mogla izgubiti mnogo više nego EU, posebno u smislu gospodarskog razvoja, utjecaja u svijetu i reputacije kao slobodnog, otvorenog i tolerantnog društva.

Donald Trump predstavlja opasnost za EU ne samo kao predsjednik SAD-a najmanje četiri godine, nego i zbog retorike kojom se služio tijekom predizborne kampanje. Trumpova politika mogla bi nadživjeti njegov mandat u Bijeloj kući. Ali, kao i svi drugi, i gospodin Trump će u konačnici biti ocijenjen na osnovu djela, a ne onoga što govori. Postoji mogućnost da će svijet, barem privremeno, biti manje opasan ako dođe do poboljšanja odnosa s Rusijom. U svakom slučaju, novi predsjednik SAD-a je nacionalist koji pokazuje malo interesa za liberalni međunarodni poredak. Gospodin Trump također otvoreno pokazuje prezir prema EU i teško da će biti velikih promjena.

Što bi onda EU i države članice trebale činiti suočene s tolikim problemima? Za početak, ohrabrujuće je da su europski liderli snažno osudili stavove gospodina Trumpa. Europa u osnovi i nema izbora nego da se drži zajedno i pronađe svoj put u ovim teškim vremenima. Bila bi ludost učiniti bilo što drugo, što bi Britanija već mogla uskoro saznati.

Što znači držati se zajedno? EU bi se trebala suprotstaviti Trumpu kad god je to potrebno, ali uvijek biti svjesna dugoročnog značaja odnosa sa SAD-om. Osim toga, EU treba nastaviti komunicirati i gdje je moguće surađivati s Rusijom, ali zadržati sankcije dok ne dođe do značajne promjene u ruskoj vanjskoj politici. Politički pritisak koji proizilazi iz izbjegličke krize može se ublažiti ako europski lideri jasno stave do znanja da je ova situacija privremena i da će većina izbjeglica, kao i nekada u slučaju bivše Jugoslavije, vremenom biti vraćena u matične države. Što se tiče brexita EU treba pričekati i vidjeti što Britanija zapravo želi, što još nije jasno, i razviti svoju strategiju. Istovremeno, EU bi trebala nastaviti bitan rad na poboljšanju svoga gospodarstva. Treba nastaviti s reformama kojima bi Unija postala modernija, s manje birokracije i mnogo više kontakta sa običnim građanima.

Svi izazovi s kojima se EU suočava su teški, neki su čak zastrašujući, ali sve što je ovdje spomenuto može biti učinjeno. Nadajmo se da će se to i dogoditi.

Dražen Šimić


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Kriza u Makedoniji

Što se to dešava u Makedoniji? Čini se da je pitanju još jedna (vještačka?) kriza, ali jedna od onih koje nagrizaju povjerenje u demokratski proces i institucije države.

Vladajuća stranka VMRO-DPMNE i njen vođa, bivši premijer Nikola Gruevski objavili su svojevrsnu listu prijetnji upućenu nevladinim organizacijama, opozicijskim strankama i stranim diplomatama. Također su naglasili da više neće dopuštati uplitanje stranih sila u unutarnje stvari Makedonije.

Na nedavnim izborima, VMRO-DPMNE osvojila je 51 od ukupno 121 mandata u državnome parlamentu, dva više od opozicijskih socijaldemokrata. Opozicija se žalila na nepravilnosti ali Državna izborna komisija je odbila skoro sve prigovore. Međutim, zasada nitko ne želi koalirati s pobjedničkim VMRO-DPMNE, a Gruevski je zaprijetio da neće dozvoliti opoziciji da preuzme vlast. Mediji pod vladinom kontrolom govore o nekoj vrsti strane zavjere protiv vlade. Pojavili su se pozivi za proteste ispred veleposlanstva SAD, a objavljene su i adrese nekih od opozicijskih pobornika, uz poruku “spremite se, dolazimo”.

Situacija u Makedoniji je zabrinjavajuća. Podrška Europske Unije i SAD-a jako su važne za ovu državu nastalu raspadom Jugoslavije. Makedonija je barem jednom bila na ivici građanskoga rata između etničkih Makedonaca i Albanaca. Zbog toga bi politički proces morao biti sve osim agresivnog nadmetanja i retorike koja dio građana izvodi na ulice. Također treba znati, a iskustvo već postoji u ovome dijelu svijeta, da ničija vladavina nije vječna i da ‘poslije mene potop’ princip nikome ne donosi dobro.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Predstavlja li Donald Trump prijetnju za nezavisnu palestinsku državu?

Mnogi kolumnisti bave se Donaldom Trumpom i njegovom budućom administracijom. Unatoč ogromnome broju ispisanih redova, Trump je zapravo još uvijek dobrim dijelom nepoznanica, osim notorne činjenice da će Sjedinjene države pod njegovim vodstvom skrenuti udesno i baviti se najviše same sobom, ako to bude moguće.

Trump je izrekao mnoge stvari u predizbornoj kampanji. Neke je već porekao ili ublažio. Jedno od zabrinjavajućih obećanja koje je dao tiče se Izraela i Palestine. Budući predsjednik SAD-a obećao je da će priznati Jeruzalem kao glavni grad Izraela i da će veleposlanstvo SAD-a iz Tel Aviva preseliti u Jeruzalem.  ‘Mali’ problem, međutim, leži u činjenici da to uključuje i istočni Jeruzalem koji je tradicionalno arapski i koji Palestina smatra svojim budućim glavnim gradom. Još se ne zna da li je ovo obećanje bilo samo Trumpova predizborna retorika koja će se uskoro zaboraviti. Ako pak uradi što je obećao to bi moglo imati izrazito negativne  posljedice na mirovni proces i na mogućnost da dvije države jednoga dana žive u miru i sigurnosti.

U svojoj kolumni za Financial Times, David Gardner piše da je predsjednik Obama, bez obzira na loše osobne odnose s premijerom Netanyahuom, Izraelu pomogao vojno i politički: kroz vojnu podršku i kroz podršku u Vijeću sigurnosti. Ovakva politika neće se promijeniti kada gospodin Trump dođe na vlast, naprotiv.

Sadašnja izraelska vlada veome je desno nastrojena, a znaju da u SAD-u na vlast dolazi populistička administracija koja je u najmanju ruku koketirala s islamofobijom. U takvoj situaciji možda i ne čudi da je izraelski minister obrazovanja Naftali Bennett nedavno izjavio da je “era palestinske države gotova”, ali ovo bi trebalo zabrinuti sve kojima je stalo do mira u ovome dijelu svijeta.

Mirovni proces koji treba dovesti do dvije nezavisne države u velikim je problemima. Kao prvo, pažnja međunardne javnosti usmjerena je na Siriju, Irak i Libiju, na terorizam i tzv. Islamsku državu. Osim toga, Izrael je svoj ilegalna naselja na palestinskom teritoriju proširio u toj mjeri da već sada nezavisna Palestina možda nije ni moguća, a trend gradnje ilegalnih naselja se nastavlja. Da bi se nešto suštinski promijenilo, glavni Izraelov saveznik SAD trebale bi jasno staviti do znanja da se izraelska politika prema Palestincima (potiskivanje u male, iscjepkane teritorije sve više okružene ilegalnim izraelskim naseljima, kontrolnim točkama, ‘sigurnosnim zidom’ itd.) mora mijenjati, ali teško je vjerovati da će Trumpova administracija uraditi takvo što.

Svojim tretmanom Palestinaca Izrael postaje sve više izoliran u regiji i svijetu i nejasno je kako to može biti dobro za ovu državu. Ono čega nedostaje na svim stranama je racionalno sagledavanje situacije, svojih dugoročnih interesa i kompromis. Kako je poentirao David Gardner, Trump neće zauvijek biti tu, ali Palestinci i drugi arapski susjedi hoće.

Foto: WUPR

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Trumpova pobjeda je malo čudo koje svijet uvodi u novi period neizvjesnosti

Donald Trump novi je predsjednik Sjedinjenih američkih država. Što to znači za SAD i za svijet nemoguće je odrediti dok ne napravi prve konkretne poteze na vlasti. Izborna retorika nije isto što i vladanje još uvijek najmoćnijom državom svijeta.

Jedna od par stvari koje se mogu predvidjeti sa sigurnošću jeste da će odnosi dvije sile, SAD i Rusije, barem na početku Trumpovog mandata vjerojatno biti znatno bolji, sudeći po Trumpovim izjavama o tome kako se divi Vladimiru Putinu i podršci koju su Trumpu dali svi ruski mediji. S druge strane, odnosi s Meksikom i ostalim latinoameričkim zemljama vjerojatno će se pogoršati. U tome dijelu svijeta Trumpa doživljavaju kao vulgarnog rasista. Da ne govorimo o Amerikancima latinoameričkog podrijetla. Trumpova pobjeda možda je i najveći trenutni problem za američko društvo podijeljeno po rasnim kriterijima.

Mnogo je pitanja na koje zasada nema odgovora. Je li ovo, uzevši u obzir i Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) početak kraja dominacije anglosaksonske civilizacije? Što će biti s NATO savezom? Trump nije pokazao previše entuzijazma za organizaciju koja je ključ obrane zapadnoga svijeta. Što to znači za države istočne Europe, pogotovo za tri baltičke države (Estonija, Latvija i Letonija) koje su bile dio Sovjetskog Saveza a sad su članice saveza?

Trumpova pobjeda predstavlja još jedan trijumf populizma nad profesionalnim političarima. Izgleda da nije bitno da je on dokazani lažov, poduzetnik sumnjivih kvaliteta i osoba s blago rečeno staromodnim pogledima na svijet, poglavito na žene.

Što se tiče zemalja zapadnog Balkana, Trumpova pobjeda će podijeliti regiju. Srbija i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska slavit će Putinovog ‘prijatelja’, dok će drugi biti rezignirani. Međutim, izgledno je da će se Europska unija još više angažirati na Balkanu i spriječiti bilo čije secesionističke fantazije. Stoga Trumpova pobjeda ne bi trebala imati velikoga utjecaja na ovaj dio svijeta.

Čini se da ulazimo u novi period globalne nestabilnosti, očigledno političke ali i ekonomske. Već imamo blago panične reakcije na azijskim tržištima, vrijednost dolara počela je opadati a eksperti strahuju da će doći do globalne financijske krize. S druge strane, ako se stabiliziraju odnosi s Rusijom i nađe rješenje za sirijsku tragediju, međunarodni odnosi mogli bi se odvijati bitno drugačije od većinskih predviđanja.

Jedino što je sigurno je da neće biti dosadno. Bit će zabavno ili tragično.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Izbori u SAD i posljedice na ostatak svijeta

U još uvijek najmoćnijoj državi svijeta za par dana, 8.11., održat će se predsjednički izbori. Svi se slažu da će rezultat imati posljedice na cijeli svijet, ali nitko nije potpuno siguran kakve. Svi komentatori također se slažu da je Hillary Clinton dio uhodane mašinerije i establishmenta, dok je Donald Trump jedna prilična nepoznanica: kako promatračima, tako možda i samome sebi.

Poznati novinar Jonathan Freedland piše za The Guardian da bi Trumpova pobjeda predstavljala povratak u ‘srednji vijek’, zato što bi SAD i svijet dobili lidera koji vjeruje da su “klimatske promjene kineska zavjera, a da osumnjičene za terorizam treba mučiti i ubijati im članove obitelji”. Također smatra da Saudijska Arabija treba imati nuklearno oružje, te se pita zašto ga njegova zemlja ne koristi. Ono što je posebno zabrinjavajuće za Europu je Trumpova nezainteresiranost za NATO, što u praksi znači da ako Rusija napadne npr. jednu od baltičkih republika (a sve tri su članice saveza), SAD je ne bi branio. Time bi se NATO savez obesmislio i trebalo bi krenuti praktično od nule s novim konceptom obrane Europe i zapadnog svijeta.

S druge strane, Trump ima i svoje pobornike. Slovenački filozof Slavoj Žižek izjavio je u razgovoru za britansku tv kuću Channel 4 da bi da je Amerikanac glasao za njega. Priznao je da ga Trump užasava, ali misli da bi njegov izbor doveo do tektonskih promjena u politici SAD-a, što bi navodno dovelo do pozitivnih promjena. Žižek vidi Hillary Clinton kao stvarnu opasnost po svijet, kao nekoga tko bi predstavljao ‘najopasniju vrstu inercije’, i kao lažnog progresivnog političara koji je zapravo blizak krupnome kapitalu (banke). Hillary Clinton je nesumnjivo sposobna i inteligentna, i kao političar daleko kompetentnija nego što bi gospodin Trump ikada mogao biti. Međutim, njeni pobornici nisu strastveni kao Trumpovi, a puno ljudi neće ni glasati za nju nego protiv njenoga suparnika. Ona također zagovara aktivnije sudjelovanje svoje države na Bliskome istoku, što bi zaista moglo dovesti do sukoba s Rusijom (kod Putina nas više ništa ne bi trebalo iznenaditi).

Rezultati izbora u SAD-u sigurno će se osjetiti u ostatku svijeta. Prisjetimo se samo tijesne pobjede George W. Busha 2000. godine. Tko zna što bi bilo da je pobijedio Al Gore. Da li bismo imali rat u Iraku, koji je osim ljudske tragedije od Bliskog istoka načinio izrazito nestabilno područje, kao stvoreno za npr. Islamsku državu? Da ne govorimo o Vijetnamu ili ulozi SAD-a u ratovima u bivšoj Jugoslaviji: kakvo god bilo vaše mišljenje o ulozi te države, teško je ne složiti se da je njena uloga bila vjerojatno presudna u razvoju događaja.

Za nekoliko dana saznat ćemo ime novoga predsjednika Sjedinjenih država. Ta osoba mogla bi bitno utjecati na vašu budućnost i zbog toga su ovi izbori važni za cijeli svijet.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Hoće li najnoviji skandal odlučiti o pobjedniku izbora?

Gledamo li još jedan, možda čak i ključni, zaokret u utrci za predsjednika Sjedinjenih država? Činilo se da je stvar gotova i da će nakon tri televizijske debate Hillary Clinton bez problema osvojiti izbore i postati prva žena na čelu ove države. Donald Trump je pokazao svima kojima je stalo vidjeti da je narcisoidna neznalica i šarlatan.

Međutim, imamo najnoviji skandal, ponovo u vezi s elektronskom poštom gospođe Clinton. FBI je došao u posjed novih poruka koje smatraju relevantnim za svoju raniju istragu. Ovo bi moglo utjecati na povjerenje birača i na ishod izbora koji će 8.11 odlučiti tko će postati (još uvijek) najmoćnija osoba na svijetu.

Kako piše BBC, malo prije nego je 2009. postala državni tajnik (ministar vanjskih poslova), gospođa Clinton na svome imanju u gradiću Chappaqua u državi New York instalirala je privatni server elektronske pošte. Koristila ga je tijekom četiri godine mandata, kako za privatne tako i za zvanične poruke. Nije koristila zvaničnu adresu elektronske pošte, što je kontroverzno ali nije jedina u državnome aparatu SAD-a koja je to uradila. New York Times prošle je godine pisao o ovome slučaju koji evo još uvijek traje. Gospođa Clinton najvjerojatnije nije prekršila zakon, ali njeni postupci su čudni i ne ulijevaju povjerenje. Naime, ona tvrdi da je koristila jednu adresu elektronske pošte zato što joj je tako bilo lakše, dok njeni protivnici smatraju da je htjela određivati koje zvanične poruke će zadržati za sebe a koje proslijediti državnim organima, što smatraju nedopustivim.

Donald Trump jedva je dočekao najnoviji skandal koji mu može pomoći, a možda čak i donijeti prevagu na izborima. Pohvalio je FBI i tražio da nastave istragu. Gospođa Clinton također je pozvala da se sve poruke odmah predoče javnosti i tražila da se sačeka sa zaključcima dok se ne vide rezultati istrage. Što se činilo kao dobivena bitka sada je opet neizvjesno.

Osim što može utjecati na izbore, najnoviji skandal podriva povjerenje u gospođu Clinton. Ako i dobije izbore, početak mandata vjerojatno će provesti pravdajući se za svoje postupke, a njena popularnost kao predsjednice neće biti velika. Ako pak pobijedi gospodin Trump, SAD postaje jedna velika nepoznanica i bit će teško predvidjeti što će ta država činiti na polju međunarodnih odnosa – pod uvjetom da Trump uopće zna što želi.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Kad kultura postane politika

Naviknuti smo na priču o globalizaciji i ekonomiji, na priču kako i jedna i druga utječu na naše navike, potrebe i kulturu. Međutim, rijetko mislimo o ekonomiji i kulturi kao o dva elementa koji se međusobno prožimaju. U Googleu sam pretražila pojam “kulturna industrija” i našla sljedeću definiciju: “Pojam kulturne industrije skovan je da bi opisao ‘tvornicu’ za proizvodnju standardiziranih kulturnih djela – filmova, radio programa, časopisa i sl. koji se koriste za manipuliranje i pasiviziranje širokih narodnih masa. Konzumacija jednostavnih užitaka popularne kulture koji su nam na raspolaganju zahvaljujući masovnim medijima ljude prave poslušnim i zadovoljnim, bez obzira na to koliko su teške njihove ekonomske okolnosti”.

Ne treba niti spominjati koliko je kultura je korisna. Možda smo toliko naviknuti da je smatramo važnom a da je uopće ne vidimo kao nešto što se može iskoristiti. Međutim, ovakva uporaba kulture postoji i ona je rasprostranjena, što potvrđuje i definicija kulturne industrije. Ne mislim pri tome na razinu pismenosti u nekoj državi ili na određena istraživanja. Kultura je politički i diplomatski alat, često podcijenjen kada o njoj mislimo na taj način.

Primjera radi, evo dvije zemlje koji nisu zanemarile ovaj “sekundarni” aspekt kulture: SAD i Japan. Kultura se manifestira na različite načine, a ono što su te dvije zemlje izabrale strogo je povezano s njihovom poviješću i običajima. U Japanu je strip poznat kao Manga postao najvažniji medij kroz koji se promiče novi koncept japanske vojske. U ovoj zemlji se raspravlja o ustavnim promjenama koje bi dovele do jačanja vojne sile. S obzirom na japansku povijest, glavni problem je uvjeriti javno mnijenje da bi se jačanje vojske isključivo koristilo u obrambene svrhe. Da bi se postigli ovaj cilj, japansko Ministarstvo obrane i Ministarstvo kulture rade zajedno na medijskoj kampanji, koristeći Mangu i japanski crtić “Anime” kako bi japansku vojsku prikazali u dobrom svjetlu. U tu svrhu koriste se svijetle boje i likovi koji u japanskome naroda izazivaju pozitivne osjećaje. S druge strane, SAD koristi bejzbol kao alat koristan za vanjske odnose. Barack Obama posjetio je Kubu nakon nekoliko desetljeća zamrznutih odnosa između dviju zemalja, a prvi korak u poboljšanju odnosa bio je organizirati bejzbol utakmicu, baš kao što se dogodilo i 2002. kada je bivši predsjednik Carter bio u posjetu.

Japan i SAD naravno nisu jedine zemlje koje kulturu koriste kao instrument za širenje političkih pogleda ili projekata. U Italiji, primjerice, premijer Renzi želi osamnaestogodišnjacima dati tzv. “kulturni bonus” od 500 eura, koji bi bio utrošen na knjige, kazališta, muzeje, koncerte i druga kulturna događanja. Jedini preduvjet? Ljudi moraju glasati na izborima kako bi dobili taj bonus.

Je li u redu dobivati novčanu pomoć koja kulturu čini pristupačnijom? Ja mislim da jeste, barem dok tu pomoć koristimo za osobno kulturno usavršavanje i dok učimo kako birati informacije između onih koje su nam na raspolaganju.

Chiara Merlino, The Global Panorama

Lekcije za budućnost: kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj

 

Aktualna vlast u Hrvatskoj bit ce upamćena kao neosporni rekorder. Nažalost, ti rekordi se ne mjere uspjesima nego uvjerljivim minusima. Za samo tri mjeseca učinili su štetu hrvatskom društvu i državi koju je nemoguće popraviti za mnogo više vremena od ta tri mjeseca. Zadnjih nekoliko godina narasle su ideološke podjele pa hrvatsko društvo funkcionira kao podijeljeno tijelo. Ta situacija nelogična je i teško objašnjiva, tim više što se kulturna i civilizacijska dostignuća Hrvatske mogu svrstati u srednjo-europski i mediteranski kontekst jer tamo i pripadaju. A kako onda nazvati ovo što se sada dešava u Hrvatskoj? Dešava se vrlo vidljiva nacionalizacija, fašizacija i klerikalizacija društva. Slične regresije počele su za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska je tada bezočno i kukavički napadnuta od moćne JNA. Razarani su gradovi i sela, stanovništvo ubijano i protjerivano. Ratna stradanja, neosjetljivost i nepravda međunarodnih politika spram nečijih stradanja u pravilu proizvode revanšizme. To se desilo i u Hrvatskoj. Vlast predsjednika Franje Tuđmana podržavala je narastanje i fetišizaciju novonastale države. Međutim, Tuđman je znao da to može nositi i opasnosti, te autoritarnom vlašću i vlastitom karizmom nije dopustio da nacionalistički revanšizam ode predaleko.

Nakon 2000. godine hrvatsko društvo postupno se oslobađa štetnih zabluda i sve su rijeđi pregrijani nacionalistički tonovi. U četiri sljedeća izborna mandata, dva HDZ-ova i dva SDP-ova, vlast je pozitivnim činjenjem obeshrabrila ekstremizme i društvo se kretalo normalnim ritmom građanskoga života. Demokratska posrnuća pojavljuju se ponovo dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a prije četiri godine. Karamarko je netalentirani političar, slabo obrazovani i prosječan špijun, on je čovjek koji vjeruje da je država samo represivni aparat, druge državne funkcije ne razumije pa ih zato i ne cijeni. Novi predsjednik Stranku je organizirao po strogim kriterijima centralističkog upravljanja. Politički program HDZ-a ideologiziran je i oslonjen na kategorije ekstremnog nacionalizma i ultradesničarske netolerancije. Tako spolna i rodna diskriminacija biva tolerirana, a sve vrste manjinskih prava postaju upitne. Apsurd je da i ovakav HDZ ima punu podršku većine katoličkih biskupa, vjerskih medija i emisija. Zahvaljujući toj podršci i neuspješnoj SDP-ovoj vladi HDZ je relativni pobjednik izbora iz novembra 2015.

Vrlo tijesna izborna pobjeda diktirala je formiranje koalicijske vlade. Koalicijski partner HDZ-a MOST neobična je politička pojava (nije politička stranka, nego savez neovisnih izbornih lista). Imao je MOST i neke čudne zahtjeve, npr da predsjednik Vlade bude nestranačka ličnost. Morao je HDZ udovoljiti njihovom zahtjevu, jer bez glasova MOST-a nije bilo moguće formirati vladu. Tako je premijer postao Tihomir Orešković, državljanin Kanade rođen u Hrvatskoj koji uopće nije sudjelovao na izborima i nema nikakav izborni legitimitet. Zbog neobičnog načina izbora premijera Vlada također funkcionira neuobičajeno. Umjesto da je premijer najutjecajniji i najodgovorniji, osim njega postoje još dvije moćne adrese: Karamarko i šef MOST-a Božo Petrov. Tako umjesto premijera postoje tri kvazi-premijera pa u takvoj konstelaciji Vlada ne funkcionira kao tim, nego je to labava unija tri tima. U takvom formatu Vlada neće moći ispunjavati svoje obaveze, a vjerojatno neće ni dugo trajati.

Hrvatska javnost u početku je začuđeno šutjela, a kasnije je uslijedila bujica pitanja. O slabim rezultatima i o načinu rada Vlade i Parlamenta počela su prvo argumentirana i dobronamjerna propitivanja, ali su ubrzo počela i ona suprotnog predznaka. Sve vrste medija puni su komentara. Govore pravni i ekonomski eksperti, biznismeni, novinari, umjetnici, sindikalni aktivisti. U manjini su oni koji imaju razumijevanja za ovakvu vladu, čak i među HDZ-ovim pristašama. Napisano je i objavljeno stotine i stotine rasprava i registara neuređenih ili pogrešno urađenih vladinih obaveza. Samo površan pregled svega rečenoga zahtijevao bi veliki i ozbiljan posao. Kao ilustraciju predhodno rečenog, dovoljno je spomenuti i zainteresirane uputiti na kvalitetnu i intelgentnu inventuru Jurice Pavičića, uglednog intelektualca, novinara i književnika. Brojnim tekstovima i izjavama akcentira se vladino nečinjenje, nekompetentno tretiranje važnih pitanja, sporost i neodlučnost. Ove odrednice odnose se na sve oblasti društvenog života: na ekonomiju, infrastrukturu, kulturu, unutrašnju i vanjsku politiku.

Prve oštre kritike, čak i prosvjedi građana i umjetničkih udruga, desile su se zbog imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Hasanbegović je Karamarkov prijatelj i to mu je bila ulaznica za ministarsku poziciju. Njegove izjave i autorski tekstovi relativiziraju antifašističke tradicije i vrijednosti iz Drugog svjetskog rata i poslije njega. Hasanbegović je ujedno nostalgičan spram zločinačko-marionetske Pavelićeve Nezavisne države Hrvatske (NDH). Saznanja o ovakvoj političkoj orijentaciji ministra kulture  i njegove aktualne izjave, te izjave i postupci drugih političara vladajuće koalicije, isprovocirali su veliki politički i međunacionalni skandal. Državna komemoracija i odavanje počasti žrtvama zloglasnog ustaškog logora Jasenovac održava se svake godine u aprilu mjesecu. Zvanična državna komemoracija ove godine će se održati 22. aprila. Savez židovskih općina Hrvatske, Srpsko narodno vijeće i Savez antifašista Hrvatske odbijaju prisustvo tom činu. Židovske općine svoju komemoraciju održali su 13. aprila, a Srpsko narodno vijeće će komemorirati 22. aprila, samo u različitom terminu od zvanične državne komemoracije. Komemoracija Saveza antifašista Hrvatske održat će se 24. aprila. Na komemoraciji Saveza židovskih općina Hrvatske 13. aprila osim organizatora prisustvovao je i veliki broj uglednih građana Zagreba i Hrvatske te ambasadori SAD i EU, što je znakovita poruka vladinoj politici.

Potpuni poraz nacionalističke politike Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović, predsjednice Hrvatske, počinje se dešavati 12. aprila. Toga dana su u odvojenim izjavama predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Orešković govorili apsolutno drugačijim političkim jezikom od onoga kojeg inače koriste. Morali su snažno progovoriti protiv režima Pavelićeve NDH i priznati strašne ustaške zločine, što do tada nikada nisu činili. Poslje njih učinit će isto i Tomislav Karamarko. Nikako to nije slučajno, jer je 12. aprila u Zagrebu u službenom posjetu boravio Nicholas Dean, specijalni izaslanik Vlade SAD za pitanje Holokausta i sastao se s predsjednicom i premijerom. Brzo će se pokazati hoće li hrvatski visoki dužnosnici ostati na tim pozicijama ili je to bilo samo jednokratno savijanje kičme pod teretom pritiska politike SAD-a.

Zapletena i mučna politička situacija u Hrvatskoj osim depresivnih učinaka na hrvatsko društvo ima i loše vanjsko-političke odjeke. Šteta i neinteligentan pokušaj blokade Srbije na putu ka EU ima naročito negativne odjeke u državama bivše Jugoslavije. Taj postupak osuđen je i u nekoliko zemalja EU pa neke od tih reakcija prenose i mediji u RH i BiH. Često je citirana oštra kritika predsjednika odbora za EU njemačkog Bundestaga Gunthera Krichbauma (CDU) koji kritizira blokadu otvaranja poglavlja o pravosuđu Srbije. Isti dan predsjednik Parlamenta Hrvatske Željko Reiner potpuno relativizira kritiku gospodina Krichbauma i kaže da mediji tome daju nepotrebno veliku pažnju. Istoj kritici pridružio se Josip Juratović (SPD), zastupnik u Bundestagu i član vanjsko-političkog odbora. Juratović (porijeklom Hrvat) kaže da je Hrvatska iznevjerila očekivanja EU.

Vrlo je štetan i gaf koji Hrvatska čini u odnosu na kandidaturu bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić na mjesto generalnog sekretara UN-a. Bivša vlada dala je podršku gospođi Pusić, sadašnja vlada ili je ne podržava ili je potpuno indolentna prema toj činjenici. A sama kandidatura, bez obzira na konačan ishod, mogla bi se iskoristiti za promociju Hrvatske. Veliki korak nazad nova hrvatska vlada učinila je i ograničavanjem slobode medija. Već su vidljivi i rezultati; zabrana pojedinih emisija na javnoj tv i prestanak finansiranja nekoliko neprofitnih medija zato što se ministru kulture ne sviđaju njihovi sadržaji. Ta je pojava toliko očita da su se njome počeli baviti i akreditirani diplomatski predstavnici u Zagrebu. Austrijski ambasador Andreas Wiedenhoff na Twiteru je 14. aprila objavio da je održan zanimljiv sastanak o slobodi medija na kojem su prisustvovali ambasadori SAD, Norveške, Njemačke, Velike Britanije i Austrije. Isti dan je hrvatska predsjednica reagirala na tu izjavu. ‘’Veleposlanici se ne mogu i ne smiju miješati u unutrašnje stvari zemlje primateljice ‘’, izjavila je Grabar-Kitarović, ali nije se dotakla teme o kojoj su ambasadori raspravljali.

Hrvatska je na krivom putu. Njezina vlast upustila se u štetnu ideologizaciju društva vjerovatno i zbog toga što je nesposobna za rješavanje znatno težih pitanja. Unutarkoalicijski nesporazumi i sukobi, brojni nacionalistički i šovinistički ispadi za koje niko ne odgovara čine Hrvatskoj štetu i u društvu proizvode nervozu. Zbog toga će padati i međunarodni rejting Hrvatske. Nestabilna vlada i podijeljeno društvo zaustavljaju svaki napredak. Kriza vlasti i društvena kriza u Hrvatskoj ima destimulativan utjecaj i na Bosnu i Hercegovinu jer se od Hrvatske očekivala podrška i pomoć za priključivanje BiH međunarodnim asocijacijama. Hrvatska neće brzo riješiti svoje unutrašnje nesporazume, ali će zbog štete koja joj se time dešava naučiti lekciju koja će joj u budućnosti koristiti.

DD

Foto: Wikipedia

Da li su bombaški napadi u Turskoj tek stare vijesti na vašem Facebooku?

Sjedim u kafiću i po prvi put otkako sam ovdje osjećam nelagodu. Prije nekoliko tjedana u Ankari su odjeknule bombe, a onda je stradao Taksim – u srcu Istanbula, na europskoj strani.

Ova dva događaja već su stare vijesti za sve koji ne žive u Turskoj, nešto čega se pomalo sjećate da ste vidjeli, npr. na vašem Facebooku. Međutim, ovdje u Turskoj riječima je teško opisati bol koju je ova zemlja doživjela tijekom proteklih nekoliko mjeseci. Danas kada su društvene mreže postale platforme putem kojih internet aktivisti mogu odlučiti da li pojedine zajednice i događaji zaslužuju našu sućut ili ne, u Turskoj je došlo je opravdane ljutnje zbog odsustva međunarodnog razumijevanja za njihovu bol.

Jednu objavu na društvnim mrežama koja je privukla veliku pažnju i podršku napisao je Britanac koji živi u Turskoj. Opisao je ljutnju koju je osjećao spram naizgled poptpune ravnodušnosti međunarodne zajednice u ovome slučaju. Elokventno je opisao licemjerstvo onih koji su ‘bili’ Charlie Hebdo, koji su zamijenili svoje profilne slike francuskom zastavom nakon što je Pariz pogođen strašnim i koordiniranim terorističkim napadom: nije ih bilo nigdje kada je Turska trebala podršku. Autor je savršeno opisao bijes, frustraciju i poniženje nakon ove internetske verzije bešćutnog slijeganja ramenima. U svojemu tekstu pretpostavio je da je mogući razlog za nedostatak suosjećanja zapadnjaka to što Tursku vide kao dio Bliskog istoka, a s čim se on nikako ne slaže. Mi nismo na Bliskom istoku, mi smo Europa i nevjerojatno je da nas se tretira kao da je nasilje ovdje nešto normalno i dopušteno.

Ova argumentacija je već dugo uvriježena u Turskoj, vjerojatno od osnutka moderne turske države, a sada je još više došla do izražaja jer je kaos eskalirao: mi nismo Bliski istok, mi smo u Europi – ovakve stvari se ne događaju i ne smiju se događati ovdje. Mi smo moderni, ‘pozapadnjačeni’ i svaka druga sugestija je uvredljiva pogreška.

Prije nego što odem predaleko, želim komentirati moj izbor riječi ‘mi’. Ja nisam ni Turkinja niti državljanin Turske. Ja sam Amerikanka koja živi u Turskoj. To je pozicija koja mi pruža ogromne privilegije: u Turskoj mogu ostati koliko god mi se sviđa, na mene ne utječu ovdašnji politički problemi i mogu otići kad god poželim. Ovdje sam tek godinu dana i nisam doživjela bol i probleme koje velika većina turskih građana proživljava u posljednjih nekoliko godina. Kad razgovaram s drugim strancima obuzme me veliki osjećaj krivnje. Mogu otići. Mnogi moji prijatelji, uključujući i mog partnera, nemaju tu mogućnost.

Dakle, kada koristim riječ “mi”, ni na koji način ne polažem ‘autorsko pravo’ na bilo koji aspekt ovdašnje situacije i ovdašnjih problema.  Naprotiv, ovo je poziv na akciju upućen nama zapadnjacima i drugim strancima koji žive i dalje namjeravaju živjeti u Turskoj. Prošlo je vrijeme kada se moglo biti blaženo gluh i slijep za krizu koja se ovdje događa. Kako živjeti ovdje, uživati u najboljem što ova zemlja nudi, a ignorirati probleme naših prijatelja, suradnika i njihovih obitelji? To je neodrživo. Zato kažem ‘mi’, jer vjerujem da smo i mi stranci upleteni u ovdašnju politiku, u smislu da su mnoge vlade naših matičnih država sukrivci za ovdašnje probleme te stoga imamo odgovornost i obvezu podržati Tursku kako god možemo.

Ovo je moj glas i moj prijedlog: vrijeme je da Turci i stranci koji ovdje žive prestanu braniti Tursku tvrdnjom da Turska nije Bliski istok. Bliski istok je sam po sebi ideja, imaginarna granica nacrtana oko skupine proizvoljno stvorenih država za koje se smatra da imaju slične osobine. Svidjelo se to nama ili ne, ostatak svijeta je odlučio da mi također spadamo u tu skupinu.

Prošlo je vrijeme za tvrdnje da mi ne zaslužujemo nasilje poput onoga na Bliskome istoku jer mislimo da smo bolji  – nismo Arapi, sekularniji smo, demokratskiji itd. To je samodestruktivna i besmislena taktika. Nitko ne zaslužuje normalizaciju nasilja i nitko ne zaslužuje bombe i korumpirane političke stranke koje ih tako često prate. Došlo je vrijeme da se udružimo s drugima koji misle isto, kojima je muka od strašnih događaja u zadnjih nekoliko godina i kojima je muka od međunarodne zajednice kod koje postoji samo prolazni osjećaj sažaljenja za ‘one tamo zemlje’ prije nego što im se  pažnja usmjeri negdje drugo. I da, to znači formiranje saveza s drugima na Bliskom istoku. Naša bol je sada identična. Što prije to prepoznamo, prije ćemo krenuti naprijed.

U našem je interesu da se stvore prekogranični i trans-kulturalni ‘pokreti otpora’. Ljevičarske studentske grupe, feministički kolektivi, akademske zajednice, radnički sindikati, prosvjednici protiv vlade, progresivne vjerske organizacije, grupe podrške za one koji su izgubili najmilije te svi ostali koji se zalažu protiv postepene normalizacije ekstremizma i krvoprolića u našim zajednicama. Kada se borimo sami, borimo se tiho. I kao što je moj partner nedavno istaknuo, u Turskoj ima mnogo ljutnje zbog zapadnjačke ravnodušnosti, ali da li se Istok pokazao boljim?

Suočeni smo s neobičeno sličnim problemima, ali i dalje jedni druge gledamo s oprezom, nejasno svjesni da postoje ljudi i zajednice u drugim istočnim zemljama koje proživljavaju iste probleme, ali nemamo sposobnosti ili volje da se ujedinimo s njima. Svijet je manji nego ikada prije, sukobi se prelijevaju preko državnih granica i stvaraju im egzistencijalne prijetnje. Vrijeme je da otpor i solidarnost putuju preko granica s istom lakoćom.

Janine Rich, Open Democracy

Tekst je prilagođen

Sirija – noćna mora međunarodne zajednice

U protekle četiri i pol godine građanskoga rata, Sirija se pretvorila od stabilne – ali nedemokratske – zemlje u jednu dotada nezamislivu katastrofu. Međunarodna zajednica je, kao i obično, zatečena ali pokušava i mora činiti što može da pomogne, u nadi da kriza nije dostigla točku s koje nema povratka. Sirijski rat dovoljno je strašan sam po sebi, ali da stvar bude gora, UN-ove humanitarne agencije su upozorile da su na rubu stečaja zbog broja ljudi koji trebaju njihovu pomoć – samo u Siriji su četiri milijuna izbjeglica i raseljenih osoba.

Situacija na terenu je blago rečeno komplicirana. Vlada Bashara al-Assada, pobunjenici i ISIL bore se za teritorij i utjecaj. Tu su još Kurdi, Hezbollah i al-Qaeda u Siriji, al-Nusra. Zapadne zemlje su uključene na različite načine i u različitoj mjeri, uglavnom pomažući Kurde i bombardirajući položaje ISIL-a. Odnedavno se pojavio i novi igrač. Rusija je pokrenula zračne napade u Siriji, ali isprva nije bilo jasno da li su usmjereni na borce ISIL-a ili oporbene snage koje se bore protiv Assadovog režima. Međutim, nakon što je i službeno potvrđeno da je ruski avion iznad Egipta srušen improviziranom eksplozivnom napravom, te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu u kojem je poginulo svih 224 putnika i članova posade; te nakon terorističkog napada na Pariz, čiji je bilans 130 poginulih i preko 350 povrijeđenih – sasvim je jasno da Rusija i zapadne zemlje imaju istoga neprijatelja.

Sjednica generalne skupštine Ujedinjenih naroda o Siriji pokazala je da postoje značajna neslaganja oko toga kako se nositi s krizom. Dok SAD i Francuska inzistiraju da Assad mora napustiti vlast, Rusija smatra da bi bila velika pogreška razmontirati režim u Damasku a ne usredotočiti se na borbu protiv ISIL-a. Velika Britanija je spremna razmotriti Assad-ov privremeni ostanak na vlasti. Učesnici mirovnih pregovora započetih u Beču 30.10. naglasili su da usporedo s primirjem mora početi i mirovni proces. Također su se pojedinačno obavezali da će inzistirati kod svojih klijenata u Siriji da poštuju primirje, koje bi se odnosilo na sve učesnike osim ISIL-a i al-Nusre. Važnost ovih pregovora ogleda se i u tome da je Iran po prvi puta uključen u proces.

Pitanje kako se nositi sa sirijskom krizom očito je silno komplicirano. Neke stvari, međutim, trebale bi biti očigledne i na osnovu njih trebalo bi djelovati na odgovarajući način. Potreban je zajednički napor kako bi se zaštitili sirijski civili i kaznili, uz uporabu nadmoćne vojne sile, oni koji ugrožavaju njihovu sigurnost, tko god oni bili. Nadalje, postoji nešto oko čega se sve ostale strane slažu – žele poraziti ISIL i eliminirati ga iz Sirije. To bi stoga trebala biti prva stvar koju bi ‘saveznici’ uradilli (usput, šteta je da zemlje Arapske lige i Turska nisu više uključeni). Eliminiranje ISIL-a otvorilo bi vrata konkretnim diplomatskim procesima. S obzirom na iskustva ranijh sukoba, iznimno je važno je da ratni zločini budu dokumentirani i kažnjeni, što će gotovo sigurno isključiti Assada i vođe pobunjenika od obnašanja bilo kakve uloge u budućnosti zemlje. S obzirom da ova vrsta ljudi nerado napušta vlast, to će biti dug i osjetljiv proces.

Sirijska kriza mora se rješavati u svoj svojoj složenosti. To će zahtijevati mješavinu brze, ciljane i odlučne uporabe vojne sile, kao i mukotrpnu diplomaciju. Mirovni proces mora biti vjerodostojan i mora dovesti do obnove zemlje i povratka u neku vrstu, zasada još nepoznate, normalnosti. Koliko god se to činilo teškim, glavni cilj – zaustavljanje krvoprolića i zaštita milijuna nevinih Sirijaca – se ne smije izgubiti iz vida.

DD