Svojevremeno je naš najbolji sudija Irfan Peljto u jednom podcastu prepričavao situacije sa utakmice Mourinhove Rome, u kojoj je gostujućoj Romi odgovarala “nula”.

Mourinho i “dva asistenta, trener golmana, predstavnik kluba i dva fizioterapeuta” sinhronizovano su vršili pritisak na sudije i prekidali igru tako da “igrač padne, fol povreda” – oni bijesni svi skaču  i ulijeću na teren. Kad se to smirilo,  El Shaarawy koji se zagrijavao pored linije je pogrešno skrenuo i ušao u polje, pa  se sudija morao baviti njegovim vraćanjem iza linije. Kad je sudija to riješio, fizioterapeut Rome je izazvao kavgu sa domaćim navijačima, pa dok ti to “drži, zaustavi, belaj” u tome i kraj, i prolazak Rome.

Sandro Žufić, Mourinhov trener golmana iz Fenerbahčea je prenio kakva očekivanja je Mourinho imao od članova svog stručnog štaba, i to se savršeno poklapa s Peljtinom pričom: Nedopustivo je da njihova klupa skače a da mi svi stojimo sa prekriženim rukama. Moraš ući unutra; pa se dignem ja, pa se digne ovaj, pa se digne onaj.

Tu fudbalsku podlost, prljavost, beskrupuloznost i spremnost na sve da bi se ostvario cilj ne vidim u Barbarezovoj Bosni i Hercegovini – i nisam siguran da je to za pohvale. Nema pritiska na sudije, nema (uspješne) krađe vremena, ekipa djeluje naivno i prepošteno, što su svakako pohvalne osobine u većini okolnosti, ali ne i u kontekstu ekipa koje se grčevito bore za mjesto na Svjetskom prvenstvu. I iz ponašanja Austrijanaca se vidjelo da su se ovakvoj utakmici s Bosnom i Hercegovinom  i oni vodili načelom da cilj opravdava sredstvo – da nisu postigli gol, do kraja bi vjerovatno gledali barem jednu situaciju u kojoj bi pokušali izvući penal, kojeg bi u huku žustro tražili svi Austrijanci na stadionu. Pod tim pritiskom sudija bi u najmanju ruku morao popustiti toliko da ode gledati na monitoru.

Mi nemamo tog karaktera u timu koji će prepoznati trenutak da se fol iznervira jer ga je protivnik nečim isprovocirao, pa izazove koškanjena terenu, jer nam je trebalo takvo nešto da prekinemo opasne minute protivnika, ili da razbudimo naše navijače ili da galvaniziramo ekipu.

Tim i drugim neetičnim postupcima služe se i puno kvalitetnije ekipe od reprezentacije Bosne i Hercegovine. Guardiolina Barcelona i kad je imala nekoliko igrača koji su bili kandidati za Zlatnu loptu je opet imala “odvratnog” Busquetsa da provocira, nervira i simulira. Nakon što je potrošio milijardu na pojačanja u Manchester Cityu, Guardiola pribjegava takvim trikovima kao što su uigravanje kornera u kojem je uloga Bernarda Silve samo da na granici regularnosti ometa golmana. Bosna i Hercegovina se ponaša kao da je iznad toga.

Sjetimo se za trenutak napuštanja terena od strane povrijeđenog Karića; odskakutao je iza našeg gola, valjda da ne ugrozi fluidnost napada Austrijanaca – nije se stigao ni pozdraviti sa svojom brzinskom zamjenom Mujakićem koji je stojao kod četvrtog sudije. Gledao sam u čudu kako smo izvršili tu najbržu fudbalsku izmjenu viđenu na terenima između Sarajeva i Beča– kao ekipa kojoj je tada bila potrebna opstrukcija igre!?

Logičnije bi bilo da je Karić ležao pet minuta na terenu, pa bi onda ipak tražio nosila, ali bi naš medicinski tim imao problem da pronađe nosila jer nikako da se sjete gdje su ga ostavili. Pa bi tražili nosila od Austrijanaca i onda sa njima krenuli prema Kariću, ali bi se ispostavilo da nosači nisu baš u formi i morali bi se malo odmoriti na pola puta; a kad bi ga konačno stavili na nosila i krenuli da izađu – Karić bi se ustao da ipak još jednom provjeri može li…

Ako ostavimo Austriju po strani, možemo se vratiti na ipak puno slabiji Kiparprotiv kojeg također nismo znali zatvoriti utakmicu, i dozvolili smo Kipru da izbori penal duboko u sudijskoj nadoknadi! Iskusnija ekipa ne bi dozvolila da se bilo štafudbalsko odigra i dogodi u toj fazi utakmice, i još protiv takvog protivnika.

“Zatvaranje utakmice” – mirno privođenje utakmice kraju – sprečavanje razvoja aktivne igre, kad imaš rezultat koji ti odgovara, koncept je kojeg očekujem da bude uveden do baraža. Ubacujmo dvije lopte u teren, imajmo spremnog golog navijača da utrči u teren u pravom trenutku i prekine utakmicu; valjajte se, nek se nađe igrač da izazove gužvu na terenu jer mu je protivnik rekao nešto za sestru (a nije), ali igra se razviti ne smije. I nikom se nećemo izvinjavati. Ovoj ekipi fali koja protuha i nešto protuharskog duha ako želimo na Svjetsko prvenstvo, pa i pod cijenu da nas protivnici zamrze; ili lovimo neku Fifa Fair Play nagradu i čini nam zadovoljstvo kad nas protivnici tapšu po ramenu poslije utakmice i tješe kao simpatične gubitnike.

---

Huso Makalić

Foto: REUTERS