Političke stranke u BiH ili kontinuirani populistički skeč

Piše: Haris Ćutahija

Političke stranke u Bosni i Hercegovini su poseban univerzum u kojem važe posebni zakoni fizike i u kojem su pravila puno drugačija od onih u društvu. Funkcionišu na način koji nije baš jasan onima koji nisu, ili nisu bili, dio toga i u ovom tekstu pokušat ću publicumu približiti i pojasniti unutarstranačke nadripolitičke procese i klasnu podjelu članstva. Continue reading “Političke stranke u BiH ili kontinuirani populistički skeč”

Oglasi

Status quo drugim sredstvima

Piše:  Eldin Hadžović

Iako je relativna pobjeda Željka Komšića u utrci za mjesto člana državnog predsjedništva iz reda hrvatskog naroda na netom održanim izborima u Bosni i Hercegovini bila najmanje neizvjesna i svakako najmanje zanimljiva, upravo je ona izazvala najviše kontroverzi u danima nakon konačne potvrde izbornih rezultata.

U zemlji kakva je BiH to je, ipak, neko postignuće: postizborne vratolomije i salta mor(t)ale dojučerašnjih prvaka oporbe u Republici Srpskoj, krah Srpske demokratske stranke, poraz Dodika i njegovog SNSD-a u Banjoj Luci i istodobna apsolutna pobjeda u ostatku RS-a, katastrofalan učinak Radončićevog SBB-a u Federaciji BiH, unatoč medijskoj mašineriji čiji je slogan bukvalno ‘Od nas ne možete pobjeći’, te nemoć Stranke demokratske akcije da, uslijed ništavnog koalicionog kapaciteta, makar započne pregovore o formiranju vlasti u kantonima, i pored relativne izborne pobjede… sve to skupa ne izaziva polemike i brakorazvodne rasprave kao ‘slučaj Komšić’, o kojem se vijeća od Sarajeva do Bruxellesa.

Komšić sam, na svoju nesreću, osim paralizirajuće polarizacije, opće sablazni i nastavka statusa quo drugim sredstvima, teško da može postići nešto više. Podsjetimo, Željko Komšić je već u dva navrata bio na funkciji na koju je sada ponovno izabran, s jednako neuvjerljivim učinkom – ako se izuzme apsolutna homogenizacija hrvatskog biračkog tijela i potpuno obesmišljavanje svake alternative HDZ BiH, koja je taman bila uzela maha dok je na čelu Ureda visokog predstavnika još sjedio činovnik koji se znao umiješati u svoj posao.

Godina 2006. se sada za Komšića ponavlja kao farsa, jer su mu današnje početne pozicije značajno drugačije u odnosu na to vrijeme. Komšić je tada bio član Socijaldemokratske partije BiH, koja je u to vrijeme još uvijek uspješno glumila zdravu alternativu osovini SDA-Stranka za BiH i njegov izbor je za mnoge tada značio nadu da je moguće razbiti začarani krug nacionalizma u kojem je BiH konstantno zarobljena od rata pa naovamo. Nažalost, ubrzo se ispostavilo da osim ispraznih patriotskih općih mjesta i skoro neprekidne konfrontacije sa svima, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u okruženju, Komšić nije bio u stanju ponuditi ništa više. Pored djetinjastih prijetnji da će ‘dati po prstima i po nosu’ neprijateljima BiH, slabo što je vrijedno spomena i sjećanja na taj period Komšićevog službovanja u Predsjedništvu. U međuvremenu se SDP rasuo – dobrim dijelom i Komšićevom krivicom – pa je iz njega iznikla Demokratska fronta – kojom Komšić i danas upravlja – te još nekoliko manjih stranaka, tako da Komšić danas iza sebe ima neusporedivo slabiju političku infrastrukturu te daleko neuvjerljiviju platformu, koja je u međuvremenu izgubila ljevičarski obol, svodeći se na otrcane parole, primjerenije provincijskim skupovima SDA. Čak je i izborni rezultat Komšićevog DF-a pokazao da njegova osobna izborna baza tri puta nadilazi kapacitete same partije, s upadljivim manjkom glasova u kantonima s hrvatskom većinom, u kojima Komšić svakako nije ni vodio kampanju. I prije nego što je zvaničnom inauguracijom preuzeo dužnost u Predsjedništvu, Komšić je – na ovaj ili onaj način – već proglašen personom non grata u pet bosanskohercegovačkih kantona.

‘Nikad više Bošnjaci neće Hrvatima birati člana Predsjedništva’, bjesnili su i prijetili, kao što to i danas čine, urednici hercegovačkih online platformi, profesori, akademici i ostali glasnogovornici lidera HDZ-a Dragana Čovića, ali uzalud – opstrukcije pri donošenju izbornog zakona, nezainteresiranost za unapređenje vlastitog programa te preveliko oslanjanje na strah od Komšića među svojim najokorelijim pristašama vratile su se HDZ-u kao bumerang, dovodeći figure na bosanskohercegovačkoj šahovskoj ploči u još jednu pat-poziciju, u kojoj će sada proći još jedan četverogodišnji izborni ciklus. HDZ će se brzo oporaviti od poraza Dragana Čovića u utrci za Predsjedništvo, tim prije što su, osim mjesta koje je zauzeo Komšić, dobili sve ostalo, uključujući apsolutnu vlast u kantonima s većinski hrvatskim stanovništvom i gotovo obavezno učešće u vlasti na federalnoj i državnoj razini.

Komšićev je problem u tome što on sam ne razumije ili neće da razumije način na koji pomaže i cementira HDZ kao jedinu paradigmu hrvatske politike u BiH. Njegova neformalna posjeta Zagrebu prošloga tjedna najbolji je primjer za to. Najprije je, bez ikakve najave, iz DF-a saopćeno da Komšić ide u ‘službenu posjetu Zagrebu’, što je ubrzo i potvrdio i visoki funkcioner stranke, dok je sam Komšić misteriozno postao nedostupan, nakon što je preko ‘Nacionala’ Andreju Plenkoviću i Kolindi Grabar-Kitarović diplomatski poručio da ‘sjašu s BiH’. Nakon kraće neizvjesnosti, ispostavilo se da, osim Stjepana Mesića, Komšića u Zagrebu nije dočekao nitko, a svakako nitko relevantan. Ne treba ni spominjati da je sve to Komšić napravio i prije zvanične inauguracije te je potpuno neobjašnjiva potreba da se i najnovija politička blamaža predstavi kao ‘službena pojeta’. Iz te bure u čaši vode jedino su oba HDZ-a – i Plenkovićev i Čovićev – imali koristi, pošto su i jedni i drugi iskoristili priliku da Komšića pošteno iscipelare. Priliku je iskoristila čak i bivša premijerka Hrvatske Jadranka Kosor, koja je Komšiću s visoka spočitala nedržavničko ponašanje.

Željko Komšić, kojem su puna usta BiH te poštivanja državnih institucija, sada je taj koji zaobilazi protokole i tu istu državu. A tek treba da je predstavlja naredne četiri godine, skupa sa Šefikom Džaferovićem i Miloradom Dodikom. Prvi je protočni bojler politike Bakira Izetbegovića, drugi je razjareni separatist i nacionalist, a obojica imaju pristup konkretnim polugama vlasti, kao i moć da ono što kažu i sprovedu u djelo na terenu. Komšić, za razliku od njih, od svega toga nema – ništa. To će, koincidentno, biti i konačna dobit svih građana BIH, kojima je, osim poštapalice ‘samo nek’ ne puca’, malo čega (pre)ostalo.


portalnovosti.com

Prenosima sa stranice ivanlovrenovic.com

Ivan Lovrenović: Stopama Ivana Frane Jukića, o 200-godišnjici rođenja

„Velike su nezgode po Bosni putovati“

Prije dva stoljeća, u srijedu 8. srpnja 1818. godine, rodio se u Banjoj Luci, u mahali zvanoj Gola, u majke Klare i oca Joze Jukića sin Ivan. Ulica je kasnije prozvana Anđeoskom, a od 1957. godine do danas nosi naziv Ulica Ivana Frane Jukića Banjalučanina. Te je godine dostojno obilježena stota godišnjica Jukićeve smrti i postavljena njegova bista, rad kipara Ahmeda Bešića, prema portretu koji je 1953. naslikao Gabrijel Jurkić. Continue reading “Ivan Lovrenović: Stopama Ivana Frane Jukića, o 200-godišnjici rođenja”

Djelić zaboravljene prošlosti: Židovi u Bugojnu

U kompleksu memorijalnog centra Yad Vashem, posvećenog žrtvama holokausta, nalazi se i tzv. Dolina zajednica. Taj spomenički kompleks iskopan je u stijeni te su od dijela kamenih ploča iz kamenoloma, povezanih u labirint prostorija, simbolički predstavljene židovske općine koje su se suočile sa strahotom genocida. Preko pet tisuća židovskih zajednica desetkovano je u holokastu, a imena tih zajednica ugravirana su na 107 zidova. (Prema podacima iz Yad Vashema, na prostoru tzv. NDH živjelo je oko 40 tisuća Židova, manje od četvrtine ih je preživjelo ustaški režim.) Jedna prostorija s nekoliko zidova posvećena je židovskim općinama u bivšoj Jugoslaviji, a na jednom zidu popisane su židovske općine u BiH. Tako čitamo da su prije Drugog svjetskog rata židovske općine postojale u Bihaću, Sanskom Mostu, Derventi, Travniku, Doboju, Banjoj Luci, Zavidovićima, Zvorniku, Tuzli, Vlasenici, Brčkom, Bijeljini, Zenici, Visokom, Žepču, Višegradu, Sarajevu i Mostaru. (Iz većine ovih općina ustaški režim je genocidom iskorijenio Židove. Strahote okrutnosti toga režima našle su svoje mjesto u yadvašemskom mozaiku nepojmljivog užasa i strahote ljudskog zla s jedne strane, te beskrajne patnje i stradanja nevinih ljudi s druge strane.) Continue reading “Djelić zaboravljene prošlosti: Židovi u Bugojnu”

Himzo Polovina, čuvar svetog grala

Piše: Omar Brkan

Kompilacijski album „Hasanagin sevdah“ iz 1976. obuhvata pjesme koje najjasnije zaokružuju i definiraju Polovinin pjevački izraz. Te su interpretacije ključne za razumijevanje njegovog značaja i pozicije u okviru sevdalijske muzičke tradicije. Na albumu iz 1976. našle su se: Emina, Hasanagin sevdah, Na prijestolju sjedi sultan, Azra i Voljelo se dvoje mladih. Osim njih treba spomenuti poznate i prihvaćene Prošetala Suljagina Fata i Stade se cvijeće rosom kititi, ali manje važne u kontekstu ove teme. Continue reading “Himzo Polovina, čuvar svetog grala”

Većina i manjina Bakira Izetbegovića

Piše: Ivan Lovrenović, 27. 3. 2018.

Otkako postoji moderna Bosna i Hercegovina – kao federalna jedinica u drugoj Jugoslaviji, te od 1992. godine kao nezavisna država – prvi put su neki dan u politički diskurs uvedeni pojmovi većine i manjine (u više nego jasnom nacionalnom značenju: Bošnjaci i Hrvati) kao kriterij vladanja. I to nije učinio bilo tko, nego političar s najvišim statusom – Bakir Izetbegović, predsjednik najveće bošnjačke stranke, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dobro, nije baš prvi: prije Izetbegovića pojmovima većine i manjine u istom smislu počeli su prošle godine mahati dvojica iz jedne sarajevske ekstremističke strančice, ali je izgledalo da ih ne treba uzimati ozbiljno. Sad ispada da su to bili rani izvikivači nove Izetbegovićeve politike. Continue reading “Većina i manjina Bakira Izetbegovića”

Bosna i Hercegovina: kako do održive političke zajednice

Izlaganje profesora Mile Lasića na prvom panelu znanstveno-stručnog skupa „Rješenje hrvatskog pitanja za europsku Bosnu i Hercegovinu“, u Neumu 15.  ožujka 2018.

 Bez „svjetskog ethosa“ vlast ostaje „najteži porok“!

 S a ž e t a k

U„terra interior“, u BiH, kao i u njezinom okruženju, zaplelo se u izvitoperene forme demokracije, u demokrature, u ne-pravne i prazne države koje su porazile svoje građane. U njima se u osnovi i danas kontraproduktivno slijede modeli „nacije države“, iluzija o preklapanju teritorijalnog i nacionalnog, identitarne jednosti, dok se u svijetu slijede logike transnacionalnih umreženja i jednakopravnosti građana svih oformljenih identiteta. Continue reading “Bosna i Hercegovina: kako do održive političke zajednice”

Uzaludna i FES-ova evaluacija i “pro memoria za nalijevo ravnajs”

Piše:  Mile Lasić

Friedrich Ebert Stiftung (FES) je njemačka zaklada, bliska SPD-u, koja od 1996. ima svoj ured u Sarajevu, a od 1998. i u Banja Luci. Prava je šteta što FES nema ured i u Mostaru, ali taj propust nadoknađuje suradnjom s pojedincima socijaldemokratske orijentacije i institucijama, ne uvijek na najs(p)retniji način. Dakako, lako je pojedincu poput mene zvocati izvana, za FES-a je ključno pitanje koga uopće podržati u zemlji „zamrznutog konflikta“ ili „obrnutih tranzicija“. I iz ovih razloga i iz moralnih obveza prema FES-u, jer  je držao do mene i kad su me dojučerašnji prijatelji proglasili kripto-nacionalistom, „čovićevcem“, čak i „nacional socijalistom“, neprijatno mi je ispisati ovu oproštajnu  kolumnu  s prijateljima u FES-u,  pogotovu što mi je FES objavio tri studije:  o bespućima na putu BiH ka EU, o kulturi sjećanja i prokletstvu kulture selektivnog sjećanja. Povremeno me je FES znao zamoliti i da se susretnem  s njemačkim socijaldemokratima, uključivo s Martinom Schulzom, dok je bio u EP-u, ili da održim višesatna predavanja, primjerice u restoranu „Radobolja“ za  SPD seniore (2011.),  u OKC Abrašević za skupinu mladih njemačkih socijademokrata (2016.),  ili u hotelu „Bristol“ u Mostaru za SPD Dahlem iz Berlina (2017.). Uostalom,  ukazana mi je i čast da govorim na svečanosti u Zemaljskom muzeju u Sarajevu prije dvije godine na kojoj je obilježena 20. obljetnica FES-ova djelovanja u BiH. Pa ipak, procijenio sam da je suvišno moje dalje sudjelovanje u FES-ovim programima, jer FES i nema izbora do podržati one koji se samodefiniraju socijaldemokratama, ma što da jesu, a ja ne mogu s takvima ako cijenim da su sve drugo samo nisu ono što kažu da jesu. O suštini moje ogorčenosti raspletom u BiH, uključivo i u Mostaru, razgovarao sam s FES-ovim čelnim ljudima nedavno baš u Mostaru, ali o detaljima razgovora ne mogu ovdje govoriti.  No, nije tajna da se uzroci prekida suradnje kriju u odgovorima na FES-ovo uzaludno propitivanje SDPBiH-ovih bespuća s kraja 2016. godine.

„Ljevica koja to nije“

Sudjelujući u FES-ovoj evaluaciji „Socijaldemokratske stranke i demokracija u jugoistočnoj Europi“, preporučio sam, naime, i izrijekom FES-u da žurno prestane podržavati izvitoperene socijaldemokracije u BiH, a da podrži alternative u povoju, kakvom mi se učinila nevladina udruga „Igg Socijaldemokrati“. Nažalost, nisu me poslušali u FES-u , pa su nastavili podrškom SDP-u, dok je izostala podrška skupini socijaldemokratski orijentiranih mladih „Igg Scocijaldemokrati“. Oni su u međuvremenu mahom prešli u druge stranke, odustajući od osnivanja nove socijaldemokracije u BiH na što sam ih nagovarao. I u FES-u i u Igg Socijaldemokrati i u bh. javnosti je, dakle, dobro znano da sam se bezrezervno založio za formiranje alternative tzv. lijevoj sceni u BiH, polazeći od procjene da su postojeći „ljevičari“ i „građani“ u biti najkonzervativniji dio političke scene u BiH. Imao sam u vidu skoro pa nikakve reformske potencijale i u SNSD-u i SPS-u, i u SDPBiH i u DF-u i GS-u, ali i sudbinu “Pokreta za BiH”, već zaboravljene inicijative od prije desetak godina, koju sam podržao još dok sam živio u inozemstvu. Otuda sam i argumentirao da Igg Socijaldemokrati ne smiju ostati na ideji nevladine udruge, te da je nužno formirati istinsku lijevu i socijaldemokratsku alternativu u formi nove političke stranke, ma koliko to bilo teško, kako ne bi Igg Socijaldemokrati ostali samo “političko nedonošče” poput “Pokreta za BiH”.

Uostalom, sudjelovao sam u nekolicini workshopova i na jednoj tribini u Mostaru u organizaciji Igg Socijaldemokrati, a i obrazložio sam ovu ideju u javnosti kao nitko drugi u tekstu „Pro memoria za nalijevo ravnajs”, što je izazvalo očekivanu buku i bijes među lažnim bh. ljevičarima, što je bilo i očekivati. Ali nije bilo očekivati da  i FES i Igg Socijaldemokrati odustanu isuviše olako od pokušaja traganja za alternativom , te pogotovu nije bilo očekivati od FES-a da nastavi podržavati korumpirane socijaldemokratske stranke, te njihove lažnoljevičarske portale i centre za dogmatsko mišljenje, a to se upravo dogodilo. Prošlo je, dakle, više od godinu dana i od interne FES-ove evaluacije i od moje javne dekonstrukcije „Ljevice koja to nije“, u kojoj sam ustvrdio da se u BiH „Ljevicom“ smatra nereformirani dogmatski bućkuriš, sličan bivšim Honeckerovim staljinistima („Die Linke“), pa je nužno bili povući konzekvence.  Pojmio sam po običaju presporo da sam  po svoj prilici u istom društvu s onima koji temeljito brišu na društvenim mrežama sve moje kritičke priloge o sunovratu socijaldemokracije i lijeve ideje u ništavilo. Primjerice, netko ih je konzekventno obrisao na online stranama Dnevnog lista, netko kontinuirano hakira web stranicu www.milelasic.com, koja je i sada u blokadi. U izbrisanim prilozima sam argumentirao samo da BiH žurno potrebuje temeljne reforme, što uključuje i tzv. konstitucionalni re-dizajn, koji je ne bi razbucao, nego funkcionalno uvezao i učinio kompatibilnom njezinu budućnost s budućnošću EU. U već spomenutom prilogu „Pro memoria za nalijevo ravnajs, za ‘Lijevi socijaldemokratski centar’“ (Dnevni list od 24. siječnja 2017.) objasnio  sam  i da je žurno potrebno osmisliti privlačan politički program koji uvažava BiH onakvu kakva jest u identitarnom pogledu, koji slijedi logiku europeizacije i javnih narativa i javnih politika, te time i logiku“političke zajednice” jednakopravnih građana svih konstitutivnih naroda, građana iz reda nacionalnih manjina i građana iz reda tzv. novih identiteta u svim općinama i kantonima i entitetima, u svim dijelovima BiH. I to je bilo dovoljno kako bi me besprizorni „socijademokrati“ svrstali u „nacional-socijalistu“. Ne boli mene pri tomu što unutar SDP BiH dominira ova vrst nekulture, nego što FES podržava i implicite i explicite ovu vrst političkog prostakluka.

FES-ov workshop

Na sve ovo sam se podsjetio ovih dana listajući online stranice najčitanijeg hercegovačkog portala Bljesak.info, koji je korektno prepričao moju prošlogodišnju, pobrisanu dekonstrukciju u Dnevnom listu, u kojoj se radilo o sažetku mojih ocjena iznijetih u svojstvu komentatora FES-ova projekta „Socijaldemokratske stranke i demokracija u jugoistočnoj Europi“. Dakako, imam pravo govoriti samo o vlastitom doprinosu skupnoj analizi bh. i njemačkih  neovisnih intelektualaca. Svatko od imenovanih u FES-ovu evaluacijsku skupinu odgovarao je na standardizirani FES-ov upitnik, pa smo potom i sudjelovali u FES-ovom workshopu, 15. prosinca 2016. godine u hotelu Bosnia u Sarajevu. U sedmosatnoj raspravi sudjelovali su: Nermina Mujagić, Žarko Papić, Enes Osmančević, Dino Abazović, Enver Kazaz i Mile Lasić, dok je Srđan Blagovčanin samo pismeno odgovorio na FES-ovu anketu. Projekt je koordinirao mladi politolog Adis Arapović, dok su mu pomagali i bivši i aktualni ravnatelji FES-a u BiH – Michael Weiser i Marius Mueller-Henning sa suradnicima.

U Bljeskovoj reinterpretaciju moje dekonstrukcije „Ljevice koja to nije“ izvučeno je u prvi plan kako je za mene, dokument ”Jahorinska deklaracija” tzv. „nove ljevice“  tek obično „šminkanje mrtvaca“, pa se potom veli kako potpisnicima ovog političkog dokumenta najviše zamjeram što u svome tekstu nisu ni slova posvetili samoskrivljenoj ništavnosti političkih stranaka tzv. lijeve provenijencije. „Takvo slovo se i nije moglo očekivati od političkih prvaka SDP BiH, Demokratske fronte ili Građanskog saveza, stranaka zbog kojih se i organiziralo jahorinsko sijelo, ali se očekivalo od onih supotpisnika dokumenta koji o sebi misle kao uglednim profesorima, redateljima, novinarima i pripadnicima civilnog društva“, korektno je naveo Bljesak.info. Napominje se dalje, kako je u mojemu razumijevanju ponajveći grijeh supotpisnika „Jahorinske deklaracije“ u tomu što nisu bili u stanju dijagnosticirati kako u BiH ne postoji ni istinski desni ni istinski lijevi politički centar, ma koliko bili potrebni. „Još im je veći grijeh što nisu prepoznali kako je ‘Jahorinska deklaracija’ neojakobinska, dogmatska podvala tzv. antinacionalističkog nacionalizma, nesposobnog za autorefleksiju, pa vlastitom nacionalizmu tepa ‘patriotizam’“, navedeno je u reinterpretaciji portala Bljesak.info. Ponajgore je, pak, što se ‘Jahorinska deklaracija’ uopće ne bavi stvarnim životnim problemima, te što nema dodira s antidogmatskim i kozmopolitskim idejama, kako bi se mijenjala odurna bh. stvarnost. Otuda je nesuvisao i dogmatski sadržaj ‘Jahorinske deklaracije’ samo u službi političkog i pravnog nasilja u BiH.

Kolegama iz akademske zajednice, navodi dalje Bljesak.info, Lasić najviše zamjera što su, stavljajući svoje potpise na spomenuti dokument postali posljednjom crtom obrane onih politika i političara koji ne znaju, ili ne žele znati kako BiH potrebuje senzibilnu političku kulturu međusobnog uvažavanja i konsenzualnog dogovaranja. „Njihov je grijeh tim veći što bi upravo ovi profesori mogli znati kako je BiH višenacionalna zajednica, a da se od zajedničkog života mora napraviti vrlina, što sve isključuje načelo većinske demokracije ‘jedan čovjek–jedan glas’ kao jedino načelo odlučivanja u zemlji ‘zamrznutog konflikta’, u ‘podijeljenom društvu i nestabilnoj državi’ kakva je BiH“, ističe Lasić, te  upozorava da su konsocijacijske i druge metode upravljanja razlikama u funkciji mirnog razrješenja konflikata i integracije zemlje, a ne cijepanja kako se neodgovorno mantra. Bljesak.info je dobro primijetio, također, da su moje riječi  bile apel onim kolegama koji imaju pretpostavke za kompleksnije promišljanje da prestanu stigmatizirati metode federalizacije, kantonizacije i druge koje vode očuvanju zemlje temeljem uvažavanja institucionalne jednakopravnosti njezinih građana svih nacionalnih i drugih identiteta. „Lijevi intelektualci ne smiju olako prepuštati teorije i prakse upravljanja razlikama ‘desnima’, čak bi morali pokazati da su nadmoćniji tako što će detabuizirati dogme, uključivo strah od ‘trećeg entiteta’“, poantirao je Bljesak.info. U vezi fantomskog „trećeg entiteta“, kazao sam kako ga ne zagovaram, ali da nema nijednog validnog dokaza da su dva bolja od tri ili od četiri ili od pet, pa bi u konačnici trebalo propitati što bi bolje osiguralo tzv. institucionalnu jednakopravnost građana svih ko-nacija i drugih identiteta. Bljesak.info je korektno prenio, također, da je u mojemu razumijevanju  „potpisani dokument, promatran s antidogmatskog, reformskog i kozmopolitskog stajališta, čisti politički i kulturološki promašaj“, pri čemu je sjajno u cijeloj ovoj priči što je i definitivno postalo jasno kako se od kulturološkog i političkog kruga, kojeg oličavaju SDP BiH, DF i GS, a mirne duše im se mogu dodati i SNSD i SDS, nema ama baš ništa dobro i produktivno očekivati“!

FES-ov upitnik o stanju unutar SDPBiH

U nastavku slijede in extenso moji odgovori na pitanja iz FES-ova upitnika s kraja 2016. godine. Prije odgovora na prvo pitanje napisao sam kako  mi je kao sveučilišnom profesoru i zagovorniku otvorenog društva, interkulturalnih susretanja i razumijevanja, pa ako nije neskromno reći i stručnjaku za pitanja europskih integracija, s petnaest objavljenih knjiga o političkim interakcijama, transnacionalnim pulsacijama i socijalizacijama, o  upravljanju identitarnim razlikama, et cetera, ideja socijaldemokracije „u krvi“, jer podrazumijeva i kozmopolitski obzor i obzir prema slabijima i različitima, a isključuje nasilje.  Ali nisam – po povratku u BiH i  poslije iskustva u zapadnom pluralnom svijetu – mogao postati članom SDP BiH, jer je SDP BiH upravo odumirao kao socijaldemokratska stranka. Naravno, ni SDP BiH ni stranke srodne orijentacije nisu primarno krive za post-daytonske nesporazume, objasnio sam u nastavku, ali jesu za nesposobnost artikulacije alternative bezizlazu u BiH. Tom povijesnom fijasku su odlučujući obol dali klijentelizam i antidemokratsko ponašanje vrha SDP BiH u vrijeme autokratskog  upravljanja  SDP-om njezina dugogodišnjeg lidera Zlatka Lagumdžije (1997-2014), kada je od ove stranke i oformljena pretežito bošnjačka nacionalistička stranka, neo-boljševičkog naboja, pa se više i ne može govoriti o masovnijem (više)nacionalnom članstvu u ovoj tobože multietničkoj stranci. U BiH su se u konačnici u SDP-u, SNSD-u i strankama srodne orijentacije odnjegovale porazne ekskluzivno ili pretežito bošnjačke i srpske varijante „socijaldemokracije“, što je contradictio in adjecto. Hrvati u BiH, pak, i ne vide u značajnijoj mjeri svojima ove dvije tobožnje socijaldemokratske stranke (ni Građanski savez, ni Demokratsku frontu), pa niti značajnije participiraju u njihovom članstvu, mada i Hrvata ima u ulozi „smokvina lista“ u gremijima …

Sljedeće važno pitanje u FES-ovom upitniku odnosilo se na način biranja vođa unutar stranaka, pa sam s tim u vezi odgovorio da se kandidati za izbore za čelna mjesta u strankama i u institucijama, biraju tako što bivši ili aktualni tobožnji socijaldemokratski vođa (jednako kao i vođe klero-etno stranaka) prvo izaberu svog klona i osiguraju mu preko armije stranačkih ovisnika podršku ili prolaz, bez obzira na kvalitetu. To se dogodilo i s izborom „nasljednika“ na čelu SDP-a onomu tko je u postdaytonskom periodu od 17 godina uništio i posljednju iluziju o socijaldemokracijskoj alternativi u BiH. (Vjerojatno je ovo „amidžu Idriza“, kako pošprdno i vjerojatno nepravedno zovu Nermina Nikšića zbog sumnjičenja mu strica za ratne zločine, teško uvrijedilo, pa se poslužio objedama i lažima u njegovoj prošlogodišnjoj paškvili u Dnevnom listu protivu mene. Jedva sam mu uspio odgovoriti u listu u kojemu sam pisao redovito, ali nisam ni htio njegovim brojnim „čaušima“, starmalim lažovima i neznalicama velikog formata.) Sustav „kadriranja“ funkcionira i u tobožnjem demokratskom sustavu kao u vrijeme jednostranačkih sustava: prvo podrška željenom kandidatu preko  „klonova“ na nižim razinama, kako bi se eliminirali protukandidati, pa potom orkestrirana kampanja unaprijed „izabranom“. Utoliko i tobožnji novi lider SDP BiH provodi tek tobožnju stranačku konsolidaciju, koje i ne može biti bez unutarnje reforme i propitivanja nasilne i promašene politike svog prethodnika. Otuda „klon“ ili  „nasljednik“ i ne provodi reforme, nego restauraciju lažno socijaldemokratske politike lagumdžijske provenijencije.

Uostalom, upitao sam se dalje u odgovorima na FES-ov upitnik, kako to da nitko tko nije Bošnjak nije mogao biti biran u proteklih četvrt stoljeća na čelo SDP BiH, pa čak ni jedan tako dokazani ustavni patriota i socijaldemokrata kakav je Bogić Bogićević, čija mi je pasivizacija u SDP-u umnogome pomogla u razumijevanju despotije kao stila vladanja u vrhovima SDP BiH. U mojemu razumijevanju, ma koliko to bilo nevažno za SDP BiH, ova stranka žurno potrebuje radikalan zaokret u odnosu na dvodesetljetnu antidemokratsku unutarnju praksu, pa potom podvlačenje crte ispod  klijentelističke i reketarske, nikad rasvijetljene prakse. Ali, ono najvažnije što žurno potrebuje je razumijevanje vlastite zemlje kao višenacionalne zajednice. Uostalom, to je bilo već jasno Savezu komunista BiH, u vrijeme tzv. komunističke konsocijacije, ali je SDP BiH od SK BiH naslijedio samo zgrade za rentiranje i metode upravljanja koje ne mogu donijeti rezultat u pluralnim uvjetima. Pa ipak, prosto je nevjerojatno da je SDP BiH zaboravio i na načelo jednakopravnosti bh. konstitutivnih naroda, dakako uz puno uvažavanje i nacionalnih manjina i svih drugih identiteta. Ali, ne,  ovaj i ovakav SDP svoju dogmatsku sljepoću smatra vrlinom, pa ne  prestaje manipulirati strahovima svojeg članstva od raspada BiH i borbom „protiv etničkog principa“, što je neviđen apsurd u višenacionalnoj zemlji BiH. To je ujedno i ključna ilustracija SDP-ovog „antinacionalističkog nacionalizma“ pod plaštom bh. patriotizma.

Mada je bilo jednostavnije pozvati se na ustavna rješenja, pa pokazati kako se pod plaštom patriotizma radi o „antiustavnoj raboti“,  iz mnoštva razloga ukazao sam u odgovorima na FES-ov upitnik i na knjigu “Multikulturalno građanstvo…“ W. Kymlicke (Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.), u kojoj se upozorava da je samoodređenje naroda, zajedno s nacionalnim suverenitetom, bilo polazna poluga za stvaranje nacionalnih država, ali da su u suvremenom svijetu nacionalne države većinom nestale kao spoj jedinstvena identiteta, pa danas etnički homogene države gotovo i ne postoje.  Otuda se i  ne smije previdjeti da „zemlja koja obuhvaća više od jedne nacije stoga nije nacionalna država nego multinacionalna država“ (str. 20), kao što se nikada ne smiju zaboraviti ni tzv. manjinske kulture koje zovemo „nacionalnim manjinama“.  SDP BiH bi, dakle, morao započeti političku i moralnu obnovu, po cijenu cijepanja na korumpirano neo-boljševičko krilo i reformsko krilo, kako bi potom zadobio uporište u svim dijelovima zemlje i članstvo unutar svih bh. ko-nacija i drugih identiteta. Tako ne bi morao više  regrutirati ni pomladak među Hrvatima u BiH linijom sumnjivih rođačkih i poslovnih veza koje mirišu na sramotu i korupciju. U protivnom, SDP BiH ostaje samo bošnjačka stranka kantonalnih dosega i unitarističkih pretenzija, pa time i stranka opasnih namjera sa stanovišta opstojnosti BiH, koja i ne umije povesti BiH u sferu slobode i zaštite ljudskih i kolektivnih prava, što je sinonim modela „političke zajednice“ u svijetu, pa bi morao biti i u BiH. Do „političke zajednice“, pak, može se stići samo odgovornim radom na europeiziranju narativa i politika, kozmopolitizacijom identiteta i ambijenata.

Na pitanje kako se izrađuju stranački programi i tko odlučuje o programima, odgovorio sam da su stranački programi tobožnjih socijaldemokratskih stranaka u osnovi reciklaža programa etabliranih europskih socijaldemokratskih stranaka, ali do njih poslije njihova usvajanja nitko i ne drži. Treba se sjetiti  samo tzv. pet politika u programu SDP BiH za izbore 2010., na koje se potom nitko nije ni osvrnuo. Uostalom, neprincipijelno koaliranje sa SDA-om, a izguravanje inačice toj stranci među Hrvatima, dakle HDZ BiH, unatoč njezinom neupitnom izbornom i legalitetu i legitimitetu, uz dovođenje proustaškog HSP BiH i kleptomanske stranke „Radom za boljitak“, razotkrilo je i u očima posljednjeg političkog slijepca što je SDP BiH, te da se ova stranka time i de facto i de iure pretvorila u protagonistu “puzajućeg državnog udara“, kako sam pojavu smisleno označio prije osam godina, čemu bi danas dodao i u antihrvatsku stranku, a što je sve podržao nažalost i čuveni matematičar u liku Visokog predstavnika, upropastivši time i sebe i poziciju koju obnaša. Konkretnije kazano, postojeći  model ponašanja socijaldemokratskih organizacija i članstva u dijelovima BiH s bošnjačkom većinom se donekle i može razumjeti, ali ne i podržati, pri čemu bi svima moralo biti jasno kako je nužan posve drugi model djelovanja u RS-u, ali i posebice na prostorima gdje su Hrvati u većini,  jer građani socijaldemokratske orijentacije iz reda Hrvata više i ne izlaze na izbore. U konačnici, i izravno odgovarajući na pitanje, smije se reći da i u SDP BiH – jednako kao i u političkim strankama drugih političkih orijentacija – samo vrhovi teledirigirano upravljaju, dok su članovi i organizacije na nižim razinama dekor i objekt stranačkih manipulacija…

Na pitanje iz FES-ova upitnika o unutarnjoj demokratsku strukturi SDP-a BiH mjereno s drugim relevantnim političkim strankama, objasnio sam da SDP BiH nije uopće usporediv s onim strankama s kojima bi se rado mjerio, primjerice njemačkom socijaldemokracijom, nego je usporediv s „Die Linke“ i to nereformiranim dijelovima „Ljevice“, dakle Honeckerovim neo-staljinistima, stručnjacima za sipanje iz šupljeg u prazno. Suštinski je usporediv i s Miloševićevim tobožnjim socijalistima, koje predvode Miloševićevi klonovi Dačić, Mrkonjić i drugi besprizorni tipovi. Otuda i preporučujem kao europski socijaldemokrata već godinama da bi SDP BiH trebao početi pripremati vlastiti „Bad-Godesberški kongres“. Upućenima je jasno kako podsjećam na čuveni reformski kongres SPD-a od 10. studenog 1959. u Bad Godesbergu (Bonn), na kojemu je SPD prihvatio njemački ustavni okvir i pluralni ambijent, te se eksplicitno odrekao tzv. revolucionarnog nasljeđa, pravnog i političkog nasilja, postavši potom par excellence motorom unutarnjih ekonomskih i političkih reformi. Ne poduzimati ništa u ovom pravcu u SDP BiH, a  baviti se tobožnjim konsolidacijama, znači ostati strankom opasnih namjera, lova u mutnom, predatorskom i klijentelističkom strankom, ništa posebno gorom, ali ni po čemu boljom od drugih političkih stranaka u BiH, od koje čestiti i neupitni socijaldemokrati bježe u osamu kako se ne bi brukali. U konačnici, u BiH i nema „Ljevice“, ma koliko bila potrebna.

Na izravan zahtjev da ocijenimo kakav je utjecaj SDP BiH na demokratski razvoj BiH od 1990. naovamo, ocijenio sam ga nedostatnim, nedorečenim, pa i kontraproduktivnim i po SDP BiH i cijelu BiH, jer se umjesto putem alternativnih modela i  ponudom boljih rješenja za cijelu zemlju, suprotstavljao „etnonacionalistima“ u pravilu  nedostatno i neadekvatno, a po potrebi paktirajući s njima i politički i duhovno (onim bošnjačkim), pri tomu ignorirajući slične ili iste stranke u Srba i Hrvata. Pri tomu je posebno  pogubno bilo što se odlučio provesti političko nasilje nad hrvatskim političkim izbornim voljama, čime je – uz izdašnu pomoć međunarodne zajednice – postao dijelom problema umjesto da bude dio rješenja. SDP BiH danas je  i zbog toga svega samo slaba stranka s izvjesnim značenjem za kantone u Federaciji BiH i bez ikakvog ugleda kod Hrvata i Srba, izvan tih kantona s bošnjačkim većinama. I time je definitivno postala stranka propuštenih mogućnosti, pa joj je žurno potreban temeljit remont. I još izričitije formulirano,  SDP BiH je dio demokraturskih procesa koje zemlju vode u prošlost, u doba millet sustava, pa je nepravedno izdvajati ovu stranku  iz zatvorenog kruga političkih „niš-koristi“, leziljebovića koji su  samo sebi dovoljni. U konačnici , zajedno sa sličnima sebi, vođe SDP BiH tvore novu političku kastu, otuđenu  od „prekarijata“, sloja očajnika, pa i njegove vođe žive kao bubrezi u loju s malo ili bez ikakvog rada na račun poreskih obveznika, dok se Zemlja pretvorila u zemlju kontejnera i migracija.

A BiH je i zbog toga postala zemlja neuspjelih ili nedovršenih modernizacija: onu prvu u austrougarskoj periodi u životu BiH je prekinuo Prvi svjetski rat, dok su one započete u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća opet prekinute ratom, kako bismo potom završili u demokraturi  i „obrnutim tranzicijima“.  U ovom ambijentu su sva sredstva dozvoljena, pa se ne može uopće govoriti o slobodnim i korektnim izborima, odgovorio sam u FES-ovom upitniku na pitanje o izborima, ali sam se uzdržao da preporučim apstinenciju. Poslije svega izloženog, vjerujem da je svakomu jasno kako i tri glavne nacionalne stranke (i one koje se pojavljuju kao njihova mlađa braća unutar tri nacionalne zajednice u BiH) i SDP BiH (zajedno sa SNSD-om, SPS-om, DF-om, GS-om …) promatram kao sastavni dio problema, te posve nesposobne za alternativna rješenja nenasilnog tipa. Sve ove stranke i njihove vođe su u konačnici stvarni profiteri neuspjelih modernizacija i obrnutih tranzicija u BiH, s čim je povezan i moj apsolutni otklon od sviju njih. Zbog toga sam na FES-ovoj vrijednosnoj skali (krajnje lijevo = 10; krajnje desno = 0) ocijenio da se SDP BiH podobro nagela „udesno“, dodijelivši joj „tricu“ u blizini krajnje desnice!

0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Krajnje desno                                                     Umjereno                                                  Krajnje lijevo

Izdvojit ću iz odgovora na FES-ov upitnik i sumnju da se i vrh SDP BiH nalazi u krugu političkih stranaka koje pripadaju tzv. koordinaciji s unitarističkim predznakom, koju – pored stranaka – čine: a) obavještajne i para-obavještajne službe; b) pro-unitarističke NGO’s, primjerice Krug 99, ili NGO satelitskog tipa – primjerice HNV; c) dijelovi ANU BiH, d) tobožnji javni servisi, koji su moćna sredstva za držanje stranačkog članstva i građanstva u stanju anesteziranosti i apriorne oporbe istinskim europeiziranim narativima i politikama; te korumpirani ili poklopljeni sindikati. A prijatelje u FES-u podsjećam da sam u odgovorima na FES-ova pitanja i izrijekom tada kazao kako bi nepravedno bilo ne spomenuti posve pogrešno partnerstvo niza zaklada iz svijeta, te i posebice posve pogrešnu podršku OHR-a i niza stranih veleposlanstva unitarnom konceptu BiH, što podsjeća na austrijska vremena „kalajisanja Bosne“, koja su okončana kako su i okončana. Naravno, ni od ovih upozorenja nije bilo nikakve koristi …

„Lijevi politički spektar u BiH“

Skoro sam siguran da se nikomu na tzv. lijevom spektru neće dopasti što sam ocijenio da se u BiH nisu uopće oformili klasični politički stožeri (lijevo, desno, centar, liberali…), te da je teško uopće govoriti o postojanju „Ljevice“, te da nje i ne može biti ako nije kozmopolitskih nazora i ne uvažava čvrsto oformljene nacionalne (i sve individualne i sve skupne) identitete, kako bi ih potom europeizirala i povela na put u „političku zajednicu“. (Upućeni znaju da sam i ovdje samo reinterpretirao stajališta pokojnog Ulricha Becka!) Ma koliko bila važna i socijalna i ekonomska i tzv. euro-atlantska pitanja, sve dok “Ljevica“ u razumijevanju svoje zemlje ne pođe od temelja jednakopravnosti u BiH koju je već bio dosegao Savez komunista BiH (uostalom neka zainteresirani zavire u društveni dogovor o kadrovskoj politici, iz 1982.), nijedna od političkih stranaka ne zaslužuje da se zove „Ljevicom“. Jer, istinska „Ljevica“ u BiH se tek treba iznjedriti, ako je to uopće realno očekivati, iz aktualne dogmatske smjese raznih političkih niškoristi i uhljeba, kako bi kroz unutarnje reforme bila u stanju artikulirati alternativu u BiH. Potom sam objasnio kako naduti i neobrazovani „ljevičari“ i ne znaju da su u obvezi poštovati i individualna i kolektivna prava, te da je obveza pravne države skrb i za individualna i skupna prava i slobode. Ponajgore je što ne umiju nijansirano govoriti o opasnostima i monokulturalizma i multikulturalizma, što ne znaju artikulirati inter-kulturalizam temeljem upravljanja identitarnim razlikama i putem potvrđenih metoda upravljanja, kakvi su i kantonalizacija i federalizacija i konsocijacija, nego im je iz ovog seta bliska samo tzv. hegemonistička kontrola, koja je neprimjerena za višenacionalne zemlje. (Vidjeti u zborniku: McGarry, John and O’Leary, Brendan, Introduction: The macro-political regulation of ethnic conflict, in: John McGarry i Brendan O’Leary, editors, The Politics of Ethnic Regulation, London and New York, Routlege, 1993.).

Ne smije se, dakle, bježati od onog što su rat i poraće uradili s „leopardovom kožom“ u BiH, ni ignorirati posljedice grubih nacionalnih koncentracija, koje nitko razuman nije želio, ali su se dogodile, pa je tvrdoglavo inzistiranje na  „većinskoj demokraciji“ i „regionalizaciji“ koja ne bi uvažavala da je BiH pretrpjela i tzv. etničkih čišćenja (koja grozna riječ), te da je BiH još uvijek zemlja „zamrznutog konflikta“, značilo automatski nesposobnost uhvatiti se u koštac s problemima. Upravo nemoć da se izaberu odgovarajuće metode upravljanja identitarnim razlikama,  najporazniji su dokazi besmislene retorike i politika tzv. lijevih stranaka, koje su suštinski postale demagoške, populističke, na čelu s „autoritarnim populistima“ ili neznalicama velikog formata. Dodat ću kako ništa ne mijenja na stvari što se u stvaranju velikih privida traga u međuvremenu za „svježom krvi“ među Srbima i Hrvatima, pa se mladi i nezreli ljudi guraju u vrhove političkih stranaka, mada takvi ništa ne znače nikomu izvan kruga njihovih obitelji i prijatelja …

Na pitanje o uzrocima podjela i raskola u tom tzv. lijevom političkom spektru  procijenio sam u FES-oom upitniku da su uzroci i u silnoj samoljubivosti, u autoritarnom mentalitetu vođa tzv. lijevog političkog spektra, ali i u njihovoj vrlo lošoj izobraženosti po pitanju ljudskih i kolektivnih prava, te i posebice totalno nepoznavanje senzibilne oblasti kakva je fenomen „multinacionalnog građanstva“ (W. Kymlicka), zbog čega se i ne vidi ništa loše u metodama političke prisile, u nasilnim integracijama i asimilacijama. A takve metode se već pola stoljeća u zapadnim sveučilišnim krugovima izučavaju kao metode vrijedna prezrenja, maltene poput genocida ili nasilnog premještanja stanovništva, jer u konačnici i polučuju isti efekt. Onima kojima je još uvijek uzor u promišljanju identitetskih aporija američki „melting pot“ – model “taljenja identiteta“, mora se kazati da se i u SAD-u bude iz sna ne samo „first nations“, nego i stari kolonijalni identiteti (nordijski, njemački…), kao i afro-američki i latino-američki, i drugi novouseljenički, te da upravo sjevernoameričke suptilne teorije sugeriraju uvažavanje svih identiteta u šarolikoj identitetskoj „činiji salate“ (salad bowl), kako se činija ne bi razbila. O američkom „velikdržavnom nacionalizmu“ (Vjeran Katunarić) pod plaštom ljudskih prava da se i ne govori.

Preporuke

Posljednji dio  FES-ova upitnika ticao se budućnosti, pa su evaluatori imali zadaću procijeniti koji su glavni izazovi s kojima će se suočiti socijaldemokracijska ideja u BiH. Odgovorio sam dosljedno ranijim odgovorima da je glavni izazov za SDP BiH unutarnja demokratska reforma, što podrazumijeva i razumijevanje svoje zemlje kao višenacionalne zajednice, pa potom i istinski angažman u pravcu članstva u EU putem usuglašenih europskih politika, a što podrazumijeva i odustajanje od protivljenja „sustavu koordinacije“ u procesu pristupanja europskim integracijama, protiv kojeg je SDP BiH vodio  i još uvijek vodi vrlo kontraproduktivan rat svim sredstvima. Dakako, to je i jedini put da se postane opće-bosansko-hercegovačkom strankom uistinu lijeve i socijaldemokratske provenijencije, ako već nije prekasno, a čini mi se da jeste. Suštinski izazov za SDP BiH se sastoji u nemogućoj aporiji – u osposobljavanju alternative samom sebi, kako ne bi završio na smetljištu povijesti i kao antieuropska stranka i kao protivnik ustavnog preustroja i preustroja izbornog zakonodavstva.

U tzv. reformske prioritete ubrojio sam, pak, odustajanje i od demokraturskih i od neoboljševičkih metoda, kako bi se SDP BiH osamosvijestio i izgradio kao vodeća stranka lijevog političkog centra, europske kakvoće i budućnosti, nikad ne zaboravivši na najugroženije slojeve u BiH, na „prekarijat“, sloj gubitnika tranzicije, kao ni na srednji sloj, ako ga više uopće ima, pa ni na kritički nastrojene intelektualce kozmopolitske orijentacije, jer su upravo oni – i kad su njihove ocjene gorke i analize teške – prirodni saveznici kozmopolitski orijentirane socijaldemokracije. Preporučio sam da se SDP BiH odrekne i odurnih politika njegovanja tzv. poželjnog glasa unutar svojih redova i akademske zajednice, jer se uz te klonirane poslušnike i pohlepnike ne može stići nigdje, a kamo li u europsku budućnost BiH. U vezi tzv. reformskih potencijala kazao sam, pak, da  ih ne vidim u SDP BiH, kao što ih  – istini za volju – ne vidim ni u drugim političkim strankama. Reformski potencijal se – u mojemu razumijevanju – u pravilu  nalazi izvan političkih stranaka, u onim rijetkim i obrazovanim slojevima akademske omladine, ako već nije zatrovana redukcionističkim pričama o tomu što je BiH i kako su zli nacionalisti uvijek oni drugi i treći. A da bi se uopće krenulo u ozdravljenje bh. bolesnog društva potrebno se prvo osloboditi mita o tzv. jednosti zemlje, koja je sve drugo samo nije jedno, pa je čak i žalostan primjer podijeljenosti, pa se potom pažljivo vježbati u europskom mišljenju i učiti konsensualnim političkim kulturama, što u konačnici znači učiti se  upravljanju razlikama. I tako u svakoj političkoj stranci.

Pri samom kraju FES-ova upitnika uputio sam zamolbu i FES-u i drugim zakladama/fondacijama iz svijeta, da ne odustanu od pomoći razvijanju socijaldemokratske ideje u BiH, ali da žurno prestanu podržavati prounitarističke „think tank“-ove,  razne centre za mir ili za tzv. kritičko mišljenje ukoliko su prounitarističke (ne)pameti, jer je to „sipanje vode u rešeto“. Ali, nitko se nije ni počešao iza uha,  sve je ostalo po starom, pa sam bio prisiljen isključiti se. Žao mi je pri tomu što sam ovim činom naljutio prijatelje u FES-u, do kojih i dalje držim. Neka oproste ako mogu, nisam mogao drugačije, kako bih ostao vjeran sebi, struci i savjesti!

***

A mogao sam biti i jezgrovitiji u ovoj posljednjoj kolumni za portal Herzegovina IN,  baš kako je učinio dragi kolega pjesnik-politolog iz Banja Luke,  prof. dr. sc. Đorđe Vuković, opisujući političko ništavilo i „lijevo“ i „desno“, posvuda oko nas. „Ideju ljevice propisno su iskompromitovali debeloguzi demagozi, intelektualni evnusi, zadrigli antinacionalisti, honorarni borci za ljudska i radnička prava, dokone i frustrirane seronje koje vode revolucije selfijima i tvitovanjem, ali – ideje ljevice su nam nasušno potrebne! Isto je i sa brigom za nacionalna pitanja. I nju su iskompromitovali sjecikese i prostaci, rodoljupci dupeljupci, nezasite barabe naoružane parolama, ništarije zakićene simbolima, ali – nacionalna pitanja su sudbonosno važna! Dakle, nema ovdje podjela na lijeve i desne ideologije, već se sudaraju lijevi i desni populisti, pobratimi primitivci…“, veli Đorđe. Amen!

Preuzeto s portala Herzegovina.in


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića

Piše: Mile Lasić

Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić, pa i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo i oglušili i oslijepjeli, pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu

Prije niza godina je na kolegiju „Interkulturalno razumijevanje“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, za koji sam još uvijek nadležan, gostovao književnik, enciklopedista i što sve već nije Ivan Lovrenović, erudita koji 18. travnja ove godine navršava 75-u godinu života. Continue reading “U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića”

Povodom Dana ljudskih prava: kako s (ubilačkim) identitetima?

Piše: Mile Lasić

Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svake godine 10. prosinca kako bi usmjerila pozornost “naroda svijeta” na neupitne vrijednosti Opće deklaracije o ljudskim pravima, usvojene u Ujedinjenim nacijama 10. prosinca 1948. O onomu o čemu su prosvjetitelji i politički idealisti mogli samo sanjati postalo je time po prvi puta u povijesti politički cilj i program. U prvom članku Opće deklaracije kazalo se: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedno prema drugome postupati u duhu bratstva.“ Povodom Dana ljudskih prava mora se spomenuti i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda (iz Rima, 1950.), jer je važan dokument Vijeća Europe koji se bavi ljudskim pravima skoro na istovjetan način kao i Opća deklaracija, ali uvodi i mogućnost pojedincima da za povrede svojih prava tuže države članice Vijeća Europe: Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Nužno je dodirnuti i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen na Općoj skupštini UN 16. prosinca 1966., koji je stupio na snagu tek deset godina poslije (1976.), kakva je bila sudbina i Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Tužna slika o stanju ljudskih prava i temeljnih sloboda u mnogim dijelovima svijeta bila bi, dakle, još tužnija da ljudska prava nisu ovim putom i definitivno  internacionalizirana.  Continue reading “Povodom Dana ljudskih prava: kako s (ubilačkim) identitetima?”

Osmanska Bosna i današnja Bosna

Piše: Ivan Lovrenović

Dodatak predgovoru uz peto, redigirano i inovirano izdanje knjige “Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine”, koja ovih dana izlazi iz štampe

22. 11. 2017.

Kroz historijsko, političko i kulturno vrednovanje osmanske epohe u povijesti Bosne prelamaju se i propituju velike, transhistorijske paradigme i ideologeme, neuralgična pitanja kolektivnih identiteta u nastajanju i fluktuaciji, traumatična iskustva periodičnih međuetničkih sukoba i pogroma. Od početka  moderniteta u našim kulturama i s procesom nacionalnih emancipacija, to pitanje skoro cijela dva  stoljeća zapravo ne silazi s dnevnoga reda, obnavljajući se s drukčijim odgovorima u svakoj od različitih državno-političkih formacija i ideoloških sustava kroz koje smo prolazili, i drukčije unutar svake etničke zajednice, a način na koji se ono postavlja u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao ideološko-identitarnome laboratoriju, jedna je od njegovih novih faza, umnogomu odlučujuća po buduće odnose i fizionomiju društva i zemlje.

U najgrubljim crtama, svi odgovori se grupiraju oko dva glavna pola – „negativnoga“ i „pozitivnog“. Na prvome polu naglašava se osvajački, okupacijski dolazak Osmanlija i islama, represivni karakter osmanlijske vlasti, podjarmljenost, obespravljenost i socijalna bijeda nemuslimanskoga stanovništva, uzurpacijski odnos domaćih muslimanskih moćnika prema vlasništvu nad zemljom i prema raji, konzervativizam, opće civilizacijsko zaostajanje i kulturni vakuum epohe, slave se manifestacije otpora Turcima.

Na drugom polu idealizira se tzv. harmonia abrahamica u Bosni, govori se o tolerantnosti islamsko-osmanskoga sistema spram neislamskih vjerskih zajednica u Bosni, o znatnim kulturnim dometima islamske književnosti, kulture i civilizacije, o osmanskoj Bosni kao paradigmi multietničnosti i tolerantnosti, koju su narušili zloćudni nacionalizmi u 19. stoljeću „uvezeni“ iz Evrope, to jest, iz Srbije i Hrvatske.

Prva se interpretacija može, uglavnom, karakterizirati kao hrišćansko/kršćansko, srpsko–hrvatsko, a druga kao bošnjačkomuslimansko gledište.  Međutim, linije ove vjersko-nacionalne polarizacije znaju se lomiti, mijenjati, prefigurirati u ovisnosti o dominirajućim ideološkim akcentima i ciljevima konkretnih političkih režima i epoha. O tomu kako su se te linije iscrtavale i povijale kroz cijelo razdoblje od odlaska turske vlasti iz Bosne do novijih vremena, mogla bi se izraditi cijela studija. Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnoga centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i od socijalno-revolucionarne dimenzije, a s izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgamu ipak prešutno produžavao antagonizam između krsta lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike.

Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici), koje se često izražavalo u ekstremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskome razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet.

Po osjećaju neke elementarne pravednosti, ali isto tako i po žudnji k punijoj i uravnoteženijoj povijesnoj istini, mnoge od nas je krajem šezdesetih i u sedamdesetim-osamdesetim godinama stoljeća ta ideologija neobuzdanoga čišćenja povijesti Bosne i Hercegovine i minorizacije političkog statusa jednog naroda u njoj odbijala. Utoliko više što neke njezine konkretne manifestacije, osobito one prizemne, medijsko-političke, nisu bile ništa drugo do vulgarni nacionalizam, pa i šovinizam. Samo po sebi, to nas je vodilo potrebi za jednom drukčijom perspektivom i na prošlost i na suvremenost, perspektivom koja će biti lišena ideološke zadrtosti (pogotovo ovakve, u kojoj se više nije znala granica između socijalističko-samouopravne pravovjernosti i nacionalizma sa srpskom podlogom, a pod formom jugoslavenskoga patriotizma), te koja će poštovati temeljne naloge znanstveno-kritičkoga mišljenja i opisivanja.

Shvaćajući i tada da je osmansko razdoblje i naslijeđe ključ svega, pisao sam u eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje (1980) o tome kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s isključivoga aspekta tuđinske vojno-političke okupacije, s kojega se ona ukazuje kao „duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda“. Posljedica takvoga pristupa jest „gubljenje iz vida rezultata kulturnih procesa, koji doduše jesu ‘dovedeni’ na valu velikih vojno-političkih potresa, ali tokom četiri stoljeća poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i činjenica, koje zahtijevaju kulturnohistorijski i estetskomorofološki tretman neopterećen ideološkim i civilizacijskim idiosinkrazijama. Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj političko-historijski ’ekvivalent’, bez opasnosti od teškoga nasilja nad njima i nad historijom.“ (Ovakve formulacije autoru su u beogradskoj i sarajevskoj režimskoj štampi donosile opasne kvalifikacije da „opravdava okupaciju i okupatore, pa valjda i one iz 1941”, a to ovdje spominjem samo zato što je predstavljalo jedan od stalnih elemenata ondašnje intelektualne klime.)

Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno-politički moment okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.

Dva opisana a suprotstavljena stajališta o osmanskoj epohi čine potpun par: turkofilija i turkofobija lice su i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijemu središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma.

Osmanska epoha u historiji Bosne i Hercegovine trajala je četiri stoljeća, i to ona četiri stoljeća kroz koja je Evropa sukcesivno proživljavala dubinske i strukturalne preobražaje, čiji rezultat je, u jednu riječ – prevlast racionalnog nad onostranim u doživljaju svijeta, a demokracije nad teokracijom u političkom smislu. Osmanska provincija s posebno izraženom graničnom i ratno-krajinskom ulogom prema toj Evropi, k tomu izložena sve dubljem socijalnom i kulturnom propadanju, Bosna je od svega toga bila „sačuvana”, da bi se tek u polovici Devetnaestoga stoljeća, i samo kroz pionirske i autsajderske pokušaje pojedinaca, počela upoznavati s evropskim modernizacijskim procesima i idejama.

Kada, dakle, pripadnici bošnjačkomuslimanske političke i akademske elite danas naglašavaju da smo „mi dio Evrope oduvijek”, da smo „mi stari evropski narod”, a njihovi hrvatskokatolički pandani deklamiraju o Hrvatima u Bosni i Hercegovini kao „nositeljima europskih vrijednosti“, to nekakvu faktičnost može sadržavati samo u geografskom smislu; mnogo je više razloga za obrnutu tvrdnju: da “mi” (svi “mi” u Bosni: Bošnjaci, Hrvati, Srbi…) u  povijesno-civilizacijskom smislu zapravo nismo evropski narodi, barem ne do austrougarskoga preuzimanja vlasti nad Bosnom i Hercegovinom. Naravno, ne pridajući toj kvalifikaciji nikakvo vrednosno već samo tipološko značenje.

Od vremena u kojemu u Bosni nastaju prvi institucionalni oblici njegovanja kritičke znanosti (austrougarsko razdoblje 1878 – 1918), promijenilo se nekoliko državno-političkih okvira i ideoloških sustava, a ni u jednome od njih nije napravljena sintetska kritička historija Bosne i Hercegovine. Nije to uspjelo ni u razvijenomu razdoblju posljednje Jugoslavije (1970 – 1990), kada je Bosna i Hercegovina već imala snažnu republičku, kvazidržavnu samosvijest, te razvijene znanstvenoistraživačke institucije i školovane stručnjake, a službeno je vladala ideologija koja je negirala nacionalne partikularizme, tvrdeći da ih je povijesno nadrasla i politički neutralizirala. Više decenija radilo se na takvom projektu historije Bosne i Hercegovine u okviru Akademije nauka i umjetnosti, ali se već tada  u znanstvenim krugovima znalo da je tumačenje osmanskoga razdoblja predmet sporenja dvaju nepomirljivih pristupa, u osnovi nacionalnoideoloških, zbog čega je nemoguće da taj projekt bude završen. Slično je bilo i s projektom kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Razdoblje do osmanske okupacije je obrađeno i objavljeno već 1966. godine (Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Alojz Benac, Đuro Basler, Borivoj Čović, Esad Pašalić, Nada Miletić, Pavao Anđelić, Sarajevo 1966), da bi doživjelo još jedno,  znanstveno ažurirano izdanje 1984. godine. Nastavak projekta, kulturna povijest osmanskoga razdoblja, koji je cijelo to vrijeme figurirao u planovima biblioteke Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, međutim, nikada nije napravljen. Razlog je očigledan: u vezi s vrednovanjem osmanske epohe u povijesti Bosne i Hercegovine nikada kod nas nije dostignuto iole koherentno stajalište – ni u znanosti a kamoli u ideologijskim slikama i prosudbama. Danas smo od toga dalje nego ikada prije.

Sarajevo, sjeseni 2017.

Izvor: ivanlovrenovic.com


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Pojava „novih zidova“ u Njemačkoj, a „Berlinskog“ kod nas

Piše: Mile Lasić

Facebook me u prošli utorak podsjetio da su Nijemci po 27. put obilježavali 03. listopad – “Dan Nijemaca” (Der Tag der Deutschen), odnosno “Dan njemačkog jedinstva” (Der Tag der deutschen Einheit), iliti “Dan ponovnog ujedinjenja Njemačke” (Der Tag der Wiedervereinigung Deutschlands). Kao što čitatelji vjerojatno znaju, SR Njemačka je igrom sudbine postala i mojom drugom domovinom i u njoj žive i moji najbliži. No, to su strogo osobne stvari, puno je relevantnije za ovu priču što sam je tijekom dugih 18 godina koje sam proživio u njoj naučio cijeniti kao nijednu drugu zemlju u svijetu. Iz kritičke vizure sveučilišnog profesora politologije i „eurologije“ posebice cijenim, naravno, što joj je  – poslije dvostrukog sunovrata u dva svjetska rata, uključivo strmoglava u Holokaust i uopće u  barbarizam Drugog svjetskog rata –  uspjelo postati  “zdravim društvom“, pa čak i središnjom zemljom obzirne političke kulture i svojevrsnim „motorom“ europskih integracija. Njoj su se posrećili 09. studenog 1989. godine i pad Berlinskog zida i ukidanje  „željezne zavjese“, pa potom i par excellence „političko čudo“ mirnog ujedinjenja dviju njemačkih država 03. listopada 1990. godine. Naravno, u njoj nije ni 27 godina poslije „ponovno sraslo ono što pripada jedno drugomu“, kako je svojoj ujedinjenoj zemlji poželio njezin bivši kancelar i dobitnik Nobelove nagrade za mir Willy Brandt u momentu ujedinjenja, ali u njezinom životu danas sa svim problemima ima više normalnosti nego u bilo kojem drugom kutku svijeta. Ovi su redovi, dakako, isprovocirani posve pogrešnim interpretacijama posljednjih njemačkih saveznih izbora, onih od 24. rujna ove godine, na kojima nije pobijedio fašizam, kako se posve pristrano i pogrešno interpretiraju rezultati izbora u zemljama sumnjivih demokratskih mjerila i u svijetu i na prostorima „Zapadnog Balkana“. Continue reading “Pojava „novih zidova“ u Njemačkoj, a „Berlinskog“ kod nas”

‘Pitanje krivnje’ i ‘groblje Mira’ na brdu Bile iznad Mostara

Kratko, dvadeseto stoljeće (1914. – 1989.), po Hobsbowmovim kriterijima, je obilježeno s tri planetarna totalitarizma, pri čemu se posebice kod klerikalnih i nacionalističkih ideologa uobičajila praksa suviše olakog izjednačavanja fašizma, nacional-socijalizma i komunizma. Zato u uvodu i navedimo mišljenje pokojnog Ralfa Dahrendorfa (1929-2009), uglednog britanskog sociologa njemačkog podrijetla svjetskog glasa: “S mnogih se strana tvrdi da je jedna ideologija – fašizam – bila reakcija na drugu – komunizam. To smatram krajnje pogrešnim. Oba fenomena se razlikuju onoliko koliko su i isprepleteni. Zajedničko im je odbijanje otvorenog društva, oba postavljaju apsolutne zahtjeve. Pojam totalitarizam označava poprilično dobro njihovo zajedničko obilježje, i s njim se mogu okarakterizirati u najmanju ruku Hitlerov i Staljinov režim.” Tome se može dodati kako se u međuvremenu uobičajilo razlikovati i „fašizam“ Mussolinijevih boja od „nacional-socijalizma“Hitlerove Njemačke i njezinih satelita…

Gledajući nedavno na lokalnoj mostarskoj televiziji „Oscar C“ reprizu kolovoške komemoracije na brdu Bile iznad Mostara, kojom je obilježena „70. godišnjica komunističkih i zločina totalitarnih režima“,kako je glasio i nadnaslov u Večernjem listu u prilogu „Najveće Groblje mira kod Hrvata“ (24. kolovoz 2015.), uvjerio sam se i po tisućiti put kako se u ovom dijelu svijeta ne razlikuju totalitarne ideologije i prakse, kako to sugerira sir Ralf Dahrendorf, nego se ciljno razvija odium samo prema jednom od totalitarizama, dok se o druga dva uglavnom šuti.

Pored svih drugih kulturoloških i političkih šteta koje ovaj redukcionizam proizvodi, vjerojatno je ponajgore što se na taj način nitko, ama baš nitko, ne namjerava pozabaviti i vječitim Jaspersovim „pitanjem krivnje“ za zločine sviju ideologija i vlastite (su)odgovornosti za njih. Dapače, u BiH i u zemljama slijednicama bivše SFRJ se živi svojevrsni „socijalni Alzheimer“: ciljno se brišu nepodobna sjećanja i sustavno njeguju viktimizacijski narativi, koji podrazumijevaju iluziju o impliciranoj nevinosti, dobroti vlastite vjere i nacije, što je redukcionistička podvala velikog formata upravo kritičkoj kulturi sjećanja, toj temeljnoj pretpostavci ozdravljenja bolesnih društava…

* * *

Nije ovo, naravno, samo pokušaj dekonstrukcije otužnih pojava kod Hrvata u BiH. Posvuda u zemljama jugoistoka Europe stiliziraju se vlastiti kolektiviteti u žrtve onih drugih, dok se malo tko pita o vlastitoj krivnji i odgovornosti za velike tragedije koje su se ciklično događale svim narodima i zemljama ovog prostora. Nekako točno onoliko koliko su se u prošlom sustavu ignorirala stradanja pripadnika poraženih „fašističkih pokreta“, toliko se danas naglašavaju zločini „komunističkog pokreta“, te posljedično ignoriraju žrtve i fašizma i nacizma, što je nedopustivo sa stanovišta povijesne istine, ma koliko do nje bilo teško doći. Ne treba ni reći, nedopustivo je i sa stanovišta  moralne, političke i metafizičke odgovornosti iz Jaspersova naputka o nužnosti preuzimanja na sebe svih vrsta krivnje izuzev kaznene/krivične, koja je uvijek i posvuda strogo individualna. Nije, veliki problem u mojem razumijevanju što se propituje „krvavi trag“ i pripadnika pobjedničkih pokreta u Drugom svjetskom ratu, dapače, i to je nužno,  ali jest ozbiljan civilizacijski problem ako se  rehabilitiraju, to jest oslobađaju odgovornosti prononsirani pokreti i vođe fašističkih i nacističkih totalitarizama. U Srbiji je, primjerice, partizanski pokret Josipa Broza sotoniziran do te mjere da je postalo „normalnim“ da se četnički pokret Draže Mihailovića stilizirao kao „drugi antifašistički pokret“,dok je srpski pandan talijanskom i njemačkom pijunu i velikom ustaškom zlikovcu Anti Paveliću, dakle njemački sluga general Milan Nedić u pripremi za rehabilitaciju. U Srbiji i Hrvatskoj se, ali i drugdje, dakle, vrši neskrivena i nekritička revizija povijesti, koja podrazumijeva ostajanje u raljama totalitarnih ideologija.

Ugledni zagrebački  socijalni psiholog, profesor Ivan Šiber je nedavno smisleno objasnio kako se hrvatsko društvo raspolučilo po liniji pripadnosti ustaškom/domobranskom i partizanskom pokretu, pa četiri od pet potomaka očeva ili djedova ustaša/partizana se opredjeljuju logikom pripadnosti svojih predaka, što je najgora posljedica „građanskih ratova sjećanja“ među Hrvatima. Zbog toga mi se i učinilo kako ne smije ostati neodgovorenim pitanjem: koju funkciju ima „najveće Groblje mira kod Hrvata“, jer je previše indicija kako bi trebalo imati istu kao i „Bleiburg“,dakle selektivnu, te zaustaviti kritičko propitivanje vlastitih tragedija u prošlosti. Time bi se i definitivno zapriječio nužan rad na odgovornom radu na “nacionalnom pamćenju” i formiranje pretpostavki za kritičku kulturu sjećanja, ma koliko bila pretpostavka ozdravljenja bolesnih društava. Posebno je apsurdno što su se i hrvatski politički prvaci i katoličke duhovne elite u Bosni i Hercegovini upustile u neskriveno potvrđivanje ponajveće stigme 20. stoljeća, one koja je Hrvate u cijelosti smještala u ekstremno desno političko polje, kojem su „genetski“ skloni, kako je tvrdila desetljećima velikosrpska propaganda, a i danas tvrdi slično. Ozbiljna historiografija je, pak, odgovorila na pitanje ponašanja pojedinih regija u ratu u ovisnosti od objektivne situacije, pa ne treba dokazivati kako nitko nije predodređen za neki od totalitarizama, nego su oni izraz  (pred)političkih stanja i posve određenih (geo)politika, koji su i doveli do njihova rađanja, pa su potom oformljeni određeni resantimani i tipovi političke kulture, neprevladani do danas. Totalitarizmi se, dakako, češće događaju onim narodima i kulturama u kojima su ideje prosvjetiteljstva i političke moderne „krhke biljke“, pa je u njima i prilika za „vječiti povratak fašizma“ (Rob Riemen) veća nego u ambijentima slobodnih društava, pravne države i demokracije. Jednako je tako i s iluzijama glede „komunizma“…

U cijeloj regiji jugoistoka Europe se dugo i predugo i bez ikakvog stida i odgovornosti govorile laži i prostote, pa su se u vremenima poslije pada „željezne zavjese“ odnjegovali brojne jednodimenzionalnosti, koje su imale ambiciju da se novoformirane „elite“, ili one stare i dogmatski okoštale, pojave i kao vlasnici povijesnih istina i monopolisti u oblasti kulture sjećanja. Time su one i propustile priliku za tzv. drugu liberalnu revoluciju, kako Ernest Gellner zove ovu priliku za narode istočne i jugoistočne Europe, ili „drugu političku modernu“, kako isti proces zovu neki drugi ugledni autori. U tome nema bitnije razlike između etnonacionalističkih i pseudograđanskih politi-kracija, jer i jedni i drugi  misle dobro o sebi i svojoj ideologiji i loše o drugima i njihovim ideologijama. Zajedničko im je što su ujedinjeni protiv bilo kakve ozbiljnije političke i kulturološke modernizacije. Otuda i jedni i drugi jednostrano čitaju razne „rezolucije“, ili ih  instrumentaliziraju u međusobne političke obračune, čiji je cilj držati puk u pokornosti. Zbog svega toga se i mora precizirati: bilo da se brkaju važni pojmovi namjerno, ili iz nehaja i neznanja, svaki totalitarizam (i fašizam i nacizam i „komunizam“) zaslužuje kritičko propitivanje, pa i prijezir njihovih zločinačkih praksi, jer je u krajnjem posve svejedno jesu li zločini počinjeni u ime klase ili rase, u ime ideologije „svjetske revolucije“ ili ideologije „krvi i tla“. Krajnje je vrijeme, dakle, da se ideologije i politike koje s razlogom povezuje  sintagma „glavni neprijatelji otvorenog društva“ (Karl Popper) pošalju u ropotarnicu povijesti. Pri tomu  se ne smije odreći i onih ideja koje se pripisuju „komunizmu“, iako su u osnovi plemenite ideje prvih kršćana i socijal-utopista o jednakopravnosti. Nužno se, dakle, odreći i „komunizma“ u svemu onomu u čemu nalikuje na fašizam i nacizam, a to je ideologija i politika nasilja, kao i neskrivena negacija pluralnosti i demokracije, služeći se popperovskim jezikom Ernesta Gellnera.

* * *

Na ovogodišnjoj komemorativnoj svečanosti na brdu Bile iznad Mostara, u Gorancima, otklonjene su i posljednje dileme kako bi se tvorci ovog projekta mogli predomisliti, pa i odustati od opasne političke i kulturološke avanture, u čijoj je osnovi komemoriranje posve suprotno komemoriranju sličnih događaja u SR Njemačkoj, ili uopće u zapadnom svijetu. Uz već poduzete prilazne infrastrukturne radove i podignutu betonsku crkvicu, naime, obznanjeno je kako bi se u žurnom tempu trebalo izgraditi i 50.000 križeva. Samo je pretpostaviti kome bi bili u spomen, mada je bilo govora da su „svima, ma pod kojom čizmom pali“, ali i leksika i gestika su posvjedočili nešto posve drugo. Doduše, između redova bi se dala iščitati i ambicija kako je riječ o memorijalu onima koji nemaju svoje grobove jer su iščezli na „križnim putovima“ i u drugim nesrećama. Takvima se, pak, s razlogom i uz visoki pijetet posvuda u civiliziranom svijetu podižu spomenici neznanom vojniku, ili im se na drugi način odaje zakašnjeli spomen, dok se na jednom proplanku iznad Mostara i Širokog Brijega demonstrira megalomanija. Ili se, doista, žele popisati imena „nestalih u stoljeću“ (I. Lovrenović) – stoljeću „propalih utopija“ (G. Grass), ili „kratkom stoljeću“ (E. Hobsbowm) i k tomu „zlom stoljeću“ triju totalitarizama? Za takvu ambiciju tek nedostaju intelektualni i politički kapaciteti u ovom dijelu svijeta, uključivo i među Hrvatima. Uostalom, to bi bila  „mission impossible“ i  za mnogo razvijenije i kulturološko-politički osvještenije zemlje i narode.

Postoje, pak, ozbiljne sumnje kako se pod egidom osude „komunizma“ i ne radi o drugom do o profitabilnom građevinskom pothvatu aktualnih gospodara naših života u ovom dijelu svijeta, te tek potom i o opasnim i dalekosežnim manipulacijama hrvatskih ljudi u korist određene političke opcije i svjetonazora. Ma što bilo, temeljem do sada demonstriranog sumnjati je kako će se u bliskoj budućnosti obilježavati povijesne tragedije hrvatskog naroda na način kako to žrtve, ma pod kojim znakom pale, zaslužuju, te se s razlogom bojati da će se još više zacementirati viktimizacijski narativi, kako bi se i definitivno spriječila transformacija viktimizacijske paradigme u paradigmu kritičke kulture sjećanja. U prilog ove hipoteze govore i vrlo manipulativne interpretacije Rezolucije Vijeća Europe 1481/2006, kojima se služe HDZ-ovske, Hrvatsko-narodno-saborske, tobože svehrvatske interpretacije, koje su posve explicite došle do izražaja i na ovogodišnjoj svečanosti na brdu Bile iznad Mostara. Ma kako došlo do njezina usvajanja, o čemu govorimo u nastavku, vrijedi primijetiti da se u uvodnim točkama (2., 3., i 4.) Rezolucija VE 1481 ne govori na način kako ih interpretiraju hrvatski političari i duhovnici. Uostalom uvjerite se i sami čitajući par uvodnih točaka Rezolucije VE 1481 ovdje, ili  njezin kompletan sadržaj na ovoj web stranici (objavljen u pdf formatu i u online izdanju na pravnadatoteka.hr…, pri čemu je krivo prevedena engl. imenica „Need“ u naslovu kao „nužnost“, umjesto „potreba“, dok je Parlamentarna skupština VE pobrkana s Europskim parlamentom, čime se ova rezolucija pogrješno pripisala Europskoj uniji):

„ … 2. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava. Povrede (ljudskih prava op.p.) su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma.

  1. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata. Interpretacija oba načela ozakonila je »eliminaciju« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje. To je posebno bio slučaj s ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili ljude ostalih zemalja.
  2. Skupština priznaje kako su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke europske komunističke stranke pridonijele postignuću demokracije…“

Ako idejni organizatori projekta „groblja Mira“ nisu do sada uopće pažljivo čitali Rezoluciju VE 1481, predlažem da to nadoknade ili ubuduće budu oprezniji s pogrešnim  instrumentalizacijama u funkciji viktimizacijskih narativa i politika. Sumnjati je, ipak, da im nedostaju i suptilnija znanja o nužnosti poštenog govora o prošlosti i postignućima kritičke kulture sjećanja u ozdravjelim društvima. Bio kako da jest, i po njih same i sve nas bi bilo bolje kad bi umjeli pronaći odgovore na pitanja kako izbjeći nacionalističko-provincijalnu manipulaciju politički naivnim ljudima ovog podneblja putem samostigmatizacije u ono što hrvatski ljudi nisu. Nisu, naime, predodređeni biti sljedbenici totalitarnih ideologija i politika,  ma koje od njih, pogotovo ne na početku 21. stoljeća! Najgore je, dakle, što je politički i crkveni igrokaz na „Groblju mira“izraz neskrivenog redukcionizma, pa samim time nije dostojanstven spomen mrtvima, kojeg oni, kao i nestali – „kleti“, zaslužuju. Uostalom, ne radi se u ovom  otklonu (ili prosvjedu) protiv političke i kulturološke avanture s „Grobljem mira“ u Gorancima o obrani  komunističkog sustava u bivšoj Jugoslaviji, kako bi se moglo pomisliti, jer sam kao vrlo mlad čovjek u njemu časno obavljao neke poslove u sjenci važnih ljudi, nego o kritici implicirajućeg amnestiranja antihrvatskog i anticivilizacijskog projekta oličenog u NDH, koja nije bila ni neovisna, ni država, ni hrvatska, nego puki satelit „sila osovine“. Opravdana kritika i „komunizma“ glede njegovih zločina i drugih nedostataka ima itekako mjesta i opravdanja samo pod uvjetom da oni koji to čine nemaju nikakve iluzije o NDH, ili o bilo kojem vlastitom zlu, recimo o ružnim događanjima u ratovima iz devedesetih godina 20. stoljeća, počinjenih i u Hercegovini i u Srednjoj Bosni. Tek potom ima se pravo zahtijevati i pošten govor od Srba i Bošnjaka za njihov udio u užasu koji smo priredili jedni drugima! Uostalom, o kakvoj se improvizaciji radi i s olakom instrumentalizacijom Rezolucije 1481 govori i notorna gramatička nepismenost, pa na kamenu temeljcu memorijala i doslovce piše „groblje“ s početnim malim, a „Mir“ s početnim velikim slovom („groblje Mira“)! Nije, dakako, toliko problem u napisu na kamen temeljcu, koliko u uprezanju ovog projekta u hrvatsku viktimizacijsku politiku,  pri čemu nije nimalo utješno što i Bošnjaci i Srbi rade to isto. Konkretnije govoreći, da su se autori projekta „groblja Mira“ opredijelili za viktimizacijski narativ i politiku, za kontraproduktivnu patetiku i stilistiku Bleiburga, ne svjedoči samo počasno mjesto predstavnika Bleiburškog voda na komemoraciji u Gorancima, nego cjelokupni happening nedozrelih „elita“, koje misle kako se bez stida za hrvatske zločine počinjene u ime vlastite vjere i nacije može uopće izboriti jednakopravno mjesto Hrvata u zajednici naroda u BiH.

Već se četvrt stoljeća bavim kritičkom kulturom sjećanja, pa se usuđujem ustvrditi: putom kojim se pošlo se ne može nikud stići, izuzev u povijesne reprize vlastitih zabluda i tragedija. U svakom slučaju se ne može postati „zdravim društvom“, po uzoru na Nijemce, koji su se prvo postidjeli i pokajali kako bi potom s mjerom i dostojanstvom obilježavali mjesta i žrtve tuđih i vlastitih stradanja,  bez sentimenta za nacističke glavešine i njihove SS-izvršitelje, bez respekta za ideologije „krvi i tla“.Zbog toga i jest  Njemačka danas „politička zajednica“ u kojoj živi 15,5 milijuna njezinih građana s tzv. migracijskom pozadinom, dok milijuni novih izbjeglica žure postati „novi Nijemci“ i „novi Europljani“. Posve usputno kazano, ružna je beskrajno bila i stilizacija njemačke udruge koja se dostojanstveno brine o njemačkim vojničkim grobljima (pa i o kostima njemačkih vojnika palih u blizini „Groblja mira“ u Gorancima) u „kriptonacističku“ udrugu, kako je to rađeno u nekim bh. medijima. Križevi iznad kostiju njemačkih vojnika bi mogli imati, čak, veću težinu nego bezimeni križevi u budućem hercegovačkom „Arlingtonu“. Ali, ma što s tim bilo, bez Jaspersovog „pitanja krivnje“ (vidjeti najvažnije izvode iz njegova znamenita djela na mojoj web stranici) tijekom komemoriranja bilo kojih, pa i hrvatskih žrtava i hrvatskih nesreća, nema ozdravljenja. Uostalom, s kojim se pravom monopoliziraju i na ekstremno redukcionistički način svode sveukupna hrvatska sjećanja na komemoraciju koju razumiju samo nositelji desne političke opcije kod Hrvata, potpomognuti nekritičnom podrškom iz redova Katoličke crkve? Zašto hrvatski nacionalisti misle kako su „mjera stvari“ po svim, pa i ovim pitanjima u ovom dijelu svijeta, to jest da  biti  “politički Hrvat“ znači ponašati se kao provincijalac, po njihovoj slici i prilici? Nije li i kod nas posrijedi ono što mladi doktor politologije i književnik Nebojša Lujanović s razlogom naziva: „Etno-fašizam, kućni pritajeni fašizam, fašizam srastao s kapitalizmom…“ Zar “hrvatsvo”, posebice ono političkog predznaka ne znači upravo kontra-angažman primordijalističkom razumijevanju svijeta koji vodi ka kozmopolitiziranim identitetima i ambijentima, u kojima se konačno rađa  i „politička zajednica“, u kojoj se svaki „ethnos“, pa i hrvatski, transformira konačno u „demos“?

* * *

Iz razloga što se Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481/2006 – Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes) instrumentalizira i redukcionistički tumači u svim zemljama bivše Jugoslavije, pa i posebice među neukim hrvatskim medijskim i političkim djelatnicima u BiH, potrebno je kazati i sljedeće:

Rezolucije No. 1481 je prihvaćena 25. siječnja 2006. godine u Strasbourgu od Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i u njoj se „… osudilo masovno kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina…“ U tomu i nema ničeg prijepornog. No, Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 je utemeljena na „Crnoj knjizi komunizma…“, ili kako se u prijevodu na hrvatski jezik s francuskog izvornika iz 1997. godine (“Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression”) punim imenom zove „Crna knjiga komunizma – Zločini, teror, represija (Politička kultura, Golden marketing, Zagreb 1999.). Bez podataka o zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji, „Crna knjiga…“ ovako specifira zločine komunističkih režima po zemljama i regijama: Kina: 65 milijuna; Sovjetski Savez: 20 milijuna; Afrika: 1.7 milijuna; Afganistan: 1,5 milijuna; Sjeverna Koreja: 2 milijuna; Kambodža: 2 milijuna; Istočna Europa: milijun; Vijetnam: milijun; Latinska Amerika: 150.000…

Najviše prijepora su izazvale, ipak, tvrdnje autora Stephane Courtoisa u uvodu ove knjige kako je u „crvenom holokaustu“, to jest u komunističkim genocidima ubijeno četiri puta više ljudi nego što je ubijeno od strane režima „sila osovine“ – Hitlerovog i Mussolinijeveg totalitarizma, uz svesrdnu pomoć njihovih satelita, kakva je bila i Pavelićeva NDH. Za Stephane Courtoisa se kaže da je bio u prošlosti „militantni komunist“, dok je po mišljenju dvojice-koautora ove tužne knjige Nicolasa Wertha i Jean-Louis Margolina, koji su se javno odrekli ovog projekta, Curtois bio opsjednut dosezanjem brojke od 100 milijuna komunističkih žrtava. Nažalost, i po njihovom nešto opreznijem procjenjivanju, ukupan broj žrtava komunističkih režima kreće se između 65 i 93 milijuna. Ova kontroverzna knjiga se i ne bi spominjala ovdje da nije na njezinim podatcima utemeljena i Rezolucija Vijeća Europe 1481 iz siječnja 2006. Spomenutoj knjizi se spočitavaju, naime, i vjerodostojnost i propitljivost strahotnih podataka, što je i dovelo do toga da Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 nije usvojena s respektabilnom većinom. Nju su, zapravo, podržali samo zastupnici Europske pučke stranke i pojedinci ili manje liberalne skupine lijeve i socijaldemokratske orijentacije. Od ukupno 317 parlamentaraca u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe samo su 153 parlamentarca pristupili izjašnjavanju, pa je tek njih 99 od onih 153 izglasovalo Rezoluciju 1481, dok je četrdeset i dvoje parlamentaraca glasovalo protiv, a dvanaestoro se suzdržalo. Egzaktni podatci o načinu pripremanja i izglasavanju Rezolucije Vijeća Europe 1481/2006 objašnjava nam i njezinu potonju sudbinu, koja se kreće u rasponu od ignoriranja na lijevom političkom spektru do neumjerenog pozivanja na desnom, doslovce kao da i nije riječ o instrumentu koji nema pravnu, nego ima samo političku i moralnu težinu. Time se ne želi reći da je bilo koju rezoluciju ili deklaraciju VE preporučljivo podcjenjivati. Dapače, ali nije preporučljivo ni njima manipulirati! Nažalost, u vrlo provinicijalnim interpretacijama dijela hrvatske javnosti, ova je rezolucija protumačena kao poziv za izjednačavanje nacizma i fašizma s komunizmom i u doktrinarnom pogledu a ne samo glede kršenja ljudskih prava i primijenjenog nasilja. Tako se i stiglo u minsko revizionističko polje glede njihovih posve oprečnih uloga u Drugom svjetskom ratu. Otuda je i u hrvatskim reinterpretacijama ove vrste postalo posve svejedno tko su bili ustaše, a tko partizani, tko je stvarno nešto doprinio stvaranju elemenata hrvatske državnosti u NOB-u (putem ZAVNOH-a) i kasnije u SFRJ, tko je doista vodio Hrvate među narode i zemlje pobjednice, a tko ih je vodio u izopćenje, u krug poraženih i poniženih naroda i zemalja.

Time što se ne želi znati tko su bili sateliti Hitlerova režima, a tko pripadnici antifašističke koalicije griješi se i prema povijesnoj istini i velikim žrtvama koje su podnijeli oni koji su pali za slobodnu Hrvatsku unutar Jugoslavije na strani sila pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Uostalom, takvo što se ne radi ni u jednoj respektabilnoj političkoj kulturi. Ovim se, dakako, ne niječu zločini počinjeni i od strane pobjednika, nego se ustaje protiv zlih namjera  izjednačavanja pripadnika „sila osovine“ i „antifašističke koalicije“, u kojoj su bili i hrvatski  nekomunisti i komunisti, inače ne bi bilo ni današnje Republike Hrvatske u postojećim granicama i kao priznatog subjekta međunarodnog prava. U vezi sa sudbinom Rezolucije VE 1481/2006 treba, također, reći kako se 13 godina poslije produktivno oplemenila tako što je i izrijekom spomenuta u jednoj doista važnoj, te daleko manje jednostranoj deklaraciji Europskog parlamenta, onoj o „Europskom danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“, prihvaćenoj 02. travnja 2009. godine respektabilnom većinom u EP-u: s 533 glasa “za”, 44 “protiv” i 33 suzdržana. (Europski parlament je u tom trenutku brojio 736 zastupnika, dok danas broji 751) U mnogim zemljama se u međuvremenu upravo ovaj datum obilježava kao „Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“, pa bi velikim pro-Europljanima među Hrvatima u BiH, tim modernim gospodarima naših života, netko dobro savjetovao da redukcionistički datum, kakav je 23. kolovoza, zamijene 02. travnjem. K tomu bi se moglo tog dana umjesto na „Groblju mira“ ako već ne na  „Partizanskom groblju“ (koje bi svaka odgovorna vlast držala urednim, iz poštovanja velikog umjetnika i čovjeka, pokojnog Bogdana Bogdanovića, ili sebe radi), tada na Španjolskom trgu u Mostaru odavati počast žrtvama, uključivo svim hrvatskim žrtvama, ma pod kojom čizmom pali!

* * *

Ne, kritička kultura sjećanja po uzoru na Nijemce nije na hrvatskoj, niti na nekoj drugoj nacionalnoj „agendi“ u zemljama jugoistoka Europe. O tomu sam govorio i u knjizi „Kultura sjećanja“ (FES, 2011.) i u knjizi „Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja“ (Friedrich Ebert Stiftung, 2015.),  koja je promovirana sredinom rujna ove godine u Banja Luci na važnoj regionalnoj konferenciji o kulturi sjećanja, na kojoj je konstatirano da živimo već spomenuti „socijalni Alzheimer“ (Ž. Korać) i „udobnost selektivnog sjećanja“ (Ž. Puhovski). Iz te tobožnje udobnosti u konačnici i proizlazi  „prokletstvo selektivnog sjećanja“, kao priprema za sljedeće ratove, replicirao sam kolegi Puhovskom na njegovu primjedbu kako mu se ne dopada naslov moje knjige. Ove moje knjige preporučam, dakako, i hrvatskim i svim drugim političkim, duhovnim i kulturološkim „elitama“, uz rizik da ismijaju moju naivnost, jer su moji vapaji za istinom i pravdom kontrapunkt njihovim viktimizacijskim narativima i politikama. (Vidjeti, dakle, u rubrici Knjige na ovoj web stranici  sadržaje ovih knjiga u pdf-formatu!) Dakako, puno je realnije očekivati kako će i ova n ova,, kao i ona nešto starija knjiga ostati „temeljito nepročitana“, kako je i prorokovao njezin recenzent dr. sc. Dragan Markovina, nedavno nagrađen „Nagradom Mirko Kovač“ u Rovinju, za knjigu „Tišina poraženog grada“, u kojoj se bavi sudbinom Mostara na sličan način kako se i u prvoj njegovoj knjizi bavio slučajevima Splita i Mostara u kulturi sjećanja. Mladom autoru me, inače, svojedobno privukla fusnota u njegovoj prvoj knjizi, jer je uočio moje „nepripadanje“ nikomu, što je zapravo sudbina svih koji se pošteno bave bolnim temama. Jer, čim na iskren i bolan način provocirate stid zbog sunovrata u barbarizam velikog formata, pa potom i sram i suze za sve ponižene i uvrijeđene u svim ratovima, uključivo u onim s kraja 20. stoljeća, prepoznaju vas kao protivnika viktimizacijskih narativa i time slabog „Hrvata“ (i vice versa …), ili vas oni drugi, naduti, u ime njihovih jednodimenzionalnih pseudograđanskih i pseudolijevih ideologija i propalih politika bezočno optužuju da ste maltene ideolog nacionalističkih politika, jer niste i ne možete ni s njima. Teško, dakle,  kritičkim glasovima u javnom prostoru sve dok tobožnje političke, duhovne i akademske elite grade „budućnost“ na opisanim ideološkim narativima i politikama. U podijeljenim i jednodimenzionalnim javnostima „u zemlji zarobljenog uma“,  kakva je BiH, jednostavno i nema mjesta za sumnju, kritičko propitivanje, ni za „pitanja krivnje“ i kritičku kulturu sjećanja, nego se skoro svi slijepo drže ideoloških zabluda i viktimo-transgresijskih politika koje ne vode u budućnost, nego u prošlost. Zapravo, tvrdoglavo jednodimenzionalno obilježavanje teških trauma u prošlosti – i na hrvatski i bošnjački i srpski način –  svjedoči neizravno i o žurnoj potrebi europeizacije i kozmopolitizacije i ambijenata i identiteta, kako bi to formulirao pokojni profesor Ulrich Beck. Ili, kako bi to precizirala ugledna profesorica sa Sveučilišta u Konstanzi Aleide Assmann: „Rad na nacionalnom pamćenju je neugodan, ali je nužan“. Time je uvažena profesorica mislila na pošten, kritički i propitujući rad, na dekonstrukciji vlastitih „tamnih fleka“ u bližoj ili daljoj prošlosti, a ne na proizvodnju primordijalističkih i perenijalističkih laži, čemu su nažalost sklone historiografije, politologije i sociologije u svim našim političkim i akademskim centrima.

Ipak, mora prestati sa svim tim narativima i politikama, dostojnim jedino prezrenja, pa se učiti prvo postidjeti, kako bismo potom imali pravo i dostojanstveno oplakivati svoje mrtve, ma gdje i kako pali, u ime ma koje ideologije to bilo, što nam je u vrijednoj kulturološkoj zaostavštini oporučio  i pokojni njemački nobelovac G. Grass.

Pogledavam u kalendar, vidim da je 02. studenog „Dušni dan – spomen mrtvih“, kojeg kolokvijalno zovemo „Dan mrtvih“, a bilo bi vrlo smisleno da ga razumijemo i kao „dan kletih“, to jest onih nestalih u pustošima, ljudima bez imena na grobovima, ako ih uopće imaju, što su nam u strašno nasljeđe ostavile upravo tri totalitarne ideologije 20. stoljeća.  I meni valja ovih dana na groblje Šarampovo na rubu Mostarskog blata, pa zapaliti moju agnostičku svijeću i srodnicima u grobovima i „kletima“ – iščezlima u 20. stoljeću. Rekoh i spasih dušu svoju…

Mile Lasić


Iz knjige: Lasić M., Uzaludni proeuropski pledoaje, Akulturacija, Opuzen, Synopsis, Sarajevo, 2016., str. 153-168.
Na Dušni dan, 2. studenog 2015. / Herzegovina IN, 21. kolovoza 2017.

 

Pratite nas na Facebooku Twitteru

 

Zašto je Republika Srpska neuspješna?

Nacionalisti sve tri boje njeguju „vrijednosti“ mržnje. Mržnju u koju ulažu iz HDZ-a, SNSD-a i SDA kao tri stožerne nacionalističke stranke osmišljavaju u raznim oblicima akademski poltroni, intelektualci, novinari i kulturne institucije. Time mržnja postaje kompleksna. Ekonomija se objašnjava istim aršinima, pa se neuspjeh opravdava blokadom koja dolazi iz drugog tabora. Nesumnjivo, blokade najčešće i postoje na državnoj razini u kojim predvodi Dodik, dok Čović u skladu sa interesima pomaže čas Dodika, čas ucjenjuje Izetbegovića. Međutim, državna vlast ne upravlja svim novcem. Dapače, osnova ekonomije nalazi se u vladajućim garniturama entiteta. Drugim riječima, u homogenim sredinama s jednim narodom sve bi trebalo funkcionisati po logici na kojoj instistiraju nacionalisti. Takva jedinica postoji pod imenom Republika Srpska.

Republika Srpska, sa srpskim narodom i srpskom zemljom, sa srpskim simbolima i kulturom, pod srpskim nebom i sa 357 km granice sa srpskom Srbijom, koja se u prethodnom ratu pobrinula da ništa nesrpsko ne ostane tu, trebala bi ozbiljno figurirati za ekonomski El Dorado. Pridjev srpski kojeg do zlostavljanja koristi Milorad Dodik otprilike izgleda kao u prethodnoj rečenici.

Vlast u Republici Srpskoj je centralizirana, nema kantona niti stotinu razina vlasti. Svim tim razinama upravlja jedna stranka, SNSD Milorada Dodika. Ni tu nije kraj, nema opozicije koja bi usporavala napredak Republike Srpske. Intelektualci su desni i liberalni, uz čest slučaj da su liberalni gori od najgorih nacionalista. Svaki izdajnik koji bi stao na put ekonomskom razvoju lako bi bio spržen. Mediji su pod kontrolom Milorada Dodika, takva situacija onemogućava trovanje poduzetničke klime od strane izdajnika o kojim Dodik često govori, pa ni mediji nisu nikakva prepreka za ekonomski rast Republike Srpske. Ništa ne stoji na putu razvoju Republike Srpske.

Ekonomski pokazatelji pokazuju da ima kantona u Federaciji BiH koji zarađuju više novca od cijele Republike Srpske. Penzije u RS-u su niže od penzija u FBiH. BDP je slabiji, a odlazak mladih po nekim procjenama je veći. Federacija BiH je uz to i administrativno složenija, sa kantonima i dva većinska naroda. Uprkos tome, podaci iz 2015. godine pokazuju da je RS zabilježila propast čak 630 preduzeća. O stanju firmi poput Šume Republike Srpske ili rafinerijama Modriča i Brod, te termoelektrani Ugljevik ne moramo ni govoriti. Ni prirodna bogatstva niti izlaz na plovnu Savu ne pomažu ekonomskom razvoju RS.

Iako je očajna situacija u kojoj se nalazi Republika Srpska vidljiva golim okom, saudijska diktatura kojoj teži Milorad Dodik ne dozvoljava ikakva ozbiljna pitanja o ekonomskoj propasti prezaduženog entiteta. Stvari su dodatno otežane negativnim prirodnim priraštajem. Niko ne želi rađati djecu u propaloj ekonomiji.

Republika Srpska ogledan je primjer i najbolji dokaz da su priče o homogenoj teritorijalnoj i administrativnoj jedinici u kojoj će ekonomija procvjetati jednom kad ne bude drugih naroda puna i potpuna laž. Milorad Dodik vrstan je destruktivac koji svoju karijeru gradi na populizmu i separatističkoj politici, više simbolički, jer za ozbiljnije poteze valja čekati kakav ozbiljan potres u svijetu, i podjednako užasan političar za vlastiti narod. Srbovanje praznih stomaka nije dugotrajno rješenje pa mladi Srbi sreću traže u NATO zemljama u kojim im niko ne govori o naciji, ali dobro plaćaju posao. S druge strane, neprestana Dodikova priča o svjetskoj uroti siguran je garant da će Republika Srpska još dugo vremena biti siromašna pustopoljina u kojoj neće biti života, ali hoće srpstva i guslarskih natezanja.

Milorad Dodik idealan je prijatelj bošnjačkih i hrvatskih nacionalista koji žele da Srba bude što manje u Bosni i Hercegovini, jer će svojom ekonomskom politikom većinu Srba iseliti u Njemačku gdje neće morati vraćati entitetski dug od 5,4 milijarde KM.

Suad Beganović

Izvor: Prometej.ba


Pratite nas na Facebooku i Twitteru