Većina i manjina Bakira Izetbegovića

Piše: Ivan Lovrenović, 27. 3. 2018.

Otkako postoji moderna Bosna i Hercegovina – kao federalna jedinica u drugoj Jugoslaviji, te od 1992. godine kao nezavisna država – prvi put su neki dan u politički diskurs uvedeni pojmovi većine i manjine (u više nego jasnom nacionalnom značenju: Bošnjaci i Hrvati) kao kriterij vladanja. I to nije učinio bilo tko, nego političar s najvišim statusom – Bakir Izetbegović, predsjednik najveće bošnjačke stranke, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dobro, nije baš prvi: prije Izetbegovića pojmovima većine i manjine u istom smislu počeli su prošle godine mahati dvojica iz jedne sarajevske ekstremističke strančice, ali je izgledalo da ih ne treba uzimati ozbiljno. Sad ispada da su to bili rani izvikivači nove Izetbegovićeve politike. Nastavi čitati “Većina i manjina Bakira Izetbegovića”

Oglasi

Bosna i Hercegovina: kako do održive političke zajednice

Izlaganje profesora Mile Lasića na prvom panelu znanstveno-stručnog skupa „Rješenje hrvatskog pitanja za europsku Bosnu i Hercegovinu“, u Neumu 15.  ožujka 2018.

 Bez „svjetskog ethosa“ vlast ostaje „najteži porok“!

 S a ž e t a k

U„terra interior“, u BiH, kao i u njezinom okruženju, zaplelo se u izvitoperene forme demokracije, u demokrature, u ne-pravne i prazne države koje su porazile svoje građane. U njima se u osnovi i danas kontraproduktivno slijede modeli „nacije države“, iluzija o preklapanju teritorijalnog i nacionalnog, identitarne jednosti, dok se u svijetu slijede logike transnacionalnih umreženja i jednakopravnosti građana svih oformljenih identiteta. Nastavi čitati “Bosna i Hercegovina: kako do održive političke zajednice”

Uzaludna i FES-ova evaluacija i “pro memoria za nalijevo ravnajs”

Piše:  Mile Lasić

Friedrich Ebert Stiftung (FES) je njemačka zaklada, bliska SPD-u, koja od 1996. ima svoj ured u Sarajevu, a od 1998. i u Banja Luci. Prava je šteta što FES nema ured i u Mostaru, ali taj propust nadoknađuje suradnjom s pojedincima socijaldemokratske orijentacije i institucijama, ne uvijek na najs(p)retniji način. Dakako, lako je pojedincu poput mene zvocati izvana, za FES-a je ključno pitanje koga uopće podržati u zemlji „zamrznutog konflikta“ ili „obrnutih tranzicija“. I iz ovih razloga i iz moralnih obveza prema FES-u, jer  je držao do mene i kad su me dojučerašnji prijatelji proglasili kripto-nacionalistom, „čovićevcem“, čak i „nacional socijalistom“, neprijatno mi je ispisati ovu oproštajnu  kolumnu  s prijateljima u FES-u,  pogotovu što mi je FES objavio tri studije:  o bespućima na putu BiH ka EU, o kulturi sjećanja i prokletstvu kulture selektivnog sjećanja. Povremeno me je FES znao zamoliti i da se susretnem  s njemačkim socijaldemokratima, uključivo s Martinom Schulzom, dok je bio u EP-u, ili da održim višesatna predavanja, primjerice u restoranu „Radobolja“ za  SPD seniore (2011.),  u OKC Abrašević za skupinu mladih njemačkih socijademokrata (2016.),  ili u hotelu „Bristol“ u Mostaru za SPD Dahlem iz Berlina (2017.). Uostalom,  ukazana mi je i čast da govorim na svečanosti u Zemaljskom muzeju u Sarajevu prije dvije godine na kojoj je obilježena 20. obljetnica FES-ova djelovanja u BiH. Pa ipak, procijenio sam da je suvišno moje dalje sudjelovanje u FES-ovim programima, jer FES i nema izbora do podržati one koji se samodefiniraju socijaldemokratama, ma što da jesu, a ja ne mogu s takvima ako cijenim da su sve drugo samo nisu ono što kažu da jesu. O suštini moje ogorčenosti raspletom u BiH, uključivo i u Mostaru, razgovarao sam s FES-ovim čelnim ljudima nedavno baš u Mostaru, ali o detaljima razgovora ne mogu ovdje govoriti.  No, nije tajna da se uzroci prekida suradnje kriju u odgovorima na FES-ovo uzaludno propitivanje SDPBiH-ovih bespuća s kraja 2016. godine.

„Ljevica koja to nije“

Sudjelujući u FES-ovoj evaluaciji „Socijaldemokratske stranke i demokracija u jugoistočnoj Europi“, preporučio sam, naime, i izrijekom FES-u da žurno prestane podržavati izvitoperene socijaldemokracije u BiH, a da podrži alternative u povoju, kakvom mi se učinila nevladina udruga „Igg Socijaldemokrati“. Nažalost, nisu me poslušali u FES-u , pa su nastavili podrškom SDP-u, dok je izostala podrška skupini socijaldemokratski orijentiranih mladih „Igg Scocijaldemokrati“. Oni su u međuvremenu mahom prešli u druge stranke, odustajući od osnivanja nove socijaldemokracije u BiH na što sam ih nagovarao. I u FES-u i u Igg Socijaldemokrati i u bh. javnosti je, dakle, dobro znano da sam se bezrezervno založio za formiranje alternative tzv. lijevoj sceni u BiH, polazeći od procjene da su postojeći „ljevičari“ i „građani“ u biti najkonzervativniji dio političke scene u BiH. Imao sam u vidu skoro pa nikakve reformske potencijale i u SNSD-u i SPS-u, i u SDPBiH i u DF-u i GS-u, ali i sudbinu “Pokreta za BiH”, već zaboravljene inicijative od prije desetak godina, koju sam podržao još dok sam živio u inozemstvu. Otuda sam i argumentirao da Igg Socijaldemokrati ne smiju ostati na ideji nevladine udruge, te da je nužno formirati istinsku lijevu i socijaldemokratsku alternativu u formi nove političke stranke, ma koliko to bilo teško, kako ne bi Igg Socijaldemokrati ostali samo “političko nedonošče” poput “Pokreta za BiH”.

Uostalom, sudjelovao sam u nekolicini workshopova i na jednoj tribini u Mostaru u organizaciji Igg Socijaldemokrati, a i obrazložio sam ovu ideju u javnosti kao nitko drugi u tekstu „Pro memoria za nalijevo ravnajs”, što je izazvalo očekivanu buku i bijes među lažnim bh. ljevičarima, što je bilo i očekivati. Ali nije bilo očekivati da  i FES i Igg Socijaldemokrati odustanu isuviše olako od pokušaja traganja za alternativom , te pogotovu nije bilo očekivati od FES-a da nastavi podržavati korumpirane socijaldemokratske stranke, te njihove lažnoljevičarske portale i centre za dogmatsko mišljenje, a to se upravo dogodilo. Prošlo je, dakle, više od godinu dana i od interne FES-ove evaluacije i od moje javne dekonstrukcije „Ljevice koja to nije“, u kojoj sam ustvrdio da se u BiH „Ljevicom“ smatra nereformirani dogmatski bućkuriš, sličan bivšim Honeckerovim staljinistima („Die Linke“), pa je nužno bili povući konzekvence.  Pojmio sam po običaju presporo da sam  po svoj prilici u istom društvu s onima koji temeljito brišu na društvenim mrežama sve moje kritičke priloge o sunovratu socijaldemokracije i lijeve ideje u ništavilo. Primjerice, netko ih je konzekventno obrisao na online stranama Dnevnog lista, netko kontinuirano hakira web stranicu www.milelasic.com, koja je i sada u blokadi. U izbrisanim prilozima sam argumentirao samo da BiH žurno potrebuje temeljne reforme, što uključuje i tzv. konstitucionalni re-dizajn, koji je ne bi razbucao, nego funkcionalno uvezao i učinio kompatibilnom njezinu budućnost s budućnošću EU. U već spomenutom prilogu „Pro memoria za nalijevo ravnajs, za ‘Lijevi socijaldemokratski centar’“ (Dnevni list od 24. siječnja 2017.) objasnio  sam  i da je žurno potrebno osmisliti privlačan politički program koji uvažava BiH onakvu kakva jest u identitarnom pogledu, koji slijedi logiku europeizacije i javnih narativa i javnih politika, te time i logiku“političke zajednice” jednakopravnih građana svih konstitutivnih naroda, građana iz reda nacionalnih manjina i građana iz reda tzv. novih identiteta u svim općinama i kantonima i entitetima, u svim dijelovima BiH. I to je bilo dovoljno kako bi me besprizorni „socijademokrati“ svrstali u „nacional-socijalistu“. Ne boli mene pri tomu što unutar SDP BiH dominira ova vrst nekulture, nego što FES podržava i implicite i explicite ovu vrst političkog prostakluka.

FES-ov workshop

Na sve ovo sam se podsjetio ovih dana listajući online stranice najčitanijeg hercegovačkog portala Bljesak.info, koji je korektno prepričao moju prošlogodišnju, pobrisanu dekonstrukciju u Dnevnom listu, u kojoj se radilo o sažetku mojih ocjena iznijetih u svojstvu komentatora FES-ova projekta „Socijaldemokratske stranke i demokracija u jugoistočnoj Europi“. Dakako, imam pravo govoriti samo o vlastitom doprinosu skupnoj analizi bh. i njemačkih  neovisnih intelektualaca. Svatko od imenovanih u FES-ovu evaluacijsku skupinu odgovarao je na standardizirani FES-ov upitnik, pa smo potom i sudjelovali u FES-ovom workshopu, 15. prosinca 2016. godine u hotelu Bosnia u Sarajevu. U sedmosatnoj raspravi sudjelovali su: Nermina Mujagić, Žarko Papić, Enes Osmančević, Dino Abazović, Enver Kazaz i Mile Lasić, dok je Srđan Blagovčanin samo pismeno odgovorio na FES-ovu anketu. Projekt je koordinirao mladi politolog Adis Arapović, dok su mu pomagali i bivši i aktualni ravnatelji FES-a u BiH – Michael Weiser i Marius Mueller-Henning sa suradnicima.

U Bljeskovoj reinterpretaciju moje dekonstrukcije „Ljevice koja to nije“ izvučeno je u prvi plan kako je za mene, dokument ”Jahorinska deklaracija” tzv. „nove ljevice“  tek obično „šminkanje mrtvaca“, pa se potom veli kako potpisnicima ovog političkog dokumenta najviše zamjeram što u svome tekstu nisu ni slova posvetili samoskrivljenoj ništavnosti političkih stranaka tzv. lijeve provenijencije. „Takvo slovo se i nije moglo očekivati od političkih prvaka SDP BiH, Demokratske fronte ili Građanskog saveza, stranaka zbog kojih se i organiziralo jahorinsko sijelo, ali se očekivalo od onih supotpisnika dokumenta koji o sebi misle kao uglednim profesorima, redateljima, novinarima i pripadnicima civilnog društva“, korektno je naveo Bljesak.info. Napominje se dalje, kako je u mojemu razumijevanju ponajveći grijeh supotpisnika „Jahorinske deklaracije“ u tomu što nisu bili u stanju dijagnosticirati kako u BiH ne postoji ni istinski desni ni istinski lijevi politički centar, ma koliko bili potrebni. „Još im je veći grijeh što nisu prepoznali kako je ‘Jahorinska deklaracija’ neojakobinska, dogmatska podvala tzv. antinacionalističkog nacionalizma, nesposobnog za autorefleksiju, pa vlastitom nacionalizmu tepa ‘patriotizam’“, navedeno je u reinterpretaciji portala Bljesak.info. Ponajgore je, pak, što se ‘Jahorinska deklaracija’ uopće ne bavi stvarnim životnim problemima, te što nema dodira s antidogmatskim i kozmopolitskim idejama, kako bi se mijenjala odurna bh. stvarnost. Otuda je nesuvisao i dogmatski sadržaj ‘Jahorinske deklaracije’ samo u službi političkog i pravnog nasilja u BiH.

Kolegama iz akademske zajednice, navodi dalje Bljesak.info, Lasić najviše zamjera što su, stavljajući svoje potpise na spomenuti dokument postali posljednjom crtom obrane onih politika i političara koji ne znaju, ili ne žele znati kako BiH potrebuje senzibilnu političku kulturu međusobnog uvažavanja i konsenzualnog dogovaranja. „Njihov je grijeh tim veći što bi upravo ovi profesori mogli znati kako je BiH višenacionalna zajednica, a da se od zajedničkog života mora napraviti vrlina, što sve isključuje načelo većinske demokracije ‘jedan čovjek–jedan glas’ kao jedino načelo odlučivanja u zemlji ‘zamrznutog konflikta’, u ‘podijeljenom društvu i nestabilnoj državi’ kakva je BiH“, ističe Lasić, te  upozorava da su konsocijacijske i druge metode upravljanja razlikama u funkciji mirnog razrješenja konflikata i integracije zemlje, a ne cijepanja kako se neodgovorno mantra. Bljesak.info je dobro primijetio, također, da su moje riječi  bile apel onim kolegama koji imaju pretpostavke za kompleksnije promišljanje da prestanu stigmatizirati metode federalizacije, kantonizacije i druge koje vode očuvanju zemlje temeljem uvažavanja institucionalne jednakopravnosti njezinih građana svih nacionalnih i drugih identiteta. „Lijevi intelektualci ne smiju olako prepuštati teorije i prakse upravljanja razlikama ‘desnima’, čak bi morali pokazati da su nadmoćniji tako što će detabuizirati dogme, uključivo strah od ‘trećeg entiteta’“, poantirao je Bljesak.info. U vezi fantomskog „trećeg entiteta“, kazao sam kako ga ne zagovaram, ali da nema nijednog validnog dokaza da su dva bolja od tri ili od četiri ili od pet, pa bi u konačnici trebalo propitati što bi bolje osiguralo tzv. institucionalnu jednakopravnost građana svih ko-nacija i drugih identiteta. Bljesak.info je korektno prenio, također, da je u mojemu razumijevanju  „potpisani dokument, promatran s antidogmatskog, reformskog i kozmopolitskog stajališta, čisti politički i kulturološki promašaj“, pri čemu je sjajno u cijeloj ovoj priči što je i definitivno postalo jasno kako se od kulturološkog i političkog kruga, kojeg oličavaju SDP BiH, DF i GS, a mirne duše im se mogu dodati i SNSD i SDS, nema ama baš ništa dobro i produktivno očekivati“!

FES-ov upitnik o stanju unutar SDPBiH

U nastavku slijede in extenso moji odgovori na pitanja iz FES-ova upitnika s kraja 2016. godine. Prije odgovora na prvo pitanje napisao sam kako  mi je kao sveučilišnom profesoru i zagovorniku otvorenog društva, interkulturalnih susretanja i razumijevanja, pa ako nije neskromno reći i stručnjaku za pitanja europskih integracija, s petnaest objavljenih knjiga o političkim interakcijama, transnacionalnim pulsacijama i socijalizacijama, o  upravljanju identitarnim razlikama, et cetera, ideja socijaldemokracije „u krvi“, jer podrazumijeva i kozmopolitski obzor i obzir prema slabijima i različitima, a isključuje nasilje.  Ali nisam – po povratku u BiH i  poslije iskustva u zapadnom pluralnom svijetu – mogao postati članom SDP BiH, jer je SDP BiH upravo odumirao kao socijaldemokratska stranka. Naravno, ni SDP BiH ni stranke srodne orijentacije nisu primarno krive za post-daytonske nesporazume, objasnio sam u nastavku, ali jesu za nesposobnost artikulacije alternative bezizlazu u BiH. Tom povijesnom fijasku su odlučujući obol dali klijentelizam i antidemokratsko ponašanje vrha SDP BiH u vrijeme autokratskog  upravljanja  SDP-om njezina dugogodišnjeg lidera Zlatka Lagumdžije (1997-2014), kada je od ove stranke i oformljena pretežito bošnjačka nacionalistička stranka, neo-boljševičkog naboja, pa se više i ne može govoriti o masovnijem (više)nacionalnom članstvu u ovoj tobože multietničkoj stranci. U BiH su se u konačnici u SDP-u, SNSD-u i strankama srodne orijentacije odnjegovale porazne ekskluzivno ili pretežito bošnjačke i srpske varijante „socijaldemokracije“, što je contradictio in adjecto. Hrvati u BiH, pak, i ne vide u značajnijoj mjeri svojima ove dvije tobožnje socijaldemokratske stranke (ni Građanski savez, ni Demokratsku frontu), pa niti značajnije participiraju u njihovom članstvu, mada i Hrvata ima u ulozi „smokvina lista“ u gremijima …

Sljedeće važno pitanje u FES-ovom upitniku odnosilo se na način biranja vođa unutar stranaka, pa sam s tim u vezi odgovorio da se kandidati za izbore za čelna mjesta u strankama i u institucijama, biraju tako što bivši ili aktualni tobožnji socijaldemokratski vođa (jednako kao i vođe klero-etno stranaka) prvo izaberu svog klona i osiguraju mu preko armije stranačkih ovisnika podršku ili prolaz, bez obzira na kvalitetu. To se dogodilo i s izborom „nasljednika“ na čelu SDP-a onomu tko je u postdaytonskom periodu od 17 godina uništio i posljednju iluziju o socijaldemokracijskoj alternativi u BiH. (Vjerojatno je ovo „amidžu Idriza“, kako pošprdno i vjerojatno nepravedno zovu Nermina Nikšića zbog sumnjičenja mu strica za ratne zločine, teško uvrijedilo, pa se poslužio objedama i lažima u njegovoj prošlogodišnjoj paškvili u Dnevnom listu protivu mene. Jedva sam mu uspio odgovoriti u listu u kojemu sam pisao redovito, ali nisam ni htio njegovim brojnim „čaušima“, starmalim lažovima i neznalicama velikog formata.) Sustav „kadriranja“ funkcionira i u tobožnjem demokratskom sustavu kao u vrijeme jednostranačkih sustava: prvo podrška željenom kandidatu preko  „klonova“ na nižim razinama, kako bi se eliminirali protukandidati, pa potom orkestrirana kampanja unaprijed „izabranom“. Utoliko i tobožnji novi lider SDP BiH provodi tek tobožnju stranačku konsolidaciju, koje i ne može biti bez unutarnje reforme i propitivanja nasilne i promašene politike svog prethodnika. Otuda „klon“ ili  „nasljednik“ i ne provodi reforme, nego restauraciju lažno socijaldemokratske politike lagumdžijske provenijencije.

Uostalom, upitao sam se dalje u odgovorima na FES-ov upitnik, kako to da nitko tko nije Bošnjak nije mogao biti biran u proteklih četvrt stoljeća na čelo SDP BiH, pa čak ni jedan tako dokazani ustavni patriota i socijaldemokrata kakav je Bogić Bogićević, čija mi je pasivizacija u SDP-u umnogome pomogla u razumijevanju despotije kao stila vladanja u vrhovima SDP BiH. U mojemu razumijevanju, ma koliko to bilo nevažno za SDP BiH, ova stranka žurno potrebuje radikalan zaokret u odnosu na dvodesetljetnu antidemokratsku unutarnju praksu, pa potom podvlačenje crte ispod  klijentelističke i reketarske, nikad rasvijetljene prakse. Ali, ono najvažnije što žurno potrebuje je razumijevanje vlastite zemlje kao višenacionalne zajednice. Uostalom, to je bilo već jasno Savezu komunista BiH, u vrijeme tzv. komunističke konsocijacije, ali je SDP BiH od SK BiH naslijedio samo zgrade za rentiranje i metode upravljanja koje ne mogu donijeti rezultat u pluralnim uvjetima. Pa ipak, prosto je nevjerojatno da je SDP BiH zaboravio i na načelo jednakopravnosti bh. konstitutivnih naroda, dakako uz puno uvažavanje i nacionalnih manjina i svih drugih identiteta. Ali, ne,  ovaj i ovakav SDP svoju dogmatsku sljepoću smatra vrlinom, pa ne  prestaje manipulirati strahovima svojeg članstva od raspada BiH i borbom „protiv etničkog principa“, što je neviđen apsurd u višenacionalnoj zemlji BiH. To je ujedno i ključna ilustracija SDP-ovog „antinacionalističkog nacionalizma“ pod plaštom bh. patriotizma.

Mada je bilo jednostavnije pozvati se na ustavna rješenja, pa pokazati kako se pod plaštom patriotizma radi o „antiustavnoj raboti“,  iz mnoštva razloga ukazao sam u odgovorima na FES-ov upitnik i na knjigu “Multikulturalno građanstvo…“ W. Kymlicke (Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.), u kojoj se upozorava da je samoodređenje naroda, zajedno s nacionalnim suverenitetom, bilo polazna poluga za stvaranje nacionalnih država, ali da su u suvremenom svijetu nacionalne države većinom nestale kao spoj jedinstvena identiteta, pa danas etnički homogene države gotovo i ne postoje.  Otuda se i  ne smije previdjeti da „zemlja koja obuhvaća više od jedne nacije stoga nije nacionalna država nego multinacionalna država“ (str. 20), kao što se nikada ne smiju zaboraviti ni tzv. manjinske kulture koje zovemo „nacionalnim manjinama“.  SDP BiH bi, dakle, morao započeti političku i moralnu obnovu, po cijenu cijepanja na korumpirano neo-boljševičko krilo i reformsko krilo, kako bi potom zadobio uporište u svim dijelovima zemlje i članstvo unutar svih bh. ko-nacija i drugih identiteta. Tako ne bi morao više  regrutirati ni pomladak među Hrvatima u BiH linijom sumnjivih rođačkih i poslovnih veza koje mirišu na sramotu i korupciju. U protivnom, SDP BiH ostaje samo bošnjačka stranka kantonalnih dosega i unitarističkih pretenzija, pa time i stranka opasnih namjera sa stanovišta opstojnosti BiH, koja i ne umije povesti BiH u sferu slobode i zaštite ljudskih i kolektivnih prava, što je sinonim modela „političke zajednice“ u svijetu, pa bi morao biti i u BiH. Do „političke zajednice“, pak, može se stići samo odgovornim radom na europeiziranju narativa i politika, kozmopolitizacijom identiteta i ambijenata.

Na pitanje kako se izrađuju stranački programi i tko odlučuje o programima, odgovorio sam da su stranački programi tobožnjih socijaldemokratskih stranaka u osnovi reciklaža programa etabliranih europskih socijaldemokratskih stranaka, ali do njih poslije njihova usvajanja nitko i ne drži. Treba se sjetiti  samo tzv. pet politika u programu SDP BiH za izbore 2010., na koje se potom nitko nije ni osvrnuo. Uostalom, neprincipijelno koaliranje sa SDA-om, a izguravanje inačice toj stranci među Hrvatima, dakle HDZ BiH, unatoč njezinom neupitnom izbornom i legalitetu i legitimitetu, uz dovođenje proustaškog HSP BiH i kleptomanske stranke „Radom za boljitak“, razotkrilo je i u očima posljednjeg političkog slijepca što je SDP BiH, te da se ova stranka time i de facto i de iure pretvorila u protagonistu “puzajućeg državnog udara“, kako sam pojavu smisleno označio prije osam godina, čemu bi danas dodao i u antihrvatsku stranku, a što je sve podržao nažalost i čuveni matematičar u liku Visokog predstavnika, upropastivši time i sebe i poziciju koju obnaša. Konkretnije kazano, postojeći  model ponašanja socijaldemokratskih organizacija i članstva u dijelovima BiH s bošnjačkom većinom se donekle i može razumjeti, ali ne i podržati, pri čemu bi svima moralo biti jasno kako je nužan posve drugi model djelovanja u RS-u, ali i posebice na prostorima gdje su Hrvati u većini,  jer građani socijaldemokratske orijentacije iz reda Hrvata više i ne izlaze na izbore. U konačnici, i izravno odgovarajući na pitanje, smije se reći da i u SDP BiH – jednako kao i u političkim strankama drugih političkih orijentacija – samo vrhovi teledirigirano upravljaju, dok su članovi i organizacije na nižim razinama dekor i objekt stranačkih manipulacija…

Na pitanje iz FES-ova upitnika o unutarnjoj demokratsku strukturi SDP-a BiH mjereno s drugim relevantnim političkim strankama, objasnio sam da SDP BiH nije uopće usporediv s onim strankama s kojima bi se rado mjerio, primjerice njemačkom socijaldemokracijom, nego je usporediv s „Die Linke“ i to nereformiranim dijelovima „Ljevice“, dakle Honeckerovim neo-staljinistima, stručnjacima za sipanje iz šupljeg u prazno. Suštinski je usporediv i s Miloševićevim tobožnjim socijalistima, koje predvode Miloševićevi klonovi Dačić, Mrkonjić i drugi besprizorni tipovi. Otuda i preporučujem kao europski socijaldemokrata već godinama da bi SDP BiH trebao početi pripremati vlastiti „Bad-Godesberški kongres“. Upućenima je jasno kako podsjećam na čuveni reformski kongres SPD-a od 10. studenog 1959. u Bad Godesbergu (Bonn), na kojemu je SPD prihvatio njemački ustavni okvir i pluralni ambijent, te se eksplicitno odrekao tzv. revolucionarnog nasljeđa, pravnog i političkog nasilja, postavši potom par excellence motorom unutarnjih ekonomskih i političkih reformi. Ne poduzimati ništa u ovom pravcu u SDP BiH, a  baviti se tobožnjim konsolidacijama, znači ostati strankom opasnih namjera, lova u mutnom, predatorskom i klijentelističkom strankom, ništa posebno gorom, ali ni po čemu boljom od drugih političkih stranaka u BiH, od koje čestiti i neupitni socijaldemokrati bježe u osamu kako se ne bi brukali. U konačnici, u BiH i nema „Ljevice“, ma koliko bila potrebna.

Na izravan zahtjev da ocijenimo kakav je utjecaj SDP BiH na demokratski razvoj BiH od 1990. naovamo, ocijenio sam ga nedostatnim, nedorečenim, pa i kontraproduktivnim i po SDP BiH i cijelu BiH, jer se umjesto putem alternativnih modela i  ponudom boljih rješenja za cijelu zemlju, suprotstavljao „etnonacionalistima“ u pravilu  nedostatno i neadekvatno, a po potrebi paktirajući s njima i politički i duhovno (onim bošnjačkim), pri tomu ignorirajući slične ili iste stranke u Srba i Hrvata. Pri tomu je posebno  pogubno bilo što se odlučio provesti političko nasilje nad hrvatskim političkim izbornim voljama, čime je – uz izdašnu pomoć međunarodne zajednice – postao dijelom problema umjesto da bude dio rješenja. SDP BiH danas je  i zbog toga svega samo slaba stranka s izvjesnim značenjem za kantone u Federaciji BiH i bez ikakvog ugleda kod Hrvata i Srba, izvan tih kantona s bošnjačkim većinama. I time je definitivno postala stranka propuštenih mogućnosti, pa joj je žurno potreban temeljit remont. I još izričitije formulirano,  SDP BiH je dio demokraturskih procesa koje zemlju vode u prošlost, u doba millet sustava, pa je nepravedno izdvajati ovu stranku  iz zatvorenog kruga političkih „niš-koristi“, leziljebovića koji su  samo sebi dovoljni. U konačnici , zajedno sa sličnima sebi, vođe SDP BiH tvore novu političku kastu, otuđenu  od „prekarijata“, sloja očajnika, pa i njegove vođe žive kao bubrezi u loju s malo ili bez ikakvog rada na račun poreskih obveznika, dok se Zemlja pretvorila u zemlju kontejnera i migracija.

A BiH je i zbog toga postala zemlja neuspjelih ili nedovršenih modernizacija: onu prvu u austrougarskoj periodi u životu BiH je prekinuo Prvi svjetski rat, dok su one započete u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća opet prekinute ratom, kako bismo potom završili u demokraturi  i „obrnutim tranzicijima“.  U ovom ambijentu su sva sredstva dozvoljena, pa se ne može uopće govoriti o slobodnim i korektnim izborima, odgovorio sam u FES-ovom upitniku na pitanje o izborima, ali sam se uzdržao da preporučim apstinenciju. Poslije svega izloženog, vjerujem da je svakomu jasno kako i tri glavne nacionalne stranke (i one koje se pojavljuju kao njihova mlađa braća unutar tri nacionalne zajednice u BiH) i SDP BiH (zajedno sa SNSD-om, SPS-om, DF-om, GS-om …) promatram kao sastavni dio problema, te posve nesposobne za alternativna rješenja nenasilnog tipa. Sve ove stranke i njihove vođe su u konačnici stvarni profiteri neuspjelih modernizacija i obrnutih tranzicija u BiH, s čim je povezan i moj apsolutni otklon od sviju njih. Zbog toga sam na FES-ovoj vrijednosnoj skali (krajnje lijevo = 10; krajnje desno = 0) ocijenio da se SDP BiH podobro nagela „udesno“, dodijelivši joj „tricu“ u blizini krajnje desnice!

0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
Krajnje desno                                                     Umjereno                                                  Krajnje lijevo

Izdvojit ću iz odgovora na FES-ov upitnik i sumnju da se i vrh SDP BiH nalazi u krugu političkih stranaka koje pripadaju tzv. koordinaciji s unitarističkim predznakom, koju – pored stranaka – čine: a) obavještajne i para-obavještajne službe; b) pro-unitarističke NGO’s, primjerice Krug 99, ili NGO satelitskog tipa – primjerice HNV; c) dijelovi ANU BiH, d) tobožnji javni servisi, koji su moćna sredstva za držanje stranačkog članstva i građanstva u stanju anesteziranosti i apriorne oporbe istinskim europeiziranim narativima i politikama; te korumpirani ili poklopljeni sindikati. A prijatelje u FES-u podsjećam da sam u odgovorima na FES-ova pitanja i izrijekom tada kazao kako bi nepravedno bilo ne spomenuti posve pogrešno partnerstvo niza zaklada iz svijeta, te i posebice posve pogrešnu podršku OHR-a i niza stranih veleposlanstva unitarnom konceptu BiH, što podsjeća na austrijska vremena „kalajisanja Bosne“, koja su okončana kako su i okončana. Naravno, ni od ovih upozorenja nije bilo nikakve koristi …

„Lijevi politički spektar u BiH“

Skoro sam siguran da se nikomu na tzv. lijevom spektru neće dopasti što sam ocijenio da se u BiH nisu uopće oformili klasični politički stožeri (lijevo, desno, centar, liberali…), te da je teško uopće govoriti o postojanju „Ljevice“, te da nje i ne može biti ako nije kozmopolitskih nazora i ne uvažava čvrsto oformljene nacionalne (i sve individualne i sve skupne) identitete, kako bi ih potom europeizirala i povela na put u „političku zajednicu“. (Upućeni znaju da sam i ovdje samo reinterpretirao stajališta pokojnog Ulricha Becka!) Ma koliko bila važna i socijalna i ekonomska i tzv. euro-atlantska pitanja, sve dok “Ljevica“ u razumijevanju svoje zemlje ne pođe od temelja jednakopravnosti u BiH koju je već bio dosegao Savez komunista BiH (uostalom neka zainteresirani zavire u društveni dogovor o kadrovskoj politici, iz 1982.), nijedna od političkih stranaka ne zaslužuje da se zove „Ljevicom“. Jer, istinska „Ljevica“ u BiH se tek treba iznjedriti, ako je to uopće realno očekivati, iz aktualne dogmatske smjese raznih političkih niškoristi i uhljeba, kako bi kroz unutarnje reforme bila u stanju artikulirati alternativu u BiH. Potom sam objasnio kako naduti i neobrazovani „ljevičari“ i ne znaju da su u obvezi poštovati i individualna i kolektivna prava, te da je obveza pravne države skrb i za individualna i skupna prava i slobode. Ponajgore je što ne umiju nijansirano govoriti o opasnostima i monokulturalizma i multikulturalizma, što ne znaju artikulirati inter-kulturalizam temeljem upravljanja identitarnim razlikama i putem potvrđenih metoda upravljanja, kakvi su i kantonalizacija i federalizacija i konsocijacija, nego im je iz ovog seta bliska samo tzv. hegemonistička kontrola, koja je neprimjerena za višenacionalne zemlje. (Vidjeti u zborniku: McGarry, John and O’Leary, Brendan, Introduction: The macro-political regulation of ethnic conflict, in: John McGarry i Brendan O’Leary, editors, The Politics of Ethnic Regulation, London and New York, Routlege, 1993.).

Ne smije se, dakle, bježati od onog što su rat i poraće uradili s „leopardovom kožom“ u BiH, ni ignorirati posljedice grubih nacionalnih koncentracija, koje nitko razuman nije želio, ali su se dogodile, pa je tvrdoglavo inzistiranje na  „većinskoj demokraciji“ i „regionalizaciji“ koja ne bi uvažavala da je BiH pretrpjela i tzv. etničkih čišćenja (koja grozna riječ), te da je BiH još uvijek zemlja „zamrznutog konflikta“, značilo automatski nesposobnost uhvatiti se u koštac s problemima. Upravo nemoć da se izaberu odgovarajuće metode upravljanja identitarnim razlikama,  najporazniji su dokazi besmislene retorike i politika tzv. lijevih stranaka, koje su suštinski postale demagoške, populističke, na čelu s „autoritarnim populistima“ ili neznalicama velikog formata. Dodat ću kako ništa ne mijenja na stvari što se u stvaranju velikih privida traga u međuvremenu za „svježom krvi“ među Srbima i Hrvatima, pa se mladi i nezreli ljudi guraju u vrhove političkih stranaka, mada takvi ništa ne znače nikomu izvan kruga njihovih obitelji i prijatelja …

Na pitanje o uzrocima podjela i raskola u tom tzv. lijevom političkom spektru  procijenio sam u FES-oom upitniku da su uzroci i u silnoj samoljubivosti, u autoritarnom mentalitetu vođa tzv. lijevog političkog spektra, ali i u njihovoj vrlo lošoj izobraženosti po pitanju ljudskih i kolektivnih prava, te i posebice totalno nepoznavanje senzibilne oblasti kakva je fenomen „multinacionalnog građanstva“ (W. Kymlicka), zbog čega se i ne vidi ništa loše u metodama političke prisile, u nasilnim integracijama i asimilacijama. A takve metode se već pola stoljeća u zapadnim sveučilišnim krugovima izučavaju kao metode vrijedna prezrenja, maltene poput genocida ili nasilnog premještanja stanovništva, jer u konačnici i polučuju isti efekt. Onima kojima je još uvijek uzor u promišljanju identitetskih aporija američki „melting pot“ – model “taljenja identiteta“, mora se kazati da se i u SAD-u bude iz sna ne samo „first nations“, nego i stari kolonijalni identiteti (nordijski, njemački…), kao i afro-američki i latino-američki, i drugi novouseljenički, te da upravo sjevernoameričke suptilne teorije sugeriraju uvažavanje svih identiteta u šarolikoj identitetskoj „činiji salate“ (salad bowl), kako se činija ne bi razbila. O američkom „velikdržavnom nacionalizmu“ (Vjeran Katunarić) pod plaštom ljudskih prava da se i ne govori.

Preporuke

Posljednji dio  FES-ova upitnika ticao se budućnosti, pa su evaluatori imali zadaću procijeniti koji su glavni izazovi s kojima će se suočiti socijaldemokracijska ideja u BiH. Odgovorio sam dosljedno ranijim odgovorima da je glavni izazov za SDP BiH unutarnja demokratska reforma, što podrazumijeva i razumijevanje svoje zemlje kao višenacionalne zajednice, pa potom i istinski angažman u pravcu članstva u EU putem usuglašenih europskih politika, a što podrazumijeva i odustajanje od protivljenja „sustavu koordinacije“ u procesu pristupanja europskim integracijama, protiv kojeg je SDP BiH vodio  i još uvijek vodi vrlo kontraproduktivan rat svim sredstvima. Dakako, to je i jedini put da se postane opće-bosansko-hercegovačkom strankom uistinu lijeve i socijaldemokratske provenijencije, ako već nije prekasno, a čini mi se da jeste. Suštinski izazov za SDP BiH se sastoji u nemogućoj aporiji – u osposobljavanju alternative samom sebi, kako ne bi završio na smetljištu povijesti i kao antieuropska stranka i kao protivnik ustavnog preustroja i preustroja izbornog zakonodavstva.

U tzv. reformske prioritete ubrojio sam, pak, odustajanje i od demokraturskih i od neoboljševičkih metoda, kako bi se SDP BiH osamosvijestio i izgradio kao vodeća stranka lijevog političkog centra, europske kakvoće i budućnosti, nikad ne zaboravivši na najugroženije slojeve u BiH, na „prekarijat“, sloj gubitnika tranzicije, kao ni na srednji sloj, ako ga više uopće ima, pa ni na kritički nastrojene intelektualce kozmopolitske orijentacije, jer su upravo oni – i kad su njihove ocjene gorke i analize teške – prirodni saveznici kozmopolitski orijentirane socijaldemokracije. Preporučio sam da se SDP BiH odrekne i odurnih politika njegovanja tzv. poželjnog glasa unutar svojih redova i akademske zajednice, jer se uz te klonirane poslušnike i pohlepnike ne može stići nigdje, a kamo li u europsku budućnost BiH. U vezi tzv. reformskih potencijala kazao sam, pak, da  ih ne vidim u SDP BiH, kao što ih  – istini za volju – ne vidim ni u drugim političkim strankama. Reformski potencijal se – u mojemu razumijevanju – u pravilu  nalazi izvan političkih stranaka, u onim rijetkim i obrazovanim slojevima akademske omladine, ako već nije zatrovana redukcionističkim pričama o tomu što je BiH i kako su zli nacionalisti uvijek oni drugi i treći. A da bi se uopće krenulo u ozdravljenje bh. bolesnog društva potrebno se prvo osloboditi mita o tzv. jednosti zemlje, koja je sve drugo samo nije jedno, pa je čak i žalostan primjer podijeljenosti, pa se potom pažljivo vježbati u europskom mišljenju i učiti konsensualnim političkim kulturama, što u konačnici znači učiti se  upravljanju razlikama. I tako u svakoj političkoj stranci.

Pri samom kraju FES-ova upitnika uputio sam zamolbu i FES-u i drugim zakladama/fondacijama iz svijeta, da ne odustanu od pomoći razvijanju socijaldemokratske ideje u BiH, ali da žurno prestanu podržavati prounitarističke „think tank“-ove,  razne centre za mir ili za tzv. kritičko mišljenje ukoliko su prounitarističke (ne)pameti, jer je to „sipanje vode u rešeto“. Ali, nitko se nije ni počešao iza uha,  sve je ostalo po starom, pa sam bio prisiljen isključiti se. Žao mi je pri tomu što sam ovim činom naljutio prijatelje u FES-u, do kojih i dalje držim. Neka oproste ako mogu, nisam mogao drugačije, kako bih ostao vjeran sebi, struci i savjesti!

***

A mogao sam biti i jezgrovitiji u ovoj posljednjoj kolumni za portal Herzegovina IN,  baš kako je učinio dragi kolega pjesnik-politolog iz Banja Luke,  prof. dr. sc. Đorđe Vuković, opisujući političko ništavilo i „lijevo“ i „desno“, posvuda oko nas. „Ideju ljevice propisno su iskompromitovali debeloguzi demagozi, intelektualni evnusi, zadrigli antinacionalisti, honorarni borci za ljudska i radnička prava, dokone i frustrirane seronje koje vode revolucije selfijima i tvitovanjem, ali – ideje ljevice su nam nasušno potrebne! Isto je i sa brigom za nacionalna pitanja. I nju su iskompromitovali sjecikese i prostaci, rodoljupci dupeljupci, nezasite barabe naoružane parolama, ništarije zakićene simbolima, ali – nacionalna pitanja su sudbonosno važna! Dakle, nema ovdje podjela na lijeve i desne ideologije, već se sudaraju lijevi i desni populisti, pobratimi primitivci…“, veli Đorđe. Amen!

Preuzeto s portala Herzegovina.in


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića

Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić, pa i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo i oglušili i oslijepjeli, pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu

Prije niza godina je na kolegiju „Interkulturalno razumijevanje“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, za koji sam još uvijek nadležan, gostovao književnik, enciklopedista i što sve već nije Ivan Lovrenović, erudita koji 18. travnja ove godine navršava 75-u godinu života. I ovoj značajnoj obljetnici u Ivanovom životu prijeti, nažalost, da postane još jedna  „nezapažena godišnjica“, kako je onu prije pet godina već naslovio mladi sarajevski sociolog i kulturolog Neven Šimić u magazinu „BH Dani“.

Prvi Ivanov susret sa studentima na FF-u odvijao se pod motom „Neznanje o drugima – slabo znanje o sebi“ i bio je ljekovit i za pamćenje. U Mostaru je Ivan Lovrenović ovom prigodom govorio i osloncem na oca etnopsihoanalize, rumunjsko-francusko-američkog znanstvenika po imenu Georges Devereux, te vlastitih višedesetljetnih traganja za objašnjenjima sličnosti i razlika među oformljenim kulturnim (i političkim) identitetima u BiH.  Kazao je, između ostalog, i sljedeće: „Kulturni identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini potvrđuje se istovremeno u dva modusa: kao integralan dio sociokulturnoga konteksta Bosne i Hercegovine, koji Hrvati dijele i suoblikuju s Bošnjacima i Srbima, i kao dio cjelovite hrvatske nacionalne kulture s njezinim policentričnim i pluralnim karakterom kroz pripadanje trima povijesno-civilizacijskim krugovima: srednjoevropsko-panonskome, mediteransko-romanskom i balkansko-orijentalnom. Kulturni identitet bosanskohercegovačkih Hrvata unutar obaju ovih modusa ima karakter varijeteta. Unutar bosansko-hercegovačkoga konteksta varijetetan je po specifično hrvatskim elementima koji čine razliku prema drugim nacionalnim kulturama u Bosni i Hercegovini, a unutar hrvatske nacionalne kulture varijetetan je po elementima koji su mu, kao bosanskohercegovački, zajednički s drugim nacionalnim kulturama u BiH.“

„Kulturne tradicije i identiteti u BiH“

Ove sličnosti i razlike ilustrirao je i u Mostaru s dvije slike koje govore o „zajedničkom B-S-H supstratu u prošlosti“ i o međusobnim prožimanjima između B-S-H identiteta i nakon svih vjerozakonskih i geopolitičkih poigravanja s identitetima u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, te u otomanskoj periodi BiH, u kojoj B-H-S narodi i nisu bili „europski narod“, ustanovit će Lovrenović u eseju „Ivo Andrić, paradoks o šutnji“. U završnom pasusu kompleksnog eseja o Andriću kriju se, inače, brojni porazni odgovori na pitanje što nam se to dogodilo i u prošlosti i u posljednjih četvrt stoljeća: „Tako je Ivo Andrić, njegova književnost – uza sve drugo što jest i čemu ‘pripada’ – danas zapravo jedino čvrsto i sigurno mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, mjesto u koje je taj identitet pohranjen i iz kojega je razgovijetno čitljiv. I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini – koji bi se lako mogao pokazati nepovratnim – proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni.“

U međuvremenu je Ivan Lovrenović na Filozofskom fakultetu izveo tijekom par semestara i veoma zahtijevan kolegij „Kulturne tradicije i identiteti u BiH“, izloživši u osnovi kratku kulturnu povijest BiH temeljem njegove knjige „Unutarnja zemlja“, koja je i u engleskom i njemačkom prijevodu naslovljena kao „kulturna povijest BiH“. Kako je kulturnoj javnosti u Regiji sigurno poznato, u prosincu prošle godine pojavilo se i peto izdanje „Unutarnje zemlje“, u nakladi Synopsisa, s dopunama i izvjesnim reaktualizacijama! Tumačim je i to ću činiti na taj način sve dok budem na FF-u izvodio „Kulturne tradicije i identitete u BiH“, jer je  Ivanovu „Unutarnju zemlju“ netko već razložno preporučio svim strancima koji po prvi put dolaze u BiH,  kao „first book“ o BiH, a ja je želim preporučiti i mojim studentima i svim ljudima u BiH, kako bi imali svijest o kompliciranoj povijesti i sadašnjosti, te nerozirnoj budužnosti ove naše lijepe i teške zemlje, istovremeno  …

Zašto su sumnjivi upravo pisci „nulte estetske vrijednosti“?

U Ivanovoj kovanici „Ivo Andrić, paradoks o šutnji“ krije se objašnjenje i prešućivanja i krivotvorenja Ive Andrića, ali i ignoriranja samog Ivana Lovrenovića. No, srećom, Ivana se ne može posve ignorirati, ma koliko mainstream akademske zajednice u službi dominantnih politika bile moćne, pa je i u posljednjih pet godina bilo tu i tamo ozbiljnog govora o Ivanovom djelu, primjerice povodom dodjele mu „Mešine nagrade“ za roman-rijeku „Nestali u stoljeću“ u časopisu Matice hrvatske iz Mostara „Motrišta“. A nisu, srećom, posve prešućene ni ona, možda, i najosobnija i najpoetskije, u svakom slučaju najnježnija nova knjiga „Ulazeći u Varcar“, ili knjiga Ivanovih eseja „Isus u Ahmićima“, nagrađena i Nagradom Mirko Kovač u Rovinju. I Andrić i Lovrenović se, nažalost, mnogima čine suspektni ili „grešni“ što su u njihovim književnim, fikcionalnim, ili esejističkim djelima izgovorili teške istine o nama, pa su im kontraproduktivne ignorancije bile prosto suđene.

Za par dana, 18. travnja, napunit će Ivan Lovrenović 75. godinu života, pa bi se opet moglo raditi o „nezapaženoj godišnjici“, kako je već u ožujku 2013. prokomentirao Neven Šimić u tadašnjim BH Danima Ivanovu 70. obljetnicu. „Poznati bosanskohercegovački i hrvatski književnik i intelektualac Ivan Lovrenović ovih dana navršava 70 godina života (Zagreb, 18. 4. 1943.)“, napisao je Neven Šimić, pa „ova obljetnica ne bi trebala proći gluho jer je nedvojbeno da se radi o važnome autoru i vrlo zanimljivome djelu“, čak što više Ivan Lovrenović je jedan od „najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika i jedan od najangažiranijih intelektualaca u BiH“. A mogao je Neven i bez onog „jedan od“, no najvažnije je u njegovom upozorenju bilo skretanje pažnje na ogoljenu činjenicu da je Ivan  Lovrenović par excellence „mislilac Bosne“, te da  „kulturna mozaičnost, povijesna i politička složenost, prošlost i sadašnjost Bosne njegova je inspiracija i trajna tema njegovog sveukupnog angažmana“.

U Nevenovom obrazloženju se, također, kazalo: „U svim Lovrenovićevim knjigama i tekstovima, bili oni književni, književno-teorijski, ili kulturološke studije, politički eseji – svugdje je na odgovarajući način stalno prisutna tema Bosne. Takva punina senzibiliteta za kulturu i povijest ove zemlje, za složenost i prepletenost identitetã i upornost da se o tim složenim pitanjima govori slobodno, ne uvažavajući nacionalne i ideološke stereotipe, traži kompetenciju, upornost i hrabrost. Lovrenović je očigledno fasciniran Bosnom i njezinom prošlošću, ali ne na način da ta fasciniranost utječe na njegov analitički diskurs i kritičko promišljanje. Naprotiv, on je uvijek prepoznavao ideologizirana tumačenja bosansko-hercegovačke povijesti i vrlo kritički pisao o tim pojavama. Zbog toga nikada nije bio previše omiljen u nekim nacionalnim, ideološkim i kulturnim krugovima. Nerijetko je bio na različite načine i raznim ideološkim atributima etiketiran i diskvalificiran.“

U Šimićevoj korektnoj interpretaciji s pravom se ukazuje kako su u Lovrenovićevim studijama propitana i razobličena razna ideologizirana čitanja Andrića. Andrićevi fikcionalni tekstovi su u srpskom ideologiziranom tumačenju korišteni, između ostalog, i kao dokaz da je Bosna zemlja mržnje. Da bi se potkrijepila ova tvrdnja najčešće je kao dokaz uzimana Andrićeva priča Pismo iz 1920, te roman Na Drini ćuprija. Ovi Andrićevi tekstovi se u srpskom ideologiziranom tumačenju koriste propagandistički, odnosno, kako bi rekao Lovrenović, kao neka vrsta zamjene za historiju. Slična stvar je i sa tumačenjima Andrića kao bosnomrsca i islamomrsca koje je proizvod bošnjačkog ideologiziranog čitanja. I ovo tumačenje, ustvari, polazi od pogrešne premise da je Andrićeva književnost neka vrsta alternativne historiografije, upozorio je Šimić. U tom su pogledu ova dva ideologizirana čitanja, srpsko i bošnjačko, analogna. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju – u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.

Preko Andrićevog djela se, u Šimićevoj reinterpretaciji Lovrenovićeva razumijevanja isprepletene povijesti, prelamaju različita ideologizirana gledanja na osmansko razdoblje. Prema jednom tumačenju (srpskom) osmanska epoha je razdoblje kulturne i civilizacijske zaostalosti, socijalnog i pravnog ugnjetavanja nemuslimanskog stanovništva, općenito mračno i represivno doba. Prema drugom tumačenju (bošnjačkom) to je razdoblje multikulturnoga sklada, tolerancije i uvažavanja drugih neislamskih vjerskih zajednica, općeg kulturnog razvoja, itd. Ova dva pristupa osmanskoj epohi samo su “lice i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijem središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma”. Nasuprot tomu, „u svome dugom bavljenju književnim radom i isto tako dugom istraživanju i pisanju o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Lovrenović je već do sada uradio veliki i važan posao“, zaključuje Neven Šimić,  a „isto vrijedi i za njegovo stalno praćenje i pisanje o društveno-političkim temama. Može se reći da se po obimu i kvalitetu radi o opusu kojemu nije lako naći pandan. Sedamdeset godina života i više od četrdeset godina umjetničkog rada i javnog intelektualnog angažmana nije samo dobar povod nego i velika prilika da se o Lovrenoviću i njegovom djelu, o vremenima u kojima je ono nastajalo, sazna više nego što danas znamo. Uobičajeno je da se ovakvim povodom organiziraju različiti forumi, stručne i znanstvene rasprave. Raspoložive informacije govore da taj običaj u Lovrenovićevom slučaju neće biti ispoštovan.“

Putovanje  Ivana Lovrenovića!

U mojoj knjizi „U zemlji zarobljenog uma“ (RABIC, Sarajevo, 2012.) objavljena je i neizgovorena besjeda u čast Ivanu Lovrenoviću (prvo u časopisu „Motrišta“, No 59-60 / 2011.). U toj „besjedi“ kazao sam kako je svaka od Ivanovih knjiga  vrijedna znanstvenoga doktorata, te da bi ih Ivan i imao pregršt da živi u nekom drugom svijetu a ne u posunovraćenoj BiH. U prosvjedu protivu prešućivanja tako rijetkih intelektualaca pozvao sam u pomoć i sveučilišnog profesora literature u Konstanzi Davora Beganovića, koji je povodom pojave zajedničke studije Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića „Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata“ (Novi Liber, Zagreb, 2010., str. 253.) kazao kako ga osobno zapanjuje što se u BiH ponajviše stigmatiziraju „u kloakama našeg parauma“ one osobe koje to ponajmanje zaslužuju, to što upravo one postaju „redovitom žrtvom resentimana zreloga za hospitalizaciju“.

Beganović je o Ivanovom sveukupnom djelu kazao: „Tolike čiste misli o aktualnoj političkoj situaciji ali i o povijesti Bosne i Hercegovine danas  se u zemlji koja se bavi svim prije negoli samom sobom (na pravi način, podrazumijeva se) ne može naći nigdje osim kod njega. A opet gotovo svaki njegov tekst, a oni gotovo nikad nisu polemički (u smislu ratnički) intonirani, izaziva zapjenjene reakcije sa svih strana ideološkoga spektra: pseudo-žižekovska ljevica u njemu želi pronaći nacionalistu, nacionalisti ga drže za osporavatelja njihovih prava na supremaciju u duhovnome prostoru zemlje, dok ga neprofilirana i nedefinirana građanska opcija ne može svariti zbog ustrajnog negiranja konzistencije njihove slike o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve se to miješa u sliku o Ivanu Lovrenoviću – angažiranome intelektualcu kojemu se poriče intelektualnost (ta, on je tek publicista!), ali ipak se o njemu toliko piše da to poricanje postaje suspektno.“ (Davor Beganović, Na presjecištu oralnog i lokalnog, KUN, Oslobođenje, 20. 01.2011.)

U mojoj neizgovorenoj besjedi, u eseju u „Motrištima“ i ja sam se pozabavio lapidarno Jergovićevom i Lovrenovićevom knjigom, ali ponajviše Lovrenovićevim kratkim  romanom „Putovanje Ivana Frane Jukića“,  kazavši kako sam među onima koji ga smatraju kulturološko-prosvjetiteljskim užitkom, jer je i kad se pojavio jednako kao i danas odškrinuti prozor u tamu bosansko-hercegovačkih zamagljenih povijesnih bespuća. U ovom  Ivanovom dragocijenom romanu dekonstruirana je, između ostalog, tužna sudbina jednog svestrano obrazovanog, politički i duhovno darovitog bosansko-hercegovačkog franjevca, svojevrsnog bosansohercegovačkog, hrvatskog i katoličkog “Prometeja”, što je vrijednost po sebi i za sebe, ali je uočljivo svakom pažljivom čitatelju i da je Ivan Lovrenović pišući o Jukiću ispisao i svojevrsni program vlastitog prosvjetiteljskog i umjetničkog djelovanja: boriti se protivu duhovne i političke zaostalosti, boriti se i kada stvar izgleda izgubljenom, boriti se za civilizacijske i ljudske vrijednosti u zemlji u kojoj je tih i takvih vrijednosti  oduvijek bilo samo u zamecima.

“Putovanje Ivana Frane Jukića” je, inače, objavljeno u nakladi “Prve književne komune” iz Mostara, 1975., a zasluge za tu kulturološku svetkovinu pripadaju jednom neobičnom Mostarcu po imenu Ihsan Ico Mutevelić, koji je Ivana i obitelj mu pazio i mazio kada se drugi nisu usuđivali niti pružiti mu ruku. Ivan je, naime, bio stigmatiziran i u prošlome sustavu od tadašnjih “nadirućih prostaka”, ali i poštovan od prosvijećenih ljudi, slično kao i u ovovremenim demokraturskim tranzicijskim vremenima. Usput kazano, nedavno sam od prvog čovjeka „Synopsisa“ gosp. Ivice Pandžića dobio i kompletno drugo kolo biblioteke „Iz Bosne Srebrene“ u kojemu su i „Izabrani spisi“ Ivana Franje Jukića, koje je Ivan Lovrenović i priredio i opremio predgovorom „On je svoje uradio“.

Riječ je, dakle, o Ivanu Frani Jukiću, bosanskom franjevcu i čovjeku i prosvjetitelju koji će biti prognan i umrijeti u inozemstvu zbog svojih političkih ideja, zbog zalaganja za bolju i drugačiju Bosnu i Hercegovinu, čovjeku koji je bio – po Lovrenovićevom osjećaju za mjeru stvari – i autor “nacrta prvog svjesno formuliranog evropskog građanskog ustava u historiji Bosne i Hercegovine”. Otuda se u njegovoj znamenitoj promemoriji iz 1850. godine  upućenoj Porti pod imenom “Želje i molbe krstjanah u Bosni i Hercegovini…” već u prvom zahtijevu kazalo: “Da se više ne zovemo raja, već građani i državljani cjelokupnog turskog carstva…”  Intimno se Jukić nadao – razabire se u Ivanovom romanu –  ujedinjenju slavenskih zemalja, braći srodnih jezika, običaja i podrijetla, ali je bio dovoljno realan da rješenje traži u okviru Turskog carstva i to kao ravnopravan građanin. Ništa neće biti od toga, Jukić će biti izdan i napušten od sviju, pa zatočen od Omer paše Latasa, kojemu je Jukić spjevao odu dok se nadao da će kako tako reformirati Bosnu i Hercegovinu. Jukićeve se ode Latasu objavljuju – da apsurd bude savršen –  dok  Jukić trune u zatvoru, pa  slijedi njegov  izgon iz zemlje i konačno umiranje u Beču 1857. godine. Jukić je prije smrti okusio i izbjegličkog života i u Carigradu i u Dubrovniku i u Rimu, gdje je konačno shvatio da tadašnje velike sile zanima jedino “mirna Bosna”, u kojoj se ništa “ne talasa”. Kako tada tako i danas, dodao bih ovdje …

Potresne su stranice u Lovrenovićevom romanu u kojima je opisano europsko, ugarsko i njemačko nerazumijevanje problema u BiH, kao i mirenje sa sudbinom u samoj BiH. Potresna je i vjera Lovrenovićevog “Prometeja” u snagu prosvjete i obrazovanja, u ulogu pisane riječi u nepismenoj zemlji, odnosno Jukićevo sagorijevanje i u radu na prvom časopisu u književnoj historiji BiH – “Bosanskom prijatelju”, čiji je bio pokretač, urednik i glavni suradnik. Jukić  je prva dva broja “Bosanskog prijatelja” pripremio u Varcaru (1850. i 1851.), a treći u izbjeglištvu, tiskan posthumno 1861. godine. Zamišljen kao popularna enciklopedija izišao je još jednom. Letimice dotaknut lik u Lovrenovićevom romanu, varcarski i Jukićev đak fra Anto Knežević tiskao je 1870. godine i četvrtu knjigu “Bosanskog prijatelja”.

U stvari, iz ovog čudesnog Ivanovog varcarskog mikrokozmosa (svi junaci ovog romana imaju ne slučajno  fizičke i duhovne sveze i s Ivanovim najvažnijim toponimom na svijetu, dakle Mrkonjić Gradom, nekadašnjim Varcar Vakufom) nastala je – kao već jednom u prošlosti – velika literatura na malom broju stranica, na skoro svakoj od njih čitatelja čeka iznenađenje u vidu nove spoznaje ili estetsko-političkog užitka. Mene se ponajviše dojmila Jukićeva tirada u Rimu, izlijev gnjeva nad totalnim nerazumijevanjem ideje Bosne i Hercegovine, te tužnom sudbinom posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače. Jukić se, u Lovrenovićevoj obradi,  suprotstavlja tadašnjoj i sadašnjoj  vatikanskoj verziji Katarinine sudbine, otkrivajući nam dijelom i prokletost aktualnog bosansko-hercegovačkog usuda.

“Kakva li odanost ‘Svetoj stolici’ i ‘potvrda stoljetnih neraskidivih veza između napaćenog bosanskog puka i Svetog oca’ “, urla gnjevni Jukić, “tu ženu su u samrtnom strahu protjerali; uostalom, ne tako brzo te ne bi stigla ponijeti sa sobom svoje kraljevske dragocijenosti i svoju kraljevsku blagajnu. Toj ženi su i djecu oteli i odveli ih u Stambol, i nikad ih više nije vidjela, rođenu djecu… Ta žena je, čim je došla, morala potpisati, čujete li, potpisati, da sve svoje, i ovdje i tamo u Bosni – i blago i političke nasljedne vladarske kompetencije – ostavlja svojim ‘zaštitnicima’, da bi je, zauzvrat, pustili da živi, uostalom, kao emigrant, kao politička valuta… Uostalom, bolje bi bilo da mi objasnite, ako možete, zašto je maknuta odavde ploča s bosanskim jezikom i bosanskim pismenima?  I s kojim pravom?… Ili možda taj barbarski jezik i ta barbarska pismenost vrijeđaju sveti latinski rimski kapitolski hram i ukus?”

Toliko ovdje o Lovrenovićevom Jukiću, iznjedrenom iz njegove duše prije više od četiri desetljeća. Posve sam siguran da se Ivanu ovo neće dopasti, ali za mene je Ivan Lovrenović u osnovi naš ovovremeni Ivan Frano Jukić. Ma koliko njihov ljudski i intelektualni angažman dijelilo 150 i više godina, u BiH i u okruženju se unatoč svim potresima tako malo promijenilo u civilizacijskom kodu, pa je i  angažman protivu silne političke i duhovne zapuštenosti naših naroda i narodnosti, protivu moćnih silnica i silnika domaćeg i inozemnog podrijetla, u biti slično važan, ma koliko u pravilu znači “sipanje vode u rešeto”. Ivanu Lovrenoviću je upravo kao nekoć Ivanu Frani Jukiću, zapalo u dužnost sizifovski uporno razgrtanje bosansko-hrecegovačkih magli i sumaglica. Pri čemu je zadivljujuće kako se i Ivanov, kao nekoć Ivan-Franin, intelekt povija samo teškoj istini, uključivo i o “mrkoj ljepoti” zemlje kojoj je odan iznutra na skeptični, andrićevsko-lovrenovićevski način. Moguće je da se samo putem ove privrženosti i skepticizma Lovrenovićeva tipa i može izroditi ideja uljuđene, obzirne i racionalne, europske Bosne i Hercegovine?

Da, Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić, pa i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo i oglušili i oslijepjeli, pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu. Otuda je i za Ivanov sedamdeset peti rođendan jedino skoro izvjesno da će ignorancija i njegova književnog rada i građanskog angažmana biti još bešćutnija!

Mile Lasić

 


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Povodom Dana ljudskih prava: kako s (ubilačkim) identitetima?

Piše: Mile Lasić

Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svake godine 10. prosinca kako bi usmjerila pozornost “naroda svijeta” na neupitne vrijednosti Opće deklaracije o ljudskim pravima, usvojene u Ujedinjenim nacijama 10. prosinca 1948. O onomu o čemu su prosvjetitelji i politički idealisti mogli samo sanjati postalo je time po prvi puta u povijesti politički cilj i program. U prvom članku Opće deklaracije kazalo se: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedno prema drugome postupati u duhu bratstva.“ Povodom Dana ljudskih prava mora se spomenuti i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda (iz Rima, 1950.), jer je važan dokument Vijeća Europe koji se bavi ljudskim pravima skoro na istovjetan način kao i Opća deklaracija, ali uvodi i mogućnost pojedincima da za povrede svojih prava tuže države članice Vijeća Europe: Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Nužno je dodirnuti i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen na Općoj skupštini UN 16. prosinca 1966., koji je stupio na snagu tek deset godina poslije (1976.), kakva je bila sudbina i Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Tužna slika o stanju ljudskih prava i temeljnih sloboda u mnogim dijelovima svijeta bila bi, dakle, još tužnija da ljudska prava nisu ovim putom i definitivno  internacionalizirana.  Nastavi čitati “Povodom Dana ljudskih prava: kako s (ubilačkim) identitetima?”

Osmanska Bosna i današnja Bosna

Piše: Ivan Lovrenović

Dodatak predgovoru uz peto, redigirano i inovirano izdanje knjige “Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine”, koja ovih dana izlazi iz štampe

22. 11. 2017.

Kroz historijsko, političko i kulturno vrednovanje osmanske epohe u povijesti Bosne prelamaju se i propituju velike, transhistorijske paradigme i ideologeme, neuralgična pitanja kolektivnih identiteta u nastajanju i fluktuaciji, traumatična iskustva periodičnih međuetničkih sukoba i pogroma. Od početka  moderniteta u našim kulturama i s procesom nacionalnih emancipacija, to pitanje skoro cijela dva  stoljeća zapravo ne silazi s dnevnoga reda, obnavljajući se s drukčijim odgovorima u svakoj od različitih državno-političkih formacija i ideoloških sustava kroz koje smo prolazili, i drukčije unutar svake etničke zajednice, a način na koji se ono postavlja u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao ideološko-identitarnome laboratoriju, jedna je od njegovih novih faza, umnogomu odlučujuća po buduće odnose i fizionomiju društva i zemlje.

U najgrubljim crtama, svi odgovori se grupiraju oko dva glavna pola – „negativnoga“ i „pozitivnog“. Na prvome polu naglašava se osvajački, okupacijski dolazak Osmanlija i islama, represivni karakter osmanlijske vlasti, podjarmljenost, obespravljenost i socijalna bijeda nemuslimanskoga stanovništva, uzurpacijski odnos domaćih muslimanskih moćnika prema vlasništvu nad zemljom i prema raji, konzervativizam, opće civilizacijsko zaostajanje i kulturni vakuum epohe, slave se manifestacije otpora Turcima.

Na drugom polu idealizira se tzv. harmonia abrahamica u Bosni, govori se o tolerantnosti islamsko-osmanskoga sistema spram neislamskih vjerskih zajednica u Bosni, o znatnim kulturnim dometima islamske književnosti, kulture i civilizacije, o osmanskoj Bosni kao paradigmi multietničnosti i tolerantnosti, koju su narušili zloćudni nacionalizmi u 19. stoljeću „uvezeni“ iz Evrope, to jest, iz Srbije i Hrvatske.

Prva se interpretacija može, uglavnom, karakterizirati kao hrišćansko/kršćansko, srpsko–hrvatsko, a druga kao bošnjačkomuslimansko gledište.  Međutim, linije ove vjersko-nacionalne polarizacije znaju se lomiti, mijenjati, prefigurirati u ovisnosti o dominirajućim ideološkim akcentima i ciljevima konkretnih političkih režima i epoha. O tomu kako su se te linije iscrtavale i povijale kroz cijelo razdoblje od odlaska turske vlasti iz Bosne do novijih vremena, mogla bi se izraditi cijela studija. Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnoga centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i od socijalno-revolucionarne dimenzije, a s izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgamu ipak prešutno produžavao antagonizam između krsta lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike.

Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici), koje se često izražavalo u ekstremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskome razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet.

Po osjećaju neke elementarne pravednosti, ali isto tako i po žudnji k punijoj i uravnoteženijoj povijesnoj istini, mnoge od nas je krajem šezdesetih i u sedamdesetim-osamdesetim godinama stoljeća ta ideologija neobuzdanoga čišćenja povijesti Bosne i Hercegovine i minorizacije političkog statusa jednog naroda u njoj odbijala. Utoliko više što neke njezine konkretne manifestacije, osobito one prizemne, medijsko-političke, nisu bile ništa drugo do vulgarni nacionalizam, pa i šovinizam. Samo po sebi, to nas je vodilo potrebi za jednom drukčijom perspektivom i na prošlost i na suvremenost, perspektivom koja će biti lišena ideološke zadrtosti (pogotovo ovakve, u kojoj se više nije znala granica između socijalističko-samouopravne pravovjernosti i nacionalizma sa srpskom podlogom, a pod formom jugoslavenskoga patriotizma), te koja će poštovati temeljne naloge znanstveno-kritičkoga mišljenja i opisivanja.

Shvaćajući i tada da je osmansko razdoblje i naslijeđe ključ svega, pisao sam u eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje (1980) o tome kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s isključivoga aspekta tuđinske vojno-političke okupacije, s kojega se ona ukazuje kao „duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda“. Posljedica takvoga pristupa jest „gubljenje iz vida rezultata kulturnih procesa, koji doduše jesu ‘dovedeni’ na valu velikih vojno-političkih potresa, ali tokom četiri stoljeća poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i činjenica, koje zahtijevaju kulturnohistorijski i estetskomorofološki tretman neopterećen ideološkim i civilizacijskim idiosinkrazijama. Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj političko-historijski ’ekvivalent’, bez opasnosti od teškoga nasilja nad njima i nad historijom.“ (Ovakve formulacije autoru su u beogradskoj i sarajevskoj režimskoj štampi donosile opasne kvalifikacije da „opravdava okupaciju i okupatore, pa valjda i one iz 1941”, a to ovdje spominjem samo zato što je predstavljalo jedan od stalnih elemenata ondašnje intelektualne klime.)

Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno-politički moment okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.

Dva opisana a suprotstavljena stajališta o osmanskoj epohi čine potpun par: turkofilija i turkofobija lice su i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijemu središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma.

Osmanska epoha u historiji Bosne i Hercegovine trajala je četiri stoljeća, i to ona četiri stoljeća kroz koja je Evropa sukcesivno proživljavala dubinske i strukturalne preobražaje, čiji rezultat je, u jednu riječ – prevlast racionalnog nad onostranim u doživljaju svijeta, a demokracije nad teokracijom u političkom smislu. Osmanska provincija s posebno izraženom graničnom i ratno-krajinskom ulogom prema toj Evropi, k tomu izložena sve dubljem socijalnom i kulturnom propadanju, Bosna je od svega toga bila „sačuvana”, da bi se tek u polovici Devetnaestoga stoljeća, i samo kroz pionirske i autsajderske pokušaje pojedinaca, počela upoznavati s evropskim modernizacijskim procesima i idejama.

Kada, dakle, pripadnici bošnjačkomuslimanske političke i akademske elite danas naglašavaju da smo „mi dio Evrope oduvijek”, da smo „mi stari evropski narod”, a njihovi hrvatskokatolički pandani deklamiraju o Hrvatima u Bosni i Hercegovini kao „nositeljima europskih vrijednosti“, to nekakvu faktičnost može sadržavati samo u geografskom smislu; mnogo je više razloga za obrnutu tvrdnju: da “mi” (svi “mi” u Bosni: Bošnjaci, Hrvati, Srbi…) u  povijesno-civilizacijskom smislu zapravo nismo evropski narodi, barem ne do austrougarskoga preuzimanja vlasti nad Bosnom i Hercegovinom. Naravno, ne pridajući toj kvalifikaciji nikakvo vrednosno već samo tipološko značenje.

Od vremena u kojemu u Bosni nastaju prvi institucionalni oblici njegovanja kritičke znanosti (austrougarsko razdoblje 1878 – 1918), promijenilo se nekoliko državno-političkih okvira i ideoloških sustava, a ni u jednome od njih nije napravljena sintetska kritička historija Bosne i Hercegovine. Nije to uspjelo ni u razvijenomu razdoblju posljednje Jugoslavije (1970 – 1990), kada je Bosna i Hercegovina već imala snažnu republičku, kvazidržavnu samosvijest, te razvijene znanstvenoistraživačke institucije i školovane stručnjake, a službeno je vladala ideologija koja je negirala nacionalne partikularizme, tvrdeći da ih je povijesno nadrasla i politički neutralizirala. Više decenija radilo se na takvom projektu historije Bosne i Hercegovine u okviru Akademije nauka i umjetnosti, ali se već tada  u znanstvenim krugovima znalo da je tumačenje osmanskoga razdoblja predmet sporenja dvaju nepomirljivih pristupa, u osnovi nacionalnoideoloških, zbog čega je nemoguće da taj projekt bude završen. Slično je bilo i s projektom kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Razdoblje do osmanske okupacije je obrađeno i objavljeno već 1966. godine (Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Alojz Benac, Đuro Basler, Borivoj Čović, Esad Pašalić, Nada Miletić, Pavao Anđelić, Sarajevo 1966), da bi doživjelo još jedno,  znanstveno ažurirano izdanje 1984. godine. Nastavak projekta, kulturna povijest osmanskoga razdoblja, koji je cijelo to vrijeme figurirao u planovima biblioteke Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, međutim, nikada nije napravljen. Razlog je očigledan: u vezi s vrednovanjem osmanske epohe u povijesti Bosne i Hercegovine nikada kod nas nije dostignuto iole koherentno stajalište – ni u znanosti a kamoli u ideologijskim slikama i prosudbama. Danas smo od toga dalje nego ikada prije.

Sarajevo, sjeseni 2017.

Izvor: ivanlovrenovic.com


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Pojava „novih zidova“ u Njemačkoj, a „Berlinskog“ kod nas

Piše: Mile Lasić

Facebook me u prošli utorak podsjetio da su Nijemci po 27. put obilježavali 03. listopad – “Dan Nijemaca” (Der Tag der Deutschen), odnosno “Dan njemačkog jedinstva” (Der Tag der deutschen Einheit), iliti “Dan ponovnog ujedinjenja Njemačke” (Der Tag der Wiedervereinigung Deutschlands). Kao što čitatelji vjerojatno znaju, SR Njemačka je igrom sudbine postala i mojom drugom domovinom i u njoj žive i moji najbliži. No, to su strogo osobne stvari, puno je relevantnije za ovu priču što sam je tijekom dugih 18 godina koje sam proživio u njoj naučio cijeniti kao nijednu drugu zemlju u svijetu. Iz kritičke vizure sveučilišnog profesora politologije i „eurologije“ posebice cijenim, naravno, što joj je  – poslije dvostrukog sunovrata u dva svjetska rata, uključivo strmoglava u Holokaust i uopće u  barbarizam Drugog svjetskog rata –  uspjelo postati  “zdravim društvom“, pa čak i središnjom zemljom obzirne političke kulture i svojevrsnim „motorom“ europskih integracija. Njoj su se posrećili 09. studenog 1989. godine i pad Berlinskog zida i ukidanje  „željezne zavjese“, pa potom i par excellence „političko čudo“ mirnog ujedinjenja dviju njemačkih država 03. listopada 1990. godine. Naravno, u njoj nije ni 27 godina poslije „ponovno sraslo ono što pripada jedno drugomu“, kako je svojoj ujedinjenoj zemlji poželio njezin bivši kancelar i dobitnik Nobelove nagrade za mir Willy Brandt u momentu ujedinjenja, ali u njezinom životu danas sa svim problemima ima više normalnosti nego u bilo kojem drugom kutku svijeta. Ovi su redovi, dakako, isprovocirani posve pogrešnim interpretacijama posljednjih njemačkih saveznih izbora, onih od 24. rujna ove godine, na kojima nije pobijedio fašizam, kako se posve pristrano i pogrešno interpretiraju rezultati izbora u zemljama sumnjivih demokratskih mjerila i u svijetu i na prostorima „Zapadnog Balkana“. Nastavi čitati “Pojava „novih zidova“ u Njemačkoj, a „Berlinskog“ kod nas”

‘Pitanje krivnje’ i ‘groblje Mira’ na brdu Bile iznad Mostara

Kratko, dvadeseto stoljeće (1914. – 1989.), po Hobsbowmovim kriterijima, je obilježeno s tri planetarna totalitarizma, pri čemu se posebice kod klerikalnih i nacionalističkih ideologa uobičajila praksa suviše olakog izjednačavanja fašizma, nacional-socijalizma i komunizma. Zato u uvodu i navedimo mišljenje pokojnog Ralfa Dahrendorfa (1929-2009), uglednog britanskog sociologa njemačkog podrijetla svjetskog glasa: “S mnogih se strana tvrdi da je jedna ideologija – fašizam – bila reakcija na drugu – komunizam. To smatram krajnje pogrešnim. Oba fenomena se razlikuju onoliko koliko su i isprepleteni. Zajedničko im je odbijanje otvorenog društva, oba postavljaju apsolutne zahtjeve. Pojam totalitarizam označava poprilično dobro njihovo zajedničko obilježje, i s njim se mogu okarakterizirati u najmanju ruku Hitlerov i Staljinov režim.” Tome se može dodati kako se u međuvremenu uobičajilo razlikovati i „fašizam“ Mussolinijevih boja od „nacional-socijalizma“Hitlerove Njemačke i njezinih satelita…

Gledajući nedavno na lokalnoj mostarskoj televiziji „Oscar C“ reprizu kolovoške komemoracije na brdu Bile iznad Mostara, kojom je obilježena „70. godišnjica komunističkih i zločina totalitarnih režima“,kako je glasio i nadnaslov u Večernjem listu u prilogu „Najveće Groblje mira kod Hrvata“ (24. kolovoz 2015.), uvjerio sam se i po tisućiti put kako se u ovom dijelu svijeta ne razlikuju totalitarne ideologije i prakse, kako to sugerira sir Ralf Dahrendorf, nego se ciljno razvija odium samo prema jednom od totalitarizama, dok se o druga dva uglavnom šuti.

Pored svih drugih kulturoloških i političkih šteta koje ovaj redukcionizam proizvodi, vjerojatno je ponajgore što se na taj način nitko, ama baš nitko, ne namjerava pozabaviti i vječitim Jaspersovim „pitanjem krivnje“ za zločine sviju ideologija i vlastite (su)odgovornosti za njih. Dapače, u BiH i u zemljama slijednicama bivše SFRJ se živi svojevrsni „socijalni Alzheimer“: ciljno se brišu nepodobna sjećanja i sustavno njeguju viktimizacijski narativi, koji podrazumijevaju iluziju o impliciranoj nevinosti, dobroti vlastite vjere i nacije, što je redukcionistička podvala velikog formata upravo kritičkoj kulturi sjećanja, toj temeljnoj pretpostavci ozdravljenja bolesnih društava…

* * *

Nije ovo, naravno, samo pokušaj dekonstrukcije otužnih pojava kod Hrvata u BiH. Posvuda u zemljama jugoistoka Europe stiliziraju se vlastiti kolektiviteti u žrtve onih drugih, dok se malo tko pita o vlastitoj krivnji i odgovornosti za velike tragedije koje su se ciklično događale svim narodima i zemljama ovog prostora. Nekako točno onoliko koliko su se u prošlom sustavu ignorirala stradanja pripadnika poraženih „fašističkih pokreta“, toliko se danas naglašavaju zločini „komunističkog pokreta“, te posljedično ignoriraju žrtve i fašizma i nacizma, što je nedopustivo sa stanovišta povijesne istine, ma koliko do nje bilo teško doći. Ne treba ni reći, nedopustivo je i sa stanovišta  moralne, političke i metafizičke odgovornosti iz Jaspersova naputka o nužnosti preuzimanja na sebe svih vrsta krivnje izuzev kaznene/krivične, koja je uvijek i posvuda strogo individualna. Nije, veliki problem u mojem razumijevanju što se propituje „krvavi trag“ i pripadnika pobjedničkih pokreta u Drugom svjetskom ratu, dapače, i to je nužno,  ali jest ozbiljan civilizacijski problem ako se  rehabilitiraju, to jest oslobađaju odgovornosti prononsirani pokreti i vođe fašističkih i nacističkih totalitarizama. U Srbiji je, primjerice, partizanski pokret Josipa Broza sotoniziran do te mjere da je postalo „normalnim“ da se četnički pokret Draže Mihailovića stilizirao kao „drugi antifašistički pokret“,dok je srpski pandan talijanskom i njemačkom pijunu i velikom ustaškom zlikovcu Anti Paveliću, dakle njemački sluga general Milan Nedić u pripremi za rehabilitaciju. U Srbiji i Hrvatskoj se, ali i drugdje, dakle, vrši neskrivena i nekritička revizija povijesti, koja podrazumijeva ostajanje u raljama totalitarnih ideologija.

Ugledni zagrebački  socijalni psiholog, profesor Ivan Šiber je nedavno smisleno objasnio kako se hrvatsko društvo raspolučilo po liniji pripadnosti ustaškom/domobranskom i partizanskom pokretu, pa četiri od pet potomaka očeva ili djedova ustaša/partizana se opredjeljuju logikom pripadnosti svojih predaka, što je najgora posljedica „građanskih ratova sjećanja“ među Hrvatima. Zbog toga mi se i učinilo kako ne smije ostati neodgovorenim pitanjem: koju funkciju ima „najveće Groblje mira kod Hrvata“, jer je previše indicija kako bi trebalo imati istu kao i „Bleiburg“,dakle selektivnu, te zaustaviti kritičko propitivanje vlastitih tragedija u prošlosti. Time bi se i definitivno zapriječio nužan rad na odgovornom radu na “nacionalnom pamćenju” i formiranje pretpostavki za kritičku kulturu sjećanja, ma koliko bila pretpostavka ozdravljenja bolesnih društava. Posebno je apsurdno što su se i hrvatski politički prvaci i katoličke duhovne elite u Bosni i Hercegovini upustile u neskriveno potvrđivanje ponajveće stigme 20. stoljeća, one koja je Hrvate u cijelosti smještala u ekstremno desno političko polje, kojem su „genetski“ skloni, kako je tvrdila desetljećima velikosrpska propaganda, a i danas tvrdi slično. Ozbiljna historiografija je, pak, odgovorila na pitanje ponašanja pojedinih regija u ratu u ovisnosti od objektivne situacije, pa ne treba dokazivati kako nitko nije predodređen za neki od totalitarizama, nego su oni izraz  (pred)političkih stanja i posve određenih (geo)politika, koji su i doveli do njihova rađanja, pa su potom oformljeni određeni resantimani i tipovi političke kulture, neprevladani do danas. Totalitarizmi se, dakako, češće događaju onim narodima i kulturama u kojima su ideje prosvjetiteljstva i političke moderne „krhke biljke“, pa je u njima i prilika za „vječiti povratak fašizma“ (Rob Riemen) veća nego u ambijentima slobodnih društava, pravne države i demokracije. Jednako je tako i s iluzijama glede „komunizma“…

U cijeloj regiji jugoistoka Europe se dugo i predugo i bez ikakvog stida i odgovornosti govorile laži i prostote, pa su se u vremenima poslije pada „željezne zavjese“ odnjegovali brojne jednodimenzionalnosti, koje su imale ambiciju da se novoformirane „elite“, ili one stare i dogmatski okoštale, pojave i kao vlasnici povijesnih istina i monopolisti u oblasti kulture sjećanja. Time su one i propustile priliku za tzv. drugu liberalnu revoluciju, kako Ernest Gellner zove ovu priliku za narode istočne i jugoistočne Europe, ili „drugu političku modernu“, kako isti proces zovu neki drugi ugledni autori. U tome nema bitnije razlike između etnonacionalističkih i pseudograđanskih politi-kracija, jer i jedni i drugi  misle dobro o sebi i svojoj ideologiji i loše o drugima i njihovim ideologijama. Zajedničko im je što su ujedinjeni protiv bilo kakve ozbiljnije političke i kulturološke modernizacije. Otuda i jedni i drugi jednostrano čitaju razne „rezolucije“, ili ih  instrumentaliziraju u međusobne političke obračune, čiji je cilj držati puk u pokornosti. Zbog svega toga se i mora precizirati: bilo da se brkaju važni pojmovi namjerno, ili iz nehaja i neznanja, svaki totalitarizam (i fašizam i nacizam i „komunizam“) zaslužuje kritičko propitivanje, pa i prijezir njihovih zločinačkih praksi, jer je u krajnjem posve svejedno jesu li zločini počinjeni u ime klase ili rase, u ime ideologije „svjetske revolucije“ ili ideologije „krvi i tla“. Krajnje je vrijeme, dakle, da se ideologije i politike koje s razlogom povezuje  sintagma „glavni neprijatelji otvorenog društva“ (Karl Popper) pošalju u ropotarnicu povijesti. Pri tomu  se ne smije odreći i onih ideja koje se pripisuju „komunizmu“, iako su u osnovi plemenite ideje prvih kršćana i socijal-utopista o jednakopravnosti. Nužno se, dakle, odreći i „komunizma“ u svemu onomu u čemu nalikuje na fašizam i nacizam, a to je ideologija i politika nasilja, kao i neskrivena negacija pluralnosti i demokracije, služeći se popperovskim jezikom Ernesta Gellnera.

* * *

Na ovogodišnjoj komemorativnoj svečanosti na brdu Bile iznad Mostara, u Gorancima, otklonjene su i posljednje dileme kako bi se tvorci ovog projekta mogli predomisliti, pa i odustati od opasne političke i kulturološke avanture, u čijoj je osnovi komemoriranje posve suprotno komemoriranju sličnih događaja u SR Njemačkoj, ili uopće u zapadnom svijetu. Uz već poduzete prilazne infrastrukturne radove i podignutu betonsku crkvicu, naime, obznanjeno je kako bi se u žurnom tempu trebalo izgraditi i 50.000 križeva. Samo je pretpostaviti kome bi bili u spomen, mada je bilo govora da su „svima, ma pod kojom čizmom pali“, ali i leksika i gestika su posvjedočili nešto posve drugo. Doduše, između redova bi se dala iščitati i ambicija kako je riječ o memorijalu onima koji nemaju svoje grobove jer su iščezli na „križnim putovima“ i u drugim nesrećama. Takvima se, pak, s razlogom i uz visoki pijetet posvuda u civiliziranom svijetu podižu spomenici neznanom vojniku, ili im se na drugi način odaje zakašnjeli spomen, dok se na jednom proplanku iznad Mostara i Širokog Brijega demonstrira megalomanija. Ili se, doista, žele popisati imena „nestalih u stoljeću“ (I. Lovrenović) – stoljeću „propalih utopija“ (G. Grass), ili „kratkom stoljeću“ (E. Hobsbowm) i k tomu „zlom stoljeću“ triju totalitarizama? Za takvu ambiciju tek nedostaju intelektualni i politički kapaciteti u ovom dijelu svijeta, uključivo i među Hrvatima. Uostalom, to bi bila  „mission impossible“ i  za mnogo razvijenije i kulturološko-politički osvještenije zemlje i narode.

Postoje, pak, ozbiljne sumnje kako se pod egidom osude „komunizma“ i ne radi o drugom do o profitabilnom građevinskom pothvatu aktualnih gospodara naših života u ovom dijelu svijeta, te tek potom i o opasnim i dalekosežnim manipulacijama hrvatskih ljudi u korist određene političke opcije i svjetonazora. Ma što bilo, temeljem do sada demonstriranog sumnjati je kako će se u bliskoj budućnosti obilježavati povijesne tragedije hrvatskog naroda na način kako to žrtve, ma pod kojim znakom pale, zaslužuju, te se s razlogom bojati da će se još više zacementirati viktimizacijski narativi, kako bi se i definitivno spriječila transformacija viktimizacijske paradigme u paradigmu kritičke kulture sjećanja. U prilog ove hipoteze govore i vrlo manipulativne interpretacije Rezolucije Vijeća Europe 1481/2006, kojima se služe HDZ-ovske, Hrvatsko-narodno-saborske, tobože svehrvatske interpretacije, koje su posve explicite došle do izražaja i na ovogodišnjoj svečanosti na brdu Bile iznad Mostara. Ma kako došlo do njezina usvajanja, o čemu govorimo u nastavku, vrijedi primijetiti da se u uvodnim točkama (2., 3., i 4.) Rezolucija VE 1481 ne govori na način kako ih interpretiraju hrvatski političari i duhovnici. Uostalom uvjerite se i sami čitajući par uvodnih točaka Rezolucije VE 1481 ovdje, ili  njezin kompletan sadržaj na ovoj web stranici (objavljen u pdf formatu i u online izdanju na pravnadatoteka.hr…, pri čemu je krivo prevedena engl. imenica „Need“ u naslovu kao „nužnost“, umjesto „potreba“, dok je Parlamentarna skupština VE pobrkana s Europskim parlamentom, čime se ova rezolucija pogrješno pripisala Europskoj uniji):

„ … 2. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava. Povrede (ljudskih prava op.p.) su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma.

  1. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata. Interpretacija oba načela ozakonila je »eliminaciju« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje. To je posebno bio slučaj s ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili ljude ostalih zemalja.
  2. Skupština priznaje kako su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke europske komunističke stranke pridonijele postignuću demokracije…“

Ako idejni organizatori projekta „groblja Mira“ nisu do sada uopće pažljivo čitali Rezoluciju VE 1481, predlažem da to nadoknade ili ubuduće budu oprezniji s pogrešnim  instrumentalizacijama u funkciji viktimizacijskih narativa i politika. Sumnjati je, ipak, da im nedostaju i suptilnija znanja o nužnosti poštenog govora o prošlosti i postignućima kritičke kulture sjećanja u ozdravjelim društvima. Bio kako da jest, i po njih same i sve nas bi bilo bolje kad bi umjeli pronaći odgovore na pitanja kako izbjeći nacionalističko-provincijalnu manipulaciju politički naivnim ljudima ovog podneblja putem samostigmatizacije u ono što hrvatski ljudi nisu. Nisu, naime, predodređeni biti sljedbenici totalitarnih ideologija i politika,  ma koje od njih, pogotovo ne na početku 21. stoljeća! Najgore je, dakle, što je politički i crkveni igrokaz na „Groblju mira“izraz neskrivenog redukcionizma, pa samim time nije dostojanstven spomen mrtvima, kojeg oni, kao i nestali – „kleti“, zaslužuju. Uostalom, ne radi se u ovom  otklonu (ili prosvjedu) protiv političke i kulturološke avanture s „Grobljem mira“ u Gorancima o obrani  komunističkog sustava u bivšoj Jugoslaviji, kako bi se moglo pomisliti, jer sam kao vrlo mlad čovjek u njemu časno obavljao neke poslove u sjenci važnih ljudi, nego o kritici implicirajućeg amnestiranja antihrvatskog i anticivilizacijskog projekta oličenog u NDH, koja nije bila ni neovisna, ni država, ni hrvatska, nego puki satelit „sila osovine“. Opravdana kritika i „komunizma“ glede njegovih zločina i drugih nedostataka ima itekako mjesta i opravdanja samo pod uvjetom da oni koji to čine nemaju nikakve iluzije o NDH, ili o bilo kojem vlastitom zlu, recimo o ružnim događanjima u ratovima iz devedesetih godina 20. stoljeća, počinjenih i u Hercegovini i u Srednjoj Bosni. Tek potom ima se pravo zahtijevati i pošten govor od Srba i Bošnjaka za njihov udio u užasu koji smo priredili jedni drugima! Uostalom, o kakvoj se improvizaciji radi i s olakom instrumentalizacijom Rezolucije 1481 govori i notorna gramatička nepismenost, pa na kamenu temeljcu memorijala i doslovce piše „groblje“ s početnim malim, a „Mir“ s početnim velikim slovom („groblje Mira“)! Nije, dakako, toliko problem u napisu na kamen temeljcu, koliko u uprezanju ovog projekta u hrvatsku viktimizacijsku politiku,  pri čemu nije nimalo utješno što i Bošnjaci i Srbi rade to isto. Konkretnije govoreći, da su se autori projekta „groblja Mira“ opredijelili za viktimizacijski narativ i politiku, za kontraproduktivnu patetiku i stilistiku Bleiburga, ne svjedoči samo počasno mjesto predstavnika Bleiburškog voda na komemoraciji u Gorancima, nego cjelokupni happening nedozrelih „elita“, koje misle kako se bez stida za hrvatske zločine počinjene u ime vlastite vjere i nacije može uopće izboriti jednakopravno mjesto Hrvata u zajednici naroda u BiH.

Već se četvrt stoljeća bavim kritičkom kulturom sjećanja, pa se usuđujem ustvrditi: putom kojim se pošlo se ne može nikud stići, izuzev u povijesne reprize vlastitih zabluda i tragedija. U svakom slučaju se ne može postati „zdravim društvom“, po uzoru na Nijemce, koji su se prvo postidjeli i pokajali kako bi potom s mjerom i dostojanstvom obilježavali mjesta i žrtve tuđih i vlastitih stradanja,  bez sentimenta za nacističke glavešine i njihove SS-izvršitelje, bez respekta za ideologije „krvi i tla“.Zbog toga i jest  Njemačka danas „politička zajednica“ u kojoj živi 15,5 milijuna njezinih građana s tzv. migracijskom pozadinom, dok milijuni novih izbjeglica žure postati „novi Nijemci“ i „novi Europljani“. Posve usputno kazano, ružna je beskrajno bila i stilizacija njemačke udruge koja se dostojanstveno brine o njemačkim vojničkim grobljima (pa i o kostima njemačkih vojnika palih u blizini „Groblja mira“ u Gorancima) u „kriptonacističku“ udrugu, kako je to rađeno u nekim bh. medijima. Križevi iznad kostiju njemačkih vojnika bi mogli imati, čak, veću težinu nego bezimeni križevi u budućem hercegovačkom „Arlingtonu“. Ali, ma što s tim bilo, bez Jaspersovog „pitanja krivnje“ (vidjeti najvažnije izvode iz njegova znamenita djela na mojoj web stranici) tijekom komemoriranja bilo kojih, pa i hrvatskih žrtava i hrvatskih nesreća, nema ozdravljenja. Uostalom, s kojim se pravom monopoliziraju i na ekstremno redukcionistički način svode sveukupna hrvatska sjećanja na komemoraciju koju razumiju samo nositelji desne političke opcije kod Hrvata, potpomognuti nekritičnom podrškom iz redova Katoličke crkve? Zašto hrvatski nacionalisti misle kako su „mjera stvari“ po svim, pa i ovim pitanjima u ovom dijelu svijeta, to jest da  biti  “politički Hrvat“ znači ponašati se kao provincijalac, po njihovoj slici i prilici? Nije li i kod nas posrijedi ono što mladi doktor politologije i književnik Nebojša Lujanović s razlogom naziva: „Etno-fašizam, kućni pritajeni fašizam, fašizam srastao s kapitalizmom…“ Zar “hrvatsvo”, posebice ono političkog predznaka ne znači upravo kontra-angažman primordijalističkom razumijevanju svijeta koji vodi ka kozmopolitiziranim identitetima i ambijentima, u kojima se konačno rađa  i „politička zajednica“, u kojoj se svaki „ethnos“, pa i hrvatski, transformira konačno u „demos“?

* * *

Iz razloga što se Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481/2006 – Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes) instrumentalizira i redukcionistički tumači u svim zemljama bivše Jugoslavije, pa i posebice među neukim hrvatskim medijskim i političkim djelatnicima u BiH, potrebno je kazati i sljedeće:

Rezolucije No. 1481 je prihvaćena 25. siječnja 2006. godine u Strasbourgu od Parlamentarne skupštine Vijeća Europe i u njoj se „… osudilo masovno kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina…“ U tomu i nema ničeg prijepornog. No, Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 je utemeljena na „Crnoj knjizi komunizma…“, ili kako se u prijevodu na hrvatski jezik s francuskog izvornika iz 1997. godine (“Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression”) punim imenom zove „Crna knjiga komunizma – Zločini, teror, represija (Politička kultura, Golden marketing, Zagreb 1999.). Bez podataka o zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji, „Crna knjiga…“ ovako specifira zločine komunističkih režima po zemljama i regijama: Kina: 65 milijuna; Sovjetski Savez: 20 milijuna; Afrika: 1.7 milijuna; Afganistan: 1,5 milijuna; Sjeverna Koreja: 2 milijuna; Kambodža: 2 milijuna; Istočna Europa: milijun; Vijetnam: milijun; Latinska Amerika: 150.000…

Najviše prijepora su izazvale, ipak, tvrdnje autora Stephane Courtoisa u uvodu ove knjige kako je u „crvenom holokaustu“, to jest u komunističkim genocidima ubijeno četiri puta više ljudi nego što je ubijeno od strane režima „sila osovine“ – Hitlerovog i Mussolinijeveg totalitarizma, uz svesrdnu pomoć njihovih satelita, kakva je bila i Pavelićeva NDH. Za Stephane Courtoisa se kaže da je bio u prošlosti „militantni komunist“, dok je po mišljenju dvojice-koautora ove tužne knjige Nicolasa Wertha i Jean-Louis Margolina, koji su se javno odrekli ovog projekta, Curtois bio opsjednut dosezanjem brojke od 100 milijuna komunističkih žrtava. Nažalost, i po njihovom nešto opreznijem procjenjivanju, ukupan broj žrtava komunističkih režima kreće se između 65 i 93 milijuna. Ova kontroverzna knjiga se i ne bi spominjala ovdje da nije na njezinim podatcima utemeljena i Rezolucija Vijeća Europe 1481 iz siječnja 2006. Spomenutoj knjizi se spočitavaju, naime, i vjerodostojnost i propitljivost strahotnih podataka, što je i dovelo do toga da Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 nije usvojena s respektabilnom većinom. Nju su, zapravo, podržali samo zastupnici Europske pučke stranke i pojedinci ili manje liberalne skupine lijeve i socijaldemokratske orijentacije. Od ukupno 317 parlamentaraca u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe samo su 153 parlamentarca pristupili izjašnjavanju, pa je tek njih 99 od onih 153 izglasovalo Rezoluciju 1481, dok je četrdeset i dvoje parlamentaraca glasovalo protiv, a dvanaestoro se suzdržalo. Egzaktni podatci o načinu pripremanja i izglasavanju Rezolucije Vijeća Europe 1481/2006 objašnjava nam i njezinu potonju sudbinu, koja se kreće u rasponu od ignoriranja na lijevom političkom spektru do neumjerenog pozivanja na desnom, doslovce kao da i nije riječ o instrumentu koji nema pravnu, nego ima samo političku i moralnu težinu. Time se ne želi reći da je bilo koju rezoluciju ili deklaraciju VE preporučljivo podcjenjivati. Dapače, ali nije preporučljivo ni njima manipulirati! Nažalost, u vrlo provinicijalnim interpretacijama dijela hrvatske javnosti, ova je rezolucija protumačena kao poziv za izjednačavanje nacizma i fašizma s komunizmom i u doktrinarnom pogledu a ne samo glede kršenja ljudskih prava i primijenjenog nasilja. Tako se i stiglo u minsko revizionističko polje glede njihovih posve oprečnih uloga u Drugom svjetskom ratu. Otuda je i u hrvatskim reinterpretacijama ove vrste postalo posve svejedno tko su bili ustaše, a tko partizani, tko je stvarno nešto doprinio stvaranju elemenata hrvatske državnosti u NOB-u (putem ZAVNOH-a) i kasnije u SFRJ, tko je doista vodio Hrvate među narode i zemlje pobjednice, a tko ih je vodio u izopćenje, u krug poraženih i poniženih naroda i zemalja.

Time što se ne želi znati tko su bili sateliti Hitlerova režima, a tko pripadnici antifašističke koalicije griješi se i prema povijesnoj istini i velikim žrtvama koje su podnijeli oni koji su pali za slobodnu Hrvatsku unutar Jugoslavije na strani sila pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Uostalom, takvo što se ne radi ni u jednoj respektabilnoj političkoj kulturi. Ovim se, dakako, ne niječu zločini počinjeni i od strane pobjednika, nego se ustaje protiv zlih namjera  izjednačavanja pripadnika „sila osovine“ i „antifašističke koalicije“, u kojoj su bili i hrvatski  nekomunisti i komunisti, inače ne bi bilo ni današnje Republike Hrvatske u postojećim granicama i kao priznatog subjekta međunarodnog prava. U vezi sa sudbinom Rezolucije VE 1481/2006 treba, također, reći kako se 13 godina poslije produktivno oplemenila tako što je i izrijekom spomenuta u jednoj doista važnoj, te daleko manje jednostranoj deklaraciji Europskog parlamenta, onoj o „Europskom danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“, prihvaćenoj 02. travnja 2009. godine respektabilnom većinom u EP-u: s 533 glasa “za”, 44 “protiv” i 33 suzdržana. (Europski parlament je u tom trenutku brojio 736 zastupnika, dok danas broji 751) U mnogim zemljama se u međuvremenu upravo ovaj datum obilježava kao „Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“, pa bi velikim pro-Europljanima među Hrvatima u BiH, tim modernim gospodarima naših života, netko dobro savjetovao da redukcionistički datum, kakav je 23. kolovoza, zamijene 02. travnjem. K tomu bi se moglo tog dana umjesto na „Groblju mira“ ako već ne na  „Partizanskom groblju“ (koje bi svaka odgovorna vlast držala urednim, iz poštovanja velikog umjetnika i čovjeka, pokojnog Bogdana Bogdanovića, ili sebe radi), tada na Španjolskom trgu u Mostaru odavati počast žrtvama, uključivo svim hrvatskim žrtvama, ma pod kojom čizmom pali!

* * *

Ne, kritička kultura sjećanja po uzoru na Nijemce nije na hrvatskoj, niti na nekoj drugoj nacionalnoj „agendi“ u zemljama jugoistoka Europe. O tomu sam govorio i u knjizi „Kultura sjećanja“ (FES, 2011.) i u knjizi „Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja“ (Friedrich Ebert Stiftung, 2015.),  koja je promovirana sredinom rujna ove godine u Banja Luci na važnoj regionalnoj konferenciji o kulturi sjećanja, na kojoj je konstatirano da živimo već spomenuti „socijalni Alzheimer“ (Ž. Korać) i „udobnost selektivnog sjećanja“ (Ž. Puhovski). Iz te tobožnje udobnosti u konačnici i proizlazi  „prokletstvo selektivnog sjećanja“, kao priprema za sljedeće ratove, replicirao sam kolegi Puhovskom na njegovu primjedbu kako mu se ne dopada naslov moje knjige. Ove moje knjige preporučam, dakako, i hrvatskim i svim drugim političkim, duhovnim i kulturološkim „elitama“, uz rizik da ismijaju moju naivnost, jer su moji vapaji za istinom i pravdom kontrapunkt njihovim viktimizacijskim narativima i politikama. (Vidjeti, dakle, u rubrici Knjige na ovoj web stranici  sadržaje ovih knjiga u pdf-formatu!) Dakako, puno je realnije očekivati kako će i ova n ova,, kao i ona nešto starija knjiga ostati „temeljito nepročitana“, kako je i prorokovao njezin recenzent dr. sc. Dragan Markovina, nedavno nagrađen „Nagradom Mirko Kovač“ u Rovinju, za knjigu „Tišina poraženog grada“, u kojoj se bavi sudbinom Mostara na sličan način kako se i u prvoj njegovoj knjizi bavio slučajevima Splita i Mostara u kulturi sjećanja. Mladom autoru me, inače, svojedobno privukla fusnota u njegovoj prvoj knjizi, jer je uočio moje „nepripadanje“ nikomu, što je zapravo sudbina svih koji se pošteno bave bolnim temama. Jer, čim na iskren i bolan način provocirate stid zbog sunovrata u barbarizam velikog formata, pa potom i sram i suze za sve ponižene i uvrijeđene u svim ratovima, uključivo u onim s kraja 20. stoljeća, prepoznaju vas kao protivnika viktimizacijskih narativa i time slabog „Hrvata“ (i vice versa …), ili vas oni drugi, naduti, u ime njihovih jednodimenzionalnih pseudograđanskih i pseudolijevih ideologija i propalih politika bezočno optužuju da ste maltene ideolog nacionalističkih politika, jer niste i ne možete ni s njima. Teško, dakle,  kritičkim glasovima u javnom prostoru sve dok tobožnje političke, duhovne i akademske elite grade „budućnost“ na opisanim ideološkim narativima i politikama. U podijeljenim i jednodimenzionalnim javnostima „u zemlji zarobljenog uma“,  kakva je BiH, jednostavno i nema mjesta za sumnju, kritičko propitivanje, ni za „pitanja krivnje“ i kritičku kulturu sjećanja, nego se skoro svi slijepo drže ideoloških zabluda i viktimo-transgresijskih politika koje ne vode u budućnost, nego u prošlost. Zapravo, tvrdoglavo jednodimenzionalno obilježavanje teških trauma u prošlosti – i na hrvatski i bošnjački i srpski način –  svjedoči neizravno i o žurnoj potrebi europeizacije i kozmopolitizacije i ambijenata i identiteta, kako bi to formulirao pokojni profesor Ulrich Beck. Ili, kako bi to precizirala ugledna profesorica sa Sveučilišta u Konstanzi Aleide Assmann: „Rad na nacionalnom pamćenju je neugodan, ali je nužan“. Time je uvažena profesorica mislila na pošten, kritički i propitujući rad, na dekonstrukciji vlastitih „tamnih fleka“ u bližoj ili daljoj prošlosti, a ne na proizvodnju primordijalističkih i perenijalističkih laži, čemu su nažalost sklone historiografije, politologije i sociologije u svim našim političkim i akademskim centrima.

Ipak, mora prestati sa svim tim narativima i politikama, dostojnim jedino prezrenja, pa se učiti prvo postidjeti, kako bismo potom imali pravo i dostojanstveno oplakivati svoje mrtve, ma gdje i kako pali, u ime ma koje ideologije to bilo, što nam je u vrijednoj kulturološkoj zaostavštini oporučio  i pokojni njemački nobelovac G. Grass.

Pogledavam u kalendar, vidim da je 02. studenog „Dušni dan – spomen mrtvih“, kojeg kolokvijalno zovemo „Dan mrtvih“, a bilo bi vrlo smisleno da ga razumijemo i kao „dan kletih“, to jest onih nestalih u pustošima, ljudima bez imena na grobovima, ako ih uopće imaju, što su nam u strašno nasljeđe ostavile upravo tri totalitarne ideologije 20. stoljeća.  I meni valja ovih dana na groblje Šarampovo na rubu Mostarskog blata, pa zapaliti moju agnostičku svijeću i srodnicima u grobovima i „kletima“ – iščezlima u 20. stoljeću. Rekoh i spasih dušu svoju…

Mile Lasić


Iz knjige: Lasić M., Uzaludni proeuropski pledoaje, Akulturacija, Opuzen, Synopsis, Sarajevo, 2016., str. 153-168.
Na Dušni dan, 2. studenog 2015. / Herzegovina IN, 21. kolovoza 2017.

 

Pratite nas na Facebooku Twitteru

 

Zašto je Republika Srpska neuspješna?

Nacionalisti sve tri boje njeguju „vrijednosti“ mržnje. Mržnju u koju ulažu iz HDZ-a, SNSD-a i SDA kao tri stožerne nacionalističke stranke osmišljavaju u raznim oblicima akademski poltroni, intelektualci, novinari i kulturne institucije. Time mržnja postaje kompleksna. Ekonomija se objašnjava istim aršinima, pa se neuspjeh opravdava blokadom koja dolazi iz drugog tabora. Nesumnjivo, blokade najčešće i postoje na državnoj razini u kojim predvodi Dodik, dok Čović u skladu sa interesima pomaže čas Dodika, čas ucjenjuje Izetbegovića. Međutim, državna vlast ne upravlja svim novcem. Dapače, osnova ekonomije nalazi se u vladajućim garniturama entiteta. Drugim riječima, u homogenim sredinama s jednim narodom sve bi trebalo funkcionisati po logici na kojoj instistiraju nacionalisti. Takva jedinica postoji pod imenom Republika Srpska.

Republika Srpska, sa srpskim narodom i srpskom zemljom, sa srpskim simbolima i kulturom, pod srpskim nebom i sa 357 km granice sa srpskom Srbijom, koja se u prethodnom ratu pobrinula da ništa nesrpsko ne ostane tu, trebala bi ozbiljno figurirati za ekonomski El Dorado. Pridjev srpski kojeg do zlostavljanja koristi Milorad Dodik otprilike izgleda kao u prethodnoj rečenici.

Vlast u Republici Srpskoj je centralizirana, nema kantona niti stotinu razina vlasti. Svim tim razinama upravlja jedna stranka, SNSD Milorada Dodika. Ni tu nije kraj, nema opozicije koja bi usporavala napredak Republike Srpske. Intelektualci su desni i liberalni, uz čest slučaj da su liberalni gori od najgorih nacionalista. Svaki izdajnik koji bi stao na put ekonomskom razvoju lako bi bio spržen. Mediji su pod kontrolom Milorada Dodika, takva situacija onemogućava trovanje poduzetničke klime od strane izdajnika o kojim Dodik često govori, pa ni mediji nisu nikakva prepreka za ekonomski rast Republike Srpske. Ništa ne stoji na putu razvoju Republike Srpske.

Ekonomski pokazatelji pokazuju da ima kantona u Federaciji BiH koji zarađuju više novca od cijele Republike Srpske. Penzije u RS-u su niže od penzija u FBiH. BDP je slabiji, a odlazak mladih po nekim procjenama je veći. Federacija BiH je uz to i administrativno složenija, sa kantonima i dva većinska naroda. Uprkos tome, podaci iz 2015. godine pokazuju da je RS zabilježila propast čak 630 preduzeća. O stanju firmi poput Šume Republike Srpske ili rafinerijama Modriča i Brod, te termoelektrani Ugljevik ne moramo ni govoriti. Ni prirodna bogatstva niti izlaz na plovnu Savu ne pomažu ekonomskom razvoju RS.

Iako je očajna situacija u kojoj se nalazi Republika Srpska vidljiva golim okom, saudijska diktatura kojoj teži Milorad Dodik ne dozvoljava ikakva ozbiljna pitanja o ekonomskoj propasti prezaduženog entiteta. Stvari su dodatno otežane negativnim prirodnim priraštajem. Niko ne želi rađati djecu u propaloj ekonomiji.

Republika Srpska ogledan je primjer i najbolji dokaz da su priče o homogenoj teritorijalnoj i administrativnoj jedinici u kojoj će ekonomija procvjetati jednom kad ne bude drugih naroda puna i potpuna laž. Milorad Dodik vrstan je destruktivac koji svoju karijeru gradi na populizmu i separatističkoj politici, više simbolički, jer za ozbiljnije poteze valja čekati kakav ozbiljan potres u svijetu, i podjednako užasan političar za vlastiti narod. Srbovanje praznih stomaka nije dugotrajno rješenje pa mladi Srbi sreću traže u NATO zemljama u kojim im niko ne govori o naciji, ali dobro plaćaju posao. S druge strane, neprestana Dodikova priča o svjetskoj uroti siguran je garant da će Republika Srpska još dugo vremena biti siromašna pustopoljina u kojoj neće biti života, ali hoće srpstva i guslarskih natezanja.

Milorad Dodik idealan je prijatelj bošnjačkih i hrvatskih nacionalista koji žele da Srba bude što manje u Bosni i Hercegovini, jer će svojom ekonomskom politikom većinu Srba iseliti u Njemačku gdje neće morati vraćati entitetski dug od 5,4 milijarde KM.

Suad Beganović

Izvor: Prometej.ba


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Mile Lasić: Je li ‘hrvatsko pitanje’ sudbonosno za BiH?

U prošli utorak je poznata mostarska novinarka Vera Herceg Soldo u Dnevnom listu objavila „mišljenje intelektualaca, analitičara, novinara, profesora“ na temu „Što je hrvatsko nacionalno pitanje u BiH?“. U njezinoj mini anketi nije sudjelovao nitko od onih na vlasti i uz vlast kod Hrvata, nego su tu, uz mene, bili Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva; Kristina Spajić-Perić, novinarka iz Mostara; predsjednik HKD Napredak, profesor i klerik, mons. Franjo Topić, te Ladislav Bevanda, uspješni poduzetnik iz Širokog Brijega. Ja sam u ovoj anketi sudjelovao tako što sam ovlastio Veru da izabere ono što smatra validnim iz mojeg komentara KAS-ova projekta ‘Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda’ (Konrad Adenauer Stiftung i Europska akademija, Sarajevo, 2013.), objavljenog u zasebnim publikacijama i na našem i na engleskom jeziku. I nisam pogriješio, jer je Vera  izbor napravila veoma savjesno, pa ću ga pri kraju ove kolumne samo malčice dopuniti.

Je li „hrvatsko pitanje“ možda i političko i ekonomsko i…?

Što je zapravo „hrvatsko pitanje u BiH“ i kako se može riješiti, zapitala je sugovornike Vera Herceg Soldo, je li posrijedi predizborna matrica i politička manipulacija ili nešto drugo? Na ovu temu najčešće govore predstavnici hrvatskog političkog korpusa, no što o „hrvatskom pitanju“ kažu intelektualci, politički analitičari, novinari, profesori, istaknuti kulturni djelatnici? U nastavku slijede mišljenja Verinih  sugovornika, koja ću djelomice i propitati, pa i s nekima od njih pristojno polemizirati, kako bih pokazao da „hrvatsko pitanje“ u BiH nije „takozvano“, nego je čak sudbonosno i po njih i po opstojnost BiH. Jer, ukoliko „hrvatsko pitanje“ u BiH bude „rješavano“ kao i do sada, posebice osporavanjem i/ili politikom zagađivanja (engl. containment policy) neće uskoro od BiH preostati puno već prepolovljena u odnosu na predratni broj najmanjeg bh. konstitutivnog naroda. U takvom raspletu je moguć potom i frontalni sudar srpskog i bošnjačkog nacionalizma, pa i kraj postdaytonske BiH…

Već spomenuta Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva i suradnica u Zakladi Konrad Adenauer je i u ovoj anketi opravdala image osobe „bez dlake na jeziku“, kazavši in medias res veliku istinu da rješavanje hrvatskog pitanja nije čak stvarni prioritet ni aktualnoj hrvatskoj eliti u BiH, ma koliko se slatkorječivo bavila političkom dimenzijom ovog pitanja. Nije nikome ni u BiH ni u okruženju, u kojemu se mnogi prave važni i na račun BiH i Hrvata u BiH, o čemu na svoj način svjedoči i tobožnji Merkel-Erdoganov plan za BiH. Ma u kojim kuhinjama bio skuhan, plan o tobožnjem građanskom uređenju po načelu „jedan čovjek – jedan glas“ sugerira ne jedinstvenu BiH, kako naivci misle, nego da bi od dva bh. unutarnja entiteta mogle nastati dvije međunarodno priznate države. Na apsurdan način bi se  time i definitivno „riješilo“ hrvatsko pitanje u BiH, jer bi Hrvati masovno odselili iz BiH. S ovim je neizravno povezana i Ivanina ocjena da tzv. hrvatska „politička elita nema ljude koji bi se istinski zalagali za hrvatsko pitanje“, kojoj bi se smjelo dodati da se ne bi ništa promijenilo ni da ih imaju, jer „hrvatsko pitanje“ se i ne može apsolvirati dok Srbima i Bošnjacima ne bude jasno da su oni suodgovorni za ovu dramu i da se u ovoj tzv. hrvatskoj drami ujedno radi i o njihovim nacionalnim pitanjima i o državnom pitanju BiH. I Ivanin odgovor da je „osnovni problem ugroženosti prava građana, jer isto su ugroženi i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i ostali“ vapi za pojašnjenjima. Nužno bi bilo, doista, progovoriti o ugroženim pravima građanima svih bh. ko-nacija koji ne pripadaju vladajućim strankama, pa potom i o ugroženosti građana koji se ne izjašnjavaju pripadnicima konstitutivnih nacija, posebice kad se nađu u položaju tzv. konstitutivnih manjina, pa i o ignoriranju prava građana iz reda nacionalnih manjina i iz reda „ostalih“, dakle onih koji se ne mogu ili ne žele izjasniti pripadnicima ko-nacija. Potom bi bilo nužno progovoriti o manipulacijama građanima i građanstvom tzv. antinacionalističkog nacionalizma, koji forsira načela većinske demokracije uz totalnu suspenziju preostalih konsocijacijskih elemenata u političkom životu BiH, što podržavaju moćni dijelovi i tzv. međunarodna zajednica, ali srećom ne i svi. Osvrnut ću se i na Ivanin odgovor da „kao Hrvatica ne vidi razliku u radu Željka Komšića i Dragana Čovića kao hrvatskih članova Predsjedništva“, jer „niti jedan niti drugi nisu se previše iskazali i jedina je razlika u imenovanju veleposlanika, a što opet vodi jednom uskom interesnom krugu ljudi“. I ovdje je Ivana u pravu: i jedan i drugi spomenuti, i svaki postdaytonski političar u Predsjedništvu BiH ponaša se, doista, kao „pankrator“ posebice u oblasti vanjske politike, o čemu svjedoče njihovi katastrofalni izbori veleposlanika i konzula, pri čemu je Komšićevo širokogrudno slanje isluženih kadrova iz vlastitog kabineta i podobnih novinara tzv. građanske orijentacije na teret tzv. hrvatskih kvota u diplomaciji, pa bili i drugih nacionalnosti, prosto žalosna pojava u oblasti vanjske politike. U dkp-ima BiH diljem svijeta bh. „pankratori“ razmještaju, u pravilu, samo svoje stranačke sljedbenike, rođake i prijatelje.

U Verinoj anketi je njezina kolegica Kristina Spajić-Perić razložno upozorila da Hrvati u BiH imaju brojna otvorena pitanja, ali se u prvi plan isturaju samo politička. „Besmisleno je govoriti samo o političkom hrvatskom pitanju, jer je ono po meni, u ovom trenutku i ekonomsko pitanje, koje se pokušava skriti ispod nacionalnih kišobrana, budući da vladajući za ekonomska pitanje nemaju rješenje… Jednog Mostarca, Širokobriježanina ili Čapljinca, Hrvata koji žive u sredini, gdje hrvatsko pitanje nije temeljno pitanje, u Njemačku ne tjeraju ustavne promjene nego besperspektivnost, nepotizam i nepravda…“ Ona pogađa „u sridu“ i kad ukazuje na suštinsku podjelu među Hrvatima na HDZ-ovske i uopće uhljebljene i one koje nisu ni u jednoj stranci i nemaju pristup sustavu. „Hrvat Hercegovac ovih dana ne spava jer je cijelu godinu kopao, a sada ne može prodati smilje, jer mu od susjeda sin i kćer rade u državnom poduzeću, a njegov na ‘birou’ 10 godina, jer je krvavo odgojio petero i četvero djece, a žena nije imala nikakva prava…“, upozorava Spajić-Perić, „njima bi prioritet bilo riješiti ekonomska pitanja, pa onda politička jer je se to moglo i moralo davno u sredinama gdje imate vlast i upravljate najvažnijim poduzećima“. U njezinom razumijevanju, Hrvatima u Bosni teško pada i političko pitanje, jer „Hrvate Sarajeva, Tuzle i Zenice progoni i osjećaj odbačenosti, pa je njima možda hrvatsko pitanje i najvažnije“.

Je li život posvuda proza, a samo u BiH poezija?

Predsjednik HKD Napredak i visokopozicionirani klerik, profesor Franjo Topić je dijelom u pravu s tvrdnjom da je velika propaganda stvorila privid da je srž ‘hrvatskog pitanja’ u BiH: politika i vlast. Po njemu, „ona je važna, ali nije najvažnija“, jer „Hrvati su devet stoljeća živjeli bez države i opstali“, pa su  „živjeli bez gotovo ikakvih nacionalnih prava u Jugoslaviji pa su opstali“, što je već odokativan govor o ozbiljnim temama. „Sva je moja politika da nas bude što više, da što bolje živimo i da što bolje živimo s drugima“, veli mons. Topić, pa „tko god tome pridonosi taj zaslužuje podršku“, a  „tko nam ponavlja da Hrvati nemaju budućnosti jer nemaju dovoljno vlasti, oni samo odnemažu budućnosti Hrvata u BiH.“

Upoznao sam po povratku u BiH gospodina Franju Topića: bio je i su-nakladnik i promotor dviju mojih knjiga (u Sarajevu i Zagrebu), a i ja sam promovirao u Mostaru njegovu knjigu o Napretkovom obnovljenom radu u devedesetim, poslije zabrane rada 1949.  i HKD Napredak i SKPD Prosvjeta. Razumijem o čemu govori kad ističe Napretkove brojne manifestacije, njih čak 586 u 2015. godini, što je „više nego što su organizirali svi Hrvati Europe, naravno ne računajući Hrvatsku“, kako se pohvalio i ovom prigodom. Ali, od visokopozicioniranog katoličkog klerika bi se očekivao i daleko ozbiljniji govor o političkim, ekonomskim, kulturološkim ili demografskim problemima s kojima su suočeni Hrvati u BiH, ili objašnjenje sve očitije podijeljenosti na tzv. bosanske i tzv. hercegovačke Hrvate, uključivo o odgovornosti visoke hijerarhije Katoličke crkve u BiH. Ne, ništa od toga, pa su Topićevi odgovori podsjetili, nažalost, i na nedavnu olako izrečenu „anatemu“ kardinala Vinka Puljića onih Hrvata koji idu u svijet trbuhom za kruhom. „Odlaskom u zapadne zemlje, prodajom svojih stoljetnih ognjišta prestajete biti i katolik i Hrvat, vaš identitet postaje novac“, kazao je kardinal Vinko Puljić.

Ova vrsta neosjetljivosti vodećih katoličkih prvaka svjedoči, čini mi se, i izravno i posredno koliko su vrhovi Katoličke crkve,  svojevrsno autoritarno paralelno vrhovništvo u državi (Obrigheitstaat) zabrinuti i za vlastitu budućnost u mogućim negativnim raspletima po Hrvate i katolike u BiH. Uostalom, i KC u BiH i u Hrvatskoj je pružila snažnu logističku potporu dolasku nacionalista na vlast, kao i druge dvije vjerske zajednice njihovim nacionalistima, pa bi bilo vrijeme da propitaju vlastitu odgovornost u oblikovanju paralelnih stvarnosti u BiH i do privremene ili trajne suspenzije „kompozitne integralnosti“ (Ivan Lovrenović), što još ne znamo posve sigurno. U ovom je kontekstu nužno dekonstruirati i Topićev, tzv. crkveni podatak kako „Vrhbosanska nadbiskupija ima u zadnjih 25 godina 220 novih svećenika, a svi Hrvati svijeta nemaju ni 20 novih svećenika“. Pitam se: govore li ovi podaci samo o obnovi vjere, ili i o dubini očaja hrvatskih ljudi u Vrhbosanskoj i drugim biskupijama u BiH? Nije ni po čemu upitan Topićev odgovor da „treba sve učiniti da se Hrvati što bolje osjećaju u BiH, da što bolje žive, da ima što više radnih mjesta i da je vole kao svoju domovinu“, ali jest Topićeva formulacija: „Svugdje je život proza, samo u BiH je poezija.“ Nije, Franjo, nije, obrnuto je, socijalna i politička i ekonomska situacija u BiH je grozna i ne može izroditi poeziju u životu deprivilegiranih Hrvata (i svih drugih), nego samo u vrhovima privilegiranih u svjetovnoj i vjerskoj vlasti „Obrigkeitstaat“, na što BiH već sliči.

U mojemu razumijevanju, mnogi se građani BiH svih identiteta osjećaju baš poput posljednjeg sudionika u Verinoj anketi, širokobriješkog poduzetnika Ladislava Bevande, koji je – na pitanje što je hrvatsko pitanje u BiH – citirao riječi kardinala Alojzija Stepinca, izgovorene u zatvoreničkoj sobi nakon što ga je upravitelj pitao ‘Što želi za večeru’.  „Ja sam ovdje osuđenik i nikakvih želja nemam“, navodno je kazao Stepinac.

Tko se iskreno poziva na ZAVNOBIH?

Vera Herceg Soldo je u njezinu mini anketu iz mojeg komentara u KAS-ovoj studiji uvrstila dijelove kako slijede: „Profesor Lasić smatra da je negiranje postojanja hrvatskog pitanja sastavni dio akademskog i političkog narativa koji implicite ili eksplicite, svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanja sebe kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu. ‘Tvrdnjama kako je 22. svibnja 1992. godine u UN primljena bh. nacija, a ne bosansko-hercegovačka višenacionalna država, odustaje se, primjerice, od sagledavanja BiH u njezinoj kompleksnosti, i od nijansiranih razlikovanja izgradnje pravne države i nacije, to jest procesa koji se podrazumijevaju pod sintagmom state building i nation(s) building. Dakako, ovim se putom ostaje zarobljeno unutar stare paradigme nasilja, to jest potiranja manjinskih identiteta. Drugim riječima, izbjegava se, u obzorju paradigme nenasilja i višestrukih identiteta, otpočeti smislena potraga za trans-nacionalnim i trans-entitetskim pulsacijama (socijalizacijama) i izgradnjom nacije-države volje, po uzoru na Švicarsku ili druge složene države, za unutarnjim harmonizacijama’ “, pojašnjava on.

Lasić otvoreno postavlja i pitanje ‘Tko je ovdje iskren ili neiskren?’, pa ocjenjuje da je najopasnija ipak, po opstojnost BiH SANU-izacija narativa i politika vodećih bošnjačkih akademskih krugova i stranaka, koji (ne)skriveno zagovaraju ideologije o Bošnjacima kao temeljnom narodu i čuvaru BiH, što posljedično vodi unitarizaciji Federacije (BiH), i/ili vodi ka BiH kao državi Bošnjaka i Srba. Potom je Vera Herceg izabrala i sljedeće: „Izgurivanjem Hrvata suštinski se odustaje od znamenite ZAVNOBIH-ovske formule o jednakopravnosti bh. političkih naroda, i drugih identiteta koje je donijelo vrijeme. U ovoj shemi se posebice biva nesenzibilno prema Hrvatima, kojih je, zaoštreno iskazano, toliko malo da ih se smije ignorirati. Iz ovih razloga se i nesposobno, ili ne želi uvidjeti da svi bh građani, ma iz koje nacije ili etnije potječu, moraju imati i aktivno i pasivno izborno pravo, ali da nitko nema pravo zanijekati potrebu artikulacije i zaštite prava čvrsto oformljenih kolektiviteta, to jest konstitutivnih naroda i drugih, u formiranju“, zaključuje profesor.

No, on pri tom i podsjeća da je hrvatsko pitanje samo jedno od otvorenih pitanja, a za sve tri isključive nacionalne ideologije vrijedi da nisu u stanju misliti svoju zemlju i sebe u njoj izvan matrice zasebnih, odvojenih identiteta, pa svaka na svoj način ignorira ono što BiH čini sui generiszajednicom, a to je upućenost na život u zajednici uz poštivanje i zasebnih i skupnih, složenih identiteta. U konačnici, profesor Lasić zaključuje da se do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, kao i rješenja za sva bh. nacionalna i politička pitanja, može doći temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i višenacionalnih polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primijene metoda upravljanja razlikama. „Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama, upravo unutar koncepta institucionalne autonomije, ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica“, izabrala je Vera iz KAS-ove studije, ali ukoliko se „u podijeljenim društvima slijepo za metode upravljanja razlikama, te se ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, istodobno i na svim razinama, ne može se u političkoj praksi izbjeći nametanje vrijednosti određene etničke/nacionalne većine manjini, pa takvo što i nije drugo do neprihvatljiva metoda prisilne asimilacije i nasilne integracije“. Ona se kao i genocid, prisilno preseljavanje ljudi, cijepanje i odcjepljenje, broji u nedemokratske metode!

KAS-ov projekt: Hrvatsko ili „die sogenannte Frage“

Prihvatio sam u jesen 2012. godine poziv tadašnje ravnateljice Konrad Adenauer Stiftung u BiH, gospođe Sabine Wölkner, za suradnjom na KAS-ovu projektu Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda, ne mogavši znati da ću nešto malo kasnije biti izabran i u Ekspertnu radnu skupinu za pripremu preporuka za promjenu Ustava Federacije BiH. Komentar u studiji i osvrt na studiju Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda“objavljen je u cijelosti i u KAS-ovoj studiji i u uglednom mostarskom časopisu Motrišta 73-74/2014, pa potom i u Oslobođenju, u subotnjem prilogu Pogledi, 26. travnja 2014. Inače, jedina korist u stručnom pogledu tijekom devetomjesečnog bavljenja ustavnom reformom u Federaciji ogledala se u gubljenju i posljednje iluzije i o Federaciji i o BiH u cijelosti, jer sam shvatio da je BiH beskrajno podijeljena zemlja i po nacionalnim i vjerskim i političkim i vrijednosnim šavovima, ma koliko to tvrdoglavo odbijale priznati bošnjačke političke elite i dijelovi  tzv. međunarodne zajednice, kojima se bošnjačka ideologija čini manje naopaka od njezinih srpskih i hrvatskih inačica. U komentaru sam se koncentrirao, pak, samo na destigmatizaciju kontaminiranog „hrvatskog pitanja“, što se nije dopalo nikomu, pa ni velikim Hrvatinama, ali mrzi me spominjati im imena.

Za pozdraviti je, napisao sam, što se Zaklada Konrad Adenauer pozabavila hrvatskim pitanjem, ma koliko joj nisu nepoznate agresivne ideologeme akademske i političke, pretežito bošnjačke javnosti, čiji je sukus  kako ovoga pitanja, zapravo, i nema. Time se čini „medvjeđa usluga“ BiH, pod plaštem patriotizma ponajčešće, čemu treba dodati i objedu kako su Nijemci, navodno, automatski na hrvatskoj strani. Nisu, naravno, ali nisu toliko neupućeni da se zalažu za „građansku BiH“, čemu je doprinijela neizravno i ova KAS-ova studija. Zašto se Nijemci uopće bave hrvatskim pitanjem, kako bi bilo da se neka turska zadužbina pozabavi bošnjačkim pitanjem?, drastično je bilo zaoštravanje jednoga bošnjačkog profesora ustavnog prava, ni njemu neću spominjati ime. U podtekstu dalo se već tada slutiti da se radi o kontraproduktivnoj ofenzivi tzv. probosanskih, bošnjačkih unitarističkih krugova protivu razumijevanja BiH kao višenacionalne zemlje i nužnih suglasnih javnih politika.

U BiH se, nažalost, i danas izbjegava odgovorni javni diskurs o kompromisu ili konsocijacijskoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo iluzija kako je moguće upravljati BiH putem pravila koja važe za manje složene zemlje. Takvo što bode oči kod onih koji zagovaraju načelo jedan čovjek – jedan glas, ili traže ukidanje domova naroda (i kantona u Federaciji). Ovaj narativ je i slijep i gluh za činjenicu da se u slučaju post-daytonske BiH radi o maltene dovršenim etno-teritorijalizacijama, o posve odvojenim i paralelnim svjetovima. S druge strane, ove u biti retrogradne pristupe teško je demaskirati, jer se ideološko ignoriranje post-daytonske stvarnosti maskira liberalnim teorijama i uživa podršku iz svijeta. Najgore je što uslijed silne halabuke na tobožnjoj alternativnoj sceni izostaje potpora stvaranju tzv. multikulturalnog građanstva unutar pojedinih nacija, kao i potpora transnacionalnom i trans-entitetskom interesnom uvezivanju srodnih političkih opcija pojedinih bosanskohercegovačkih naroda.

Tko god osporava bosanskohercegovački nacionalni tronožac, zaključio sam prije pet godina, a tako mislim i danas, uključivo tako što negira izbornu političku volju onih građana BiH koji imaju hrvatski identitet, ne čini samo nasilje prema Hrvatima, nego nanosi štetu i sebi i svojoj zemlji. Hrvati, i drugi, imaju pravo birati kompetentne, ma koje nacije bili, da ih kompetentno predstavljaju, ako tako žele. Pri čemu bi  se u višenacionalnoj zemlji kakva je BiH morali uvažiti i drugi kriteriji, poput teritorijalnih, ili  principi političke prihvatljivosti (od strane drugih i trećih) koji bi vodili trans-nacionalnim i trans-entitetskim suradnjama, u krajnjem formiranju političke zajednice i političkog društva u BiH. Ali, ovi se procesi ne mogu otvoriti sve dok se s Hrvatima može dvostruko  manipulirati: jednom preglasavanjem od drugih, a drugi put zlorabom majorizacije od strane vlastitih političkih elita.

Rješenja za Hrvate u BiH se vjerojatno ne nalaze ni u novim teritorijalizacijama zbog njihove disperziranosti, mada i ovo pitanje treba detabuizirati, jer je nepodnošljiva bošnjačka manipulacija tobožnjim opasnostima od hrvatskog, odnosno trećeg entiteta, pri čemu se sluti strah od  vlastitoga ili vlastitih bošnjačkih entiteta. Svi su, pak, entiteti osuđeni da budu multietnički, višenacionalni ukoliko se BiH bude kretala naprijed. U protivnom, oni će biti jednonacionalni, parohijalni, autarkični, pri čemu će Hrvati iscuriti prvo iz Srednje Bosne, pa potom njihovi ostaci ostataka iz Posavine i na kraju i iz Hercegovine. Otuda bi i posljednjem političkom slijepcu trebalo i definitivno biti jasno da hrvatsko pitanje nije takozvano, nego je par excellence pitanje opstojnosti Hrvata i budućnosti BiH

Mile Lasić

Izvor: Herzegovina.in


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Mile Lasić: Čovićevo ‘pantokratorstvo’ u Zubakovoj interpretaciji

Nisam dovoljno ni upućen ni mudar da bih procijenio naum predsjednika Glavnog odbora nedavno osnovane Hrvatske stranke BiH, zapravo još jednom transformirane Nove hrvatske inicijative Krešimira Zubaka, da se u utrci za budućeg člana Predsjedništva BiH  iz reda hrvatskog naroda pokuša s kardiologinjom iz Mostara, dr. Dianom Zelenikom iz HDZ 1990, niti se kao profesor politologije bavim kadriranjem u političkim strankama. Svakom politologu, međutim, u vezi izbora članova Predsjedništva BiH i izbora u domove i vijeća naroda nameću se silna pitanja koja se tiču konstitucionalnog redizajna i, posebice, Izbornog zakona, na koja nema lakih i brzih odgovora. Pri tomu se radi i o tomu kako izbjeći da se najmanjem konstitutivnom narodu političkim inženjeringom biraju često predstavnici u spomenute gremije, što je opasan prostor manipulacija s visokim rušilačkim potencijalom.

U BiH plamti, poslije odluke Ustavnog suda BiH da HNS-ov, ili HDZ-ov prijedlog za izmjene Izbornog zakona ne ugrožava vitalni bošnjački nacionalni interes,  tzv. hibridni rat u koji su se okliznuli brojni političari i medijski moguli i njihovi pištolj novinarčići, željni slave, ili već čega. Takvi posve suludo i pod plaštem patriotizma dovode u pitanje, čak, i višenacionalnost svoje zemlje, zahtijevajući tzv. građanski koncept za BiH, koji bh. vlastima sugerira, tobož, i Vlada SR Njemačke. S tim u vezi kazat ću da se u Berlinu svjesnije nego i u jednoj drugoj europskoj i svjetskoj prijestolnici da je BiH višenacionalna zemlja, kojoj uopće ne trebaju rješenja tipa “jedan čovjek jedan glas”, nego suptilna rješenja iz arsenala upravljanja razlikama. Neuko pozivanje na pravnu stečevinu EU (acquis) od strane zapjenjenih unitarista je posebno žalostan djelić ove žalosne ujdurme. U ovom kontekstu sam, pak, dužan upozoriti kao eurolog da su ti isti koji tobož brane acquis, koliko jučer  nasrtali bez stida i na preporuke Europskog parlamenta, opetovane i u rezolucijama iz 2014. i 2015. i 2017., u kojima se između ostalog upozoravalo da se ne smiju više birati politički predstavnici od strane brojnijih konstitutivnih naroda onom najmanjem. U stvarnosti se  namjerno stvorio iz tih krugova proizveden utisak da se Hrvati u BiH zalažu da samo oni biraju samo Hrvate, što neki koji u jednoj emisiji „ad hoc“ (op. čitaj: ah hok) sedam puta izgovaraju onako kako se i piše, vjerojatno i zagovaraju, ali radi se o tome da i Hrvati moraju imati mogućnosti izabrati svoje političke predstavnike, ako već jesu konstitutivni, autohtoni bh. politički narod, to jest nacija, bez obzira na njihovu malobrojnost.

Utoliko pitanje izbora u Predsjedništvo BiH i u domove i vijeća naroda u oba entiteta nije pitanje trećeg, ili već kojeg entiteta, nego obrane i identiteta i načela  konstitutivnosti u BiH. Uostalom, treba zamisliti kako bi bilo kad bi se glasovima Hrvata mogli birati i Srbima i Bošnjacima njihovi politički predstavnici, ili kad bi, primjerice, Valonci i Flamanci u Belgiji birali političkim inženjeringom jedni drugima političke predstavnike. Švicarska je, pak, zaseban slučaj, ali nije jednonacionalna i nije samo prost zbir njezinih kantona, nego ima sreću da se u njoj nisu događali ratovi u posljednji 170 godina, te da je suglasna demokracija (Konkordanz) načelo koje svi poštuju. Utoliko je već posve izvjesno, ako ne dođe do razumnih izmjena u Izbornom zakonu koji bi omogućili da i Hrvati biraju svoje političke predstavnike, ma koje nacionalnosti bili, ili pak bili anacionalni, u Predsjedništvo BiH i u Dom naroda Federalnog parlamenta i Vijeće naroda u RS-u, bit će svakakvog političkog cirkusa do izbora 2018., uključivo novih i starih “željka komšića”, jer “lov u mutnom” je već otvoren, pri čemu negatori višenacionalnosti BiH i ne skrivaju više svoje namjere, ma koliko ih je upućen svijet prozreo, da ne kažem prezreo …

“Pantokrator”

Da prvi predsjednik Federacije BiH i bivši član Predsjedništva BiH Krešimir Zubak, kojeg sam upoznao tek tijekom 2013. dok smo bili članovi Ekspertne skupine za promjenu Ustava Federacije BiH (zajedno s dr. sc. Kasimom Trnkom, dr. sc. Mirjanom Nadaždin-Deftedarević i  Vehidom Šehićem) nije upotrijebio pojam “pantokratorstvo” za Čovićev stil u politici, ne bi ni bilo ovog objašnjenja „pankratorstva“ i drugih važnih dimenzija Zubakovog intervjua Dnevnom listu, od 7. srpnja o.g.

Sukladno enciklopedijskim objašnjenjima, „Pantokrator“ (grč. παντοϰράτωρ: svemogući, svevladar, svedržitelj) je pojam koji se u helenističko doba koristio kao atribucija za neka starogrčka božanstava, da bi u potonjoj patrističkoj kristologiji ista atribucija pridavana Kristu kao vladaru svijeta. Otuda je u kršćanskoj ikonografiji od VI. i VII. stoljeća Krist u pravilu unutar kršćanskih crkvi prikazivan kako sjedi na Nebu, na prijestolju, kao vladar svijeta, te blagoslivlja desnom rukom dok u lijevoj drži Evanđelje. U vezi Čovićevog „pantokratorstva“ Zubak je izrijekom kazao: “Nikada nisam sporio, dapače često sam javno poručivao kako je Hrvatima potreban jedan krovni forum. Ali, nama treba demokratsko tijelo u kojem će se jasno znati tko je član i tko odlučuje. Moja se stranka predlagala da se unutar Hrvatskog narodnog sabora odlučuje konsenzusom. Kada to nije prihvaćeno i kada je HDZ BiH praktično zatvorio vrata tog Sabora intelektualcima, crkvenim dužnosnicima i svima onima koji drugačije promišljaju od njih, mi smo jasno kazali da nas taj Sabor ne zanima i on je za nas takozvani HNS. Pazite, nisam slučajno u prethodnom odgovoru upotrijebio pojam ‘pantokratorstvo’. Taj lider želi sebi priskrbiti svu moć, želi biti nedodirljiv, najpametniji, svi ostali su samo podanici. To se više ne može tolerirati i ta praksa mora prestati. Nadam se da su u HDZ-u 1990 prepoznali tu pohotnost koja ih godinama naprosto proždire i da će smoći snage i razuma da se istrgnu iz tih kandži. U suprotnom, bit će izbrisani s političke pozornice, a veliku će štetu i dalje trpjeti Hrvati.“

Uistinu, ima nešto idolsko-božansko u odnosima podanika i sljedbenika prema političkim prvacima u političkim improvizacijama, u demokraturskim ne-sustavima u kojima živimo, te se utoliko Zubakov opis Čovićeva stila vladanja ne smije ograničiti samo na njega, nego se mirne duše može protegnuti na sve političke prvake i u BiH i u Regiji. Unatoč tomu male su šanse  da će Zubakovo „vaskrsavanje“ zaboravljenog pojma biti masovnije prihvaćeno. Preslobodno je za one koji se ulaguju Čoviću, i sličnim mu,  ali i nedovoljno diskvalificirajuće za one koji u Čoviću vide svo zlo ovoga svijeta. Ne trebam, valjda objašnjavati kako ga ne branim od njega samoga, ali mi se prosto gade oni koji vide iverak u tuđem, a ne vide brvno u vlastitom oku, kako je to sjajno formulirao vladika Grigorije. Bojati se da bi upravo takvi najradije da BiH nije višenacionalna zemlja, te da bi ti i takvi „antinacionalistički nacionalisti“ kantonalnih dosega, željeli da odlučuju u ime građana svih nacionalnih identiteta, što je u višenacionalnim zemljama siguran put u propast. Ne navode mi se imena „ljudi s dijagnozom“, ili sudski procesuiranih nasilnika, te govorljivih građana-plagijatora, koji ovih dana prosto vrište od bijesa zbog razumnih odluka Ustavnog suda BiH, ali moram reći da oni nisu i moji građani, nego su kulturološko ruglo ambijenata u kojima su etablirani!

“Potraga za novim Željkom Komšićem”

U Zubakovom intervju radi se, zapravo, o vrlo stručnom i razumnom pojašnjenju zašto se u višenacionalnoj zemlji kava je BiH ne smije odustati od temeljnih postulata na kojima počiva, te zašto se ne smije popustiti tobož lijevim i tobož građanskim nacionalistima, koji kod Hrvata ali i drugih konstitutivnih naroda u BiH imaju malog ili nikakva ugleda. Zašto  takvi ne probaju jednom već izabrati Bošnjacima političkog predstavnika, pita se Zubak. No, ostavimo se ovih Zubakovih duhovitosti, za pozdraviti je i njegovo razložno ukazivanje da je žurno nužna politička alternativa među Hrvatima u BiH kako bi se preispitao HDZ-ov monopol u Hrvatskom narodnom saboru (HNS), kojeg Zubak ne dovodi u pitanje, ali zahtijeva njegovu temeljitu rekonstrukciju. Uostalom, uvjerite se sami u razložnost Zubakove argumentacije.

„Iz javnih istupa pojedinaca iz kruga političkih stranaka koje sebe nazivaju građanskim i iz emisija, tekstova, i intervjua koji su u posljednje vrijeme objavljuju njima skloni mediji, razvidno je kako je počela potraga za osobom koju bi oni ‘pogurali’ na sljedećim općim izborima kao kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, odnosno kao protukandidata notornom Čoviću“, veli  Zubak,  kako bi precizirao da je započela „potraga za novim Željkom Komšićem“, te da „posljednji istupi i natpisi nagovještavaju staru praksu tih političkih subjekata koja zorno dokazuje njihov kripto karakter. Naime, te stranke na svim dosadašnjim izborima nikada nisu “isturile” kao kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda osobu takvog javnog ugleda koja bi mogla ozbiljno konkurirati kandidatima predloženih od strane bošnjačkih nacionalnih stranaka. Ali, kao u onoj čuvenoj – dok se Vlasi ne dosjete – redovito su pronalazili, nominirali ili “gurali” kredibilnog kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva, i u tome dva puta uspjeli, i kako izgleda, nadaju se i trećem“. Još mi se važnijim učinilo Zubakovo sljedeće obrazloženje: „Prvo, tim strankama ne bi trebalo manjkati znanja da suvremena građanska društva pripadnost nacije smatraju sastavnim dijelom osobnog građanskog identiteta i da kolektivnim identitetima pripada pravo posebnog, a ne nametnutog predstavljanja u državnim tijelima i institucijama. Ako to znaju, a posežu za ranijom praksom, onda to njihovo javno zagovaranje građanstva zapravo je prikriveno nastojanje za nametanjem podaništva malobrojnijem kolektivitetu. Drugo, onda su već i za njih odluke Europskog suda za ljudska prava samo mrtvo slovo na papiru. Vjerodostojnost političkog opredjeljenja i snaga političke ideje dokazuje se unutar najmnogobrojnijeg glasačkog tijela, pa bi zanimljivo bilo vidjeti, hoće li uopće i tko će biti kandidat tih stranaka za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH…”

Bilo bi puno manje nesporazuma kad bi se o BiH i izrijekom počelo govoriti kao o državi s oformljenim nacionalnim identitetima, ili ko-nacijama, kad bi se jednostavno od sviju njezinih političkih subjekata prihvatila notorna istina kako ona nije drugo doli međunarodno priznata višenacionalna država, ali koja se unutar sebe ne priznaje ni 25 godina poslije prijema u Ujedinjene nacije, 22. svibnja 1992. godine. Tek tada bi se mogli napraviti iskoraci ka njezinoj „kompozitnoj integralnosti“ (Ivan Lovrenović), ako se već s time nije zakasnilo. U svakom slučaju takvo što nije moguće postići samo putem metoda „većinske demokracije“ i sustavnim ignoriranjem senzibilnih metoda upravljanja razlikama, u koje se ubrajaju i tzv. hegemonistička kontrola i kantonizacija i federalizacija i konsocijacija. Od prve se u složenim državama odustaje u demokratskom svijetu, pa se polako gura u set nedemokratskih metoda u koje se ubrajaju i genocid i prisilno premještanje stanovništva i sve forme nasilnih integracija.

O nerazumijevanju potrebe za upravljanjem razlikama u BiH radi se i unutar nacionalnih politika dvaju brojnijih naroda u BiH, ali i ekstremno ogoljeno pod egidom unificiranog građanstva, ma koliko se tim putem ne pomičemo ka razumijevanja građanstva kao sastavnog ili komplementarnog aspekta nacionalnih identiteta, čemu nas izravno uče teorije multikulturalnog građanstva. Uzaludno se pozivati na Willa Kymlicku i na njegove  teorije nužnog razlikovanja polietničkih država, s mnoštvom useljeničkih identiteta, od višenacionalnih država a autohtonim identitetima, upravo kakve su i ko-nacije u BiH- Pa ipak,  mora se reći da bi tek potom bilo moguće zamisliti i rješenje za sva tri nacionalna pitanja i državnog pitanja BiH. Upravo ovim putom bi se moglo osigurati i više skrbi prema manjinskim identitetima bili oni tzv. konstitutivnih naroda, ili pripadnika nacionalnih manjina, ili jednostavno građani koji se ne mogu i ne žele izjasniti pripadnicima jedne od ko-nacija u BiH. A i takvih je, prema popisu stanovništva iz 2013., bilo više od 160.000 u BiH. Utoliko je Čovićevo „pantokratortsvo“ samo izraz nedorečenog, pa i proturječnog političkog sustava, koji se više od dva desetljeća „popravlja“ intervencijama „visokih predstavnika“ tobož u interesu BiH i građanskih vrijednosti u njoj, pri čemu se BiH dodatno zaplela u trice i kučine, potvrđujući da se u BiH radi o predmodernim tipovima političke kulture i političkoj „pred Moderni“ par excellence.

“BiH se zaplela u trice i kučine”

U mail-intervju Vedadu Hasanoviću za njegovu diplomsku radnju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, kojeg smo obavili prije par godina, govorili smo upravo o ovome, pa sam naš „mail razgovor“ uvrstio i u knjigu „Avanti diletanti. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomen“ (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016., str. 507 – 509).

Vedad Hasanović: Da li (i u kojoj mjeri) činjenica (ili problem) neriješenog nacionalnog pitanja u BiH, (pored drugih problema), usporava, blokira, proces istinske tranzicije i rekonstrukcije ovog društva i države? Vaš stav (komentar).

Mile Lasić: Daytonski ustroj BiH generira neriješena nacionalna i druga pitanja u BiH, zapravo je idealan okvir za “klero-kapitalizam” na bh. način, kako je to sjajno formulirao uvaženi kolega prof. dr. Enver Kazaz, ili “demokraturu” i obrnute tranzicije, kako ja zovem ono što nam se događa već 20 godina. Jer, dok su se nekim složenim i jednostavnim zemljama Istočne Europe posrećile tranzicije, pa su danas dio novog civilizacijsko-pravnog ambijenta zvanog EU, regiji jugoistoka Europe, posebice BiH, dogodili su se ratovi za teritorije i postojeće društveno bogatstvo, pa se u tom kontekstu na posve anakron način, uz respekt paradigme nasilja, tobož rješavaju balkanska nacionalna pitanja, uključivo u BiH. Ona se, dakako, tako ne mogu riješiti, jer podrazumijevaju brisanje identiteta, odnosno pravno-političko nasilje, nametanje volja većine manjinama, ma koje i gdje bile. Riječ je, dakle, o nužnosti upravljanja etničkim i nacionalnim razlikama u tzv. jednostavnim i višenacionalnim zemljama. Pa se u tom pogledu tek treba izgraditi svijest o novoj političkoj kulturi uvažavanja i međusobnog priznanja, kako bi se potom iznašao “treći modus” ili “treći put”, koji će – putem metoda upravljanja, iz kojih izdvajam ovdje regionalizacije i konsocijacije – omogućiti stvaranje funkcionalne zemlje i države. Ona to danas nije, nego putuje u svoju lošu prošlost, u vrijeme “millet sustava” (iz osmanlijske periode BiH) ili ravno u propast.

Vedad Hasanović:  Da li bi eventualnim rješavanjem nacionalnog pitanja, (pre)naglašavanje nacionalnih, etničkih, religijskih identiteta “izgubilo na važnosti” i umanjilo efekte daljnje politizacije, manipulacije, međuetničkih tenzija i podjela? – Vaš stav (komentar).

Mile Lasić: BiH se zaplela u trice i kučine, te je postala zemlja “zarobljenog uma”, predpolitičko, tribalističko, duboko podijeljeno društvo. U BiH je, dakle, na djelu „višestranački jednopartizam“, kako je ustvrdio dr. Žarko Papić, dopunjujući tako moje argumente o „demokraturi“ i „javašluk konsocijaciji“. Uostalom, ovdje vrijedi podsjetiti na ono što tvrdi Arendt Lijphart. Po njemu, za mnoga “pluralna društva nezapadnog svijeta izbor ne leži između angloameričkog normativnog modela demokracije i konsocijacijskog modela, već između konsocijacijske i nikakve demokracije” (vidjeti, Demokracija u pluralnim društvima, Školska knjiga i Globus, Zagreb, 1992., str. 236.). Arendt Lijphart razlikuje, inače, ideju i model većinske demokracije i demokraciju konsenzusa. Po njemu, jeste teško ali nije nemoguće postići i održati stabilnu demokraciju i u pluralnim, podijeljenim društvima. Politička kultura u jednoj zemlji, inače, može biti homogena ili fragmentirana, a odnosi među elitama konfliktni, kompetitivni ili kooperativni. Otuda Lijphart i izvodi tri tipa političkih sustava odnosno tri tipa političkih kultura: a) centripetalna (orijentacija prema centru); b) centrifugalna (udaljavanje od centra); i c) sporazumna, konsenzualna politička kultura. “Pitanje hoće li demokracija s fragmentiranom političkom kulturom biti stabilna ili nestabilna ovisi prije svega od odgovora elite na potencijalnu ili sadašnju nestabilnost sistema”, ukazuje s pravom Lijphart. Da bi sustavi konsocijacijske demokracije funkcionirali na stabilan i efikasan način nužno je da vođe rivalskih političkih supkultura podržavaju sljedeće oblike ponašanja; prvo, političke vođe moraju biti svjesni da duboki rascjepi vode destabilizaciji sustava; drugo, političke vođe bi morale imati povjerenje u postojeći sistem političkih institucija; treće, političke vođe moraju biti sposobni uspostaviti institucionalnu osnovu i pravila političke igre za akomodaciju subkulturnih razlika. Od svih ovih pretpostavki BiH je beskrajno udaljena, pa se zato ne može očekivati ni skorašnje rješenje nacionalnih pitanja u BiH. Izvan EU se zapravo ne može riješiti ni bh. državno pitanje ni bh. nacionalna pitanja. Utoliko je EU za BiH istovremeno i “nova paradigma” i posve konkretna “slamka spasa”. Potrebno bi bilo, dakle, na posve novi način misliti i nacionalna i državno pitanje BiH, uz pomoć kategorija paradigme nenasilja, uvažavanje svih identiteta, dakle filozofije i prakse alteriteta, te, prenijetog ili djeljivog suvereniteta, načela supsidijarnosti i višerazinskog upravljanja. Tada bi se i (tro)nacionalno, preciznije kazano višenacionalno pitanje u BiH ukazalo u posve novom svijetlu!

Mile Lasić

Izvor fotografije: Slobodna Bosna


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

 

Lijevi nacionalizam

Naravno da je naslov teksta svojevrsni oksimoron. Jer jedna od važnijih klasičnih odrednica ljevice jeste ona koja apostrofira njen internacionalni karakter. I oni slabije upućeni u sociološka, politološka ili filozofska određenja ljevice znaju da je kategorija klase ono sto suštinski ljevicu čini političkom i ideološkom formacijom. Nacionalizam i nacija klasičnoj su ljevici manje bitni. Međutim, nemali je broj lijevih pokreta koji su u praksi koketirali ili bivali u romantičnoj vezi sa nacionalizmom, poput sjevernoirskog Sinn Feina, baskijske Komunističke partije ili nekih južnoamerickih lijevih pokreta. No osnovna ideja ljevice bila je i ostala socijalno i klasno pravednije društvo. Barem je tako bilo u 19. i 20. stoljeću. Šta se u međuvremenu promijenilo?

Svijet se u međuvremenu promijenio. I ljevica i desnica su se transformirale. Klasična podjela političkog spektra na ljevicu, desnicu i centar relikt je nekog ranijeg vremena. To nije teško vidjeti i na konkretnim primjerima gdje, recimo, socijalisti smanjuju radnička prava pri donošenju novih zakona o radu, a konzervativci pozivaju rijeke imigranata u državu povećavajući socijalna davanja. Nije neobično ni da radnici 21. stoljeća i socijalno ugroženi podržavaju Marine Le Penn i Geerta Wildersa, a konzervativci, demokršćani i liberalni socijalisti Macrona i Ruttea. Ljevica i desnica 21. stoljeća slabo ili nikako korespondiraju sa ljevicom i desnicom 20. stoljeća. Svijet se brže mijenja, pa i novim političkim podjelama treba više vremena da se jasnije isprofiliraju.  Mnogi će nanovo reaktuelizirati Francisa Fukuyamu i objašnjavati ovu epohu njegovom tezom o ‘’kraju povijesti’’. Ovu će epohu nazvati postideološkom, onom u kojoj su pojmovi ‘’lijevo’’ I ‘’desno’’ obesmišljeni ili relativizirani. Zašto se ljevica i desnica prožimaju kao nikad do sada? Zažto ulaze na teren jedna drugoj i zbunjuju demos? Jesu li zamijenile uloge? Deveraju li ljevica i desnica s krizom identiteta? Jesu li se doktor Jekyll i mister Hyde pobrinuli za njihovu ideološku podvojenost? Ili je naprosto riječ o nekoj vrsti ideološko-političke evolucije?

Ali manimo se teoretiziranja, tzv općih mjesta, pop kulturnih referenci i koječega drugoga. I pređimo na stvar. Kako ljevica ili ono što se nominalno ljevicom zove izgleda u bh uvjetima? Ne misli se pritom na tzv banjalučku ljevicu koja je nepovratno ukalupljena u srpski nacionalistički diskurs. Sarajevska je ljevica ona što nas zanima i koja još uvijek surfa na valu bratstvo-jedinstvene frazeologije kojom, evo reći cemo odmah, prikriva vlastiti nacionalizam.

Atrofija lijeve političke pameti

Nerijetko će sarajevska ljevica staviti sebe na pijedestal jedinih istinskih zaštitnika domovine, fetišizirajući je do razine metafizičkog. Kad fetišiziraš domovinu ili narod uletio si, htio-nehtio, na teren nacionalizma. Sarajevska ljevica, kao uostalom i banjalučka, dobro zna da se ljudi ovdje puno više seksualno uzbude na priču o naciji i domovini nego na onu o radničkim pravima i jednakosti. A politika je, nemojmo se zvavaravati, čista i gola pragma, pa tako i koketiranje sa nacional-patriotskim sentimentima nije nešto neočekivano. To će uvijek donijeti pokoji glas više na svakim budućim izborima. Problem sarajevske ljevice je što u BiH postoje tri takva nacional-patriotska sentimenta, a oni, sarajevski lijevi akteri, samo surfaju na jednoj od ovdašnje tri nacionalističke pripovijesti, trajno sukobljene i međusobno nepomirljive. A kada flertuješ sa jednim od ta tri sentimenta automatski si se svrstao u jedan etnopolitički blok. I to nije teško razumjeti, osim ako baš nisi pelcovan od elementarne političke logike. Ipak, sarajevska ljevica i dalje samu sebe kiti mulietničkim lentama i svebosanskom agendom. Kako to objasniti? Insistirati na univerzalnosti svoje pozicije i svebosanstvu u situaciji kad si etnopolitički svrstan naprosto je glupo. Osim ako nije riječ o poodmakloj ideološkoj dioptriji koja ti ne dopušta da realno sagledaš stvari.

Sarajevskoj ljevici ne manjka nesuvislih sadržaja i nacional-patriotskog patosa, ali je vrlo deficitarna kad su u pitanju politička razboritost i alternativne, integrirajuće politike. U nedostatku jasne političke vizije ostaje im samo isprazno moraliziranje i militantno zazivanje građanstva. Busajući se u svoja pravednička antifašistička prsa, koristeći antifašizam kao smokvin list za svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam, ovdašnja ljevica u tako o(be)smišljen okvir trpa svoje destruktivne unitarističke obrazce, za složena društva jednako pogubne kao separatizam ili iredentizam. Njihovo shvaćanje pluralizma i demokracije ideološki je ograničeno, često rigidno i s potpunim nerazumijevanjem lokalnog konteksta i politike kao umijeća mogućeg. Namjesto toga insistiraju, a gdje mogu i nameću, koncepte potpuno neprimjerene za zemlju kao što je BiH, nesvjesni kakvu su štetu već napravili i ljevici i zemlji za koju deklarativno tako rado i često ističu da je vole. Sarajevska ljevica zagovara ideološki propisani patriotizam i koncepte koji su kao malo šta omrznuli socijalističku Jugoslaviju. Paralele sa Jugoslavijom iznimno su važne i zanimljive, ali prije toga o jednoj nimalo bezazlenoj tradiciji.

Nastavak tradicije proizvođenja neprijatelja

Ono što se u BiH naziva ljevicom, socijaldemokracijom, političkom alternativom, kakogod, neuspio je projekat jer ključne pozicije drže ideološki dogmati, pa čak i opskurni nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove. Višak etnofobije i politicke arogancije, a nedostatak bilo kakve idejne supstance tjera ih da pronalaze fašizam ispod svakog kamena, veoma često i tamo gdje ga objektivno nema. Ali to je credo svake nacionalističke politke: proizvodnja neprijatelja, antagonistički odnos ‘’mi’’ i ‘’oni’’. Tradicija je to vrlo dugovječna i maligna na Balkanu. Sadašnja ljevica parazitira na nacionalizmu i podjelama i daleko je od bilo kakve društvene koristi. Takvoj ljevici potreban je dubinski remont i potpuno novi ljudi, ideje i koncepti. Ovi sadašnji samo su sukreatori nacionalističkog pandemoniuma u kojem BiH već predugo životari. I koji za vlastiti nacionalizam koriste zamjenske termine koji tako ljupko zvuče. Patriotizam, građanska BiH, građanska većina, probosanske snage, samo su neki od tremina od kojih se usplahiri prosječan nacional-patriotski zanesenjak. Građanske orijentacije, naravno.

Posebno ironično zvuči naročito im draga sintagma ‘’probosanske snage’’. Jer rečeni probosanci ljekoviti su za ozdravljenje bh društva taman otprilike koliko i Miloševićevi komunisti za ozdravljenje jugoslovenskog. Vrlo probosanski proizvode nacionalizam kod drugih i zajedno s njima cementiraju međunacionalnu isključivost i podjele. I daju dodatne argumente jednom banjalučkom socijalisti i akademiku, poznatom po tezi da je BiH nemoguća država. S takvom lijevom pameću Bosna i Hercegovina je osuđena da još dugo tavori bez ozbiljne političke alternative. Istinska probosanska politika bila bi ona koja će se bez straha, i bez fige u džepu, suočiti sa sadašnjim podjelama u društvu, podjelama koje su ne mogu prevladati ignorancijom ili receptima svojstvenim isključivo za monoetničke države. Istinska probosanska politika, ako je već tako zovemo, može biti jedino ona koja će imati punu svijest o tome da se država BiH ne prostire od Kozje ćuprije do Rimskog mosta, i da je riječ o mnogo širem pojmu. I koja, ne manje važno, neće bježati od politike konsenzusa i dogovora. O konsenzualnoj političkoj kulturi lijevo misleće glave bi dosta toga mogle naučiti i od svojih kolega iz njemačkog SPD-a, samo da imaju malo više sluha, volje, strpljenja. I političke mudrosti.

Nije rijetkost da sarajevska ljevica svaki hrabriji iskorak ili primjer konsenzualne politike dijaloga atribuira kao izdajnički, kukavički ili neprijateljski čin. To samo govori o sistemskim defektima ovdašnje političke kulture i same ljevice. Treba li uopće reći da je ta vrsta rezona samo još jedan od nacionalističkih klišea. U tom kontekstu nije loše sjetiti se Sulejmana Tihića i histeričnih reakcija prema njemu, u vrijeme kada je Tihić pokušavao izvući SDA iz nacionalističkih i viktimizacijskih šablona. Izdajnik, petokolonaš, kukavica, beskičmenjak, neke su od etiketa koje mu je na glavu sručila ovdašnja politička i medijska kultura. I radikalna struja unutar vlastite stranke. Radi sticanja jeftinih političkih poena ljevica nerijetko slijedi ovakvu političku praksu i kulturu etiketiranja. Ona je po tome i po mnogo čemu drugom jedna od najkonzervativnijih skupina u bh društvu.

Stožerna stranka

Lijevi politički front drže SDP, DF i GS. Stožerna stranka ljevice, da se poslužimo hdz-ovskom terminologijom, jeste SDP BiH. Na zadnjim stranačkim izborima za novo rukovodstvo SDP-a pobijedio je politički dogmatizam naspram političke razboritosti. Pobijedio je isti politički mentalitet zbog kojeg je SDP u konačnici i krahirao na izborima 2014. Isti onaj politički mentalitet koji je proizveo najveću političku krizu nakon Daytona i učinio Federaciju problematičnijim dijelom države. U jednom konsolidiranom društvu SDP bi mogao biti opcija koja će biti prihvatljiva svima, neovisno o tome gdje živiš ili kako se zoveš. Ali za to treba imati političku odgovornost i pamet, ono što SDP-u već godinama nedostaje. U sadašnjem kontekstu i sa sadašnjim perjanicama ova stranka je samo proizvođač populističke magle i međunacionalnih tenzija.

Četiri godine vlasti SDP-a (2010-2014) empirijski je dokaz da vlast etnonacionalnih partija ne mora biti jedino dno koje se može dosegnuti. Korupcija i nepotizam u tom su razdoblju samo promijenile pakovanje, a pogoršanje međunacionalnih odnosa od toga je vremena u stalnom progresu. Tome je u najvećoj mjeri doprinijela politička arogancija i nezajažljivost čelništva SDP-a. Već je spomenuto da isti politički mentalitet i danas upravlja SDP-om. Pokazuju to i njihove eskapade u Parlamentu Federacije sa Rezolucijom kojom se osuđuju inicijative za federalizaciju države i entiteta. Rečena rezolucija usvojena je dvotrećinskom većinom i ostvarenje je sda-ovskog ideala o bošnjačkom jedinstvu. Aferim za SDP i sarajevsku multi-kulti ljevicu! I nije ovom rezolucijom ljevica nimalo naštetila HDZ-u, eh da barem jest, nego mu je dodatno učvrstila poziciju i osigurala još jedan oreol žrtve u političkim nadbijanjima sa bošnjačkim političkim blokom. Rezolucija je, vele iz lijevog tabora, usvojena s ciljem da se stane u kraj etnonacionalnim podjelama i osnaživanju separatizma. Koliko je samo ironije sadržano u ovom objašnjenju. Sarajevska ljevica ovom je rezolucijom dodatno osnažila treći entitet. Ali ne toliko onaj o kojem sanjare herceg-bosanski iredentistički rodoljubi, nego onaj čije granice se poklapaju sa Sarajevskim kantonom i još pokojom čaršijom. Ljevica živi i djeluje u svojim nacionalnim rezervatima i ne pomišljajući da pređe granicu.

Osim što po ko zna koji put govori o ‘’lijevom’’ shvaćanju političkog pluralizma, ovaj slučaj sa rezolucijom svakog malo upućenijeg u politički historijat Balkana podsjeća na većinsku aroganciju srpskog političkog vodstva, ispoljenu na već legendarnom 14. kongresu SKJ. Tada su hrvatski i slovenački delegati napustili Skupštinu Jugoslavije, baš kao hrvatski delegati Federalni parlament zbog spomenute rezolucije. Sarajevski lijevi akteri zaboravljaju ili svjesno ignoriraju da je takav politički monizam potpuno destruirao odnose u socijalističkoj Jugoslaviji i utro put nacionalizmu i podjelama. Preuzimajući obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju, sarajevski lijevi mainstream uvjerava sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za bosanskohercegovačke probleme. Kao da su ostali mentalno zarobljeni u bivšem socijalističkom sistemu, uzimajući iz njega samo ono lošije. Jedina nada za tadašnju Jugoslaviju bio je reformistički kurs Ante Markovića, kojeg su, nažalost, porazili nacionalizam i miloševićevsko-tuđmanovska politička iracionalnost. Šta bi bila nada za Bosnu i Hercegovinu? Za početak, jedna nova ljevica, pametnija i odgovornija od ove sadašnje. Ako bismo se igrali analogije, onda bi rekli da se sarajevski ljevičari politički ponašaju kao miloševićevski nacional-komunisti, dok su oni banjalučki više na liniji tuđmanovskih nacionalističkih revolucionara.

U svakoj ozbiljnijoj politološkoj studiji treba kao egzamplar uzeti političko ponašanje SDP-a, naročito u razdoblju 2010-2014, i argumentirano upozoravati kako se ljevica ne treba ponašati u etnički složenom i ideološki duboko podijeljenom i posvađanom društvu. Jer takvo društvo treba recepte za ozdravljenje, a ne dodatne antagonizme i podjele. Mnogi su te recepte, naivno ili ne, očekivali upravo od ljevice. Porazno je i za ljevicu i za BiH da lekcija nije naučena. O DF-u i GS-u teško je bilo šta reći, osim da se radi o žalosnim političkim pojavama. Dio lijevog političkog fronta je i Naša stranka, partija koja na lokalnim razinama umije ponuditi zanimljive i kreativne ideje. Ali čim skliznu na teren osjetljivih društveno-političkih i ustavno-pravnih pitanja pokazuju istu vrstu autizma i arogancije, tako svojstvene fenomenu sarajevske (malo)građanštine o kojem je već pisano.

Zamjenski nacionalisti crvene boje

Svi ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići, bećirovići i ostali suljagići politička su ukazanja s viškom nacional-patriotskog žara i demagoškog populizma, a s ozbiljnim pomanjkanjem bilo kakvog smislenog političkog koncepta, ideje i vizije. U jednom politički i ideološki raspolućenom društvu oni samo multipliciraju nacionalizam, parazitirajući na podjelama i navodno se boreći protiv njih. Namjesto toga, kako je već rečeno, nude isprazne moralizatorske invektive, političku aroganciju, pa čak i sirovi nacionalistički šovinizam, a koji su samo loš paravan za potpunu političku bezidejnost i prazninu. Ali ne može ni biti drugačije, jer takav je i milje koji ih intelektualno i medijski opslužuje.

Da zaključimo. Sadašnja bh ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu. Sarajevski ljevičari su borci protiv podjela koje i sami kreiraju. Borci protiv etnicizacije društva koju svojim etnopolitičkim svrstavanjem i sami podržavaju. Gnušaju se koncepta konstitutivnih naroda dok idolatrijski štuju ZAVNOBIH, rodno mjesto tih istih konstitutivnih naroda. Učahurena u svoju viziju svijeta, domaća ljevica pokazuje nadmenost i prijezir prema svemu što ne dijeli njihov pogled na svijet. Njihov raison d’etre je proizvođenje krize a ne politički racionalitet, što ih demaskira kao zamjenske nacionaliste crvene boje. Jer upravo je proizvođenje neprijatelja suštinska odlika svakog nacionalizma. Nacionalističkom i svakom drugom populizmu treba binarni pogled na svijet, ‘’mi’’ i ‘’oni’’.

Takva ljevica nikome ne treba. Pa ni samoj sebi, jer gubi na duge staze. 2014. godina zorno je to pokazala. Takvoj ljevici očigledno treba barem još jedan veliki krah da se otrijezni i presabere, poput spomenutog iz 2014., i neki novi ljudi i ideje. I nema tu ništa zlurado. Štaviše, na dobitku bi bili i ljevica i BiH. Bilo bi korisno za društvo u cjelini kada bi isplivala neka nova lijeva garnitura, ona koja bi  napustila politički dogmatizam sadašnjih perjanica i povezala se sa dijelom intelektualne zajednice kojoj ideološki virus nije popio ono malo zdrave pameti. Ima li među lijevim akterima dovoljno kritične mase i slobodoumnih pojedinaca koji nisu ušančeni u spomenutu dogmatiku i idolatriju? I koji su spremni preuzeti odgovornost i nositi se sa pluralnošću ove zemlje? Ili su sve ovo samo naivna pitanja koja su odavno izgubila smisao?

Neven Šimić


Ilustracija: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Sarajevo dvadeset i pet godina poslije: paradigma za budućnost

Dvadeset i pet godina od rata u Bosni i Hercegovini krajnje je vrijeme da se završi tmurno poslijeratno razdoblje. Unatoč određenim rezultatima, ukupna situacija u zemlji je depresivna. To nije ništa novo, ali u međuvremenu se regionalni i međunarodni kontekst znatno promijenio. Stoga situacija u Bosni i Hercegovini iziskuje reviziju.

Na regionalnoj razini, članstvo Hrvatske u Europskoj uniji niti je doprinijelo stabilnosti niti integracijskim procesima u BiH. Nema pravih rezultata nakon desetljeća međunarodnog upliva i anemičnih strategija koje su za cilj imale poboljšati regionalnu suradnju, a teritorijalni integritet nekih balkanskih zemalja (Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo) i dalje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Dok Rusija i Turska povećavaju svoj utjecaj u regiji, čini se da se je drastično pao utjecaj zapadne ‘meke sile’ (soft power, sposobnost da se utječe na nečije preference putem vlastitih koncepata i filozofije). Ono što zabrinjava još više je činjenica da je ugrožena sveukupna sigurnosna situacija u srednjoj i istočnoj Europi. U našem dvadeset i prvom stoljeću vidimo neke zastrašujuće paralele sa stanjem tridesetih godina prošloga stoljeća. Osim toga, stručnjaci i politički lideri na svim stranama čine se dezorijentiranim i bespomoćnim. Okolnosti uopće nisu povoljne za rješavanje bosanskohercegovačkih problema.

Na summitu Europske unije u Solunu 2003. dato je obećanje da će balkanske zemlje jednom biti primljene u Europsku uniju, ali EU nije bila u stanju održati riječ. Jedina strategija EU za Balkan sastojala se u održavanju statusa quo, i pokazala se katastrofalnom. Što se tiče Bosne i Hercegovine, EU ipak ima određenu obvezujuću odgovornost. Dva su ključna pitanja u vezi ove države.

Prvo, Daytonski sporazum, bez obzira na to kakav je smisao imao sada već davne 1995. godine, sada u potpunosti ometa napredak zemlje. Lokalni, regionalni i međunarodni čimbenici odgovorni su za provođenje neophodnih političkih promjena. Doista je neizbježno otvoriti pandorinu kutiju kako bi našli ono što se nalazi na njenome dnu – nadu.  Treba završiti s bajkom o dva entiteta i nitko se ne treba bojati Daytona II.

Drugo, kroz stoljeća pokazalo se da je integritet Bosne i Hercegovine stabilan samo ako je ona dio većih političkih entiteta: Osmanskog carstva, Austro-Ugarske  i dvije Jugoslavije. Danas samo EU može pružiti takav okvir. Stoga je proces integracije Bosne i Hercegovine u EU imperativ, s tim da je partnerstvo između EU i BiH prioritet kao kratkoročni prvi korak. Međutim, ključno je da se politički proces vodi iznutra.

U svome Pismu sarajevskim prijateljima iz 1992. Bogdan Bogdanović je istaknuo da je braniti grad jedina moralna paradigma za budućnost. Često spominjani ‘sarajevski duh’ sastoji se od nečega jakog, nečega što se teško može razoriti: ‘suština grada’. Bogdanović je još dodao da “Svi mi, još uvek, u sebi nosimo svoje besmrtne gradove, ako ništa drugo zato što ne znamo drugačije strukturirati svet oko nas.” Ni Bogdanović niti mi koji ovo pišemo nikada nismo pomislili da će se ta suština spustiti s nebesa – da novi grad moramo oblikovati po uzoru na stari.

Dinamična i ponekad dramatična međuigra između suštine i sudbine grada ključ je za zdrav proces mirne reintegracije. Sarajevo kao i drugi bosanskohercegovački gradovi poput Mostara, Tuzle, Banjaluke, Brčkog i Bihaća mogu postati jezgro jednog novog regionalnog okvira (a što često ističu lokalni intelektualci) koji bi bio znatno više u skladu s prošlošću Bosne i Hercegovine, te prilagođen sadašnjim i predstojećim izazovima.

Nove generacije ne smiju napustiti ovo bojište. Kao i prošle generacije, ova borba mora se voditi u BiH i za BiH. ‘Bosansko proljeće’ iz 2014 je prošlost, ali ostalao je sjeme nade. Ova nada, jača i od straha i od razočaranja, sada mora procvjetati. Izvanredna bosanskohercegovačka umjetnička scena ovdje ima značajnu ulogu. Umjetnost koja nas dovodi bliže istini trebala bi postati vodilja u ovim teškim vremenima.

Wolfgang Petritsch i Christophe Solioz, Open Democracy

Foto: Flickr, neka prava pridržana


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Amnesty International: Trump, Erdogan, Orban i zapadni Balkan

Amnesty International, poznata organizacija za promidžbu ljudskih prava, imala je dosta lošega za reći u svome izvješću za 2016. Za ovu utjecajnu organizaciju prošla godina bila je “godina kontinuirane bijede i straha u kojoj su vlade i naoružane grupe ugrožavale ljudska prava na mnoštvo načina”. Dodali su i da je ova godina bila „godina u kojoj je cinična uporaba ‘oni protiv nas’ priče dovela do krivnje, mržnje i straha na razini neviđenoj od 1930-ih“, od vremena kada je Adolf Hitler došao na vlast u Njemačkoj.

U izvješću se govori o najvažnijim događajima koji su obilježili prošlu godinu. Sirija zauzima posebno mjesto. Tragični sirijski grad Alep skoro cijeli je sravnjen sa zemljom u zračnim udarima i uličnim borbama. Ovaj grad svojom sudbinom prizvao je u sjećanje neke druge poraze međunarodne zajednice, poput Ruande 1994. ili Srebrenice 1995.

Na političkom planu dominira Donald Trump kao novi predsjednik SAD-a. Amnesty smatra da je Trumpov dolazak na vlast obilježen „predizbornom kampanjom tijekom koje su se često čule problematične izjave koje šire podjele, mizoginiju (odbojnost ili mržnju prema ženama) i ksenofobiju“. Tijekom kampanje Trump je izjavio da će umanjiti osnovne građanske slobode i predstaviti politike koje su suštinski suprotstavljene ljudskim pravima.

Osim Trumpa, Amnesty International naveo je turskog predsjednika Erdogana i mađarskog premijera Orbana kao osobe koje su problematične s aspekta ljudskih prava. Ovi političari u svojim državama sprovode otrovne politike koje „progone, okrivljuju i dehumaniziraju cijele narode“.

Od država zapadnog Balkana, za Hrvatsku se kaže da je prošla kroz period političke nestabilnosti zbog promjena u vlasti. Uvjeti za prihvat izbjeglica bili su u 2016. „uglavnom adekvatni, ali nema koherentnih, dugoročnih rješenja za politiku društvene integracije. Diskriminacija etničkih manjina i dalje je prisutna dok je sloboda medija narušena. Pojačana je nacionalistička retorika i govor mržnje koji doprinose rastućoj etničkoj netrpeljivosti i nepovjerenju“. Ovo izvješće predstavlja svojevrsni  šamar premijeru Plenkoviću i njegovom ‘uljuđenom’ stilu vladanja.

U izvješću za Bosnu i Hercegovinu stoji da „unatoč usvajanju naprednog antidiskriminacijskog zakonodavstva, manjine se suočavaju s raširenom diskriminacijom. Prijetnje i napadi na novinare i slobodu govora su nastavljeni. Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju donio je nove presude za zločine počinjene tijekom rata 1992-1995. Na lokalnoj razini, pristup pravdi i isplata odšteta za civilne žrtve rata su i dalje ograničeni“. Opći je dojam da su ove, zapravo životno važne teme, skoro trajno gurnute na sporedni kolosjek u bh politici sa svojim referendumima, prepucavanjima i preglasavanjima.

Pitanje je međutim koliko vrijede izvješća renomirnih organizacija za ljudska prava u vrijeme Trumpa i mnoštva balkanskih trumpova. Dugoročno su važna ali izgleda da su suštinski ignorirana u valu populizma koji je preplavio svijet. To je potencijalno nesaglediva tragedija.

Za kraj, citat generalnog tajnika Amnesty Internationala, Salila Shettya koji elokventno sažima prošlu godinu: „ U 2016. ideja ljudskoga dostojanstva i jednakosti, te sam pojam naše ljudske obitelji snažno su i nemilosrdno napadnuti pričom o strahu i krivljenju drugih za svoje probleme. Tu priču propagiraju oni koji žele osvojiti vlast ili oni koji žele ostati na vlasti – i jedni i drugi po svaku cijenu“.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Foto: Amnesty International

Dodikova lista

Krajem 90-ih godina prošlog stoljeća Madleine Albright, šefica diplomacije SAD-a, tadašnju politiku Milorada Dodika definirala je kao ‘’dašak sviježeg vjetra na Balkanu’’. Bilo je to vrijeme kada je Dodik bez izbornog legitimiteta, voljom SAD-a, preuzimao vlast u Republici Srpskoj. Onda je on poželio da vlast osvoji na izborima, tj da si osigura izborni politički legitimitet. Izgleda da je vrlo lako zaključio da je za to jedini siguran put nacionalistička retorika. Za takav zaključak bio mu je dovoljan samo površan pogled na političku praksu u BiH. Od tada je Dodikova politička strategija, taktika, forma i sadržaj samo i jedino radikalni nacionalizam. Poslje toga nastupa vrijeme referenduma, najave osamostaljenja RS-a, najave pripajanja Srbiji i vrijeme strasnog iskazivanja mržnje prema svemu što bi moglo biti integrativni faktor za budućnost Bosne i Hercegovine.

Dugo se čekalo ko će kada i kako reći dosta. I konačno će crna lista osvijetliti i zablude i laži i prevare. Nikada više poslije 17.01. RS neće biti pa gotovo u vlasništvu jednog čovjeka – imat će običnog predsjednika.

Sankcije Sjedinjenih Američkih Država protiv Milorada Dodika imaju dva važna aspekta. Dobro je što se vjerojatno konačno zatvara krug sadašnje Dodikove politike. Loše je što će mjere protiv Dodika negativno utjecati na ekonomske i političke odnose RS-a sa Sjedinjenim Državama i drugim zemljama koje slijede politiku SAD-a. Naravno to će imati negativnog utjecaja i na cijelu BiH. Mjere protiv Dodika ne odnose se na članove njegove obitelji i bliskih suradnika. Dodik je trebao prisustovati jednoj od perifernih manifestacija vezanih za inauguraciju novog predsjednika SAD-a; zabrana ulaska u SAD spriječila je njegovo putovanje pa je putovala njegova supruga. Republika Srpska ima predstavništvo u Sjedinjenim Državama koje služi samo da građani RS-a i Dodikovi politički prijatelji povjeruju da je u toku proces osamostaljenja RS. Lobisti toga predstavništva do sada nisu ništa uradili za RS. Koliko su korisni vidi se i po tome da šefu nisu uspjeli osigurati vizu. Ni oni nisu pod sankcijama, jer samo povremeno urade neke potpuno nevažne poslove.

Dodik nema nikakvu imovinu u SAD pa se po tom osnovu i nema šta zamrzavati. On u Beogradu ima skupocjenu vilu. Također i na Kipru ima nekretnine, a pretpostavlja se da u Srbiji i na Kipru ima i bankovne račune.

Moglo se ovih dana čuti i pročitati više izjava iskusnih diplomata iz BiH, Hrvatske i Srbije, i svi se slažu da će sankcije dugo trajati. To je administrativno-diplomatska procedura koja dugo traje – i pri nametanju i skidanju sankcija. Svi su sigurni da za novu administraciju SAD to ne predstavlja nikakav prioritet, pogotovo što je Donald Trump najavio prilično neobične međunarodne prioritete, a poznato je da ima i mnogo unutrašnjo-političkih problema. A Dodik se nadao i glasno ponavljao kako će njega nova administracija pripaziti.

Ima priličan broj tzv. analitičara koji prognoziraju da će Dodik lako dobiti i iduće izbore, jer će zbog sankcija sebe predstavljati kao žrtvu i mučenika. To se može desiti samo ako se iz bošnjačkih političkih krugova, i naročito iz okruženja ‘’mudre’’ Izetbegovićeve politike, bude pokazivao višak trijumfalizma i slavljenja sankcija. Sigurno je da će Dodik jos više zaoštravati retoriku jer samo mu to i preostaje. Te nove Dodikove pokušaje iz Sarajeva bi trebalo ignorirati i pustiti ga da sam sebe nastavi kompromitirati. Ozbiljni znalci politika na Balkanu očekuju da će se poslije izbora u Srbiji i Aleksandar Vučić odreći Dodika. U tom slučaju bit će to i kraj Dodikovog političkog siledžijstva. Međutim, ova vrsta rezonskog zaključivanja često promaši, a skoro redovito promaši tamo gdje vladaju politike kao što su politike u BiH i susjedstvu.

Dodikova moć i utjecaj na sva politička i društvena kretanja u RS topit će se isto kao što se tope i njegove referendumske ambicije. I pored toga BiH će ostati sa brojnim i velikim problemima, ali bit će lakše kada je jedna nevolja manje. Jedna manje, a ima ih poprilično. Posve su u krivu oni koji ne priznaju da u BiH ima kočničara i osim Dodika.

Zlatko Bosnić


Foto: Balkaneu.com

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Andrić u Mostaru

Kako zloupotrijebiti književno djelo velikog pisca zarad najprizemnijih ideoloških ciljeva? Ili: kako iskoristiti pisca za najvulgarnija dnevno-politička prepucavanja? Ili opet: kako pisca prokazati kao moralnu hulju koja perfidno piše protiv našeg naroda? Ili još: kako od pisca stvoriti nacionalnu ikonu, bez obzira na činjenicu što je u nacionalnom smislu bio nešto sasvim drugo?

Iskustvo i praksa kazuju da je sve od pobrojanog apsolutno moguće ostvariti. Praksa je to koja se jako dobro primila u regiji koju volimo zvati Zapadnim Balkanom. Ako želite izučavati i usavršiti kako od pisca napraviti monstruma ili nacionalnog idola, kako mu pridodati atribute koji nemaju nikakve veze s onim što je pisao i radio – dakle, bezočno ga falsificirati – Zapadni Balkan je sigurna adresa za valjanu edukaciju. Ipak, jednu važnu seansu već ste propustili. Prije tri dana u Mostaru je održana promocija knjige ‘’Andrićevstvo: protiv etike sjećanja’’, autora Rusmira Mahmutćehajića.

Na rečenoj promociji mogli ste puno toga zanimljivog saznati o Ivi Andriću. Recimo, da je bio rasist, islamofob, ideolog genocida, bosnomrzac, suradnik Ravnogorskog pokreta… Na momente je bilo toliko zanimljivih iskaza da je neke šteta doslovno ne citirati, poput ovog: ‘’Argumenti da je Andrić bio pametan pa kao takav nije mogao biti nacionalist ne stoje, jer kao da pametni nisu bili Adolf Hitler, Dobrica Ćosić, Vojislav Šešelj.’’ Zahvalnost za ovu lucidnu opasku dugujemo Nerinu Dizdaru, po nacionalističkim ispadima već solidno afirmiranom SDP-ovskom građaninu multietničke provenijencije. ‘’Zapitajmo se, zašto Andrić uvijek, kada govori o različitim šeširima dekadencije, bira samo fes kao oličenje negativnosti’’, nepokolebljiv je Dizdar u zaštiti Bošnjaka od islamofobnog rasiste Andrića. Ništa manje pregnantno i intelektualno uzbudljivo nije bilo niti izlaganje Senadina Lavića, profesora sa sarajevskog FPN-a. Lavić je, s urođenom intelektualnom profinjenošću, podsjetio da je Andrićeva književnost perfidni antibosanski projekt, uperen prije svega na njenu muslimansku komponentu kao strano tijelo, a Andrić velikosrpski ideolog koji je tajno šurovao sa Dražom i Nedićem. Sve je to, smatra Lavić, jedan pomno razrađen scenarij koji on, Lavić, veoma kreativno naziva ‘’antibosanskom matricom’’.

Čovjek spontano osjeti radost i nemali ponos kad vidi da na bh univerzitetima rade i djeluju takvi rasni (vidi vraga!) predstavnici filozofske i književno-estetske misli poput Lavića i Dizdara. Ali daleko od toga da su oni bili jedine zvijezde mostarskog sijela. Da Feral Tribune kojim slučajem nije upokojen, sigurno bi u znamenitu rubriku Greatest shits ušli i dijelovi izlaganja drugih sudionika mostarske promocije, poput Mirsada Kunića ili Sanjina Kodrića. Uglavnom, bio je to otužno nizak nivo izlaganja na razini najprimitivnijih teorija zavjere. Jedino racionalno i ideološke ostrašćenosti lišeno izlaganje imao je na mostarskoj promociji germanist Vahidin Preljević, čije su riječi mediji pogrešno prenijeli i potpuno izvrnuli njihov smisao. Preljević se kritički osvrnuo na selektivna i stereotipna čitanja i izvrtanja Andrićevog djela, založivši se pritom i za drugačija čitanja, odnosno za tumačenja iz različitih perspektiva, ali ne sa apriornim uvjerenjima, i ne sa rigidnih ideoloških osnova. Stoga ostaje nejasno otkud Preljević na ovakvim opskurantskim nacionalističkim seansama.

Nacionalističko cipelarenje Andrića stara je priča, koja je već lagano tinjala za vrijeme jugoslovenskog socijalizma, a oblike prave ideološke hajke na pisca dobila sa studijom Muhsina Rizvića ‘’Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu’’, te zbornikom radova ‘’Andrić i Bošnjaci’’. Ukratko, u ovom tumačenju Andrićevom djelu se učitava ideologija koja je uperena protiv Bošnjaka kao baštinika orijentalno-islamske civilizacije, te ga se optužuje da je falsificirao povijest i Bošnjacima pokušao nametnuti historijsku krivicu. U Andrićevom djelu pronalaze se “dokazi” da je to u suštini velikosrpska ideologija u svojoj književno-literarnoj verziji. To se konkretizira tvrdnjama da je Andrić u svojim djelima Bošnjake prikazao kao nasilnike i psihopate, da je Bosnu prikazivao kao zemlju mržnje, kao “tamni vilajet” u kojem su represija, ugnjetavanje i netolerancija konstante. Mostarski promotori samo papagajski ponavljaju ono što su ranije pisali i govorili Šukrija Kurtović, Muhsin Rizvić, Esad Duraković, Muhamed Filipović i drugi Andrićevi denuncijatori.

Frapantna je sličnost između srpskog i bošnjačkog nacionalističkog čitanja Andrića. I jedno i drugo tumačenje polazi od premise da je Andrićeva fikcionalna književnost neka vrsta alternativne historiografije. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju: u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.

Metodološki postupak kojim se ‘’analiziraju’’ Andrićevi tekstovi vrlo je sličan ‘’metodologiji’’ Geerta Wildersa ili nekog drugog islamofobnog mu istomišljenika kojom ‘’analiziraju’’ Kuran. Ali nacionalistička paranoja neobuzdana je sila koja će u svakom tekstu koji nacilja kao metu pronaći željenu inkriminaciju. Ona će ako treba i u novinskim sportskim rubrikama naći dokaze da se ugrožavaju domovina i nacionalna stvar. Na takav metodološki postupak osvrnuo se i Ivan Lovrenović. U eseju ‘’Ivo Andrić, paradoks o sutnji’’ Lovrenović piše: ‘’Kada bi netko krenuo u pretraživanje Andrićevog opusa rizvićevskom metodom a u obrnutom smjeru – tražeći primjere koji pobijaju tezu o ‘negativnom prikazivanju muslimana’, našao bi materijala za cijelu kontratezu”. Drugim riječima, takvom metodom lako bi se dalo dokazati da je Andrić bio najveći bošnjački pisac, beznadno zaljubljen u muslimanski orijentalni svijet. Ali i takva metoda je sama po sebi besmislena, jer bi i u tom slučaju bio zanemaren ukupan kontekst i Andrićev književni svijet.

Sve to po ko zna koji put povlači (retoričko) pitanje: kakav se ideološki sumrak uvukao u obrazovne institucije i okupirao fakultetske katedre i akademske govornice? Naravno, čast sjajnim pojedincima koji svojim angažmanom svjedoče da ideološki mrak još uvijek nije progutao ono malo preostalog racionaliteta. O razmjerama akademskog šarlatanstva u više navrata pisao je Tarik Haverić. U svojoj knjizi ‘’Kritika bosanskog uma’’ Haverić primjećuje da pojedini bošnjacki tumači Andrićevog djela, poput Muhsina Rizvića, zamjeraju piscu sto je braću Moriće prikazao kao razbojnike i ubojice, ili da je tendeciozno prikazao posljednje dane osmanske uprave u Bosni. Zanimljivo je, primjećuje Haverić, da se Andriću zamjera ono što se, recimo, ne zamjera nekim drugim, bosansko-muslimanskim autorima poput Hamdije Kreševljakovića, Safvet-beg Bašagica ili Mula Mustafe Bašeskije. Ili Haverićevim riječima: ‘’Andrić (…) povijesne ličnosti kakve su braća Morići karakterizira kao razbojnike i ubice, slijedeći u tome Bašeskiju i Bašagića; a za oslikavanje posljednjih dana osmanske uprave služi se istim izvorima kao i Kreševljaković. Ipak nije zabilježeno da je Rizvić igdje išta zamjerio Bašeskiji, Bašagicu ili Kreševljakoviću, čime se posredno potvrđuje njegova pristrasnost i tendecioznost u ocjeni Andrićevog djela…’’

Jedino što provincijska nauka i publicistika mogu je da truju dio javnog prostora svojim nacionalističkim optužnicama protiv književnih nepoćudnika. One će to i raditi na svoj mediokritetski i neznalački način, konstruirajući nakaradne optužnice spram svojih najvažnijih pisaca. Nažalost, određeni broj ljudi će te besmislene konstrukcije usvojiti kao istinite i biti trajno uskraćeni za užitak čitanja velike literature.

I na kraju, vratimo se još jednom na početku spomenutom Zapadnom Balkanu. Društva su to koja olako odbacuju ili ideološki zloupotrebljavaju svoje najvažnije pisce. Nije mnogo važno da li pisca poput Andrića želite ocrniti (Sarajevo), proglasiti nacionalnom ikonom (Beograd) ili ga naprosto želite zaboraviti jer se ne uklapa u vašu panetničku viziju svijeta (Zagreb). Važno je da ga što bolje upotrijebite za nacionalnu stvar. Ivo Andrić najizrazitiji je primjer takve zloupotrebe. Ta vrsta ideološkog nasilja nije zaobišla ni druge pisce poput Meše Selimovića ili Branka Ćopića, uvijek je tu neki dežurni nacional-patriotski pravovjernik da kaže koju lošu o Miroslavu Krleži ili Danilu Kišu, ali Andrić je bio i ostao najpoznatiji primjer nacionalističkog iživljavanja prema piscu i njegovom djelu. Naravno da provincijska zluradost i svemirska glupost ne mogu naštetiti piščevom djelu. Najveću štetu trpe kultura i društvo koji su nemoćni da se izbore sa tim ideološkim virusom koji ih duhovno osiromašuje i progresivno zatupljuje.

Sredina u kojoj su Senadin Lavić i Nerin Dizdar relevantni tumači Andrića i njegovog djela, osuđena je na intelektualni šrot najgore vrste. Sredina u kojoj Esad Duraković predlaže pedagošku prevenciju protiv najvažnijeg pisca Bosne, osuđena je na rigidni nacionalizam u akademskim institucijama. Sredina u kojoj Rusmir Mahmutćehajić određuje kriterije tumačenja književnosti, osuđena je na religijski dogmatizam i primordijalizam u znanosti. I, konačno, sredina u kojoj svi pobrojani predstavljaju akademske i intelektualne autoritete, osuđena je da joj univerziteti i obrazovne institucije budu među najgorima u Europi i svijetu.

Neven Šimić

Članak je također objavljen na portalu Prometej.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru.

IVO ANDRIĆ, PARADOKS O ŠUTNJI

Bio je nekako tuđ čovek. (Vera Stojić)

Podudarilo se: isto je ono u što gledam s prozora stare naše varcarske kuće, i ono što čitam u prvoj rečenici Proklete avlije: “Zima je, sneg zameo sve do kućnih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid.” Dvadeseta mi je, studiram, izborio sam se da na predmetu srpska književnost pišem tzv. seminarski rad o „franjevačkom ciklusu“[1] priča Ive Andrića. Profesor – stari namćor Vice Zaninović, neka mu je duši prosto – sumnjičav je i nekako inzistentno odbojan: zašto baš to, ne može, toga nema na listi tema? Ne znam uvjerljivo objasniti, samo sam tvrdoglavo zapeo, pa on na kraju popušta, ali mi daje do znanja da će biti rigorozan… I evo me, utekao sam iz Zagreba u Varcar, gdje je te zime sneg zameo sve do kućnih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid, okupirao sam jednu od soba koje se zimi ne koriste, i sav se predao svome prvom ozbiljnom istraživačko-esejističkom radu. Rezultat je bio: tridesetak stranica teksta (iskucanoga kroz nekoliko indigo-kopija na tankom peliru a na tvrdoj biserici, koju mi je spremno posudio legendarni direktor mrkonjićke gimnazije Vojo Banjac). Bilo je u njemu svega i svačega, i Alberta Camusa, čijim sam se prelijepim „alžirskim“ esejima i putopisima napajao te godine, i biblijskoga Propovjednika, u blizinu čijega sam se opasnog a ljekovitog skepticizma već bio primaknuo (pokazat će se – nepovratno). Izgorio je naivni taj tekst, zajedno s ostalim rukopisima i obiteljskim papirima u sarajevskoj katastrofi na Grbavici 1992. Ne žalim za njim, jer je od njega mnogo ljepši i trajniji osjećaj koji je pratio njegovo nastajanje, a njega mogu oživjeti i danas. Bio je sazdan, najprije, od intenzivnoga stapanja sa sintaksom i zvukom Andrićevih rečenica (bolje reći: rečenica Andrićevih likova), s idiomskim sklopovima, ritmovima i naglascima u kojima sam, uzbuđen, sluhom prepoznavao podudarnosti u jeziku kako je njime vladao moj djed, samo preobražene u čvrstu i domišljenu, otmjeno eliptičnu strukturu Andrićeva teksta. O tom jeziku-govoru najbolje svjedoči, a ionako mora biti spomenut na samomu početku, monolog fra Nikole Granića iz priče Čaša, u kojemu su se jezik i misao tako sjedinili, da predstavlja jedno od najsnažnijih Andrićevih artikulacijskih zgusnuća, istovremeno oživljujući pred našim očima jedan snažan ljudski lik.

Evo kako ide ta scena iz Čaše. Kad je bio mlad bogoslov, priča fra Petar, s dvojicom drugova je naumio da „ostave Red i da bježe u svijet“, ali mu „dođe neki išaret“ da se ispovjedi starome fra Nikoli Graniću. Onome što je „kao svi Granići vukao odnekud tursku žicu“, a zvali su ga “Mumin”, jer „onakvog turskog tabijata nije bilo ni u turskom uhu, a kamoli među krštenim svijetom“. Nakon fra Nikoline besjede, mladić se „savio i spustio kao turski fenjer, i tvrdo i zauvijek odbacio od sebe pomisao o bježanju u svijet“. I još: „tada sam vidio kako korisno i dobro mogu da govore ljudi koji umiju da šute“. A ovako je govorio fra Nikola “Mumin”:

Nije tebi mjesto u svijetu i u Njemačkoj, nego u manastiru i u Bosni. Šta ćeš? Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u njoj lako biti a kamoli raja i redovnik. U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj. Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i raz­govarati sam sa svojom mukom. A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas! E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bošnjake. Jeste, ovdje te čeka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teška služba, a s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjego, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i silan i strašan, prvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Pa opet isto. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Poslušaj mene, nećeš se prevariti ni pokajati. Vrijedi se prelomiti i pregoriti. Zar je mala stvar biti božji vojnik?

Za odnos između franjevaca i Bosne u ovome kratkom monologu zbijeno je na sintetski način sve što o tome odnosu valja znati. Upleo se i u moju sudbinu, ne znam kako ni koliko, ali upleo se sigurno. Kada za godinu-dvije stignem u Pariz, slijedeći nejasne ali divlje porive za „svijetom“, otkrit ću ubrzo da sam zaražen muminovštinom, i da je neizlječiva. Povratak bio je samo tehničko pitanje, sve ostalo nakon njega – slijed  izabrane sudbine.

Pisac sve Bosne. “Ivo Andrić […] proizvod je sinkretičke kulture Bosne” – tom naoko jednostavnom tvrdnjom počinje američki historičar Wayne S. Vucinich svoj rad Ivo Andrić i njegovo doba (Sveske Zadužbine Ivo Andrić 13/1997). Ali otvorena na pravi način, ta rečenica otkriva jedan beskrajno složen, u koječemu kontradiktoran, a nadasve plodotvoran emocionalni, spoznajni, formativni i inspiracijski odnos i proces.

Sinkretička kultura Bosne? U eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje[2] pokušao sam shematski predstaviti tradicionalnu strukturu bosanske kulturne situacije u osmanskome razdoblju. (Uz napomenu da je slika bosanske duhovne i kulturne situacije i u predosmanskome razdoblju obilježena snažnom crtom sinkretičnosti, samo na drugi način.)  Parafraziram: slika bosanske kulture bitno je određena posebnom vrstom dualiteta: sfera visoke kulture obilježena je krajnjim stupnjem izolacije između triju religijskih i kulturnih entiteta (muslimansko–bošnjačkoga, pravoslavno–srpskog i katoličko–hrvatskog, uz četvrti, sefardsko–židovski), dok se u sferi pučke kulture ostvaruje međusobno dodirivanje i prožimanje. Na jednoj strani, dakle, u sferi visoke kulture, tri zasebne kulture (tri različite religije, od kojih je jedna – islam – državna, vladajuća, dok su druge u statusu podređenih, toleriranih, sa zasebnim, tuđim liturgijskim jezicima, svetri s duhovnim i političkim središtima daleko od Bosne, s različitim, često suprotstavljenim političkim interesima i stremljenjima). Na drugoj strani, u sferi pučke kulture: zajednički fond kulturnih modela i stvaralačkih zakonitosti (zajednički jezik, poetičke strukture i prosedei pučke književnosti, narodnosno porijeklo, cjelokupan folklorni supstrat, stanoviti oblici i običaji transkonfesionalne socijalne solidarnosti…). U ovu sliku horizontalnih planova valja uvesti i vertikale, to jest organsku jedinstvenost koja se uspostavlja između svake od pojedinih triju kultura i njenoga dijela pučke kulturne sfere. Pri tome je, opet, važno ne izgubiti iz vida one oblike, ma koliko skromne, u kojima pučka kultura djeluje “prema gore”, pozajmljujući trima izoliranim kulturnim tokovima ponešto od svojega duha integrativnosti. Kad se ovoj shemi doda još i dinamička komponenta povijesnih mijena (jer razdoblje traje cijela četiri stoljeća!), bivaju ukratko naznačeni obrisi jednoga vrlo kompliciranog historijskog i kulturnog procesa. Iz ovih naznaka trebali bi biti čitljivi i historijsko–interesni korijeni međusobnih etnokonfesionalnih antagonizama koji se u sve jačem intenzitetu javljaju osobito u drugom razdoblju turske vlasti — onome od kraja 17. stoljeća, odnosno nakon sloma turske ofenzive prema centralnoj Evropi i povlačenja Turske iz prekosavskih, prekodunavskih i prekodinarskih zemalja, kada Bosna postaje, i za cijela naredna dva stoljeća ostaje serhat Otomanskoga Imperija u Evropi. Historijski objašnjiv, tu je sadržan i korijen muslimanske omraze spram kršćanskog/hrišćanskog elementa, i korijen recipročnoga antiturskog i antiislamskog raspoloženja; tu leže i korijeni nepovjerenja i sukobljenosti na relaciji između pravoslavnoga i katoličkog svijeta.

Bosna je, pak – sve to, u dinamičkom totalitetu. A to sve u kulturalnom smislu je i šire od Bosne, ono se, u različitim modifikacijama i s prijelaznim zonama, prelijeva preko njezinih granica, i pretvara ju u neku vrstu kulturalne metafore koja “pokriva” sav ex-osmanski, balkanski štokavski areal. Austrougarska Bosna Andrićeve generacije, zadržavajući još dugo živom tu svoju tradicionalnu strukturu, postaje u procesu europeizacije i modernizacije još nešto, dramatično novo a koegzistirajuće sa starim, donoseći nastanak multikulturalizma u urbanim sredinama kao novi tip društvenosti, s osobito važnom novinom u vidu laicizacije kulture i književnosti. I to ulazi u sklop “sinkretičke kulture Bosne” kao Andrićevoga formativnog backgrounda.

Kad pred “unutarnjim okom” rastvorimo Andrićev opus onako kako se gleda slika ili atlas, s mogućnošću simultanoga uvida u cjelinu kompozicije ili krajolika, vidi se koliko je obuhvatna Vucinicheva konstatacija: kao duhovni baštinik sve Bosne, Andrić je i pisac sve Bosne. Kao nitko prije i poslije njega u cijeloj povijesti bosanskohercegovačke književne prakse, do danas. To se, u punoj konkretnosti, ovjerava u Andrićevome djelu na svim mogućim razinama – geografsko-regionalnoj, sociokulturnoj, etnoreligijskoj, jezičnoj… Tako, konvencionalno se kaže da su Travnik,  Višegrad i Sarajevo mjesta Andrićeva odrastanja i mjesta njegove književnosti. To, naravno, jest tačno, ali treba uočiti kako gotovo da nema ni jednoga bosanskoga ili hercegovačkog kraja, grada, karakterističnijega geografskog pojma, lokalnih klimatskih osobitosti, čak pejzažnih valeura, koji se u Andrićevu opusu ne spominju i o kojima se uvijek ne govori s pouzdanim, skoro stručnjačkim znanjem i poznavanjem. Na to se nadovezuje Andrićev omiljeni postupak – diferenciranje likova po regionalnim karakteristikama (govor, običaji, oblačenje, mentaliteti…). Zatim, fascinantna je socijalna “mapa” bosanskoga svijeta iscrtana u Andrićevu djelu; ona je naprosto sveobuhvatna i ništa ne ostavlja nedodirnuto, neopisano, nepredstavljeno: institucije, odnose, likove i tipove, domaće i “strance”, profesije, zanate, običaje, uzraste, spolove, selo-grad… Piščeva pažnja s osobitim uživljavanjem trajno je okrenuta prema svim etnokonfesionalnim elementima toga mikrokozmosa. Zanimljiva bi po toj osnovi bila, na primjer, usporedba između znamenitoga romana Meše Selimovića Derviš i smrt i proza Ive Andrića. Selimović je gotovo opsesivno fokusiran i ograničen na muslimanski svijet Bosne; Andrića zanimaju svi predstavnici toga civilizacijskoga panoptikuma – muslimani, pravoslavci, katolici, Židovi-sefardi, Osmanlije, Levantinci, austrougarski  došljaci raznih zanimanja i sudbina…

Strogo govoreći, zapravo je Andrić jedini autor u povijesti umjetničkoga, respective književnog bavljenja svijetom Bosne, koji je – u gesti programski osmišljenoga i životno predanoga stvaralačkog nadnošenja nad taj svijet – nadišao njegovu okamenjenu unutarnju fragmentiranost i međusobnu izoliranost njegovih dijelova, te ga svojom mišlju i svojom stvaralačkom imaginacijom obuhvatio u svoj njegovoj kaleidoskopskoj cjelovitosti. Nitko u našoj književnosti taj svijet nije osjećao tako svojim kao Andrić – sav taj svijet. Taj osjećaj jest – ljubav, ali ga ne treba pojeftinjavati sentimentalno; on je mnogo jači, on je ambivalentan, oscilira od zanesenosti do odbijanja, od voljenja do mržnje i natrag, no nikad ne gubi intenzitet, ne prelazi u ravnodušnost. Pa, ako Vuchiniceva formulacija (“sinkretička kultura Bosne”) ima povijesnoga i kulturološkog utemeljenja, onda neće biti pretjerano ustvrditi da je Ivo Andrić u književnosti do danas ostao jedinim autentičnim izdankom i predstavnikom te kulture i takve Bosne.

Tursko i iracionalno. U pismu prijateljici Zdenki Marković 14. 4. 1921. godine iz Rima, gdje službuje kao diplomat-početnik, Ivo Andrić piše: “Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu i ako još ne znam i ne vidim kako. Dotle ću ispisati sve ovo tursko i iracionalno što imam i onda ću se opet dati na stari posao.” Komentirajući ovo mjesto u biografskoj knjizi neprolazne ljepote Rani Andrić (Beograd-Sarajevo, 1980), Miroslav Karaulac će zapisati: “Ne mogavši da ostavi te predele mraka jer je, kako se vidi, od njih i primao tu svoju svetlost, Andrić će, kao što znamo, potrošiti ceo svoj ljudski vek na tome svome turskom i iracionalnom, ne stigavši nikad ni da ga se oslobodi ni da se više ikad konačno vrati na taj svoj stari posao.” Vidimo kako Karaulac, i sam pisac, k tomu siguran poznavalac Bosne i njezine tragične “mrke ljepote”, s jedva naslutivom a dobrohotnom ironijom fiksira ključni paradoks Andrićeve književne biografije. Ono što je mladomu pjesniku i piscu, u sred silne književne, umjetničke i političke dinamike poslijeratne Evrope, sloma mrske Austro-Ugarske i  stvaranja žuđene jugoslavenske države, dinamike kojoj i sam generacijski i duhovno pripada, moglo u vlastitim očima izgledati kao prolazna preokupacija, nekakav jednokratni “dug” koji valja što prije otplatiti i zaboraviti, pokazalo se kao poziv i fatum – kao trajno i neiscrpno polje njegova književnog istraživanja i izražavanja.

Pa, ipak, upitajmo se metodično: je li to baš sasvim tačno? Što je, zapravo, pisac mogao misliti pod izrazom stari posao, kojemu bi se, eto, rado vratio, kao da i sam smatra da je daleko važniji, i u književnome smislu nekako na višoj cijeni od turskoga i iracionalnog?

Odgovor, barem okolišan, možemo naći u onome što je Andrić do datuma citiranog pisma objavio, i kako je kao pisac dominantno percipiran u očima suvremenika, a valjda i u vlastitim.

Poznato je da je Andrić u književnost unišao s poezijom; prve pjesme objavio je kao sarajevski gimnazijalac u Bosanskoj vili 1911. Pjesme (u stihovima i u prozi) narednih godina objavljivao je i u drugim časopisima (Vihor, Savremenik, Hrvatski pokret, Hrvatska njiva, Književni jug, Jugoslovenska žena i dr.), a već 1914. uvršten je sa šest pjesama u reprezentativni zbornik Hrvatska mlada lirika (Lanjska pjesma, Strofe u noćiTama, Potonulo, Jadni nemir, Noć crvenih zvijezda). Svoj naglašeni interes za poeziju Andrić u tim godinama pokazuje i prevođenjem, s osobitom sklonošću za slovensku modernu (O. Župančič, I. Cankar, A. Aškerc, A. Murn, D. Kette i dr.), te za Walta Whitmana, kojemu će se vraćati godinama, i s Borivojem Jeftićem biti valjda prvi prenositelj Whitmanovih stihova u naš jezik. Već od prvih pjesama u Bosanskoj vili može se vidjeti i to da Andrić počinje tražiti vlastitu formu i ritam, koju će pronaći u lirskoj prozi, i vrlo zrelo ostvariti u dvjema knjigama – Ex Ponto 1918. godine i Nemiri 1920. godine. Kroz cijelo to vrijeme, Andrić je preko kritičkih osvrta i članaka u periodici i preko javnih nastupa, te kao jedan od urednika Književnoga juga, živo prisutan u književnom životu. U društvenome i biografskom smislu, piščev portret valja dopuniti snažnom crtom ”revolucionarnosti” u idejnom kontekstu antihabsburške “naprednjačke srpskohrvatske omladine”, iskustvima tamnice i internacije za vrijeme Prvoga svjetskog rata, te trajne privrženosti ideologiji “narodnoga jedinstva”. Ako bismo, dakle, htjeli pogađati što bi u književnome značenju pojma mogao biti taj “stari posao” kojemu  Andrić 1921. godine čezne da se vrati, mogli bismo ovako sažeti: posvećenost lirskome izrazu i intenzivna duhovna pripadnost moderni. A da je i među suvremenicima figurirao na takav način, najbolje ilustrira emfatični usklik kojim je Miloš Crnjanski, valjda najsnažniji lirik cijele generacije, 1919. godine pozdravio Andrića povodom Ex Ponta: “U ovim zapisima što su pesme, u ovim pesmama što su zapisi čini mi se da počinje nova istorija naše duše… Ova je knjiga pisana njoj, jedinoj čistoj, i neporočnoj, večnoj uzdanici: mladosti. Nalazim da je tragično verovati u knjige, uopće verovati. Andrić veruje. No jedno je neosporno sa ovom knjigom: Andrić est arrivé.”

Starim poslom – lirikom meditativnom i ispovjednom, melankolijski osjenčenom, što u verslibrističkoj što u narativnoj formi, bavit će se Andrić cijeloga života, kao što je izašlo na vidjelo u posthumnim izdanjima njegovih sabranih djela, u rasponu od raznovrsnih zapisa što im je sam pisac dao naslov Znakovi pored puta, do tekstova u kojima se nađu čak i stihovi čiste ludičke inspiracije (Lili Lalauna, na primjer, napisana 1950. godine), ili solipsistički zapis u stihovima Ni bogova, ni molitava napisan 1973. kao možda posljednji Andrićev književni tekst uopće[3]. U taj dio njegova opusa, također, mogu se pribrojiti neki eseji (o Goyi, Franji Asiškome, Whitmanu, Heineu, Petrarci i dr.), te mnoge od proza koje i tematski i stilski svjedoče o tomu da je Andrić trajno imao potrebu da se ne utopi bez ostatka u svoju središnju tematiku (historija, Bosna, Balkan, Levant…), nego da se i odmakne od nje, makar povremeno, i nekako kao iz drugoga plana, a najuspjelije od tih proza (Jelena, žena koje nema, Letovanje na jugu, Žena na kamenu, na primjer) ravne su onome najboljemu što je napisao.

No, u trenutku Crnjanskijevoga oduševljavanja Andrićevim dolaskom povodom Ex Ponta, već je crno po bijelu postojala, na stranicama Književnoga juga, najava posve drukčijega Andrića, pisca koji već suvereno, a tek na početku, vlada jednim sasvim specifičnim, samo svojim svijetom i postupkom. Bio je to pripovjedni fragment Đerzelez na putu (sv. 11-12/1919), što će slijedeće godine izaći u knjizi kao cjelovit prozni triptih Put Alije Đerzeleza. A kada 1924. izađe prva Andrićeva pripovjedačka zbirka, Pripovetke (između ostaloga, s remek-pričama U musafirhani, U zindanu, Ćorkan i Švabica, Za logorovanja, Mustafa Madžar, Rzavski bregovi, Ljubav u kasabi), bit će je moguće promatrati i kao razveden, skoro potpun “tlocrt” budućega velikog bosansko-balkanskog opusa, s osnovnim tačkama povijesne “topografije”, s glavnim likovima, motivima, situacijama, razdobljima. Kao i s već snažno i konzistentno oblikovanim odnosom spram povijesti u piščevoj svijesti, koji bi se mogao nazvati pesimističkim vitalizmom, i koji će se u budućim Andrićevim djelima izraziti u cijeloj gami različitih konkretnih manifestacija u nepreglednoj povorci likova, sudbina i situacija. Taj Andrić nije više, ili nije samo ni dominantno, Andrić moderne i svojih mladalačkih književnih uzora i zanosa. U njemu kao da se dogodio, i već slegnuo, veliki potres koji je potpuno promijenio unutarnju psihološko-emocionalnu ali i refleksivno-filozofsku konfiguraciju, što ju “na površini”, u piščevom tekstu, vidimo kao napuštanje lirskoga duktusa i govora u prvom licu, i priklanjanje “objektivistički” impersonalnom pripovijedanju. Ja, lirski hipertrofirano i monološki artikulirano, sklanja se iz Andrićeva teksta, prividno do nepostojanja, a glas se daje drugima, tekst postaje prostorom izrazite višeglasnosti. (O ovoj važnoj – ili najvažnijoj? – crti Andrićeve poetike još će biti govora.)

Izlažući Ljubi Jandriću[4] spominjani i mistificirani susret s Kierkegaardom, Andrić u jednom vrlo tvrdom izrazu sam opisuje glavnu stazu kojom se je tada već bio definitivno zaputio. Jest, kaže on, Kierkegaardu “dugujem rasuđivanje o strepnji, strahu i premoći zla” (a mi, njegovi potonji čitatelji, znamo koliko je to precizna i pogođena autorefleksija). Ali je kategoričan u odbijanju tvrdnji “nekih kritičara” da se u mladosti formirao pod utjecajem danskoga filozofa. “Priznaću vam – kaže svojemu pratiocu – narodna svest i epika imali su daleko snažniji uticaj na me.”

Kada se ispovijeda mladoj prijateljici kako je nestrpljiv da ispiše „tursko i iracionalno“, da bi se mogao dati na „stari posao“, Andrić zapravo opisuje vlastitu temeljnu dvojnost, gotovo bipolarnost, za koju, iz hladne retrospektive, vidimo da je potom magistralno obilježila cijeli njegov književni rad, čak i ljudski lik. Danas se, naime, može veoma dobro razaznati kako je Andrićev opus ispisao čovjek u kojemu su jednako snažno živjela, odbijala se i dodirivala – sve istovremeno – dva umnogome oprečna svijeta. Jedan – svijet modernističkoga individualizma i subjektivizma, intelektualističke i umjetničke samosvijesti, gotovo oholosti, svijet bez Boga, i snažni osjećaj pripadanja klimi južnoslavenskoga i evropskog književnog moderniteta… Omrznuta Austro-Ugarska u isti mah je veliko i kozmopolitsko, višejezično carstvo, s dobrim sistemom školovanja, u kojemu se uz malo povoljnih okolnosti i mnogo ličnoga dara, može s istim osobnim dokumentima krenuti iz višegradske zabiti “zemlji na ćenaru”, iz sarajevske gimnazije, a stizati po volji u Zagreb, u Beč, u Krakov, pa kada bi se „studiralo“ samo u književnim kavanama i javnim bibliotekama tih gradova, bilo bi to itekako plodno formativno. U ovaj aspekt Andrićeve ličnosti i unutarnjega života spada i mladenačko revolucionarstvo na granici s anarhizmom, te žestoka mržnja na malograđanštinu koja tako odudara od kasnije konvencionalne slike o distingviranome piscu-gospodinu. Dokumenti takvih stanja mogu se naći u njegovim lirskim tekstovima, a još izravnije u sačuvanim pismima. Neka od njih objavio je Željko Poljak (Hrvatski književnik Ivo Andrić, Zagreb, 2002).  Pišući prijatelju Vojku Durbešiću iz Višegrada u kolovozu 1913, Andrić se ovako iskaljuje: „Još da nema ovih knjiga bih izludio. Ovi gragjani me formalno – duševno – natiču na ražanj. Danas sam nervozan jače i ne mogu da pišem sve o njima samo ti velim da ih mrzim do kriminala. Mnogo sam puta premišljao – sjedeći s njima – kako bi bilo divno  otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju  svi upravo u času kad popuste iza ručka kaiš i posrknu vode. Ili im jedne noći deflorirati sve kćeri i svastike, krivonoge i mutave djevojke. Da se ne moram družiti dresiram svoja dva psa.“ U drugome pismu, pak, piše: „Raskinuo sam, sad svejedno čijom krivnjom, sa svim prijateljima, prijateljicama, partijama, krugovima i nacijama. Rogjen u Travniku, nadležan u Sarajevu, odrastao u Višegradu. Ne osjećam privrženosti, jer me ne vežu lijepi spomeni (da mogu spalio bih sve prošlo, kao neki dan korespondencu) a ne stičem ljubavi, jer nemam skupocenih vrlina, koje društvo voli. Na duši nosim vijenac ‘od sedam glavnih grijeha’ i još od sedam drugih za koje mati Crkva nije nikad čula.”

Iste godine dvadesetjednogodišnji Andrić, međutim, piše (također Durbešiću) i ovo: “Ja nisam Ja! I niko nije on sam! I u samoći nisam više sam, jer u meni su svi dužnici i svi verovnici, jer me u ogledalu stalno čeka slika moga oca i jer u meni živi jasan glas matere moje. O, živi i pokojni u meni, teret su velik i neminovan su zakon, ali će ih osenčiti moja bela duša i oni će biti nešto, što je bilo, jer je ona jača i od živih i od mrtvih.” Na mnogo različitih načina može se čitati ovaj snažni meditativni tekst, no jedno je sigurno: on nam daje naslutiti da u toj “beloj duši” živi i jedan drukčiji svijet – predmoderni svijet starinskih  patrijarhalnih vrijednosti, svijet šutnje i sporoga vremena, zatomljenih sudbina i nijemih tragedija, svijet u kojemu je individualna sudbina uvijek podređena tvrdim zakonima i duhu komunitarizma. To je onaj konzervativni i konzervirani svijet Bosne u kojemu se „dram radosti dušom plaća“, čijemu je istraživanju – sada već u posve impersonaliziranom diskursu, s flaubertovskim pismom kao trajnim uzorom – Andrić posvetio svoje najbolje energije, i koji mu se, zauzvrat, otvorio kao nikome, u svoj svojoj tamnoj magičnosti i neiscrpnosti ljudskih historija – kroz prizore stradanja i propasti, ali i kroz rijetke trenutke neslućene ljepote i duševnih uznesenja. Iz pisama što ih 1919. Andrić piše Alaupoviću, jasno je vidljiva ozbiljnost te fascinacije, toga pripadanja, i posvećenosti. Iz Višegrada: „Ovdje u potpunom miru, pomalo radim neke nove stvari i promatram izbliza ovu našu Bosnu koja me uvijek iznenađuje novim čudima…“ Iz Splita: „Žao mi je kad pomislim da izumire svakim danom naša stara čulna Bosna i nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života… A žao mi je kad pomislim  da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija…“

Dogodilo se, dakle, ovako: umjesto da fragment Alija Đerzelez na putu označi nekakav kratkotrajni ekskurs ili epizodu, pokazat će se da je njime Andrić već 1919. zacrtao – magistralu! Ne napustivši “stari posao” nikada posve, ali ostavivši ga u dubokom zasjenku. (I inače, smatrao je lirski dio svoga stvaranja “manje uspelim”, o čemu ima i posve eksplicitnih iskaza u zapisima i u razgovorima s Jandrićem, a Ex Ponto i Nemire za života nije dopuštao uvrštavati u izdanja izabranih djela.) Taj se prijelom podudario s još jednom, “vanjskom” promjenom: nakon ulaska u državnu službu, najprije kratko u Ministarstvo vera (1919. godine) a potom u diplomaciju (u kojoj mu je karijera od 1920. do 1941. išla blistavom stazom uspona), Andrić će uporno nastojati na što potpunijemu uklanjanju svoga privatnog života i osobe iz javnosti. Iz nekih njegovih eseja, iz zapisa Znakovi pored puta, iz rijetkih intervjua, moguće je jasno rekonstruirati i neku vrst njegova teorijskog creda – da je “sve u djelu”, da privatni i građanski život umjetnika valja strogo odvajati od njegovoga djela. Pomno iščitavajući ispovjedne, solilokvijske zapise u Znakovima pored puta, vidjet ćemo da se autor u neprekidnoj spirali stalno vraća na  nezadovoljstvo sobom, na jaz između “tajnoga” i javnog života, na prokleti leitmotiv grižnje i kajanja zbog svega što nije uradio a trebao je, zbog svega onoga što je uradio pogrešno, zbog bola i nepravde koju je nanio, itd:

Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene bio napor živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.

Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moći oka sklopiti i ne moći dušom danuti, i pri svemu tome raditi i smejati se i razgovarati, to znači za ljude kao ja živeti i uspevati među svetom.

Ono što je nešto vredelo u meni i na meni bilo je redovno izvan moje volje i moga znanja i saznanja. Ono što sam bio, hoteći da to budem, takvo je da u većini slučajeva ne vredi mnogo, a ponekad čak ne služi na čast ni mom karakteru ni mojoj pameti, i bolje bi bilo da nije nikad ni bilo, ili da se bar može zaboraviti, kad se već ne može izbrisati.

Ti su zapisi uvijek sublimni, ali ipak daju jasno nazreti da nisu tek poetsko-meditativna uopćavanja, nego da su čvrsto povezani s konkretnim okolnostima života. Ni taj se momenat, dakle, ne treba isključiti iz cjelokupne geneze Andrićeva stava o odnosu privatne osobe i književnoga djela, kojega se tvrdo i zakleto držao do smrti. A svoje istraživače kao da je zaklinjao: “Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali; za našeg života samo ovo drugo.” (Znakovi pored puta).

Premoć zla. Još u tzv. međuratnom razdoblju, prije njegovih glavnih djela, Andrić je po knjigama pripovjedaka (1920, 1924, 1931, 1936) bio u književnoj kritici prepoznat i etabliran kao tvorac jednoga novog pripovjednog kanona, pri čemu se naglašavala plodna simbioza historičnosti tema i oslanjanja na tradiciju s jedne strane, te modernosti književnoga postupka s druge strane. Već tada je recepcija Andrićeve književnosti imala široki jugoslavenski karakter. Nakon Drugoga svjetskog rata i izlaska znamenitih romana (Travnička hronika, Na Drini ćuprija, Gospođica, Prokleta avlija), kao i novih knjiga pripovjedaka, te osobito nakon Nobelove nagrade za književnost 1961, Ivo Andrić je u najširoj javnosti, ne samo književnoj, stekao svojevrsni posvećeni status Pisca, čovjeka sjedinjena s književnošću kao sa životnim pozivom i majstorskim umijećem, i postao pojam zajedničke, jugoslavenske kulturne vrijednosti.

Samo su se još dva pisca mogla približiti takvom kulturnom i društvenom statusu: Miroslav Krleža i Branko Ćopić. Obojici je, međutim, nešto ”nedostajalo”. Ćopić je po tiražama knjiga i po spontanoj popularnosti i neodoljivosti, zapravo, fenomen s kojim se nikada nitko ni prije ni poslije nije mogao mjeriti. No, svoj neiscrpni pripovjedalački i pjesnički dar, i rajsku toplinu svojega humora, osobine po kojima su se neki Ćopićevi tekstovi, osjenčeni suptilnom sjetom i slutnjom tragike, vinuli i do najviše estetske ostvarenosti (recimo, priče u Bašti sljezove boje), Ćopić je od početka do kraja ostvarivao u formatu pučkoga i dječijeg pisca, potpuno stran i dalek i u literaturi i u životu svemu što predstavlja društveni establishment i njegove rituale. To je ono što ga je razlikovalo jednako od Andrića i od Krleže. Krležu je, pak, u imaginarnom natjecanju za Državnog Pisca u odnosu spram Andrića hendikepirao njegov “elitizam”, što u dubinskoj projekciji zapravo može da se otčita kao paradigmatski način na koji je u vladajućoj ideološkoj percepciji bio prerađivan sukob između Andrićeva narodnjaštva i Krležinoga angažmana i  intelektualizma. Za neku tanku ali ipak sasvim vidljivu dlaku, sistem (dakle, cijela piramidalna ideološka  građevina – od vrha Partije i države, do školskoga sistema i sistema javnosti) davao je prednost Andriću; ipak je samo on u punome smislu riječi bio Jugoslavenski Pisac. Taj vrlo zanimljivi paradoks – da jedna deklarirano revolucionarna, protugrađanska i antitradicionalistička ideologija prihvati kao svojega jednoga po svemu  građanskoga pisca, pred drugim (književno jednako vrijednim, a mnogo produktivnijim) koji joj je ab origine ideološki istomišljenik i aktivni suradnik – to je tema za temeljitu kulturalno-politološku raspravu o elementima koji su ulazili u oblikovanje jugoslavenske kulturne politike i u stvaranje njezinih reprezentacijskih likova i ikona. Ovdje ću se zadržati samo na nekim momentima paralele Krleža – Andrić, kako bi se vidjelo i ono što ih razdvaja, ali i ono u čemu su – sasvim iznenađujuće za već okamenjeni stereotip “Andrić i Krleža kao antipodi” – slični, i to baš ideološki.

Zamalo pravi vršnjaci, Andrić (1892) i Krleža (1893) rođeni su obojica u Austro-Ugarskoj Monarhiji i u istom, hrvatsko-katoličkom nacionalno-konfesionalnom obiteljskom miljeu, no s golemim razlikama u povijesnom i sociokulturnom backgroundu s jedne, i u socijalno-egzistencijalnim okolnostima s druge strane. Bosna Andrićeva dječaštva i mladosti – vidjeli smo – zemlja je još duboko prožeta osmanskim naslijeđem, u ruralnim sredinama srednjovjekovno konzervirana, a istovremeno – izložena dramatičnim promjenama u intenzivnom procesu modernizacije i europeizacije. Posljednji izdanak u svojoj lozi, zarana ostao bez oca kojega nije ni upamtio, s majkom koja je prisiljena nadničiti po tuđim kućama da bi njima dvoma plaćala iznajmljenu prizemnu sobicu u sarajevskoj mahali i prehranjivala ih, Ivo Andrić će u najosjetljivijemu razvojnom dobu upoznati stravu neimaštine (nešto kasnije i bolesti koja je nasljedno harala u njegovoj obitelji) uz koju ne mogu da ne idu egzistencijalni strah i svakojake druge strepnje i uskraćenosti. Mnogo je njegovih meditativnih zapisa iz zrelih i starih godina koji svjedoče da je taj osjećaj nesigurnosti i strepnje bio popudbina koje se riješiti neće nikada, a mora biti da je  sudjelovala i u donošenju životnih odluka kojima je Andrić nastojao izgraditi mirnu i sigurnu egszistenciju. Kad se o tim odlukama sudi s antipatijom, što se najčešće odnosi na njegovu diplomatsku karijeru u vladi kraljevske Jugoslavije i na ustupke i neslavne poslove što ih je morao raditi (primjerice, elaborat o albanskom pitanju koji je za potrebe Stojadinovićeve vlade sastavio 1939), to može biti razumljivo, ali dobija barem malo drukčijega svjetla kad se osvijetli podatkom o bijedi iz koje se valjalo otimati od malih nogu.[5]

Krleža u Zagrebu, Pečuhu i Budimpešti (u carskim vojnim školama) i Andrić u Sarajevu u gimnaziji, kao mladići, u isto vrijeme, napajaju se istim idejama. Vrijeme je poslije austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, a prije Balkanskih ratova: Turska je vjekovni okupator, Austro-Ugarska crni vrag i smrtni neprijatelj, južnoslavenska politička integracija je san, narodno jedinstvo program, a Srbija sa svojom vojskom – oslobodilački i ujediniteljski Pijemont! I, što rade dva naša buduća najveća pisca tih godina – 1911, 1912, 1913…? Andrić ujedinjuje “srpsku” i “hrvatsku” omladinu (tada to u Sarajevu nije isključivalo i: muslimansku),  piše pjesme, maturira i odlazi u Zagreb na studije (kasnije će u Beč i Krakov). Za to vrijeme, mladi Krleža već prvi put bježi iz vojne škole (1912. godine), i ilegalno prelazi u Beograd da se pridruži srpskoj vojsci koja se sprema u rat protiv Turske, zajedno s Bugarskom, Grčkom i Crnom Gorom, za oslobođenje “okupiranih nacionalnih teritorija”. Taj prvi pokušaj završava neslavno, povratkom u školu, ali već iduće godine Krleža ponovo bježi, i preko Pariza, Marseillea i Soluna stiže u Skopje, riješen da ne izostane iz povijesnih događaja u borbi za ujedinjenje južnoslavenskih naroda. Tu ga očekuje šok i otrežnjenje od pijemontskih iluzija o Srbiji: “U dimu i požaru bregalničke bitke (juna 1913.) mi smo naučili da je cinički makijavelizam malih balkanskih dinastija stvarnost, a partitura Lisinskog, ilirske fantazmagorije, đakovačka idila ili nostalgija za Prizrenom – da su pusta retorika.” (O nekim problemima Enciklopedije, 1953.) Doživljuje i lično razočaranje i poniženje, čak prijetnju strijeljanjem, jer je oficirima srbijanske vojske sumnjiv kao “austrijski špijun”. Od tada ideja političkoga ujedinjenja kod Krleže dobija sasvim drukčije obrise, pijemontski san ustupa mjesto kritičkom priklanjanju konceptu federalizma, a sve to nešto kasnije biva silno osvijetljeno i prožeto velikom, planetarnom idejom klasne revolucije.

Dok Krleža, dakle, žuri na jug u grotlo Balkana, Andrić, kao da se izbavlja od njega, sve krećući se na sjever, posjećuje katedre, kavane i biblioteke srednjoevropskih prijestolnica. A kada se, u prekidima studijskih boravaka, nađe u Višegradu kod tetke i tetka, sastavlja i šalje prijatelju – vidjeli smo – bijesne espistole protiv malograđana. Bez Krležinih konkretnih iskustava klaonice malih a žestokih balkanskih imperijalizama u Drugom balkanskom ratu, omađijan mitrinovićevskom mistikom naroda, rase i eposa, njegoševsko-meštrovićevskom kosovskom mišlju, Andrić u svome shvaćanju narodnoga jedinstva i ujedinjenja pod vodstvom Srbije neće doživljavati sumnje ni krize.[6] Do njih neće doći (ili ih on neće pokazati) ni nakon obavljenoga čina ujedinjenja, kada je stvarnost nove države već pokazala mnoga od svojih tvrdih i surovih lica velikodržavnoga unitarizma i primitivnoga šovinizma, pa ni u situacijama u kojima je sam nailazio na kajmakčalanski prijezir. (U svojim uspomenama Crnjanski je u Srpskom književnom glasniku 1929. godine, sjećajući se Andrićeva dolaska u Beograd 1920, zapisao: “Povlačeći se sve više u sebe, Andrić je sve više ćutao pri diskusijama [desilo mu se da mu je g. Miloje Milojević rekao: ‘To možemo da kažemo samo mi koji smo bili na Kajmakčalanu…!’”])

Historijski prevratno i burno doba, koje je za obojicu pisaca intimni i dramatični dio njihove mladosti, doba u kojemu oni aktivno sudjeluju nošeni vrelim idealima i vlastitim  temperamentima, ostavilo je snažan trag u njihovim kasnijim djelima što su težila za formama velikih sinteza. (U Krleže, na primjer, monumentalni roman Zastave, u Andrića završna poglavlja Na Drini ćuprije, u kojima 1913. godine višegradski studenti i gimnazijalci debatiraju o oslobođenju od tuđinaca i o stvaranju zajedničke države pod vodstvom Srbije.) Taj biografski simultanitet s jedne, i tematska podudarnost u književnim djelima s druge strane, omogućuje da se, u razvijenoj komparativnoj analizi, vide i sve važne književne i ideološke razlike među njima.

U međuratnom razdoblju Krleža i Andrić, već profilirani i prepoznati kao vrhunski pisci, predstavljaju oprečnosti u svakom pogledu. Najprije na književno-poetičkom planu. Kod Krleže: načelo eksplozije, volja da se svijet pojmi, verbalizira i obuhvati u totalitetu. Riječ mati Čina! Tomu na vanjskom  planu odgovara silna produktivnost i žanrovski diverzitet. Kod Andrića: princip implozije, paradoksalni “bijeg od riječi”; u riječ koja bi najrađe da govori – šutnjom. “U ćutanju je sigurnost” – ispisuje svoju devizu vezir Jusuf u Mostu na Žepi, pa onda i nju izbriše.[7] Tematska orijentacija – uglavnom na mikrokozmos Bosne, najzastupljeniji žanr – pripovijetka.

Krleža, osim što je u punom naponu stvaralačke snage, pišući i objavljujući jednu za drugom svoje najbolje knjige (drame, romane, poeziju, novele, eseje, putopise…), u ovome razdoblju je korifej intelektualne ljevice, dinamičan organizator i urednik znamenitih nezavisnih časopisa, jednom riječju – grandiozna figura književnoga života, i lijevoga pokreta. (Mnogo kasnije, u razgovorima s Jandrićem, sam će Ivo Andrić Krležinu pojavu lucidno ocijeniti pomogavši se Flaubertovom karakterizacijom Balzaca: “On je jak čovek koji je žestoko razumeo svoje doba.”) Andrić, pak, kao što već znamo, u ovom razdoblju ide stazom karijernoga diplomata, kao pisac dobija najviša priznanja, a potpuno je odsutan iz kulturne i političke stvarnosti. Nema ga u svim onim burnim i tragičnim događajima koji su obilježili razdoblje: politički progoni i procesi, atentat u parlamentu u Beogradu na Stjepana Radića i suradnike, šestojanuarska diktatura i njezine krvave posljedice, sve veći međunacionalni konflikti izazvani politikom Dvora, priklanjanje službene politike silama Osovine… Nema ga ni u žestokim teorijsko-ideološkim diskusijama i razračunavanjima u i oko književnosti, u kojima će Krleža najprije biti superiornim i angažiranim tumačem povezanosti estetskoga s materijalnim i socijalnim svijetom, a kada iz vrha komunističke internacionale dođu rigidne direktive o socijalističkom realizmu i apologija “tendencije u književnosti”, te kada dođu glasovi o montiranim procesima i čistkama u SSSR-u u kojima nestaju i članovi KPJ (mnogi od njih i osobni Krležini prijatelji iz mladih dana), on i Partiji baca rukavicu u lice, pokreće časopis Pečat i štampa slavni Dijalektički antibarbarus, koji je imao biti obrana umjetnosti i književnosti od svih barbarizama, u ovom slučaju osobito lijevoga. Njegove suradnike i pristalice Partija osuđuje na najstrašniji bojkot (“trockisti”, “revizionisti” – to su etikete zbog kojih se i glavom plaćalo!), a njega stavlja na led. Sam Tito, koji je prema njemu uvijek imao respekt, u legendarnom razgovoru u Šestinama 1939. godine neumoljivo rezimira njihov odnos pred sudbonosne događaje: Partija bez tebe može, a što ćeš ti bez Partije, to je tvoja stvar… U predvečerje velikoga potresa – ulaska Drugog svjetskog rata u Jugoslaviju, raspada države, njemačke okupacije i stvaranja Endehazije, Krleža tako ostaje sam na opasnoj čistini: komunistima je postao ljuti neprijatelj, nadolazeći ustaše u njemu vide crnoga boljševičkog vraga… Andrić, pak, u tim prijetećim godinama dobija službu u samoj vučjoj jazbini – u Berlinu (1939 – 1941). Na dužnost nastupa 12. travnja, nepunih pet mjeseci prije Hitlerova napada na Poljsku i početka Drugoga svjetskog rata. Čin mu je visok (“opunomoćeni ministar i izvanredni poslanik Kraljevskog poslanstva u Berlinu”), ali posao strahovito stresan a stvarni položaj praktično drugorazredan, jer kraljevska vlada ubrzo uspostavlja paralelne linije komunikacije s Berlinom, iz kojih on biva isključen. A dan nakon Hitlerova napada na Jugoslaviju, 7. travnja 1941. diplomatsko osoblje iz ambasade u Berlinu biva po međunarodnim konvencijama deportirano u neutralnu Švicarsku, s mogućnošću izbora: da idu u treće zemlje, ili da se vrate u Beograd. Andrić bira ovo drugo, i za cijelo vrijeme rata živi u Srbiji (Beograd, s povremenim boravcima u Sokobanji i Vrnjačkoj banji), skoro potpuno anonimno.

Tako su se obojica naših junaka našli, zapravo, u sličnome, katakombnom položaju. I jednomu i drugomu kao posljednji modus obrane vlastitoga integriteta, ljudskoga i književničkog, ostala je – šutnja. I oni je obojica sustavno i dosljedno prakticiraju. Rezultati te šutnje bili su po književnost izvanredni. Krleža je pisao svoj fascinantni dnevnik, te skicirao i ispisivao masu esejističkih, dramskih i proznih tekstova, a Andrić dovršio tri romana (Travnička hronika, Na Drini ćuprija i Gospođica). Postoje jake indicije da je baš u to doba napisao i poznatu kontroverznu prozu Pismo iz 1920. godine, koja je prvi put objavljena 1946. u sarajevskom Pregledu.

Poraz Hitlerove Njemačke i pobjedu saveznika, te kraj svjetskoga rata, i Krleža i Andrić dočekali su s jednakim osjećajem oslobođenja od najgore more (o tome nedvosmisleno govore njihovi intimni dnevnički zapisi iz toga vremena). Što se tiče stvaranja nove jugoslavenske države, federalne i komunističke, o intimi Ive Andrića, dojučerašnjega visokog diplomata Kraljevine Jugoslavije pod krunom Karađorđevića, ne možemo znati ništa, jer o toj intimi nemamo nikakva sačuvanog dokumenta. Možemo znati samo to da su pisac i nova stvarnost glatko i bezbolno sklopili sporazum: Andrić ju je lojalno prihvatio, ona mu se ubrzo počela obilato oduživati. S Krležom su stvari u prvi mah stajale, kao i uvijek, ambivalentno. Politički i ideološki, nova država bila je ono za što se on ne samo zalagao, nego čemu je svojim predratnim djelovanjem i sam nemjerljivo pridonio: federalizam kao načelo kojim se pravedno rješava nacionalno pitanje i nalazi politički izraz povijesno-civilizacijske plurimorfnosti, socijalistička revolucija kao način ostvarivanja socijalne jednakosti i prevladavanja teškoga naslijeđa prošlosti. Dakle: ni manje ni više, nego ostvarenje vlastitih ideala! S druge strane, pobjednike (svoje dojučerašnje drugove!) Krleža očekuje sa strepnjom. On poznaje taj svijet žestokoga ideološkog fanatizma, sada još ratnim trijumfom opijen, i vrlo dobro znade da mu nije sigurna glava na ramenima… S najvišega mjesta (po svemu sudeći, osobnom Titovom direktivom), međutim, sve mu je oprošteno, zaštićen je od eventualne odmazde pri ulasku partizana u Zagreb 8. svibnja 1945, te on, kao i Andrić, brzo postaje jednom od ikona nove jugoslavenske kulture. (Po političkim kuloarima i po književnoj čaršiji, doduše, trajno se potezala zamjerka Krleži što se nije pridružio partizanima, kao Nazor i Goran Kovačić, na primjer; Andriću se to nikada nitko nije sjetio predbaciti. Ništa nelogično: njega tamo, za razliku od Krleže, nitko nije ni očekivao.) Na službenome kulturno-političkom ikonostasu, dakle, Krleža i Andrić otada figuriraju podjednako. Razlike, one dubinske i trajne, dolazile su na svoje u alternativnim manifestacijama i paradoksima njihovih poslijeratnih karijera. Evo elipse koja, govoreći u slikama, sažima tu situaciju: komunistički monarh je šahirao s Krležom, s Andrićem nije nikada; Nobelovu nagradu, pak, nije dobio Krleža, unatoč silnoj i inzistentnoj Titovoj želji, nego Andrić, protiv njegove želje.

Polje u kojemu ovaj opis vrijedi, polje je društvene ikonografije i rituala, i polje književničkih biografija i njihovih privatnih odnosa, koje je trajno karakterizirala dijametralnost intelektualnih afiniteta, te uzajamna hladnoća, čak i odbojnost i neka vrst organske antipatije; Krleža ju je teško susprezao, Andrić je njome savršeno vladao. No, ako iza cijeloga tog slikovitog i katkad bizarnog kompleksa manifestativnih oblika zađemo u dublje slojeve značenja držanja dvojice velikih pisaca i amblematskih ličnosti jugoslavenske društvene scene, susrest ćemo se s otkrićem da njihovo pripadanje ideji, pa i ideologiji jugoslavenske kulture nije toliko divergentno kao što izgleda. O antipodima tu, u svakom slučaju, teško može biti govora. Davna njihova polazišta jesu različita: mutni a magnetični mitrinovićevski kult naroda, vere i rase, koji je Andrić, vidjeli smo, pod starost samo preformulirao u narodnu svest i epiku (kao svoje uzore), i Krležina utopija “južnoslovjenske civilizacije” i “povijesne magistrale bogumili – Križanić – Kranjčević”, imaju različito porijeklo i karakter s obzirom na znanstveno-filozofske koncepcije i socijalno-povijesne interpretacije iz kojih proizlaze, ali cilj i “vjera” su im zajednički: konačno prevladavanje loše povijesti kroz takvu političku i kulturnu integraciju na “južnoslavenskome narodnom reljefu” (Krleža) u kojoj će prestati razlozi za međusobno sukobljavanje, a biti otvorena mogućnost za rascvat nove kulture utemeljene na najboljim “našim” tradicijama, i autohtonim stvaralačkim potencijalima. Za Krležu gigantska drama Titova sukoba sa Staljinom i razlaza Jugoslavije i SSSR-a predstavljala je političko-ideološku pozadinu kakvu je samo poželjeti mogao. Na toj pozadini on je krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina stoljeća razvio svoje stare zamisli i formulirao ih u čitav “tertium datur” sistem; koncept nepodlijeganja ni Istoku ni Zapadu (koji će se, na makroplanu, tako dobro podudariti s Titovom političkom idejom nesvrstanosti). S jednakom energijom radio je na intelektualnom uobličavanju svojih vizija i na organizaciji konkretnih izvedbenih projekata. Tada nastaju njegovi programatski tekstovi neusporedive sugestivnosti (referati na kongresima književnika, eseji o hrvatskoj ranokršćanskoj sakralnoj arhitekturi, srpsko-makedonskoj fresci i bosanskome mramorju kao osnovi “autohtone naše” kulture i civilizacije, prolegomena za enciklopediju Jugoslavije, itd.), a istovremeno Krleža organizira znamenitu izložbu srednjovjekovne umjetnosti Jugoslavije u Parizu, i započinje pripreme za izradu ogromnoga projekta – Enciklopedije Jugoslavije. Andrić, pak, prihvaća se dužnosti poslanika Narodne skupštine Bosne i Hercegovine (iz travničkoga okruga), a zatim i poslanika u skupštini Jugoslavije, dvaput zaredom biva predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije, a na nagovor intimnoga prijatelja, starog revolucionara Rodoljuba Čolakovića, pristaje postati i članom Komunističke partije. O svome jugoslavenstvu Andrić 1971. godine Ljubi Jandriću govori ovako: “Ja sam za slogu i bratstvo bio celog svog dugog veka. Ja sam bio za jugoslovenstvo još onda kad je Austro-Ugarsku trebalo oterati s našeg ognjišta. Mi, sarajevski gimnazijalci, bili smo protiv hegemonizma bilo koje vere i bilo kojeg naroda. (…) Ne bih voleo da liči na hvalu kad kažem da sam bio predsjednik naprednjačke srpskohrvatske omladine u Sarajevu. Mi nismo bili unitaristi, kako bi to nekom moglo da izgleda; pre bi se moglo reći da smo bili panslavisti i internacionalisti. (…) Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1941. godine, kad je Komunistička partija Jugoslavije u sve, pa i u to, unela marksističko shvatanje. Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1948, a i danas sam – i pre ću da umrem takav nego da pod starost menjam uverenja!”

Ni Andrić ni Krleža nisu morali pod starost mijenjati uvjerenja – na vrijeme su umrli. U mladosti, na početku Dvadesetoga stoljeća, svjedoci i sudionici “tjeranja Austro-Ugarske s našeg ognjišta” i nastanka južnoslavenske političke strukture koja će, uz kratku cezuru 1941-45, trajati do pred kraj toga čudesnoga i užasnog stoljeća, njima je ona uza sve krize koje je proizvodila i kroz koje je prolazila, izgledala kao konačna i trajna struktura. Napokon, ona je bila veliki, kulturno i jezično raznovrstan a ipak dovoljno integriran sociokulturni ambijent da bi njih dvojica u njemu figurirali kao apsolutne književne i kulturne veličine, kao svojevrsni amblemi te kulture, svaki u svojemu formatu, kako smo vidjeli. Veza je morala biti povratna: sigurno je da su i jedan i drugi taj ambijent držali i osjećali, makar i ne na posve identičan način, poželjnim razrešenjem i ostvarenjem historijskih južnoslavenskih političkih i kulturnih lutanja i traženja.[8]

Ni jedan od naših velikana nije, dakle, doživio ono što smo doživjeli mi: da vidi potpuni historijski slom svih koncepcija “narodnoga jedinstva” obnavljanih stoljeće i pol u različitim ideološkim projektima i političkim realizacijama. Slom taj nije bio izazvan izvana, kao u Andrićevom iskustvu 1941-45, što mu je moglo ostavljati iluziju o “svom narodu” kao o koherentnoj stvarnosti, nego iznutra, voljom voljenih naroda i krvavim radom narodne svesti, pri čemu se naslijeđe epike ponašalo kao  praktični manual za činjenje najneljudskijih zločinstava. Da je mogao to doživjeti, Andriću bi se, kao i bilo komu od njegove generacije velikih pisaca, tek tada srušio sav svijet, upoznao bi jedan novi oblik “premoći zla”, jer bi bio doveden, pod potpuno “praznim nebom”, pred pitanje o smislu vlastitih uvjerenja, na koje ne bi imao nikakva odgovora. Najmanje onako uzvišenoga i heroičnog, kakav je imao 1941, pozivajući se na Hölderlina: “Pjesnik treba da ide s narodom.” Opisujući Jandriću tadašnji svoj izbor, Andrić kaže: “Sam sebi zadao sam tvrdu veru: poći ćeš i ti sa svojim narodom. Pre ćeš umreti nego uraditi drugačije! Pisac koji želi da piše o svom narodu mora biti zajedno sa njim. To je osnovni koren na koji se naslanjaju i njegova reč i njegovo delo.” U svjetlu našega iskustva iz 1991-95, kako to najedanput zvoni operetnom praznoćom i jeftinim patosom! Pitanje s kojim bi Andrić bio suočen tih, naših godina, bilo bi surovo jednostavno, a za njega nemoguće pitanje: s kojim ćeš narodom poći, kao sa svojim? Pogotovo: u Bosni! I moralo bi biti tako, da bi sa sleđujućim užasom otkrio kakvu je laž historija napravila od narodne svesti, i u što je pervertirala epika. U kakvu se povijesnu prašinu, konačno, sorilo njegovo jugoslovenstvo – svi njegovi politički ideali i cijeli njegov politički život!

Pisac i pripadanje. Raspad jugoslavenskoga kulturnog prostora, te osobito etnonacionalna fragmentacija kulturnoga prostora Bosne i Hercegovine, na novi su način aktualizirali dva pitanja koja su se i u prošlosti postavljala – pitanje “pripadnosti” Andrića nacionalnim književnostima, te pitanje recepcije Andrićeva djela iz pojedinih nacionalnih perspektiva.

Postojanje jugoslavenskoga kulturnog prostora kao umreženoga sustava razmjene i komunikacije nije značilo i potiranje posebnoga identiteta nacionalno “jakih” disciplina, među njima na prvom mjestu – književnosti. Pogotovo nakon što je to, s porazom unitarističkoga modela u kulturi krajem šezdesetih godina, prestao biti ideološki program. Za slovensku i makedonsku književnost, pa potom i za književnosti nacionalnih manjina (“narodnosti”, kako se to tada zvalo) – albansku, madžarsku, talijansku i druge – kriterij razlikovanja bio je jasan: jezik. No, na prostoru “središnjega južnoslavenskog jezika” (hrvatskoga, srpskoga, hrvatskosrspkoga, srpskohrvatskoga, danas još i: bosanskoga i crnogorskoga), koji pripada četirima nacijama, uvijek se golema društvena energija trošila na utvrđivanje nacionalne pripadnosti važnih a nacionalno nedovoljno “jasnih” pisaca, i uvijek je u vezi s time postojala izrazito razvijena osjetljivost. Njezino porijeklo s jedne strane ide iz činjenice da je sami razvoj nacionalnih identiteta često bio presudno povezan s likovima i djelovanjem pojedinih književnika – nacionalnih ideologa i tribuna, koji su tako postajali zaštitnim znakom i esencijalnim dijelom nacije i njezine geneze, a s druge je strane ta osjetljivost povezana s načinom na koji se kod nas tretira nacionalna pripadnost pisca, kao vrijednost po sebi (viša i od književne, pa je mnogo važnije imati pisca nego čitati ga), i kao vrijednost koja je isključujuća, poput vlasničkoga prava, čiji osnovni smisao jest u tomu da nešto što je naše ne može biti ničije drugo, osobito ne onih što su nam najbliži… (Jasno je kako takav koncept dolazi u sukob s elementarnim načelom kulture, koje je načelo uključivanja, a ne isključivanja, načelo vrijednosno a ne vlasničko… No to je tema za neku drugu priliku.)

U srpsko-hrvatsko-(bošnjačko-crnogorskom) prostoru, gdje je jezik, dakle, bio i ostao veoma nepouzdan kriterij razlikovanja, zato problem utvrđivanja pripadnosti pisca često zna biti teška glavobolja za nacionalne ustanove i skrbnike, izvor nesporazuma i sukoba između dviju ili više nacionalnih sredina, a da bi ga se riješilo, mora se pribjegavati brojnim pomoćnim sredstvima i kriterijima (mjesto življenja pisca, suživljenost s određenom kulturnom sredinom, etničko/konfesionalno porijeklo, narječje kojim se najviše služio, privatno izjašnjavanje i opredjeljivanje pisca, i niz drugih, manje ili više indiskretnih podataka iz njegova građanskoga života). Često su i sami pisci pridonosili konfuziji i nesporazumima, izjašnjavajući se u toku života na različite načine.

U takvim okolnostima nije čudno da je književna čaršija uz Andrića zarana prilijepila etiketu nedosljednosti, sklonosti prerušavanju, ili bježanju od izjašnjavanja. U temelju takvoga shvaćanja leži uvriježeni “koncept” po kojemu o pitanju nečije nacionalne pripadnosti u nas u krajnjoj liniji ipak odlučuje njegovo etničko-vjersko porijeklo. Čak i u beogradsko-srpskoj kulturi, koja je od svih naših nacionalnih kutlura umjela biti najviše integrativna i asimilativna, i kojoj Andrić nesumnjivo pripada po mnogim elementima djela i života, te koja mu je najobilatije uzvraćala, uvijek je postojala nijansa stanovite nelagode i rezerve spram Andrića baš po tom starinskom etničko-konfesionalnom kriteriju. (“Katolički pop”, “jezuita”, “papin miljenik”, “fra Ivan-beg”, “don Ivo” – te i slične etikete u beogradskoj književnoj čaršiji, moćnoj i utjecajnoj, koja ga je u isti mah i protežirala, pratile su ga cijela života.)

Ako, međutim, stvar pogledamo iz perspektive samoga pisca, sve se mijenja; uviđamo, naime, da je on itekako dosljedan u žilavoj borbi za vlastiti identitet, kao i za pripadanje, samo što se njegovo poimanje identiteta i pripadanja nikako ne podudara s onim koje vlada u javnosti. Njegov osjećaj pripadanja svojemu svijetu i svojoj kulturi, kao i njegov osjećaj identiteta, strukturiran je mnogo složenije i bogatije, pa i ambivalentnije. Najprije, što se tiče identiteta, u Andrića je od kolektivnoga aspekta uvijek naglašeniji egzistencijalno-individualni. Njega je u blistavoj melankoličnoj eksplikaciji ispovjedio u stockholmskoj besjedi, govoreći o identitetu kao ključnom antropološkom pitanju. (“Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet.”) Baveći se predano svijetom koji je preostao da traje kao ostatak jedne fascinantne imperijalne civilizacije, baveći se tim silnim preplitanjima, civilizacijskim poliperspektivizmom Bosne, Balkana, Levanta, Andrić kao da je došao do specifične, skoro apatridske “filozofije identiteta”: Bosna i Levant kod Andrića postaju prostor više duhovni nego geografski, bez jakoga identiteta,  virtualan, bez granica, prostor fluidnih egzistencija. I Andrića samoga, kad se pitamo o njegovom identitetu, čini mi se, najprije valja tražiti u području istovremenoga preplitanja i gubljenja identiteta. Toj igri i toj drami Andrić je posvetio mnoge svoje stranice i likove, a jedan od najsnažnijih svakako je doktor Kolonja iz Travničke hronike, s onom zapanjujućom epizodom u kojoj – u bosanskoj verziji Isusova puta na Kalvariju – doživljuje trenutak kozmičkoga prosvjetljenja izazvan ljudskim divljaštvom i ljudskom patnjom, i u ekstazi čovječnosti preobražava se – u drugoga. “Ja sam… Turčin… jesam Turčin, bolji od tebe”, deklarira on to svoje preobraženje, pretvara se na čas u gospodara postupaka ostrvljene svjetine, i spašava anonimnoga mučenika. To je isti doktor Kolonja, koji izgovara one gorke a uznosite riječi o ljudima sa granice: “To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta…” I, konačno, to je isti onaj lik, kojemu pisac daje da citira kao svoj najviši uzor nikoga drugoga do – Dželaludina Rumija, i to da ne bude nikakve greške ni zabune, baš ono veličanstveno mjesto o identitetu: “Jer samog sebe ne mogu da poznam. Niti sam hrišćanin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Nit sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna ni sa mora.”

“Bosanska mržnja”. Iz perspektive srpske književnosti i pripadanja njoj, o Andriću je napisana ogromna literatura, njegovo se djelo u srpskoj kulturi permanentno izučava, istražuje i osvjetljuje, o njegovoj ostavštini brižljivo se skrbi; u toj kulturi i književnosti on figurira kao jedan od njezinih najistaknutijih pisaca, ali i simbola. O toj bliskosti i pripadanju govore i Andrićeve esejističke reference i intelektualno-idejni orijentiri, među kojima posebno mjesto zauzimaju Vuk i Njegoš, te Bora Stanković, Petar Kočić, Simo Matavulj, Jovan Skerlić, Zmaj Jova Jovanović, Branko Radičević, Rastko Petrović itd. A da je riječ o živoj prisutnosti i uzajamnom dinamičkom odnosu, na svoj način svjedoči činjenica da se u srpskom kulturnom prostoru neprestalno pojavljuju nova izdanja Andrićevih djela u najrazličitijim oblicima.

No, strukturalna prisutnost Ive Andrića u srpskoj kulturi ima i drugo lice. Onako kako je književnost neodvojiva od proizvodnje ideologijskih slika i obrazaca, onako kako je u nas ideologija neizbježno nacionalna, a nacionalna ideologija uvijek oslonjena na historiju kao na svoj legitimacijski izvor – što je karakteristično za sve nacionalne kulture u štokavskom četverokutu, ali osobito naglašeno za srpsku –  tako je u jednome dijelu srpske  književne recepcije reducirana ideološka  interpretacija od Andrićeva djela odavno napravila sredstvo banalne nacionalno-ideološke i pseudohistorijske propagande. U tom metodološkom krivotvorenju fatalno se zamjenjuje i miješa književna fikcija s faktičkom povijesnošću, a govor likova neovlašteno se pretvara u “stav“, „izjavu“, “mišljenje“ pisca, odnosno građanske osobe Ive Andrića, kojim se, onda, „potvrđuje“ ispravnost određenih političkih zamisli i projekata… Do kakvih nakaznih izobličenja i posljedica to može dovesti, pokazalo se za vrijeme rata 1992 – 95.

U eseju Glasovi sarajevske noći[9] opisao sam kako je iz vojno-političke okolice Radovana Karadžića na stolove evropskih i američkih pregovarača o rješenju bosanske krize dolazio engleski prijevod Andrićeve pripovijetke Pismo iz 1920. godine, sa sugestijom da je to relevantna povijesno-politička elaboracija „urođene međuetničke mržnje“ kao argumenta da je etničko-teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine najbolji način rješenja krize. (A nije nevažan podatak da u to vrijeme iza Karadžićeva štaba kao intelektualna pozadina i „logistika“ stoji praktično cijeli mainstream srpske nacionalne kulture zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom.)

Priča je napisana u prvom licu, i u njoj se opisuje susret dvojice školskih prijatelja na nekom prolaznom kolodvoru, u vrijeme nakon Prvoga svjetskog rata. Sarajevski Židov Maks Levenfeld služio je u ratu kao liječnik na evropskim frontovima, iz rata je izašao ogorčen i promijenjen, i sad u nervoznom noćnom monologu, u iščekivanju vlaka, objašnjava prijatelju da je mržnja razlog zbog kojega hoće napustiti Bosnu zauvijek i otići nekamo daleko, možda sve do Južne Amerike. Nakon dvadesetak dana on mu iz Trsta šalje pismo, u kojemu se trudi još jedanput podrobno objasniti svoje razloge. Da, Bosna je zemlja mržnje i straha, ponavlja u pismu Levenfeld, i da bi to ilustrirao, razvija široku sliku:

Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (…) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodirnim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.

Za što može biti argument ova tužna priča? Najprije, moram naglasiti, ne apsolutizirajući autonomiju književnosti, da je to u prvom redu književni tekst, pripovijetka, a Maks Levenfeld književni lik, i da se značenja moraju iščitavati uza sav oprez koji ta činjenica nalaže, i pomoću metodologije koju nalaže.

Melankolična slika sarajevskih tornjeva i satova impresivna je književna slika, oblikovana savršenim jezikom, preciznim i gipkim u isti mah. To je tako, bez prigovora i primjedbe, sve dok sliku čitam u njezinom mediju, u mediju književne fikcije. Tako čitana, ona ima snagu doživljaja, a ne sadrži mjerodavnost političkog argumenta. Ali, ne može se osporiti pravo da se ona čita i drukčije: kao kulturološki, povijesni, ili čak i politički tekst. No, tada se uspostavlja drukčiji sustav korelacija. Tada je, recimo, Levenfeldovom melankoličnom i pesimističnom doživljaju sasvim legitimno su-postaviti ili čak suprotstaviti opis iz povijesne čitanke ili, zašto ne, iz gradskoga bedekera. A tu isti prizor najedanput dobija sasvim oprečno tumačenje: tu se s mnogo dobrih i istinitih razloga govori kako je slika sarajevskih hramova, koji stoje na samo koju stotinu metara jedan od  drugoga, svjedočanstvo tolerancije, uzajamnosti i priznavanja drugoga.

I cijela priča o “bosanskoj mržnji” pokazala bi niz ovakvih promijenjenih i promjenljivih značenja, kada bi se sustavno podvrgnula eksperimentu čitanja iz različitih perspektiva. Nekakvu argumentativnu snagu za djelatna politička odlučivanja ovakvi iskazi mogli bi, dakle, imati tek kada bi se sva njihova relevantna čitanja, književna i neknjiževna, našla zajedno na stolu, i kada ni jedno ne bi isključivalo bilo koje drugo. Samo, naravno, tada bi došlo do paradoksa: toliko je u svemu tome ukrštenih perspektiva, relativizma i ambivalentnosti (kao u svakom dobrom književnom tekstu), da se nikakva jednoznačna politička odluka ne bi mogla donijeti!

Sama priča, međutim, ide dalje. Prošlo je mnogo godina od našega susreta i pisma, kaže pripovjedač[10], kada sam slučajno saznao da je Maks Levenfeld bio zasnovao liječničku praksu u predgrađu Pariza, a da je po izbijanju građanskog rata u Španjolskoj napustio sve i prijavio se kao dobrovoljac u republikansku vojsku. Tamo se “pročuo svojom revnošću i znanjem”. Početkom 1938. zatekao se u bolnici u nekom gradiću u Aragoniji. Usred dana na bolnicu je izvršen zračni napad, i on je poginuo sa skoro svim svojim ranjenicima. “Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje” – rečenica je kojom pripovjedač završava svoju priču, kojom Andrić završava svoj tekst. Odjedanput sve dobija još jedno, novo i razmaknuto obasjanje. I likovi i sudbine i događaji smještaju se veoma određeno i posve prirodno u kontekst evropskoga Stoljeća rata, a opsesivna priča o unutarnjoj, “endemskoj” bosanskoj mržnji biva gotovo ironično relativizirana.

Andrić i muslimani. Odavno u bošnjačkomuslimanskom intelektualnom miljeu kruži prigovor da Andrić u svojim djelima “muslimane prikazuje u negativnom svjetlu”. Nemaju ti prigovori sporadičan karakter, i nisu, kako bi se moglo pomisliti, nekakva novotarija nastala tek s novom trostrukom etnonacionalnom kulturnom paradigmom stvorenom u Bosni i Hercegovini nakon raspada Jugoslavije. Osim uglavnom usmenoga i ne preglasnog načina kojim su ti rumori posredovani i komunicirani, bilo je i njihove sistematske artikulacije, kojoj u vrijeme vladanja službene jugoslavenske kulture, i Andrića kao njezine najposvećenije ikone, nije bilo dano pravo na glas. Riječ je, prije svega, o ovećoj studiji Šukrije Kurtovića ”Na Drini ćuprija” i “Travnička hronika” u svjetlu bratstva i jedinstva (1961), koja nije mogla biti objavljena u Jugoslaviji pa ju je preuzeo Zulfikarpašićev emigrantski časopis Bosanski pogledi, a čitali smo je i u izblijedjelim i izlizanim strojopisnim kopijama, kriomice kao opasnu ideološku kontrabandu. Muhamed Filipović objavio je 1967. esej Bosanski duh u književnosti – šta je to?, u kojemu je Andrićevu književnost označio kao jednu od onih “nacionalno inspiriranih” (uz Kočićevu i Ćorovićevu), koje su “Bosnu više dijelile nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale”. No, najsistematičniji katalog svih prigovora Andriću za “antimuslimanstvo” sačinio je Muhsin Rizvić, najprije u studiji Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata I-III (1980), zatim u posthumno objavljenoj knjizi Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu (1995). Kurtovićeva iskrena i dobronamjerna, ali po kritičkom postupku beznadno neknjiževna, na ždanovljevskoj socrealističkoj estetici zasnovana kritika Andrićevih romana zbog štetnosti po“bratstvo i jedinstvo”, Filipovićev filozofstvujušči ršum po staklarskom izlogu moderne bosanskohercegovačke literature, Rizvićeva pozitivistička marljivost u klasifikaciji Andrićevih “grijeha” prema muslimanima – kolikogod među sobom različiti, zajednički su utirali put do potpunoga odbacivanja književnoga za ljubav nacionalnoideološkog kriterija. Konačni trijumf toga kriterija možemo čitati u uvodnoj (anonimnoj) Riječi uredništva za zbornik članaka Andrić i Bošnjaci, koji je objavila Bošnjačka zajednica kulture Preporod iz Tuzle (2000). Tu između ostaloga stoji:

U složenoj balkanskoj zbilji prošlosti i savremenosti Bošnjaci su bili i još uvijek jesu na udaru neprijateljskih ideologija koje su smatrale da je riječ o narodu kojeg zbog njegove “historijske krivice” treba progoniti sa ovih prostora. U književnoj dionici te protivbošnjačke ideologije najsnažnije uporišne stope, koje do dana današnjeg pothranjuju protivbošnjačku praksu, jesu djela Njegoša, Mažuranića i Andrića. Upoznavanje i tumačenje tih djela na način koji se ne iscrpljuje u imanentnom pristupu književnom djelu za Bošnjake je važna dionica u borbi za opstanak, borbi koja je dramatično zaoštrena najnovijim zbivanjima (agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-95).

U ovih nekoliko redaka na najpregnantniji je način, koliko je meni poznato, izražen sukus svega onoga što se sa stanovišta bošnjačko-muslimanske nacionalne ideologije upućuje na Andrićevu adresu, sada već dramatično dovedeno u korelaciju s političko-ideološkim momentima i terminima: “udar neprijateljskih ideologija”, “progonjenje naroda”, “pothranjivanje protivbošnjačke prakse”, napokon – “borba za opstanak”, kao kriterij nad kriterijima, onaj poslije kojega svi drugi mogu da zašute.

U istome zborniku objavljen je i tekst Esada Durakovića Andrićevo djelo u tokovima ideologije evrocentrizma, u kojemu autor na Andrićevu književnost rigidno primjenjuje Saidovu paradigmu orijentalizma, konkretizirajući je u Andrićevom slučaju kao literarnu otomanizaciju Bosne, uz ponavljanje i pojačavanje starih, predsaidovskih generalizacija o navodnom  antimuslimanstvu u Andrićevu djelu. U Durakovićevoj verziji to počinje  zvučati sablasno: “demonizacija orijentalno-islamskoga svijeta”, “portretiranje psihopatoloških likova”, “tendenciozno sataniziranje muslimansko-bošnjačke povijesti”, “sataniziranje bošnjačkog naroda”, “sataniziranje Bosne”, “nametanje kolektivne krivnje Bošnjacima”, “demitiziranje pozitivnih  muslimanskih mitova”, “oduzimanje digniteta jednoga naroda”, “animozitet prema cijelom jednom kulturno-civilizacijskom krugu”, itd. Ni dodjeljivanje Nobelove nagrade Andriću nije samo književna “pogreška”, kakvih je normalno da bude; ne, to se nije dogodilo slučajno, jer: “Evrocentrizam je ideologija snažnija nego što mnogi mogu naslutiti i dovoljno je perfidna da se ne da uvijek u prvi mah identificirati.” Krajnje derivacije u ovome tekstu su zlokobne: “Ko prihvati Andrićev svijet kao autentičan – tvrdi Duraković – po prirodi stvari smatrat će korisnim istrebljivanje Bošnjaka kao opasnog elementa u samome tkivu tzv. evropske civilizacije – jednako kao što se smatra korisnim bespoštedno trijebljenje štetnoga korova.” Da bi se tomu doskočilo, autor preporučuje da se “nastavnički kadar valjano educira i da se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature i funkcionalnog nagrađivanja takvoga djela u najširim okvirima ideologije evrocentrizma.”

Više se ne radi o književnosti, radi se o opstanku naroda; Andrić je u tom pogledu ideološka opasnost najvišega stupnja; potrebna je trajna budnost i posebno educiran kadar za njezino prepoznavanje i demaskiranje!

Ovakvo radikalno ikonoklastičko pretvaranje Andrićeve književnosti u neprijateljsku ideologiju, programatski oblikovanu i usmjerenu protiv cijeloga jednog naroda i zemlje, bez sumnje otišlo je daleko preko svake granice teorijski i interpretacijski održivoga. To je šteta, jer se na taj način upropaštava stvarna mogućnost i velika intelektualna potreba – da se Andrić doista počne čitati na način na koji se do sada nikad nije čitao, i koji još čekamo, a koji ne bi bježao od tačnosti nekih od premisa na kojima počiva i ovo čitanje koje ga, ideološki iskrivljeno, pretvara u islamomrsca i bosnomrsca. A najironičniji paradoks novobošnjačkoga ideološkog čitanja Andrića sastoji se u tomu što ono, htijući se uspostaviti kao obavezujuća kolektivna, nacionalna norma, samo ponavlja srpski ideološko-kolektivistički model čitanja toga pisca. I u jednomu i u drugomu se na isti, samo zrcalno obrnut način, posve gubi piščevo djelo u svoj svojoj nesvodljivoj polifoničnosti.

Neke početne natuknice o mogućnostima čitanja Andrića u novim metodološkim ključevima kod nas su u novije vrijeme iskazali profesori Zdenko Lešić, Enver Kazaz i Nedžad Ibrahimović. U inovativnom eseju o Andriću[11] Ibrahimović ispisuje lapidarnu ali važnu, gotovo programsku indikaciju: „Kroz cijeli se razgovor o Andriću provlači dublja priča  o potrazi za identitetom. Identitetom Bosne i Bošnjaka (u njoj), identitetom književnog djela i Andrića (u njemu).“

Suprostavljajući se tezi da su Bošnjaci, kao nacionalna zajednica, dužni paranoično tumačiti Andrićeva djela u borbi za nacionalni opstanak, Kazaz ukazuje na sve zamke i zablude ovoga ideologijskog čitanja. Upozoravajući na činjenicu da postoji niz važnih bošnjačkomuslimanskih autora, koji ne dijele antiandrićevsko stajalište, on postavlja ključno pitanje: “Mogu li se uopće čitanja literature kolektivizirati i onda kroz institucionalnu moć nametnuti drugima.” Protiveći se ideološkoj vulgarizaciji književnokritičkih postupaka, Kazaz otvara drukčiji put u također kritičko, ali književno i kulturalno relevantno čitanje Andrićeva djela:

Je li moguće čitati protubošnjačku ideologiju u povodu Andrića? Odgovor na ovo pitanje nažalost je potvrdan, budući da se jedan značajniji dio srpske recepcije Andrića upravo utemeljivao na toj ideologiji, falsificirajući pritom Andrića i tražeći u njemu argumente za vlastiti nacionalizam. Naravno, moguće je istraživati i negativne aspekte slike Bošnjaka u Andrićevom djelu, pogotovo slike Orijenta, jer ni Andrić, kao ni evropska moderna, nije umakao onome što je Said definirao orijentalizmom. No, da bi se to učinilo, nužno je ovladati metodologijom postkolonijalne kritike i imagologije.[12]

Sličnu novu kritičku perspektivu predložio je nešto ranije i Lešić, pišući o Saidu i orijentalizmu:

Na ovom mjestu ne možemo a da se ne sjetimo Andrića i njegovih slika “Istoka” i “Istočnjaka”, koje nesumnjivo predstavljaju naš prilog zapadnoeuropskoj tradiciji “orijentalizma”, s karakterističnom mješavinom odbojnosti i privlačnosti. Ali ovdje moramo dodati da ni u Andrićevim slikama, kao većinom ni u onim tekstovima koje je Said analizirao, nema mjesta za mržnju, kako neki misle, jer se te slike realiziraju upravo kao lacanovski paradoks: u neodoljivoj privlačnosti onoga što se vidi kao drugo. Ne zaboravimo: slike drugih nas mame, jer vjerujemo da u drugosti možemo vidjeti obrnutu sliku nas samih.[13]

O nekima od Andrićevih ideoloških kontroverzi i sam sam pisao još davno, u zagrebačkom tjedniku Danas, povodom objavljivanja prijevoda Andrićeve doktorske dizertacije[14] u prvome broju Svezaka Zadužbine Ivo Andrić (1982). Tada još nismo znali za Edwarda Saida; njegov kasnije slavni Orijentalizam jest bio već objavljen u Americi (1978), ali će proteći još mnogo vremena, i još više strašnih događaja, dok se na našim stranama ne počne citirati, nažalost, najčešće kao kakva politička mantra, a ne kao analitički postupak.

Pitajući se tada o prirodi teksta i postupka u Andrićevoj dizertaciji, ustvrdio sam da on, naravno, nije umjetnički, ali da nije u strogom smislu riječi ni znanstveni, nego da najprije pripada području u kojemu se miješaju ideološki i znanstveno-deskriptivni diskurs. Pisao sam u tom članku o kristijanocentričkim i europocentričkim elementima u Andrićevoj koncepciji (bosanske) kulturne historije, te skicirao idejne izvore takvoga gledanja u protuimperijalnim nacionalno-oslobodilačkim koncepcijama i kulturno-političkim mitovima 19. stoljeća i prvih desetljeća 20. na slavenskom jugu. Presudni trenutak prijeloma u historijskom razvoju Bosne autor dizertacije vidi u osmanlijskom osvajanju u drugoj polovici 15. stoljeća, i to ovako formulira:

Od odlučujućeg značaja je to da je Bosnu, u najkritičnijem trenutku njenog duhovnog razvoja, u doba kada je previranje duhovnih snaga dostiglo vrhunac, osvojio jedan azijatski ratnički narod čije su društvene institucije i običaji značili negaciju svake hrišćanske kulture i čija je vera – nastala pod drugim klimatskim i društvenim uslovima i nepodesna za svako prilagođavanje – prekinula duhovni život zemlje, izobličila ga i od tog života načinila nešto sasvim osobeno. (Str. 51.)

U ovom odlučujućem trenutku taj važni proces naglo je prekinut. Umjesto toga počela je najezda jednog osvajačkog naroda, tuđeg po veri, duhu i rasi. (Str. 51-52.)

Po geografskom položaju Bosna bi zapravo trebalo da povezuje zemlje Podunavlja sa Jadranskim morem, a to znači dve periferije srpsko-hrvatskog elementa i ujedno dve različite oblasti evropske kulture. Potpavši pod islam, Bosna ne samo da je bila lišena mogućnosti da ispuni ovaj zadatak, koji joj je po prirodi pripadao, i da učestvuje u kulturnom razvoju hrišćanske Evrope (kojoj pripada po svojim etnografskim i geografskim obeležjima), nego je, šta više, zbog domaćeg islamiziranog elementa postala moćna prepreka hrišćanskom Zapadu. U tom neprirodnom položaju Bosna je ostala za sve vreme turske vladavine. (Str. 53.)

Komentirajući prvi od citiranih stavova, sam Andrić (koji svoju dizertaciju nikada za života nije dao štampati niti ju je uvrštavao u izabrana djela) u bilješci napominje: „Ovo mesto, kao sva ostala mesta u ovoj raspravi u kojima se govori o uticaju turske vladavine, ne bi trebalo shvatiti kao kritiku islamske kulture kao takve, već jedino kao kritiku onih posledica do kojih je došlo usled njenog prenošenja na hrišćansku, slovensku zemlju.“

Bilo mi je tada važno naglasiti višestruku ambivalentnost dizertacije: s jedne strane, ona je relevantna za otkrivanje geneze Andrićevih motiva i osnovnog (melankolično-pesimističnog) tona njegovih književnih bosanskih tema. A ako je u znanstvenome smislu u koječemu prevladana i nereprezentativna, opus kojemu prethodi predstavlja u svom, književnoumjetničkom mediju vrhunsku ostvarenost. Kako se to događa? Naravno, zbog temeljne razlike u načinima. Ideološko-politički govor bavi se apstrakcijama, stalno s jednom brigom – da se ne iznevjeri linija zacrtana u apriorno postavljenoj shemi. Umjetnički postupak bavi se konkretnim manifestacijama života, i u tom načinu nema posrednika između konkretnosti (života) i njegovog univerzalno relevantnog osmišljavanja.

Ukratko, bila bi posve legitimna, dapače, vrlo poželjna analiza koja bi izabrala pristup sa stajališta objektivno postojećih eurocentričkih i orijentalističkih premisa (u smislu  izvornoga Saida) u Andrićevu djelu i u njegovoj intelektualnoj formaciji. Takva analiza,  oslobođena od ideoloških apstrakcija i preduvjerenja, konkretno oslonjena na tekst, kontekst i na stvarni svijet Andrićevih likova i situacija, uvažavajući osnovni zahtjev u interpretaciji književnoga teksta (osobito kad se radi o polifonijskoj romanesknoj strukturi) – da se likovima ne može mehanički pripisivati identitet i stajalište autora i obratno, donijela bi mnogo iznijansiraniju sliku, s uvidima koji potpuno relativiziraju pa i obaraju tezu o Andrićevoj islamofobiji, i, čak, bosnofobiji (!).[15] Andrića je, kako smo vidjeli, umjetnički zanimala i izazivala sva Bosna, zanimao ga je kompleksni totalitet te zemlje kao „graničnoga prostora na kojem se sreću Istok i Zapad, zajedno sa hrišćanskom zajednicom, koja je vekovima bila potčinjena administraciji zasnovanoj na islamu“, kako piše Celia Hawkersworth. Ona nastavlja: „Njega su zanimali uspon i opadanje otomanske moći u Bosni, međusobni odnosi lokalnog stanovništva svih veroispovesti, većinske grupe muslimanskih zemljoposednika, koja je nastala prelaskom slovenskog življa u islam i otomanske centralne vlasti. U tome je Andrić video suštinske modele ljudskog iskustva: snagu i slabost, napad i odbranu, i, iznad svega, beskrajan izvor nerazumevanja među ljudima svih vrsta i na različitim nivoima, uvek i svagda izazvanih kulturnim razlikama. Zahvaljujući ovome veći deo njegovog stvaralaštva može se učiniti mračnim. Ipak, ono je ublaženo njegovom sposobnošću da razume čoveka, dobroćudnom  ironijom i njegovim centralnim simbolom, mostom, koji spaja razdvojene strane.“[16]

Ovdje dolazimo do problema koji leži u samome srcu ovoga spora oko Andrića, i u kojemu je Andrić, zapravo, neka vrst goleme prizme kroz koju se prelamaju i propituju velike, transhistorijske paradigme i ideologeme, neuralgična pitanja kolektivnih identiteta u nastajanju i fluktuaciji, traumatična iskustva periodičnih međuetničkih sukoba i pogroma… Jedan od sržnih aspekata u tom kompleksu svakako je – pitanje historijskoga i kulturnog vrednovanja osmanske epohe u povijesti Bosne. Od početka  moderniteta u našim kulturama i s procesom nacionalnih emancipacija, to pitanje skoro cijela dva  stoljeća zapravo ne silazi s dnevnoga reda, obnavljajući se s drukčijim odgovorima u svakoj od različitih državno-političkih formacija i ideoloških sustava kroz koje smo prolazili, i drukčije unutar svake etničke zajednice, a način na koji se ono postavlja u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao ideološko-identitarnome „laboratoriju“, jedna je od njegovih novih faza, umnogomu odlučujuća po buduće odnose i fizionomiju društva i zemlje.

U najgrubljim crtama, svi odgovori se grupiraju oko dva glavna pola – „negativnoga“ i „pozitivnog“. Na prvome polu naglašava se osvajački, okupacijski dolazak Osmanlija i islama, represivni karakter osmanlijske vlasti, podjarmljenost, obespravljenost i socijalna bijeda nemuslimanskoga stanovništva, uzurpacijski odnos domaćih muslimanskih moćnika prema vlasništvu nad zemljom i prema raji, konzervativizam, opće civilizacijsko zaostajanje i kulturni vakuum epohe, slave se manifestacije otpora Turcima. Na drugom polu govori se o tolerantnosti islamsko-osmanskoga sistema spram neislamskih vjerskih zajednica u Bosni, o znatnim kulturnim dometima islamske književnosti, kulture i civilizacije, o osmanskoj Bosni kao paradigmi multietničnosti i tolerantnosti, koju su narušili zloćudni nacionalizmi u 19. stoljeću „uvezeni“ iz Evrope, to jest, iz Srbije i Hrvatske. Prva se interpretacija može, uglavnom, karakterizirati kao hrišćansko/kršćansko, srpsko–hrvatsko, a druga kao bošnjačkomuslimansko gledište.  Međutim, linije ove vjersko-nacionalne polarizacije znaju se lomiti, mijenjati, prefigurirati u ovisnosti o dominirajućim ideološkim akcentima i ciljevima konkretnih političkih režima i epoha. O tomu kako su se te linije iscrtavale i povijale kroz cijelo razdoblje od odlaska turske vlasti iz Bosne do novijih vremena, mogla bi se izraditi cijela studija. Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso: i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnoga centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i od klasnorevolucionarne dimenzije, a s izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgamu ipak prešutno produžavao antagonizam između krsta i lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike. Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici…), koje je često izražavano u esktremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskome razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet. Po osjećaju neke elementarne pravednosti, ali isto tako i po žudnji k punijoj i uravnoteženijoj povijesnoj istini, mnoge nas je (krajem šezdesetih i u sedamdesetim-osamdesetim godinama stoljeća) ta ideologija neobuzdanoga čišćenja povijesti Bosne i Hercegovine i minorizacije političkog statusa jednog naroda u njoj odbijala. Utoliko više što mnoge njezine konkretne manifestacije, osobito one prizemne, medijsko-političke, nisu bile ništa drugo do vulgarni nacionalizam, pa i šovinizam. Samo po sebi, to nas je vodilo potrebi za jednom drukčijom perspektivom i na prošlost i na suvremenost, perspektivom koja će biti lišena ideološke zadrtosti (pogotovo ovakve, u kojoj se više nije znala granica između socijalističko-samouopravne pravovjernosti i nacionalizma sa srpskom podlogom, a pod formom jugoslavenskoga patriotizma), te koja će poštovati temeljne naloge znanstveno-kritičkoga mišljenja i opisivanja. Shvaćajući i tada da je osmansko razdoblje i naslijeđe “ključ svega”, pisao sam u eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje o tome kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s isključivoga aspekta tuđinske vojno-političke okupacije, s kojega se ona ukazuje kao „duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda“. Posljedica takvoga pristupa jest „gubljenje iz vida rezultata kulturnih procesa, koji doduše jesu ‘dovedeni’ na valu velikih vojno-političkih potresa, ali tokom četiri stoljeća poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i činjenica, koje zahtijevaju kulturnohistorijski i estetskomorofološki tretman neopterećen ideološkim i civilizacijskim idiosinkrazijama. Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj političko-historijski ’ekvivalent’, bez opasnosti od teškoga nasilja nad njima i nad historijom.“[17]

Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno-politički momenat okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase[18], pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd. Obuhvaćajući – kako smo vidjeli – svojim imaginacijsko-istraživačkim pogledom cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu – ubiti donositelja loših vijesti.

Dva opisana a suprotstavljena stajališta o osmanskoj epohi čine potpun par: turkofilija i turkofobija lice su i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijemu središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma.

Osmanska epoha u historiji Bosne i Hercegovine trajala je četiri stoljeća, i to ona četiri stoljeća kroz koja je Evropa sukcesivno proživljavala dubinske i strukturalne preobražaje, čiji rezultat je, u jednu riječ – prevlast racionalnog nad onostranim u doživljaju svijeta, a demokracije nad teokracijom u političkom smislu. Osmanska provincija s posebno izraženom graničnom i ratno-krajinskom ulogom prema toj Evropi, k tomu izložena sve dubljem socijalnom i kulturnom propadanju, Bosna je od svega toga bila “sačuvana”, da bi se tek u polovici Devetnaestoga stoljeća, i samo kroz pionirske i autsajderske pokušaje pojedinaca, počela upoznavati s evropskim modernizacijskim procesima i idejama. Zato politički slogan, kojim se danas manje-više rado služe svi, a naročito naglašeno bošnjačkomuslimanski političari: da smo “mi dio Evrope oduvijek”, da smo “mi stari evropski narod”, može imati nekakvu faktičnost samo u geografskom smislu; mnogo je više razloga za obrnutu tvrdnju: da “mi” (svi “mi” u Bosni: Srbi, Hrvati a naročito Bošnjaci-muslimani) u  povijesno-civilizacijskom smislu zapravo nismo evropski narodi, barem ne do austrougarskoga preuzimanja vlasti nad Bosnom i Hercegovinom. Naravno, ne pridajući toj kvalifikaciji nikakvo vrijednosno već samo tipološko značenje.

U vezi s vrednovanjem osmanske epohe u povijesti Bosne i Hercegovine nikada kod nas nije dostignuto iole koherentno stajalište – ni u znanosti a kamoli u ideologijskim slikama i prosudbama. Od trenutka u kojemu u Bosni nastaju prvi institucionalni oblici njegovanja kritičke znanosti (austrougarsko razdoblje 1878 – 1918), promijenilo se nekoliko državno-političkih okvira i ideoloških sustava, a ni u jednome od njih nije napravljena sintetska historija Bosne i Hercegovine. Nije to uspjelo ni u razvijenomu razdoblju posljednje Jugoslavije (1970 – 1990), kada je Bosna i Hercegovina već imala snažnu republičku, kvazidržavnu samosvijest, te razvijene znanstvenoistraživačke institucije i školovane stručnjake, a službeno je vladala ideologija koja je negirala nacionalne partikularizme, tvrdeći da ih je povijesno nadrasla i politički neutralizirala. Više decenija radilo se na takvom projektu historije Bosne i Hercegovine u okviru Akademije nauka i umjetnosti, ali se već tada  u znanstvenim krugovima znalo da je tumačenje osmanskoga razdoblja predmet sporenja dvaju nepomirljivih pristupa, u osnovi nacionalnoideoloških, zbog čega je nemoguće da taj projekat bude završen. Slično je bilo i s projektom kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Razdoblje do osmanske okupacije je obrađeno i objavljeno već 1966[19], da bi doživjelo još jedno,  znanstveno ažurirano izdanje 1984. godine. Nastavak projekta, kulturna povijest osmanskoga razdoblja, koji je cijelo to vrijeme figurirao u planovima biblioteke Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, međutim, nikada nije napravljen.

Promotren iz ove vizure trajnoga sporenja dviju oprečnih nacionalnih koncepcija oko tumačenja osmanske epohe, “slučaj Andrić” ukazuje se u stvari kao indikacija, ne govoreći ništa previše važno o Andrićevoj književnosti, a govoreći mnogo o ideološkoj poziciji antagonista. Obje nacionalne ideologije – turkofobna (srpska, i u implicitnoj, podrazumijevajućoj formi jugoslavenska, danas djelomično i hrvatska), i turkofilna bošnjačkomuslimanska, Andrićem se samo služe, potpuno ignorirajući književni karakter njegova teksta i metodološko-spoznajne zahtjeve koji iz toga proizlaze. Prva – tako što Andrićev tretman muslimana i Turaka svodi na “dokaz” za svoje teze, druga – tako što svojim “historijskim istinama” o tobožnjoj idiličnosti osmanskoga razdoblja osporava “tačnost”’Andrićeva teksta, prokazujući njegovo djelo kao jednu od “najsnažnijih uporišnih stopa protivbošnjačke ideologije”. O ovoj vrsti vulgarizacija i zamjene teza piše Enver Kazaz:

Bošnjačka rasprava o Andriću pokazuje žalosno stanje ovdašnje književne znanosti, potonule u površni pozitivizam i anahroni konzervativni impresionizam. Otud ona i ne može u povodu Andrića čitati pluralnu dimenziju vlastitog nacionalnog identiteta, njegovu dijalektičnost u genezi, otkrivati sistem njegovih razlikovnih obilježja u užem ili širem kontekstu, niti pak može čitati bez ideoloških predrasuda vlastitu tradiciju, koju, nesumnjivo, kroz dijalog s njenim vrijednostima, gradi i Andrićev opus. Odan Rizvićevoj projekciji kontinuiteta u razvoju nacionalne kulture, taj ideološki desno orijentiran pozitivizam negira dijalektičnost povijesnog razvoja vlastite nacionalne kulture i potpuno odbacuje onu njenu dimenziju što je kroz metaforu raskršća, kao znak povijesne i sociološke uvjetovanosti kulturnog razvoja bošnjačke nacije, ustanovljava Midhat Begić. Taj pozitivizam, nažalost, ne može čitati ni pluralnost Bosne u njenoj povijesnoj dimenziji, niti rubnost bosanskog kulturnog identiteta u odnosu na Orijent i Okcident, ambivalentan odnos bosanske kulturne pluralnosti i prema jednom i prema drugom. Na koncu, takva znanost, potpuno u duhu epskog kulturnog koda, konstruira nacionalnu povijest i nacionalni identitet, proglašavajući svoje ideološko stajalište njihovim Jedinim, Konačnim, Apsolutnim telosom. Otud je strategija falsifikata, prisutna u temelju te znanosti, direktno proporcionalna njenoj nemoći da se oslobodi ideološkog, uslovljenog epskim okularom kroz koji vrednuje i ideološki reducira (a ne čita) nacionalni identitet u njegovoj povijesnoj i kulturološkoj dimenziji.[20]

Osim notorne činjenice da je riječ o književnom (a ne znanstvenom, političkom ili kojem drugom) tekstu i djelu, kad se govori o Andriću i njegovome bavljenju osmanskom Bosnom i muslimanima, još je nekoliko momenata koji se ne bi smjeli smetati s uma. Ne vjerujem da se može pretjerati u isticanju činjenice, koju sam opisao na početku ovoga teksta – da se u Andrićevom opusu Bosna pojavljuje kao cjelovit mikrokozmos; da njega jednako zanimaju svi elementi i fenomeni toga svijeta. “Muslimanska tema” – treba li to uopće spominjati – jedan je od tih elemenata, i to uslijed povijesnih okolnosti svakako najmarkantniji. Takvo mu je i mjesto u Andrićevu opusu. U kontekstu književnosti u Bosni i o Bosni ova pojava transgrediranja i obuhvaćanja svih partikula bosanskoga civilizacijskog i etničkog mikrokozmosa u gesti stvaralačkoga čina, kako rekoh, izuzetna je i jedinstvena. U književnosti prije Andrića, ako zanemarimo stidljive i sporadične proboje, bila je to potpuno nepoznata pojava a ni poslije Andrića nije ju nitko tako sustavno prakticirao. Po prvi put nakon Andrića nešto slično se može vidjeti kod bosansko-hrvatskoga pisca mlađe generacije Miljenka Jergovića. Književnost, potreba za književnim (pre)oblikovanjem nekog svijeta, nisu nešto što može biti izazvano ikakvim vanjskim nalogom. Pogotovo ako se to, kao u Andrića (sada već po svemu sudeći i kod Jergovića), izjednačuje s potpunom predanošću i posvećenošću, te ako se razrasta u cijeli opus. Takva posvećenost podrazumijeva, prije svega, postojanje primordijalne i trajne emocionalne fasciniranosti tim svojim svijetom, koja je na potpuno suprotnom polu od mržnje. Naravno, ta fasciniranost ne samo da može, nego po svemu sudeći i mora biti modelirana po onomu lacanovskom paradoksu “karakteristične mješavine odbojnosti i privlačnosti”, o kojemu povodom Andrića piše Zdenko Lešić, da bi uopće bila umjetnički produktivna. (Povjeravajući se prijateljici Zdenki Marković iz Rima 1921. godine, Andrić piše: “[…] nema ništa bez naše zemlje; a ja niti mogu da živim s njom niti bez nje”.)

Još je nešto važno. Aksiomatski je jasno da književnost nije historiografija, niti je Andrićevo djelo udžbenik povijesti. No, s druge strane, književnost može imati itekako živ odnos s historijom, a Andrićevo djelo je na poseban način izrazito historično. Jedan od primjera: kada u sceni klasične književne snage Alihodža Mutevelić (Na Drini ćuprija) klone na uzbrdici putem do kuće, nakon strašnoga poniženja od okupatorske vojske na svojoj ćupriji, nije za historičnost te parabole odlučujuće hoćemo li u izvorima  naći potvrdu postojanja toga čovjeka i autentičnosti toga događaja. Važna je silna simbolotvorna energija koja zrači iz scene i otkriva dubinska značenja te historije, i važno je genijalno razrešenje romana-kronike, u kojemu se hladna apstraktnost vjekovne historije građevine i bolna konkretnost ljudske sudbine spajaju i razrešavaju jedno u drugome:

Ali neka, mislio je on dalje, ako se ovde ruši, negde se gradi. Ima valjda još negde mirnih krajeva i razumnih ljudi koji znaju za božji hator. Ako je bog digao ruke od ove nesrećne kasabe na Drini, nije valjda od celog sveta i sve zemlje što je pod nebom? Neće ni ovi ovako doveka. Ali ko zna? (Oh, da mu je malo dublje i malo više vazduha udahnuti!) Ko zna? Može biti da će ova pogana vera što sve uređuje, čisti, prepravlja i doteruje da bi odmah sve proždrla i porušila, raširiti po celoj zemlji; možda će od vascelog božjeg sveta napraviti pusto polje za svoje besmisleno građenje i krvničko rušenje, pašnjak za svoju nezajažljivu glad i neshvatljive prohteve? Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti.

 U tim mislima korača hodža sve teže i sporije.

Sad se jasno čuje da u čaršiji pevaju. Kad bi samo mogao da udahne više vazduha, kad bi put bio manje strmen, i kad bi mogao stići do kuće da legne u svoj dušek i da vidi i čuje nekoga od svojih! To je jedino što još želi. Ali ne može. Ne može. Ne može više ni da održi pravi odnos između disanja i srca, srce je potpuno zaptilo dah, kao što se ponekad u snu dešava. Samo ovde nema spasonosnog buđenja. Otvori široko usta i oseti da mu oči izviru iz glave. Strmina koja je i dotle neprestano rasla primače se potpuno njegovom licu. Celo vidno polje ispuni mu tvrdi, ocediti drum, koji se pretvarao u mrak i obuhvatao ga svega.

Na uzbrdici koja vodi na Mejdan ležao je Alihodža i izdisao u kratkim trzajima.

Kada bi netko krenuo u pretraživanje Andrićeva opusa rizvićevskom metodom a u obrnutom smjeru – tražeći primjere koji pobijaju tezu o „negativnom prikazivanju muslimana“, našao bi materijala za cijelu kontratezu. No, takav posao je u oba slučaja književno deplasiran, jer na nedopustiv način ostavlja (književne) činjenice bez njihovoga konteksta koji je prvenstveno mjerodavan za njihovo tumačenje. Generalizirana fama o tobožnjem Andrićevom negativnom odnosu prema bosanskim Muslimanima i islamu stvorena je na osnovi pogrešno usmjerenoga čitanja Andrićeve nesumnjive sklonosti istraživanju i oblikovanju nesretnih, bizarnih, pa i mračnih i morbidnih ljudskih karaktera i sudbina, te anatomiji vlasti i njezinih protuljudskih  mehanizama, a tematski smještene u Bosnu turskoga vremena. U današnje nesretno doba, kada je donedavno i sam ljudski život bio bezvrijedan (a kamoli da se tko još brine o književnim vrijednostima), taj se stav prešutno pretvorio u skoro opći, i teško ga je mijenjati, relativizirati. A posve suprotno od toga, moglo bi se s mnogo jakih književnih razloga dokazivati da je u cjelokupnoj bosanskoj (pa i bošnjačkomuslimanskoj) književnosti teško naći pisca koji je s takvim rafiniranim suživljavanjem i s takvim ponornim tragičkim ko–sentimentom razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana, kao Ivo Andrić. Razvidno je to u čitavu njegovu opusu. Ali, pisac koji je napisao samo, recimo, takva remek–djela kakvo je Most na Žepi, ili Smrt u Sinanovoj tekiji, ili pak onaj koji je napisao slabo razglašenu a sjajnu priču Ruđanski begovi o dvojici braće što ginu u obrani rođene zemlje antički pomireni u smrtnome času, ili — zašto ne! — pisac koji je tako maestralno književno replicirao čudesni višegradski most, a unutar toga djela stvorio veličanstveni tragički lik Alihodže Mutevelića — taj pisac je toliko bitno bosanskomuslimanski, da odbacivati ga, pretvarati ga u jednu od “uporišnih stopa protivbošnjačke ideologije”, znači odbacivati dio vlastite kulture, vlastitoga bića. Padaju mi na pamet još cijele pregršti takvih likova i situacija, među njima, recimo, Sulejman-paša Skopljak ili novski kapetan Cerić iz Travničke hronike kao izvanredno plastično oblikovani bosanski antipodi likovima osmanlijskih administratora… A Andrićev empatijski doživljaj muslimanskoga svijeta u Bosni dobro ilustrira slijedeće mjesto iz knjige Ljube Jandrića, gdje Andrić kaže: “Ja sam o Muslimanima mnogo pisao, ali sam se čuvao da ne diram u njihov intimni život, odnose u porodici i slično. Ja jednostavno za to nisam bio sposoban, njihov život poznat mi je samo do avlije, dalje – jok. Zato sam često govorio Skenderu Kulenoviću, pokojnom Hamzi Humi, Zuki Džumhuru i još nekim: napišite štogod o muslimanskoj porodici, jer mi iz hrišćanskih kuća nismo sposobni da to uradimo. Šteta je što me nisu poslušali. Treba produžiti  pripovetku na kojoj su radili Zija Dizdarević i Hasan Kikić.”[21]

Jedno dobro usmjereno specijalističko istraživanje sigurno bi moglo donijeti mnoštvo uvida u to kako je Andrić u poetičko-filozofskom, ali i u praktično-životnom smislu usvojio, kao dio vlastitoga pogleda na svijet, na temeljna pitanja condition humaine, neke od postulata i tekovina eminentno islamskih po civilizacijsko-duhovnom porijeklu: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd… Umjesto upuštanja u takvo istraživanje, evocirat ću ovdje tek jedno mjesto iz Andrića, koje se u značenjskom smislu uzdiže gotovo kao duhovna i autopoetička šifra nad piščevim doživljajem svijeta. To je detalj iz meditativne minijature Staze, koji ima uzvišeni tonalitet životnoga i duhovnoga creda:

U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje.

Pisac, koji u svome najsublimnijemu ispovjednom tekstu za svoje vjerništvo, nije važno kakvo vjerništvo, ne uzima nijednu drugu sliku, nego baš središnju sliku iz islama (“kao vernik molitveni ćilim”) – islamomrzitelj!?

Hrvatska recepcija. Nakon definitivnog prelaska u Beograd 1919. godine, Andrić se gotovo nikada nije eksplicitno izražavao o svojemu odnosu s hrvatskom književnošću. (Uostalom, on to nije nikada činio ni u vezi sa srpskom književnošću. Postoji tek jedan njegov iskaz te vrste, kada za sebe kaže da je“srpski pripovedač”, ali ta formulacija pripada funkcionalno suženom značenju i kontekstu, u trenutku kada 1942. godine pod njemačkim okupacijskim režimom u Beogradu odbija zahtjev Svetislava Stefanovića da mu pripovijetka bude uvrštena u antologiju srpskih pripovjedača.) Poznat je slučaj kada Andrić 1933. godine odbija poziv Mihovila Kombola da bude uvršten u Antologiji novije hrvatske lirike, objašnjavajući to ovako:

Primio sam Vaše pismo sa pozivom da svojim lirskim radovima uzmem učešća u Antologiji koju izdaje zavod Minerva povodom stogodišnjice Ilirstva. Zahvaljujući Vam na pozivu moram da Vam kažem da mi, sa moga gledišta, ne izgleda razumljivo ni opravdano da se danas izdaje jedna antologija, ograničena na jedno pleme. Ponajmanje povodom stogodišnjice Ilirstva. Izdavač i Vi kao urednik imate, izvesno, za to sve razloge. Živeći na strani i po strani, ja te razloge ne znam, a i da ih znam, ja bih ih mogao samo poštovati ali ne i deliti. Ne bih nikad mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno  bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju. Iz Vašeg pisma vidim da Vam je poznato da sam bio jedan od osnivača i urednika Književnog juga koji je zastupao najšire gledište jedinstva obuhvatajući ne samo srpsko-hrvatsku nego i slovenačku književnost. To je bilo 1917. godine; godine 1933. ja ne mogu zastupati drukče gledište. To su razlozi, čisto književne i načelne prirode, zbog kojih žalim što mi nije mogućno učestvovati u Vašoj Antologiji

Radovan Popović, marljivi istraživač činjenica iz Andrićeva života, objavio je u spominjanom Životopisu pismo što ga Andrić 1923. godine piše Vojislavu Jovanoviću Marambou, sastavljaču školske čitanke (i visokom činovniku Ministarstva spoljnih poslova), zahvaljujući na “laskavom sudu” i tražeći da se isprave neki njegovi biografski podaci. Pod tačkom 1. Andrić piše: “Nema sumnje da sam ja Hrvat po rodu, koliko sam pak kao pisac ‘hrvatski’, to je drugo pitanje o kom neću da govorim, niti sam ja zvan da ga rešavam.” Emigrantski historičar književnosti Ante Kadić, pak, piše: “Kad sam ga (Andrića) 1965. upitao kako je od hrvatskoga pisca postao srpskim piscem, mirno mi je odgovorio: kad bi postojala jugoslavenska književnost, da bi se on proglasio jugoslavenskim književnikom (u tom je duhu govorio u Stockholmu kad je primao Nobelovu nagradu); budući da živi isključivo u srpskoj sredini te piše srpskom varijantom, razumljivo je da ga Srbi smatraju svojim. Primijetio je da kao što Hrvati svojataju pravoslavne Srbe koji žive u Zagrebu (npr. Desnica, Simić, Kuzmanović i Prica), po istom pravu on pripada Srbima.”[22] Kad se sintetiziraju ovi, vrlo rijetki, iskazi ličnoga izjašnjavanja o nacionalno-književnoj pripadnosti, dolazi se do pomalo neobičnoga zaključka, da Andrić nigdje izričito ne negira svoje pripadanje hrvatskoj književnosti, kao što ni pripadništvo srpskoj ne naglašava kao izričit stav. Što se njega tiče, on bi rado da je jugoslavenski (vidjeli smo s kakvim dobrim i duboko ukorijenjenim razlozima); je li hrvatski – o tome neka govore drugi, on “nije zvan da ga rešava”. Srpski jest, tako što ga Srbi “svojataju” i “smatraju svojim”!

Ovo naglašeno relativističko stajalište ne može biti bez značenja, a značenje bismo mogli otčitati kao Andrićevu sumnjičavost, znakovito ležernu i skoro ironičnu, u odnosu prema nekakvoj velikoj važnosti koja se pripisuje piščevome izjašnjavanju o stvarima (nacionalna i vjerska pripadnost, i sl.) koje, u krajnjoj liniji, mnogo više pripadaju području privatno-građanskoga života, eventualno političkoga opredjeljenja i djelovanja, nego književnih određenja.

U hrvatskoj književnoj kulturi zanimanje za Andrića bilo je zamrlo u nekom neodređenom trenutku u prvoj polovici jugoslavenskoga razdoblja, kada je u poetičkom smislu već sasvim prevladao slobodni pluralizam modernističkih postupaka i ideja a u ideološkom bio praktično adaktiran unitaristički koncept nadnacionalne jugoslavenske kulture. Bilo je izuzetaka, poput briljantnih eseja Ive Frangeša o Prokletoj avliji i Travničkoj hronici, ali  – bili su izuzeci. Tema Andrić pojavit će se u hrvatskoj književnoj javnosti ponovo u godinama nakon stjecanja državne nezavisnosti, kada je na djelu bilo stvaranje tuđmanovskoga panetničkog kulturnog modela. U zao čas po Andrića! Bile su to, naime, mihanović-horvatić-jelčićevske pseudoknjiževne i pseudobiografske varijacije, u kojima ne samo da se gubio pisac, njegov autorski lik i njegova književnost, nego se na sramotno piljarski i antiintelektualni nivo srozavala sama tema kontroverzija i proturječja Andrićeve književne, nacionalne i političke biografije. U osnovi toga surovo vanknjiževnoga pristupa leži ideološka borniranost: potreba za ritualnom diskvalificijom “nacionalnoga renegata”. “Nije se hrvatska književnost odrekla Andrića, nego se on odrekao nje” – tako će „ingeniozno“ zaključiti jedan od ovih književnih egzekutora, dok će drugi kao važan “argument” sladostrasno raspredati prastari trač o navodnoj “nezakonitosti“ Andrićeva rođenja.

Iz ovoga turobnog i uskogrudnog pogleda na književnost i na Andrića (kao i na nacionalnu kulturu općenito) poniknula je davnašnja teza po kojoj bi se Andriću, eto, još nekako i moglo priznati književno hrvatstvo, ali u vrlo doziranoj mjeri. Bio bi to samo Andrić s Hrvatskom mladom lirikom, Ex Pontom i Nemirima te zaključno s Putom Alije Đerzeleza, dakle, do 1919. godine kada je otišao živjeti u Beograd i „posrbio se“. To se, kažu autori ove teze, podudara i s njegovom „promjenom jezika“: od tada je ostavio ijekavicu i prešao na ekavicu. Čak ni na suhoj činjeničnoj razini ovi „argumenti“ naprosto nisu tačni. Recimo, Andrić je ijekavicu i ekavicu naizmjence koristio od svojih gimnazijskih dana, ijekavske tekstove objavljivao je u vrijeme kada svi viđeniji hrvatski pisci pišu ekavski (Krleža, A. B. Šimić, Ujević, Krklec…), a neke od svojih vrhunskih pripovjedaka, napisane i objavljene davno nakon što je „prešao u  Beograd“, napisao je ijekavski i nikada kasnije nije ekavizirao[23]. Apsurdnost takve nacionalno-jezične purifikacije i administriranja unutar jednoga kompleksnog a cjelovitog autorskog opusa najbolje se ogleda u činjenici da se na taj način iz Andrića, koji bi bio „priznat“ i kao hrvatski, te uvršten u hrvatsku književnost, izostavlja ono najbolje što je stvorio, a što umjetnički kulminira u Prokletoj avliji (cijeli “franjevački ciklus” pripovjedaka, Travnička hronika itd.). O pozadini toga bizarnog slučaja – da jedna književnost praktično prelazi preko postojanja pisca i djela koje je se suštinski i sudbinski tiče, pisao sam u više navrata. Ovdje ću to ukratko rekapitulirati.

Tin Ujević, Ivo Andrić, Miroslav Krleža – poslušajte to suzvučje! Pokušajte imaginirati sve linije značenjâ, vibracija, smislova, koje se uspostavljaju, slute, otvaraju u trokutnome polju označenu s ta tri imena, s te tri poetike, s ta tri književna i biografska iskustva! Je li ikada hrvatska književnost, u poslu samopromatranja, samo izgovorila ta tri imena ovako tijesno zajedno, kao trijadu, a kamoli pokušala pronaći ono mjesto koje toj gigantskoj trijadi pripada u strukturi te književnosti? Nažalost, nije! Hrvatska se književnost više trudila da zaboravi takvu mogućnost. O kakvu modelu ponašanja unutar jedne kulture to govori? O tomu, da ona ima ozbiljan problem s prepoznavanjem vlastitih sadržaja i vrijednosti, problem sa samoprepoznavanjem. To, dalje, znači da ta kultura ima ozbiljnih problema s integracijom vlastitih različitosti; s vlastitim (pluralnim) identitetom u krajnjoj liniji.

Ako se prihvati da je književno djelo, pogotovo kad je ono čitav opus i cijeli sustav, kao u naša tri primjera, osim što je neponovljivo individualan čin i znak, u isti mah izraz i baštinik cijeloga jednog kulturnog backgrounda, onda će biti prilično jasno da se o Ujeviću, Krleži i Andriću može govoriti i kao o kulturnim činjenicama koje na svoj, umjetnički način, reprezentiraju i reflektiraju tipološku diversificiranost hrvatske kulture u tri kulturno-civilizacijska podtipa: mediteransko-romanskom, panonsko-srednjoevropskom, balkansko-orijentalnom. U hrvatskoj znanstvenoj, intelektualnoj, književno-esejističkoj praksi ova se činjenica do danas uočavala samo stidljivo i marginalno. A riječ je, zapravo, o kapitalnoj činjenici povijesti i kulture, jer tek sa shvaćanjem i prihvaćanjem te trovrsne pojavnosti, hrvatska kultura zadobija vlastitu puninu.

Nevoljni odnos, koji se iz zamišljenog središta hrvatske književnosti i književne politike uspostavio spram Ive Andrića davno, i po inerciji održao do danas, analogan je tradicionalnom odnosu toga središta spram cjelokupne hrvatske komponente bosanske književnosti i kulture. Taj se odnos zorno očituje u svim pregledima i povijestima hrvatske književnosti unatrag gotovo stotinu godina, od Branka Vodnika daleke 1914, preko Mihovila Kombola, suvremenih autora, pa sve do Frangešove sinteze (1987). Suština toga odnosa je specifično optičko izobličenje, po kojemu se, sve gledano iz središta, ukupna bosanskohrvatska problematika promatra uvijek i u svemu kao dodatak, i to nižega reda. K tomu, porazno je da krivulja toga zanimanja od Vodnika da Frangeša pada, i s ovim posljednjim dolazi na stvarnu ništicu! A riječ je o polmilenijskom korpusu i kontinuitetu književno-jezične memorije jednoga svijeta i jedne zemlje što su uvijek bili vitalnom osnovom hrvatske kulturne povijesti. O čemu može govoriti takva ustrajnost, takva stalnost ove deformacije? O tomu da do sad jedino važeća metropolitanska paradigma, model centra i periferije, hrvatskoj kulturi zapravo nisu adekvatni. Ta kultura, pa i njezina književnost, drukčije su povijesno oblikovane: policentrično i plurimorfno, i tek ako vlastita, unutrašnja spoznaja to prepozna kao svoju stvarnu sliku, hrvatska će kultura znati za se naći pravi, a to u svakom slučaju znači policentrični model. Tada će ona tek uvidjeti i svoje stvarno bogatstvo. Veliki ispit u tom poslu hrvatska će kultura položiti onda kad uspije i znadne svoj kontekst proširiti i integrirati tako, da u njemu, figurativno govoreći, Ujević, Krleža i Andrić mognu biti dovedeni u odnos komplementarnosti.

Dosadašnji odnos hrvatske književnosti spram Andrića (ali i Andrića spram nje) vrlo je duga i komplicirana priča, s jakim elementom ljubavi-mržnje, s dosta preokreta u početku, pa onda dugim razdobljem potpune zahlađenosti, da bi se tek u posljednje vrijeme počeli nazirati znaci “normalizacije” i prvi koraci u sistematskom integriranju Andrićeva djela u hrvatski književni horizont.

Štokavski univerzum. Već smo vidjeli iz kojih sve kutova Andrić ispovijeda svoju privrženost jugoslavenstvu. Doista, da bi se ovoga pisca bolje razumjelo u vezi s momentom pripadanja, subjektivnoga osjećanja vlastitoga mjesta u širemu, kolektivno-povijesnom identitetu, treba se uživjeti u sadržaj onoga što on naziva jugoslavenstvom. Ostavimo na trenutak način na koji mu je ono, naravno, bilo i državno-političko uvjerenje, karijerno sredstvo također. Pogledajmo ono što je mnogo važnije, iznad svega toga: kulturno-povijesno-jezična geneza i kulturnomentalitetni sadržaj pojma. Andrić je, naime, u cijeloj našoj modernoj književnosti jedini autentični baštinik, i predani tumač, one ogromne tradicije koja je kao svoj osjećala i nastojala artikulirati (jezično-literarno, prije svega) cijeli štokavski univerzum, i to u svim njegovim civilizacijskim i etnokonfesionalnim varijetetima, a koji se u klasičnim bartolkašićevskim terminima stoljećima zvao: ilirski, ili u starih pisalaca franjevačkih u Bosni: bosanski, ilirički aliti slavobosanski (Matija Divković, Stipan Margitić Jajčanin, Filip Lastrić i dr.). Takva je bila Andrićeva autopercepcija, koja je bila jedini mogući okvir vlastitog kulturno-jezičnoga identiteta[24], kako ga je morao osjećati a da ne iznevjeri samoga sebe. Treba li uopće i naglašavati kako je u srcu takvoga osjećaja svojega svijeta – Bosna, i zašto je Bosna tako važna u Andrićevoj povijesno-antropološkoj imaginaciji i u njegovoj literaturi! „Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali! Bosanski ljudi su prema snazi svoga umeća stvorili svoje običaje, humor, igre, pesme, zagonetke i legende, svoj eglen – i to mnogo pre nekih drugih naroda koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem“, reći će Andrić ispovjedno Ljubi Jandriću kao već star čovjek, i na drugom mjestu potvrditi zapečačujućom izjavom: “Sve moje je iz Bosne.” Oblik Andrićeva osjećanja Bosne kao svoga duhovnoga korijena, i način na koji je sve njezino osjećao kao svoje, dubinski je korespondentan obliku u kojemu je to prisutno u bosanskoj franjevačkoj tradiciji, ili barem jednome njezinom dijelu, onome čiji je baštinik i izraziti predstavnik fra Josip Markušić (1880 – 1968), jedan od najumnijih franjevaca Dvadesetoga stoljeća, koji za ljude u Bosni izrijekom kaže: „Sve je to naš narod, bez obzira na razlike u vjeri.“[25]

Tu leže razlozi zbog kojih nije moguće definirati Andrićevu „pripadnost“ po ekskluzivno nacionalnim mjerilima. Iz istih je razloga i etnonacionalne kulture u Bosni, strogo uzevši, nemoguće prikazati ekskluzivno. Način na koji se one prepoznaju kao zasebne, i kako se u isti mah preklapaju, ulaze jedna u drugu i „pozajmljuju“ jedna od druge, opisao sam na drugome mjestu kao identitet duge: mi možemo raspoznati svaku boju u spektru, ali ne možemo odrediti tačnu granicu između boja. Granica kao mjesto istovremenoga razdvajanja i sjedinjavanja, kao nad-identitet!? Da. Andrić je, u stvari, književno preradio tu začudnu i kompleksnu historijsku i kulturološku stvarnost; preradio ju je umjetnički jedinstveno i maestralno. Tako je Ivo Andrić, njegova književnost – uza sve drugo što jest i čemu “pripada” – danas zapravo jedino čvrsto i sigurno mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, mjesto u koje je taj identitet pohranjen i iz kojega je razgovijetno čitljiv. I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini – koji bi se lako mogao pokazati nepovratnim – proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni.

Ivan Lovrenović

U Sarajevu, travnja 2007.

Izvor: ivanlovrenovic.com


[1] NAPOMENA O “FRANJEVAČKOM CIKLUSU” I O “VELIKOJ FRATARSKOJ DRAMI”. Iz Bukurešta, kamo je po diplomatskoj službi premješten iz Rima, piše Andrić svojemu mentoru i prijatelju Tugomiru Alaupoviću 31. ožujka 1922. godine: “Mislite li u Bosnu? Sjećate li se naših razgovora o manastirima? Otkad želim da obiđem Fojnicu i Kreševo i da skupim štogod materijala, ali izgleda da je ta želja, tako skromna po sebi, za mene neostvariva, i moj san o velikoj fratarskoj drami izgleda da će i ostati san.” Prvu pripovijetku s temom o bosanskim franjevcima, U musafirhani, Andrić će objaviti naredne 1923. godine, a potom, u skoro pravilnom ritmu, još devet (U zindanu 1924, Ispovijed 1928, Kod kazana 1930,  Napast 1933, Trup 1937, Čaša 1940, U vodenici 1941, Šala u Samsarinom hanu 1946, Proba 1951). U prvim četirima glavni je lik fra Marko Krneta, u koji Andrić kao da je položio svoj “ontološki” pogled na bosanski franciskanizam. U pripovijetkama Trup, Čaša, Šala u Samsarinom hanu pojavljuje se u književno vrlo složenoj ulozi lika/pripovjedača/tumača fra Petar, na čijemu pripovijedanju i pogledu će Andrić napisati i svoje remek-djelo Prokleta avlija (1954). Kad se tomu pribroji tretiranje franjevačkih tema i likova u drugim djelima (prije svega u Travničkoj hronici), može se reći da je Andrić o ovoj specifično bosanskoj povijesno-civilizacijskoj pojavi stvorio jedinstven iako torzičan književni opus. Je li time bio ostvaren i njegov “san o velikoj fratarskoj drami”, ostat će nam nepoznato.

[2] Prvotno objavljen u sarajevskom Odjeku 1980. godine, potom u knjigama Skice, lajtmotivi (1986) i Labirint i pamćenje (1989); ponovljen je u prerađenom i proširenom izdanje te knjige pod naslovom Unutarnja zemlja – kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine (1998, 1999, 2004), koja je izašla i u prijevodima na njemački, engleski, češki i madžarski jezik.

[3] Mnogo je razloga da se ta pjesma, koja zvuči gotovo kao vlastoručni epitaf, ovdje navede u cjelini:

Ni bogova ni molitava!

Pa ipak biva ponekad da čujem

Nešto kao molitveni šapat u sebi.

To se moja stara i vječno živa želja

Javlja odnekud iz dubina

I tihim glasom traži malo mesta

U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,

Gde bih najposle našao ono

Što sam oduvek tražio ovde:

Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,

Malo slobodna daha.

[4] Ljubo Jandrić, Sa Ivom Andrićem, Beograd 1977; drugo, prošireno izdanje, Sarajevo 1982.

[5] „U meni je mirna misao: raditi, prestići ostale […] a u sebi živjeti svojim životom“ – piše Ivo Andrić prijatelju Milošu Vidakoviću još kao đak sarajevske Velike gimnazije, prije 1912. godine. (Radovan Popović, Životopis Ive Andrića, Beograd 1977.)  Ta rečenica, koju ispisuje gimnazijalac, kao da osvjetljava i objašnjava cijeloga Andrića kakvoga poznajemo – u životu i u književnosti.

[6] Stjecajem okolnosti Andrić će i u Prvom svjetskom ratu, za razliku od Krleže, ostati bez izravnih dodira s frontom. Zauzvrat, neće ga mimoići druga traumatična iskustva. Požurivši iz Krakova na jug nakon što je saznao za ubojstvo nadvojvode Franza Ferdinanda u Sarajevu, stigao je preko Zagreba i Rijeke u Split, gdje ga je 29. srpnja 1914. austrijska policija uhapsila kao pripadnika „nacionalno-revolucionarne omladine“.  Robijao je do 2. ožujka 1915. u Mariboru, a onda je interniran u Ovčarevo kod Travnika, gdje mu je majka služila kod župnika fra Alojzija Perčinlića. Kad je ovaj 1916. premješten u Zenicu, s njime su prešli Andrić i njegova majka. Pomilovan je 2. srpnja 1917, kada odlazi u Višegrad kod tetke i tetka.

[7] O priči i o pričanju Andrić je razmišljao i pisao cijeloga života, a obično se kao paradigmatski njegov autopoetički tekst uzima govor što ga je održao na primanju Nobelove nagrade u Stockholmu 10. prosinca 1961. godine. No, u Andrićevim dnevničkim bilješkama iz 1942. godine otkriven je (i objavljen u Sveskama Zadužbine Ive Andrića br. 14/1998) jedan veoma neobičan fragment o pričanju, koji naspram stockholmske besjede stoji gotovo kao antipod, a tako snažno korespondira s paradoksom o šutnji. Evo toga odlomka u cjelini:

Ja sam ih gledao (seljake u Sokobanji – op. I. L.) iz prikrajka i pomišljao na Fjodora Mihailoviča, na književnu slavu, na sudbinu štampane reči u svetu. A između svega u meni se širila moja stara misao o pričanju, o pričama i onima koji pričaju. To je bila složena misao, jedna od onih koje nas godinama stalno prate i koju nikad ne obuhvatimo celu, nego joj svaki put kad se javi sagledamo samo jednu od njenih strana. To je bio upravo niz misli vezanih jedinstvom predmeta:

1) Želja za pričanjem potiče iz jedne osnovne ljudske potrebe; lice kod koga se ta kobna potreba neodoljivo javi i koje joj popusti, dolazi neminovno u podređen i zavisan položaj prema onome kome priča i od koga očekuje razumevanje, odobravanje, ili sl.

2) U svakom pričanju ima nečeg neprirodnog, opasnog, štetnog i pomalo nedostojnog. Onaj koji priča, kao i onaj koji glumi, napušta na trenutak svoje ja, odriče se svoje ličnosti i potrebne, prirodne pažnje nad sobom, otkriva se, ostaje bez odbrane, i predaje se ćudima slučaja i tuđe volje.

3) Ono što smo jednom ispričali i kazali nije više u našoj vlasti i mi ne možemo ni predvideti šta će od toga načiniti tuđa volja i pamet, ili ćud slučaja, a pod našim imenom.

4) Stoga zdravi i mudri ljudi i ne pomišljaju da puste maštu i razvežu jezik i da kazuju ma šta što je izvan kruga njihovih neposrednih ličnih, porodičnih i društvenih interesa, a pričanje ostavljaju dokonim i nesmotrenim ljudima koji su lišeni urođenog obzira i vaspitanjem stečenog stida.

[8] U digresiji: ilustrativan je podatak da se sedamdesetih godina prošloga stoljeća baš u Bosni i Hercegovini moglo javiti posebno zanimanje za Krležu, koje je rezultiralo velikim projektom izdavanja njegovih sabranih djela u pedeset knjiga u izdavačkoj kući Oslobođenje, pod organizatorskom rukom Enesa Čengića. Andrićev odnos s Bosnom nije se nikada ni prekidao, a poslije Nobelove nagrade postao je još intenzivniji. Ukupan novčani iznos nagrade Andrić je, u dva navrata, darovao za razvoj biblioteka u Bosni i Hercegovini, pa je od toga novca formiran posebni Fond Ivo Andrić pri republičkoj instituciji zaduženoj za razvoj izdavaštva i bibliotekarstva. Ljubo Jandrić, književnik i upravnik te institucije, stekao je posebno Andrićevo povjerenje, često putovao s njime po Bosni i Hercegovini, i poslije Andrićeve smrti objavio vrlo zanimljivu knjigu razgovora Sa Ivom Andrićem (Beograd 1977, Sarajevo 1982). O stupnju recepcijske integriranosti Andrića u jugoslavenskoj kulturi govori podatak da su njegova posthumna sabrana djela u sedamnaest svezaka redovito izlazila kao izdanje udruženih izdavača iz Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, Beograda, Titograda i Skoplja.

[9] Ivan Lovrenović, Duh iz sindžira (članci, eseji, polemike), Zagreb 2005.

[10] Pripovijetka jest napisana u prvome lice, no u njezinoj strukturi nema ni jedne naznake koja bi upućivala na mogućnost da to pripovjedačevo ja možemo bezrezervno izjednačiti s Andrićevim.

[11] Nedžad Ibrahimović, Kontekst u tekstu ili fiktivna biografija u nejasnom interpretacijskom kontekstu, Forum Bosnae, 7-8/2000.

[12] Enver Kazaz, Đerzelez iz našeg džemata, Novi Izraz, 13/2000.

[13] Zdenko Lešić, O postkolonijalnoj kritici, o Edwardu Saidu i o drugima, Novi Izraz, 7/1999.

[14] Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine, rad napisan na njemačkom jeziku i obranjen na Univerzitetu u Grazu 1924. godine.

[15] O polifonijskoj strukturi Travničke hronike, te o načinu na koji se u Andrićevom postupku ukrštaju različiti tipovi autorskih iskaza s  iskazima, glasovima i perspektivama likova, vidi veoma instruktivan esej Zdenka Lešića Ivo Andrić – pripovjedač (Novi Izraz, 30/2005).

[16] Celia Hawkesworth, Ivo Andrić – crvena marama u političkoj areni, Sveske Zadužbine Ivo Andrić, 21/2004.

[17] Ovakve formulacije autoru su u beogradskoj i sarajevskoj štampi donosile opasne kvalifikacije da „opravdava okupaciju i okupatore, pa valjda i one iz 1941”, a to ovdje spominjem samo zato što je predstavljalo jedan od neizostavnih elemenata ondašnje intelektualne klime.

[18] Andrić je na mnogo načina u svojim umjetničkim i diskurzivnim tekstovima pokazivao kako mu je veoma blisko saznanje da je historiju Bosne i Hercegovine moguće vidjeti i kao historiju agrara, jer je ovdje ljubav i pomama za zemljom često nadmašivala sve druge socijalne odnose i ljudske obzire, a agrarno pitanje ostajalo nesređeno i akutno otvoreno u svim epohama bosanske povijesti, do danas. Česti društveni preokreti i političke uzurpacije kroz stoljeća nasilno su mijenjali posjedovne odnose, što je neizbježno bilo povezano i s masovnim socijalno-demografskim i etnokonfesionalnim promjenama. Razvoj zemljišnih odnosa u osmanskoj epohi postao je u Bosni i Hercegovini nerazmrsivi povijesni rašomon. Taj razvoj jest u početku bio u znaku sklada, produktivnosti i neke začudne čistoće, zahvaljujući strogom osmanskom konceptu mirije (državno vlasništvo nad zemljom), timarskom sistemu (ubiranje prihoda sa zemlje za vojničku službu, bez prava posjedovanja), nepostojanju krvnoga, nasljednog zemljoposjedničkog plemstva, te stabilnom i relativno slobodnom položaju zakupnika (kmeta), zaštićenoga sistemom tapije. To je ono blistavo doba Carstva (od Mehmeda II do Sulejmana Zakonodavca), za koje se historičari slažu da je bilo, kako piše suvremeni madžarski pisac Josef Matuz, “ne samo gotovo savršena država reda, nego se na tu državnu tvorbu može primijeniti oznaka oblikovano društvo”. (Taj sistem je omogućavao i pojavu trgovačko-financijskih magnata u drugim etno-konfesionalnim zajednicama, poput, recimo, snažne sarajevske katoličke obitelji Brnjaković, čije su se poslovne veze  sterale od Venecije do Jeruzalema, i od Carigrada do Beča i Rima, a nestala je netragom, kao i sav taj katolički trgovačko-građanski sloj, nakon Bečkoga rata, provale Eugena Savojskoga 1697, te nakon što su se granice Osmanskoga Carstva u Bosni i Hercegovini poklopile s njegovim granicama prema Evropi, obilježavajući kroz cijela dva naredna stoljeća krvavo razbojište dvaju nasmrt sukobljenih svjetova.) Međutim, opisani se sistem uskoro u Bosni počinje korumpirati, i to baš promjenom odnosa u agraru i u poimanju vlasništva nad zemljom. Od velikoga turskog poraza pod Siskom 1593. sultanska vlast zbog interesa zaštite granice biva prisiljena bosanskoj vojno-feudalnoj gospodi priznavati odžakluk, instituciju koji sadrži nukleus nasljednosti i privatnoga vlasništva nad zemljom, tako oprečan izvornom osmansko-islamskom sistemu. Od tada, pa kroz dugotrajnu, socijalno-ekonomski sve tegobniju a često posve protuzakonitu pojavu tzv. čiflučenja, te do Saferske naredbe iz 1859, kojom je obnemogla stambolska vlast jednostavno ozakonila i priznala sve na taj način stvorene odnose, isplivala je u Bosni, paradoksalno – baš u predvečerje odlaska Turske i dolaska Austrije/Evrope, moćna klasa zemljoposjednika, u čijim su rukama, u različitim formama “vlasništva”, bili milijuni dunuma zemlje – oranica, pašnjaka, šume… Ni Austro-Ugarska suštinski nije odstupila od Saferske naredbe, te je do samoga svojega sloma 1918. godine tragala za nekakvim sretnim rješenjem agrarnoga pitanja u Bosni, a nije ga nalazila.

[19] Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast (Anđelić, Basler, Benac, Čović, Miletić, Pašalić), Sarajevo 1966.

[20] Enver Kazaz, Đerzelez iz našeg džemata, Novi Izraz, 13/2000.

[21] Srećom po književnost, Skender Kulenović je “poslušao”: dvije godine nakon Andrićeve smrti objavio je sjajni roman Ponornica, a u njegovoj zaostavštini pronađena je i objavljena (1983) poema Na pravi put sam ti, majko, izišo, za koju je nemoguće oteti se tvrdnji da predstavlja „muslimanski pandan“ Stojanki majci Knežopoljki. Karakteristično za falsificirajući način na koji funkcionira usmena kultura, Andrićev autorefleksijski iskaz o vlastitoj nesposobnosti da u književnosti prijeđe kućni prag muslimanske kuće, koji imponira sviješću o vlastitim granicama,  književna čaršija je odavno preoblikovala i vulgarizirala u predaju da je to o Andriću rekao/napisao čas Begić, čas Džumhur, čas netko treći…

[22] Željko Poljak, Hrvatski književnik Ivo Andrić, Zagreb 2002.

[23] Karakterističan je stav koji Andrić saopćava Branimiru Livadiću u pismu 19. lipnja 1934, osvrćući se na prijedlog da u namjeravanom izdanju njegovih izabranih pripovjedaka neke budu ijekavizirane: „Što se tiče istočnog i južnog narečja, moram odmah da Vam kažem da je po mom mišljenju nemoguće i potpuno neopravdano da ma šta menjam na već štampanim stvarima. Ja sam pisao i pišem u oba narečja, i to naizmenično. Uistini, godine 1911. i 1912, dakle pre Skerlićeve ankete, štampane su u sarajevskoj Bosanskoj Vili moje stvari na istočnom narečju. Žao mi je što se u tome ne slažemo; ali o nekom menjanju teksta ne može biti govora, kao što nikad ne bih pristao da stvari koje štampam ovde menjam iz ijekavštine u ekavštinu. Quod scripsi, scripsi!“

[24] Tako postavljena paradigma traži da se i pitanje ijekavskoga i ekavskoga izgovora kod Andrića sagleda na način ponešto drukčiji nego što ga se promatra i upotrebljava iz skučene perspektive „određivanja“ nacionalne pripadnosti. S jedne strane, već smo vidjeli kako se Andrić od gimnazijalskih dana i u privatnoj komunikaciji i u književnim tekstovima služi obama tim štokavskim izgovorima. Također, vidjeli smo i da književne tekstove koje je izvorno napisao i objavio na ijekavskome, nikada kasnije – ni kada je već definitivno usvojio ekavski – nije ekavizirao. Posebnu, pak, pažnju zaslužuje ono savršeno precizno diferenciranje između ekavskoga i ijekavskoga u govoru likova, kao stilsko i karakterizacijsko sredstvo kojim Andrić postiže izvanredan književni i kulturološki rezultat. Napokon, filološka analiza pokazuje da Andrićev autorski jezik  na semantičkim, leksičkim i sintaktičkim razinama obilato i u izražajnom smislu plodonosno crpi iz cijeloga štokavskog rezervoara, ne gajeći nikakav zazor koji bi bio motiviran standardnojezičnim „granicama“ između srpskoga i hrvatskog.

[25] Andrić i Markušić osobno su se poznavali i prijateljevali. Miroslav Karaulac (Rani Andrić) piše kako je Andrić u ljeto 1926. u Jajcu razgledao “manastirski arhiv, hroniku i rukopise istoričara i hroničara manastira Ante Kneževića, koji su se tamo čuvali. Gvardijan manastira bio je Jozo Markušić, pe­snik, u svoje vreme, autor Krvavih behara, zbirke pesama, u maniru istorijske nostalgije nad boljim bosanskim vremenima, i jedne pravno-istorijske ras­prave o kmetovskom pitanju u Bosni i Hercegovi­ni. Te iste godine, u Jajcu je službovao lekar dr Mićo Branisavljević koji nam je pričao o ovoj poseti. Tridesetih godina, kada u pauzama svojih diplomatskih misija bude dolazio u Beograd, Andrić će imati dosta poznanika među beogradskim franjev­cima. Tih godina je, znamo, viđao franjevačkog pe­snika Augustina Čičića, autora zbirke pesama zavi­čajne lirike Proljetnji stihovi (1918), Ljubu Hrgića, tada studenta romanistike, sa kojima je posećivao franjevački manastir u Bregalničkoj gde je gvardijan tih godina bio njegov davnašnji poznanik fra Jozo Markušić s kojim će i tokom kasnijih godina nastaviti da se viđa.”

Daytonski sporazum napravio je od BiH kompliciranu i tromu državu, ali ako nema dogovora, što je alternativa?

Daytonski mirovni sporazum doveo je do završetka rata u Bosni i Hercegovini. To je bio i ostao veliki uspjeh. Autori sporazuma, Richard Holbrooke i drugi, znali su da sporazum ima mane ali smatrali su da će vremenom doći do promjena i prilagodbe novim, mirnodopskim okolnostima i djelomične ispravke ratnih nepravdi. To se donekle i desilo, ali unutar Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus oko nastavka procesa.

U zadnjih dvadeset godina dosta se govorilo o nužnosti promjene Daytona, a jedini ozbiljniji pokušaj promjene Sporazuma bio je 2006. godine. Tada su Haris Silajdžić i istomišljenici (Božo Ljubić, Damir Arnaut i mnogi drugi) oborili tzv. aprilski paket ustavnih reformi koje bi od BiH načinile funkcionalniju državu – svakako jednim dijelom i s nadom da će se izvana nametnuti radikalnije promjene Daytona. Gospodin Silajdžić išao je na izbore sa sloganom “100% BiH” i na valu antidaytonskih emocija osvojio mjesto člana Predsjedništva. Ili je bio naivan ili veoma sebičan ako je mislio da ima šanse promijeniti Daytonski sporazum na ovaj način. Uspio je samo ojačati Milorada Dodika, koji Republikom Srpskom vlada do danas. Ovaj najpoznatiji pokušaj jednostranog mijenjanja Daytona pokazao je da se radi o uzaludnome poslu koji iscrpljuje i proizvodi još više nacionalizma.

Što je onda rješenje? Bilo bi odlično za sve kada bi se Dayton modernizirao, ali za takvo što naprosto nema dogovora unutar Bosne i Hercegovine. Svaki pokušaj propao bi u Domu naroda BiH i tu bi priča bila završena.

Ako postoji šansa za promjene, ona je dugoročna. Ukoliko dođe do pregovora o promjenama, oni će biti mukotrpni, vjerojatno i frustrirajući, no ako rezultiraju jednostavnijom i funkcionalnijom državom vrijedit će truda. U tome smislu mišljenje EU o BiH kao državi kandidatu za člana Unije moglo bi biti važno jer će bh protagonisti morati otkriti karte. Ako se procijeni da je potrebna promjena Daytona, političari poput Milorada Dodika morat će se opredijeliti: žele li u EU kao i većina njihovih glasača, ili će nastaviti s nacionalističkim iscrpljivanjem zemlje. To vrijedi i za sve druge bh političare sa svojim ‘većinskim’ i ‘manjinskim’ frustracijama i ambicijama.

Pregovori sa EU najbolja su šansa za promjene Daytonskog sporazuma i mora im se pokloniti sva pažnja.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Kakva je budućnost nove hrvatske vlade

Politički i društveni život u Hrvatskoj pratila su negativna obilježja u posljednjih pet godina. Vrlo grubo međusobno natjecanje desnih i lijevih političkih subjekata nametnuo je HDZ Tomislava Karamarka. Uz pomoć Katoličke crkve u Hrvatskoj i njoj bliskih udruga i ratnih veterana, HDZ-ova agresivna politika nametala je ekstremni hrvatski nacionalizam kao temelj i najveću vrijednost hrvatskog društva i države. Zbog toga je hrvatsko društvo duboko podijeljeno u približnom omjeru 50%:50%. U takvoj situaciji i uz otvorenu pomoć Crkve HDZ je u jesen 2015 bio relativni pobjednik izbora, te je sa Mostom  formirao neobičnu vladu na čudnim programskim osnovama. Za samo šest mjeseci ta vlada je pala, a na izvanrednim prijevremenim izborima održanim 11.09.2016 rezultat je bio približno isti kao i na predhodnim redovnim izborima. Nakon izbora 11. septembra  vladu su ponovo formirali HDZ i Most na čelu sa Andrejem Plenkovićem i na novim programskim osnovama.

Plenković je moderan političar demokratskih usmjerenja, obrazovan i tolerantan. Za sebe kaže da kao političar pripada desnom političkom centru. Djeluje smirujuće i optimistično i najavljuje da će u fokusu HDZ-ove politike i vlade biti ekonomija, a ne ideologija. I već zbog svega toga, prema provedenim anketama, ima solidnu podršku hrvatskih građana, a podržavaju ga i mediji, sindikati, poslodavci.

Prilikom predlaganja kandidata za ministre Plenković je učinio i neke hrabre poteze. Među predloženim imenima nije bilo nekih koja su sigurno očekivana. Na primjer, nije bilo ikona desne struje HDZ-a Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih. Taj izostavljeni dvojac ima snažnu podršku svih konzervativno desnih grupacija. Izostavljen je i vrlo važan dužnosnik i izborni strateg HDZ-a Milijan Brkić, te još neki. To je jasna Plenkovićeva poruka da nacionalizam i ekstremno desničarenje neće biti dio njegove politike. Zbog toga ga sa društvenih mreža udaraju talasi mržnje i optužbi za izdaju nacionalnih interesa. Znajući za sve to, kao i za otpore i opoziciju unutar HDZ-a, Plenković je prilikom komponiranja Vlade morao praviti i stanovite kompromise, pa su ministri postali i neke problematične ličnosti. Za novog ministra obrazovanja i znanosti imenovan je Pavo Barišić. U javnosti su se već pojavili dokazi da je Barišić plagirao dijelove svog doktorskog rada, da je u svome dosadašnjem radu optuživan za finansijske zloupotrebe. Opće je mišljenje da je imenovanjem Barišića Plenković pokušao umiriti konzervativne krugove na Zagrebačkom univerzitetu  (rektor Damir Boras i dr.) i dijelove akademske zajednice. Slične okolnosti utjecale su i na imenovanje novog ministra zdravstva Milana Kujundžića i ministra bez portfelja Gorana Marića, ali to su manje drastični slučajevi nego slučaj Pavo Barišić.

Nezadovoljna konzervativna desnica u njegovoj stranci pravit će probleme Plenkoviću i u Saboru. Već se najavljuje da će zastupnici Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i možda još neki drugi formirati svoj zastupnički klub koji će kritizirati Vladu s pozicija nezadovoljnog dijela HDZ-ovih zastupnika.

Nova Plenkovićeva vlada imat će velikih teškoća. Ipak, treba očekivati da će početne probleme i nesporazume Plenković uspješno savladati i da će u konačnici njegov mandat biti uspješan. Važno je što Plenković ima podršku u institucijama Europske Unije. Za hrvatsku politiku, za Plenkovića i njegovu vladu, važno je i što podršku dobiva od susjeda iz Bosne i Hercegovine i Srbije.

Neven Šimić

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini

Na lokalne izbore u Bosni i Hercegovini izašao je relativno nizak postotak birača, njih 53,88%; u Federaciji BiH 50,01%, u Republici Srpskoj 59,49%. Izbori su završeni uglavnom očekivanim ishodima. Desilo se i nekoliko neočekivanih rezultata koji ipak nisu narušili one unaprijed lako predvidive ukupne rezultate.

Politička i društvena stvarnost u BiH je takva da se izborni rezultati kreiraju i realiziraju u tri nacionalna politička bloka. Unutar bošnjačkog i hrvatskog biračkog tijela nije bilo nikakve predizborne nervoze jer koalicija SDA-SBB nije imala ozbiljnog protivnika, a još manje brige imao je HDZ BiH koji je poboljšao svoj rezultat sa prošlih lokalnih izbora kada je također bio pobjednik. Prema još uvijek nepotpunim rezultatima HDZ 1990 će nekako preživjeti, osvojio je tri mandata načelnika općina, i to u manjim sredinama. HDZ BiH osvojio je 18 madata načelnika, ostale male hrvatske stranke nisu osvojile ništa, a i male bosnjačke stranke osvojit će ništa ili vrlo malo. SDP je osvojio tri pozicije općinskih načelnika više nego na predhodnim izborima; to je ipak slab rezultat s obzirom da je 2012 doživio izborni debakl. Komšicev DF pretrpio je potpuni izborni poraz, ne osvojivši nijednu poziciju načelnika općine. Ovo je početak potpune marginalizacije DF-a. Najnegativnije obilježje i ovih izbora je ponovno neodržavanje izbora u Mostaru. U sljedećim mjesecima Mostar će biti vrlo prisutna politička tema. Crna tačka je i Stolac u kojem također nisu održani izbori. U Stocu su izbori prekinuti zbog grubog incidenta: Salmir Kaplan, kandidat SDA-SBB, fizički je napao i povrijedio predsjednika Općinske izborne komisije Ivana Perića, što je osim prekida izbora i novi međunacionalni incident.

U RS su na izbore izašla dva suprotstavljena bloka, SNSD i Savez za promjene, pa se očekivala veća rezultatska neizvjesnost. Međutim, Savez za promjene pretrpio je težak poraz. Osim nadmoćne pobjede Dodik je osvojio i pojedine dosadašnje neosvojive utvrde-simbole SDS-a, kao što su Trebinje i Pale. Mladen Bosić priznao je poraz i najavio povlačenje sa mjesta predsjednika SDS-a. SNSD je u koaliciji sa drugim srpskim strankama pobijedio i u Srebrenici. Njihov kandidat Mladen Grujičić pobijedio je kandidata bošnjačkih stranaka Ćamila Durakovića. Neuspjeh u Srebrenici SDA ali i ukupna bošnjacka javnost doživljava kao posebno težak poraz.

Moguće je da rezultati ovih izbora proizvedu neke važne posljedice. Može se očekivati kriza vlasti na nivou BiH jer će SNSD vjerovatno tražiti rekonstrukciju Vijeća ministara; tvrdit će da je Savez za promjene porazom izgubio legitimitet. Također je izgledno da će Dodik omekšati retoriku, a djelimično i ponašanje. Zbog osude Referenduma sa svih međunarodnih adresa, zbog teške budžetske i ekonomske krize u RS, i zbog krivičnih prijava s kojima je suočen Dodikov manevarski prostor stalno se smanjuje. Realno je očekivati i zahladjenje odnosa izmedju SBB i SDA. To će se sigurno desiti ako Radončić dokaže da nije kriv po optužnici koja je protiv njega još uvijek aktualna. Politički identitet SBB-a već sada je u potpunoj sjeni SDA. Ako Radončić nešto ne preduzme erozija SBB-a će se nastaviti.

DD

Izbori u Hrvatskoj i političke refleksije na Balkan

U Hrvatskoj su 11.09. održani parlamentarni izbori, deveti od njene neovisnosti. Manje od jedne godine prošlo je od prethodnih, a na izbore se moralo zbog nelogičnog, neuspješnog i štetnog eksperimenta u izvedbi koalicije HDZ-Most. Ovi će izbori biti zapamćeni jer su prvi izvanredni-prijevremeni, a bit će zapamćeni i po nekim negativnim rekordima. Na izbore je izašlo 52,59% birača, što je najmanja izlaznost do sada. Zastupljenost žena na izbornim listama također je bila vrlo mala, samo 12%, pa javnost u Hrvatskoj tu činjenicu kvalificira kao sramotu ovih izbora. Mnogo je više informacija i komentara u evropskim i svjetskim medijima nego što ih je bilo o ranijim izborima u Hrvatskoj. Zajednički stavovi stranih medija mogu se svesti na nekoliko mišljenja: poslije izbora ostaju isti ekonomski problemi, te da će i dalje rasti već prisutni nacionalizam. Dnevni list The Guardian ide i dalje i kaže da su mogući i novi sukobi na Balkanu, i to povezuje sa najavljenim referendumom u Republici Srpskoj. Takvo mišljenje objašnjava se tvrdnjom da su Vladimiru Putinu i ovdje potrebni pijuni (poput Milorada Dodika i dr.) kao što ih ima na Baltiku, Ukraijni, Siriji.

Relativni pobjednik izbora u Hrvatskoj je HDZ. To znači da samostalno ne može formirati vladu, parlamentarnu većinu formirat će sa Mostom. Ta vlada neće biti stabilna jer će kao i do sada biti sukoba sa Mostom. Most više sliči na neku religijsku sektu nego na političku stranku, a poznato je da iza njih stoje najkonzervativnije organizacije Katoličke crkve. Vlada će biti nestabilna i zbog odnosa unutar HDZ-a. Novi predsjednik stranke Andrej Plenković još ništa nije promijenio, i dalje su na pozicijama ostali Karamarkovi kadrovi i najtvrđi nacionalisti; npr Zlatko Hasanbegović, ministar kulture koji se ‘’proslavio’’ profašističkim izjavama i ponašanjem.

Ovi izbori imat će utjecaj i na odnose hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Iskustva postjugoslovenske političke klime govore da ti odnosi neće bit iskreni. HDZ-ova vlada verbalno će podržavati Bosnu i Hercegovinu, ali će iza scene podržavati i ideju o trećem entitetu u BiH. Božo Ljubić, nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu, u Mostaru je rekao: ‘’Hrvatska republika Herceg-Bosna nije ugašena …, a s obzirom na stanje u BiH i sve što govore političko Sarajevo i Banjaluka, Herceg-Bosna je danas aktualnija nego ikada zadnjih 20 godina’’. Na istom skupu u Mostaru Plenković se nije ogradio od Ljubićeve izjave. Mada je u posljednje vrijeme bilo zategnutih odnosa na relaciji Zagreb-Beograd, očekuje se da će se ti odnosi poboljšati. Moglo se to zaključiti prateći medijsku scenu u Srbiji, bilo je glasno navijanje za HDZ. Vladajuća Srpska napredna partija (SNP) u proceduri je prijema u političku grupaciju evropskih narodnjačkih stranaka čiji je član i HDZ. Osim toga, SAD i EU žele Srbiju približavati Zapadu, tj otežati Putinu političko osvajanje Balkana, pa će Hrvatska morati uvažavati te činjenice.

Izvjesno je da ni nakon ovih izbora Hrvatska neće imati stabilnu vladu pa će Plenkoviću trebati vremena i puno strpljenja da procese pokrene u dobrom smjeru.

Neven Šimić

Foto kredit: nacional.hr

Sve može… pred izbore

U motelu u Konjicu Bakir Izetbegović i Milorad Dodik dogovorili pitanja koja su do tada bila višekratno i viseštrano opstruirana. Na tom sastanku 31. jula dogovoren je mehanizam koordinacije na koji se predugo i bezrazložno čeka, a konačno je potpisano i pismo namjere prema MMF-u za novu tranšu kredita. U prvi mah to je ocijenjeno kao odličan rezultat i naznaka pozitivnih kretanja, tj mogućnost dogovora i o naizgled teškim pitanjima.

Međutim, prava pozadina sastanka Izetbegović-Dodik od 31.7. nije zabrinutost za stanje u zemlji nego približavanje lokalnih izbora. Pred svake izbore najavljuju se važni dogovori i velike odluke. Najčešće od toga ne bude ništa. Namjesto dogovara, političari i političke stranke isforsiraju međusobne sukobe i tako proizvedu materijal za predizbornu kampanju kojim za sve neuspjehe optužuju druge. Najvažnije im je poslati poruku da su za sve neuspjehe krivi drugi i da ti drugi rade “protiv interesa našeg naroda”. To je provjeren recept za dobar izborni rezultat pa ga koriste sve nacionalne stranke.

Osim ovih zajedničkih predizbornih interesa, Izetbegović, Dodik i Čović imaju i svoje posebne interese. Izetbegović često čini unutrašnjo-političke i vanjsko-političke gafove koje politička javnost oštro kritizira. U zadnje vrijeme imao je nekoliko vrlo štetnih gafova, pokazujući prenaglašenu turkofiliju i slugansko udvaranje Erdoganu. Nakon pretrpljenih oštrih kritika htio je pokazati spremnost na kompromise pa i dogovore s Dodikom, vjerujući da time demonstrira državničku odgovornost. Dodiku je važno da se potpiše pismo namjere o novoj tranši sredstava od MMF-a jer RS ima velike budžetske deficite.

Čović je nezadovoljan funkcioniranjem koalicije u FBiH pa je njegova oštra reakcija na dogovor Izetbegović-Dodik poruka Izetbegoviću da je spreman na grubo zaoštravanje odnosa.

Domaćin i medijator sastanka Izetbegović-Dodik bio je specijalni predstavnik EU Lars-Gunnar Wigemark, i sigurno je da ima i njegove odgovornosti. Ima vrlo ozbiljnih i argumentiranih kritika na njegov račun, sa osnovnom porukom da su rezultati njegova rada posve nevidljivi pa je htio nekakve lake i brze poene.

SNSD neće biti dio Vijeća ministara BiH jer bi to bilo opasno za Izetbegovića i SDA. O tome govori i činjenica da su protiv dogovora od 31.7. sve stranke u FBiH – samo SBB ima neku vrstu neutralnog stava, a razlog je delikatna pozicija Fahrudina Radončića.  I Mladen Ivanić, član Predsjedništva BiH, rekao je da neće biti promjena u Vijeću ministara. On kaže da to neće dopustiti i da za to ima potrebne formalne mehanizme.

Dragan Čović održao je vlastitu konferenciju za novinare i poručio da za usvajanje dogovara o Reformskoj agendi ne postoji potrebna parlamentarna većina, što znači da će Hrvati glasati protiv. U isto vrijeme Dodik je dao izjavu medijima i uputio pismo Izetbegoviću i Čoviću, gdje kaže da podržava Čovićev zahtjev o Reformskoj agendi, tj. da se u proces odlučivanja uključe kantoni i Distrikt Brčko.

Ovaj će sukob trajati koliko političkim liderima odgovara. Sve to ide na štetu BiH jer se gubi dragocjeno vrijeme. Također je već odavno jasno da bi i Visoki predstavnik međunarodne zajednice i Specijalni predstavnik EU mogli i morali činiti više da pomognu institucijama BiH – dovoljno je samo da efikasnije koriste ovlasti koje imaju. Javnost i građani BiH iziritarni su godinama tako neodgovornim ponašanjem stranih diplomata sa tim zvučnim titulama. A to je, zapravo, već puno puta viđeno. Radi se o lošem i štetnom običaju međunarodnih činovnika. U tzv konfliktnim područjima takve persone imaju raskošne privilegije, nisku odgovornost i načelne priče koje domaćim političarima ništa ne znače. To se i u većoj mjeri nego što je rečeno odnosi na Visokog predstavnika međunarodne Valentina Inzka, a nije daleko iza njega ni Specijalni predstavnik EU Wigemark.

Dakle, ništa se novo i neobično nije desilo što na bh političkoj sceni nije viđeno baš mnogo puta. Moguće je da spektakularna pomirenja i svađe u kratkom vremenu budu nekoliko puta ponavljani, a poslije završetka izbora nastupit će primirje. Ne zna se dokle.

Zlatko Bosnić