Nalazimo se usred krize istine. Povjerenje u javne institucije znanja (škole, tradicionalni mediji, sveučilišta i stručnjaci) je na najnižoj razini ikada, dok očiti lažljivci dobivaju političku podršku diljem svijeta. Čini se da smo kolektivno prestali mariti za istinu.

Nervoza demokrata pred ovom epistemološkom krizom djelomično se temelji na raširenoj pretpostavci da ideja demokracije ovisi o vrijednosti istine. Međutim, čak i ta pretpostavka ima svoju cijenu. Nažalost, demokratska tendencija prenaglašavanja vrijednosti istine sukobljava se s drugim demokratskim zahtjevima. To nas vodi u proturječja koja postaju hrana za neprijatelje otvorenih društava.

Filozofi su iznijeli nekoliko argumenata za vezu između istine i demokracije. Najrašireniji je ujedno i najgrublji: demokracija predstavlja sve stvari koje volimo, a istina je jedna od njih.

Postoje i sofisticiraniji načini da se to dokaže. Njemački filozof Jürgen Habermas tvrdi da zdrava demokracija ima deliberativnu kulturu, a deliberacija iziskuje „tvrdnje valjanosti“ . Kada govorimo o politici, moramo se potruditi da se uvjerimo da je ono što govorimo istina.

Maria Ressa, filipinska novinarka i dobitnica Nobelove nagrade za mir, tvrdi da demokraciji treba istina jer: „Bez činjenica ne možete imati istinu. Bez istine ne možete imati povjerenja. Bez sva tri nemamo zajedničku stvarnost, a demokracija kakvu poznajemo, i svi smisleni ljudski napori, su mrtvi.“

Ali treba li nam doista istina da bismo dijelili stvarnost? U praksi, većina našeg iskustva zajedničkih stvarnosti nije uključena u pojam istine. Razmislite o mitovima, odnosima sa susjedima ili o osjećaju zajedništva, možda čak i o religiji, te svakako i o krajnjoj zajedničkoj stvarnosti – kulturi. Bilo bi teško ustvrditi da dijelimo kulturnu stvarnost naše zajednice zato što je naša kultura istinita ili zato što vjerujemo da je istinita.

Neki bi mogli tvrditi da je demokracija vezana za istinu jer istina je na neki način neutralna. Naravno, populističko nepovjerenje prema stručnjacima često se maskira demokratskim jezikom: vrijednost istine ima za cilj podržati takozvanu “tiraniju stručnjaka”.

No ključna je stvar ovdje da stručnjaci koji žele govoriti istinu, za razliku od lažljivaca ili populista post-istine, moraju biti odgovorni. Podložni su pravilima istine. Demokracija je stoga potencijalno više vezana uz odgovornost nego uz istinu.

Smislena ljudska nastojanja

Bilo kako bilo, ostaje problem (kako i sami Ressa i Habermas prepoznaju) da je smisao demokracije promicanje „smislenih ljudskih nastojanja“. Demokracija se bavi izgradnjom svijeta u kojem ljudi mogu živjeti humano. A to se, ključno, ne može postići samo istinom.

Istinski human život zahtijeva ne samo znanje o činjenicama o stvarnosti, već i subjektivno razumijevanje svijeta i vlastitog mjesta u njemu. Često zaboravljamo da iako često idu zajedno, ova dva zahtjeva mogu biti i u međusobnom sukobu. To je zato što se istina bavi činjenicama, dok se značenja bave interpretacijama.

Za razliku od znanja, razumijevanje je način na koji gledamo na svijet, te stvar naših misaonih navika i kulturnih konstrukata – prvenstveno identiteta, vrijednosti i institucija. Te stvari ispunjavaju svoju funkciju – da se osjećamo kao kod kuće u svijetu u kojem ne polažemo nikakva prava na istinu.

Demokratski duh prečesto diskvalificira ove stvari kao predrasude i praznovjerje. Zagovornici demokratske istine trebali bi imati na umu da je svijet koji demokracija pokušava izgraditi svijet smislenih ljudskih nastojanja, a ne samo suhoparnog znanja i utvrđivanja činjenica.

Aktualni događaji pokazuju da zanemarivanje ovoga ima strašne političke posljedice. Inzistiranje na istini i obezvrjeđivanje značenja doveli su do dobro poznate, moderne depresije koja se često opisuje kao osjećaj otuđenja – prekid društvenih, povijesnih i tradicionalnih veza jednih s drugima i sa samima sobom.

To otuđenje predstavlja plodno tlo za populiste i antidemokrate koji sebe predstavljaju kao korektiv krize značenja. Nije bez razloga da su ponavljajuće teme suvremenog populizma one o pripadnosti, tradiciji, identitetu, podrijetlu i nostalgiji.

Proživljavamo krizu istine, ali se suočavamo i s krizom značenja. Kada previše naglašavamo istinu u odnosu na značenje, potičemo osjećaj otuđenja i predajemo javnost u ruke njezinih neprijatelja. Umjesto toga, mogli bismo se prisjetiti da je predanost istini samo jedan, jako djelomičan uvjet za istinski human život, među mnogima drugima, i u skladu s tim graditi svoje demokracije.

---

Frank Chouraqui, The Conversation

Autor je viši predavač filozofije, Sveučilište u Leidenu.

Ilustracija: Pixabay