Oznaka: demokracija

Tehnologija i demokracija: Utjecaj tehnodivova na izbore

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

“Ne radi se o ljevici ili desnici (…) već o tome je li moguće ikada više imati slobodne i poštene izbore (…) ne možemo dopustiti da tehnološke kompanije imaju tako nekontroliranu moć,” zavapila je novinarka Carole Cadwalladr nakon što je istraživala utjecaj internetskih društvenih mreža na glasače u Ujedinjenom Kraljevstvu. Najveći problem na koji je britanska novinarka upozoravala je taj što nitko ne može utvrditi kakve se političke poruke na Facebooku, Googleu ili YouTubeu točno prikazuju jer svatko od nas vidi potpuno drugačiju stranicu.

Nastavi čitati “Tehnologija i demokracija: Utjecaj tehnodivova na izbore” →

Nasljeđe Mihaila Gorbačova: nada ostaje

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Ruski postsovjetski eksperiment s demokracijom nije uspio, ali san o političkoj slobodi mora se sačuvati

Kremlj nije bio siguran kako obilježiti smrt Mihaila Gorbačova, čovjeka kojeg se na zapadu bez zadrške slavi zbog njegove uloge u ubrzavanju kraja hladnog rata. U Rusiji se događaji koji su doveli do raspada Sovjetskog Saveza službeno opisuju kao nacionalna nesreća ili se uopće ne spominju. Gubitak statusa supersile je rana koju je Vladimir Putin riješio zaliječiti kao svoj životni zadatak.

Nastavi čitati “Nasljeđe Mihaila Gorbačova: nada ostaje” →

Je li američka demokracija na rubu kolapsa?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Kao Amerikanka rođena u konzervativnoj kršćanskoj obitelji, odrastala sam okružena šovinističkim porukama da živim u “najboljoj zemlji na svijetu”. Ova je poruka dodatno podcrtana u popularnim medijima koje sam smjela konzumirati, kod kuće, u crkvi i u mojoj kršćanskoj školi, gdje se uvođenje učenika u kršćanski nacionalizam proširilo na recitiranje ne jednog već tri zakletve svakog jutra: američkoj zastavi, kršćanskoj zastavi i Bibliji. 

Nastavi čitati “Je li američka demokracija na rubu kolapsa?” →

Osporavanje stvarnosti: zašto braniti neodbranjivo?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

U petak je, simbolično, obilježen Nacionalni dan svjesnosti o bibliotekama u Bosni i Hercegovini.[1] Gotovo, ako ne pa i potpuna ignorancija militarizirane bosanskohercegovačke javnosti spram takvog jednog događaja dok stoji na braniku svojih identiteta i nacionalne samosvijesti, podijeljena između borbe za bosanski, odnosno hrvatski jezik te politizacije i nacionalizacije ćirilice, pokazuje svu prazninu tih iracionalnih, neartikuliranih krikova podrumskog smrada nacionalizma, kako će ga jednom od svojih atributskih perjanica zakititi profesor Esad Zgodić, emeritus sarajevskog Fakulteta političkih nauka.[2] A ignorancija spram pisane riječi i nauke uopće u takvim historijskim okolnostima posebno je sablasno odjekivala aulom Fakulteta političkih nauka. Nisu samo COVID-19, kratka forma i prisilna digitalizacija učinili svoje, već svi mi koji na buku takve tišine već godinama pristajemo.

Nastavi čitati “Osporavanje stvarnosti: zašto braniti neodbranjivo?” →

“Sistematski pregled” demokracije u Latinskoj Americi

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Ovogodišnji izborni ciklus će nam reći mogu li se politički sustavi u regiji nositi s društvenim napetostima koje je pandemija dodatno pogoršala

Niz izbora u Latinskoj Americi ove godine, koji su održani ili tek trebaju biti održani, testirat će snagu demokracije u regiji. Rezultati će pokazati mogu li se povećane društvene tenzije, nastale djelomično kao rezultat pandemije, rješavati kroz postojeće političke sustave.

Nastavi čitati ““Sistematski pregled” demokracije u Latinskoj Americi” →

Povijest nije završila padom Berlinskog zida. Nove bitke tek sada se jasno naziru

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Jonathan Davis

Prije trideset godina Berlinski zid su otvorili oduševljeni građani Istočnog Berlina, iskoristivši pogrešnu naredbu činovnika Partije socijalističkog jedinstva Güntera Schabowskog. Zid, koji je bio simbol hladnog rata i fizički dijelio Berlin još od 1961. godine, više nije mogao spriječiti promjene koje su se 80-ih godina prošloga stoljeća širile Istočnim blokom i širom svijeta. Nastavi čitati “Povijest nije završila padom Berlinskog zida. Nove bitke tek sada se jasno naziru” →

Može li indijska demokracija preživjeti Modijev napad na liberalizam?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Suvolaxmi Dutta Choudhury

Pobjeda Narendre Modija na izborima u svibnju ove godine donijela mu je drugi mandat na mjestu indijskog premijera. Kampanja je prije svega bila obilježena očitim apeliranjem na hinduistički majoritarizam. Nastavi čitati “Može li indijska demokracija preživjeti Modijev napad na liberalizam?” →

Otpor, stoko ili kako pobijediti autocenzuru

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Haris Ćutahija

Šuti, vidiš kakva je situacija. Šuti, ne zamjeraj se. Šuti, kao i ostali. Ne izdvajaj se. Ne piši, ne komentariši, ne gledaj.

Novinari prenose agencijske vijesti. Rijetko se koji usudi pisati o stvarnim problemima ili istraživati, jer se boji da mu neko ne napadne kameru. Svi okreću glavu od korupcije naše svagdašnje. Prijavit će neko drugi, valjda. Neko bez štele se neće prijaviti na konkurs za državnog službenika. Namješten je, nema šanse. To je javna tajna. Nastavi čitati “Otpor, stoko ili kako pobijediti autocenzuru” →

Muzafer

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Edin Smailović

Drugi jebu a ti se Muzafere kupaj, čuvena replika Pavla Vujisića u filmu Emira Kusturice Otac na službenom putu, oslikava podređeni položaj običnog čovjeka, uskraćenog za podjelu društvenih dobara u raspadajućem Titovom socijalizmu osamdesetih. Muzafer je pripadao radničkoj klasi i vjerovatno živio u malom stanu, na periferiji, koji je dobio od države. Ljetovao je deset dana godišnje u radničkom odmaralištu.

Muzafer nije mogao da se politički organizuje pa je zato samo mogao da kaže ovu čuvenu repliku koja je postala moto bijesa koji je narastao protiv tzv. crvene buržoazije. A obično bi je govorio poslije napornog dana kada bi zaglavio u kafani, sručio par teretnih piva i potom se teturajući vraćao u svoj skromni dom.

A zatim bi u improvizovanom kupatilu sprao muku proteklog dana i sanjao da će 2000-te svi  živjeti u komunizmu.

Za samo par godina Titov socijalizam je pao. Umjesto crvene došla je crna, nacionalistička buržoazija. Naš junak se ponadao da je konačno došlo vrijeme  da se i njegov glas čuje. Ona Muzaferu više nije mogla ponuditi ni mali memljivi stan na periferiji, ali mu je zato ponudila nacionalni ponos i zastavu. On je uporno mahao  tom zastavom dok su mu mangupi polako skidali kapu, jaknu i pantalone.

Na kraju je dočekao da gologuz  vitla zastavom na vjetru.

A onda je zaživio i politički život. Svako ko je imao dobro odijelo i znao iole lijepo zboriti osnovao je partiju. Došla je konačno demokratija i svako je mogao reći šta misli.

Naš junak naravno nije avanzovao. Prethodna garnitura mu je skinula gaće a ova mu je odrala  kožu sa dupeta.

Nakon eksperimenta od 20  godina sve stranke su se istrošile. Muzaferu je i dalje ponuđeno da se kupa i gleda dok se drugi namještaju i tale. Glasao za opoziciju ili vlast Muzafer je bio Muzafer, za njega nigdje nije imalo mjesta.

Sada je čvrsto odlučio da će glasati za Zmaja od Šipova, taksistu iz komšiluka, Kineza sa pijace, sve u inat sistemu.

Muzafer se jedno jutro osvrnuo oko sebe i shvatio da su njemu slični u većini izdani od političke elite i da će pristati na sve i da se ne kupaju, i da budu ušljivi, ali da jedino neće pristati da kroz ključaonicu posmatraju dok drugi guze.

Jedino ta opcija više nije u opticaju.

Foto: Matteo Vegetti

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

U obranu Europske Unije

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.

Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.

Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući  ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?

Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.

Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.

Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.

Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.

Biti ili ne biti: Europa pod opsadom

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

2015. je bila teška godina za Europu. Grčka, masovne migracije i terorizam su neki od brojnih problema koji su suštinski opteretili kontinent i Uniju. U trenutku kada EU srlja iz jedne krize u drugu, pitanja poput ‘što EU predstavlja’ i’ što je zapravo EU’ postaju sve značajnija. Iako je ovaj tekst samo jedan reflektivni pogled na prošlu godinu, ne može se oteti zaključku da postoji nešto duboko kumulativno u svim ovim pritiscima na EU.

Carstva padaju, zemlje propadaju i režimi se slamaju kada su izloženi višestrukim pritiscima koji gomilaju probleme i koji postaju sve složeniji. Kada  problemi nadmaše sposobnost upravljanja takvih organizacija, one se obično raspadaju i ustupaju mjesto novim povijesnim oblicima. Da li je Europska unija danas u takvome položaju? Nastavi čitati “Biti ili ne biti: Europa pod opsadom” →

Bertrand Russell: deset zapovijedi kako živjeti u zdravoj demokraciji

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Engleski filozof Bertrand Russell objavio je 1951. godine u New York Times magazinu članak pod nazivom “Najbolji odgovor na fanatizam – liberalizam”, s podnaslovom: “Njegovo staloženo traganje za istinom, koje se na mnogim adresama smatra opasnim, ostaje nada čovječanstva.”

Russell također kritizira radikale koji zagovaraju promjene pod svaku cijenu. Piše: “Učitelj koji zagovara doktrine subverzivne u odnosu na postojeću vlast neće, ako je liberalan, zagovarati uspostavu nove vlasti koja je još despotskija od prethodne. On se zalaže za određena ograničenja u ostvarivanju vlasti i želi da se te granice poštivaju ne samo kada vlast podrži uvjerenja s kojima se ne slaže, nego kada podržava i ona s kojima se u potpunosti slaže. Što se mene tiče, ja vjerujem u demokraciju ali mi se ne sviđa režim koji vjeru u demokraciju čini obaveznom”.

Na kraju članka, Russell nudi svojih ‘deset zapovijedi’ o životu u duhu liberalizma.

Premda objavljene prije šezdeset i četiri godine, kao da su napisane jučer s pogledom na ‘regiju’: politiku, ‘zvanične istine’, reality programe, poznate osobe, sveznajuće kolumniste itd.

1: Ne osjećajte se apsolutno sigurnim ni u što.

2: Nemojte mislite da vrijedi stvoriti uvjerenje prikrivanjem dokaza jer dokazi će sigurno izaći na vidjelo.

3: Nikada ne pokušajte obeshrabriti razmišljanje jer ćete sigurno uspjeti u namjeri.

4: Kada se nađete licem u lice s protivljenjem, čak i ako se radi o vašem partneru ili djeci, nastojte ih nadvladati argumentima a ne autoritetom jer pobjeda ostvarena na taj način je nestvarna i iluzorna.

5: Nemajte poštovanja prema autoritetu drugih jer uvijek možete naći suprotni oblik autoriteta.

6: Ne koristite silu za potiskivanje mišljenja za koje mislite da je opasno, jer ako to učinite ta mišljenja će potisnuti vas.

7: Ne bojte se imati ekscentrično mišljenje jer svako sada općeprihvaćeno mišljenje se nekada smatralo ekscentričnim.

8: Pronađite više užitka u inteligentnome neslaganju nego u pasivnome sporazumu, jer ako cijenite inteligenciju kao što biste trebali, ovo prvo znači dublje razumijevanje od potonjega.

9: Budite beskrupulozno istinoljubivi čak i kada je istina nezgodna jer ćete imati više problema kada ju pokušate sakriti.

10. Ne osjećajte zavist spram sreće onih koji žive u raju za budale jer samo budale će misliti da je to sreća.

Turska: od konzervativne demokracije do popularnog autoritarizma

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Foto: Osman Orsal (VOA)

U nedjelju 1. studenog Stranka pravde i razvitka (AKP) je na izborima ponovno osvojila većinu u parlamentu, dobivši 49% glasova. Stranka je osigurala 317 mjesta u parlamentu od 550 članova i nastavit će s jednopartijskom vladavinom još jedan mandat, nakon što su izgubili većinu na izborima 7. lipnja. Unatoč polarizirajućoj retorici, nedostatku tolerancije prema neposlušnima, kao i sve represivnijem stavu prema manjinama, AKP je ostvario jasnu pobjedu. Pobjeda ove stranke službeno završava proces koji se odvijao u posljednjih nekoliko godina – evoluciju Turske iz konzervativne demokracije u popularni autoritarizam.

Prije trinaest godina kada je AKP prvi put došao na vlast, također je bio studeni. Turska je proživljavala demokratsku krizu uoči AKP-ovog dolaska na vlast. Između 1997. i 2002. godine, vlade odobrene od strane vojske provode autoritarne politike koje uvelike ograničavaju medijske i, građanske slobode te neutralnost države prema svojim građanima, osobito prema vjernicima. Država postavlja stroga ograničenja spram vjerski inspiriranih društvenih i političkih organizacija. Vijeće za visoko obrazovanje povećava svoju kontrolu nad sveučilištima i strogo zabranjuje pokrivanje iz vjerskih razloga na sveučilištima.

AKP, ogranak zabranjenih islamističkih stranaka, nastaje kao jedna vrsta obećanja da će se poraziti autoritarna vladavina pod utjecajem vojske. AKP osuđuje islamizam i provodi reformističku i demokratsku političku strategiju. U suradnji s liberalima, manjinama i islamskim skupinama, stranka snažno podupire članstvo Turske u Europskoj uniji. Ova demokratska koalicija u 2000. godini slabi utjecaj vojske i jača tursku demokraciju. Zahvaljujući ovoj demokratskoj preobrazbi i gospodrskom rastu koji je nastupio zahvaljujući joj, AKP osigurava još dvije izborne pobjede u 2007. i 2011. Bio je to ‘konzervativni demokratski trenutak’ AKP-a.

Političko okruženje prije izbora u studenom bilo je slično, ako ne i gore nego prije trinaest godina. Međutim, ovaj put AKP nije bio žrtva, nego izvor autoritarnih politika. ‘Čarolija’ je počela nestajati nakon parlamentarnih izbora 2011. godine. AKP je promijenio strategiju – umjesto reformi, preusmjerava se na uspostavu političke dominacije u Turskoj. Ohrabren uzastopnim izbornim pobjedama, Recep Tayyip Erdogan ambiciozno nastoji uspostaviti predsjednički sustav u turskome stilu, u kojem bi imao velike ovlasti glede preustroja sustava. ‘Arapsko proljeće’ koje počinje 2011. godine  navelo je vladu, tj. AKP da se dodatno pozabavi uspostavom autoritarizma, i to na dva načina. Prvo, mogućnost da će skupine povezane s Muslimanskim bratstvom, pokretom ideološki bliskom AKP-u, doći na vlast u Egiptu, Tunisu i Siriji, dovodi AKP u iskušenje da počne igrati ulogu na regionalnome planu na Bliskom istoku. U tu svrhu, stranka oživljava svoje islamističke korijene.

Where is the UN in Kurdistan - Rally against Turkish attacks against Kurds fighting Islamic State

Foto: Takver

Drugo, povećanje nestabilnosti u arapskome svijetu čini da AKP zauzima sve neprijateljskiji stav prema neslaganjima sa svojim politikama, pod pretpostavkom da bi disidenti mogli svrgnuti vladu. U ljeto 2013. godine, vlada napada mirne prosvjednike koji su tražili da se spriječi plan gradske vlade u Istanbulu da izgradi trgovački centar u Gezi parku. Od tada se Erdoganovo otvoreno odbacivanje bilo kakvih kritika na račun vlade stalno povećava.

Korupcijska istraga protiv četiri ministra u prosincu 2013. godine bila je još jedan preokret u najezdi autoritarne vladavine. Nakon tog incidenta AKP ubrzano povećava svoj nadzor nad pravosuđem – kroz pokretanje novih sudova s politički imenovanim sucima i tužiteljima i kroz preraspodjelu državnih službenika. Politički motivirani sudovi započinju nove istrage protiv oporbe, posebice protiv pokreta Gulen – AKP-ovog bivšeg saveznika – optužujući oporbu za zavjeru s namjerom rušenja vlade. Pritisak državnog aparata na medije dosegao je svoj vrhunac u posljednje vrijeme. Erdogan je tužio stotine novinara zbog vrijeđanja predsjednika. Sudovi su proširili pravnu definiciju uvrede, uključvši u prekršajnu kategoriju i najmanju kritiku vlade ili predsjednika. Erdogan ne samo da izravno napada turske novinare, nego je od sebe otuđio i strane medije i njihove dopisnike. Samo nekoliko dana prije izbora, imenovani državni povjerenici preuzeli su upravljanje nad dvadeset i dvije tvrtke koje pripadaju konglomeratu Koza Ipek Holdinga, povezanom s pokretom Gulen i poznatome po svome oštrom suprotstavljanju vladi. Kroz ovaj potez država je neizravno preuzela kontrolu nad dva televizijska kanala i dvije novine vrlo kritične spram vlade.

Od izbora u lipnju 2015., AKP se udaljio od pregovora koje je započeo s PKK-om, kurdskom terorističkom organizacijom (takvom je smatraju EU, SAD, NATO i Turska ali ne i npr. Kina, Rusija, Indija, Švicarska ili Egipat. Op. prev. ) s namjerom da se pronađe političko rješenje tzv. kurdskog pitanja. Umjesto toga, vlada je sprovela u djelo vojnu strategiju koja je pokrenla val nasilja. Pritom AKP nastoji uvjeriti nacionalističko biračko tijelo u Turskoj da glasuje za tu stranku. Ukratko, uoči izbora u studenom, Turska je bila pod snažnim autoritarnim pritiskom definiranim dominacijom AKP-a, prezirom spram kritike, visoko politiziranim pravosuđem, oštro ograničenim medijskim slobodama, te sve više militarističkom državom.

Međutim, za razliku od 2002. godine, turska javnost nije bila toliko zabrinuta mrcvarenjem demokracije i ograničenim slobodama. AKP je dobio podršku polovice turskog biračkog tijela unatoč povećanju autoritarizma. Biračko tijelo je glasovalo za jaku vladu, sigurnost i političku stabilnost nauštrb građanskih sloboda. Prije 2002. godine, Turska je proživljavala ‘birokratski autoritaristički trenutak’ koji je završio s rastom konzervativnog demokracije. Danas, Turska doživljava ‘popularni autoritaristički trenutak’. Turska javnost podržava, ili se barem ne protivi rastućem autoritarizmu. Među raznim autoritarizmima, popularni autoritarizam je najteže poraziti jer u društvu ne postoji dovoljna količina otpora autoritarnim politikama.

Pobjeda nad popularnim autoritarizmom zahtijeva nemilosrdan rad odozdo prema gore (bottom-up, op. prev.), u okruženju koje postaje sve više neprijateljski nastrojeno prema kritici. Zaključak izbora je jasan: Turska može očekivati vrlo teške dane pred sobom, u smislu očuvanja demokracije koja nije isključivo ograničena na povremeno glasovanje na izborima.

Ramazan Kilinç

Open Democracy

Autor je izvanredni profesor političkih nauka i direktor programa islamskih studija na Sveučilištu Nebraska-Omaha