U zadnjih dvadeset i pet godina teško je objektivno promatrati Venezuelu. U političkom smislu, na tu zemlju često se gleda više kao na simbol nego kao društvo: za desnicu ona je stalni argument za diskreditiranje ljevičarske politike, a za ljevicu neugodna tema koju je najbolje izbjegavati.

Obje ove perspektive previđaju autoritarni trend zemlje i njegove ljudske posljedice, što nam otežava da razumijemo zašto je veliki dio venezuelanske dijaspore američku intervenciju od 3. siječnja dočekao s olakšanjem, pa čak i srećom.

Geopolitički presedani

Iz međunarodne perspektive postoje jasni i ozbiljni rizici. Irak i Libija pokazuju kako rušenje autoritarnog režima može lako dovesti do dugog razdoblja nestabilnosti, nasilja i institucionalnog kolapsa, sa svim patnjama koje to podrazumijeva.

Nadalje, američki predsjednik Donald Trump nije predstavio invaziju na Venezuelu kao akciju poduzetu u ime venezuelanskog naroda. Umjesto toga, bio je eksplicitan o svojim strateškim interesima. Njegovi postupci tako potkopavaju temeljna načela međunarodnog prava i postavljaju opasan presedan, što njegova upozorenja Kolumbiji i izjave o Grenlandu čini još više uznemirujućima. Iz tih razloga osuda američke intervencije mora biti jasna i nepokolebljiva.

Međutim, ta osuda koegzistira sa stvarnošću s kojom se suočava većina venezuelanskog naroda, za koji je život u zemlji već dugo vremena iskustvo svakodnevne patnje.

Venezuelska dijaspora

Ta stvarnost vodi moj vlastiti pristup Venezueli, koji je utemeljen i na osobnim i na akademskim perspektivama. Kroz osobne veze nastojala sam razumjeti ovu zemlju tijekom Chávezove ere, a potom sam analizirala migracijske obrasce raseljenih osoba kao i migracijske politike Kolumbije i Perua, glavnih destinacija egzodusa gotovo osam milijuna ljudi.

Moje istraživanje učvrstilo je stav koji je manje ideološki a više fokusiran na ljudske posljedice. Pokazalo mi je kako se iza političkih rasprava kriju bezbrojne priče o gubitku i prekinutim životnim projektima.

Od 2017. postoji široki konsenzus, kako unutar tako i izvan Venezuele, o potrebi političkih promjena. Taj konsenzus učvršćen je ekonomskim kolapsom i rastućom autokratizacijom režima Nicolása Madura, što se vidjelo u pogoršanju humanitarne krize i egzodusu, u represiji prosvjeda i zamjeni Nacionalne skupštine Ustavotvornom skupštinom.

Ovaj konsenzus nije bio ideološki. Nastao je iz uvjerenja da je sustav prestao jamčiti temeljna prava i minimalni životni standard.

Opozicija i izbori 2024.

Podijeljena oporba učinila je da se taj konsenzus nije kristalizirao sve do predsjedničkih izbora 2024., koji su održani u nepravednim i nedemokratskim uvjetima. Diskvalifikacija oporbene kandidatkinje Marije Corine Machado, izabrane na predizborima u listopadu 2023. praćena je diskvalifikacijom njezine nasljednice Corine Yoris, kako se represija sve više pojačavala. Osim toga, gotovo 30% venezuelskog stanovništva – svi oni koji su bili prisiljeni napustiti zemlju – nisu mogli glasati.

Nakon izbora 28. srpnja 2024. Nacionalno izborno vijeće proglasilo je Madura predsjednikom. Međutim, oporba je uz podršku organiziranih građanskih skupina pomno prikupljala i provjeravala podatke. Uspjeli su dokazati da su zapravo pobijedili sa 67% glasova.

Pobjeda u tim uvjetima imala je ogromno simbolično značenje ali nije rezultirala promjenom režima. Kršenja prava nastavila su se bez posljedica.

Suočena sa stalnim pogoršanjem situacije, međunarodna zajednica nije uspjela učinkovito odgovoriti. Ni diplomatska blokada iz 2019. koja je uslijedila nakon sloma ustavnog poretka, ni Barbadoski sporazumi (koji su imali za cilj utrti put zajamčenim izborima 2024.) nisu bili uspješni.

Iscrpljenost i olakšanje

U kontekstu iscrpljene stagnacije, olakšanje ili čak nada koju osjeća veliki dio venezuelske dijaspore nakon američke intervencije počinje imati smisla. Ovako to opisuju neki od ljudi s kojima sam razgovarala.

Moji venezuelanski prijatelji Andrés, César i Génesis prvo su emigrirali u Peru, a zatim u Španjolsku. Njihove reakcije na američku intervenciju bile su nostalgija i suzdržana radost. Sada vjeruju da će se situacija poboljšati i da bi eventualna promjena režima mogla ojačati gospodarstvo. Ako bude tako, Césarov otac bi mogao dobiti tretman liječenja od raka koji ne ovisi o novčanim doznakama iz inozemstva.

Druga prijateljica, Alejandra, napustila je Venezuelu i otišla u Kolumbiju nakon prosvjeda 2017. Nakon američke intervencije njen stav varira između zabrinutosti zbog politike Donalda Trumpa prema Latinskoj Americi i nade da bi se stvari ovaj put mogle riješiti. Razmatra mogućnost povratka u zemlju.

Osjećaji koje su izrazili mnogi Venezuelanci nisu samo emocionalna reakcija već i racionalna procjena. Zemlja je godinama u stanju kolapsa, a svi domaći putevi za promjene bili su zatvoreni. Iako Trumpove izjave nisu ohrabrujuće – ambicije u vezi nafte, odgađanje demokratske tranzicije, rizik od oružanog sukoba – čini se da postoji nada, ma koliko krhka, da će doći do promjena.

Andrés i Alejandra odbacuju „nehumanu“ prirodu Trumpove politike i razumiju koji su njegovi interesi u Venezueli. Ali, također vjeruju da je venezuelska nafta već bila u rukama Rusije i Kine, te se slažu da sada postoji mogućnost da zemlja s vremenom ponovno postane mjesto gdje bi mogli živjeti.

Kontradiktorna, krhka nada

Paradoks je jasan: ono što svijet vidi kao ozbiljan udar na međunarodni poredak ujedno je, za mnoge, i prvi korak izvan dugogodišnje slijepe ulice, iako to u konačnici možda neće dovesti do stvarne promjene.

Možemo prepoznati ovu kontradikciju bez legitimiranja intervencije ili ignoriranja njezinih opasnosti. Međutim, događaji imaju drugačije političko značenje za one koji žive u društvu koje prolazi kroz dugotrajni kolaps. Za mnoge Venezuelance, i sami prekid onoga što se činilo kao apsolutna paraliza dovoljan je da ovaj trenutak vide kao novi početak, koliko god on bio krhak i neizvjestan.

---

Nieves Fernández Rodríguez, The Conversation

Autorica je profesor i koordinator Katedre za migracije i ljudska prava, Sveučilište Nebrija.

Foto: Reuters