Trump, Brexit, a i Katalonija…

Piše: Tarik Haverić

„Šta je gore, Trump ili Brexit?“ – to je pitanje koje ljevičari često postavljaju Garyju Youngeu otkako se ovaj kolumnist Guardiana vratio u Britaniju nakon 12 godina provedenih u Sjedinjenim Američkim Državama. Nedavno je on, u istoimenom tekstu za The Nation (koji je kod nas preveden na nezamjenjivom Peščaniku), pokušao da na to pitanje i odgovori. Prihvatajući perspektivu prema kojoj „ni jedno ni drugo ne mogu donijeti ništa dobro“, Gary Younge objašnjava zašto između to dvoje postoje, prema njegovom mišljenju, važne razlike: Continue reading “Trump, Brexit, a i Katalonija…”

Oglasi

Raskol na Zapadu – drugi dio

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

‘(…) aktuelna antiimigrantska pomama u SAD i Europi je samo vrh ledenog brijega i populistička mantra za preuzimanje i održavanje na vlasti. Uporediva jedino sa onom iz 30-tih godina prošlog stoljeća u pripremi nacističkog projekta pogroma Jevreja. Potom, sa cvjetanjem mase – kako tada, tako i sada – dolazi na red nepatvorena agenda izbornih pobjednika – sa okusom džungle, krvi i tla...) – Izvod iz prvog dijela Continue reading “Raskol na Zapadu – drugi dio”

Sve je već viđeno u nacističkoj Njemačkoj, samo tada nije bilo interneta, Facebooka, Twittera i ostalih elektronskih čuda

Piše: Nedžad S. Hadžimusić

1. EU i NATO – hello, goodbye?

‘(…) Bez truna patetike, rezultat referenduma u Velikoj Britaniji, kao i izbor slijedećeg američkog predsjednika, krajem tekuće (2016.) godine, imaće kardinalan, ako ne i sudbinski uticaj na geopolitičku poziciju i budućnost tzv. zapadne alijanse, odnosno njenih glavnih stubova – NATO i EU…’ – Izvod iz teksta objavljenog prelomne 2016. godine. Ispričavam se, u istom je data sumorna, ali i dosta precizna projekcija posljedica dva rečena ključna događaja.

Danas, sa relativno kratke vremenske distance na polovici prvog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, svjedočimo onome što jedni euforično zovu novim svjetskim poretkom u ‘neumoljivom multipolarnom zamahu’. U tom svjetlu posebno pozdravljaju: javno cjenkanje američkog predsjednika sa europskim članicama NATO oko namjenskih kontribucija iz budžeta; navijanje i simpatije prema Brexitu; koketiranje i srdačnu podršku liderima desnih i ultra-desnih partija u EU; te njegov upadljivo spušten gard prema predsjedničkom kolegi iz Rusije bez istorijskog presedana u odnosima Washingtona i Moskve. Što je bilo više nego razvidno na njihovom prvom summitu 2017. u Helsinkiju.

Ali, unatoč rečenoj neslavnoj performansi u Helskinkiju, zakleti i fingirani trumpisti urbi et orbi nadalje imaju nešto zajedničko – priželjkuju da sadašnji stanar Bijele kuće, koliko god da je predvidivo-nepredvidiv, ‘ostane u sedlu bar dotle dok se mi namirimo’ –  što god to značilo za ove  ili one.

 Ali, tako ne misle demokrati, njegovi glavni oponenti u SAD. Nakon što su odnedavno na tzv. mid-term izborima preuzeli prevažnu kontrolu u Kongresu SAD, odmah su otvorili posebnu istragu o svim predsjednikovim ‘grijesima’, onim prije i nakon izborne pobjede. Dok notorna ‘Muellerova komisija’ za istragu vrlo moguće ruske umiješanosti u hibridno štimanje rezultata američkih predsjedničkih izbora 2016., sa novim elanom radi non-stop. Kako stvari stoje, drugi mandat aktuelnog predsjednika SAD se baš i ne nazire u realnom horoskopu. Prije da će biti – impeachment first.

Dvije visoke delegacije SAD na redovnoj Konferenciji o sigurnosti u Munchenu ovog februara/veljače bile su više nego upečatljiva slika i prilika duboke podjele američke političke klase. Prva, ispred Kongresa koju je predvodila predsjedavajuća tog tijela Nancy Pelosi u plenumu ovog mega događaja dočekana je gromkim aplauzom. Druga, predvođena podpredsjednikom Michaelom Penceom ispred Bjele kuće dočekana je dotada nezapamćenom –  gromkom tišinom!

U međuvremenu kalvarija premijerke Ujedinjenog Kraljevstva Madam Therese May u odbrani Brexita u Westminsteru ušla je u treću godinu. Njen neminovan odlazak sa pozicije je za sada u drugom planu, sve dok ‘saga o Brexitu’u Westminsteru ne dobije svoj epilog, nakon što je Bruxelles rekao svoje.

U skalameriji političkih igara i konfliktnih prognoza, opet se ne isključuje eventualno ponavljanje referenduma o odlasku ili ostanku u EU, nakon što su britanski građani ‘progledali’.  Jer, ako pitate pro-europske britance i njihove prijatelje u ostatku EU, prvi referendum iz 2016. – kako u pripremi, tako i u izvedbi – bio je ciljano ‘zamagljena populistička operacija engleskih suverenista’.

Kakogod, ovo se rimuje sa onim što tvrde Trumpovi oponenti sa obje obale Atlantika koji upozoravaju da se sa njegovim dolaskom na međunarodnu scenu radi o kliničkoj slici restauracije eto-vas-tamo-suverenizma (čitaj: neonacizma) na Zapadu, u ime ‘odbrane naših vrijednosti’. Da se ovdje ne pominju sve crnje slutnje oko predstojećih izbora za Europski parlament ovoga maja/svibnja.

Jer, za one koji dan-danas pamte i/ili podsjećaju na neupitne arte-fakte o usponu fašizma između dva svjetska rata, aktuelna antiimigrantska pomama u SAD i Europi je samo vrh ledenog brijega i populistička mantra za preuzimanje i održavanje na vlasti. Uporediva jedino sa onom iz 30-tih godina prošlog stoljeća u pripremi nacističkog projekta pogroma Jevreja. Potom, sa cvjetanjem mase – kako tada, tako i sada – dolazi na red nepatvorena agenda izbornih pobjednika – sa okusom džungle, krvi i tla.

2.  Frankfurtska škola je ‘vidjela’ dolazak Trumpa

U septembru 2017. godine, dakle nekoliko mjeseci po ulasku Donalda Trumpa u Bijelu kuću, na policama svjetskih knjižnica osvanula je izvrsna knjiga Stuarta Jeffrisa, kolumniste The Guardiana, ‘Grand Hotel Abyss, The Lives of the Frankfurt School’. Riječ je o rodonačelnicima filozofskog all-star tima ‘neprskanih ljevičara’ koji su na startu daleke 1923. godine, na toj i toj adresi Instituta za društvena istraživanja u Frankfurtu, činili Walter Benjamin, Theodor Adorno, Max Horkheimer, Herbert Marcuse i dr., tada još puni nade da će socijalizam, nakon krvavog građanskog rata i pobjede u nerazvijenoj Rusiji, u neuporedivo razvijenu Njemačku doći na bijelom konju.

Utoliko su bolje progledali i izoštrili glasovite kritičke alate, jer je otrežnjenje došlo u vidu uspona Adolfa Hitlera, šefa Nacističke partije, potom apsolutnog Führera Njemačke.

Jeffris sa nepogriješivim instinktom za istorijski momentum iznosi dokaze iznad razumne sumnje da je jedanput prosvijetljena Frankfurtska škola, zapravo njena (emigrantska) američka ‘filijala’, još 60-tih godina prošlog stoljeća pomno skenirala ‘industriju američke kulture’ i pretskazala sve moderne društvene konvulzije i belaje u toj zemlji, potom i drugdje.

Naprimjer, prema Adornu, Horkheimeru, Markuzeu i dr., najveća opasnost za američku demokraciju dolazi od medija koji dominiraju masovnom kulturom – u prvom redu filma, radija i televizije.

Naime, pobrojani mediji djeluju poput diktature prije nego je u političkom polju sama diktatura uopće uspostavljena. Tako što rade kolektivnu hipnozu i ‘lobotomiju’ masa, nudeći komforne blagodeti konzumerizma i slijepog podaništva u ime supremacije Naših kontra Njihovih. Jer, sve to je svojedobno manje-više viđeno u nacističkoj Njemačkoj. Naravno, minus Internet, Facebook, Twitter, mobilna telefonija i elektronska čuda koja su u ova digitalna doba samo upotpunili zastrašujući instrumentarij za širenje fake-news kuge – kao uvoda  u hibridno, kibernetsko, hladno i vruće ratovanje.

Što sve u integralnom, esperanto prevodu glasi: f a š i z a m. Ali ne mora da znači, da se oprezno poslužimo tom klasičnom akrobacijom u  političkom diskursu.

Nastaviće se… 

Trump “prodao” pa “spasio” Kosovo

Manje od 24 sata trajala je panika u srbijanskim tabloidima zbog pisma američkog predsjednika Donalda Trumpa kojim se prekjučer na Facebooku pohvalio kosovski predsjednik Hashim Thaçi. U pismu, za koje je zbog diplomatskog jezika izvjesno da ga nije pisao ni diktirao Trump, daje se načelni poticaj nastavku pregovora Beograda i Prištine o normalizaciji odnosa. To je u pojedinim publikacijama dramatično i rasistički nazvano “podrškom Šiptarima”. Par sati kasnije, teške riječi su povučene, kada je potvrđeno kako je pismo gotovo identičnog sadržaja poslano i srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Očekivano, šund-štampa nije imala nikakvih problema da okrene pilu i cijelu stvar nazove srpskom pobjedom.

No protokolarno pismo naravno nije ni jedno ni drugo, već je samo slabašan pokušaj američke diplomacije da s mrtve točke pomakne pregovore kojima je trebalo nekoliko godina da se pokrenu, samo da bi ih zadnjih tjedana niz poteza potpuno zaustavio. A pregovore je, izgleda, zaustavio Vučićev i Thaçijev pokušaj da presjeku gordijski čvor tako što bi razmijenili teritorij po etničkom ključu. Srbiji bi tako pripao jedan komad sjevernog Kosova, Kosovu znatno manji komad juga Srbije, a Beograd bi uz to Kosovo priznao kao samostalnu državu. Teritorijalne akvizicije bi Vučiću olakšale da sporazum “proda” kod kuće. Ovaj prijedlog trampe izazvao je miješane reakcije u obje zemlje, kao i među stranim diplomatima.

Plemenska logika

Najžešće su bile reakcije na Kosovu, gdje se brzo ispostavilo da je Thaçijeva inicijativa zapravo njegova solo-igra, za koju nema potporu. To je doprinijelo tome da se od trampe manje-više odustane. Srbija je na to reagirala pokušajem da poveća pritisak na Kosovo “nagovaranjem” karipskih i pacifičkih otočja da “povuku” svoja priznanja Kosova, te pojačavanjem akcija sabotaža kosovskog pristupa međunarodnim institucijama. Kosovski odgovor bio je još dramatičniji i uključivao je prije svega na uvođenje carina na proizvode iz Srbije, odnosno neki tip kosovskih “sankcija” Srbiji, a zatim i na formalno “osnivanje” Vojske Kosova, što je zapravo samo preimenovanje snaga koje postoje od ranije.

Još važnije od toga, kosovski premijer Ramush Haradinaj najavio je “platformu” koja kao uvjet za daljnje pregovore postavlja konačno srpsko priznanje Kosova i to cjelovitog. To je upravo ono što Srbija neće prihvatiti, unatoč činjenici da nad Kosovom de facto nema nikakve kontrole već gotovo punih 20 godina. Čini se zato da – unatoč stalnim pogurancima od SAD-a i EU – uskoro neće doći do ozbiljnog pomaka. U svakom slučaju, ključni akteri izgleda ne mogu zamisliti “rješenje” koje se ne bi temeljilo na etno-šovinizmu. Jer, bez obzira na to radi li se o podjeli na kojoj inzistira Beograd ili sankcijama koje provodi Priština prije svega protiv kosovskih Srba, očito je da se radi o ljudima zarobljenima u plemensku logiku.

Mimo nje nema nikakvog razloga zašto Kosovo ne bi ostalo ono što je oduvijek i bilo: multietnička zemlja koja može služiti kao most između Albanaca i Srba. Gotovo je groteskno da se kao glavna prepreka tome nudi pitanje formalne “nezavisnosti” zemlje koja takvu nezavisnost ima već dvadeset godina. Pritom ona, kao ni srpska nezavisnost uostalom, ne vrijedi baš ništa. Što, uostalom, znači nezavisnost države koja neko protokolarno pismo “od Trumpa” proglašava svojom velikom pobjedom?


(Bilten)

Foto: AFP / Andrej Isaković

Budite protiv Trumpa ali nemojte ga mrziti

Pišu: Susan L. Rhodes i Charles R. Shwenk

Predsjednik Trump već je napravio veliku štetu. Činit će je i dalje prije nego što napusti ured u Bijeloj kući. Stoga mu se moramo suprotstaviti svim pravnim sredstvima. A upravo zato što smo protiv Trumpa moramo odbaciti mržnju.

Naši razlozi ne temelje se na religiji ili etici, već na strategiji. Stvaranje pametnih strategija ovisi o točnoj procjeni vašeg protivnika ili takmaca. U svojoj knjizi Umjetnost rata kineski vojni strateg Sun Tzu rekao je: “Ako poznajete neprijatelja i poznajete sebe, ne trebate se bojati rezultata stotinu bitaka.” Znao je još 600. godine pr. Kr. da protivnike treba sagledati jasno i precizno ih procijeniti. Ovo je u jednakoj mjeri važno i danas: imati pametnu strategiju traži objektivnu analizu vaših ciljeva, bez predrasuda. Snažni osjećaji prezira ili animoziteta ometaju takve analize. Objektivnost je presudna u procjeni protivnika zato što nam treba inteligencija kako bismo predvidjeli i reagirali na poteze druge osobe.

Ako se želimo suprotstaviti nekome, ne smijemo si dopustiti da ga mrzimo. Mržnja zamagljuje našu procjenu i čini nas manje sposobnim predvidjeti ponašanje protivnika. Potiče nas da razvijamo pojednostavljene poglede na svijet i zanemarimo suptilnosti situacija i osoba s kojima se suočavamo. Ako smo pak u stanju razviti nijansirano i složeno razumijevanje situacije, možemo točnije predvidjeti ponašanje ljudi. Ako ne pokušamo suosjećati s protivnicima nikada ih nećemo razumjeti, i to će nas staviti u nepovoljan položaj.

Kada volimo nekoga često zanemarimo ili odbijamo negativne informacije o njima. Nasuprot tome, kada mrzimo skloni smo zanemariti pozitivne stvari i pojačati efekt “pristranosti potvrde” – tendencije da se više pažnje posveti informacijama koje potvrđuju naše prethodne stavove od onih koje im se suprotstavljaju. Na primjer, Sjedinjene Države pokrenule su drugi rat u Iraku u pogrešnom uvjerenju da je Saddam Hussein imao oružje za masovno uništenje. Predsjednik George W. Bush bio je spreman vjerovati u upitne informacije o tome, dijelom zbog toga što je osjećao osobno neprijateljstvo prema Husseinu jer je ovaj prijetio ubiti njegovog oca Georgea HW Busha, koji je umro prošli tjedan .

Što smo više uvriježeni u svojim stavovima postajemo otporniji na informacije koje im proturječe, što je proces poznat kao “efekt povratnog djelovanja. Što smo više podložni dezinformaciji, postajemo spremni uložiti još više resursa u obranu naših pogrešaka. Vijetnamski rat je primjer izražene opredijeljenosti za neuspjeh. “Pogreška povećanih troškova” je pojam koji ekonomisti koriste kako bi opisali tendenciju ulaganja još više resursa u loše projekte, samo zato što smo već uložili u njih ili “bacali dobar novac za lošim”.

U ekstremnim slučajevima mržnja nam šteti mentalno, emocionalno i fizički. Kvari naše prosudbe i pravila, uznemiruje probavu. Slabi nas i pomaže našim protivnicima. Kad dopustimo da postanemo žrtve mržnje, tada radimo za svoje neprijatelje.

Trumpova poslovna karijera ilustrira štetne učinke mržnje. Njegova knjiga Think Big sadrži poglavlje pod naslovom “osveta” u kojem opisuje patnje koje je prouzročio svojim neprijateljima i užitak koji mu je to donijelo. Ali, njegova mržnja zapravo je naštetila njegovoj poslovnoj prosudbi: prekomjerno je plaćao nekretnine kako bi pobijedio svoje suparnike, a odbio potencijalne poslovne saveznike svojim zlostavljanjem i ispadima bijesa. Kada Trump kleveće svoje protivnike on ih potiče na slabost, da ga mrze, jer tako postaju manje zastrašujući. Ako mrzite Predsjednika Trumpa, podsjećamo vas na ove činjenice:

– Trump nema pravih prijatelja niti istinski voli svoju ženu i obitelj. Trumpa slabo razumiju oni na koji istinski vole druge ljude.

– Njegova želja za bogatstvom i pažnjom je nezasitna. Stoga će umrijeti nezadovoljan i zbunjen.

– Zato što je postao predsjednik, istražuju se njegove kriminalne aktivnosti i suradnici iz prošlosti. Do kraja života bit će suočen s pravnim posljedicama svojih nekadašnjih nedjela.

– Zato što djeluje nadmoćno i zlonamjerno, većina onoga što Trump uradi ima negativne posljedice. Iako je multimilijarder i sjedi u najvažnijem uredu u državi, on živi u paklu koji si je sam stvorio.

Ukratko, Trump je čovjek kojeg treba žaliti. On nanosi štetu drugima pa mu se stoga moramo suprotstaviti, ali to možemo raditi učinkovitije ako shvatimo koliko je njegov život tužan. Sažaljenje je neugodna emocija ali bolje ga je osjećati od mržnje, pogotovo ako se može pretvoriti u suosjećanje, tj. aktivnu želju da pomogne drugoj osobi. Suosjećanje se može vježbati putem „meditacije ljubavi i ljubaznosti i svjesnoga odbijanja da zlostavljamo i klevećemo one s kojima se ne slažemo, čak i ako  oni zlostavljaju i kleveću nas.

Ne kažemo da ljudi trebaju voljeti Donalda Trumpa – samo da bismo ga trebali pokušati prestati mrziti. Kada saznamo o nekom od njegovih mrzovoljnih postupaka ili izjava, prirodno je osjetiti trenutačnu nelagodu i bijes. Međutim, ne smijemo dopustiti da ovaj trenutni osjećaj preraste u trajnu mržnju. Umjesto toga, trebali bismo upotrijebiti sve tehnike i praksu da osjetimo ravnodušnost. Kad smo smireni možemo se suprotstaviti s obnovljenim fokusom i odlučnošću.

Možda najbolji način da se suzdržimo od mržnje prema Trumpu je da se fokusiramo na ono što činimo kako bismo mu se suprotstavili i umanjili štetu koju čini. To je strategija koju smo mi usvojili. Kada netko od nas primijeti osjećaje mržnje, preusmjeravamo pažnju na akcije koje poduzimamo: kako s našim ograničenim sredstvima pomoći kandidate Demokratske stranke u izbornim bitkama za Zastupnički dom ili potpisivanje peticija za suprotstavljanje nekim od Trumpovih najgorih poteza. Možda ne možemo uraditi mnogo toga, ali svi mi možemo pomoći u smanjenju štete koju Trump čini i obnavljati društveno tkivo koje se urušava.

Umjesto da mrzimo Trumpa, trebamo mu se suprotstaviti u duhu suosjećanja, jer će nam to pomoći da se suprotstavimo na najučinkovitiji način. Ako možemo umanjiti štetu koju on učini i ukloniti ga s vlasti što je prije moguće, pomoći ćemo i njemu i svima na ovom planetu. Nakon što Trump napusti Bijelu kuću morat ćemo uraditi mnogo toga kako bismo se nosili s atmosferom mržnje i nepovjerenja koje je stvorio.

“Nije li Trump učinio grozne stvari? I zar ne mrzi ljude poput nas koji mu se suprotstavljaju? Zašto ga ne bi mrzili?” Odgovor na prva dva pitanja je: “Da.” Odgovor na posljednje pitanje je: “On želi da ga mrzite.” Stoga, ako mu se želite uspješno suprotstaviti nemojte ga mrziti.

 


(Open Democracy)

Foto: Pixabay

Najutjecajnija američka zaklada spaja Trumpa, Kolindu Grabar Kitarović i Željku Markić

Piše: Ana Brakus

U zagrebačkom hotelu Esplanade, prije nekoliko tjedana, održana je konferencija „Energetska sigurnost u Hrvatskoj i šire“. Konferenciju, koju je uz ultakonzervativnu udrugu Centar za obnovu kulture (COK) suorganizirala i američka Zaklada Heritage,  svojim je govorom otvorila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Uz nju, u publici su sjedili i Martina Dalić, bivša potpredsjednica vlade i ministrica financija te Boris Šavorić, zagrebački odvjetnik iz takozvane Borg grupe koja je kreirala Lex Agrokor. Njihovo je prisustvo, u kombinaciji s gostovanjem predsjednice Grabar Kitarović, izazvalo najveći interes. Mediji su čak tvrdili da su organizatorima konferencije „ukrali show“, posebno nakon što su pokušali bježati od kamera i novinarskih pitanja.

Vjerojatno dijelom i iz tog razloga, nije bilo previše govora o zaključcima konferencije, a još se manje govorilo o njezinim suorganizatorima.

Intenzivni odnosi s hrvatskim državnim vrhom

Američka Zaklada Heritage, jedna od najutjecajnijih konzervativnih nevladinih organizacija u Sjedinjenim Američkim Državama, u proteklim je mjesecima značajno intenzivirala odnose s hrvatskim državnim vrhom, ali i pripadnicima ultrakonzervatnih civilnih krugova. S obzirom na ono što ta Zaklada promovira, razloga za zabrinutost je mnogo.

Zakladu Heritage je tijekom svojeg nedavnog posjeta SAD-u  posjetila Marija Pejčinović Burić, ministrica vanjskih poslova i prva potpredsjednica Vlade. U središnjici Zaklade u Washingtonu održala je predavanje na temu „Jačanje transatlantskog saveza: doprinosi i ideje RH“. Predavanje,  održano 12. rujna, Pejčinović Burić započela je nizom zahvala i pohvala Zakladi Heritage. Svojim domaćinima zahvalila je, kako je posebno napomenula, i na poklonjenom šalu s otisnutim logom Zaklade, koji joj je u tom trenutku stajao za vratom.

Tijekom predstavljanja Pejčinović Burić,  James Jay Carafano, jedan od čelnih ljudi Zaklade Heritage dao je do znanja da im od prošlog susreta nije prošlo mnogo. Carafano je, naime, samo nekoliko tjedana ranije sudjelovao na međunarodnoj konferenciji Dubrovnik Forum “Jačanje otpornosti – Mediteran, Europa i Zapadni Balkan” koja se održavala od 31. kolovoza do 1. rujna, u organizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Forum je otvorio premijer Andrej Plenković, a uvodni govor održao i predsjednik Sabora RH Gordan Jandroković. Carafano je bio sudionik panela “Jačanje otpornosti na krizu u borbi protiv lažnih vijesti i manipulacije medijima”, što je posebno zanimljivo s obzirom na to da predstavlja organizaciju koja širi mitove o nepostojanju globalnog zatopljenja, o čemu ćemo nešto više reći kasnije.

Predsjednica se nije odazvala, Trump na video-linku

Pječinović Burić nije prva potpredsjednica Plenkovićeve vlade i ministrica vanjskih poslova koja je u Zakladi Heritage održala predavanje. Isto je, za vrijeme obnašanja funkcije, učinio i Davor Ivo Stier, u ožujku 2017. godine i to na sličnu temu. Stier je, također, govorio o transatlantskim odnosima i hrvatskom doprinosu istima.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, samo nekoliko tjedana kasnije, prema najavamaorganizatora iz Zaklade Heritage trebala je sudjelovati na President’s Club Meetingu, tradicionalnom okupljanju koje privlači istaknute političare, znanstvenike i aktiviste bliske Zakladi Heritage. Ovogodišnji skup održavao se u Washingtonu od 14. do 17. listopada, a glavni gost okupljanja bio je donedavni glavni američki državni odvjetnik Jeff Sessions. Skupu se ove godine preko video-linka obratio i američki predsjednik Donald Trump, dok je prošle godine osobno prisustvovao skupu. Godinu ranije, 2016., na President’s Club Meetingu glavni govornik bio je američki potpredsjednik Mike Pence.

Takvo što, za poznavatelje američke politike, ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Zakladu Heritage, inače osnovanu 1973., zbog nevjerojatnog utjecaja na Donalda Trumpa CNN je još 2016. nazvao Trumpovim think-thankomPrema pisanjima New York Timesa, upravo je Zaklada Heritage odigrala ključnu ulogu u popunjavanju Trumpove administarcije svojim provjerenim ljudima, od najnižih do najviših funkcija u američkoj administraciji. Gotovo beskonačne liste zaposlenika u Trumpovoj administraciji povezanih s bogatom Zakladom Heritage moguće je pronaći i na stranicama višestruko nagrađivanog medija ProPublicaPrema godišnjem izvještaju kojeg izdaje sama Zaklada Heritage, u 2017. godini Trumpova administracija prihvatila je čak 64 posto od ukupno 321 njihova prijedloga.

No, iako je na taj, za Zakladu Heritage najjznačajniji godišnji događaj bila pozvana, predsjednica na njemu nije sudjelovala, rečeno nam je iz Zaklade.

„Predsjednica Grabar Kitarović ispričala se zbog nemogućnosti sudjelovanja i dolaska, a sukladno dobivenom pozivu Zaklade Heritage“ – potvrđeno je Faktografu i iz Ureda predsjednice.

Zato se u listopadu odazvala na već spomenutu konferenciju o „energetskoj sigurnosti u Hrvatskoj i šire“. No, tu posjeti i susreti ne prestaju.

Dugogodišnja suradnja

Samo tjedan dana kasnije, krajem listopada, središnjicu Zaklade Heritage u Washingtonu posjetio je Stjepo Bartulica, ultrakonzervativni aktivist i predsjednik COK-a, koji se fotografijom posjeta pohvalio na društvenim mrežama te udruge. COK i Bartulicu, nekadašnjeg savjetnika Ivi Josipoviću, bivšem predsjedniku RH, i kratkotrajnom premijeru Tihomiru Oreškoviću, sa Zakladom Heritage povezuje i Robin Harris. Riječ je o nekadašnjem savjetniku britanske premijerke Margaret Thatcher i aktualnom potpredsjedniku COK-a koji je sa Zakladom Heritage surađivao u više navrata.

Iako ovako intenzivna suradnja do sada nije zabilježena, iz ureda predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Faktografu je rečeno da i državne institucije sa Zakladom Heritage surađuju već godinama.

„Zaklada Heritage je jedan od washingtonskih think-tankova s kojima Veleposlanstvo Republike Hrvatske surađuje godinama. Zaklada je pružila snažnu potporu ulasku Republike Hrvatske u NATO u američkom Kongresu, a aktivna je i oko zagovaranja ulaska u Program izuzeća od viza“, rekli su nam iz Ureda predsjednice.

Iz Veleposlanstva RH u SAD-u nije pristigao odgovor na naše upite u kojim su sve područjima surađivali sa Zakladom Heritage.

Enormni utjecaj na republikanske administracije

Petera Montgomerya, suradnika organizacije People for the American Way i autora na Right Wing Watchu, portalu posvećenom praćenju američkih (ultra)konzervativaca  pitali smo za što se to točno zalaže Zaklada s nevjerojatnim utjecajem na američkog predsjednika Trumpa koja je sada „bacila oko“ i na Hrvatsku.

„Zaklada Heritage najveći je i najutjecajniji desničarski think-thank u SAD-u. Njegova velika mreža think-thankova na nižim, državnim razinama, diljem SAD-a promiče istu anti-poreznu, anti-regulatornu i socijalno konzervativnu agendu. Godinama promoviraju  ideju da ne može biti „ispravni konzervativac“ koji ne prihvaćaš desničarske javne politike i na ekonomskom i na „obiteljskom“ polju. Zaklada Heritage dom je Ryana Andersona, jednog od najvidljivijih glasnogovornika pokreta protiv LGBT prava. Aktivno su uključeni u Trumpovu agendu punjenja federalnih sudova sucima koji objeručke prihvaćaju desničarsko tumačenje Ustava, odnosno koji zagovaraju limitiranje mogućnosti kojima federalna vlada može zaštititi prava građana i regulirati korporativno ponašanje. Njihova uloga u promoviranju takvih politika od administracije Ronalda Reagana do ove Donalda Trumpa, enormna je“, rekao je Montgomery  za Faktograf.

Ryan Anderson, često opisivan kao mlada nada američkog anti-LGBT pokreta, bio je jedan od sudionika na lanjskom, izrazito važnom skupu u Cape Townu koji je okupio brojne svjetske ultrakonzervativnce na potpisivanju globalnog anti-LGBT manifesta, uključujući i one iz Hrvatske.

Skup u Moldaviji na kojem je bila i Željka Markić

Na tom skupu, kako su ranije pisale Novosti, sudjelovala je i Željka Markić, predsjednica udruge U ime obitelji.  Uz potpisivanje manifesta, to okupljanje ultrakonzervativaca važno je i zbog toga što je na njemu uspostavljena  Međunarodna organizacija za obitelj (IOF). Riječ je o organizaciji koja je prije nekoliko godina preuzela organizaciju Svjetskog kongresa obitelji (World Congress of Famillies), najznačajnijeg okupljanja za svjetske ultrakonzervativce, a posebnu pažnju posvećuje njegovanju odnosa između onih američkog i ruskog porijekla. Na ovogodišnjem, dvanaestom takvom skupu, koji je održan u Moldaviji, govorila je i Željka Markić.

Među ekspertima koje Zaklada Heritage zapošljava i promovira veliki je broj negatora jednakopravnosti LGBT osoba, a cijeli je niz i negatora klimatskih promjena poput Scotta Pruitta koji je nedavno podnio ostavku na čelnika američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA). Na to je bio primoran nakon niza skandala koji su obilježili njegov mandat. Jedan od njih bilo je i njegovo prihvaćanje plaćanja hotela od strane Zaklade Heritage, koja mu je nudila i plaćanje leta. Na njegovo mjesto zasjeo je njegov zamjenik Andrew Wheeler, ranije lobist za korištenje fosilnih goriva, što je u više navrata podržala Zaklada Heritage.

Ministrica vanjskih poslova i potpredsjednica Vlade nije odgovorila na upite Faktografa na čiji se poziv odazvala za održavanje predavanja u Zakladi Heritage. Zanimalo nas je je li ministrica Pejčinović Burić upoznata i kako komentira stavove i vrijednosti koje zastupa Zaklada Heritage povezane s pravima LGBT osoba, ali i njihovu promociju znanstveno dokazanih neistina o „mitu globalnog zatopljenja“.  Odgovor nismo dobili.


(Faktograf)

foto HINA / Denis CERIĆ /dc

Od Željke Markić do Donalda Trumpa: prema svijetu bez ljudskih prava?

Otkad je prije otprilike pet godina na hrvatsku političku scenu na velika vrata stupio ultrakonzervativni i klerikalni pokret pod neformalnim vodstvom Željke Markić, brojni domaći komentatori optimistično zaključuju kako je riječ o tendenciji suprotstavljenoj toku povijesti. Klerikalci nas žele vratiti u period prije 18. stoljeća, odnosno prije prosvjetiteljstva i koncepta ljudskih prava, mnogi su ispravno upozorili. Njihova “vandeja” se možda poziva na zaštitu života, ali usput sasvim otvoreno npr. vezuje politička prava uz etnokonfesionalnu pripadnost ili nameće samo jedan prihvatljiv oblik identiteta ili seksualnog morala. Drugim riječima, za Željku Markić i njezinu ekipu ljudska prava možda počinju začećem… ali završavaju rođenjem. Continue reading “Od Željke Markić do Donalda Trumpa: prema svijetu bez ljudskih prava?”

Antiamerikanizam (I): “Полезные идиоты”

Piše: Tarik Haverić

Početkom 1980-ih godina u nekim zemljama zapadne Evrope nastao je širok građanski pokret za jednostrano nuklearno razoružanje, koji se naročito zalagao za povlačenje američkih nuklearnih raketa srednjeg dometa iz Velike Britanije. U tom pokretu, čiji je glavni iako ne i jedini nosilac bila organizacija Campaign for Nuclear Disarmament (CND), uzeli su učešća mnogi intelektualci i javne ličnosti. Continue reading “Antiamerikanizam (I): “Полезные идиоты””

Rade li Julian Assange i Wikileaks za Rusiju?

Rade li Wikileaks i Julian Assange za Rusiju? Ovo pitanje još jednom je postavljeno nakon što je izborni stožer Emanuela Macrona hakiran, neposredno prije drugog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj. Ovo nije prvi put da Wikileaks objavljuje dokumente koji pomažu kandidatu kojeg favorizira Moskva. Na predsjedničkim izborima u SAD-u prošle godine mailovi Hilary Clinton i njenih suradnika dospjeli su u javnost i doveli do pada popularnosti kandidata Demokratske stranke, što je vjerojatno doprinijelo pobjedi Donalda Trumpa.

New Statesman piše da su Assange i njegovi suradnici pomagali i bjeloruskog vlastodršca (i Putinovog prijatelja i saveznika) Aleksandra Lukašenka. Assangeov prijatelj Israel Shamir boravio je u toj zemlji 2010. i vlastima predao povjerljive dokumente diplomacije SAD-a o ovoj državi. Nakon Lukašenkove pobjede na izborima te godine, (osvojio skoro 8o% glasova) u Bjelorusiji su izbili nemiri, a predsjednik je poslao policiju na prosvjednike. Shamir je prosvjednike napao kao agente Zapada, a Assange je zabranio kritiziranje Shamira unutar Wikileaksa.

Može biti da su hakiranja u korist Trumpa i Marine Le Pen puka slučajnost i da Wikileaks naprosto objavi sve dokumente koje anonimno dobije, bez obzira na izvore i tajming. U tome slučaju postavlja se pitanje ‘uredničke odgovornosti’ jer možda ste naprosto postali jedan od kanala kroz koje Rusija promovira svoje intrerese. The Guardian piše da se tijekom predsjedničke kampanje u SAD-u Wikileaks fokusirao isključivo na Hilary Clinton i njen stožer, a mailovi njene kampanje objavljeni su u najkritičnijem trenutku po gospođu Clinton. Osim toga, Wikileaks nikada nije objavio dokumente štetne po interese Rusije. Bez obzira što se Assange pravdao da ih nikada nije ni imao, ostaje sumja da je njegov i Wikileaksov odnos s Rusijom drugačiji, dakle ne sasvim neutralan.

Assangeove osobne veze s Rusijom su i dublje. On već pet godina živi u veleposlanstvu Ekuadora u Londonu. Skriva se od pravosuđa Švedske koja ga želi ispitati zbog optužbi za silovanje i druge seksualne prestupe. Za to vrijeme Assange je radio za rusku tv kuću RT koja je poznata kao glas Putinovog režima u svijetu.

U svakom slučaju percepcija i reputacija Wikileaksa i Assangea bitno su drugačije u odnosu na 2010. godinu kada su postali poznati. Od boraca za slobodu informacije počelo ih se doživljavati kao instrumente u rukama ruskih tajnih službi. Koliko je u tome istine na čitatelju je da procijeni.


Foto: Flickr

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

#EU60: Europska unija mora sačuvati zajedništvo i boriti se za svoju budućnost

Na svoj šezdeseti rođendan Europska unija suočava se s velikim brojem izazova. Neki od njih poznati su otprije a neki su bez presedana. Globalna ekonomska kriza, masovni priliv izbjeglica, pojava ekstremnih populista diljem Europe i svijeta, sve agresivnija Rusija, brexit i Donald Trump u Bijeloj kući problemi su s kojima se mora suočiti. Ova teška vremena očigledno traže jedinstvo i viziju, ali to je lakše reći nego učiniti.

Krenimo redom. Europsko gospodarstvo zapravo je u nešto boljem stanju nego što se misli. To su dobre vijesti, ali statistika sama po sebi nije dovoljna i relativno dobri gospodarski pokazatelji moraju se pretvoriti u konkretan boljitak za obične ljude, poput novih radnih mjesta i boljih plaća. Međutim, čak i kada bi gospodarstvo u EU bilo sasvim stabilno, države članice i sama Unija trebali bi otpočeti ciklus investicija koje bi barem djelomično riješile očigledne društvene probleme i opipljivo nezadovoljstvo sadašnjim stanjem. Osim dobre vladavine, europski lideri valjda uviđaju da ako se ne pokrenu, nezadovoljstvo građana može se pretvoriti – i pretvara se – u glasove za raznorazne populiste koji su više nego voljni i spremni iskoristiti nesreću  drugih za svoje mračne ciljeve.

Kao što smo vidjeli, europska ekstremna desnica se konsolidira i surađuje. Desni populisti očito su ohrabreni uspjehom Donalda Trumpa i njegove nacionalističke retorike i nastoje ga oponašati, pa i nadmašiti u Europi. Nisu uspjeli u Austriji i Nizozemskoj, a vidjet ćemo što će biti u Francuskoj gdje je Marine Le Pen ozbiljna kandidatkinja za predsjednicu Francuske. U boljim vremenima radikalni populisti i njihove politike imale bi minimalnu prođu kod većine građana, ali ovo su neobična i teška vremena i bila bi velika greška zanemariti tzv. obične ljude i njihove probleme, čak i ako se ne slažemo s njima.

Pitanje izbjeglica politički je osjetljivo i moralno depresivno. Europska unija u cjelini nije se iskazala. Većina zemalja članica ne želi ispuniti svoje međunarodne obveze spram izbjeglica. Putem medija bili smo svjedoci sramotnih prizora izbjegličkih prihvatnih centara i tamošnjih uvjeta, hladnoće i sveopće mizerije. Angela Merkel učinila je časnu stvar kada je odlučila prihvatiti milijun ljudi u Njemačku, ali mogla bi platiti visoku političku cijenu na sljedećim općim izborima u rujnu. Kako je već spomenuto, druge zemlje članice pokazale su manjak spremnosti i senzibiliteta da pomognu ljudima koji bježe iz, čak i za nas, nezamislive tragedije u Siriji. To je prilično sramotno, ali isto tako i nije posve neočekivano, s obzirom na prijetnju maloga broja potencijalnih terorista infiltriranih među izbjeglicama.

Najnoviji podaci ukazuju da iako je broj izbjeglica koji dolaze pao, ljudi umiru u većem broju na Mediteranu. Ova tragedija vjerojatno će se nastaviti sve dok ne dođe do trajnijeg rješenja i mira u Siriji. To se, nažalost, čini dalekim. Rješenje sirijskog sukoba očito ovisi o raznim međunarodnim igračima, ali EU i njezine države članice moraju biti uporne u naporima da ne budu potpuno marginalizirane od strane Rusije, Turske i SAD-a.

Rusija kao da je postala permanentna glavobolja za EU. To je velika šteta, jer da je više volje mogli bi blisko i prijateljski surađivati, što bi bilo i prirodno i obostrano poželjno. Međutim, stvarnost je takva da neke zemlje članice EU iz istočne Europe Rusiju vide kao izravnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Osim toga, Rusija je postala sve agresivnija u cyber ratovanju i pokušajima miješanja u europsku politiku i izbore, u toj mjeri da su Europljani odlučili djelovati kako bi se spriječila još gora šteta.

Osim ako se ne dogodi istinska promjena paradigme, što je malo vjerojatno ali ne i sasvim nemoguće, čini se da se trenutno malo toga može učiniti na poboljšanju odnosa između EU-a i Rusije. Ova država se sudjelovanjem u ratu u Siriji i Ukrajini na neki način potvrdila kao  globalna vojna sila, ali je platila visoku cijenu. Rusija je pod sankcijama Zapada, njeno gospodarstvo je oslabljeno. Rusija pokušava pomoći europske političare i stranke koji su za Putina, ali malo je izvjesno da će ova strategija biti uspješna, osim ako neki od njegovih pulena ne osvoje vlast u državi članici, posebno negdje poput Francuske ili Italije.

Brexit je još jedan veliki izazov. Britanska vlada napokon je otkrila plan, ili barem popis želja o tome kako oni vide budućnost odnosa s EU-om. Plan je doživljen kao pogrešan i nerealan, kako u Velikoj Britaniji tako i u ostatku Europe. Malo je vjerojatno da će Britanija osigurati sve što želi od EU-a, što zači da će i Britanija i EU trpjeti posljedice. Međutim,  nakon brexita Britanija bi mogla izgubiti mnogo više nego EU, posebno u smislu gospodarskog razvoja, utjecaja u svijetu i reputacije kao slobodnog, otvorenog i tolerantnog društva.

Donald Trump predstavlja opasnost za EU ne samo kao predsjednik SAD-a najmanje četiri godine, nego i zbog retorike kojom se služio tijekom predizborne kampanje. Trumpova politika mogla bi nadživjeti njegov mandat u Bijeloj kući. Ali, kao i svi drugi, i gospodin Trump će u konačnici biti ocijenjen na osnovu djela, a ne onoga što govori. Postoji mogućnost da će svijet, barem privremeno, biti manje opasan ako dođe do poboljšanja odnosa s Rusijom. U svakom slučaju, novi predsjednik SAD-a je nacionalist koji pokazuje malo interesa za liberalni međunarodni poredak. Gospodin Trump također otvoreno pokazuje prezir prema EU i teško da će biti velikih promjena.

Što bi onda EU i države članice trebale činiti suočene s tolikim problemima? Za početak, ohrabrujuće je da su europski liderli snažno osudili stavove gospodina Trumpa. Europa u osnovi i nema izbora nego da se drži zajedno i pronađe svoj put u ovim teškim vremenima. Bila bi ludost učiniti bilo što drugo, što bi Britanija već mogla uskoro saznati.

Što znači držati se zajedno? EU bi se trebala suprotstaviti Trumpu kad god je to potrebno, ali uvijek biti svjesna dugoročnog značaja odnosa sa SAD-om. Osim toga, EU treba nastaviti komunicirati i gdje je moguće surađivati s Rusijom, ali zadržati sankcije dok ne dođe do značajne promjene u ruskoj vanjskoj politici. Politički pritisak koji proizilazi iz izbjegličke krize može se ublažiti ako europski lideri jasno stave do znanja da je ova situacija privremena i da će većina izbjeglica, kao i nekada u slučaju bivše Jugoslavije, vremenom biti vraćena u matične države. Što se tiče brexita EU treba pričekati i vidjeti što Britanija zapravo želi, što još nije jasno, i razviti svoju strategiju. Istovremeno, EU bi trebala nastaviti bitan rad na poboljšanju svoga gospodarstva. Treba nastaviti s reformama kojima bi Unija postala modernija, s manje birokracije i mnogo više kontakta sa običnim građanima.

Svi izazovi s kojima se EU suočava su teški, neki su čak zastrašujući, ali sve što je ovdje spomenuto može biti učinjeno. Nadajmo se da će se to i dogoditi.

Dražen Šimić


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Amnesty International: Trump, Erdogan, Orban i zapadni Balkan

Amnesty International, poznata organizacija za promidžbu ljudskih prava, imala je dosta lošega za reći u svome izvješću za 2016. Za ovu utjecajnu organizaciju prošla godina bila je “godina kontinuirane bijede i straha u kojoj su vlade i naoružane grupe ugrožavale ljudska prava na mnoštvo načina”. Dodali su i da je ova godina bila „godina u kojoj je cinična uporaba ‘oni protiv nas’ priče dovela do krivnje, mržnje i straha na razini neviđenoj od 1930-ih“, od vremena kada je Adolf Hitler došao na vlast u Njemačkoj.

U izvješću se govori o najvažnijim događajima koji su obilježili prošlu godinu. Sirija zauzima posebno mjesto. Tragični sirijski grad Alep skoro cijeli je sravnjen sa zemljom u zračnim udarima i uličnim borbama. Ovaj grad svojom sudbinom prizvao je u sjećanje neke druge poraze međunarodne zajednice, poput Ruande 1994. ili Srebrenice 1995.

Na političkom planu dominira Donald Trump kao novi predsjednik SAD-a. Amnesty smatra da je Trumpov dolazak na vlast obilježen „predizbornom kampanjom tijekom koje su se često čule problematične izjave koje šire podjele, mizoginiju (odbojnost ili mržnju prema ženama) i ksenofobiju“. Tijekom kampanje Trump je izjavio da će umanjiti osnovne građanske slobode i predstaviti politike koje su suštinski suprotstavljene ljudskim pravima.

Osim Trumpa, Amnesty International naveo je turskog predsjednika Erdogana i mađarskog premijera Orbana kao osobe koje su problematične s aspekta ljudskih prava. Ovi političari u svojim državama sprovode otrovne politike koje „progone, okrivljuju i dehumaniziraju cijele narode“.

Od država zapadnog Balkana, za Hrvatsku se kaže da je prošla kroz period političke nestabilnosti zbog promjena u vlasti. Uvjeti za prihvat izbjeglica bili su u 2016. „uglavnom adekvatni, ali nema koherentnih, dugoročnih rješenja za politiku društvene integracije. Diskriminacija etničkih manjina i dalje je prisutna dok je sloboda medija narušena. Pojačana je nacionalistička retorika i govor mržnje koji doprinose rastućoj etničkoj netrpeljivosti i nepovjerenju“. Ovo izvješće predstavlja svojevrsni  šamar premijeru Plenkoviću i njegovom ‘uljuđenom’ stilu vladanja.

U izvješću za Bosnu i Hercegovinu stoji da „unatoč usvajanju naprednog antidiskriminacijskog zakonodavstva, manjine se suočavaju s raširenom diskriminacijom. Prijetnje i napadi na novinare i slobodu govora su nastavljeni. Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju donio je nove presude za zločine počinjene tijekom rata 1992-1995. Na lokalnoj razini, pristup pravdi i isplata odšteta za civilne žrtve rata su i dalje ograničeni“. Opći je dojam da su ove, zapravo životno važne teme, skoro trajno gurnute na sporedni kolosjek u bh politici sa svojim referendumima, prepucavanjima i preglasavanjima.

Pitanje je međutim koliko vrijede izvješća renomirnih organizacija za ljudska prava u vrijeme Trumpa i mnoštva balkanskih trumpova. Dugoročno su važna ali izgleda da su suštinski ignorirana u valu populizma koji je preplavio svijet. To je potencijalno nesaglediva tragedija.

Za kraj, citat generalnog tajnika Amnesty Internationala, Salila Shettya koji elokventno sažima prošlu godinu: „ U 2016. ideja ljudskoga dostojanstva i jednakosti, te sam pojam naše ljudske obitelji snažno su i nemilosrdno napadnuti pričom o strahu i krivljenju drugih za svoje probleme. Tu priču propagiraju oni koji žele osvojiti vlast ili oni koji žele ostati na vlasti – i jedni i drugi po svaku cijenu“.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Foto: Amnesty International

Je li Angela Merkel novi lider slobodnog svijeta?

Predsjednik Sjedinjenih država tradicionalno se smatra vodećim zapadnim političarom, tzv. liderom slobodnog svijeta, kako zbog moći te države, tako i zbog ideala slobode i nade koju je ta država pružala potlačenima, npr. u komunističkom bloku za vrijeme hladnoga rata. Moć lidera slobodnog svijeta kulminirala je 1989. godine padom Berlinskog zida. Ova ipak pomalo smiješna titula sada je postala nešto ozbiljno, a upitno je kome pripada.

Kako piše The Independent, kada je Barack Obama posljednji put zvao njemačku kancelaku Angelu Merkel kao predsjednik, povod nije bio samo oproštaj i potvrda savezništva i prijateljstva dvije države,  nego i svojevrsna predaja štafetne palice.

Donald Trump očigledno ne može biti lider slobodnog svijeta, niti izgleda kao da ga takvo što zanima. Zabrana putovanja u SAD građanima sedam muslimanskih država, gradnja zida na granici s Meksikom, smjena ‘neposlušne’ državne tužiteljice, ismijavanje i odbijanje dogovora s Australijom o prihvatu izbjeglica, odnos spram medija, naklonost Vladimiru Putinu i drugi primjeri automatski ga diskvalificiraju. Ako nije Trump, tko onda? Jedini logičan izbor je gospođa Merkel. Iako bi to mnogima u Njemačkoj moglo biti čudno s obzirom da predvodi konzervativnu stranku, u međunarodnome kontekstu dilema zapravo i nema. Britanija i premijerka May to sigurno nisu, a zbog nedovoljnog međunarodnog utjecaja to nisu ni kanadski premijer Trudeau ili francuski predsjednik Hollande.

Njemačka kancelarka odbacila je politiku zabrane ulaska izbjeglicama i u telefonskom razgovoru podsjetila Trumpa na Ženevsku konvenciju o ljudskim pravima. Prihvatila je preko milijun izbjeglica 2015., za razliku od većine europskih lidera koji su se patetično suprostavili prihvatu ljudi koji bježe iz užasa Sirije. Zasada je prva i jedina koja se hrabro i otvoreno suprostavila nasilniku u Bijeloj kući i čini se da je jedina koja u ovome trenutku može voditi kakav-takav slobodni svijet.


Foto: Wikimedia

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Predstavlja li Donald Trump prijetnju za nezavisnu palestinsku državu?

Mnogi kolumnisti bave se Donaldom Trumpom i njegovom budućom administracijom. Unatoč ogromnome broju ispisanih redova, Trump je zapravo još uvijek dobrim dijelom nepoznanica, osim notorne činjenice da će Sjedinjene države pod njegovim vodstvom skrenuti udesno i baviti se najviše same sobom, ako to bude moguće.

Trump je izrekao mnoge stvari u predizbornoj kampanji. Neke je već porekao ili ublažio. Jedno od zabrinjavajućih obećanja koje je dao tiče se Izraela i Palestine. Budući predsjednik SAD-a obećao je da će priznati Jeruzalem kao glavni grad Izraela i da će veleposlanstvo SAD-a iz Tel Aviva preseliti u Jeruzalem.  ‘Mali’ problem, međutim, leži u činjenici da to uključuje i istočni Jeruzalem koji je tradicionalno arapski i koji Palestina smatra svojim budućim glavnim gradom. Još se ne zna da li je ovo obećanje bilo samo Trumpova predizborna retorika koja će se uskoro zaboraviti. Ako pak uradi što je obećao to bi moglo imati izrazito negativne  posljedice na mirovni proces i na mogućnost da dvije države jednoga dana žive u miru i sigurnosti.

U svojoj kolumni za Financial Times, David Gardner piše da je predsjednik Obama, bez obzira na loše osobne odnose s premijerom Netanyahuom, Izraelu pomogao vojno i politički: kroz vojnu podršku i kroz podršku u Vijeću sigurnosti. Ovakva politika neće se promijeniti kada gospodin Trump dođe na vlast, naprotiv.

Sadašnja izraelska vlada veome je desno nastrojena, a znaju da u SAD-u na vlast dolazi populistička administracija koja je u najmanju ruku koketirala s islamofobijom. U takvoj situaciji možda i ne čudi da je izraelski minister obrazovanja Naftali Bennett nedavno izjavio da je “era palestinske države gotova”, ali ovo bi trebalo zabrinuti sve kojima je stalo do mira u ovome dijelu svijeta.

Mirovni proces koji treba dovesti do dvije nezavisne države u velikim je problemima. Kao prvo, pažnja međunardne javnosti usmjerena je na Siriju, Irak i Libiju, na terorizam i tzv. Islamsku državu. Osim toga, Izrael je svoj ilegalna naselja na palestinskom teritoriju proširio u toj mjeri da već sada nezavisna Palestina možda nije ni moguća, a trend gradnje ilegalnih naselja se nastavlja. Da bi se nešto suštinski promijenilo, glavni Izraelov saveznik SAD trebale bi jasno staviti do znanja da se izraelska politika prema Palestincima (potiskivanje u male, iscjepkane teritorije sve više okružene ilegalnim izraelskim naseljima, kontrolnim točkama, ‘sigurnosnim zidom’ itd.) mora mijenjati, ali teško je vjerovati da će Trumpova administracija uraditi takvo što.

Svojim tretmanom Palestinaca Izrael postaje sve više izoliran u regiji i svijetu i nejasno je kako to može biti dobro za ovu državu. Ono čega nedostaje na svim stranama je racionalno sagledavanje situacije, svojih dugoročnih interesa i kompromis. Kako je poentirao David Gardner, Trump neće zauvijek biti tu, ali Palestinci i drugi arapski susjedi hoće.

Foto: WUPR

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Kako je Balkan postao svijet

Piše: Edin Smailović

Naši rođaci, prijatelji, komšije, poznanici koji su silom prilika ili sticajem okolnosti morali napustiti rodnu grudu, kada se  konačno u avgustu mjesecu dokopaju rodne grude, zna se, pravac kafana, da se uz polugole pevaljke i zvuke rodnog kraja da malo duši na volju.

Da se izbaci sva ta frustracija koju proizvede kod čovjeka ”truhli” zapad. Jer za svakog punokrvnog Balkanca ovdje je žvot, a tamo je samo rad i znoj.

I Balkan je odista jedan idiličan dio svijeta. U njemu ljudi još uvijek drže do tradicije. Pod jednim krovom živi više generacija. Domovi su topli i puni ljubavi. U svakoj kući gost je rado viđen i svako se trudi da mu što bolje ugodi. Ljudi ovdje drže do rodbinskih veza. Ne propuštaju ništa a da ne odu. Ni radost, ni žalost.

A tek kafana. Toga se ovdje ne odriče ni jedan živi stvor. Još Miljenko Jergović je rekao da je ovo jedini dio svijeta gdje možete izaći bez prebijene pare u džepu a vratiti se sa litrom alkohola  u krvi.

Samo par sitnica na koje se zgražava ostatak svijeta remeti ovozemaljski raj. Balkanska plemena su generalno tolerantna. Eto, možda svi zajedno ne vole Rome iliti kako običan plebs ovdje voli reći Cigane. Desi se da s vremena na vrijeme negdje udarimo zid prema njima kao u Kruševcu na primjer. Ali i to treba razumjeti, kod nas su inovacije uvijek kasno stizale. Kažu da je djed gradonačelnika Kruševca ’41 bio u Varšavi i bio oduševljen jednim sličnim zidom, a unuk tek sada imao priliku da primijeni tu inovaciju i kod  nas.

Balkanska plemena takođe ne vole ni seksualne manjine, ili što bi običan puk rekao lezbejke i pedere da prostite. Ovde je uvijek bila parola ,moš’ me jebat’ u mozak kol’ko hoćeš, ali otpozadi ne prilazi ni slučajno.

Ovde nije dobro biti pravoslavac, musliman ili katolik, ali samo ako su tvoji saplemenici na određenoj teritoriji u manjini.

Ljudi su ovdje miroljubivi, ali ih svakih 50 godina uhvati kolektivno ludilo koje se završi spaljenom zemljom i masovnim grobnicama.

Stranci su nam pored ovih sitnica zamjerali i to što ima puno granica i ti vozeći se po Balkanu odlučiš da napraviš piš-pauzu, kad se ispred tebe pojavi lik i kaže pasoška kontrola.

A onda je stiglo Arapsko proljeće. Šiiti, suniti, Arapi, Kurdi, Jazidi, niko se više nije snalazio u tom haosu pa se sve češće pominjao pojam balkanizacija.Valjda je to stručan izraz za situaciju kada nastane puno država ”prepišaj hoda” na malom prostoru.

A onda je i najbogatiju zemlju svijeta Bog blagoslovio sa pojavom zvanom Tramp. Možda Ameri i nisu odmah razumjeli ko je Tramp, ali nama na Balkanu je odmah sve bilo jasno. Tip mrzi Meksikance jer su kriminalci, muslimane jer su teroristi, crnce jer su ljenčuge i smatra da je sasvim ok uhvatiti ženu za pičku a da je prethodno ne pitaš za dozvolu.

Inače, tolerantan čovjek sa vizijom.

Na kraju svijet više nema potrebu da dođe na Balkan. Balkan je postao svijet.

Možda  će se i oni naši iseljenici sa početka priče sada svuda osjećati kao kod kuće.


Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Trumpova pobjeda je malo čudo koje svijet uvodi u novi period neizvjesnosti

Donald Trump novi je predsjednik Sjedinjenih američkih država. Što to znači za SAD i za svijet nemoguće je odrediti dok ne napravi prve konkretne poteze na vlasti. Izborna retorika nije isto što i vladanje još uvijek najmoćnijom državom svijeta.

Jedna od par stvari koje se mogu predvidjeti sa sigurnošću jeste da će odnosi dvije sile, SAD i Rusije, barem na početku Trumpovog mandata vjerojatno biti znatno bolji, sudeći po Trumpovim izjavama o tome kako se divi Vladimiru Putinu i podršci koju su Trumpu dali svi ruski mediji. S druge strane, odnosi s Meksikom i ostalim latinoameričkim zemljama vjerojatno će se pogoršati. U tome dijelu svijeta Trumpa doživljavaju kao vulgarnog rasista. Da ne govorimo o Amerikancima latinoameričkog podrijetla. Trumpova pobjeda možda je i najveći trenutni problem za američko društvo podijeljeno po rasnim kriterijima.

Mnogo je pitanja na koje zasada nema odgovora. Je li ovo, uzevši u obzir i Brexit (izlazak Velike Britanije iz EU) početak kraja dominacije anglosaksonske civilizacije? Što će biti s NATO savezom? Trump nije pokazao previše entuzijazma za organizaciju koja je ključ obrane zapadnoga svijeta. Što to znači za države istočne Europe, pogotovo za tri baltičke države (Estonija, Latvija i Letonija) koje su bile dio Sovjetskog Saveza a sad su članice saveza?

Trumpova pobjeda predstavlja još jedan trijumf populizma nad profesionalnim političarima. Izgleda da nije bitno da je on dokazani lažov, poduzetnik sumnjivih kvaliteta i osoba s blago rečeno staromodnim pogledima na svijet, poglavito na žene.

Što se tiče zemalja zapadnog Balkana, Trumpova pobjeda će podijeliti regiju. Srbija i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska slavit će Putinovog ‘prijatelja’, dok će drugi biti rezignirani. Međutim, izgledno je da će se Europska unija još više angažirati na Balkanu i spriječiti bilo čije secesionističke fantazije. Stoga Trumpova pobjeda ne bi trebala imati velikoga utjecaja na ovaj dio svijeta.

Čini se da ulazimo u novi period globalne nestabilnosti, očigledno političke ali i ekonomske. Već imamo blago panične reakcije na azijskim tržištima, vrijednost dolara počela je opadati a eksperti strahuju da će doći do globalne financijske krize. S druge strane, ako se stabiliziraju odnosi s Rusijom i nađe rješenje za sirijsku tragediju, međunarodni odnosi mogli bi se odvijati bitno drugačije od većinskih predviđanja.

Jedino što je sigurno je da neće biti dosadno. Bit će zabavno ili tragično.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3