Zašto se čini da je Europa uvijek u krizi? Je li uvijek u krizi? Kada, ako ikada, nije bila u krizi? I o kojoj Europi i o kojoj krizi govorimo? U našoj nedavnoj studiji bavimo se tim pitanjima.

Povezivanje Europe i krize aktualno je već nekoliko desetljeća. Međutim, sama činjenica da se pojam „kriza“ dugo koristi u vezi s nekom često generičkom idejom „Europe“ trebala bi nas navesti na razmišljanje.

Doista, ubrzo se pojavljuje interpretativna dilema između rizika prekomjerne upotrebe pojma „kriza“ za opisivanje praktički svega u vezi s Europom, i alternativne mogućnosti da sve što spada pod oznaku „europsko“ ostane inherentno povezano s konceptom krize.

Europa i „trajna kriza“ Europske unije

Konceptualna veza između Europe i krize često se koristi i služi kao logička jezgra za rješavanje heterogenih skupova političkih tema, argumenata i analiza. Ove analize često generiraju i sa sobom nose implicitne pretpostavke. Među njima je ideja da, kada je riječ o politici, „Europa“ gotovo automatski predstavlja Europsku uniju. Ova semantička jukstapozicija sugerira da se i sama mogućnost europske politike čini povezana s politikom EU.

Doista, kada se raspravlja o Europi i njezinom navodno neprekinutom nizu kriza, ili takozvanom stanju “permanentne krize” Europske unije, uvijek se uspostavlja veza između Europe i krize a da se pritom nužno ne shvaća logička dubina te veze. Pa ipak, ta veza potječe iz konceptualne povijesti koja značajno prethodi stvaranju EU.

EU i vlastiti put

Prije nego što razmotrimo dugu povijest odnosa Europe s krizom, moramo razumjeti kako se svakako kraća povijest EU uklapa u nju. Također moramo utvrditi djeluje li u odnosu između ideje Europe i ideje krize precizna logika. Zbog duboke veze između „Europe“ i „krize“, potrebno je ispitati način na koji se EU odnosi i prema Europi i prema krizi.

Može se tvrditi da je trajna kriza EU povezana s „kritičnim europejstvom“, gdje riječ „kritično“ označava krizu kao „odlučujući trenutak“ (od starogrčkog krinō ). Iz toga slijedi da se trajna kriza EU može pojaviti kao „kriza krize“ koja odražava nemogućnost EU da odlučno djeluje.

Kriza je doista bila definirajuća značajka europske povijesti i prirode, te je kao takva oduvijek držala europski kontinent angažiranim u nikad u potpunosti ostvarenom, naizgled beskonačnom zadatku sinteze vrlo složenih i razdornih razlika među kulturnim, geografskim, filozofskim i drugim poretcima. Ali što sprječava EU da u potpunosti prihvati ovu europsku tradiciju i pretvori krizu u djelovanje?

Odgovornost odlučivanja

Logično je da krize utječu na političke aktere na svim razinama, ne samo na EU. Ipak, ako se EU suočava s trajnom krizom, to ne znači da je to ista kriza kao i ona s kojom se suočavaju drugi politički akteri. Doista, bez obzira na sposobnost EU da se nosi s krizama, ono što je upečatljivo jest da je potrebno tako malo da se EU smatra neadekvatnim ili nečim manje od legitimnog političkog subjekta koji politici donosi stvarnu dodanu vrijednost.

Aktivnosti EU često se promatraju kroz prizmu euroskepticizma koji ne razumije postupke EU. To je dijelom zbog nemogućnosti EU da se predstavi u odlučujućem ruhu. Euroskeptici bi možda vidjeli veći značaj EU kada bi se unija predstavila kao utjelovljenje političkog značenja koje nadilazi puko “političko siromaštvo” državnih institucija zemalja članica.

Posljedično, EU se nalazi u poziciji da mora odlučno donositi ključne odluke u skladu s ogromnim opsegom svog europskog poziva. Paradoksalno, oklijevajući pristup koji je usvojila – koji izbjegava jezik „suvereniteta“ i umjesto toga usvaja daleko nejasniji pojam „nadmoći“ EU zakon – je kontraproduktivan.

Ovakav pristup stvara političku prazninu koju je prelako kritizirati kao političku prazninu ili neodlučnost. EU se, nasuprot tome, postavlja prema velikom europskom “povijesnom platnu” kritičnih odluka – hrabrog odlučivanja o tome što politika mora biti, izvan ideoloških ograda nacionalnih država.

Samo ponovnim otkrivanjem i napredovanjem u smislu odgovornosti političkog odlučivanja i moralitetom koji to podrazumijeva, EU može izbjeći „krizu krize“ i konačno postati bezuvjetno europska.

---

Elia R.G. Pusterla i Francesca Pusterla Piccin, LSE Blogs