Polemička knjiga Tarika Haverića “Bošnjaštvo kao promašen projekt”, s podnaslovom “Kako suditi (o) povijesti” objavljena je proljetos u Sarajevu u izdanju Evropskog centra za liberalnu demokratiju (ECLD). Već sam naslov Haverićeve politološko-povijesne studije sugerira da je riječ o ciljano provokativnom djelu, pa je time zanimljivije što je knjiga pretežito prešućena u bošnjačkoj javnosti u Bosni i Hercegovini, iako je baš ona prva adresa kojoj se Haverić obraća.

Indikativno je i da knjiga zasad nije imala ni većeg odjeka kod srpskih i hrvatskih nacionalista u BiH i šire, za koje je inače uobičajeno da Bošnjacima poriču pravo na izbor nacionalnosti, pa bi čovjek očekivao da će djelo ovakvog naslova biti u najmanju ruku primijećeno, ako ne i slavljeno.

No, kada se ode dalje od naslova i knjigu pročita, postaje jasno zbog čega je Haverićeva knjiga dočekana šutnjom na svim stranama – “Bošnjaštvo kao promašen projekt” predstavlja izazov za sve dominantne nacionalističke narative koji već više od 30 godina razaraju BiH i uništavaju budućnost njenih stanovnika.

Pritom je i dodatno opasna za dominantne autoviktimološke narative zbog autorovog akribičnog pristupa u argumentaciji, zbog čega polemiziranje s Haverićevim tezama traži mnogo više intelektualne snage od one koja je uobičajena u zapuštenoj, emocionalno nezreloj i parolaški nastrojenoj bh. javnosti. Dok su u vezi prethodnih Haverićevih knjiga srodne tematike, kao što su “I vrapci na grani” i “Kritika bosanskog uma”, uvelike jaukalo u sarajevskoj javnosti, neuspješno optužujući autora za sve i svašta, sada se lukavije odlučilo šutjeti i praviti se da se ništa nije dogodilo.

NEDOSTATAK INTELETUALNOG POŠTENJA

Haveriću nije bilo mrsko pročitati sve relevantno objavljeno proteklih desetljeća u korist izgradnje bošnjačkog nacionalnog projekta, što obilno i precizno u svojoj knjizi citira, analizira i, ako treba, maestralno ismijava, zbog čega se svim zagovornica tog projekta, a koji su većinom mladomuslimanskog usmjerenja, mnogo lakše praviti da knjiga nije objavljena, nego se uhvatiti u koštac s autorovim tezama i pobiti ih na odgovarajućem nivou intelektualnog poštenja.

Dapače, baš je nedostatak intelektualnog poštenja jedna od glavnih Haverićevih polemičkih meta, tako da oni koji su ga prodali u ime nacionalne stvari nemaju ni neku bolju opciju osim da se prave da “Bošnjaštvo kao promašen projekt” ne postoji. To se ne odnosi samo na izostanak javnih reakcija na Haverićevu knjigu, već i na njenu maltene nepostojeću distribuciju, s obzirom da se autor ovog teksta i osobno uvjerio da se ona u velikoj većini sarajevskih knjižara ne može naći.

Za čitatelje koji još nisu upoznati s likom i djelom Tarika Haverića vrijedi navesti i njegovu kratku biografiju, koja otkriva da je i više nego kvalificiran za pisanje knjige poput ove.

Haverić je rođen 28. marta 1955. godine u Sarajevu. 1978. godine, na Akademiji za kazalište i film u Zagrebu, diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju, paralelno studirajući povijest umjetnosti i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Postdiplomski studij iz filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pohađao je od 1977. do 1979.godine. Od 1993. do 1999. godine doktorand je na Université Paris Nanterre, a doktorat iz političkih znanosti, s naslovom „Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine“, obranio je 1999. godine.

Haverićevo tajno oružje u pisanju ove knjige je njegov osjećaj za humor i finu ironiju, pa iako se knjiga bavi iznimno ozbiljnim temama, često se tokom čitanja možete nasmijati. Naročito su zabavne njegove dekonstrukcije danas za dnevnopolitičke potrebe raširene mitologizacije bosanskog srednjovjekovlja, utjelovljene i u, na primjer, postavljajnju spomenika jednom feudalnom vladaru (Tvrtku Kotromaniću) u trećem desetljeću 21. stoljeća u Sarajevu i to po autodestruktivnoj nacionalističkoj logici “Ako Aleksandar Vučić diže spomenik Stefanu Nemanji u Beogradu, onda imamo i mi svog Tvrtka za utrku”. Kome i dalje nije jasno zašto je takva spomenička politika anakrona, promašena i suluda neka si postavi pitanje je li moguće i zašto nije da se danas u Parizu diže spomenik Luju XIV.

“Bošnjaštvo kao promašen projekt” se zato, između ostaloga, bavi i, kako sam Haverić navodi, “višedecenijskim zaglupljivanjem Bošnjaka” koje provode bošnjačke vjerske, intelektualne i političke elite, koje u tom smislu nisu nimalo različite od onih hrvatskih i srpskih, iako su svi međusobno naoko u sukobu.

KAKO ELITE DECENIJAMA ZAGLUPLJUJU BOŠNJAKE

Kao jednu od ključnih metoda “zaglupljvanja Bošnjaka” Haverić navodi “ocjenjivanje ljudskih postupaka prema nijetu tj. namjeri, a ne prema rezultatima”, pa dodaje: “Iako su komunisti, naprimjer, bili nanijetili da potlačene slojeve oslobode od kapitalističke i imperijalističke eksploatacije, bosanski muslimanski subjekt nazvat će ih pokatkad zlotvorima, ne ocjenjujući njihove namjere već njihov mračni bilans širom svijeta – dočim će “rahmetli Precjednika” ocjenjivati samo po tome što je želio svom narodu, ne uzimajući u račun ono što je tom narodu objektivno učinio, Važna je dobra namjera!”.

I onda dolazi ubojita žaoka: “Najbolje namjere su imali i alhemičari, od antike preko srednjeg vijeka do renesanse – da otkriju napitak koji osigurava besmrtnost. Mnogi od njih, uvjereni da su pronašli elixir vitae, gutali su i ispijali različite smjese sumpora, vapna, biljnih ekstrakata i magarećeg urina i od toga umirali u najgorim mukama.” S obzirom na to da je Alija Izetbegović u međuvremenu o velikom dijelu bošnjačke javnosti pretvoren u neupitnog sveca, osvježavajuće je vidjeti da ima onih koji su i dalje spremni njegovoj ostavštini pristupati kritički, a ne hagiografski.

“Bošnjaštvo kao promašen projekt” je knjiga u mnogočemu slična polemičkom bh. klasiku “Parergon” Derviša Sušića, o kojemu je Valter već pisao.

I Sušić i Haverić su se upustili u to da pokušaju, jednostavno rečeno, opametiti Bošnjake ukazujući na promašene i štetne poteze njihovih elita u određenim povijesnim epohama, s time da se Sušić većinom koncentrirao na period Drugog svjetskog rata, a Haverić na proteklih 40-ak godina.

Ta je usporedba korisna i po tome što ukazuje i na razlike između komunista, što je bio Sušić, i liberala, što je Haverić. Naime, Sušić je u svojim kritikama imao mnogo više dobronamjernosti i simpatije za, kako bi se reklo, široke narodne mase, dok Haverić zauzima pozu uobičajenog liberalnog elitizma, pa i prezira, upadajući sporadično u dociranje, što je ujedno i najveća mana njegove inače izvrsne i inspirativne knjige. U tom smislu je indikativno i što Haverić nema što za reći o novim bošnjačkim ekonomskim elitama i njihovoj ulozi u zaglupljivanju (i osiromašenju) Bošnjaka.

U svakom slučaju, “Bošnjaštvo kao promašen projekt” Tarika Haverića zaslužuje čitanje i raspravu, a ne šutnju i ignoriranje. Baš zato što je toliko učinjeno na tome proteklih mjeseci da se ova knjiga isključi iz javnosti u Bosni i Hercegovini i među Bošnjacima, napisan je i ovaj tekst sa ciljem da joj se pokuša izboriti pravo javnosti koji joj uskraćuju najgori među nama, a kojima je ujedno i najbolje u današnjoj BiH.

---

Gordan Duhaček, valterportal.ba

Izvor ilustracije: nomad.ba