Hommage a Danilo Kiš

Svaki je čovjek dužan da na sebe primi bol i muku svijeta i drugih ljudi, da podijeli njihovu sudbinu. Nikola Berđajev: Duh i realnost

A ti Danijele zatvori ove riječi i zapečati ovu knjigu do pošljednjega vremena: mnogi će pretraživati, i znanje će se umnožiti. Knjiga proroka Danijela, 12, 4

* * *

U književnom životu sreo sam dvojicu čije su norme obavezivale i strašile, čije je ludilo bilo opojan program i lijek duši; zračili su skromnost i detinjsku vedrinu; ali i gordost, nekakvu mračnu brigu za tekst koja u njih bješe uvijek nešto više od brige za literaturu; obojica su me grdili i nasmijavali ostavljajući mi da sam tumačim nježnost grdnje i grkost smijeha. Obojica sa istim imenom starozavjetnog proroka; ne pomišljam da će ovaj, koji je sad mrtav, ubuduće biti manje sa mnom.

Nastavi čitati “Hommage a Danilo Kiš”

Pogledaj, Dubrovnik!

Jedan od najsigurnijih načina da uopće ne vidite Dubrovnik je da dolazite ljeti; važan odnos između figure čovjeka i arhitekture Grada poremećen je. Hrpa prolaznika zaklanja vam pogled na pojedinca i na zgrade, na prozore, vrata. Njihova otvorena usta, volti njihovih očala za sunce, njihova gola ramena… Sve je to onaj višak koji prikriva suštinu prostora koji je Dubrovnik. To je onaj, najzlorabljeniji klik-klak pogled sa istočne strane: svedeni otvori Gradske kafane, nekadašnjeg Arsenala, srezane kamene pačetvorine ribarnice iz austrijskog vremena i zbijeni volti Kapetanije. Među njima gotovo se ne primjećuju prava vrata gradska, ona što vodi prema Sponzi i ona prema Gospi. Izmiče čist kubizam masa zidina, onaj kubistički skut grada od sjevernog brida Gradske kafane do Revelina i mase istočnog mosta.

Nastavi čitati “Pogledaj, Dubrovnik!”