Muhamed Filipović

Most kod Vijećnice pred tužnim izborom

Published on 31/10/202330/10/2023 by Digitalna demokracijaKomentiraj

Kako sam već ranije pisao, imena ulica, trgova ili spomenika obično koristimo za orijentaciju u urbanom prostoru. U Sarajevu se obično nalazimo ispred Katedrale, kod Tete razapete, kod Vječne vatre, u Zagrebu i Beogradu kod konja (odnedavno, i Sarajevo svog konja za utrku ima), u Ljubljani na Prešercu i sl. Ova imenovanja su prvenstveno administrativni potez sa ciljem identifikacije prostora i radi lakše prostorne orijentacije, ali ona, kao i sve drugo, nisu oslobođena od (dominantne, preovladavajuće) ideologije. Kako u knjizi Ulice moga grada ističe Dunja Rihtman-Auguštin, imenovanja uvijek zavise od političkih ideologija i političke moći. Time se u gradski tekst upisuje historija, geografija, mitologija, gradeći tako identitet stanovnika i posjetilaca. Ovaj proces se u modernoj historiji odlikuje sa manje lokalizama u imenima, i sa sve većim prisustvom nacionalne – službene ideologije.

Nastavi čitati →

Povratak mladog čovjeka s dijagnozom

Published on 14/07/2023 by Digitalna demokracijaKomentiraj

Uz mnoge prednosti, »neprisustvo na društvenim mrežama« ima i jednu lošu stranu: prijatelji, kolege ili samo poznanici koji frenetično prate sve razmjene na, recimo, FaceBooku, uporno mi šalju ekranske snimke tzv. postova za koje vjeruju da bi me mogli zanimati, najčešće zato što me autori spominju u različitim kontekstima, i različitim povodima. I kao da priželjkuju neki moj sočan komentar ili reakciju… Ja ipak smatram da su razmjene mišljenja na društvenim mrežama, koliko god osoba bilo u njih uključeno, privatne, jer nisu dostupne svima nego samo »prijateljima na FaceBooku«, i da na njih ne treba javno reagirati, baš kao kada bi bile izrečene na nekom druženju iza zatvorenih vrata.

Nastavi čitati →

Jedan susret s Muhamedom Filipovićem

Published on 05/12/202112/12/2021 by Digitalna demokracija1 komentar

Otkako sam u Času lobotomije (2007) na lik i djelo Muhameda Filipovića bacio svjetlo nešto drukčije od onoga u kojem je on volio da se predstavlja, nisam ga često susretao. Ako bi se i dogodilo da se na ulici ne možemo izbjeći, mimoilazili smo se s obostranim neuvažavanjem. Utoliko više sam bio zatečen kada me tog jutra krajem novembra 2018. presreo kod Markala, na Trgu oslobođenja od Alije Izetbegovića. Nezaobilazni šešir, nekakve naočale nalik na sunčane iako je bilo oblačno, i po jedan ceker u svakoj ruci. Upad direktan i agresivan: – A zašto Vi, Haveriću, mene mrzite?

Nastavi čitati →