Kako je „novi primitivizam“ pretvoren u nekrolog naše propasti

Ljudi su bića navike: ista kafa ujutro, ista ruta do posla, ista iluzija da smo slobodni baš onda kad biramo između dvije vrste jogurta na polici. I premda sam, kako se to voli reći, odvajkada ulagao napore da unesem dinamiku u sopstvenu egzistenciju – vođen onim permanentnim FOMO sindromom koji bi i Seneku natjerao da kupi kartu za svaki opskurni party samo da ne bi propustio dobar dernek – što sam stariji, to me brže usisava centrifuga rutine.

Jedna od mojih tvrdokornijih navika jeste obilazak knjižara: razgledam police, listam naslove, pratim izdavaštvo u ostatku nekadašnje Jugoslavije, od beletristike do publicistike i sve između, pa čak i poneki strip, ako me stigne nostalgija.

U takvom jednom obilasku, nedavno, sjetio sam se perioda nakon što je Laguna, prije dobrih deset godina, objavila knjigu enigmatičnog naslova Kako biti Parižanka gde god da si, kolektivnog djela pet-šest autorki. Zavladala je tada prava pomama među ženama koje sam poznavao – a, vjerujte, nisam imao malo prilike da to promatram iz prvog reda. Posebno me fascinirao primjer jedne anarho-sindikalistkinje koju sam godinama sretao po studentskim protestima i plenumima, a koja je preko noći promijenila – kako bi današnji mudroseri rekli – rakurs.

Nastavi čitati “Kako je „novi primitivizam“ pretvoren u nekrolog naše propasti”

Iz vremena kada očevi nisu znali protiv koga to pjevaju njihova djeca

Piše: Miljenko Jergović

Negdje u stanu na Sepetarevcu, odakle je prije četiri godine iznesena moja pokojna majka, trebala bi biti i jedna plava fascikla s novinskim izrescima, i u toj fascikli nešto što se – parafraziram po sjećanju – zvalo “Otvoreno pismo gospodinu Goranu Bregoviću”. Objavljen na dvolisnici zagrebačkog Starta, u to vrijeme najelitnijoj kulturnoj i političkoj platformi u državi, bio je to manifest benda koji u to vrijeme nije imao snimljenu ploču i za koji izvan sarajevske kotline nije znao apsolutno nitko. Potpisnik je bio Elvis J. Kurtovich. Grupa se zvala Elvis J. Kurtovich & His Meteors. A menadžer koji je, vjerojatno, ishodio nečuvenu novinsku objavu, kakve nikad prije nije bilo, niti će je ikada biti – bilo je to kao da u središnjem televizijskom dnevniku mladi, kurčeviti i nečuveno duhoviti pisac najavi svoju prvu knjigu otvorenim pismom najvažnijem piscu u zemlji – zvao se Malkolm Muharem. Ustvari zvao se nekako drukčije, kao i Elvis, kao i svi drugi koji će se pojaviti u ovoj priči, ali njihova su privatna imena bez većeg značaja i služe, uglavnom, samo tome da novinar pokaže svu svoju obaviještenost ili, što je još iritantnije, privatnu bliskost s likovime jedne ponajvećma fikcionalne priče. Nastavi čitati “Iz vremena kada očevi nisu znali protiv koga to pjevaju njihova djeca”