Oznaka: Miljenko Jergović

Đikić, Ivanković, Jergović i Lovrenović istupili iz P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Na službenoj web stranici P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini (www.penbih.ba) objavljeno je 9. svibnja 2020. Protestno pismo protiv najavljene mise za Bleiburg s potpisima jednoga broja članova PEN-a. Način na koji je artikulirano to pismo bio je povodom za istupanje iz PEN-a Ivice Đikića, Željka Ivankovića, Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića. Trojica od njih (Ivanković, Jergović, Lovrenović) među osnivačima su ovoga centra P.E.N.-a u opsjednutom Sarajevu 31. listopada 1992. godine.

Ovo su njihova pisma Upravi P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini Nastavi čitati “Đikić, Ivanković, Jergović i Lovrenović istupili iz P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini” →

Ono što vas je uzrujalo u Tedeschijevu govoru zove se patriotizam

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Miljenko Jergović

U skoro dvadeset i devet minuta, koliko je trajao govor Emila Tedeschija na poduzetničkom festivalu održanom u prostorima Muzičke akademije u Zagrebu, na ono za što će ga desnica napasti otpada jedva dvije minute izrečenog skoro sasvim mimo okosnice govora, u jednoj usputnoj i šarmantno dramatičnoj digresiji. Na društvene i civilizacijske vrijednosti, te na kontekst u kojemu se poduzetnici bave svojim poduzimanjem, govornik je potrošio još minutu-dvije. Nastavi čitati “Ono što vas je uzrujalo u Tedeschijevu govoru zove se patriotizam” →

Ima izać

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Miljenko Jergović

Majstore, ima izać! – čulo se negdje od sredine prepunog autobusa.

Ono – Majstore – služilo je da odobrovolji šofera, jer je na njemu hoće li stati ili neće stati. I majstor bi ponekad stao. A nekad i ne bi. Ovisno o njegovoj volji.

Danas je opet – ima izać! Ali danas je samo do vas. Nema više majstora. Nastavi čitati “Ima izać” →

Selidba i pisanje o sebi

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Almin Kaplan

U životu sam se selio sedam puta, a prvi put već sa sedam godina. Nikada nisam znao šta to tačno radim i uvijek sam vjerovao kako su te selidbe tek privremene i nužne promjene mjesta i da ću se na kraju vratiti tamo odakle sam i pošao, kao i da je taj proces nešto sasvim normalno. Nisam to znao – ja sam to, ustvari, osjećao. A ako ćemo još iskrenije, ne znam ni jesu li to bili osjećaji ili instinkti kojima sam se vodio kao i svako drugo hajvanče i koje mi je Svevišnji ili sam slučaj utkao u tijelo kako bih život među ljudima lakše podnosio. Ne znam – kažem – i nije ni važno zašto sam selidbe doživljavao manje traumatičnim nego što one uistinu jesu bile. Te selidbe su me u svakom pogledu odredile – i sigurno je da moj život ne bi bio ni blizu ovakav kakav jeste da nije bilo tih promjena mjesta življenja, kao i tog šireg konteksta u kojem su seljakanja bila nužna.
Nastavi čitati “Selidba i pisanje o sebi” →

Alan Ford

Published on by Digitalna demokracija1 komentar

Piše: Miljenko Jergović

Imaginarni prijatelj/12

Strip “Alan Ford” tipičan je proizvod talijanske konfekcije s početka sedamdesetih. Pritom, jedan od neuspješnijih. Naime, “Alan Ford” je, zahvaljujući nekom danas bezimenom uredniku u Vjesnikovoj roto ediciji Romani i stripovi, dopro do Jugoslavije, gdje je doživio neusporedivo veću slavu nego u domovini. Nastavi čitati “Alan Ford” →

Škrtost Crkve i liberalizam države krivi su za paljevinu Notre Dame

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Miljenko Jergović

Bog mi je svjedok: nisam religiozan. Ali čim je planula Bogorodičina crkva u Parizu, povjerovao sam da se radi o samospaljivanju i da je ta slavna građevina, koja na neki način i nije građevina, nego je djelo mašte Victora Hugoa, koji ju je četrdesetak godina po revolucionarnoj 1789, kada je bila oskrnavljena, napuštena i prezrena, nanovo oživio, postupila kao Jan Palach, e ne bi li pomahnitalom svijetu pokazala kamo ga vodi njegova mahnitost. Ne treba vjerovati da su crkve isto što i ljudi, ne treba vjerovati ni da u ovome postoji Božja primisao, dovoljno je voditi se zdravim razumom i osjećajima – što onda znači i moralnim kodeksom, pa ostati osupnut tačnošću, istinitošću, proroštvom ovoga požara. Nastavi čitati “Škrtost Crkve i liberalizam države krivi su za paljevinu Notre Dame” →

Zašto je Dnevnik Anne Frank tiho odstranjen iz hrvatskih škola

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Miljenko Jergović

U obveznoj školskoj lektiri za više razrede osnovne škole, među šest knjiga koje će osnovci u te četiri godine morati pročitati, nalaze se i “Priče iz Vukovara” Siniše Glavaševića. Potresan testamentarni tekst, pisan i kontekstualiziran u vrijeme kada je padao grad, vjerojatno je i najvažniji književni dokument nastao u ratu u Hrvatskoj 1991. Njegova vrijednost nije ni stilska, a ni tematska, nego je emocionalna i dokumentarna. “Priče iz Vukovara” nisu pisane za djecu i adolescente, ali je dobro što su u lektiri. Književnost je, pored svega drugog, najpouzdaniji način svjedočenja o epohi, ali i o onim općeljudskim vrijednostima koja promiču kroz cjelokupnu povijest čovječanstva, tako što neprestano variraju u svojim manifestacijama. Uvrstivši “Priče iz Vukovara” u obaveznu lektiru, njezini sastavljači su jasno pokazali da postoje i izvanknjiževni razlozi o kojima su vodili računa sastavljajući svoju listu. I to je, da ponovimo, dobro.

Jedna takva knjiga čija je vrijednost u svjedočenju, u gesti i u sudbini autoričinoj šezdeset je godina bila u obveznoj školskoj lektiri u svim osnovnim školama ne samo u zemljama bivše Jugoslavije, nego i diljem Europe. Uvedena je u škole kada je niže razrede tada osmogodišnje gimnazije pohađala moja pokojna mati – rođena 1942, a izbačena iz hrvatskog školskog programa, nema je ni u “Popisu obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje”, niti u “Popisu klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka”, u mandatu i s potpisom ministrice znanosti obrazovanja i športa Blaženke Divjak. Ovu je činjenicu važno vrlo precizno formulirati i ekstenzivno navesti zato što ona svakako nadilazi okolnosti obrazovno-pedagoških procesa i procedura i sugerira vrijednosti sustav u kojemu na jednoj strani ima biti Siniša Glavašević, a na drugoj Anna Frank. Po mišljenju ovoga čitatelja, takav vrijednosni sustav je nemoguć, ukoliko se ne falsificira i mrtav ne zloupotrijebi upravo Siniša Glavašević.

“Dnevnik Anne Frank” nije u pogledu stila naročito vrijedan tekst. Pisala ga je relativno načitana i inteligentna adolescentica, s rudimentarnim literarnim darom. Vrijednost tog dnevnika nije u njegovoj izuzetnosti, nego upravo suprotno, njegova vrijednost je u tome što je Anna Frank gotovo po svemu bila samo jedna od bezbroj djevojčica koje su pisale dnevnik, koje ga pišu i koje će ga pisati, dok god je ljudi, a ljudi će biti dok god bude pismenosti. Ali ipak, “Dnevnik Anne Frank” je među najpotresnijim književnim tekstovima, uopće. I naprosto je idealna knjiga iz obavezne (ili da budem jezično korektan – obvezne) školske lektire. Iz njega će darovit učenik spoznati barem dvije stvari. Prva i manje važna: Književnost može biti jedini način da se nešto o sebi i svojima kaže. Druga i mnogo važnija: Ako je Anna Frank ispisivala iste rečenice kakve pišu i njezini suvremeni vršnjaci, tada je između njih i nje samo jedna razlika. Razlika u imenu, u podrijetlu, u sudbini, u Holokaustu.

Nijedna knjiga za stvaranje općeeuropske svijest o Holokaustu nije bila i ostala tako važna kao “Dnevnik Anne Frank”. Druge se mogu poricati i osporavati, ova ne može. O drugima se može lagati, o ovoj teško. I to je razlog što se u svim europskim školama, i u svim školama bivše Jugoslavije, a onda i u svim školama postjugoslavenskih zemalja, čitao “Dnevnik Anne Frank”. Generacije mladih Europljana, njihovih očeva i majki, ali već i baka i djedova, prošle su, makar i na brzinu, kroz tu knjigu. Ona je, pored svega drugog, neka vrsta intelektualnog i emocionalnog cjepiva. Da nije bilo “Dnevnika Anne Frank”, današnji bi svijet bio neusporedivo gori nego što jest. Mržnje, rasizma i antisemitizma bilo bi nesagledivo više nego što ih je s ovom knjigom. I ne bi stradali samo Židovi. Čak bi se moglo reći da bez “Dnevnika Anne Frank” ne bi stradali većinom Židovi. Stradavali bi svi koji pripadaju nekoj od ozloglašenih manjina.

Odnos prema “Dnevniku Anne Frank” u školskoj lektiri je, bez ikakve sumnje, odnos prema Holokaustu i Drugom svjetskom ratu. Ali i da nije toga, izbacivanje knjige koja je preko šezdeset godina bila u svim školskim lektirama, zahtijevala bi vrlo ozbiljno objašnjenje. Pogotovu kad na “Popisu obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje”, kao niti na “Popisu klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanja ili čitanje ulomaka” nema niti jednog jedinog židovskog pisca, tojest niti jednog jedinog pisca židovske teme. Opet budimo precizni, pa prenaglasimo stvar, da je i zlonamjerni razumiju: Kafka, kojeg nalazimo na popisu, jest Židov, ali njegova tema nije u užem smislu riječi židovska. Pisci židovske teme su Šolem Alejhem, Isaac Bashevis Singer, Primo Levi… spomenimo samo one koji su se znali naći u školskim lektirama širom Europe. Pisac židovske teme je, naravno, Danilo Kiš.

Izbacivanjem “Dnevnika Anne Frank” Holokaust je u Hrvatskoj likvidiran iz nastave materinjeg jezika i književnosti. Ponovimo ovu rečenicu ako je nismo razumjeli: izbacivanjem “Dnevnika Anne Frank” Holokaust je u Hrvatskoj likvidiran iz nastave materinjeg jezika i književnosti. To je mnogo ozbiljnija stvar od pitanja suvremenih pisaca u lektiri. Uostalom, Blaženka Divjak pokazala nam je tko su za nju i njezine u klasike proizvedeni živi hrvatski pisci: Gavran i Pavličić. Obojica u obaveznoj lektiri za upravo onaj uzrast kojemu je prethodno bio namijenjen “Dnevnik Anne Frank”. Naravno, rečeni pisci s tom okolnošću nemaju ništa, niti su za nju odgovorni više od bilo kojeg drugog građanina.

Objašnjenje koje se lako da naslutiti, prema kojemu je tema Holokausta zastupljena u hrvatskim školama kroz druge školske predmete, nemoguće je ozbiljno razmotriti. Štoviše, možemo ga unaprijed otpisati kao cinizam negacionista. Najprije, i Biblija i nabožni te obredni tekstovi (kakav je “Muke spasitelja našega”, s popisa “klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka”), kao i Domovinski rat, izučavaju se kroz druge školske predmete, ali eto ih i u nastavi hrvatskog jezika i u školskoj lektiri. Drugo, Holokaust nije bilo kakav povijesni događaj, jednako kao što Biblija nije zbirka obrednih tekstova, niti je Domovinski rat za građane Hrvatske nešto što može počinuti u povijesnim udžbenicima, nego je riječ o civilizacijskim, identitarnim i tematskim vrelima književnosti, one svjetske ili naših lokalnih. Stoga je Holokaust moguće samo tendenciozno zaobići. “Dnevnik Anne Frank” iz školske je lektire izbacio netko tko je prethodno o tome jako dobro promislio. Činjenica da je lektira i mimo toga oslobođena židovskih tema samo je logična posljedica takvih promišljanja.

Najvažnije hrvatske književne tekstove dvadesetog stoljeća napisali su Miroslav Krleža i Ivan Goran Kovačić. Ali ne radi se o tome da je “Jama” među nekoliko najuspjelijih i najautentičnijih hrvatskih pjesničkih tekstova uopće, nego o tome da nijedan hrvatski stih ni strofa u dvadesetom stoljeću nisu tako snažno posvjedočili o ovom jeziku kao “Jama”, te stoga nema pjesničkog teksta iz dvadesetog stoljeća koji bi se u školskoj lektiri trebao naći prije “Jame”. Ali “Jama” je naravno izbačena s onog obavezujućeg popisa, te se može obrađivati “u cjelovitom čitanju ili čitanju ulomaka”.

Nijedna prozna riječ Krležina nije više u obaveznoj školskoj lektiri. Izbačeni su “Djetinjstvo 1902-03”, ali i “Hrvatski bog Mars”. Čitat će se “Gospoda Glembajevi”, a sjećamo se kako smo kao đaci tretirali čitanje dramskih tekstova. Ali zato budući đaci ima da uživaju u Šenoinom “Prijanu Lovri”, tekstu koji je i prije četrdeset godina, usljed svoje tematske i jezične zastarjelosti, učenicima služio kao izvor dobrog izrugivanja ne samo na račun pisca, nego i na račun književnosti, općenito. Šenoom protiv Krleže nije, međutim, književna, nego je ideološka i svjetonazorna gesta. Kao i “Mukama spasitelja našeg” protiv “Dnevnika Anne Frank”.

I tu će ovaj čitatelj i pisac staviti točku i tačku na temu školske lektire. Njegov, čitateljev, problem nije u podnošenju promjene, nego u njezinoj interpretaciji. I u onoj šutljivoj građanskoj većini koja je Annu Frank ispratila u dim i u ništa.

Prenosimo sa stranice jergovic.com

Neka STAV ne bude naš stav!

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Franjo Šarčević

Ima jedna rečenična konstrukcija koja se zna čuti među kršćanskim življem Bosne i Hercegovine, a kaže: Jednog Turčina drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.

Teško da bi se mogla smisliti kraća a ubitačnija rečenica, kojom bi se efektnije izrazio fundamentalni strah i zazor od Drugih, kojom bi se Druge diskvalificiralo i eliminiralo. Ako onoga tko izgovori ovu rečenicu upitate da objasni kako i zašto je tako, bit će vam rečeno da njima, muslimanima, nije vjere, da su prevrtljivi, da su u početku saveznici, a onda zabiju nož u leđa, da glume da su ti prijatelji a među sobom misle i pričaju nešto drugo, da kad-tad u njima provrije „muslimanska krv“ i da to ne zavisi od toga kako se odnosiš prema njima…

Naravno, mnogo je ljudi koji u takve šoviništičke diskvalifikacije i mitove ne vjeruju i koji se ne daju inficirati virusom zazora, nepovjerenja i predrasuda. Imao sam sreću što sam odrastao u obitelji u kojoj smo učeni humanističkim vrijednostima, tome da su svi ljudi Božja djeca (da se izrazim jezikom svojih religioznih roditelja) i nikakve priče o skrivenim namjerama i opasnostima od Drugih – koje se ne mogu zaobići i ne čuti kad odrastate u ratom i prošlošću opterećenoj sredini kao što je Rama – nisu djelovale. Na studij sam došao u Sarajevo, uključio se u većinski bošnjačku, muslimansku, sredinu, stvorio prijateljstva i poznanstva zbog kojih mi bude teška pomisao da bih mogao nekada otići odavde (u momentima kad o tome razmišljam), zaposlio se, oženio (Bošnjakinjom), i više nego ikada sam siguran da crta koja odvaja dobro i zlo ne prolazi između naroda, klasa i svjetonazorâ (bez namjere da postmodernistički ili konformistički relativiziram i izjednačim sva uvjerenja i stavove), nego kroz svako ljudsko srce – da parafraziram Solženjicina.

Iako sam oduvijek svjestan da narodi u BiH dijele većinu toga zajedničnog, primjerice boju kože, jezik, kulturu, iznenadilo me saznanje da dijele i neke zajedničke rečenice kojima se izražava dubinski strah i zazor od onih Drugih. Konkretno, ostao sam iznenađen i pomalo zasmijan kad sam svojevremeno od prijateljice čuo da se među muslimanskim življem „po kućama“ zna reći: Jednog Vlaha drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.

Sadržaj i interpretacije te „parabole“ analogne su onima iz prve verzije, samo što je jedna nacionalno-vjerska skupina zamijenjena drugom.

* * *

Sjetio sam se ovoga dok posljednjih dana pratim na koji način se dio medija u Sarajevu, poput radikalno nacionalističkog sedmičnika i portala Stav, koji djeluje kao udarna medijska pesnica Stranke demokratske akcije, odnosi prema piscu Miljenku Jergoviću i umirovljenom generalu Armije BiH Jovanu Divjaku. Naslov teksta u Stavu posvećen Divjaku veoma zorno ilustrira šovinističku matricu opričanu kroz vreće i stolove: „Do podne čika Jovo, od podne čiča Jova“. Uzalud je Divjaku bilo, ako se pita kolege iz Stava, sudjelovati u obrani Bosne i Hercegovine, biti ne na strani armije i politike koja je napadala BiH, nego na strani Bosne i Hercegovine onda kad je to bilo najteže, te do danas na različite načine doprinositi izgradnji bh. društva; oni su ga prokazali kao prevrtljivog čiča Jova (jasna je aluzija na četničkog vođu „čiča Draža“), i to sve zbog nekoliko kritički intoniranih rečenica neugodnih mentalnom sklopu SDA. Još je neugodnije bilo čitati brojne komentare čitatelja tog portala. Jedan je duboko razočaran i nema više povjerenja ni u jednog Srbina. Drugi se čudi Bošnjacima što traže i najmanji razlog da kažu da nisu svi Srbi isti. Treći konstatira da vuk mijenja dlaku, ali ćud nikad, „ipak je Jovo pravoslavac“. Četvrti, peti i šesti zaključuju da je Divjak samo pokazao pravo lice, za sedmog i osmog je Divjak prikriveni četnik, za devetog i desetog…

Raduje me, naravno, što većina Bošnjaka ne dijeli stavove Stava i što on neće u mjeri u kojoj bi to želio uspjeti nametnuti šovinističku narodnu „mudrost“ o vlasima i vrećama kao metodologiju tumačenja i shvaćanja svijeta i odnosa prema Drugome.

Drugi u nizu takvih slučajeva, koji je prethodio Divjakovom, odnosi se na pisca Miljenka Jergovića, najvažnijeg književnika naših prostora, rođenog u Sarajevu. „Zbogom Miljenko, zbogom Jergoviću“, poručuje Stav svojim naslovom. I Jergović je, sudeći po Stavu i njegovim tekstopiscima, pokazao svoje pravo, vlaško lice, neprijateljsko prema Sarajevu, Bošnjacima, muslimanima. „… što više stari, Jergović postaje sve autentičniji, manje sklon ugađanju publici i vjerniji sebi“, reći će Stav u jednom od svojih tekstova posvećenih ovom piscu.

I opet me raduje što vidim veliki broj Bošnjaka i Sarajlija koji su čitali Jergovića i koji su spremni javno kazati da je „Jergović više uradio za Sarajevo nego što bi pisac tog teksta mogao za svojih 14 SDA života“, da navedem jednog od njih. Oni potvrđuju da ovo mjesto i ova zajednica ima nadu i antitijela sposobna da se izbore s napredujućim virusom.

Primjeri Divjaka i Jergovića su sasvim dovoljni za ilustraciju jednog mentalnog stanja i jednog političko-ideološkog projekta. Već ranije, to mentalno stanje je Ivana Lovrenovića, „mislioca Bosne“ (N. Šimić), Željka Ivankovića, Nenada Veličkovića… svrstalo među neprijatelje Bosne i muslimana, sve dakle one pojedince koji su se istakli u zastupanju multietničke Bosne i Hercegovine i praktičnim radom sudjelovali u izgradnji bh. društva, koji čine „interkulturnu supstancu“ (E.K.) našeg društva.

Pokazalo se da je stvarni cilj nacionalističkog projekta oličenog u Stavu (i sličnim medijima, primjerice Saffu) – kako je to prije oko dvije godine dobro opisao Enver Kazaz – „razoriti multikulturnu i multietničku supstancu društva do te mjere da niti jednom Srbinu i Hrvatu na um ne padne da se miješa sa Bošnjacima“. Taj Kazazov tekst pisan je u momentu kad je na stranicama Stava jedan od simbola Bosne i naš najbolji dječji pisac, Branko Ćopić, proglašen ratnim zločincem i monstruozno se lagalo o njegovom tobožnjem sudjelovanju u ubijanju Muslimana.

Baš tu, piše Kazaz, „Stav postaje suštinski antibosanski magazin. Ako se Branka Ćopića demonizira i proglašava ratnim zločincem, onda takva ideološka gesta ima samo jedno značenje: nema Srbina i Hrvata kojima se može vjerovati i koji mogu biti bošnjački prijatelji. Ni oni što su na zasadima komunizma prijateljevali sa Bošnjacima i sve učinili za afirmaciju njihove nacionalnosti i kulture ne mogu zasluživati bošnjačko poštovanje, naprosto stoga što pripadaju tuđoj naciji.“

* * *

Budućnost Bosne i Hercegovine dobrim dijelom zavisi od toga hoćemo li uspjeti jesti jedni s drugima za istim stolom uz povjerenje i uvažavanje, a da ispod stola nemamo punu vreću bolesnih predrasuda, paranoja i isključivosti. Borimo se za to, prokazujmo one koji nas navode na to zlo, ne dajmo im da ostvare svoje ciljeve razaranja multietničke supstance bh. društva i ne odustajmo.

(Prometej.ba)

Toma Zdravković, dno života

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Miljenko Jergović

Onih ranih godina, “Književni susreti Cum grano salis”, prva i do danas najznačajnija književna manifestacija zajedničkoga hrvatskosrpskog jezičnog područja (dakle: hrvatskoga, bosanskog, srpskog, crnogorskog i srpskohrvatskog jezika), gostila je pisce u starome, užasno oronulom hotelu Bristol. Kada sam prvi put zakoračio u to predvorje, kada sam stao pred recepciju, uz pult čiji je furnir bio izlizan stotinama tisuća ruku, koje su ga u posljednjih pedesetak godina nervozno gladile, kada sam zatim ušao u hotelsku sobu, jednako drevnu i socijalističku, osjećao sam neko žalostivo uzbuđenje, kao da sam se zatekao na poprištu historije, što je bezuvjetno iscurila, jadna i provincijalna, ali dovoljno intenzivna da bismo se u njoj ogledali kao u zrcalu, historije koja će ostati zauvijek neispisana. Recimo, tu u Bristolu je, čitao sam o tome u nekoj predratnoj reviji, krajem pedesetih započela pjevačka karijera Tome Zdravkovića, hude sirotinje, rođene u Pečenjevcu blizu Leskovca, kojoj Bog nije dao ništa, osim blagoga, a izražajnog glasa i dara za pisanje pjesama o životu.

U Bristolu je pjevao godinama, tu se zaljubio i doživio ljubavnu tragediju, kada mu je, u sarajevskoj bolnici, iznenada, umrla djevojka Slavica. Bila je iz Travnika, nije imala ni punih dvadeset. On jedva da je bio stariji. Ružnjikav mladić, golemog nosa, autsajderskoga stasa i držanja, Toma Zdravković bio je stvoren za jednoga od onih marljivih i naivnih socijalističkih pregalaca, osuđenih na životnu skromnost i anonimnost. Fantastičan maneken loše socijalističke konfekcije: kada danas gledamo njegove fotografije iz šezdesetih i sedamdesetih, one nam djeluju ikonografski upečatljivije, dakle smješnije, od slika svih drugih pjevačica i pjevača. Možda je takva njegova pojava još više isticala tu rijetku vrstu pjevačkoga talenta: sav životni udes, ljubavne slomove i socijalnu tugu jedne po svemu kafanske zvijezde (namjerno ovog puta inzistiram na kafani, jer kavana sugerira neko urednije mjesto, s manje očaja), Toma Zdravković umio je suobraziti sa svojim glasom, tako da je bojom, melodičnošću i dramskim potencijalom taj glas djelovao kao sinemaskop, na čijem se platnu uvijek, što god pjevao, prikazuje jedan ljudski život i dovršena sudbina. Nimalo nije pretjerano reći kako je u svome glasu Toma imao ono što su imali Vladimir Visocki, Jacques Brel, Georges Brassens ili u kasnim danima Johnny Cash.

Hotel Bristol nije bio krajputaška kafančuga, ni pajzl na kraju grada. Finome mjestu, na koje zalazi cvijet građanstva jednoga proleterskoga, industrijskog grada, trebao je šlager pjevač, ali koji umije pjevati sevdalinke i starogradske pjesme, i koji prati što se pjeva po Francuskoj i Italiji. Nije Bristolu trebao nikakav džezist, a još manje seoski bećar i veseljak. Možda je to presudno utjecalo i na budući senzibilitet Tome Zdravkovića, njegovu neobičnu pjevačku karijeru i netipičnu diskografiju, na pjesme u kojima je, nekako prirodno, spojio šlagere šezdesetih, sevdalinku i srbijansku varošku pjesmu, francusku šansonu i vlastite kantautorske ambicije. Iz toga je, na kraju, nastala modelski najčišća kafanska pjesma, koja, na žalost, nije imala svojih nastavljača, jer ju je pregazila najezda orijentalizirane novokomponirane narodne muzike.

Toma Zdravković bio je jedno od velikih Jugotonovih otkrića s kraja šezdesetih. Tadašnji magovi iz Dubrave (teško je zamisliti, ali bilo je to vrijeme prije Siniše Škarice) namijenili su mu veliku festivalsku karijeru: na Beogradskom proleću 1969. pjevao je u alternaciji s Anom Štefok, zvali su ga na Splitski festival, a na festivalu sevdalinke na Ilidži te je godine osvojio senzacionalno drugo mjesto… Ali koliko god kao čovjek bio blage naravi, nije ga se moglo uklopiti, nego je nastavio pjevati mimo estradnih pravila i time činiti štetu svojoj karijeri. Ničega nasilnog i neprirodnog nije u tome bilo, samo što je on svojom pojavom i glasom spajao ono što je za druge bilo nespojivo: Himzu Polovinu i, recimo, Arsena Dedića ili Dragana Stojnića. Za jugoslavensku estradu svoga doba, kao i za bilo kakvu estradu, bile su to pjesme prejakog intenziteta, šansone koje su se prirodno mogle pjevati po balkanskim kafanama i koje će jednoga dana, kada Tome Zdravkovića više ne bude, obilježiti svijet balkanskih kafana, gdje god ih, po cijelome svijetu, od Požarevca do Gospića, od Frankfurta do Toronta, od Ljubljane do Pariza, bude bilo.

On je, početkom sedamdesetih, napisao i otpjevao vjerojatno najkarakterističniju, a valjda i najbolju, pjesmu balkanskih kafana “Što će mi život”. Namijenio ju je Silvani Armenulić, tragičnoj figuri toga doba, plavuši bujnih grudi, dobroga i čistog glasa, koja će ubrzo stradati u fatalnoj prometnoj nesreći, što će ovoj pjesmi i njezinom refrenu dodati još nečega čega je ionako u njoj bilo prekoviše. Tragika jednoga vremena jednako zna biti sadržana u velikom romanu ili, prije dvije tisuće godina, u antičkoj drami, kao i u nekome popularnom songu. Uostalom, nije li Bertolt Brecht upravo s tom mišlju pisao songove? Osim što se Silvanina i Tomina interpretacija razlikuju u rodu (Što će mi život bez tebe draga/dragi), važnija razlika je u glasu i u intonaciji. Vedrim, skoro optimističnim, kafanskim sopranom, Silvana je najavljivala vlastiti nestanak i uzašašće, dok je on pjevao mirnom, utišanom šansonjerskom manirom, kao da se nesreća prethodno već dogodila.

“Prokleta je ova nedelja” ili “Dotakao sam dno života” bile su valjda i najpoznatije njegove pjesme iz dugoga autobiografskog ciklusa, koji bi, povremeno, narušavale, namjenske ljubavne pjesme, obično s nekim ženskim imenom u naslovu. Nastupao je mnogo i često, ne trudeći se da stvara iluziju o svome zvjezdanom statusu. Jedini put kada sam ga, i to slučajno, gledao na koncertu, nastupio je u sali za vjenčanja zeničkoga hotela Metalurg, jedne ledene zimske noći, sedamdesetih, dok su magla i željezarski smog gušili grad. Bio sam dječak, nisam volio takvu muziku, neću je voljeti sve dok se zemlja u kojoj je svirana i pjevana ne uruši i ne nestane, ali me fascinirala lakoća s kojom je Toma Zdravković pjevao. Drugima bi poiskakale žile na vratu, dobro bi se preznojili, pucali bi im glasovi, svejedno jesu li pjevali zabavnjake ili narodnjake, ili su bili Smak i Bijelo dugme, a on je pjevao tako da se i ne umori. Sjećam se, imao je na sebi nekakav smiješni sako s velikim reverima i rešetkastim dezenom. Ljudi koji su sjedili za hotelskim stolovima, jeli, pili i slušali ga, imali su tužne izraze lica, i nisu pokušavali pjevati skupa s njim.

Bolovao je dugo, i umro 30. rujna 1991, u Beogradu. Vijest o tome objavile su sve novine u zaraćenoj zemlji, pa i one zagrebačke. Iako se Jugoslavija već bila raspala, samo što je raspad valjalo zacementirati sa što više prolivene krvi, još uvijek se smatrala važnom smrt jednoga pjevača. Dvadeset godina kasnije, kada su njegove pjesme na repertoaru svih hrvatskih kafanskih orkestara – naravno, čim dežurnih domoljuba nema u blizini – Toma Zdravković više nije netko koga bi se u Zagrebu bilo pristojno sjećati. Ili bi, možda, bilo prikladno reći da je Toma bio nekakav narodnjak, a kako čitamo na patriotskom bilbordu, u središtu metropole, preko puta Muzeja za suvremenu umjetnost, tu se narodnjaci ne emitiraju čak ni na radiju koji se zove Narodni.

Toma Zdravković se o svoje slušatelje u ona prljava vremena ničim nije ogriješio, premda je imao jasne političke stavove. Napisao je i pjesmu, koju nikada nije snimio, pod naslovom “Ej, Stari, Stari”. A u jednom intervjuu je, u najnezgodnije doba za te stvari, pripovijedao kako je 1981. imao koncert na Kosovu, čini mi se u Peći, i da je tamo došao pun predrasuda. Dočekala ga je puna dvorana, ljudi su pjevali s njim, i patili su s njim, a on je, kaže, razmišljao: pa nije moguće da su sve ovo Srbi. Poslije su došli neki mladići da traže autograme i da se slikaju s njim. Toma tad nije izdržao, nego ih je upitao znaju li, je li na koncertu, možda, bilo i Albanaca. Jedan se mladić nasmijao, pa okružio rukom i rekao: Svi smo mi Albanci! Bilo je to, čini mi se, one ružne 1989, u vrijeme kada je Milošević držao govor na Gazimestanu, i kada su rudari Trepče odlučili da ne izlaze iz jame, sve dok im se ne prizna pravo da budu ljudi. Tiho i diskretno, u nekoj smiješnoj reviji s televizijskim programom u sredini, Toma Zdravković pokušao je ljudima objasniti što su to predrasude i kako se uz predrasude ljudski živi i umire.

Prenosimo sa stranice jergovic.com

Fini građanski poziv na linč. Ili kad pisac mrzi

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Neven Šimić

Voltaire je svojevremeno napisao da je pamflet književni žanr savršeno pogodan za prokazivanje društvene gluposti. Voltairea ponekad vrijedi poslušati. Ma u kojoj formi dolazila, glupost treba javno raskrinkati i ismijati. A tekst Faruka Šehića Kotlinska i druge demagogije lijep je primjer analitičke nekompetencije i još ljepši primjer relativizacije nacionalističke gluposti. Ali to samo po sebi ne mora biti problem. Šehićevo je neotuđivo pravo da bude politički nepismen, društveno ili moralno tup. On to suvereno i potvrđuje svakim retkom svoga teksta. Ono što je nedopustivo širenje je otrovne mržnje.

A o čemu je zapravo ovdje riječ?

Puno toga nesuvislog ispisao je Šehić u svom smušenom tekstiću, ali se po zloćudnosti ističe dio gdje za Miljenka Jergovića tvrdi da je ”ljubitelj lika i kame Dragoljuba Draže Mihailovića”. Da, vrijedi još jednom ponoviti: Miljenko Jergović je ”ljubitelj lika i kame Dragoljuba Draže Mihailovića”. Ako neko još uvijek misli da smo grubi prema Šehiću neka nanovo i nanovo pročita ovu rečenicu. Ona je, gotovo mimikrijski, napisana tek da ukrasi tekst koji agitira za jedan tip agresivnog nacionalizma. A zapravo je highlight čitavog teksta.

Podlost, pokvarenost i druge vrste poganluka uvijek obitavaju u okrilju gluposti. Znano je da je glupost najbolji mogući provodnik za svaku iracionalnu svinjariju. Kada glupost metastazira a frustracija i netrpeljivost potisnu razum, dobiješ Šehićevu kvazianalitičku škrabotinu i mentalnu bljuvotinu čiji oštri vonj se progresivno širi sa portala Tacno.net. Taman kad pomisliš da su glupost i zlo dosegnuli svoje limite, Šehić te podsjeti da glupost nije država ili nacija pa da poznaje granice.

Šehić također nastavlja lijepu književnu tradiciju na Balkanu. Tradicija je to koja nepotkupljivim jezikom činjenica govori da se najmizerniji huškači i najgora sorta nacional-šovinista počesto nalaze baš među piscima. Ovaj književnik provincijalnog formata i ugleda, već je rečeno, može sebi dopustiti da bude politički troglodit i neznalica širokog spektra. Kao takav se, uostalom, sasvim dobro uklapa u sveopći ambijent neznalaštva i mediokritetstva. Ono što ne smije je ugrožavati nečiju sigurnost samo zato što mu se taj neko iz određenih ideoloških ili psiho-patoloških pobuda ne dopada.

Kada bi neko Šehiću usred (na primjer) Banjaluke opsovao majku balijsku ili ga nazvao handžar ljevičarom, to bi s pravom bilo ocijenjeno kao odvratan nacional-šovinistički čin. Sam Šehić bi se sigurno prvi pobunio, u to ne treba sumnjati, kad bi kakav većinski kabadahija nekom Miljenku, imaginarnom ili stvarnom, usred multietničkog Sarajeva opsovao ustašku majku. Ili četničku, svejedno. Jer Šehić je habitusom multikulturni probosanac i komšićizirani primjerak probosanskog homo politikusa i patriJota. Šehić se sigurno grozi većinske arogancije i netolerancije. Jer logika većinskog zapišavanja teritorija usud je svake provincije. Bio ti Faruk u Banjaluci, Miljenko u Sarajevu ili, recimo, Milorad u Zagrebu – uvijek će se naći neki zadrti većinski tokmak koji će ti nasred ulice složit limun u glavu. A možda ti usput opsovati i ustašku mater. Ili četničku, svejedno. Koliko je glasna osuda takvih i sličnih manifestacija, podosta može reći o nekoj sredini.

S pravom se Šehić buni na manifestacije provincijalizma i skučenog duha kakvih u Sarajevu bez sumnje ima, a onda ko u montipajtonovskom obratu hvali ljude koji su lučonoše provincijalizma, palanačke mudrosti i hardcore šovinisti. Ganutljivo je vidjeti kako se ovaj pisac emotivno zauzima za egzotičnu trojku Komšić-Bajrović-Suljagić. Šta li mu se toliko dopada kod rečenih? Možda ratno-huškačka poetika i militantni patriotizam lansiran iz političke orbite ova tri tenora huškačkog etnograđanskog arlaukanja. Milorad Dodik ponekad se doima kao bečki dječak u odnosu na pojedine nacionalističke eskapade spomenute trojke. Recimo, tek površan uvid u izbornu kampanju otkrio bi slabije upućenom posmatraču da najopskurnije forme šovinizma i fobijâ bujaju, poput amazonske vegetacije, upravo po ovim lijevo-građanskim staništima.

Poput svakog neizgrađenog uma i etikuma, Šehić je sklon jakim riječima, nejakim analogijama i podlim konstrukcijama. Mada ne treba isključiti da je ovaj pisac zaista intelektualno i etički nevin. Ako je tako, pomozimo mu slikovitim primjerom kako bi razumio vlastiti misaoni mehanizam. Osim što Jergovića kiti kokardama i nedićevštinom, Šehić u svom tekstu podržava tip većinske političke nepameti kakva je već uništila jednu složenu i višenacionalnu državu. Neki intelektualni mag njegovog kalibra sigurno bi mu rado složio etiketu da je ljubitelj djela i kame Slobodana Miloševića ili Vojislava Šešelja. I to bi bilo krajnje nepošteno, odmah bi ga branio autor ovih redaka. Šehić je samo politički nepismen i sistematski neobrazovan. I to nije njegov grijeh. Grijeh je na društvu koje ga gura i potiče da palamudi o stvarima koje ne razumije. I na taj način – to društvo, dakle – etablira i multiplicira nekompetenciju, stvarajući idealan ambijent za etnointelgente.

No, ako su glupost i mržnja neizlječivi u Šehićevom slučaju, to ipak ne amnestira od odgovornosti uredništvo portala Tacno.net na kojem je Šehićev tekst objavljen. I ne samo objavljen, nego i dodatno promoviran plaćenim oglašavanjem kako bi ga što više ljudi vidjelo. Koji je motiv da se objavi tekst u kojem stoji da je Miljenko Jergović ljubitelj koljačke poetike, i to još plaćeno i oglašeno? Koji je motiv da se nonšalantno pređe preko ovakve gadosti kao da je izrečen sud o monogamnosti pingvina na Madagaskaru a ne kvalifikacija zbog koje se danas može izgubiti glava? Je li riječ samo o nekompetenciji uredništva, običnoj nepažnji ili …?

Ok, nije uredništvu ovog portala, treba to vjerovati, bio motiv da rečeni tekst oglasi kako bi potaknuo nekog zatucanog imbecila da Miljenka Jergovića nježno pomiluje bejzbol palicom u nekom zabačenom i mračnom sokaku. Njihov osnovni motiv je plitka politčka propaganda i favoriziranje jednog tipa nacionalizma, o čemu je već pisano. Imaju pravo na to. Imaju pravo i sami sebe nazivati lijevim, građanskim i antinacionalističkim medijskim glasom, bez obzira koliko to neuvjerljivo pa i komično zvučalo. Ali imaju i odgovornost prema javno izrečenoj kvalifikaciji.

U uređenim društvima i civiliziranim sredinama ovakve stvari se strogo sankcioniraju zakonima koji tretiraju govor mržnje. Recimo, Šehića bi novčano oderalo da je sličnu kvalifikaciju izrekao u Njemačkoj ili Danskoj pa bi za narednu kolumnističku fotografiju pozirao sa štapom i gaćama. U uređenim društvima i civiliziranim sredinama govor mržnje, politička radikalizacija i bahato neznanje obitavaju u medijskim rezervatima ekstremne desnice. Ili ekstremne gluposti, svejedno. U BiH je eto moguće da su šovenski ispadi uobičajena pojava na mainstream portalima. I to počesto baš na onim koji sami sebe, iz ko zna kojih razloga, vole zvati lijevim, građanskim i antinacionalističkim.

Može li čovjek biti Bosanac?

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Miljenko Jergović

“Volim Izrael, ali ne samo jevrejski”, napisao je Aleksandar Genis u jednoj gotovo usputnoj rečenici knjige “Povratna adresa”, podnaslovljene kao “Autoportret”. Ruski emigrant u Americi, po ocu cijeli jedan Jevrejin, po materi Rus, zavičajem i domovinom Ukrajinac i Latvijac, građanin Rige i Njujoršanin, izrekao je valjda i najsubverzivniju, da ne kažemo najopasniju stvar koju je mogao izreći. Nastavi čitati “Može li čovjek biti Bosanac?” →

Kongres, zahrđale trube i sjećanje na neke žive i mrtve sarajevske dječake

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Miljenko Jergović

Kada je 13. veljače 2018. u Zagrebačkom kazalištu mladih Zoran Predin na svome predvalentinovskom koncertu na bis zapjevao “Zarjavele trobente” i kada se neka čudna, malo postarija, građanska publika krenula njihati u ritmu jednostavne cirkuske melodije, upitao sam se zna li itko od tih ljudi, osim Siniše Škarice koji sjedi negdje u prvom redu, tko je napisao ovu pjesmu? Nastavi čitati “Kongres, zahrđale trube i sjećanje na neke žive i mrtve sarajevske dječake” →

Iz vremena kada očevi nisu znali protiv koga to pjevaju njihova djeca

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Miljenko Jergović

Negdje u stanu na Sepetarevcu, odakle je prije četiri godine iznesena moja pokojna majka, trebala bi biti i jedna plava fascikla s novinskim izrescima, i u toj fascikli nešto što se – parafraziram po sjećanju – zvalo “Otvoreno pismo gospodinu Goranu Bregoviću”. Objavljen na dvolisnici zagrebačkog Starta, u to vrijeme najelitnijoj kulturnoj i političkoj platformi u državi, bio je to manifest benda koji u to vrijeme nije imao snimljenu ploču i za koji izvan sarajevske kotline nije znao apsolutno nitko. Potpisnik je bio Elvis J. Kurtovich. Grupa se zvala Elvis J. Kurtovich & His Meteors. A menadžer koji je, vjerojatno, ishodio nečuvenu novinsku objavu, kakve nikad prije nije bilo, niti će je ikada biti – bilo je to kao da u središnjem televizijskom dnevniku mladi, kurčeviti i nečuveno duhoviti pisac najavi svoju prvu knjigu otvorenim pismom najvažnijem piscu u zemlji – zvao se Malkolm Muharem. Ustvari zvao se nekako drukčije, kao i Elvis, kao i svi drugi koji će se pojaviti u ovoj priči, ali njihova su privatna imena bez većeg značaja i služe, uglavnom, samo tome da novinar pokaže svu svoju obaviještenost ili, što je još iritantnije, privatnu bliskost s likovime jedne ponajvećma fikcionalne priče. Nastavi čitati “Iz vremena kada očevi nisu znali protiv koga to pjevaju njihova djeca” →

U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Piše: Mile Lasić

Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić, pa i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo i oglušili i oslijepjeli, pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu

Prije niza godina je na kolegiju „Interkulturalno razumijevanje“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, za koji sam još uvijek nadležan, gostovao književnik, enciklopedista i što sve već nije Ivan Lovrenović, erudita koji 18. travnja ove godine navršava 75-u godinu života. Nastavi čitati “U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića” →

Miljenko Jergović: Onobelovljenje kao put u zločin

Published on by Digitalna demokracijaKomentiraj

Godinu 1991, onakvu kakva je bila u svijetu, mi naprosto nismo doživjeli. Nama je ta godina naprosto bila strašna. U svijetu, pak, bila je to još jedna u nedavno započetom nizu godina kulta slobode i ljudskih prava. Recimo, te godine vojne hunte bile su sasvim demode. U modu su izbile žene koje se, da bi osvetile svoje pogubljene očeve, bore za ljudska prava. U Pakistanu se, kako je tada izgledalo, lijepa i hrabra Benazir Buto borila protiv generala, a za demokraciju i demokratsko naslijeđe svoga oca Zulfikara Alija Buta. U Burmi, pak, koja se prezvala u Mianmar, kći oca nacije i utemeljitelja burmanske vojske Aung Sana završila je u kućnom pritvoru, u koji ju je strpala strašna vojna hunta bezimenih dalekoistočnih pukovnika i generala. Godinu dana ranije, 1990. zgranuta ju je Europa u odsustvu častila nagradom koja je ponijela ime Andreja Saharova, a koju je Europski parlament prethodno dodijelio samo Nelsonu Mandeli i Aleksandru Dubčeku, te posthumno Anatoliju Marčenku, sovjetskom uzniku i martiru borbe za slobodu, koji je umro štajkajući glađu.

Te 1991. ova će žena, imena Aung San Su Ći, biti čašćena Nobelovom nagradom za mir. Od tog trenutka, pa sljedećih dvadesetak godina, njezin um i misija, a onda – nemojmo se politički korektno lagati i nadlagivati – i njezina pojava, trajno će erotizirati i inspirirati onaj bolji dio čovječanstva, uključujući pjesnike, glazbenike, političke aktiviste i dobroćudne čudake. Jedan od njih, tih dobroćudnih čudaka 2009. preplivat će neku golemu vodu – je li to bilo more ili se radilo o jezeru, ovaj se promatrač na žalost ne sjeća, a važno mu je ovu priču pisati po sjećanju – samo da bi doplivao do nje i upozorio je da da vojna hunta ima namjeru da je likvidira i to prikaže kao nesretan slučaj.

A nije ni čudo da su bili erotizirani: prije nego što će se vratiti u Mianmar – a vratila se, pazi sad, da njeguje staru i bolesnu majku – Aung San radila je kao ekonomistica u Ujedinjenim narodima. Njezin oporbeni angažman bio je na liniji Mahatme Gandija: politika pasivne rezistencije, uz nešto što samom Gandiju i nije bilo svojstveno – radikalna i potpuna demokracija, koja mora da je iz burmanske perspektive, ili iz pretpostavljene zapadne perspektive o burmanskoj perspektivi, djelovala kao fenomenalno ganutljiva utopija. Pritom, žena je djelovala kao fragilna porculanska lutka. I na neki je način to i bila: idealna stvar koja će ukrasiti vaš dom na Zapadu.

Na šarm Aung San Su Ći, na to suzdržano lice koje je u se primalo sav bol svijeta i nije iskazivalo ništa, pali su vrlo raznoliki tipovi, od Ivana Pavla Drugog i Dalaj Lame, preko Bona Voxa i Waynea Shortera, koji su joj posvećivali pjesme, do Kofija Annana i Baracka Obame, koji su bili istinski zgranuti i ljudski angažirani oko njezine ljubavne priče. Naime, Aung San bila je udana za britanskog povjesničara Michaela Arisa, s njime je rodila dvojicu sinova, a onda su se našli razdvojeni: ona u kućnom pritvoru, on u Londonu, i onda, avaj, njemu dijagnosticiraju rak prostate, valjda neki gadan tip, pa još u uznapredovaloj fazi, i on tad traži od burmanske vlade da mu da vizu i omogući da još jednom vidi ženu. A generali ko generali, mrtvo hladno ga odbiju. Nisu mu, između ostaloga, zaboravili kako je po Zapadu agitirao protiv njihove vlasti. E, u tom trenutku na svijetu gotovo da se i nije našlo uglednije face, od pape do Lame, i od Putina do Obame da ne moli generale da muža puste ženi. Ali oni ostadoše tvrdi, pa čovjek umrje daleko od voljene. Što mu je, možda i bolje, s obzirom na ono što će se dalje zbivati.

Vjerojatno vas je već iziritirao ton ove priče o Aung San Su Ći. I dobro je ako je tako. S tim je ciljem priča i započeta. To suzdržano lice koje je u se primalo sav bol svijeta i, puno ljubaznosti, nije iskazivalo ništa, na kraju će se prikazati kao lice hladne i bezosjećajne žene, zlikovke od formata. Samo što baš neće biti mnogo onih koji će biti voljni da dovrše priču o Aung San, onu koju su sami započeli: Wayne Shorter je već jako star, Ivan Pavao Drugi više nije živ, Dalaj Lama je zbunjen, Bono Vox neinspiriran. A ni mi se baš ne osjećamo najbolje.

Aung San Su Ći u Mianmaru je bila silno popularna kao kći oca nacije, ali svom ugledu na Zapadu može da zahvali to što je na kraju došla na vlast. Moglo bi se čak reći da joj je Nobelova nagrada za mir spasila život. Da nije bilo interesa Svijeta, generali bi je skratili za glavu ili bi je pretvorili u krpu. Čak je i vjerojatnije ovo drugo. Za svaki veliki disidentski mit u dvadesetom i u sljedećem stoljeću potreban je veliki rezonator, a to je, gotovo u pravilu, veliki zapadni svijet. Da nije bilo Hladnog rata, nitko živ ne bi znao ni za Solženjicima, a kamo li za Aung San. Kult slobode i ljudskih prava postoji samo ako je ugrađen u marketing i propagandu barem jedne od dvije velike svjetske sile.

Aung San Su Ći danas je na čelu mianmarskog režima. Ministrica je vanjskih poslova, ali predsjednik je njezina marioneta. Nije mogla postati predsjednicom iz formalnih razloga: po burmanskom zakonu ne možete biti predsjednik ako ste u bliskim rodbinskim vezama sa stranim državljaninom. Režim kojim ona upravlja već skoro dvije godine provodi nesmiljenu kampanju protiv Rohinja, jedva vidljive muslimanske manjine na zapadu zemlje, koja je u Burmi tradicionalno obespravljenja. Ti ljudi, kojih je između milijun i milijun i tristo tisuća, nemaju pravo, nisu ga nikad ni imali, niti na burmansko državljanstvo. A pod Aung San Su Ći neselektivno ih se ubija, siluje i protjeruje. Sama ministrica više je puta ljubazno ponovila zapadnim novinarima i znatiželjnicima kako Rohinje nisu Mianmarci, ne mogu dobiti mianmarsko državljanstvo, niti imati građanska prava u njezinoj zemlji, pritom nije zaboravila pripomenuti kako “nasilja ima na obje strane” i kako je akcija mianmarske vojske usmjerena protiv terorista i njihovih uporišta.

Iako joj još uvijek nisu povjerovali, netko će se na kraju naći da je podrži. Makar i šutnjom, pasivno. Kao što se u muslimanskom svijetu već našlo onih koji će se, naravno, samo verbalno i simbolično angažirati na strani Rohinja. Dobrotvorno društvo Merhamet po Bosni skuplja pomoć za taj nesretni narod, po bošnjačkim je medijima stradavanje Rohinja vrlo zastupljena tema, kao što je na drugoj, hrvatskoj strani i među katoličkim aktivistima i dobrotvordžijama prije nekoliko mjeseci velika tema bilo stradavanje kršćanskih manjina na teritorijima pod upravom “Islamske države”. O tome tada na bošnjačkoj strani nije bilo gotovo ni riječi, kao što na hrvatskoj strani danas o Rohinjama nema gotovo ni riječi. Ili u tim slučajevima, kada stradava onaj s kojim se ne mogu konfesionalno identificirati, obje strane tek iz tabloidne dokonosti prenesu poneki izvještaj iz svjetskih medija. Ono što su bošnjačka i hrvatska strana u našoj maloj i suštinski nevažnoj avlijici, to su istočna i zapadna, muslimanska i kršćanska strana u globalnome tihom ratu. Jedva da ima takvih koji obje manjinske patnje doživljavaju istim srcem, kao što jedva da ima takvih – manje ih je nego Rohinja i Jezida – koje bi na jednak način doživjele terorističke napade u Barceloni i u Istanbulu.

Nas se, pak, Aung San Su Ći tiče samo zbog naše eventualne zluradosti, bilo provincijalne, bilo ideološko-političke, prema Nobelovom komitetu, koji je, eto, jednoj bezosjećajnoj i notornoj zlikovki dodijelio Nobelovu nagradu za mir, a zaobišao je i prezreo tolike naše mirdžije i pomirbenjake. Prvi dio ove fiktivne konstatacije je, uglavnom, tačan: koliko god Nobelova nagrada bila mjera stvari, posebno u književnosti, a onda, vjerojatno, i u fizici, kemiji, ekonomiji i medicini, istoimenu nagradu za mir dobio je već ozbiljan broj ratnih zločinaca, političkih ništarija, smutljivaca i mamlaza. Na kraju su u Oslu, sve iz straha da ne nagrade nekog sutrašnjeg masovnog ubojicu, častili dijete. I to je, vjerojatno, bio najveći cirkus: Nobelova nagrada za mir Malali Jusufzaj cinizam je prvog reda, i to baš prema mirotvorcima. Neka mole Boga da mala Malala poraste u novu Louise Hay ili u Paula Coelha, a ne u kakvog ženskog psihopata i manijaka.

Drugi dio fiktivne konstatacije je, naravno, tragično pogrešan. Naime, do sada se pokazalo, i to će se pokazivati i ubuduće, imate moje jamstvo, da Nobelovu nagradu s ovih prostora može dobiti samo netko tko ode negdje drugdje i postane netko drugi. I sreća da je tako, jer zamislite da se onobelovi neki našijenac ili našijenka koji će sutra ustvrditi kako “nasilja ima na obje strane” i kome će biti sasvim normalno to da manjinska zajednica bude lišena svih građanskih prava. Katkad je doista dobro biti provincija, biti, za razliku od Mianmara, tojest Burme, zemlja nakraj globusa.

Izvor: jergovic.com

Foto: Youtube

Pratite nas na Facebooku i Twitteru