Ako govorimo o glazbi i reprodukciji zvuka, je li moguće da nas novi trend vraća u prošlost – nešto što sasvim sigurno nismo očekivali? Kvaliteta zvuka česta je tema audiofila: npr. stalna sporenja o vinilu i njegovom ‘autentičnom’ zvuku u odnosu na digitalni audio (možda se sjećate debata oko MP3 datoteka i njihovog “reduciranog” zvuka). Međutim, nikada nije dovedeno u pitanje da je stereo zvuk bolji nego mono – sve dosad.

The Conversation piše da je prije par godina objavljena kompilacija The Beatles in Mono, a da će im se drugi najpoznatiji bend šezdesetih uskoro pridružiti sa The Rolling Stones in Mono. Ako se to pokaže komercijalno isplativim, sigurno će biti još mnogo sličnih projekata.

Zašto se mono zvuk vraća, barem u uskome krugu entuzijasta? Postoje navodno dva razloga: prvi se tiče miksanja zvuka (nijedan miks, što znači niti rezultat rada u studiju, ne može biti ponovljen), a u drugome se radi o razlikama u tome kako percepiramo stereo i mono, o homogenosti zvuka koji je dio jedne veće cjeline.

Dodatni razlozi koji se spominju su umanjena dominacija gitarskoga sola u stereo miksu te ozvučenje, “iskrenost” mono zvuka, rad koji je treba uložiti za kvalitetu zvuka i drugi. Jedna od najinteresantnjih opaski je preporuka da mono slušate na samo jednome zvučniku.

Je li u pitanju još jedan prolazni trend ili je ovo svojevrsni ‘povratak korjenima’, barem za okorjele audiofile?