Toma Zdravković, dno života

Piše: Miljenko Jergović

Onih ranih godina, “Književni susreti Cum grano salis”, prva i do danas najznačajnija književna manifestacija zajedničkoga hrvatskosrpskog jezičnog područja (dakle: hrvatskoga, bosanskog, srpskog, crnogorskog i srpskohrvatskog jezika), gostila je pisce u starome, užasno oronulom hotelu Bristol. Kada sam prvi put zakoračio u to predvorje, kada sam stao pred recepciju, uz pult čiji je furnir bio izlizan stotinama tisuća ruku, koje su ga u posljednjih pedesetak godina nervozno gladile, kada sam zatim ušao u hotelsku sobu, jednako drevnu i socijalističku, osjećao sam neko žalostivo uzbuđenje, kao da sam se zatekao na poprištu historije, što je bezuvjetno iscurila, jadna i provincijalna, ali dovoljno intenzivna da bismo se u njoj ogledali kao u zrcalu, historije koja će ostati zauvijek neispisana. Recimo, tu u Bristolu je, čitao sam o tome u nekoj predratnoj reviji, krajem pedesetih započela pjevačka karijera Tome Zdravkovića, hude sirotinje, rođene u Pečenjevcu blizu Leskovca, kojoj Bog nije dao ništa, osim blagoga, a izražajnog glasa i dara za pisanje pjesama o životu.

U Bristolu je pjevao godinama, tu se zaljubio i doživio ljubavnu tragediju, kada mu je, u sarajevskoj bolnici, iznenada, umrla djevojka Slavica. Bila je iz Travnika, nije imala ni punih dvadeset. On jedva da je bio stariji. Ružnjikav mladić, golemog nosa, autsajderskoga stasa i držanja, Toma Zdravković bio je stvoren za jednoga od onih marljivih i naivnih socijalističkih pregalaca, osuđenih na životnu skromnost i anonimnost. Fantastičan maneken loše socijalističke konfekcije: kada danas gledamo njegove fotografije iz šezdesetih i sedamdesetih, one nam djeluju ikonografski upečatljivije, dakle smješnije, od slika svih drugih pjevačica i pjevača. Možda je takva njegova pojava još više isticala tu rijetku vrstu pjevačkoga talenta: sav životni udes, ljubavne slomove i socijalnu tugu jedne po svemu kafanske zvijezde (namjerno ovog puta inzistiram na kafani, jer kavana sugerira neko urednije mjesto, s manje očaja), Toma Zdravković umio je suobraziti sa svojim glasom, tako da je bojom, melodičnošću i dramskim potencijalom taj glas djelovao kao sinemaskop, na čijem se platnu uvijek, što god pjevao, prikazuje jedan ljudski život i dovršena sudbina. Nimalo nije pretjerano reći kako je u svome glasu Toma imao ono što su imali Vladimir Visocki, Jacques Brel, Georges Brassens ili u kasnim danima Johnny Cash.

Hotel Bristol nije bio krajputaška kafančuga, ni pajzl na kraju grada. Finome mjestu, na koje zalazi cvijet građanstva jednoga proleterskoga, industrijskog grada, trebao je šlager pjevač, ali koji umije pjevati sevdalinke i starogradske pjesme, i koji prati što se pjeva po Francuskoj i Italiji. Nije Bristolu trebao nikakav džezist, a još manje seoski bećar i veseljak. Možda je to presudno utjecalo i na budući senzibilitet Tome Zdravkovića, njegovu neobičnu pjevačku karijeru i netipičnu diskografiju, na pjesme u kojima je, nekako prirodno, spojio šlagere šezdesetih, sevdalinku i srbijansku varošku pjesmu, francusku šansonu i vlastite kantautorske ambicije. Iz toga je, na kraju, nastala modelski najčišća kafanska pjesma, koja, na žalost, nije imala svojih nastavljača, jer ju je pregazila najezda orijentalizirane novokomponirane narodne muzike.

Toma Zdravković bio je jedno od velikih Jugotonovih otkrića s kraja šezdesetih. Tadašnji magovi iz Dubrave (teško je zamisliti, ali bilo je to vrijeme prije Siniše Škarice) namijenili su mu veliku festivalsku karijeru: na Beogradskom proleću 1969. pjevao je u alternaciji s Anom Štefok, zvali su ga na Splitski festival, a na festivalu sevdalinke na Ilidži te je godine osvojio senzacionalno drugo mjesto… Ali koliko god kao čovjek bio blage naravi, nije ga se moglo uklopiti, nego je nastavio pjevati mimo estradnih pravila i time činiti štetu svojoj karijeri. Ničega nasilnog i neprirodnog nije u tome bilo, samo što je on svojom pojavom i glasom spajao ono što je za druge bilo nespojivo: Himzu Polovinu i, recimo, Arsena Dedića ili Dragana Stojnića. Za jugoslavensku estradu svoga doba, kao i za bilo kakvu estradu, bile su to pjesme prejakog intenziteta, šansone koje su se prirodno mogle pjevati po balkanskim kafanama i koje će jednoga dana, kada Tome Zdravkovića više ne bude, obilježiti svijet balkanskih kafana, gdje god ih, po cijelome svijetu, od Požarevca do Gospića, od Frankfurta do Toronta, od Ljubljane do Pariza, bude bilo.

On je, početkom sedamdesetih, napisao i otpjevao vjerojatno najkarakterističniju, a valjda i najbolju, pjesmu balkanskih kafana “Što će mi život”. Namijenio ju je Silvani Armenulić, tragičnoj figuri toga doba, plavuši bujnih grudi, dobroga i čistog glasa, koja će ubrzo stradati u fatalnoj prometnoj nesreći, što će ovoj pjesmi i njezinom refrenu dodati još nečega čega je ionako u njoj bilo prekoviše. Tragika jednoga vremena jednako zna biti sadržana u velikom romanu ili, prije dvije tisuće godina, u antičkoj drami, kao i u nekome popularnom songu. Uostalom, nije li Bertolt Brecht upravo s tom mišlju pisao songove? Osim što se Silvanina i Tomina interpretacija razlikuju u rodu (Što će mi život bez tebe draga/dragi), važnija razlika je u glasu i u intonaciji. Vedrim, skoro optimističnim, kafanskim sopranom, Silvana je najavljivala vlastiti nestanak i uzašašće, dok je on pjevao mirnom, utišanom šansonjerskom manirom, kao da se nesreća prethodno već dogodila.

“Prokleta je ova nedelja” ili “Dotakao sam dno života” bile su valjda i najpoznatije njegove pjesme iz dugoga autobiografskog ciklusa, koji bi, povremeno, narušavale, namjenske ljubavne pjesme, obično s nekim ženskim imenom u naslovu. Nastupao je mnogo i često, ne trudeći se da stvara iluziju o svome zvjezdanom statusu. Jedini put kada sam ga, i to slučajno, gledao na koncertu, nastupio je u sali za vjenčanja zeničkoga hotela Metalurg, jedne ledene zimske noći, sedamdesetih, dok su magla i željezarski smog gušili grad. Bio sam dječak, nisam volio takvu muziku, neću je voljeti sve dok se zemlja u kojoj je svirana i pjevana ne uruši i ne nestane, ali me fascinirala lakoća s kojom je Toma Zdravković pjevao. Drugima bi poiskakale žile na vratu, dobro bi se preznojili, pucali bi im glasovi, svejedno jesu li pjevali zabavnjake ili narodnjake, ili su bili Smak i Bijelo dugme, a on je pjevao tako da se i ne umori. Sjećam se, imao je na sebi nekakav smiješni sako s velikim reverima i rešetkastim dezenom. Ljudi koji su sjedili za hotelskim stolovima, jeli, pili i slušali ga, imali su tužne izraze lica, i nisu pokušavali pjevati skupa s njim.

Bolovao je dugo, i umro 30. rujna 1991, u Beogradu. Vijest o tome objavile su sve novine u zaraćenoj zemlji, pa i one zagrebačke. Iako se Jugoslavija već bila raspala, samo što je raspad valjalo zacementirati sa što više prolivene krvi, još uvijek se smatrala važnom smrt jednoga pjevača. Dvadeset godina kasnije, kada su njegove pjesme na repertoaru svih hrvatskih kafanskih orkestara – naravno, čim dežurnih domoljuba nema u blizini – Toma Zdravković više nije netko koga bi se u Zagrebu bilo pristojno sjećati. Ili bi, možda, bilo prikladno reći da je Toma bio nekakav narodnjak, a kako čitamo na patriotskom bilbordu, u središtu metropole, preko puta Muzeja za suvremenu umjetnost, tu se narodnjaci ne emitiraju čak ni na radiju koji se zove Narodni.

Toma Zdravković se o svoje slušatelje u ona prljava vremena ničim nije ogriješio, premda je imao jasne političke stavove. Napisao je i pjesmu, koju nikada nije snimio, pod naslovom “Ej, Stari, Stari”. A u jednom intervjuu je, u najnezgodnije doba za te stvari, pripovijedao kako je 1981. imao koncert na Kosovu, čini mi se u Peći, i da je tamo došao pun predrasuda. Dočekala ga je puna dvorana, ljudi su pjevali s njim, i patili su s njim, a on je, kaže, razmišljao: pa nije moguće da su sve ovo Srbi. Poslije su došli neki mladići da traže autograme i da se slikaju s njim. Toma tad nije izdržao, nego ih je upitao znaju li, je li na koncertu, možda, bilo i Albanaca. Jedan se mladić nasmijao, pa okružio rukom i rekao: Svi smo mi Albanci! Bilo je to, čini mi se, one ružne 1989, u vrijeme kada je Milošević držao govor na Gazimestanu, i kada su rudari Trepče odlučili da ne izlaze iz jame, sve dok im se ne prizna pravo da budu ljudi. Tiho i diskretno, u nekoj smiješnoj reviji s televizijskim programom u sredini, Toma Zdravković pokušao je ljudima objasniti što su to predrasude i kako se uz predrasude ljudski živi i umire.


Prenosimo sa stranice jergovic.com

Oglasi

Sinan

Piše: Edin Smailović

Ne znam ni sam kako smo došli na temu o Sinanovoj smrti, ali sam odlično zapamtio komentar prijatelja iz Mostara koji je ovih dana boravio u Bijelom Polju. Kaže da mu je od sijaseta manje-više sličnih tekstova o Sinanu Sakiću bilo mnogo zanimljivije čitati komentare ispod tih tekstova. Posebno mu se dopao jedan od komentara koji je glasio: ”Sinane zbog tebe nikada nisam uradio fasadu na kući”. Continue reading “Sinan”

Evo zašto je Kraftwerk najutjecajnija grupa svih vremena

Da li je Kraftwerk utjecajniji bend od Beatlesa? Teško je odlučiti se, iz očitih razloga. Beatlesi su bili briljantni, revolucionarni i iznimno utjecajni. Međutim, nakon samo sedam godina (doduše, genijalnog) rada i slave bend se potrošio i raspao. Kraftwerk, s druge strane, je još uvijek s nama i ide im odlično čak i u 47. godini postojanja. Imaju i novi album – zapravo osam novih uradaka, a idu i na prvu turneju po Britaniji nakon četrnaest godina.

Vratimo se u 1974. Kasni je studeni te godine i Kraftwerk je upravo objavio svoj četvrti album, Autobahn. Cijela A strana albuma sastoji se od naslovne numere, 22-minutne elektronske kompozicije o vožnji po njemačkim autocestama. Iako je u Njemačkoj prošao prilično nezapaženo, danas znamo da je Autobahn zauvijek promijenio popularnu glazbu dvadesetog stoljeća.

Nakon ‘prve revolucije’, kada bijelac Elvis Presley preuzima glazbu crne Amerike, Kraftwerk je potaknuo novu promjenu paradigme: bubnjeve i gitare zamjenjuju sintesajzerima i glazbenim strojevima.

Dugo vremena vjerovalo se da je Autobahn prvi čisto elektronski uradak u povijesti pop glazbe, ali to nije sasvim točno. Florian Schneider, jedan od osnivača grupe u ovoj pjesmi svira flautu, a ako slušate pažljivo možete čuti i malo gitare. Ipak, ovi Nijemci iz Düsseldorfa prokrčili su novi put, ka budućnosti u kojoj dominira elektronska glazba. Upravo ona budućnost koja je postala dominantno obilježje današnje glazbe.

Man machine

Kada se trominutna verzija Autobahna počela penjati na američkim top listama, bend je krenuo na svoju prvu turneju po SAD-u.  Koristili su iznimno zanimljiv plakat za reklamiranje svojih koncerata. Plakatom dominira retro-futuristička slika urbanog pejsaža koja snažno podsjeća na Fritz Langov ekspresionistički klasik Metropolis. Grupa je s ponosom predstavljena  na njemačkom jeziku kao “Kraftwerk – Die Mensch Maschine” (ljudi strojevi).

Ono što na prvi pogled izgleda kao najava njihovog albuma Mensch-Maschine (koji je objavljen kao Man Machine za englesko govorno područje) iz 1978. godine zapravo je dokaz da su od onog trenutka kada su evoluirali u pionire elektronske glazbe također imali osmišljen  sveobuhvatan estetski izraz, temeljen na umjetničkom konceptu čovjek-stroj. Korak po korak, album po album, Kraftwerk je konstruirao ono što se na njemačkom zove „Gesamtkunstwerk“ – cjelokupni umjetnički iskaz koji je najprije osmislio Richard Wagner u pokušaju da se svi aspekti umjetnosti kombiniraju u jednu novu vrstu fuzije.

Stoljeće nakon Wagnera Kraftwerk je odlučio uraditi isto to, što je osnivač grupe Ralf Hütter objasnio u razgovoru iz 2015. godine: „Potičemo iz kasnih 60-ih, sa umjetničke scene u Düsseldorfu i oduvijek smo bili kombinacija likovne umjetnosti, glazbe, zvuka, poezije… Naša glazba oduvijek je bila jedan živući performans“

Kako je Wagnerov Gesamtkunstwerk umjetnički ukrašen može se vidjeti na godišnjim festivalskim nastupima opernog ciklusa Ring des Nibelungen (Prsten Nibelunga) na Bayreuth Festspielhausu. Vizija koja je nadahnula Kraftwerkov futuristički uzbudljivi “živući performans” može se iskusiti u vodećim muzejima, opernim kućama i simfonijskim dvoranama širom svijeta, uključujući MoMA u New Yorku, londonski Tate Modern, Neue Nationalgallerie Berlin ili Burgtheater u Beču.

Kraftwerk_live

3D

Nakon što je Florian Schneider otišao iz grupe 2009., Hütter je Kraftwerk poveo na naizgled beskrajnu turneju na kojoj izvodi retrospektive njihovih albuma, od Autobahna do danas. Svaka večer posvećena je jednom od tih osam albuma, a nastupi su spektakularni. Zvuk je vrhunski, glasan i svjež, a najsuvremenija 3D tehnologija koristi se za vizualne efekte sinkronizirane s glazbom.

Članovi publike između ostalog vidjet će glazbene note kako izlaze iz radija tijekom Autobahna i naizgled idu im ravno u lice. Čut će i Trans Europa Express vlak dok tutnja po dvorani. Tijekom pjesme Tour de France biciklisti kao da jure lijevo i desno kroz auditorij.

Za to vrijeme 70-godišnji Hütter i ostala tri člana grupe su u svojim odorama i uglavnom stoje nepomično iza svojih uniformnih konzola koji izgledaju poput laboratorija, što gledateljima otežava da prepoznaju tko svira na kojem komadu opreme. Suprotno glasinama, Kraftwerk zaista svira uživo što se može vidjeti iz povremenih grešaka tijekom koncerta.

Članovi Kraftwerka njeguju svoj poznati minimalistički odnos spram scenskog nastupa. Doduše, dok izvode The Robots na sceni se pojavljuju četiri robotske lutke identične članovima benda. Ovakva fuzija zvuka i vizualnih elemenata  predstavlja u potpunosti razvijeno utjelovljenje koncepta čovjek-stroj koji je predstavljen još sredinom sedamdesetih.

Ulaznice za turneju po Velikoj Britaniji i Irskoj rasprodane su za nekoliko minuta. Za one bez ulaznice postoji utjeha u vidu box seta izdanog 26. svibnja. On obuhvaća sve albume od Autobahna do njihovog zadnjeg studijskog uratka Tour de France iz 2004. u live verzijama, snimljenih između 2012. i 2016. godine.

Ovo izdanje svojevrsni je izazov konceptu “izvorne verzije albuma”. Ovi živi snimci omogućuju nam da Kraftwerk i njihove revolucionarno inovativne pjesme slušamo na način na koji su oduvijek i trebale zvučati: kao suvremenu glazbu budućnosti. Novi box set također služi kao podsjetnik na to da dok su drugi bendovi, poput Beatlesa ili Rolling Stonesa, nesumnjivo ogromni u smislu prodaje nosača zvuka, oni su samo bolje radili ono što su i drugi radili u njihovo doba.

S druge strane, Kraftwerk je ustanovio sasvim novi način razmišljanja o tome kako popularna glazba treba zvučati da bi postala dominantna umjetnička forma 21. stoljeća. Ali da se razumijemo, Kraftwerk morate čuti i vidjeti na pozornici da biste se uvjerili da su bend koji zvuči najbolje na planeti.

Uwe Schütte

Izvor: The Conversation

Fotografija 1: Wikimedia

Fotografija 2: Wikimedia


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Suprotno očekivanjima, izgleda da je budućnost glazbene industrije ružičasta

Glazbena industrija već neko vrijeme posustaje, uspinje se i općenito pokušava se prilagoditi i uklopiti u novi, digitalizirani svijet. Velike promjene dogodile su se od kada se početkom ovoga stoljeća pojavio Napster. Glazbenici su se morali prilagoditi svijetu u kojem se prodaje drastično manje CDova. Što onda budućnost nosi za industriju i same glazbenike? Izgleda da se odgovori naziru i da su vijesti ipak dobre.

Glazbena industrija i glazbenici suočavaju se sa izazovom zvanim tehnologija. Ona se mijenja vrtoglavom brzinom i doista je teško snaći se i prilagoditi. Osim novih sprava tu su i nove platforme za distribuciju glazbe te novi glazbenici-poduzetnici koji stvari žele preuzeti u svoje ruke i komunicirati s publikom direktno, bez posrednika.

Ubrzani rast streaming servisa kao što su Spotify, Deezer, Apple Music, Google Play i drugi (kao i legalnih downloada) nesumnjivo je doprinio oporavku glazbene industrije i ponovnom optimizmu. U 2015. godini streaming i legalno downloadiranje bespovratno su premašili prodaju diskova. Milijuni slušatelja širom svijeta prešli su s ilegalnog skidanja MP3 pjesama na nove platforme. Iako su zarade na streaming servisima male (od, 0.006 do 0.0084 centa po preslušanoj pjesmi), barem za najveća glazbena imena one ipak znače veliku dobit. Primjera radi, procjenjuje se da je na vrhuncu popularnosti pjesme Uptown Funk njen autor Mark Ronson zarađivao oko stotinu tisuća dolara tjedno samo od streaminga.

Osim besplatnog servisa koji nudi većina streaming platformi i koji uključuje oglase koji prekidaju vaše slušanje, postoje i premium servisi koji podrazumijevaju mjesečnu pretplatu i nude slušanje glazbe bez oglasa, slušanje i kada niste spojeni na net, skidanje pjesama i neke ekskluzivne sadržaje. Spotify, naprimjer, razmišlja da određena izdanja privremeno ili stalno ograniči na svoje premium pretplatnike. Slušatelji koji su voljni plaćati pretplatu u zamjenu za određene privilegije nesumnjivo doprinose stabilnosti glazbene industrije. Analitičari financijskog giganta Morgan Stanley-a, Benjamin Swinburne i Ryan Fiftal, čak misle da će se premium servisi pokazati kao spasitelji glazbene industrije.

Iako gorenavedene audio platforme rastu velikom brzinom, najveći straming servis i dalje je Youtube. Problem s Youtubeom je ‘piraterija’ slušatelja koji neovlašteno postavljaju pjesme i tako ‘otimaju’ statistike zvaničnim kanalima muzičara i izdavača. U vezi toga prošle godine 1000 glazbenika, među njima Paul McCartney i Lady Gaga, uputilo je pismo europskim liderima i požalilo se da servisi poput Youtubea „na nepravedan način uzimaju od glazbene zajednice“.

Nadalje, važnost tehnologije za glazbenu industriju može se jasno vidjeti na primjeru pametnih telefona i tableta. Oni su iznimno važni jer veliki broj korisnika (u SAD-u nekih 90%) ima jednu od ovih sprava, a slušanje glazbe dok ste u pokretu (na putu u školu, na posao, dok se krećete po gradu itd.) postala je nešto sasvim normalno. Još jedan tehnološki iskorak koji pomaže glazbenoj industriji i glazbenicima su naravno društvene mreže. One omogućuju brzo dijeljenje glazbe i direktan kontakt s velikim brojem potencijalnih slušatelja.

Jedan od relativnih noviteta s kojim glazbena industrija ozbiljno računa i u koje ulaže novce su podcasti. Spotify i Google Play počeli su nuditi vlastite podcaste, Showstopper i City Soundtrack. Na ovaj način izdavači namjeravaju doprijeti do najzagriženijih slušatelja od kojih vjerojatno imaju i najveću zaradu. Ovo bi moglo dodatno ugroziti poziciju radija. Prije pojave brzog interneta radio je imao ključni utjecaj na slušatelje. Očekuje se da će radio i dalje imati ulogu u promoviranju glazbe ali dosta manju u odnosu na analognu prošlost.

Što onda u budućnosti očekuje glazbenike? Velika imena i dalje će prosperirati. Pitanje novih glazbenika i kako im omogućiti da dođu do publike jako je važno. Paradoksalno, čini se da upravo njima treba jaka glazbena industrija. Za nove glazbenike problem predstavlja kako se promovirati u moru novih izdanja. Da biste se probili ipak vam treba marketing izdavačkih kuća. Činjenica je da izdavači ulažu velike novce u otkrivanje i promoviranje novih talenata i tu leži obostrani interes. I naravno, osim što im treba marketing da njihova glazba dođe do slušatelja, jednom kada postanu popularni njihovi koncerti donosit će im dodatnu, možda veliku zaradu.

Za kraj treba reći da je David Bowie bio u pravu. Još 2002. u jednom intervjuu rekao je da će se „apsolutna transformacija svega što smo o glazbi ikada mislili dogoditi u narednih deset godina. Glazba će postati roba poput tekuće vode ili struje“. Ovakva formulacija možda zvuči pomalo okrutno, ali popularnost streaminga dovela je do rasta glazbene industrije od 7% u 2016. godini (ili za 1.1 milijardu dolara). To su doista impresivne brojke i veliki korak naprijed za industriju za koju se mislilo, a neki i dalje misle, da je na koljenima.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Foto: Economically Inclined

Mono zvuk kao novi trend?

Ako govorimo o glazbi i reprodukciji zvuka, je li moguće da nas novi trend vraća u prošlost – nešto što sasvim sigurno nismo očekivali? Kvaliteta zvuka česta je tema audiofila: npr. stalna sporenja o vinilu i njegovom ‘autentičnom’ zvuku u odnosu na digitalni audio (možda se sjećate debata oko MP3 datoteka i njihovog “reduciranog” zvuka). Međutim, nikada nije dovedeno u pitanje da je stereo zvuk bolji nego mono – sve dosad.

The Conversation piše da je prije par godina objavljena kompilacija The Beatles in Mono, a da će im se drugi najpoznatiji bend šezdesetih uskoro pridružiti sa The Rolling Stones in Mono. Ako se to pokaže komercijalno isplativim, sigurno će biti još mnogo sličnih projekata.

Zašto se mono zvuk vraća, barem u uskome krugu entuzijasta? Postoje navodno dva razloga: prvi se tiče miksanja zvuka (nijedan miks, što znači niti rezultat rada u studiju, ne može biti ponovljen), a u drugome se radi o razlikama u tome kako percepiramo stereo i mono, o homogenosti zvuka koji je dio jedne veće cjeline.

Dodatni razlozi koji se spominju su umanjena dominacija gitarskoga sola u stereo miksu te ozvučenje, “iskrenost” mono zvuka, rad koji je treba uložiti za kvalitetu zvuka i drugi. Jedna od najinteresantnjih opaski je preporuka da mono slušate na samo jednome zvučniku.

Je li u pitanju još jedan prolazni trend ili je ovo svojevrsni ‘povratak korjenima’, barem za okorjele audiofile?

Trideset godina Walk This Way

Ovih dana navršava se trideset godina otkako je objavljen singl Walk This Way, jedna od najutjecajnijih pjesama u povijesti popularne glazbe. Ove četiri minute uvele su hip-hop kao žanr na velika vrata te oživjele i produžile karijeru Aerosmitha.
Kako piše The Guardian, ideju za suradnju dva benda imao je danas legendarni producent Rick Rubin. Članovi Aerosmitha bili su skeptični (ovo je uostalom bio njihov singl deset godina ranije) ali su ipak otišli u studio u New York i zajedno s Run-DMC sve obavili za jedan dan.
Ne samo da je pjesma postala veliki hit – to je bio i video. Probijanjem zida između dva studija simbolički su srušene barijere između dva dotada prilično odvojena svijeta, rocka i hip-hopa. Na vrhuncu popularnosti, MTV je video emitirao dva puta na sat.
Aerosmith je nastavio karijeru koja traje do danas (navodno spremaju oproštajnu turneju za iduću godinu), dok Run-DMC nikada nije doživio isti uspjeh. Danas su jedno od legendarnih imena rane faze invazije hip-hopa.

Zašto je Dubioza kolektiv uspješnija od regionalne konkurencije

U čemu je ‘tajna’ uspjeha Dubioze kolektiv? Jesu li u pitanju samo talent i lako pamtljivi hitovi? Zasigurno nisu jedini regionalni bend koji je usviran, čiji članovi govore engleski i mogu pjevati na njemu. Zašto su onda jedini s ovih prostora koji ‘dobacuju’ puno dalje od regije i po tome su daleko ispred konkurencije, ako je uopće imaju? Continue reading “Zašto je Dubioza kolektiv uspješnija od regionalne konkurencije”