Ognjen Bašić ČudNoReĐe je od onih na koje se svima poznata PR fraza “glazbenik kojeg ne treba posebno predstavljati” nikako ne može primijeniti. Ne samo zato što je, kako kažu “najpoznatiji nepoznati glazbenik u državi“, pa ga eventualno brzo zaboravite jer se ne pojavljuje kontinuirano u medijima. Čak i da je “popularan”, “legendaran” ili “kultan” što (još) nije, i dalje bi ga svakim novim izdanjem trebalo posebno predstavljati, jer opis kojim ste ga prethodno predstavili vrlo vjerojatno neće vrijediti za sljedeće predstavljanje.
Jednom davno reporter sarajevske televizije obilazio je sela u samom korneru Bosne i Hercegovine, pa pod Kozarom zalutao u zabačeni neki zaselak na kraju kaljava puta. Dan-danas pamtim taj kadar, trošnu kolibu sred puste potkozarske visoravni, na samom kraju svega poznatog svijeta, i pred kolibom starca duboko uzorana lica. Jedina njegova veza s ostatkom čovječanstva prastari je mađarski tranzistor Orion, na kojemu, veli, nikad ne sluša vijesti. Njega politika ne zanima, on sluša samo muziku.
– Šta onda slušate, kakvu muziku? – pokroviteljski ga na koncu pita ljubopitljivi reporter. – Koju muziku najviše volite?
– Svaku – jednostavno na to odgovara starac. – Osim glazbe.
Ni trideset godina nakon smrti utjecaj Milesa Davisa ne jenjava. Davis je definirao zvuk modernog jazza kao nitko drugi, posebice na način na koji je u njega integrirao električnu instrumentaciju iz rocka, funka i soula. Radi se o jednom od najutjecajnijih glazbenika dvadesetog stoljeća, bez obzira na žanr.
Jedan od načina na koji se ova tvrdnja može opravdati je kako često suvremeni glazbenici posuđuju uzorke njegovih kompozicija (sample, op.prev.). Davisa se može čuti kako daje opuštenu pratnju energičnom, naglašenom repanju Trademark Da Skydivera na pjesmi Super Sticky. Ako poslušate pjesmu, nakon baršunastih tonova tenor saksofona Johna Coltranea čut ćete i prepoznatljivi, tužni jauk Davisove prigušene trube iz pjesme Flamenco Sketches. Ovo je inače jedna od najpoznatijih pjesama s albuma Kind of Blue (1959), najprodavanijeg jazz album svih vremena.
Novi ljetni hit, singl “Izgradili smo most” kojeg izvode “Suzi Wolf & Orkestar Ante Manzonija”, pjesma je koja retro zvukom evocira sjećanja na brojna ljetovanja na jadranskoj obali sredinom prošlog stoljeća. To je ujedno poslužilo kao inspiracija za izradu videospota. Spot za pjesmu je snimio i montirao glazbenik i multimedijalni umjetnik Dinko Čvorić – Doringo.
Uvijek nam je drago prezentirati i promovirati nove glazbene projekte, pogotovo u ovim teškim vremenima, koja vjerojatno neke inspiriraju, ali koja sigurno iziskuju i dodatne napore, logističke i druge.
Prije pedeset godina napustio nas je Jimi Hendrix. Genijalni rock i blues gitarist, čovjek koji je zauvijek promijenio percepciju što električna gitara jeste i što može biti, te jedan od najutjecajnijih muzičara ikada.
Suviše neobičan za Ameriku, uspjeh je pronašao najprije u Londonu. Odatle je pokorio svijet i u malo više od tri godine ostavio neizbrisiv trag.
Sve što je radio bilo je inovativno, a njegovi živi nastupi su legendarni. Onaj na Woodstocku, posebno verzija američke himne (u kojoj oponaša zvuk rafalne paljbe i let helikoptera, kao protest zbog rata u Vijetnamu) jedan je od najboljih uopće. Zapravo svaki je koncert svjedočio o nesvakidašnjem talentu.
Hendrix je muzičar za vječnost, neovisan o trendovima, virtuoz od kojeg mogu učiti bezbrojne buduće generacije.
Dječak sjedi u sobi. Izolacijsko je doba. Ali ne ovo današnje, pandemijsko. Početak je devedesetih. Vremenska granica između analogne i digitalne ere sve je tanja. Jedna država upravo nestaje s geopolitičke pozornice. Izvana se čuju neobični zvukovi kakve je dosad registrirao samo u ratnim filmovima. Ali dječak ne mari previše. Fascinira ga jedan drugi zvuk. To je zvuk vinila koji reproducira Philipsov gramofon. Longplejka se rotira, igla klizi po glatkoj površini vinila, zvuk se razlaže na melodijske i ritmičke tonove. Soba vibrira. Dječak još uvijek ne može pojmiti šta je to estetski doživljaj. Ali osjeća, živo osjeća, da ga prožima nešto lijepo i moćno. Nastavi čitati “Zvučni zapisi iz karantenskog podzemlja”→
Da li je Kraftwerk utjecajniji bend od Beatlesa? Teško je odlučiti se, iz očitih razloga. Beatlesi su bili briljantni, revolucionarni i iznimno utjecajni. Međutim, nakon samo sedam godina (doduše, genijalnog) rada i slave bend se potrošio i raspao. Kraftwerk, s druge strane, je još uvijek s nama i ide im odlično čak i u 47. godini postojanja. Imaju i novi album – zapravo osam novih uradaka, a idu i na prvu turneju po Britaniji nakon četrnaest godina.
Vratimo se u 1974. Kasni je studeni te godine i Kraftwerk je upravo objavio svoj četvrti album, Autobahn. Cijela A strana albuma sastoji se od naslovne numere, 22-minutne elektronske kompozicije o vožnji po njemačkim autocestama. Iako je u Njemačkoj prošao prilično nezapaženo, danas znamo da je Autobahn zauvijek promijenio popularnu glazbu dvadesetog stoljeća.
Nakon ‘prve revolucije’, kada bijelac Elvis Presley preuzima glazbu crne Amerike, Kraftwerk je potaknuo novu promjenu paradigme: bubnjeve i gitare zamjenjuju sintesajzerima i glazbenim strojevima.
Dugo vremena vjerovalo se da je Autobahn prvi čisto elektronski uradak u povijesti pop glazbe, ali to nije sasvim točno. Florian Schneider, jedan od osnivača grupe u ovoj pjesmi svira flautu, a ako slušate pažljivo možete čuti i malo gitare. Ipak, ovi Nijemci iz Düsseldorfa prokrčili su novi put, ka budućnosti u kojoj dominira elektronska glazba. Upravo ona budućnost koja je postala dominantno obilježje današnje glazbe.
Man machine
Kada se trominutna verzija Autobahna počela penjati na američkim top listama, bend je krenuo na svoju prvu turneju po SAD-u. Koristili su iznimno zanimljiv plakat za reklamiranje svojih koncerata. Plakatom dominira retro-futuristička slika urbanog pejsaža koja snažno podsjeća na Fritz Langov ekspresionistički klasik Metropolis. Grupa je s ponosom predstavljena na njemačkom jeziku kao “Kraftwerk – Die Mensch Maschine” (ljudi strojevi).
Ono što na prvi pogled izgleda kao najava njihovog albuma Mensch-Maschine (koji je objavljen kao Man Machine za englesko govorno područje) iz 1978. godine zapravo je dokaz da su od onog trenutka kada su evoluirali u pionire elektronske glazbe također imali osmišljen sveobuhvatan estetski izraz, temeljen na umjetničkom konceptu čovjek-stroj. Korak po korak, album po album, Kraftwerk je konstruirao ono što se na njemačkom zove „Gesamtkunstwerk“ – cjelokupni umjetnički iskaz koji je najprije osmislio Richard Wagner u pokušaju da se svi aspekti umjetnosti kombiniraju u jednu novu vrstu fuzije.
Stoljeće nakon Wagnera Kraftwerk je odlučio uraditi isto to, što je osnivač grupe Ralf Hütter objasnio u razgovoru iz 2015. godine: „Potičemo iz kasnih 60-ih, sa umjetničke scene u Düsseldorfu i oduvijek smo bili kombinacija likovne umjetnosti, glazbe, zvuka, poezije… Naša glazba oduvijek je bila jedan živući performans“
Kako je Wagnerov Gesamtkunstwerk umjetnički ukrašen može se vidjeti na godišnjim festivalskim nastupima opernog ciklusa Ring des Nibelungen (Prsten Nibelunga) na Bayreuth Festspielhausu. Vizija koja je nadahnula Kraftwerkov futuristički uzbudljivi “živući performans” može se iskusiti u vodećim muzejima, opernim kućama i simfonijskim dvoranama širom svijeta, uključujući MoMA u New Yorku, londonski Tate Modern, Neue Nationalgallerie Berlin ili Burgtheater u Beču.
3D
Nakon što je Florian Schneider otišao iz grupe 2009., Hütter je Kraftwerk poveo na naizgled beskrajnu turneju na kojoj izvodi retrospektive njihovih albuma, od Autobahna do danas. Svaka večer posvećena je jednom od tih osam albuma, a nastupi su spektakularni. Zvuk je vrhunski, glasan i svjež, a najsuvremenija 3D tehnologija koristi se za vizualne efekte sinkronizirane s glazbom.
Članovi publike između ostalog vidjet će glazbene note kako izlaze iz radija tijekom Autobahna i naizgled idu im ravno u lice. Čut će i Trans Europa Express vlak dok tutnja po dvorani. Tijekom pjesme Tour de France biciklisti kao da jure lijevo i desno kroz auditorij.
Za to vrijeme 70-godišnji Hütter i ostala tri člana grupe su u svojim odorama i uglavnom stoje nepomično iza svojih uniformnih konzola koji izgledaju poput laboratorija, što gledateljima otežava da prepoznaju tko svira na kojem komadu opreme. Suprotno glasinama, Kraftwerk zaista svira uživo što se može vidjeti iz povremenih grešaka tijekom koncerta.
Članovi Kraftwerka njeguju svoj poznati minimalistički odnos spram scenskog nastupa. Doduše, dok izvode The Robots na sceni se pojavljuju četiri robotske lutke identične članovima benda. Ovakva fuzija zvuka i vizualnih elemenata predstavlja u potpunosti razvijeno utjelovljenje koncepta čovjek-stroj koji je predstavljen još sredinom sedamdesetih.
Ulaznice za turneju po Velikoj Britaniji i Irskoj rasprodane su za nekoliko minuta. Za one bez ulaznice postoji utjeha u vidu box seta izdanog 26. svibnja. On obuhvaća sve albume od Autobahna do njihovog zadnjeg studijskog uratka Tour de France iz 2004. u live verzijama, snimljenih između 2012. i 2016. godine.
Ovo izdanje svojevrsni je izazov konceptu “izvorne verzije albuma”. Ovi živi snimci omogućuju nam da Kraftwerk i njihove revolucionarno inovativne pjesme slušamo na način na koji su oduvijek i trebale zvučati: kao suvremenu glazbu budućnosti. Novi box set također služi kao podsjetnik na to da dok su drugi bendovi, poput Beatlesa ili Rolling Stonesa, nesumnjivo ogromni u smislu prodaje nosača zvuka, oni su samo bolje radili ono što su i drugi radili u njihovo doba.
S druge strane, Kraftwerk je ustanovio sasvim novi način razmišljanja o tome kako popularna glazba treba zvučati da bi postala dominantna umjetnička forma 21. stoljeća. Ali da se razumijemo, Kraftwerk morate čuti i vidjeti na pozornici da biste se uvjerili da su bend koji zvuči najbolje na planeti.
Glazbena industrija već neko vrijeme posustaje, uspinje se i općenito pokušava se prilagoditi i uklopiti u novi, digitalizirani svijet. Velike promjene dogodile su se od kada se početkom ovoga stoljeća pojavio Napster. Glazbenici su se morali prilagoditi svijetu u kojem se prodaje drastično manje CDova. Što onda budućnost nosi za industriju i same glazbenike? Izgleda da se odgovori naziru i da su vijesti ipak dobre.
Glazbena industrija i glazbenici suočavaju se sa izazovom zvanim tehnologija. Ona se mijenja vrtoglavom brzinom i doista je teško snaći se i prilagoditi. Osim novih sprava tu su i nove platforme za distribuciju glazbe te novi glazbenici-poduzetnici koji stvari žele preuzeti u svoje ruke i komunicirati s publikom direktno, bez posrednika.
Ubrzani rast streaming servisa kao što su Spotify, Deezer, Apple Music, Google Play i drugi (kao i legalnih downloada) nesumnjivo je doprinio oporavku glazbene industrije i ponovnom optimizmu. U 2015. godini streaming i legalno downloadiranje bespovratno su premašili prodaju diskova. Milijuni slušatelja širom svijeta prešli su s ilegalnog skidanja MP3 pjesama na nove platforme. Iako su zarade na streaming servisima male (od, 0.006 do 0.0084 centa po preslušanoj pjesmi), barem za najveća glazbena imena one ipak znače veliku dobit. Primjera radi, procjenjuje se da je na vrhuncu popularnosti pjesme Uptown Funk njen autor Mark Ronson zarađivao oko stotinu tisuća dolara tjedno samo od streaminga.
Osim besplatnog servisa koji nudi većina streaming platformi i koji uključuje oglase koji prekidaju vaše slušanje, postoje i premium servisi koji podrazumijevaju mjesečnu pretplatu i nude slušanje glazbe bez oglasa, slušanje i kada niste spojeni na net, skidanje pjesama i neke ekskluzivne sadržaje. Spotify, naprimjer, razmišlja da određena izdanja privremeno ili stalno ograniči na svoje premium pretplatnike. Slušatelji koji su voljni plaćati pretplatu u zamjenu za određene privilegije nesumnjivo doprinose stabilnosti glazbene industrije. Analitičari financijskog giganta Morgan Stanley-a, Benjamin Swinburne i Ryan Fiftal, čak misle da će se premium servisi pokazati kao spasitelji glazbene industrije.
Iako gorenavedene audio platforme rastu velikom brzinom, najveći straming servis i dalje je Youtube. Problem s Youtubeom je ‘piraterija’ slušatelja koji neovlašteno postavljaju pjesme i tako ‘otimaju’ statistike zvaničnim kanalima muzičara i izdavača. U vezi toga prošle godine 1000 glazbenika, među njima Paul McCartney i Lady Gaga, uputilo je pismo europskim liderima i požalilo se da servisi poput Youtubea „na nepravedan način uzimaju od glazbene zajednice“.
Nadalje, važnost tehnologije za glazbenu industriju može se jasno vidjeti na primjeru pametnih telefona i tableta. Oni su iznimno važni jer veliki broj korisnika (u SAD-u nekih 90%) ima jednu od ovih sprava, a slušanje glazbe dok ste u pokretu (na putu u školu, na posao, dok se krećete po gradu itd.) postala je nešto sasvim normalno. Još jedan tehnološki iskorak koji pomaže glazbenoj industriji i glazbenicima su naravno društvene mreže. One omogućuju brzo dijeljenje glazbe i direktan kontakt s velikim brojem potencijalnih slušatelja.
Jedan od relativnih noviteta s kojim glazbena industrija ozbiljno računa i u koje ulaže novce su podcasti. Spotify i Google Play počeli su nuditi vlastite podcaste, Showstopper i City Soundtrack. Na ovaj način izdavači namjeravaju doprijeti do najzagriženijih slušatelja od kojih vjerojatno imaju i najveću zaradu. Ovo bi moglo dodatno ugroziti poziciju radija. Prije pojave brzog interneta radio je imao ključni utjecaj na slušatelje. Očekuje se da će radio i dalje imati ulogu u promoviranju glazbe ali dosta manju u odnosu na analognu prošlost.
Što onda u budućnosti očekuje glazbenike? Velika imena i dalje će prosperirati. Pitanje novih glazbenika i kako im omogućiti da dođu do publike jako je važno. Paradoksalno, čini se da upravo njima treba jaka glazbena industrija. Za nove glazbenike problem predstavlja kako se promovirati u moru novih izdanja. Da biste se probili ipak vam treba marketing izdavačkih kuća. Činjenica je da izdavači ulažu velike novce u otkrivanje i promoviranje novih talenata i tu leži obostrani interes. I naravno, osim što im treba marketing da njihova glazba dođe do slušatelja, jednom kada postanu popularni njihovi koncerti donosit će im dodatnu, možda veliku zaradu.
Za kraj treba reći da je David Bowie bio u pravu. Još 2002. u jednom intervjuu rekao je da će se „apsolutna transformacija svega što smo o glazbi ikada mislili dogoditi u narednih deset godina. Glazba će postati roba poput tekuće vode ili struje“. Ovakva formulacija možda zvuči pomalo okrutno, ali popularnost streaminga dovela je do rasta glazbene industrije od 7% u 2016. godini (ili za 1.1 milijardu dolara). To su doista impresivne brojke i veliki korak naprijed za industriju za koju se mislilo, a neki i dalje misle, da je na koljenima.
Ako govorimo o glazbi i reprodukciji zvuka, je li moguće da nas novi trend vraća u prošlost – nešto što sasvim sigurno nismo očekivali? Kvaliteta zvuka česta je tema audiofila: npr. stalna sporenja o vinilu i njegovom ‘autentičnom’ zvuku u odnosu na digitalni audio (možda se sjećate debata oko MP3 datoteka i njihovog “reduciranog” zvuka). Međutim, nikada nije dovedeno u pitanje da je stereo zvuk bolji nego mono – sve dosad.
The Conversation piše da je prije par godina objavljena kompilacija The Beatles in Mono, a da će im se drugi najpoznatiji bend šezdesetih uskoro pridružiti sa The Rolling Stones in Mono. Ako se to pokaže komercijalno isplativim, sigurno će biti još mnogo sličnih projekata.
Zašto se mono zvuk vraća, barem u uskome krugu entuzijasta? Postoje navodno dva razloga: prvi se tiče miksanja zvuka (nijedan miks, što znači niti rezultat rada u studiju, ne može biti ponovljen), a u drugome se radi o razlikama u tome kako percepiramo stereo i mono, o homogenosti zvuka koji je dio jedne veće cjeline.
Dodatni razlozi koji se spominju su umanjena dominacija gitarskoga sola u stereo miksu te ozvučenje, “iskrenost” mono zvuka, rad koji je treba uložiti za kvalitetu zvuka i drugi. Jedna od najinteresantnjih opaski je preporuka da mono slušate na samo jednome zvučniku.
Je li u pitanju još jedan prolazni trend ili je ovo svojevrsni ‘povratak korjenima’, barem za okorjele audiofile?
Ovih dana navršava se trideset godina otkako je objavljen singl Walk This Way, jedna od najutjecajnijih pjesama u povijesti popularne glazbe. Ove četiri minute uvele su hip-hop kao žanr na velika vrata te oživjele i produžile karijeru Aerosmitha.
Kako piše The Guardian, ideju za suradnju dva benda imao je danas legendarni producent Rick Rubin. Članovi Aerosmitha bili su skeptični (ovo je uostalom bio njihov singl deset godina ranije) ali su ipak otišli u studio u New York i zajedno s Run-DMC sve obavili za jedan dan.
Ne samo da je pjesma postala veliki hit – to je bio i video. Probijanjem zida između dva studija simbolički su srušene barijere između dva dotada prilično odvojena svijeta, rocka i hip-hopa. Na vrhuncu popularnosti, MTV je video emitirao dva puta na sat.
Aerosmith je nastavio karijeru koja traje do danas (navodno spremaju oproštajnu turneju za iduću godinu), dok Run-DMC nikada nije doživio isti uspjeh. Danas su jedno od legendarnih imena rane faze invazije hip-hopa.
U čemu je ‘tajna’ uspjeha Dubioze kolektiv? Jesu li u pitanju samo talent i lako pamtljivi hitovi? Zasigurno nisu jedini regionalni bend koji je usviran, čiji članovi govore engleski i mogu pjevati na njemu. Zašto su onda jedini s ovih prostora koji ‘dobacuju’ puno dalje od regije i po tome su daleko ispred konkurencije, ako je uopće imaju? Nastavi čitati “Zašto je Dubioza kolektiv uspješnija od regionalne konkurencije”→
digitalnademokracija.com 