Erdogan kao majstor podjela: bijeli i crni Turci

Turska ulazi u razdoblje teške referendumske kampanje. Na referendumu koji će se održati 16. travnja građani će se opredjeliti za ili protiv novog, predsjedničkog sustava koji predjedniku daje znatno veće ovlasti. Predsjednik Erdogan izjavio je da na referendum treba gledati kao na svojevrsni ‘odgovor’ na prošlogodišnji pokušaj državnog udara, i da oni koji na referendumu kažu ‘ne’ time sebe svrstavaju među pristaše udara od 15. srpnja 2016.

Nakon ove njegove izjave protivnici referendumskih promjena optužili su Erdogana da polarizira narod u Turskoj. Erdogan međutim ne samo da to ne vidi kao nešto loše; dapače, polarizacija je postala najvažnija strategija njegove politike. Erdoganova strategija podjela uvjetovana je kako poviješću njegove Stranke pravde i razvoja (AKP), tako i načinom na koji se ta strategija doživljava u javnosti.

Erdoganove pristaše govore o tri glavna razloga za njegovu osobnu popularnost i i popularnost njegove AKP stranke. Prvi razlog je socijalne prirode. Erdogana se percipira kao čovjeka iz naroda, predstavnika niže i niže srednje klase, onih ljudi koji su se osjećali zanemarenim od strane njegovih prethodnika. “Stvar je u tome da prije Erdogana predsjednici nisu cijenili obične ljude” rekao je čovjek koji se zove Ismail dok je mahao zastavom AKP-a. “Ali Erdoganu je stalo do njih. To je glavna stvar. Mi ga vidimo kao jednog od nas. ” Ovako je izvještavao The Guardian nakon pokušaja državnog udara 2016. Građani nižih staleža podržali su Erdogana jer misle da je on netko poput njihovih očeva, braće ili bliskih prijatelja. Erdogan svoj diskurs i govore podešava za obraćanje nižim staležima s cilljem da pridobije njihovu potporu i vrlo je uspješan u tome. Ono što je presudno u Erdoganovom mitologiziranju nižih klasa je podjela na ‘bijele i ‘crne’ Turke. Bijele Turke se povezuje s urbanim kozmopolitskim identitetom, modernim feminizmom i sekularizmom, dok crni Turci predstavljaju tradiciju, konzervativizam i dolaze iz reda nižih klasa. Jedan od lokalnih kolumnista, Burak Bekdil tvrdi da je Erdoganov uspjeh zapravo priča o pobjedi crnih nad bijelim Turcima i to ilustrira anegdotom o jednom od Erdoganovih ‘navijača’:

… Vidio sam jednog od mnogih dječaka koji prodaju maramice kako sjedi na skuteru, pretvarajući se da ga vozi. Morao sam kupiti nekoliko paketića maramica da bi ga nagovorio da napusti sjedalo i da razgovaramo. Počeli smo govoriti o motorima i skuterima ali brzo smo prešli na ‘političke teme’, ja i moj novi, devetogodišnji prijatelj. Razgovor je tekao ovako:

„Koliko zarađuješ?“

„Ovisi. Ponekad 5 lira na dan, ponekad čak i 25!“

„Dobro, ali ne možeš prodavati papirne ubruse cijeli život. Imaš li planova za budućnost?“

„Imam, abi. Borit ću se protiv nevjernika poput tebe i pridružiti se stranci stričeka Tayyip-a“.

„Nevjernika poput mene?“

„Da abi, vidio sam da si pio vino u baru …“

Jednoga dana, dječak je dodao, on bi volio postao zastupnik u parlamentu. Zaželio sam mu puno sreće. Pitao sam ga što mu radi otac.

„ Bez posla, abi.“

„Imaš li braće i sestara?“

„Ima nas 12!“

„No, a zašto tako voliš svog ‘stričeka Tayyipa’?“

„On je dobar musliman i poslao nam je hranu, igračke i druge stvari.“

„A zašto želiš postati zastupnik?“

„Zato što su bogati i moćni, i bolje ću se moći boriti protiv nevjernika.“

„Nevjernika poput mene?“

„Poput tebe, abi.“

Bekdilovo prisjećanje na ovaj događaj potrebno je da bi se razumjela Erdoganova strategija podjela kao i njegova popularnost među nižim staležima. Kako tvrde neki eksperti za društvene znanosti, vođe koje upravljaju autoritarnim režimima državni novac trebaju preraspodijeliti tako da zadrže svoje pristaše, a trebaju ih platiti tek toliko koliko je dovoljno da ih ovi nastave slijediti i podržavati. Međutim, Bekdilova anegdota s dječakom govori nešto sasvim drugo. Naime, iako je u Turskoj došlo do porasta broja siromašnih ljudi iz nižih klasa oni i dalje podržavaju Erdoganov režim. Glavni razlog je Erdoganovo populistička vladavina, sa svojim metaforama o nižim klasama i uvijek korisnoj dihotomiji – bijeli protiv crnih Turaka.

Erdogan rabi pojam ‘zenci‘ (crni Turci) u većini svojih govora i naglašava da je ponosan što je zenci poput mnogih građana niže klase. Nakon što je njegova AKP stranka osvojila drugi mandat Erdogan je počeo za manje obrazovane građane govoriti da su ‘crni Turci ‘ poput njega. U ovoj usporedbi, bijeli Turci su dobro obrazovani, prosperitetni Kemalisti, elite čiji su stavovi slični (nekim) idejama osnivača moderne Turske Ataturka. Bijeli Turci često se povezuju s državnim aparatom i vojskom. Crni Turci su oni koje bijeli Turci preziru kao nisko obrazovane, niže klase. Za njih oni su seljaci iz Anadolije ili nekog drugog ruralnog područja, ljudi koji još nisu u stanju rješiti se svojih seljačkih korjena. Nakon prosvjeda u Gezi parku 2013. (koji su počeli kao prosvjedi protiv urbanog razvoja u Istanbulu, a pretvorili su u prosvjede za slobodu štampe i sekularizam. Op. prev.), a za koje Erdogan tvrdi da su bili isforsirani od strane bijelih elita, o njima je počeo ovako govoriti:

“Oni misle da mi ne razumijemo politiku. Po njima mi ne razumijemo umjetnost, kazalište, kino ili poeziju. Misle da ne razumijemo estetiku i arhitekturu. Da smo neobrazovani, neznalice, niža klasa koja mora biti zadovoljna s onim što joj se daje. Da smo potrebiti; jednom rječju, da smo gomila crnaca”.

U Erdoganovoj klasifikaciji, ljudi koji žive u Anadoliji su u potpunosti crni Turci zato što su bili pod pritiskom kemalističke elite tijekom ranog razdoblja turske republike. Bijeli Turci (kemalističke elite) uvijek su im se rugali zbog njihovog neobrazovanja i konzervativizma. Zanimljiva ilustracija za razumijevanje ovog fenomena su Erdoganovi sastanci s tzv. mukhtarima (seoskim vođama). Od siječnja 2015. godine predsjednik Erdogan svaki mjesec održava sastanke s mukhtarima, koje poziva u grupama i drži im govore u svojoj predsjedničkoj palači u Ankari. Na prvom sastanku im je rekao sljedeće:

“Oni su se izrugivali meni i mojoj braći mukhtarima. Govorili su ‘ovaj ne može biti niti mukhtar’. Ali, ova nacija me izabrala za zamjenika premijera, potom premijera, a onda me uzdigla do ureda predsjednika kao prvog izravno izabranog Predsjednika Republike Turske.“

Erdoganova mitologizacija nižih klasa pomogla mu je učvrstiti svoju poziciju i podijeliti birače u Turskoj, osobito nakon 2011. Niže klase stanovništva daleko su brojnije od elita i Erdogan je itekako svjestan te činjenice. Kada se obraća svojim biračima on koristi konzervativni, tradicionalni diskurs u namjeri da zadrži njihovu odanost. Moje mišljenje je da će strategija podjela u turskome društvu koju je Erdogan koristio za vrijeme zadnje predizborne kampanje i ovaj puta biti odlučujuća, na referendumu 16. travnja.

Caglar Ezikoglu, Open Democracy


Foto: Tiempo.hn

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s