Jeftini populizam Miroslava Škore

Miroslav Škoro, pjevač i poduzetnik, najavio je kandidaturu za predsjednika Hrvatske. Objavio je video u kojem je naveo svoje razloge. Continue reading “Jeftini populizam Miroslava Škore”

Oglasi

Najvažniji izbori dosad: Može li EU preživjeti nacional-populizam?

Piše: Petar Vidov

Na trgu pred Europskim parlamentom u Briselu postavljen je niz plakata sa sloganima koji bi trebali podsjetiti birače zašto je Europska unija važna. Poruka je da su problemi poput klimatskih promjena, masovnih migracija, digitalne sigurnosti i terorizma globalne ugroze, kojima se nijedna pojedinačna članica EU ne može sama oduprijeti. Posebno je dramatičan prvi slogan u tom nizu: „zato što svijet neće čekati iduću priliku“. Continue reading “Najvažniji izbori dosad: Može li EU preživjeti nacional-populizam?”

Tako se sramoti Hrvatska

Piše: Tomislav Jakić

Predsjednica mirno tvrdi kako je Hrvatska, a to znači i Jugoslavija, bila, držite se čvrsto, na drugoj strani Željezne zavjese, sa svim drugim zemljama tzv. istočnog bloka. A to je, nema drugoga izraza kojim se takva tvrdnja može opisati, notorna laž Continue reading “Tako se sramoti Hrvatska”

Trump, Brexit, a i Katalonija…

Piše: Tarik Haverić

„Šta je gore, Trump ili Brexit?“ – to je pitanje koje ljevičari često postavljaju Garyju Youngeu otkako se ovaj kolumnist Guardiana vratio u Britaniju nakon 12 godina provedenih u Sjedinjenim Američkim Državama. Nedavno je on, u istoimenom tekstu za The Nation (koji je kod nas preveden na nezamjenjivom Peščaniku), pokušao da na to pitanje i odgovori. Prihvatajući perspektivu prema kojoj „ni jedno ni drugo ne mogu donijeti ništa dobro“, Gary Younge objašnjava zašto između to dvoje postoje, prema njegovom mišljenju, važne razlike: Continue reading “Trump, Brexit, a i Katalonija…”

Radikalna desnica, migracije i budućnost Europske unije

Piše: Terri E. Givens

Početni uspjeh radikalne desnce sredinom 1980-ih, poput francuskog Nacionalnog fronta (Front National), podudara se sa zabrinutošću o migracijskim tokovima diljem Europe. Iako je era gastarbeitera završila sredinom 1970-ih migracije su se se nastavile, uglavnom kroz spajanje obitelji.

Stranke radikalne desnice su 1980-ih 1990-ih privlačile birače koji su se osjećali ugroženi ekonomskom modernizacijom i globalizacijom. Ove stranke krivile su migrante za rastuću nezaposlenost, kao i širile strahove da novi migranti predstavljaju prijetnju kulturnoj homogenosti. Istraživanje u mojoj knjizi Glasanje za radikalnu desnicu u zapadnoj Europi pokazalo je da su glasači radikalne desnice bili uglavnom muškarci, zabrinuti zbog nezaposlenosti i nestanka radnih mjesta u proizvodnji.

Radeći istraživanja pred kraj ovog razdoblja, redovito mi je govoreno da su ove stranke kratkotrajni fenomen koji će nestati nakon sljedećih izbora. Posljednja dva desetljeća pokazala su ne samo da te stranke opstaju nego da sada redovito sudjeluju u nacionalnim vladama, bilo kao dio vladajuće koalicije kao u Austriji ili kao podrška manjinskoj vladi što je to bio slučaj u Danskoj od 2001. do 2011. Alternativa za Njemačku (AfD) prvi je put ušla u njemački savezni parlament 2017. godine.

Nedavna istraživanja pokazuju da su migracije najveća briga za većinu glasača u EU. Kako se bliže izbori za za Europski parlament (u svibnju) važno je razumjeti veze između glasanja za radikalnu desnicu i migracija. Moja studija o radikalnoj desnici, napisana devedesetih godina, jasno je pokazala da mnogi birači smatraju izbore za Europski parlament načinom da se registrira njihovo nezadovoljstvo najvećim strankama.

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) procjenjuje da se broj dolazaka u Europu smanjio s preko 390000 u 2016. na 144000 u 2018. Iako je broj migranata i izbjeglica opao u posljednje dvije godine, migracije su i dalje visoko na listi prioriteta glasača i stranaka. To smo mogli vidjeti prilikom podjela između CDU-a Angele Merkel i bavarske sestrinske CSU prošlog ljeta. Iako je vlada Angele Merkel preživjela, njen autoritet je poljuljan i odstupila je s dužnosti vođe stranke (ostala je kancelarka).

Mnoge stranke radikalne desnice bilježe bolje rezultate na izborima za Europski parlament nego na nacionalnim izborima. Na primjer, Marine Le Pen i njena stranka (sada pod imenom Rassemblement national) osvojili su samo tri zastupnička mjesta na izborima 2009. Međutim, 2014. dobili su 24 zastupnika. Taj broj bi mogao narasti 2019. s obzirom na nisku razinu popularnosti predsjednika Macrona (iako se ona povećala kao odgovor na njegove ustupke pokretu “žuti prsluci” krajem prošle godine). Ista anketa pokazala je da se Le Penova antimigrantska stranka “profilirala kao ona koja najbolje predstavlja glavnu opoziciju vladi”.

Izbori za Europski parlament mogu se činiti kao referendum o unutarnjoj politici, ali su i pokazatelji trendova diljem Europe. Na izborima 2009. mnoge radikalne desne stranke uvidjele su da njihovi rezultati rastu. Britanska nacionalna stranka osvojila je dva mjesta, svoje prve zastupnike u Europskom parlamentu, dok je Laburistička stranka imala najniži postotak glasova još od početka europskih anketa 1979. Stranke ljevice imale su te godine neke od svojih najgorih rezultata na europskim izborima;  na primjer njemački socijaldemokrati osvojili su samo 20,8 posto glasova. Stranke lijevoga centra osvojile su 161 zastupničko mjesto, a one desnog centra 263, u parlamentu od 736 zastupnika. Stranke radikalne desnice formirale su dvije partijske skupine koje nisu bile posebno povezane.

Izbori za Europski parlament 2014. donijeli su još bolje rezultate strankama radikalne desnice, ali na kraju su ostali podijeljeni jer se mađarski Fidesz pridružio konzervativnoj EPP (Europska pučka stranka) skupini. Ostale radikalne desne stranke nalaze se u nekoliko stranačkih skupina: Europskih konzervativci i reformisti (ECR, 71 zastupnik), Europa slobode i izravne demokracije (EFDD, 45 zastupnika) i Europa nacija i sloboda (ENF, 35 zastupnika).

Svibanjski izbori

Čini se da će na predstojećim izborima pitanje migracija igrati ulogu u očekivanom uspjehu stranaka radikalne desnice, uključujući talijansku Sjevernu ligu. Njezin čelnik Matteo Salvini pozvao je na “novi nacionalistički blok za izbore za Europski parlament 2019. godine”. Njegova stranka, u koaliciji s Pokretom pet zvjezdica, zauzela je oštar stav prema izbjeglicama nakon formiranja vlade u svibnju prošle godine.

Međutim, bit će važno gledati i krajnju lijevu stranu političkog spektra. Primjerice, zelene stranke uspjele su u protekloj godini nadmašiti rivale iz radikalne desnice, u Nizozemskoj i na bavarskim izborima u listopadu.

Jedan trend na koji ću obratiti pažnju je uloga imigranata i ljudi imigrantskog podrijetla kao birača i kandidata na izborima. U Europi koja postaje sve šarolikija, političke stranke u nekim zemljama su regrutirale kandidate imigrantskog podrijetla, što je opisano u knjizi  o imigrantskoj politici. Kao što je primjetila zastupnica u Europskom parlamentu Neena Gill, „od 751 zastupnika u Europskom parlamentu, samo se njih 12 izjasnilo kao ne-bijelci. Od toga, polovica nas je iz Velike Britanije. Dakle, nakon Brexita moguće je da će se broj smanjiti na samo šest. To bi bilo manje od jedan posto od ukupnog broja zastupnika u Europskom parlamentu“. Raznolikost nije jača strana Europskog parlamenta ali ostaje da se vidi hoće li to biti relevantno u svibnju.

(OpenDemocracy)

Razgovaraju li međusobno vodeći ljudi Živog zida?

Tijekom polusatne konferencije za novinare u Saboru, predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić uspio se ograditi i od izjava Dominka Vuletića, nove glavne zvijezde ŽZ koja se profilira za predstojeće izbore za Europski parlament, kao i od Ivana Pernara, najisturenijeg i najglasnijeg člana stranke.

Živi zid je u petak organizirao konferenciju sa zahtjevom da se na njoj isključivo razgovara o Zakonu o zviždačima. Međutim, novinari su mu neprestano ukazivali kako pitanje zviždača nije nevezano za pitanja koja su ih najviše zanimala – linča kojeg je Živi zid na svojoj službenoj Facebook stranici, ali i na službenoj internetskoj stranici pokrenuo protiv novinarke Jutarnjeg lista Željke Godeč, zbog njenog teksta u Jutarnjem listu, odnosno usporedbe svih novinara s Hitlerovim učenicima na facebook stranici Ivana Pernara. Zanimalo ih je i vodi li nas Živi zid u iliberalnu demokraciju.

„Kako se Zakon o zviždačima uklapa u vaš koncept iliberalne demokracije, za koji mnogi politolozi kažu da je zapravo uvod u fašizam“, bilo je novinarsko pitanje na koje je Sinčić odgovorio na sljedeći način:

„Što se tiče tog termina iliberalne demokracije, moram reći da mi je skroz novi, potekao je iz izjave gospodina Vuletića. Mi nismo nikada razgovarali o tom konceptu. Naš stav je direktna demokracija i da treba težiti ka direktnoj demokraciji. Od tog stava se (Vuletićevog) ako hoćete ograđujem. Mi smatramo da je direktna demokracija, što više referenduma, a što manje koruptivnih radnji, budućnost demokracije. To piše i u našem programu. Nikada takav termin nije do sada korišten, a na kraju krajeva i ovo pitanje je izvan onoga što smo tražili“.

Vuletić je, podsjetimo, na samom kraju emisije Otvoreno u srijedu ispalio: „Mi smo za potpuno novi koncept države. Ne ovu korumpiranu liberalnu demokraciju, nego jednu iliberalnu državu koja neće imati veze s ovim HDZ-om”, kazao je, pojasnivši dodatno voditelju emisije: “iliberalnu, neliberalnu”.

Prije Vuletića bio je Orban, ali Sinčić to ne zna

Pojam „iliberalne demokracije“ kao „potpuno novi koncept razvoja države“ prvi je kao svoju doktrinu prije nekoliko godina javno proglasio mađarski premijer Viktor Orban, a kasnije su njegovim stopama krenuli i u Poljskoj. Riječ je, ukratko, o uređenju u kojem postoje izbori, ali se nakon njih provodi vladavina većine bez ikakve brige o manjinama, a sudstvo i glavni mediji su pod punom kontrolom vlasti. Faktograf je o pojmu „iliberalne demokracije“, odnosno kolika je prijetnja da se i Hrvatska pridruži spomenutim zemljama već pisao.

Na europskoj sceni o tom se pojmu već nekoliko godina, a naročito sada pred europske izbore, vode rasprave, ali Sinčić, predsjednik druge ili treće stranke u državi (ovisno o istraživanjima) za to je, eto, prvi put čuo nakon što su ga mediji pitali  za komentar izjave Dominika Vuletića. Na upit 24 sata o toj temi iz Živog zida odgovorili su dan ranije  prilično nemušto.

„U oprečju neoliberalnoj, osobito tranzicijskoj i post-tranzicijskoj Europi, demokraciji koja se kao univerzalan magičan te neizbježan recept nameće slabijim državama od strane globalističkih anti-suverenističkih te imperijalnih silnica, vidimo koncept države koja ima demokratsko uređenje, ali izuzeta je iz globalističkog zagrljaja smrti gdje demokratski proces nije samo ukras koji otkriva beznadno korumpirane stranačke elite ili nije samo maska za stvarne odnose moći, nego je u temelj društvenog uređenja ugrađeno ljudsko dostojanstvo zajedno s pravom na slobodno izgovorenu riječ te pravom na dom koje je intrinzično skopčano s ljubavlju prema domovini i zavičaju. Ne ulazeći u terminološke i konceptualne dubine tumačenja pojma iliberalnosti, suštinska sredstva za pretvaranje države iz neoliberalne u iliberalnu jesu izravna demokracija te nesmiljeni progon kao i učinkovito kažnjavanje korupcije“, stajalo je u odgovoru kojeg je glavni tajnik stranke Tihomir Lukanić poslao za 24 sata.

Treba, međutim, istaknuti kako je Dominik Vuletić doktor pravnih znanosti i predavač na Katedri za pravo Ekonomskog fakulteta koji u svojoj biografiji navodi i sudjelovanje u projektima koji se tiču europskih politika i međunarodnog prava pa je teško vjerovati da on ne zna na što je mislio kada se opredijelio za iliberalnu demokraciju. Možda samo s teorijskim konceptom nije zamarao ostatak stranke.

Živom zidu, prije svega Pernaru, glavni su alat upravo društvene mreže i oni to znaju

„Ja se također ograđujem od tog stava, to morate pitati kolegu Pernara“, potvrdio je Sinčić na novinarsko pitanje hoće li se ograditi i od Pernara koji je na svom facebook profilu konstatirao da je „99 posto novinara učilo od Hitlera i da su novinari korisni idioti“.

Branimir Bunjac dodatno je istakao: „Mi smo se obratili kao stranka cjelokupnoj javnosti na našoj glavnoj stranici priopćenjem da je jedini službeni stav stranke onaj koji se objavljuje na press konferencijama ili na toj glavnoj stranici Živog zida, da nikakve pojedinačne facebook stranice ne odražavaju mišljenje stranke. Mi, na koncu konca, ne možemo kontrolirati 10 ili 15 tisuća članova što tko objavi“.

Naravno da ne mogu kontrolirati što će objaviti bilo koji član Živog zida na svojoj facebook stranici, ali ta se stranka ne može odreći odgovornosti za svoju službenu stranicu na facebooku koja u ovom trenutku ima 187. 000 pratitelja. Ona mora biti administrirana i očišćena od poziva na nasilje i od govora mržnje, kao što moraju biti administrirane sve druge stranice stranaka ili medija.

Službena facebook stranica Ivana Pernara još je prodornija i u ovom trenutku ima 273. 000 pratitelja.

U Živom zidu su, više nego u svim drugim strankama, svjesni  važnosti slanja poruka preko društvenih mreža. Tim je licemjernije njihovo pozivanje na to kako se službeni stavovi stranke nalaze isključivo na službenoj web-stranici, koju nitko zapravo ne prati, odnosno da se prenose preko njihovih konferencija za novinare. Možda bi im, ipak, korisnije bilo da se međusobno dogovore što je službena politika stranke.

(Faktograf)

Po prvi put spominje se izlazak Njemačke iz EU

Njemačka je najveća europska ekonomija i tradicionalno jedna od vodećih zemalja Europske unije. Mnogi smatraju da je Angela Merkel de facto europski lider, bez obzira na poljuljani položaj kod kuće i na pokušaje Emmanuela Macrona da se profilira kao novi vođa.

Njemačka je oduvijek bila veoma proeuropski usmjerena i tu postoji jak konsenzus. Ipak, čini se da se stvari mijenjaju, barem na donedavno ekstremnim rubovima njemačke političke scene. Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland ili AfD) stranka je ekstremne desnice. Osnovana je 2013. kao euro-skeptična stranka kojoj je jedan od ciljeva bio napuštanje europske valute. Vremenom su počele dominirati poruke protiv imigranata i protiv islama. Nažalost, popularnost im je značajno porasla u zadnjih par godina i postali su najveća opozicijska stranka u Bundestagu.

AfD sada, pod određenim okolnostima, predlaže „Dexit“, tj. izlazak Njemačke iz Europske unije. To su objavili na svome kongresu 13.1. Detalji možda nisu važni koliko simbolika, ali jedan od uvjeta koje su postavili jeste raspuštanje Europskog parlamenta i svojevrsni povratak na savez nacionalnih država. Znajući da bi im ovo moglo naštetiti kod birača, lideri stranke pokušavaju ublažiti ranije izrečene stavove da EU treba ‘mirno raspustiti’ do 2024.

Je li ovo važno i zašto? Teško je zamisliti da će Nijemci podržati ovakve politike kod kuće. Svatko s mrvom zdravog razuma zna da je EU odlična za Njemačku. Ali, dolaze europski izbori u svibnju. AfD je jedna od populističkih stranaka širom Europe koje počinju surađivati jer žele značajno povećati svoj utjecaj u Europi i sprovesti svojevrsni ‘populistički puč’. Ako uspiju, to bi moglo imati negativne reperkusije po cijeli kontinent (porast nacionalizma bio bi samo jedan od brojnih problema).

Simbolički je značajno da jedna njemačka stranka predlaže ovako drastične mjere. Pokazuje nam kako daleko su otišle stvari. Do jučer nezamislivo danas je normalno. Pokazuje nam još jednom da Europa ima velike probleme koji se moraju sagledati i riješiti.

Što je rješenje? To je teško pitanje ali odgovor leži u progresivnim strankama diljem Europe koje se naprosto moraju probuditi. Ako žele poraziti populističku osovinu zla, moraju pronaći i implementirati konkretna rješenja za, prije svega, porast nejednakosti i nekontrolirane migracije u Europi. To je mnogo lakše reći nego učiniti ali ako se ne učini to će glasače i dalje tjerati u ruke ekstremista.

Poziv AfD-a na izlazak iz Europske unije treba poslužiti kao upozorenje pred europske izbore. Ako ga se shvati i počne konkretno djelovati, ovo upozorenje moglo bi biti korisno.

DD

Živi zid? Pazite što želite

Hrvatsku nije zaobišao populistički val koji nadire diljem Europe: radikalni desničari, kvazilijevi brižnici za narod, fašisti… Lista je podugačka. Hrvatska ima Živi zid.

Ovu stranku nije lako definirati, ali lako je vidjeti da im raste podrška. Prema najnovijem mjesečnom istraživanju Crobarometra, prestigli su SDP i u ovom trenutku su druga politička snaga u zemlji. Više ih se ne bi trebalo otpisivati nego ozbiljno se pozabaviti njihovim politikama.

Tu dolazimo do drastičnih, ekstremnih pozicija. Ova stranka izvela bi Hrvatsku iz Europske unije. Iako nesavršena, ova organizacija donijela je najduži period mira i prosperiteta u povijesti Europe. Dobitnik je i Nobelove nagrade za mir.

Ako bi ignorirali sve druge prednosti EU, a što bi bi bilo blago rečeno kratkovido, kako zanemariti praktične i egzistencijalne prednosti članstva? Mnogi hrvatski građani koji bi inače bili siromašni našli su posao u Njemačkoj,  Irskoj i dalje (odlazak mladih je šteta, ali beznađe je mnogo gore). Što je alternativa: da čekaju da se nekima od njih smiluje i uhljebi ih neki HDZ ili Živi zid?

Građanima u BiH bilo bi zanimljivo pročitati da Živi zid podržava treći entitet u toj zemlji, ukoliko kao prvo rješenje ne bi prošla kantonizacija cijele države, inače posve nerealna.  U programu te stranke stoji:

Ako prvi prijedlog propadne, prihvaćamo stvaranje trećeg, “hrvatskog” entiteta jer nije pravedno da samo jedan narod (srpski) ima svoj kanton, dok se u drugom kantonu Hrvati svode na nacionalnu manjinu.

Doduše, rekli su i da odluku moraju donijeti građani i građanke BiH, što treći entitet čini potpuno nemogućim – bošnjački političari nikada neće pristati na takvo što. Osim toga, bilo bi lijepo da u Živom zidu barem znaju da u BiH imaju dva entiteta a ne kantona. Politika je umijeće mogućeg.

Neznanje, populizam, šarlatanstvo odlike su ove stranke. Hrvatski građani koji glasaju za Živi zid trebaju paziti što žele, da im se želje jednom ne ostvare.

DD

Foto: Fah

Nove mogućnosti za Evropu

Piše: Jürgen Habermas

Pozvan sam da govorim o novim mogućim rešenjima za Evropu, mada ih zapravo ne vidim, a trampovska trulež u samom srcu Evrope navodi me da ozbiljno preispitam svoje stare ideje. Promene u svetu nose sa sobom rizike koji prodiru u svest javnosti i menjaju poglede na Evropu. Oni usmeravaju pažnju javnosti na globalni kontekst u kom su se dosad evropske zemlje manje-više osećale kao kod kuće. U javnom mnjenju svih nacija Evrope stvara se ideja da novi izazovi pogađaju svaku zemlju na isti način i da ih zato treba zajednički savladavati. To sigurno podstiče maglovitu želju za politički efikasnom Evropom.

Zbog toga liberalne političke elite danas tvrde, glasnije nego ikad, da treba unaprediti evropsku kooperaciju u tri ključne oblasti. U „evropskoj spoljnoj i bezbednosnoj politici“, kažu, treba pojačati evropsko vojno prisustvo i tako omogućiti Evropi da „iskorači iz senke SAD-a“. U sferi „zajedničke evropske azilantske politike“, zahtevaju strogu zaštitu spoljnjih granica Evrope i osnivanje prihvatnih centara u Severnoj Africi. Dok pod geslom „slobodne trgovine“ teže da u pregovorima o brexitu, kao i u pregovorima s Trumpom, uspostave zajedničku evropsku trgovinsku politiku. Ostaje da se vidi da li će Evropska komisija, koja vodi pregovore, imati uspeha. I da li će se, u slučaju neuspeha, urušiti zajednički temelj vlada Evropske unije. To je jedna, ohrabrujuća strana jednačine. Druga je da će stranputice Internacionale sve jačeg desničarskog populizma sačuvati, ako ne i ojačati uskogrudost nacionalnih država.

Nacionalistička kratkovidost

Dugotrajni pregovori oko zajedničke bezbednosne i azilantske politike koji se neprestano spotiču o pitanje raspodele migranata pokazuju da vlade daju priroritet svojim kratkoročnim nacionalnim interesima – utoliko više ukoliko je veća izloženost uticajima desničarskog populizma „kod kuće“. U nekim zemljama nema više ni tenzija između ispraznih proevropskih izjava s jedne strane i kratkovidog nekooperativnog ponašanja s druge. U Mađarskoj, Poljskoj i Češkoj, odskora i u Italiji, a uskoro verovatno i u Austriji, ta tenzija prerasta u otvoreni evrofobični nacionalizam. Odatle proizlaze dva pitanja: zašto je u protekloj deceniji protivrečnost između proevropskog fraziranja i zastoja saradnje došla do kritične tačke? I zašto je evrozona ostala ujedinjena iako u svim zemljama raste desničarski populistički otpor Briselu i iako je u srcu Evrope, u jednoj od šest zemalja osnivača Evropske ekonomske zajednice, sklopljen savez desničarskog i levičarskog populizma utemeljen na zajedničkom antievropskom programu?

U Nemačkoj, od septembra 2015, pitanja imigracije i azilantske politike preovlađuju u medijima i zaokupljaju javno mnjenje nauštrb drugih pitanja. Zato se bez oklevanja imigracija navodi kao presudan uzrok porasta evroskepticizma; argumenti za to objašnjenje se svakako mogu naći u zemlji koja još pati od psiholoških i političkih podela neravnopravno ujedinjene nacije. No, ako Evropu gledamo kao celinu, a posebno ako pogledamo evrozonu u celini, porast imigracije ne može biti glavno objašnjenje za porast desničarskog populizma. U drugim zemljama promena u javnom mnjenju nastupila je mnogo ranije, posle kontroverzne politike za izlazak iz krize javnog duga koju je izazvala kriza u bankarskom sektoru. Kao što znamo, Alternativu za Nemačku (AfD) osnovala je grupa ekonomista i biznismena okupljenih oko profesora ekonomije Bernda Luckea: ti ljudi su strahovali da će se uspešni, veliki izvoznik naći u lancima „dužničke unije“ i zato su pokrenuli uspešnu polemičku kampanju protiv opasnosti spajanja dugova. Desetogodišnjica nesolventnosti Braće Lehmann podsetila nas je na argumente o uzrocima krize – da li su krivi poremećaji tržišta ili greške vlade? – i na strategiju unutrašnje devalvacije. Ova debata vođena je i u drugim zemljama evrozone, gde je imala veliki uticaj na javno mnjenje, dok su je ovde u Nemačkoj nipodaštavali i vlada i mediji.

Usamljena Nemačka

Kritički glasovi u međunarodnoj debati između ekonomista, odnosno glasovi anglosaksonskog mejnstrima protiv šojbleovskih/merkelovskih politika štednje, imali su slabašan odjek u ekonomskim rubrikama vodećih medija u Nemačkoj, dok je u političkim rubrikama društvena i ljudska cena ovih politika – i to ne samo u Grčkoj i Portugalu – manje-više ignorisana. U nekim evropskim regionima stopa nezaposlenosti i dalje je gotovo 20 odsto, dok je nezaposlenost mladih dvostruko veća. Ako danas brinemo za demokratsku stabilnost naše zemlje, trebalo bi da se prisetimo sudbine takozvanih „spasenih zemalja“: skandalozno je što smo u nedovršenoj kući Evropske unije vodili drakonsku politiku koja je teško oštetila društvenu sigurnosnu mrežu drugih nacija, a nije imala ni osnovnu legitimnost – bar po našim uobičajenim demokratskim standardima. Evropski narodi još osećaju posledice. Pošto se unutar EU javno mnjenje o politici formira isključivo unutar nacionalnih granica, i pošto različite javne sfere još nisu dostupne jedna drugoj, u protekloj deceniji su se u zemljama evrozone razvili protivrečni „krizni narativi“. Ti narativi su zatrovali političku klimu jer se svaki bavi isključivo sopstvenomnacionalnom sudbinom i onemogućuju razmenu perspektiva koja je nužan uslov za razumevanje drugog – a pogotovo onemogućuju da se razvije osećaj za zajedničke opasnosti koje se jednako tiču svih nas, te proaktivne politike koje bi se mogle uhvatiti u koštac sa zajedničkim problemima ako bi postojali kooperativno raspoloženje i mentalitet. U Nemačkoj je ova zaokupljenost sobom vidljiva u selektivnoj svesti o uzrocima manjka duha saradnje u Evropi. Zatečen sam arogancijom nemačke vlade koja veruje da može pridobiti partnere za politike koje su nam važne – izbeglice, bezbednost, međunarodna trgovina – a u isto vreme opstruira rešenje ključnog problema političkog dovršenja Ekonomske i monetarne unije (EMU).

U okviru EU, zemlje unutrašnjeg kruga EMU toliko su međusobno zavisne da formiraju čvrsto jezgro, iako iz isključivo ekonomskih razloga. Bilo bi, dakle, prirodno da zemlje evrozone preuzmu ulogu pregovarača u procesu integracija. S druge strane, ta ista grupa zemalja pati od problema koji može da ošteti celokupni evropski projekat: Mi, a posebno Mi u ekonomski prosperitetnoj Nemačkoj, zanemarujemo jednostavnu činjenicu da je evro uveden s očekivanjem i političkim obećanjem da će se životni standardi u svim zemljama članicama približavati jedni drugima – a dogodilo se obrnuto. Zanemarujemo pravi razlog nedostatka duha saradnje koja je danas potrebnija nego ikad – naime, činjenicu da nijedna monetarna unija ne može dugoročno opstati ako postoje sve veće razlike u učincima različitih nacionalnih ekonomija, što znači i u životnom standardu stanovništva različitih zemalja članica. Mimo toga što posle ubrzane kapitalističke modernizacije moramo da se izborimo s nemirom koji izazivaju duboke društvene promene, smatram da antievropski stavovi koje promovišu kako levi tako i desni populistički pokreti nisu samo odraz savremenog ksenofobičnog nacionalizma. Korene tih evroskeptičnih stavova treba tražiti u neuspehu samog evropskog procesa integracije; oni su nastali pre populističkog potpirivanja ksenofobičnih reakcija na imigraciju. U Italiji, na primer, evroskepticizam predstavlja jedinu sponu između levog i desnog populizma, odnosno između ideoloških tabora koji su duboko podeljeni oko pitanja „nacionalnog identiteta“. Ako zanemarimo pitanje migracije, evroskepticizam se može odnositi i na realističko stanovište da monetarna unija više nije dobitna kombinacija za sve članice. Jug protiv severa Evrope i obrnuto: „gubitnici“ smatraju da se prema njima postupa loše i nepravedno, dok „pobednici“ odbacuju nepoželjne zahteve suprotne strane.

Makronov plan

Pokazuje se da nametnuti rigorozni sistem propisa, bez razvijanja kompenzatornih kompetencija i prostora za fleksibilno i zajedničko vođenje poslova, odgovora ekonomski jačim članicama evrozone. Pravo pitanje ne proizlazi, dakle, iz nedefinisanog opredeljivanja „za“ ili „protiv“ Evrope. Iza grube polarizacije „pro“ ili „kontra“ koja se dalje ne precizira, među navodnim prijateljima Evrope ostaje neizgovoreno sledeće ključno pitanje: da li bi monetarna unija u neoptimalnim uslovima trebalo da se imunizuje na rizike špekulacija ili bi pak trebalo da se drži inače prekršenog obećanja o razvijanju ekonomske jednakosti u zoni evra, to jest da postane proaktivna i istinska evropska politička unija? Zbog tog obećanja je zapravo osnovan EMU. U predloženim reformama Emmanuela Macrona oba cilja imaju jednaku važnost: s jedne strane, zaštita evra pomoću osnivanja bankarske unije, odgovarajućeg režima nesolventnosti, zajedničkog garantnog depozita za ušteđevinu i uspostavljanja Evropskog monetarnog fonda koji se demokratski kontroliše na nivou EU. Uprkos raznim izjavama, poznato je da je nemačka vlada blokirala sve buduće korake u tom smeru i da se i danas tome protivi. No Macron, s druge strane, predlaže i osnivanje zajedničkog budžeta evrozone i stvaranje demokratski kontrolisane nadležnosti za političko delovanje na istom nivou („evropski ministar finansija“). Evropska unija može da stekne političku veštinu i delotvornost i da ponovo zadobije podršku širokih slojeva samo ako stvori kompetencije i budžet za sprovođenje programa s demokratskom legitimacijom protiv daljeg produbljivanja ekonomskih i socijalnih nejednakosti između članica.

Začudo, ova ključna alternativa – stabilizacija valute, s jedne strane, i dalekosežnije stvaranje politika koje bi obuzdale i smanjile ekonomske nejednakosti, s druge – još nije predmet šire političke rasprave. Nema proevropske levice koja se zalaže za stvaranje Unije evra koja bi delovala na globalnom nivou vodeći računa o dalekosežnim ciljevima kao što su suzbijanje izbegavanja poreza i strože regulisanje finansijskih tržišta. Na taj način bi se evropske socijaldemokrate mogle distancirati od zapetljanih liberalnih i neoliberalnih ciljeva neodređenog „centra“. Nedostatak programa je glavni razlog opadanja popularnosti socijaldemokratskih partija. Niko više ne zna zašto su uopšte potrebni socijaldemokrati. Naime, oni se više ne usuđuju da preuzmu odgovornost za sistematsko obuzdavanje kapitalizma upravo na onom nivou na kom deregulisana tržišta izmiču kontroli. To ne znači da sam posebno zabrinut za sudbinu jedne grupe partija – mada bi trebalo imati na umu da je sudbina demokratije u Nemačkoj u istorijskom smislu više vezana za SPD nego za ijednu drugu političku stranku. Predmet moje brige je to što, iz još nejasnih razloga, političke partije Evrope nemaju volju ili ne uspevaju da kreiraju platforme s kojih se mogu jasno diferencirati pozicije i opcije ključne za budućnost Evrope. U tom smislu, predstojeći evropski izbori se mogu shvatiti kao eksperimentalna platforma.

S jedne strane, Emmanuel Macron – čiji pokret zasad nema predstavnika u Evropskom parlamentu – pokušava da razbije postojeće partijske grupe da bi izgradio prepoznatljivu proevropsku frakciju. S druge strane, grupe koje trenutno imaju predstavnike u Parlamentu (osim, naravno, anti-EU frakcije krajnje desnice) nisu dovoljno podeljene da bi se moglo govoriti o diferencijaciji. Ne pribegavaju baš sve grupe krupnim kompromisima i balansiranju kao što to čini Evropska narodna partija (EPP) koja se još zalaže za Orbánovo članstvo. Mentalni sklop i ponašanje člana Hrišćansko-socijalne unije (CSU) Manfreda Webera, koji nastoji da postane predsednik, tipičan je primer neodlučnosti povezane sa dvosmislenim pristupom. Ali slične podele događaju se unutar liberalnih, socijalističkih i (u jednakoj meri) levih grupa. Jedino zelene stranke imaju manje-više definisanu poziciju s obzirom na makar mlaku podršku Evropi. Zato je evropski projekat izgubio jasne obrise čak i u samom parlamentu, gde bi većina trebalo da se zalaže za društvene interese koji nadilaze nacionalne granice.

U klopci

Za kraj, ako me pitate – ne kao građanina već kao akademskog posmatrača – koja je moja ocena današnjeg stanja, moraću da priznam da trenutno ne vidim nikakve ohrabrujuće trendove. Ekonomski interesi su i dalje kristalno jasni i, uprkos brexitu, vrlo moćni, što znači da je raspad evrozone malo verovatan. To nas dovodi do odgovora na moje drugo pitanje: Zašto se evrozona još nije raspala? Evo zašto: još se ne mogu tačno utvrditi posledice koje bi odvajanje od njenog juga imalo i na njenom severu. A kad je reč o primeru „izlaska“ neke države sa juga, videli smo kako je sadašnja italijanska vlada brzo ustuknula uprkos kočopernim najavama tokom izborne kampanje: naime, jedna od posledica izlaska bila bi nepodnošljiva zaduženost. S druge strane, ni ta procena nije naročito utešna. Budimo realni: ako zaista postoji veza između ekonomske nejednakosti država evrozone i jačanja desničarskog populizma, onda se nalazimo u klopci u kojoj su neophodni društveni i kulturni preduslovi za vitalnu i bezbednu demokratiju još ugroženiji. Naravno, nepovoljni scenario ne svodi se samo na to. No već nam zdravorazumsko iskustvo govori da je proces evropske integracije na ozbiljnoj silaznoj putanji. Tačka s koje nema povratka obično se vidi prekasno. Ostaje nam samo nada da odbacivanje Makronovog predloga nije poslednja propuštena prilika.

Tekst je skraćena verzija govora sa konferencije „Nove perspektive za Evropu“, održane 21.09.2018. u Školi za humanistiku Geteovog univerziteta u Frankfurtu. Tekst je na engleski preveo David Gow.


(Pescanik.net)

Prevela Lucy Stevens

Foto: Pixabay

Idući europski izbori mogli bi biti ključni

Gotovo svi se slažu oko važnosti europskih parlamentarnih izbora, zakazanih za svibanj iduće godine. Neki lideri čak idu toliko daleko i tvrde da su oni biti ili ne biti za Europu.

Zanimljivo je da građani Europske unije vjeruju u Europu više nego ikada, dok istodobno raste podrška novim populističkim strankama, od kojih neke namjeravaju uništiti EU. Sve to ukazuje na veliku neizvjesnost. U svibnju bi mogli dobiti neku vrsta statusa quo, a možda i doživjeti potres koji bi promijenio politički krajolik – vjerojatno zauvijek. Naše predviđanje je da nakon Brexita, ogromnih promjena u Italiji i porasta ekstremne desnice širom Kontinenta, više nema povratka na staro. Europa je evoluirala.

Europske liberalne i demokratske vrijednosti su ugrožene. Prijetnja dolazi uglavnom od ekstremnih desnih populista, kojima će vjerojatno porasti podrška u svibnju. Neki od njih su također evoluirali. Umjesto da unište EU, sada hoće ujediniti snage, preuzeti je i nametnuti svoju viziju. Populisti tvrde kako samo treba dati više ovlasti državama članicama. Međutim, možemo li iskreno vjerovati da će, ako uspiju, preživjeti demokracija kakvu znamo? Ako ekstremisti pobijede, jesmo li 100% sigurni da će u budućnosti biti izbora i da će se poštivati ljudska prava? Prošlost nas uči da političari i stranke s autoritarnim tendencijama preziru slobodu izbora. Danas, recimo, slučaj Mađarska pokazuje da je demokracija u opasnosti. Italija i Poljska slični su primjeri. Francuski predsjednik Macron nazvao je ove izbore „borbom za civilizaciju“ i vjerojatno je u pravu.

Prijetnja također dolazi izvana. Lažne vijesti utjecale su na izborne rezultate u SAD-u i Velikoj Britaniji. Ne znamo točno u kojoj mjeri, ali možda i odlučujuće. Rusija i njeni trolovi angažirat će se i ovaj put preko društvenih mreža, sijući sumnju, potkopavajući demokratski proces i pomažući svojim korisnim idiotima koji su, sasvim slučajno, protiv EU.

Sljedeći saziv Europskog parlamenta morat će se suočiti s brojnim izazovima: između ostalog Brexit, proširenje na zemlje zapadnog Balkana i migracije. Ako se najveće parlamentarne skupine u Parlamentu dodatno fragmentiraju, te ako ekstremisti ojačaju, to će zasigurno dodatno potkopati EU i ojačati populističku neman. Radi se o dugoročnoj opasnosti i treba vjerovati da umjerene političke snage to razumiju.

Što onda da se čini? Srećom, postoji svijest o mogućim problemima, što samo po sebi nije dovoljno, ali može dovesti do akcije, na izborima ili na drugi način. Osim toga, europski parlamentarci, iako se ideološki ne slažu u mnogim stvarima, žele savez protiv krajnje desnice. Ovo je očito pravi korak, ali treba sačekati i vidjeti u kojoj mjeri će zabrinutost za budućnost Kontinenta nadjačati sitne stranačke interese.

Nekoliko je potencijalnih opasnosti za EU. Jedna od njih je slab izlazak na europske izbore. To favorizira ekstremiste čije pristaše će vjerojatnije glasati. Ako pristojan svijet ostane kod kuće, ekstremni desni populisti će u najmanju ruku ojačati. Stoga treba motivirati ljude da glasuju (dugoročni je cilj imati istinsku paneuropsku politiku). Jedno od rješenja je medijska kampanja i oglašavanje izbora, što je srećom već počelo. Društvene mreže su iznimno važne, znamo to. Dijeljenje ovoga i sličnih članaka pridonijet će većoj svijesti o značaju svibnja 2019. Na netu se moramo angažirati, komentirati i, ako je potrebno, suprotstaviti se ekstremistima.

Iznad svega, umjerene političke snage i antinacionalisti svih boja trebaju ponuditi snažnu alternativu noćnoj mori o kojoj snuju ekstremisti. Zapitajmo se: kakvu Europu želimo? Kako postići da bude onakva kakvu želimo? Kada možemo očekivati ​​konkretne rezultate tih promjena?

I moramo biti otvoreni. Moramo govoriti o migraciji i svim drugim kontroverznim pitanjima. Moramo govoriti o (percipiranom) demokratskom deficitu Brisela. Za konkretne izazove moraju se ponuditi rješenja a ne floskule. Ovo je prava borba koja je pred nama. Učinimo sve da pobijedimo.


Barcelona Forum for Politics and Society

Ilustracija: Sebastien Thibault

Liberalizam je taj koji je posijao sjeme iliberalizma

Piše: Mike Wayne

Liberalizam je izgubio put jer je zaboravio vlastitu povijest, a ljevica se doima jednako slijepa

Vrijednosti do kojih liberalizam drži danas su pod velikom prijetnjom: otvorena tržišta, međunarodni trgovinski i sigurnosni aranžmani – da ne govorimo o prosvjetiteljskim vrijednostima poput važnosti činjenica, istine i stručnosti.

Prijetnja se javila u obliku trgovinskih ratova, Brexita, oživljavanja nacionalizma i rastućeg neprijateljstva spram kulturnog pluraliteta. Izvor ovih prijetnji liberalizmu je fragmentacija onoga što bi Gramsci nazvao “povijesnim blokom” političkih, kulturnih i klasnih saveza koji operiraju političku ekonomiju kapitalizma u bilo kojem dobu. S ovim fragmentiranjem, desničarski konzervativizam se odvojio od konzervativno-liberalnog konsenzusa koji je dominirao politikom u Europi, Velikoj Britaniji i SAD-u od 1990-ih.

Međutim, umjesto da iskreno preispita i procjeni vlastitu ulogu u krizi, liberalizam rizikuje još više tako što udvostručuje svoju predanost ekonomskom modelu koji zapravo stvara ilirberalizam. O liberalizmu možemo mnogo toga naučiti ako gledamo njegov povijesni razvoj, kako bismo razumjeli gdje se nalazi danas te o mogućnostima i nužnosti pokušaja da se liberalizam u političkom smislu pomjeri ulijevo. Za liberalizam, sposobnost učenja iz vlastitih povijesnih iskustava prvi je prioritet ako se želi izbjeći tragedija ili farsa.

Ekonomsko nasilje

Liberalizam je dosta uspješno započeo život kao politička kultura ekonomskog liberalizma u kasnom osamnaestom stoljeću. Richard Arkwright i njegovi partneri i komercijalni podržavatelji razvili su tvornice pamučne robe na vodeni pogon koji su masovno povećali produktivnost. U isto vrijeme Adam Smith pisao je svoju knjigu Bogatstvo naroda (1776). Tržište, kapital, tehnologija, znanost, napredak, racionalnost – činilo se da se sve bez ikakvih problema povezuje u jeziku liberalizma. Njegov glavni neprijatelj bila je država, moćna baza konzervativizma, sa svojim korumpiranim pokroviteljskim mrežama i naslijeđenim bogatstvom.

U knjizi Načela političke ekonomije i oporezivanja (1819.) David Ricardo je priznao da kada tržišna cijena rada padne ispod vrijednosti koju radnik treba da bi preživio, dolazi do velikih poteškoća. Ipak, ljudska bijeda nije mogla nadjačati ‘racionalne’ zakone tržišta. “Kao i svi drugi ugovori”, napisao je, “plaće bi trebale biti prepuštene fer i slobodnoj konkurenciji tržišta i nikada se ne bi trebale kontrolirati uplitanjem zakonodavstva.” Ono što siromašnima treba, smatrao je Ricardo, jeste da nauče vrijednost „neovisnosti” i „razboritosti”.  Brutalna ravnodušnost prema ovakvom ekonomskom nasilju značila je da je savez između radničke klase i liberalizma bio nemoguć.

Još 1840-ih činilo se da su progresivne reforme i tržište u očima liberalizma bili prirodni saveznici. U to vrijeme vlasnici tvornica pamučne robe zalagali su se za ukidanje carina na uvoz kukuruza. Te tarife štitile su zemljoposjednike, ali su povećavale plaće koje su industrijalci morali plaćati svojim radnicima. Čartistički tisak nije oduševljen pozivima liberala da se udruže. The Northern Star nazvao je Richarda Cobdena i Johna Brighta, koji su u ime Manchesterske gospodarske komore uspostavili Ligu protiv tarifa na uvoz kukuruza  (Anti-Corn Law League) , ‘borcima za jeftini kruh i tražiteljima jeftine radne snage’.

Ipak, jeftina radna snaga nije nužno utkana u temelje klasičnog liberalizma. Adam Smith cijenio je činjenicu da radnici imaju prilično značajnu ulogu u proizvodnji bogatstva, što je uspostavilo svojevrsni filozofski most između liberalizma i rastućeg radničkog pokreta krajem devetnaestog stoljeća. Ideja je bila da se doprinos radništva treba pravedno nagraditi (a što nije nešto što bi Adam Smith Institute predložio danas).

 Pozitivna sloboda i kolektivna dobrobit

Do posljednje četvrtine devetnaestog stoljeća, kako u filozofiji tako i u praksi, liberalizam se počeo odvajati od svojih korijena u ekonomskom liberalizmu. Kao gradonačelnik Birminghama, Joseph Chamberlain, bivši proizvođač a sada ključni lik u Liberalnoj stranci, nacionalizirao je plin i vodu. Država je postupno rehabilitirana u liberalnoj misli – kao ključni jamac općeg dobra i univerzalnih osnovnih usluga. Liberalizam je shvatio da društvene reforme koje želi ne mogu doći od tržišta.

Liberalni filozof TH Green (1836-1882) razlikovao je negativnu i pozitivnu slobodu. Za njega je ova prva značila slobodu od ograničenja (npr. od strane države), a pozitivnu slobodu definirao je kao “oslobađanje talenata svih ljudi u jednakoj mjeri, za doprinos zajedničkom dobru”. Tržište više nije smatrano sposobnim osigurati tu pozitivnu slobodu samostalno.

Liberalizam nije odustao od zalaganja za moralnu samostalnost pojedinca, ali tu je ideju počeo dopunjavati realnijom procjenom društvenih uvjeta koji omogućuju moralnu autonomiju. Postupno su i drugi liberalni filozofi poput LT Hobhousea (1864. – 1929.) rehabilitirali ulogu države u liberalnom razmišljanju i političkoj praksi.

Kraj devetnaestog stoljeća i rano dvadeseto stoljeće bilo je razdoblje kada je liberalizam imao hrabrosti priznati da su neke od njegovih nekada najcjenjenijih vrijednosti i pretpostavki bile neadekvatne, da sredstva i poželjni društveni ciljevi nisu bili povezani. Liberalizam je otkrio da je kapitalističko tržište radne moći i roba na mnogo načina duboko neracionalno i opasno za kolektivnu dobrobit.

Gdje je onda danas ta sposobnost da se razmisli o povijesnim iskustvima i promijeni smjer djelovanja? Gdje je ta politička kreativnost da se uradi nešto konkretno, a ne tek male kozmetičke promjene ekonomskog liberalizma? Nakon Brexita, više nije dovoljno kriviti svoje konzervativne i lijeve protivnike za sadašnju krizu i prezirati populizam. Liberalizmu nedostaje kritička introspekcija da bi se promijenio.

Deset godina nakon ekonomskog kraha, politička ekonomija kapitalizma svakodnevno pokazuje da ne može zadovoljiti potrebe većine. Liberalizam i dalje ne razumije osnovnu lekciju – da kulturni pluralizam i tolerancija ne mogu opstati ako nedostaje ontološka materijalna sigurnost za većinu stanovništva. Čini se da liberalizam također ne primjećuje da diljem konzervativno-liberalnog spektra postoji spremnost političkih čelnika da se rasplamsaju strahovi od migracija kod kuće i da se propagiraju dobrobiti rata u inozemstvu, od kojih niti jedno niti drugo nije osobito dobro za “toleranciju”.

 Promjena taktike i preraspodjela bogatstva

Liberalizam, međutim, nije u ideološkom smislu ‘uklesan u kamen’, što pokazuju prethodni odmaci od  ekonomskog liberalizma. Nije niti fiksiran u desničarskoj paternalističkoj (Fabianovoj) verziji koja od ljudi stvara pasivne primatelje društvene reforme odozgo.

Liberalni filozof JA Hobson, čija je knjiga Imperijalizam, jedna studija iz 1902. utjecala na Lenjina, u općenitom smislu pozdravio je ideju da industrijska radnička klasa svoj ‘ekonomski mišić’ pretvori u političku moć. Hobson je završio kao član Nezavisne laburističke stranke i kao dio šireg trenda među britanskom srednjom klasom tridesetih godina 20. stoljeća. Bilo bi korisno da ponovno imamo slične trendove i fleksibilnost za velike promjene.

Međutim, ako ljevica u tu svrhu treba vršiti pritisak na liberalizam, prvo mora kritički ispitati u kojoj mjeri je liberalizam deformiran ekonomskim liberalizmom, odnosno utkan u ideju ljevice.

Uzmimo za primjer EU. Veliki broj ljudi koji sebe smatra dijelom ljevice čini se da nije sposoban politički analizirati ovaj ‘objekt svoje želje’ (EU doista jeste nedemokratska, neoliberalna organizacija), niti imaju taktičku prosudbu i mudrost kako bi shvatili što su namjere onih koji žele poništiti rezultat referenduma o izlasku iz EU iz 2016. godine (podijeliti dio radničke klase iz Laburističke stranke i dati šansu za povratak snagama političkog centra), ili odrediti prioritete ključnog strateškog cilja (preraspodjela bogatstva bez obzira na naš budući odnos s EU ). Čini se da je sudbina ljevice i liberalizama povezana, i da je rekonstrukcija liberalizma dio procesa kojim bi ljevica postala jačim izazivačem statusa quo.

(Open Democracy)

Kuda ide SDP?

Bez obzira na raznorazne stranke „ljevice“ koje su im navodno konkurencija, SDP Bosne i Hercegovine ipak je jedina lijeva stranka sposobna postići važniji izborni rezultat i utjecati na prilike u zemlji, koje su daleko od dobrih. Ova stranka napravila je u zadnje vrijeme nekoliko dobrih i dugoročno korisnih poteza koji će ih odmaknuti od onoga što je bilo prije. To je svakako dobar put za buduće jačanje Stranke, a ovakvoj Bosni i Hercegovini treba učinkovitija i razboritija ljevica. Continue reading “Kuda ide SDP?”

Goran Pavlić: Suverenizam – trend, brend ili politička nužnost?

Nastavljajući se na zapažen svjetski trend, hrvatski su politički akteri počeli koketirati s konceptom “suverenizma”. Premda se posljednjih mjeseci, povodom histerije oko Istanbulske konvencije, suverenizam znao zazivati i na ekstremnoj desnici, licencu za hrvatsku suverenističku opciju ipak je prigrabio Živi zid. Continue reading “Goran Pavlić: Suverenizam – trend, brend ili politička nužnost?”

Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati

Je li populistička plima u Europi dosegla svoj vrhunac? Prije šest mjeseci mnogi europski čelnici brinuli su se da bi val popularnog nezadovoljstva koji je prouzročio Brexit u Velikoj Britaniji i doveo Donalda Trumpa u Bijelu kuću mogao osnažiti nacionalističke, anti-imigrantske i anti-europske stranke širom Europe i uzdrmati same osnove Unije. Continue reading “Populizam i dalje prijeti Europi – evo kako ga obuzdati”