SDP BiH se zalaže za prava žena i pravedničkim gnjevom piše najoštrija saopštenja u kojima osuđuje razne incidente u javnosti. Ali ukoliko se radi o članu SDP BiH, naročito kandidatu bliskom vrhu ove stranke, tada je SDP BiH bliži Brankovićevoj interpretaciji zakona, sa primjesama Asima Sarajlića. Tako se i od žena traže materijalni dokazi o pretrpljenim batinama da bi se zaštitio perspektivni kadar.
Nastavi čitati “Plašljive srne iz SDP-a” →
Nakon nedavnih događanja u Sarajevu, vrijeme je da se kažu neke sada već očigledne stvari. Tezu iz naslova ovog teksta nažalost nije teško dokazati. SDP BiH nekad je bio najjača brana nacionalistima i djelovao je u cijeloj Bosni i Hercegovini. To više nije tako.
Nastavi čitati “SDP BiH već odavno nije multietnička, bosanskohercegovačka stranka. Može li se to promijeniti?” →
Sva umjetnost ovih pisama jeste u autorovoj zamisli, sličnoj mađioničarskom triku ili optičkoj iluziji, da on, pišući, ih podnosi najveću žrtvu, te da tu žrtvu treba kompenzirati dobro plaćenim funkcijama. Međutim, kako je to u iluzijama, najveću žrtvu podnijeli su radnici, obezbjeđujući gotovo 1.8 miliona KM tokom dvadesetčetverogodišnje vrlo neefikasne budžetske karijere doktora za državu Bosnu i Hercegovinu.
U proteklih nekoliko mjeseci prisustvujemo vječnom ponavljanju istog – ono podsjeća na one nelagodne situacije kada nekome želite nešto da poklonite, ili ga iznenadite a taj neko, slučajno, vidi iznenađenje prije vremena, pa mu onda kažete da se pravi iznenađeno kad bude trebalo. Takve su scene utrkivanja ko će prije stati na “branik otadžbine” ili “babovine” u potpuno poznatoj situaciji već skoro 30 godina: država je ugrožena, prijeti joj raspad – bilo mirni ili nemirni, pa će je zato biti potrebno braniti, opet.
Nastavi čitati “1.775.716 razloga za otvorena pisma” →
Željko Komšić, kontroverzni član Predsjedništva BiH, komentirao je ovih dana posjet svog kolege Milorada Dodika Zagrebu. Osim što je standardno i odveć predvidljivo tužakao Dodika, nediplomatski je i uvredljivo napao predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, što nikako nije u interesu Bosne i Hercegovine. Dugogodišnja praksa kazuje da je iluzorno od Komšića očekivati odgovorne i razborite istupe, mudre i smislene inicijative, kao uostalom niti od druga dva člana Predsjedništva BiH, ali zrnce zdravog razuma i razumijevanja interesa BiH uvijek treba prizivati, makar se to činilo naivnim.
Nastavi čitati “Član Predsjedništva BiH radi protiv ustava i interesa svoje zemlje” →
Ponovno pretvaranje Aja Sofije u džamiju predstavlja veliki simbolički korak ka Erdoganovom idealu – islamiziranoj jednopartijskoj državi.
Kada su Osmanlije 1453. osvojile Carigrad, crkva Svete Sofije odmah je pretvorena u džamiju. To je tada bio normalan postupak. U ratu bi pobjednik najprestižniji vjerski objekt pobijeđenog neprijatelja pretvorio u hram vlastite vjere. Španjolci su to isto učinili s džamijama u Toledu, Sevilli i Cordobi. Nastavi čitati “Predsjednička diktatura u Turskoj” →
Mnogi političari u regiji počinju se glasno pitati – često oportunistički – koja je zapravo korist od europske budućnosti.
Piše: Ian Bancroft
„Do sada ste shvatili da europska solidarnost ne postoji“, izjavio je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić na konferenciji za novinare tijekom proglašenja izvanrednog stanja. Ta solidarnost je „bajka na papiru“, dodao je, a „jedina zemlja koja nam može pomoći je Kina“. Nastavi čitati “Europska solidarnost u vrijeme koronavirusa” →
Agitacija od vrata do vrata sastavni je dio političkog rada još od uključenja masa u politički život krajem 19. desetljeća, a to ostaje i danas, bez obzira na ekstreman rast medijski posredovane komunikacije. No, u novom medijskom kontekstu, agitacijska se metoda vrlo lako može pretvoriti u učinkovit oblik zastrašivanja i izdavanje licence za linč. A to vrlo dobro zna i pokazuje vođa talijanske Lige, trenutno najpopularnije tamošnje stranke, i bivši ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini. Nastavi čitati “Fašist uvijek zvoni dvaput” →
Kao i u nekim drugim europskim zemljama, u Hrvatskoj su ovlasti Predsjednika Republike uglavnom ceremonijalne prirode. Stoga je važno da na toj poziciji bude ozbiljna osoba, obrazovana i jakih intelektualnih kapaciteta, netko tko će znati čuvati ugled i dignitet ureda. Nažalost, u slučaju Kolinde Grabar Kitarović radi se o suprotnom. Osim što koketira s radkalnim nacionalizmom iz prizemnog i kratkoročnog interesa, a što je sramotno i nedostojno funkcije koju obnaša, ona u politiku unosi i mnoge elemente estradne ispraznosti. Nastavi čitati “Turbofolk predsjednica” →
Miroslav Škoro, pjevač i poduzetnik, najavio je kandidaturu za predsjednika Hrvatske. Objavio je video u kojem je naveo svoje razloge. Nastavi čitati “Jeftini populizam Miroslava Škore” →
Piše: Petar Vidov
Na trgu pred Europskim parlamentom u Briselu postavljen je niz plakata sa sloganima koji bi trebali podsjetiti birače zašto je Europska unija važna. Poruka je da su problemi poput klimatskih promjena, masovnih migracija, digitalne sigurnosti i terorizma globalne ugroze, kojima se nijedna pojedinačna članica EU ne može sama oduprijeti. Posebno je dramatičan prvi slogan u tom nizu: „zato što svijet neće čekati iduću priliku“. Nastavi čitati “Najvažniji izbori dosad: Može li EU preživjeti nacional-populizam?” →
Piše: Tomislav Jakić
Predsjednica mirno tvrdi kako je Hrvatska, a to znači i Jugoslavija, bila, držite se čvrsto, na drugoj strani Željezne zavjese, sa svim drugim zemljama tzv. istočnog bloka. A to je, nema drugoga izraza kojim se takva tvrdnja može opisati, notorna laž Nastavi čitati “Tako se sramoti Hrvatska” →
Piše: Tarik Haverić
„Šta je gore, Trump ili Brexit?“ – to je pitanje koje ljevičari često postavljaju Garyju Youngeu otkako se ovaj kolumnist Guardiana vratio u Britaniju nakon 12 godina provedenih u Sjedinjenim Američkim Državama. Nedavno je on, u istoimenom tekstu za The Nation (koji je kod nas preveden na nezamjenjivom Peščaniku), pokušao da na to pitanje i odgovori. Prihvatajući perspektivu prema kojoj „ni jedno ni drugo ne mogu donijeti ništa dobro“, Gary Younge objašnjava zašto između to dvoje postoje, prema njegovom mišljenju, važne razlike: Nastavi čitati “Trump, Brexit, a i Katalonija…” →
Piše: Terri E. Givens
Početni uspjeh radikalne desnce sredinom 1980-ih, poput francuskog Nacionalnog fronta (Front National), podudara se sa zabrinutošću o migracijskim tokovima diljem Europe. Iako je era gastarbeitera završila sredinom 1970-ih migracije su se se nastavile, uglavnom kroz spajanje obitelji.
Stranke radikalne desnice su 1980-ih 1990-ih privlačile birače koji su se osjećali ugroženi ekonomskom modernizacijom i globalizacijom. Ove stranke krivile su migrante za rastuću nezaposlenost, kao i širile strahove da novi migranti predstavljaju prijetnju kulturnoj homogenosti. Istraživanje u mojoj knjizi Glasanje za radikalnu desnicu u zapadnoj Europi pokazalo je da su glasači radikalne desnice bili uglavnom muškarci, zabrinuti zbog nezaposlenosti i nestanka radnih mjesta u proizvodnji.
Radeći istraživanja pred kraj ovog razdoblja, redovito mi je govoreno da su ove stranke kratkotrajni fenomen koji će nestati nakon sljedećih izbora. Posljednja dva desetljeća pokazala su ne samo da te stranke opstaju nego da sada redovito sudjeluju u nacionalnim vladama, bilo kao dio vladajuće koalicije kao u Austriji ili kao podrška manjinskoj vladi što je to bio slučaj u Danskoj od 2001. do 2011. Alternativa za Njemačku (AfD) prvi je put ušla u njemački savezni parlament 2017. godine.
Nedavna istraživanja pokazuju da su migracije najveća briga za većinu glasača u EU. Kako se bliže izbori za za Europski parlament (u svibnju) važno je razumjeti veze između glasanja za radikalnu desnicu i migracija. Moja studija o radikalnoj desnici, napisana devedesetih godina, jasno je pokazala da mnogi birači smatraju izbore za Europski parlament načinom da se registrira njihovo nezadovoljstvo najvećim strankama.
Međunarodna organizacija za migracije (IOM) procjenjuje da se broj dolazaka u Europu smanjio s preko 390000 u 2016. na 144000 u 2018. Iako je broj migranata i izbjeglica opao u posljednje dvije godine, migracije su i dalje visoko na listi prioriteta glasača i stranaka. To smo mogli vidjeti prilikom podjela između CDU-a Angele Merkel i bavarske sestrinske CSU prošlog ljeta. Iako je vlada Angele Merkel preživjela, njen autoritet je poljuljan i odstupila je s dužnosti vođe stranke (ostala je kancelarka).
Mnoge stranke radikalne desnice bilježe bolje rezultate na izborima za Europski parlament nego na nacionalnim izborima. Na primjer, Marine Le Pen i njena stranka (sada pod imenom Rassemblement national) osvojili su samo tri zastupnička mjesta na izborima 2009. Međutim, 2014. dobili su 24 zastupnika. Taj broj bi mogao narasti 2019. s obzirom na nisku razinu popularnosti predsjednika Macrona (iako se ona povećala kao odgovor na njegove ustupke pokretu “žuti prsluci” krajem prošle godine). Ista anketa pokazala je da se Le Penova antimigrantska stranka “profilirala kao ona koja najbolje predstavlja glavnu opoziciju vladi”.
Izbori za Europski parlament mogu se činiti kao referendum o unutarnjoj politici, ali su i pokazatelji trendova diljem Europe. Na izborima 2009. mnoge radikalne desne stranke uvidjele su da njihovi rezultati rastu. Britanska nacionalna stranka osvojila je dva mjesta, svoje prve zastupnike u Europskom parlamentu, dok je Laburistička stranka imala najniži postotak glasova još od početka europskih anketa 1979. Stranke ljevice imale su te godine neke od svojih najgorih rezultata na europskim izborima; na primjer njemački socijaldemokrati osvojili su samo 20,8 posto glasova. Stranke lijevoga centra osvojile su 161 zastupničko mjesto, a one desnog centra 263, u parlamentu od 736 zastupnika. Stranke radikalne desnice formirale su dvije partijske skupine koje nisu bile posebno povezane.
Izbori za Europski parlament 2014. donijeli su još bolje rezultate strankama radikalne desnice, ali na kraju su ostali podijeljeni jer se mađarski Fidesz pridružio konzervativnoj EPP (Europska pučka stranka) skupini. Ostale radikalne desne stranke nalaze se u nekoliko stranačkih skupina: Europskih konzervativci i reformisti (ECR, 71 zastupnik), Europa slobode i izravne demokracije (EFDD, 45 zastupnika) i Europa nacija i sloboda (ENF, 35 zastupnika).
Svibanjski izbori
Čini se da će na predstojećim izborima pitanje migracija igrati ulogu u očekivanom uspjehu stranaka radikalne desnice, uključujući talijansku Sjevernu ligu. Njezin čelnik Matteo Salvini pozvao je na “novi nacionalistički blok za izbore za Europski parlament 2019. godine”. Njegova stranka, u koaliciji s Pokretom pet zvjezdica, zauzela je oštar stav prema izbjeglicama nakon formiranja vlade u svibnju prošle godine.
Međutim, bit će važno gledati i krajnju lijevu stranu političkog spektra. Primjerice, zelene stranke uspjele su u protekloj godini nadmašiti rivale iz radikalne desnice, u Nizozemskoj i na bavarskim izborima u listopadu.
Jedan trend na koji ću obratiti pažnju je uloga imigranata i ljudi imigrantskog podrijetla kao birača i kandidata na izborima. U Europi koja postaje sve šarolikija, političke stranke u nekim zemljama su regrutirale kandidate imigrantskog podrijetla, što je opisano u knjizi o imigrantskoj politici. Kao što je primjetila zastupnica u Europskom parlamentu Neena Gill, „od 751 zastupnika u Europskom parlamentu, samo se njih 12 izjasnilo kao ne-bijelci. Od toga, polovica nas je iz Velike Britanije. Dakle, nakon Brexita moguće je da će se broj smanjiti na samo šest. To bi bilo manje od jedan posto od ukupnog broja zastupnika u Europskom parlamentu“. Raznolikost nije jača strana Europskog parlamenta ali ostaje da se vidi hoće li to biti relevantno u svibnju.
Tijekom polusatne konferencije za novinare u Saboru, predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić uspio se ograditi i od izjava Dominka Vuletića, nove glavne zvijezde ŽZ koja se profilira za predstojeće izbore za Europski parlament, kao i od Ivana Pernara, najisturenijeg i najglasnijeg člana stranke.
Živi zid je u petak organizirao konferenciju sa zahtjevom da se na njoj isključivo razgovara o Zakonu o zviždačima. Međutim, novinari su mu neprestano ukazivali kako pitanje zviždača nije nevezano za pitanja koja su ih najviše zanimala – linča kojeg je Živi zid na svojoj službenoj Facebook stranici, ali i na službenoj internetskoj stranici pokrenuo protiv novinarke Jutarnjeg lista Željke Godeč, zbog njenog teksta u Jutarnjem listu, odnosno usporedbe svih novinara s Hitlerovim učenicima na facebook stranici Ivana Pernara. Zanimalo ih je i vodi li nas Živi zid u iliberalnu demokraciju.
„Kako se Zakon o zviždačima uklapa u vaš koncept iliberalne demokracije, za koji mnogi politolozi kažu da je zapravo uvod u fašizam“, bilo je novinarsko pitanje na koje je Sinčić odgovorio na sljedeći način:
„Što se tiče tog termina iliberalne demokracije, moram reći da mi je skroz novi, potekao je iz izjave gospodina Vuletića. Mi nismo nikada razgovarali o tom konceptu. Naš stav je direktna demokracija i da treba težiti ka direktnoj demokraciji. Od tog stava se (Vuletićevog) ako hoćete ograđujem. Mi smatramo da je direktna demokracija, što više referenduma, a što manje koruptivnih radnji, budućnost demokracije. To piše i u našem programu. Nikada takav termin nije do sada korišten, a na kraju krajeva i ovo pitanje je izvan onoga što smo tražili“.
Vuletić je, podsjetimo, na samom kraju emisije Otvoreno u srijedu ispalio: „Mi smo za potpuno novi koncept države. Ne ovu korumpiranu liberalnu demokraciju, nego jednu iliberalnu državu koja neće imati veze s ovim HDZ-om”, kazao je, pojasnivši dodatno voditelju emisije: “iliberalnu, neliberalnu”.
Pojam „iliberalne demokracije“ kao „potpuno novi koncept razvoja države“ prvi je kao svoju doktrinu prije nekoliko godina javno proglasio mađarski premijer Viktor Orban, a kasnije su njegovim stopama krenuli i u Poljskoj. Riječ je, ukratko, o uređenju u kojem postoje izbori, ali se nakon njih provodi vladavina većine bez ikakve brige o manjinama, a sudstvo i glavni mediji su pod punom kontrolom vlasti. Faktograf je o pojmu „iliberalne demokracije“, odnosno kolika je prijetnja da se i Hrvatska pridruži spomenutim zemljama već pisao.
Na europskoj sceni o tom se pojmu već nekoliko godina, a naročito sada pred europske izbore, vode rasprave, ali Sinčić, predsjednik druge ili treće stranke u državi (ovisno o istraživanjima) za to je, eto, prvi put čuo nakon što su ga mediji pitali za komentar izjave Dominika Vuletića. Na upit 24 sata o toj temi iz Živog zida odgovorili su dan ranije prilično nemušto.
„U oprečju neoliberalnoj, osobito tranzicijskoj i post-tranzicijskoj Europi, demokraciji koja se kao univerzalan magičan te neizbježan recept nameće slabijim državama od strane globalističkih anti-suverenističkih te imperijalnih silnica, vidimo koncept države koja ima demokratsko uređenje, ali izuzeta je iz globalističkog zagrljaja smrti gdje demokratski proces nije samo ukras koji otkriva beznadno korumpirane stranačke elite ili nije samo maska za stvarne odnose moći, nego je u temelj društvenog uređenja ugrađeno ljudsko dostojanstvo zajedno s pravom na slobodno izgovorenu riječ te pravom na dom koje je intrinzično skopčano s ljubavlju prema domovini i zavičaju. Ne ulazeći u terminološke i konceptualne dubine tumačenja pojma iliberalnosti, suštinska sredstva za pretvaranje države iz neoliberalne u iliberalnu jesu izravna demokracija te nesmiljeni progon kao i učinkovito kažnjavanje korupcije“, stajalo je u odgovoru kojeg je glavni tajnik stranke Tihomir Lukanić poslao za 24 sata.
Treba, međutim, istaknuti kako je Dominik Vuletić doktor pravnih znanosti i predavač na Katedri za pravo Ekonomskog fakulteta koji u svojoj biografiji navodi i sudjelovanje u projektima koji se tiču europskih politika i međunarodnog prava pa je teško vjerovati da on ne zna na što je mislio kada se opredijelio za iliberalnu demokraciju. Možda samo s teorijskim konceptom nije zamarao ostatak stranke.
„Ja se također ograđujem od tog stava, to morate pitati kolegu Pernara“, potvrdio je Sinčić na novinarsko pitanje hoće li se ograditi i od Pernara koji je na svom facebook profilu konstatirao da je „99 posto novinara učilo od Hitlera i da su novinari korisni idioti“.
Branimir Bunjac dodatno je istakao: „Mi smo se obratili kao stranka cjelokupnoj javnosti na našoj glavnoj stranici priopćenjem da je jedini službeni stav stranke onaj koji se objavljuje na press konferencijama ili na toj glavnoj stranici Živog zida, da nikakve pojedinačne facebook stranice ne odražavaju mišljenje stranke. Mi, na koncu konca, ne možemo kontrolirati 10 ili 15 tisuća članova što tko objavi“.
Naravno da ne mogu kontrolirati što će objaviti bilo koji član Živog zida na svojoj facebook stranici, ali ta se stranka ne može odreći odgovornosti za svoju službenu stranicu na facebooku koja u ovom trenutku ima 187. 000 pratitelja. Ona mora biti administrirana i očišćena od poziva na nasilje i od govora mržnje, kao što moraju biti administrirane sve druge stranice stranaka ili medija.
Službena facebook stranica Ivana Pernara još je prodornija i u ovom trenutku ima 273. 000 pratitelja.
U Živom zidu su, više nego u svim drugim strankama, svjesni važnosti slanja poruka preko društvenih mreža. Tim je licemjernije njihovo pozivanje na to kako se službeni stavovi stranke nalaze isključivo na službenoj web-stranici, koju nitko zapravo ne prati, odnosno da se prenose preko njihovih konferencija za novinare. Možda bi im, ipak, korisnije bilo da se međusobno dogovore što je službena politika stranke.
Njemačka je najveća europska ekonomija i tradicionalno jedna od vodećih zemalja Europske unije. Mnogi smatraju da je Angela Merkel de facto europski lider, bez obzira na poljuljani položaj kod kuće i na pokušaje Emmanuela Macrona da se profilira kao novi vođa.
Njemačka je oduvijek bila veoma proeuropski usmjerena i tu postoji jak konsenzus. Ipak, čini se da se stvari mijenjaju, barem na donedavno ekstremnim rubovima njemačke političke scene. Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland ili AfD) stranka je ekstremne desnice. Osnovana je 2013. kao euro-skeptična stranka kojoj je jedan od ciljeva bio napuštanje europske valute. Vremenom su počele dominirati poruke protiv imigranata i protiv islama. Nažalost, popularnost im je značajno porasla u zadnjih par godina i postali su najveća opozicijska stranka u Bundestagu.
AfD sada, pod određenim okolnostima, predlaže „Dexit“, tj. izlazak Njemačke iz Europske unije. To su objavili na svome kongresu 13.1. Detalji možda nisu važni koliko simbolika, ali jedan od uvjeta koje su postavili jeste raspuštanje Europskog parlamenta i svojevrsni povratak na savez nacionalnih država. Znajući da bi im ovo moglo naštetiti kod birača, lideri stranke pokušavaju ublažiti ranije izrečene stavove da EU treba ‘mirno raspustiti’ do 2024.
Je li ovo važno i zašto? Teško je zamisliti da će Nijemci podržati ovakve politike kod kuće. Svatko s mrvom zdravog razuma zna da je EU odlična za Njemačku. Ali, dolaze europski izbori u svibnju. AfD je jedna od populističkih stranaka širom Europe koje počinju surađivati jer žele značajno povećati svoj utjecaj u Europi i sprovesti svojevrsni ‘populistički puč’. Ako uspiju, to bi moglo imati negativne reperkusije po cijeli kontinent (porast nacionalizma bio bi samo jedan od brojnih problema).
Simbolički je značajno da jedna njemačka stranka predlaže ovako drastične mjere. Pokazuje nam kako daleko su otišle stvari. Do jučer nezamislivo danas je normalno. Pokazuje nam još jednom da Europa ima velike probleme koji se moraju sagledati i riješiti.
Što je rješenje? To je teško pitanje ali odgovor leži u progresivnim strankama diljem Europe koje se naprosto moraju probuditi. Ako žele poraziti populističku osovinu zla, moraju pronaći i implementirati konkretna rješenja za, prije svega, porast nejednakosti i nekontrolirane migracije u Europi. To je mnogo lakše reći nego učiniti ali ako se ne učini to će glasače i dalje tjerati u ruke ekstremista.
Poziv AfD-a na izlazak iz Europske unije treba poslužiti kao upozorenje pred europske izbore. Ako ga se shvati i počne konkretno djelovati, ovo upozorenje moglo bi biti korisno.
DD
digitalnademokracija.com