Ivana Pejić: Izbjeglički kamp – trajno stanje privremenosti

Prema podatcima UNHCR-a, danas u egzilu živi rekordnih 65,6 milijuna ljudi, a gotovo polovicu te neslavne brojke čine izbjeglice i ljudi kojima je uskraćen pristup temeljnim pravima kao što su obrazovanje, zdravstvena zaštita i sloboda kretanja. Oni borave u kampovima, prihvatnim centrima, na graničnim prijelazima; u “čekaonicama na marginama svijeta”, kako ova mjesta bez identiteta, povijesti i budućnosti naziva francuski antropolog Michel Agier

Neovisno o njihovoj geografskoj rasprostranjenosti i broju, fizički dizajn izbjegličkih kampova, prema istraživanju arhitekta Manuela Herza, potječe iz jednog jedinog konstrukcijskog priručnika UN-a koji se primjenjivao i prilagođavao u različitim kontekstima. Raseljeno stanovništvo u pravilu se organizira u gustu strukturu odijeljenih skloništa, planiranih prema medicinskim načelima pa predstavljaju kombinaciju improviziranih bolnica za masovno liječenje velikog broja ljudi i logora za discipliniranu kontrolu. Herz, međutim, ukazuje i na procese u kojima se te “zone žurnosti” brzo mogu konsolidirati u kvazi-urbana područja. Izbjeglice u njima uspostavljaju sustave trgovine i razmjene, skupine nastambi ubrzo formiraju “kvartove”, dok montažna skloništa napravljena od provizornih materijala s vremenom postaju čvrste strukture koje se “kondenziraju u minijaturne kompleksne geografije”.

Unatoč percepciji izbjegličkog kampa kao privremenog, krhkog šatorskog naselja, praksa pokazuje potpuno drugačije – njihov prosječni životni vijek je gotovo četvrt stoljeća, dok palestinski izbjeglički kampovi ove godine navršavaju nevjerojatnih sedamdeset godina od njihova podizanja na Zapadnoj obali. U njima se tiho organizira život, formiraju institucije, grade stambene zgrade, a granica između kampa i urbane zone sve više zamagljuje. Postoji tako duboki jaz između uobičajene slike kampa kao hitne mjere, kratkotrajnog tranzitnog mjesta i onoga što su zapravo postali – prostori stalne privremenosti, kako ih nazivaju arhitekti Sandi Hilal i Alessandro Petti.

Nakon projekta Stateless Nation kojim su se 2003. predstavili na Venecijanskom bijenalu, Hilal i Petti 2007. godine s Eyalom Weizmanom u palestinskom Beit Sahouru osnivaju DAAR / Decolonizing Architecture Art Residency, arhitektonski ured i rezidencijalni program koji okuplja arhitekte, umjetnike, aktiviste, urbaniste, filmaše i kustose u promišljanju političkih procesa i mogućih arhitektonskih intervencija. Njihova istraživanja subverzivnog potencijala arhitekture objedinjena su u knjizi Architecture After Revolution koja poziva na preispitivanje današnjih borbi za pravdu i ravnopravnost, ne samo iz povijesne perspektive revolucije već i iz pozicije stalne, svakodnevne borbe za dekolonizaciju.

Tema arhitekture egzila središnja je teorijska i praktična preokupacija arhitektonskog dvojca, a o njoj su govorili na istoimenom predavanju u Showroomu Galerije Nova, kojim se uz izložbu Priče, privremene završava dvogodišnji projekt kustoskog kolektiva WHW Oni su bili kakvo-takvo rješenje o fenomenu gastarbajterstva i suvremenoj izbjegličkoj krizi. Okvir u kojem Hilal i Petti djeluju upravo je izbjeglički kamp kao mjesto fundamentalno suprotno arhitektonskim polazištima – mjesto stalne privremenosti na kojem je arhitektura po definiciji neprijatelj. “Izbjeglički kampovi se podižu s namjerom da se unište”, pojašnjava Petti, “i same izbjeglice se odupiru ideji trajne gradnje, u strahu da pristanak na nju potkopava njihovo pravo na povratak”.

U međuvremenu je nekadašnji kamp prešutno postao urbano naselje, a u kontekstu u kojem je gradnja sadržaja potrebnih za normalno funkcioniranje zajednice potpuno tabuizirana, sama arhitektura nije dovoljna za razumijevanje života i kulture koja u njima nastaje. Hilal i Petti ju stoga povezuju s umjetničkim praksama, a važan segment njihovog rada podrazumijeva i obrazovanje. Osnovali su Campus in Camps, eksperimentalni obrazovni program koji se provodi u izbjegličkom kampu Dheisheh u Betlehemu, s ciljem da “nadiđu konvencionalne obrazovne strukture stvaranjem prostora za produkciju kritičkog i utemeljenog znanja”. U suradnji s lokalnim stanovništvom i drugim stručnjacima istražuju mogućnosti reprezentacije i priznavanja povijesti kampa koji ne uključuju normalizaciju statusa palestinskih izbjeglica, te promišljaju što u današnjem kontekstu obuhvaća i znači pravo na povratak.

U proizvodnji znanja odozdo naglasak stavljaju na dekolonizaciju jezika i okvira unutar kojeg mislimo. “Naši umovi su kolonizirani”, ističe Petti, “koncepti kojima se služimo i znanje za koje mislimo da su naši su otuđujući i toksični jer se ne mogu primijeniti na stanje stalne privremenosti u kojem žive palestinske izbjeglice”. Jedan od načina proizvodnje znanja je stvaranje novih koncepata koji bi mogli obuhvatiti i objasniti njihovo stanje. S tim je ciljem pokrenut projekt Collective dictionary – serija publikacija na engleskom i arapskom jeziku koja predlaže nove definicije pojmova kao što su održivost, participacija ili vlasništvo, oblikovane prema iskustvima života u kampu.

Jedan od zanimljivijih koncepata je onaj zajedničkih dobara, jer kontekst kampa nadilazi jednoznačnu primjenu pojmovs javnog i privatnog – kategorija kojima inače uspostavljamo naše živote. Život izbjeglica odvija se negdje između, a zajednice se formiraju bez lokalne uprave ili neke druge instance koja bi ih organizirala i vodila. Ta ideja priziva misao Thomasa Keenana prema kojem je politiku ponekad potrebno suspendirati kako bi se pronašao drugi put natrag u nju. “Nakon što se logor isprazni od jednog oblika politike, može se pojaviti neki drugi, izvorniji: onaj koji zahtijeva pravo na politiku, da je čovjek sam provodi, a ne da bude politički objekt drugih”, tvrdi Keenan.

U tom smislu možemo čitati arhitektonski, umjetnički i teorijski rad Sandi Hilal i Alessandra Pettija, koji ističu kako se stanje privremenosti ne događa samo negdje drugdje, daleko u “čekaonicama na marginama svijeta”. U globaliziranom svijetu prekarni životi stvarnost su mnogih koji trebaju inzistirati na pravu da svoju privremenosti žive dostojanstveno.

Ivana Pejić, Kulturpunkt

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s