Piše: Mile Lasić
Ovim posve pristranim svjedočenjem želim se zahvaliti svim sudionicima promocije na iskazanoj hrabrosti da čestito svjedoče i o meni i o knjizi, unatoč višegodišnjim ružnim objedama koje me prate u sarajevskim političkim i akademskim kuhinjama, samo iz razloga što sam odbio govoriti tzv. poželjnim glasom i sarajevske i svake političke čaršije
S A R A J E V O – U četvrtak, 19. travnja, u organizaciji Art Rabica i Sarajevskog sajma knjiga promovirana je u Skenderiji i moja knjiga “Mostarsko-europske priče (2015.- 2017.)”. Promocija se održala na istom mjestu na kojemu je prije devet godina promovirana i moja prva knjiga po povratku u BiH “Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi” (Sarajevo Publishing, 2009.) a promovirali su je Mirko Pejanović, Nerzuk Ćurak i u međuvremenu umrli Dubravko Lovrenović. Među gostima na ovogodišnjoj promociji bio je i Mirko Pejanović, u međuvremenu biran i za profesora emeritusa UN-SA, te najmanje još jedan “profesor upokojenac”, kako se Zdravko Grebo na promociji šalio, po slovenski, i s Mirkovim i vlastitim novim statusom, te nekolicina diplomata (S. Šoja, I. Orlić…), među kojima i draga suradnica iz mojih dana u Veleposlanstvu RBiH u Bonnu – Zineta Rovčanin i njezin njemački prijatelj. Bili su na promociji i don Luka Brković (HKD Napredak) i Neven Šimić (Digitalna demokracija) i Haris Ćutahija (v. d. predsjednik Paneuropske unije BiH), koji je i animirao ekipu HEMA TV da sačuva od zaborava ovu skoro posve medijski ignoriranu promociju.
“Monah s Atosa”
Knjigu su veoma odgovorno i čitali i predstavili gospođa Duška Jurišić (“Pošteno”, FTV), profesor Šaćir Filandra (aktualni dekan FPN UN-SA), Željko Ivanković (bh. i hrvatski književnik i urednik) i Bogić Bogićević (“doktor za etiku” – počasni doktor AUBiH), uz neizbježno sudjelovanje i njezina nakladnika Gorana Mikulića i mene kao autora.
Svima sam im iznimno zahvalan za njihove re-interpretacije mojih muka, uključivo i za blage rezerve i obzirne kritike. U kratkoj zahvali u Skenderiji sam objasnio kako sam posljednjih godina po prvi put pisao za starije ljude u Mostaru i u Hercegovini, one koji nisu online, jer sam se poželio i u Zavičaju predstaviti onim što jesam i zbog čega sam ostao u ostrašćenim vremenima u kojima živimo vjeran samo politološko-eurološkoj struci i savjesti, te zašto se i u svih 16 mojih knjiga u konačnici radi o potrazi za dostojanstvenim pripadanjem i BiH i Europskoj uniji: promišljanjem izlaza iz nedostojanstvenog stanja u kojemu se BiH nalazi.
Ovo su dobro razumjeli svi promotori, pri čemu je Bogić Bogićević dobrano pretjerao tvrdnjom da se ponašam kao monah na Atosu, posvećen čitanju i pisanju, što kada je izgovoreno iz duše etičara u politici “nulte vrijednosti” obvezuje.
I Duška Jurišić je ustvrdila da sam se posljednjih godina povukao u osamu kako bih pisao o onomu što mislim da treba, dopadalo se to nekomu ili ne. Njoj sam dodatno zahvalan što je u Skenderiji vrlo umjesno podsjetila na brojne reakcije koje su stizale i u FTV uredništvo povodom izbora dr. Maje Lasić za “njemačku parlamentarku”, kako je formulirala.
U Skenderiji sam se pozvao i na oba recenzenta ove moje knjige: prvo na uglednoga profesora politologije i pjesnika iz Banja Luke Đorđa Vukovića, jer je ustvrdio da moje priče nisu samo mostarske i hercegovačke nego se itekako tiču i građana u Republici Srpskoj, pa potom i na Ivana Anđelića, ravnatelja Hrvatskog leksikografskog instituta iz Mostara, koji me je u recenziji počastio ocjenom da unosim “kao malo tko drugi u BiH pozitivan nemir i u mostarsku i u bh. političku i duhovnu žabokrečinu”.
Zahvalan sam, naravno, i Goranu Mikuliću i njegovim suradnicima u Art Rabicu: Nadi Salom za lekturu i redakturu i Đorđu Ninkoviću za grafičko oblikovanje knjige. Nisam zaboravio spomenuti ni magistra politologije Augustina Zonjića, koji se pojavljuje kao ko-urednik ove knjige, a već je uređivao ranije moje knjige, primjerice “Uvod u znanost o politici” (Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, 2015.) i “Uzaludni proeuropski pledoaje” (Akulturacija, Opuzen i Synopsis, Sarajevo, 2016.).
Nisam se zaboravio zahvaliti u Skenderiji ni još jednom mojemu bivšem izvrsnome studentu i uredniku u Dnevnom listu, magistru politologije Draganu Bradvici, jer je postao i ponajbolji bh. novinar u oblasti europskih integracija i glavni je “krivac” što sam tijekom tri godine bio izvanjski suradnik Dnevnog lista. Ponovio sam i riječi iz Proslova: ako je i bilo za džabe, a jeste, nije bilo i uzaludno!
Uostalom, brojni su čitatelji Dnevnog lista već kazali svoj sud, poput u proljeće 2017. umrlog profesora emeritusa Sve-Mo Đure Maričića, koji me je nazvao telefonom na FF da bi kazao kako je mislio da će umrijeti prije nego što u Mostaru dočeka da bude objavljen tekst kakav je bio moj tekst posvećen “doktoru za etiku” Bogiću Bogićeviću. Iz ove nove knjige sam, nažalost, izostavio upravo taj tekst o etičaru-političaru “nulte vrijednosti”, kao i poučnu mini studiju o “Nirnberškim procesima”, te još neke, ako su već objavljivani u mojim drugim knjigama.
Uostalom, Bogić je i u Skenderiji govorio u maniri Helmuta Schmidta, temeljem sjajnog razumijevanja “svjetskog ethosa” u unutarnjoj i vanjskoj politici. Ne radi se toliko o onomu njegovom pretjerivanju putem usporedbe mojeg angažmana s posvećenim “monahom s Atosa”, koliko o elaboraciji kako se čestitost nosi iz kuće, te da o njoj svjedoči i ponašanje mojeg pokojnog brata i moje da se po cijenu gubitka i profesije i egzistencije ne pokoravam nikomu izuzev autoritetu struke i savjesti. Bogić je obrazložio da sam napuštao i jugoslavensku i bosanskohercegovačku diplomatsku službu čim sam se uvjerio da ni jedna ni druga nisu bile diplomacije mira, te da sam se potom paralelno bavio i teškim poslovima, kako bih osigurao egzistenciju za obitelj, i dopisivanjem putem medija s preostalim prijateljima i u BiH i na prostoru bivše SFRJ. Bogić je u Skenderiji govorio baš kako ga je gospođa Jurišić i najavila: u ulozi prijatelja, ali i kao vrsni poznavatelj etičkih i geopolitičkih pitanja. Uostalom, skratio je za četiri dana liječenje u Sloveniji, jer nije htio propustiti da po prvi put poslije pet godina sudjeluje u nekom programu koji se mene tiče, a u Skenderiju je došao i sa svojom prekrasnom kćerkom Snežanom Bogićević, glumicom SARTR teatra, koja je u Beogradu odrastala s mojom djecom dok je bilo mira u SFRJ.
Sa svim izloženim u knjizi nije se, naravno, bilo lako složiti ni Bogiću Bogićeviću, ni profesoru Šaćiru Filandri, kojemu su se dopale moje kritike ostrašćenih demokraturskih pojava u BiH, kao i tekstovi koji se tiču kritičke kulture sjećanja, opravdano ih situirajući u prosvjetiteljsku domenu, ali je jednako važno što je ukazao i kako bi bilo nužno na još kompleksniji način progovoriti o izgradnji konsenzualne političke kulture i metodama upravljanja razlikama. Ja se tim budućim razgovorima s ljudima poput njega svakako radujem. Nazočnost na promociji izvrsnog sociologa i neupitnog “čovjeka dijaloga” Šaćira Filandre bila je u užem stručnom smislu istinsko obogaćenje promocije, koju su svi promotori u konačnici sinergijski pretvorili u kulturološki čin par excellence. To su osjetili i organizatori Sajma knjiga u Skenderiji pa su joj omogućili dvostruko vrijeme od uobičajenog: hvala Benjaminu Isoviću.
Sjajan je bio i nastup u Skenderiji književnika i urednika Željka Ivankovića, dobitnika najvažnijih nagrada u bh. i hrvatskoj kulturi. Budući i sam “germanolog” i prevoditelj s njemačkog, Željko je dragocjeno svjedočio i o nizu njemačkih tema i autora kojima sam se pozabavio i sam u ovoj knjizi. Iz njegova dva studijska boravka u Njemačkoj, na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu i u spomen kući Heinricha Boella u blizini Koelna, podijelio je s publikom nedovoljno poznate momente, poput onog kako je bivši njemački kancelar Helmut Schmidt privatno posjetio Heinricha Boella na vrhuncu medijske hajke protiv njega što je tobože podržavao RAF (Rote Armee Fraktion). Željko mi je zamjerio što u knjizi nema i osvrta na lik i djelo H. Boella, a nema ga iz istog razloga, kao i u Bogićevom slučaju, što sam osvrte na njegov lik i djelo objavio u mojim ranijim knjigama. Inače, pisao sam o Boellovim sabranim djelima, jer volim ovoga “moralnog apostola” i “praktičnog katolika”, posebice njegov “Irski dnevnik”. Željko se zapitao u Skenderiji i zašto sam upravo Helmuta Schmidta proglasio najvažnijim njemačkim kancelarom, što i nisam siguran, ali jesam u ocjeni da je najumniji, jer sam mu prevodio i sjajne eseje i lucidno mudre knjige.
“Kako Vam mogu pomoći” i “tisuće selama”!
Ovim posve pristranim svjedočenjem želim se zahvaliti svim sudionicima promocije na iskazanoj hrabrosti da čestito svjedoče i o meni i o knjizi, unatoč višegodišnjim ružnim objedama koje me prate u sarajevskim političkim i akademskim kuhinjama, samo iz razloga što sam odbio govoriti tzv. poželjnim glasom i sarajevske i svake političke čaršije. U ovom kontekstu posebnu zahvalnost dugujem Goranu Mikuliću, jer se ova knjiga dogodila i “glede i unatoč”, a prije nje i tako nježne knjige kakve su “U zemlji zarobljenog uma” i “Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas”, koje su doživjele, po Mikulićevim riječima, po dva izdanja, unatoč objedama, pa i zabranama njihovih promocija u Sarajevu.
I na samom kraju: nisu upropastile ovu uistinu iznimnu promociju ni medijske ignorancije ni dvije neprijatnosti pri njezinom kraju. Prvo se elegantno obučeni gospodin javio za riječ kako bi kritizirao Bogića Bogićevića, što je – pozivajući se na moj stari prijevod čuvenog eseja Helmuta Schmidta “O etici političara” (Zum Ethos des Politikers) – ukazao na suštinski zahtijev političke Moderne: ne miješati vjeru i politiku, onostrano i ovostrano. Cijenio sam Vas do sada, kazao je taj čovjek, ali vi Srbi i Hrvati imate svoje države, koju ste nama oduzeli, pa se mi Bošnjaci moramo osloniti na vjeru u politici! Na to mu je “doktor za etiku” i dokazani “ustavni patriota” Bogić Boogićević samo dostojanstveno odgovorio: “Gospodine, kažite, kako bi se Vama moglo pomoći”!
I drugi incident je bio ogoljena ilustracija one indoktrinacije koja pati od “sindroma jednosti” (I. Lovrenović). “Kako Vi u glavnom bošnjačkom gradu, u kojemu živi preko 90 posto Bošnjaka, ne govorite bosanski, nego hrvatski i koristite riječ tisuća…”, bilo je pitanje drugog silno iziritiranog posjetitelja promocije, upućeno Željku Ivankoviću, na što mu je prošlogodišnji dobitnik “hrvatskog Nobela” (“Nagrade Ksaver Šandor Gjalski”) samo lakonski uzvratio: “Mogu Vam samo uputiti tisuću selama”!
Hvala svima koji su sudjelovali, pa i medijima koje je Art Rabic uzaludno pozivao, a među kojima su i brojni tiskani i elektronski mediji s kojima sam godinama surađivao bez ikakve naknade. Gore od rada bez naknade i angažmana “u korist vlastite štete” je što je sve bilo i uzaludno!
digitalnademokracija.com 