Mile Lasić: Philip Roth, „Profesor požude“ iz New Jerseya

U povodu smrti književnika Philipa Rotha (1933. – 2018.)

Američki književnik Philip Roth, rođen 1933. godine u New Jerseyu, pripada bez sumnje najznačajnijim američkim pripovjedačima. O tomu svjedoče kako brojne nagrade za knjige s visokim tiražima, tako i mnogobrojni prijevodi u svijetu. U Americi je, naime, Roth stvarna veličina, o čemu svjedoče, izmedju ostalog, dodijeljene mu National Book Critics Circle Avard, PEN/Faulkner Award, National Book Award, te Pulitzerova nagrada.

U njegovim prvim pripovjetkama i romanima, poput „Goodbye Columbus“ (1959.) i „Portnoyeve pritužbe“ (1962.) u središtu je iskustvo i samorazumijevanje američko-židovske srednje klase, dok u potonjim djelima do izražaja dolazi Rothovo samorefleksivno bavljenje književnošću i književničkom egzistencijom. Čitav je niz Rothovih djela iz ove faze, u čijem središtvu je njegov fiktivni „alter ego“ – književnik Nathan Zuckerman – „The Ghost Writer“ (1979.), „Zuckerman Unbound“ („Zuckermanovo oslobođenje“), „The Anatomy Lesson“ („Čas anatomije“), „The Prague Orgy“ („Praške orgije“), itd.  Godine 1987. objavit će “”The Counterlife” ( “Protu-život”), a godinu poslije „The Facts: A Novelist’s Autobiography” (“Činjenice. Životopis jednog književnika”) u kojima će odustati od Zuckermanove maske.

U ovim, ali i potonjim djelima, Roth nastoji pokazati kako ionako nema velikih razlika između svijeta činjenica i svijeta imaginacije, između života i literature. Potom su slijedile plodne devedesete godine, kada je Roth i definitivno postao novim Normanom Mailerom u očima euopskih čitatelja. Samo u Njemačkoj, ilustracije radi, u posljednjih pet godina pojavilo mu se (kod „Hansera“) pet prijevoda njegovih novih romana, koji su, u pravilu, brzo zauzimali visoke pozicije na ovdašnjim bestseler listama. A ti njegovi romani, i novele, su svi od reda i recenzirani najvišim mogućim ocjenama u književnim dodacima najuglednijih njemačkih listova.

Ilustracije radi, „Die Welt“ je Rothov roman „Američka idila“ (1998.) ocijenio kao vjerojatno do tada najdifernciraniju njegovu knjigu, ustvrdivši da Roth „nikada nije bio tako dobar“ kao u ovom romanu. Za „Veliku američku novelu“ (2000.), pak, su književni kritičari „FAZ-a“ i „SZ-a“ kazali da se radi o „veličanstvenoj knjizi“, možda i „najvickastijoj i najvirtuoznijoj“ Rothovoj knjizi do tada. Potom su uslijedile neviđene salve pohvala za roman „Ljudski poroci“ (2002.), a „SZ-u“ se otela čak uporedba Rotha s Dostojevskim i Dickensom. „Die Zeit“ je ocjenio prisebnije da se radi o romanu koji „cilja u srce američkog društva, ali se tiče svih nas“, a „FAZ“ da je Roth ovim romanom pokazao na sarkastičan i istovremeno čaroban način kako ljudski poroci i ljudska veličina stoje blizu jedni drugome, tj. da nema jednoga bez drugoga. Slične pohvale doživjeli su nešto ranije i Rothovi romani „Obmana“ (1993.) i „Sabbath’s Theater“ (1996.). U stvari, oduševljenje njemačkih kolega (i publike) Rothovom literaturom je ništa drugo do eho pohvala koje prate Rothov rad u njegovoj domovini.

Uzgred, Rothov roman „Ljudski poroci“ o uglednom profesoru stare filologije, koji je crnac svijetlije kože, a predstavlja se Židovom, pa kratko pred penzioniranje biva „outiran“ (otkriven) nakon što je uvrijedio baš dvije crne studentkinje, je u međuvremenu ekraniziran, pa od prije par dana u evropskim kinima puni dvorane. I roman i film, zaista, ciljaju u „srce američkog društva“, u njegova bolna mjesta prikrivenog i otvorenog rasizma pod prividom slobode. Film je, k tomu, opremljen i s par slobodnih scena, što mu neće škoditi, kao ni Rothovoj literaturi. Omatorjeli profesor (glumi ga sjajno Anthony Hopkins), nakon debakla ima ljubavnu aferu s jednom čistačicom, pa potpomognut viagrom (i čarima Nicole Kidman u ulozi čistačice -profesorove ljubavnice)l doživljava drugu mladost. U cjelini gledano, film Roberta Bentona („Kramer protivu Kramera“), je dobro napravljen, skoro zanimljiv koliko i knjiga, iako ne prati uvijek vjerno Rothov predložak.

“Umiruća životinja” / „The Dying Animal“

U njegovom novom romanu „The Dying Animal“ / „Umiruća životinja“ piše, pak, Philip Roth o strastvenom ljubavnom odnosu jednog šesdesetogodišnjaka i skoro četiri decenije mlađe, beskrajno lijepe žene, kćerke bogatih kubanskih izbjeglica. Rothov junak David Kepesh je 62 godine star, a glavna junakinja Consuela Castillo ima samo 24 godine. David je kulturni kritičar, koji redovno nastupa na televiziji, profesor je na jednom njujorškom koledžu, svira klavir. Sretno je razveden prije mnogo godina, u stvari davno je „žrtvovao“ ženu i sina zarad „samačkog života“ poradi „mučke emancipacije“, živi u svojem svijetu umjetnosti i požude, strogo distanciran čak i od onih s kojima ima intimne odnose – bezbrojnih studentica koje su godinama prolazile ne samo kroz njegov kabinet nego i njegov krevet. Sve dok ne sretne Consuelu, dobro odgojenu ljepoticu, s očaravajućom crnom kosom, savršenim tijelom, sisama posebno.

„Profesor požude“, kako Davida bije opravdano glas, biva po prvi put izveden iz vremenom stilizirane ravnoteže. Njegovom ureženom životu je kraj, pa ne upada samo u klasične erotske turbulencije, nego i u klasično prokletstvo ljubomore, pornografiju ljubomore, kako kaže Roth, postaje ljubomoran i na Consueline bivše momke i na njezinu najbližu okolinu, pa čak i njezine buduće ljubavnike. Davidov pakao trajat će cijelih osam godina, skoro istog intenziteta i u godinama kada ne bude više s Consuelom. Sve dok se u igru destrukcije života ne uključi opaka, pogana bolest, koja posve iznenadjujuće otvara nove dimenzije i života i ljubavi. Roth nam, doduše, u završnim scenama poručuje kako je svaka emanicpacija dvosjekli mač, kako je sve iluzija izuzev izvjesnosti istinskog predanja i izvjesnosti umiranja…

Dakle, novi Rothov roman nije klasična priča o sexu, o ljepoti i prolazosti tijela, o požudi, iako čitatelj sreće često visoko erotizirane pasaže o tomu, nego expertiza fenomena ljubomore, tog strašnog monstruma koji je upropastio mnoge veze i živote. Posebice, među ljudima različite starosti. „Neki mladi čovjek pronaći će nju i oteti mi je. Meni, koji sam probudio njezina čula, koji sam joj dao format, koji sam bio katalizator njezine emancipacije i nju pripremio za njega. Otkud znam da će mi je oteti jedan mladi čovjek? Jer, ja sam nekoć bio taj mladi čovjek, koji je tako što činio“, očajava unaprijed i bespomocćo ljubomorni „profesor požude“. Pri tomu, uzroci za ljubomoru nisu uobičajene prirode. Oni su prosto biološki. David je u mladim očima već samo ono što je on nekoć bio, samo je još za sebe ono što jeste i što će, eventualno, još biti. A “veliki biološki vic”, kaže Roth, je u tomu da ljudi bivaju međusobno intimni prije nego bilo što jedni o drugima znaju.

U “Umirućoj životinji” ispričana je, u stvari, diferencirana povijest tzv. američke seksualne revolucije druge polovine 20. stoljeća. Povijest „divljih djevojaka“ s koledža, povijest mladosti bez stega i uzusa. U ovom Rothovom romanu napravljen je i ozbiljniji pokušaj osvjetljavanja tzv. muške emancipacije, putem privida slobodnog života i sexa. Doduše, Roth je ovim temama stalno zaokupljen, primjerice i u romanima “The Breast” („Grudi“) iz 1972. godine, ili “”The Professor of Desire” („Profesor požude“) iz 1977. godine. Umjetnički ambijent u kojem se događaju radnje njegovih romana i sexom uvjetovano muškarčevo ponašanje su sigurne konstante u Rothovom uspjelom sociologiziranju suvremenog američkog društva.

Treba li pri kraju osvrta uopće reći da se Rothova naslovna sintagma „umiruća životinja“ otmjeno poigrava i s procesom (od)umiranja čovjeka uopće, ali i “životinje u čovjeku”, tj. njegove seksualne moći. Sintagma je, vjerojatno, direktno preuzeta iz jedne Yeatsove pjesme u kojoj se „umiruća životinja“ pojavljuje kao pojam ograničene moći penisa! Uostalom, moto Rothove knjige je ispisan na njezinom samom početku gdje izdvojeno stoji kako je „povijest jednog života podjednako sadržana i u tijelu i u mozgu“!

A jedna od tajni Rothova spjeha kao autora je vjerojatno u sposobnosti da čitatelja uspješno omamljuje upravo tkajući priče po ovoj mustri. U stvari, u Rothovim romanima je uvijek riječ o sexu kao pokretačkoj snazi, čime se može objasniti mnogo što-šta u ljudskom životu i u povijesti uopće. Povijest sexualne slobode, pak, i ne svjedoči o drugomu nego o vječnom vrćenju u krugu čovjekovih slabašnih moći i prevelikih nada.

I ovaj i drugi pomenuti romani Philipa Rotha se trebaju prevesti i na naš(e) jezik(e), ako to već nije učinjeno. Ako ništa drugo, nitko se, garantirano, neće dosađvati! A pomoći će i u iznovnom otkrivanju “američkih čari”, američkog “way of life”, skoro ugušenih ideološkom i topovskom grmljavinom Bushovih neo-konzervativaca!

Berlin, 17. siječnja 2004.
___

Moj osvrt povodom pojave Rothova romana „The Dying Animal“ u identičnoj verziji kako je napisan prije 14. godina

U Mostaru, 24. svibnja 2018.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s