Mirovne sporazume (Cutiliero, Vance-Owen, Owen-Stoltenberg) predložene sa svrhom okončavanja rata u Bosni i Hercegovini, konfrontirane strane nisu prihvatile. Ovi dokumenti i u njima iznešene zamisli nisu bili dovoljno ubjedljivi za odustajanje od rata. Cijeli proces predlaganja i odbijanja mirovnih sporazuma je ukazao na kompleksnost u oblasti međunarodnih pregovora. Uloga Richarda Holbrooka u pregovaračkom procesu je veoma značajna. Bez analiziranja sadržaja potpisanog sporazuma, zaobilazeći glorifikaciju ili osuđivanje Holbrooka i njegovog djelovanja, vrijedi priznati činjenicu da je finalni mirovni sporazum postignut dvadeset prvog novembra u Ohio-u, a da je isti potpisan četrnaestog decembra u Parizu 1995. Ovim događajima se završio najkrvaviji evropski sukob od Drugog svjetskog rata. Holbrook je imao historijski bitnu ulogu za koju su izuzetne pregovaračke vještine bile neophodne. S tim u vezi, vrlo je interesantno analizirati proces pregovora, te prepreke koje su se pojavljivale, kao i načine na koje su se one otklanjale. 

Holbrook se suočio s tri bitna pregovaračka izazova. Prvi – okončanje rata; drugi – taktika sigurnog povlačenja UN-ovih mirovnih snaga uzetih za taoce; treći – osmišljavanje unutrašnje strukture Bosne i Hercegovine na način da se spriječi njena podjela, te da se daljnji sukobi učine bespotrebnim (Camisar, Diechtiareff, Letica i Switzer 2005). Vrlo zahtjevan aspekt cijelog procesa ogledao se u psihološkim barijerama i međusobnom nepovjerenju učesnika pregovora. Nedostatak pat pozicije, koja bi osvijestila da nastavak konflikta kontinuirano nanosi štetu, dodatno je otežavao situaciju. Generalno, dešava se da nakon što konflikt dosegne tačku eskalacije slijedi pat pozicija ili mrtva tačka – gdje nijedna strana ne može pobijediti, odustati ili prihvatiti određene gubitke. Pat pozicija se desi nakon neuspjele taktike, nedostatka podrške saveznika ili jednostavno zbog visoke cijene koja bi se platila nastavljanjem ratovanja (Brahm 2003). Takve okolnosti su pogodno tlo za pregovore.

Značajnu barijeru je predstavljala i strukturalna kompleksnost ovih pregovora: prvenstveno broj učesnika pregovora čiji su stavovi o određenim pitanjima bili dijametralno suprotni, zatim brojem samih pitanja (teritorija, politička struktura i mehanizmi izvršenja) o kojima se trebalo pregovarati i ponuditi najbolje rješenje. Postoje određeni slučajevi kada iznimna kompleksnost ostavlja prostor za zajedničke dobitke. Međutim, takvi slučajevi su izuzetno rijetki i kompleksnost je više povezana s preprekama nego s povoljnim mogućnostima. U slučaju Bosne i Hercegovine, prisustvo više učesnika u pregovorima,  kao i  mnogobrojna pitanja na pregovaračkom stolu su otjelovili strukturalnu komplesknost i pojednostavljivanje je predstavljalo jedinu izvodivu tehniku. Zadatak pregovarača jeste da pojednostavi postojeću strukturu na način da zadrži dostupni potencijal za stvaranje novih vrijednosti i smanji zahtjeve za obradu informacija. Holbrookova metoda je definitivno ciljala na smanjenje kompleksnosti.

Holbrook se često spominje kao osoba koja je ovladala procesom modularnog dizajna (kada se pregovori sastoje od više dijelova koji su zamjenjivi). Njegova strategija sastojala se od sakupljanja glavnih preferencija svakog pregovarača. Na osnovu sakupljenog materijala,  najbitnije teme stranama uključenim u pregovore su se identifikovale. Ovakva metodologija mu je omogućila grupisanje tema po učesnicima pregovora, koje su se kasnije procijenjivale i pojednostavljivale. Stvaranje koalicija je dobar mehanizam u pregovorima. Na ovaj način, pregovarači mogu poboljšati svoje pregovaračke napore i u isto vrijeme pojednostaviti strukturu smanjenjem mnogobrojnih interesa. Idealan pregovarački proces nagrađuje kooperativne koalicije, dok se učesnici podložni konfliktu blokiraju i obeshrabruju.Upravo ovu taktiku je koristio Holbrook (Camisar, Diechtiareff, Letica i Switzer 2005).

Prvo ujedinjenje, s ciljem pojednostavljivanja strukture, je bilo usmjereno ka zapadnim faktorima koji su stavljeni pod kontrolu Amerike. Europljani su pristali na ovakav potez dijelom i zbog njihovih neuspjelih mirovnih inicijativa. Holbrook je insistirao na održavanju i jačanju koalicije Bošnjaka i Hrvata naspram Srba, iako je bio svjestan krhkosti te koalicije. Na ovaj način je htio izjednačiti balans moći i ubrzati proces. On je kategorizirao teme važne za razmatranje u podskupove kojima se pristupalo po principu “korak po korak”, imajući na umu osjetljivost situacije. Prvi zadatak koji je postavio bio je saglasnost i prihvatanje granica Bosne i Hercegovine i postojanje dva entiteta. Administrativni službenici su kritikovali Holbrook-a zbog odgađanja prekida ratovanja. Međutim, on je smatrao neprimjerenim razgovarati o tome na samom početku pregovora. Osigurati dugotrajni mir u BiH je bio prioritet i smatralo se da otvaranje ovog pitanja u pogrešnom trenutku  može ugroziti krajnji cilj mira. Drugi zadatak je bio okončati opsadu Sarajeva, a treći uspostaviti političke strukture. Interesantna je upotreba Holbrookovih pritisaka i poticaja u svrhu promjene načina na koji se posmatra BATNA (najbolja alternativa mogućem dogovoru) od strane pregovarača. Sporazum se morao činiti boljim od najbolje alternative pregovarača. Kada se pregovaralo o Brčkom, strateški su se primijenile određene kočnice procesa. Nakon oštre debate o statusu Brčkog, Holbrook je postigao dogovor da ovo pitanje bude odlučeno nakon procesa arbitraže.

Zahtjevnost ovih pregovora najbolje se ogleda u činjenici da se najmanjim detaljima posvećivala velika pažnja. Tako je sama lokacija pregovora bila vrlo bitna za proces pregovora. Zgrade u kojima su pregovarači bili smješteni – strateški su se dodijeljivale. Američka je bila između bošnjačke i hrvatske zgrade, dok su predstavnici Srbije i bosanskih Srba bili preko puta američkih prostorija. Niko od učesnika pregovora nije smio iznositi informacije medijima. Za to je bio zadužen Nick Burns koji ih je filtrirao, jer bi svaka informacija viška mogla ugroziti tok pregovora. Roger Fisher izjavio je da Holbrook svojim pristupom više podsjeća na gladijatora nego na medijatora. Ali, strategije gladijatora su bile ono što je on smatrao prikladnim u odnosu sa liderima Balkana: samo pritisak je donosio rezultate. Mnogi su primjetili Holbrookovu umješnost detektovanja ljudskih karaktera i osobnosti, što je on često i koristio i za šta se vjeruje da je spasilo pregovore u nekoliko navrata. Holbrook je otvoreno priznao da je njegov tim bio pripremljen za poteškoće, ali da nisu očekivali takav pritisak kakav su iskusili u Daytonu. Mnogi su percipirali njegovu viziju previše ambicioznom: okončati rat i obezbjediti temelje stabilnosti za dugotrajni mir u okvirima multietničke države. Zbog ovoga je Holbrook često bio meta kritika. Govorili su mu da želi previše, a on je na to odgovarao da mu je žao što ne može uraditi još više (Camisar, Diechtiareff, Letica i Switzer)

Domaći mediji su različito izvještavali o Daytonskom mirovnom sporazumu: od  odobravanja do protivljenja, pa do otvorenih sumnji u trajan mir. Interesantno je poređenje Daytonske Bosne i Hercegovine sa vanbračnim djetetom rođenim u vojnoj bazi – država kojoj će babica biti NATO savez, a kumovi Bill Clinton i Richard Holbrook (N1 2015). Ono što se naglašava u analizama stranih autora jeste Holbrookov pristup ovom zadatku: pun energije i nevjerovatnog posvećivanja detaljima.

Pitanje se naprosto samo postavlja: “Da li je stvorio uspješnu priču?”.  U sadašnjoj Bosni i Hercegovini postoji mnogo problema koji su posljedica određenih postavki kreiranih u Daytonu. Ali, očekivati da jedan mirovni sporazum kreira harmonično uređenje u državi i izbriše etničke tenzije je jednostavno utopijsko razmišljanje. Mnogi su saglasni da je ovaj  sporazum bio dobar za okončavanje rata, ali ne baš toliko usješan u uspostavljanju funkcionalne političke strukture zemlje.

Andrić u Travničkoj hronici kroz lik mladića iz Francuske opijenog ljepotama Bosne i zanesen posmatranjem ljudi i običaja kaže: “Sumnje nema da će i vaša zemlja jednog dana ući u evropski skop, ali se može desiti da uđe podvojena i nasljedno opterećena navikama i nagonima kojih nigdje više nema i koji će joj, kao aveti, sprečavati normalan razvitak i stvarati od nje nesavremeno čudovište i svačiji plijen…a ovaj narod to ne zaslužuje”. Generacijo, budimo se! Zdravim pristupom politici, pomozimo nesavremenom čudovištu da postane skladan okvir prosperitetnijeg života.

---

Bibliografija:

Andrić, I. (2014) Travnička hronika. Andrić Romani, Laguna.

Brahm, E. (2003) Hurting Stalemate Stage, 9 September, Beyond Intractability [Internet], Dostupno na:  http://www.beyondintractability.org/essay/stalemate[Pristupljeno 28 April 2018].

Camisar, Diechtiareff, Letica &Switzer (2005) An Analysis of the Dayton Negotiations and Peace Accords, [Internet], Dostupno na:  http://ocw.tufts.edu/data/12/244825.pdf, [Pristupljeno 28 April 2018].

N1 (2015) Bh. štampa prije dvije decenije: Potpisan Dejtonski sporazum [Internet], Dostupno na:  http://ba.n1info.com/a73657/Vijesti/Vijesti/Mediji-o-Dejtonskom-sporazumu-1995.-godine.html [Pristupljeno 29 April 2018].