Povijesne zablude, nekrologiji i martirologiji

Piše: Mile Lasić

Pogledi na svijet se roje kroz vjekove kao majske krijesnice, napisao je Miroslav Krleža u romanu “Na rubu pameti” 1938. godine. Ti Krležini pogledi na svijet „frcaju kao iskre iz glavnje, a onda se odmah nekoliko trenutaka kasnije i gase, a tmina ljudske svijesti, vidite, ostaje uvijek jedna te ista: jednako gusta, jednako zagonetna i jednako mračna.“ Continue reading “Povijesne zablude, nekrologiji i martirologiji”

Oglasi

U Sarajevu, zauvijek, sa svojim umrlim iluzijama i nadama!

Piše: Mile Lasić

Povodom 25. obljetnice smrti Branka Mikulića (1928. – 1994.)

“Samo da znadete profesore da je rodna kuća Brankova oca Jure sada moja izba…”, kazao mi je jedne prigode u Mostaru književnik Grgo Mikulić (Priče i legende iz Hercegovine, I i II), ukazujući i na neupitno hercegovačko podrijetlo obitelji Brankova oca Jure Mikulića, koja se oko 1903. godine preselila u bugojansku dolinu. U njoj se 10. lipnja 1928. u mjestu Podgrađe blizu Uskoplja / Gornjeg Vakufa i rodio Branko Mikulić, koji je od posljedica teške bolesti umro 12. travnja 1994. u Sarajevu, a što se ovim zbornikom u nakladi Art Rabica i obilježava kako dolikuje, s mjerom i ukusom.  Continue reading “U Sarajevu, zauvijek, sa svojim umrlim iluzijama i nadama!”

Zašto su ustavne reforme u BiH ‘mission impossible’?

Piše: Mile Lasić

Abstract

U svim „zemljama Zapadnog Balkana“ (terminus tehnicus) radi se o metastazi teške bolesti kojoj lijeka nema, jer u njima ne razumiju ni individualna ni kolektivna / skupna prava i slobode, te da je od obojih nužno poći u izgradnji pravne države i održivog i pravičnog društva. Inače, od zasada političke Moderne nema ništa. Otuda se u ovim zemljama radi samo o prividu kretanja ka europskim integracijama, posebice u BiH, jer bez ozbiljnih namjera da se tri etničke / nacionalne zajednice i tranzitiraju u tri “političke zajednice”, kako bi se od BiH uopće napravila funkcionalna pravna država, bez kolonijalnog, poluprotektorskog odnosa prema njoj, i nema kretanja, izuzev unatrag. U osnovi se ni u ovim predmodernim državama, ni u u tzv. međunarodnoj zajednici ne razumije da se „od zajedničkog života mora napraviti vrlina“ (John Stewart Mill, 1806–1873). O tomu se, pak, radi i u zemljama s autohtono oformljenim višenacionalnim identitetima, poput BiH, i u zemljama – tzv. polietničkim zajednicama, čije je neupitna mnoštvenost nastala useljavanjem u postkolonijalna useljenička društva, kako je to formulirao Will Kymlicka. Uostalom, tomu nas uče i Jürgen Habermas i Ulrich Beck i Amin Maalouf. Unatoč tomu što je BiH poslije disolucijskih jugoslavenskih ratova (1991-1995) par excellence višenacionalna zemlja, te k tomu i primjer pasiviziranog zamrznutog konflikta, i već time „idealna konsocijacijska situacija“, i u BiH i u tzv. međunarodnoj zajednici njeguju se iluzije o „jednosti“, koje u BiH prosto nema. Pri tomu, i srećom, ni nakon svih geopolitičkih, svjetonazorskih i vjerozakonskih intervencija putem tzv. visoke kulture u njezin narodnosni supstrat, kroz stoljeća, nisu posve prekinute bliskosti u oblasti tzv. pučke kulture u BiH. Otuda bi se ovdje kritički propitale i platforme koje su protivu opstojnosti BiH i one koje se otvoreno ili mimikrično zalažu za „većinsku demokraciju“ odnosno načelo „jedan čovjek jedan glas“, čime neskriveno ignoriraju potrebu balansa građanskog i (više)nacionalog. Pokazalo bi se, također, kako se takvi i nemaju pravo pozivati na „acquis“ – „pravnu stečevinu“ EU, jer se u EU ne radi o potiranju oformljenih identiteta, nego o procesima transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, to jest umreženja i obogaćenja identiteta – višestrukom identitetu ili alteritetu. U BiH se, pak, upravo uslijed ustavno-pravnih okova ali još više putem antieuropskih javnih politika svih aktera sinergijski doprinosi “horizontu koji se udaljava”, to jest onemogućuje budućnost BiH u EU. Temeljem i vlastitih iskustva u radu veoma sličnog skupa ovomu u Neumu, onom održanom u Sarajevu prije sedam godina u organizaciji Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita, pa potom i dragocijenog deziluzioniraja tijekom sudjelovanja u radu Ekspertne skupine za promjene Ustava Federacije BiH, koju je 2013. formiralo američko veleposlanstvo u BiH, u razradi ovog sažetka bi se pokazalo kako je u postdaytonskom ambijentu neprijateljski nastrojenih „zajednica preživljavanja“ (Ugo Vlaisavljević) nemoguć konstitucionalni redizajn u BiH, te da bi – upravo zbog toga – bilo najžurnije potrebno putem „refleksivnih modernizacija“ (Ulrich Beck) i proeuropskih narativa nenasilja stvarati pretpostavke za ambijent kompromisa i konsenzusa o „europskom ustavu“ za europsku zemlju Bosnu i Hercegovinu. Jer, već je više nego izvjesno da do konstitucionalnog redizajna može doći samo putem kosmopolitizacije i identiteta i ambijenata, te kulturom međusobnog uvažavanja. Bez promjene u političkoj kulturi i ne možemo postati ni pravna država , ni dijelom svijeta u kojem vrijede rules of law. Otuda je preduvjet eventualnih ustavnih promjena uvažiti bh. višenacionalnost, pa kompromisom osmisliti putove ka održivoj i uljuđenoj BiH – uz poštivanje i nacionalnoga i građanskoga, s ambicijom institucionalne jednakopravnosti građana-državljana svih nacionalnosti koje žive u BiH. Samo tako bi se eventualno i nadvladale autoritarne kulture separatističkih i unitarističkih ambicija …

Ključne riječi: neuspjele tranzicije i demokrature, pasivizirani „zamrznuti konflikt“, nemogućnost ustavnih promjena, nužnost paradigmatskih promjena i metoda upravljanja razlikama …

***

Zahvaljujem organizatorima na pozivu i mogućnosti da kao slobodan čovjek i znanstvenik govorim i na ovakvom skupu. Ali, prvo moram demantirati da sam rekao ono kako je objavljeno u izdanju Večernjeg lista, od 15. ožujka: „Konferencija ima plemenitu namjeru deblokirati postojeće stanje totalnih mogućnosti ustavnih promjena.“ Ja sam, naime, govorio o „totalnim nemogućnostima“, pa sam zbog toga i naslovio moju ovogodišnju raspravu u Neumu: „Zašto je konstitucionalni redizajn u BiH mission impossible?“. A moram korigirati i pogrešku iz druge rečenice u Večernjem listu: „O tome se prestao voditi dijalog prije 5-6 godina i dobro je da ovdje imamo ljude iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, te ljude različitih nacionalnosti kako bi se pripremio međunarodni i napustio koncept unutar-nacionalnih razgovora o zajedničkoj višenacionalnoj državi.“ U ovoj drugoj rečenici se nije smjelo moje zalaganje za „inter-nacionalni razgovor“ prevesti u „međunarodni razgovor“, jer sam, zapravo, htio poručiti: potrebni su nam međunacionalni dijalozi a ne unutarnji monolozi. Uz zamolbu za uvažavanje ove ispravke u „Ich Form“, zamolio bih i za uvažavanje dosljedno sprovedenog izlaganja u istoj formi, te pozivanje i na vlastite (ne)objavljene knjige i bilježenje referentnih izvora u zagradama, umjesto korišćenja harvardskog ili europskog sustava uporaba fusnota.

***
U mojemu razumijevanju u obvezi smo – i na panelu „Kako preći iz dejtonske u briselsku fazu …“ dvodnevne konferencije „Europski ustav za Bosnu i Hercegovinu“ – prisjetiti se kako su individualna ljudska prava u samim temeljima „političke Moderne“ i kulturološkog liberalizma, ali nisu „švedski stol“, pa podrazumijevaju i uvažavanje kolektivnih prava i sloboda i izgradnju funkcionalne pravne države, bila ona jednonacionalna ili višenacionalna. Pri tomu nije svejedno koje se metode upravljanja razlikama primjenjuju u višenacionalnim zemljama s autohtono oformljenim nacionalnim identitetima, jer u takvim zemljama nijedan identitet ne trpi dominaciju većinskih identiteta, dok se u tzv. polietničkim državama, kakva je većina zapadnih zemalja, pitanja jednakopravnosti uređuju i putem inkulturacija ili akulturacija u čijem središtu je većinski identitet. Stoga bi u BiH bilo žurno potrebno na putu „iz dejtonske u briselsku fazu“, govoreći jezikom ovog skupa, razriješiti mnoštvo aporija (ustavnopravne prirode, pa potom i političke proturječnosti koje te aporije produciraju), jer je poigravanje s aporijama preopasna igra s mogućim „game over“ ishodom već na nekoj novoj „mirovnoj konferenciji“. U konačnici, moguća žalosna budućnost BiH bi bila tek sinergijska rezultanta maćehinskog bavljenja postdaytonskom dramom i bh. unutarnjih aktera i izvanjskih „padrona“ u BiH, koji i jesu odgovorni što je BiH četvrt stoljeća poslije potpisivanja „mirovnog sporazuma“ u Parisu tek zemlja „pasivnog zamrznutog konflikta“ .

Istini na volju, Bosna i Hercegovina se i tijekom posljednjih 140 godina od pokušaja prvih modernizacija – nakon što je cijela četiri stoljeća bila „terra interior“, zatvorena zemlja u logiku „millet sustava“ i gabarite Otomanske imperije – vrti u začaranom krugu neuspjelih ili prekinutih modernizacija. Njezine su prve modernizacije u infrastrukturnom pogledu, doduše, vidljive još uvijek u našim gradovima, kao i one druge, iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, tih „zlatnih godina“ (Dušan Bilandžić) u razvoju BiH, ali nije uspjela iskoristiti šanse „Druge Moderne“ (Ernest Gllner) za političku i kulturološku tranziciju, pa se ponovno zaplela demokrature – u trice i kučine. Uzrok tomu je što u BiH ni tzv. etnonacionalisti ni tzv. ljevičari i „građani“ ne razumiju abecedu liberalnog društva utemeljenu na poštivanju individualnih i skupnih prava i sloboda, pa i ne prihvaćaju da je jedno od elementarnih načela liberalizma ono koje govori o tomu da je „principijelno nedopustivo oštećivanja drugoga“, na što nas je mudro upozorio još prije dva stoljeća John Stewart Mill, a pred smrt u „Iskušenjima neslobode“ i pokojni Ralf Dahrendorf, “čime se postulira da se u društvenom djelovanju radi o vrijednostima koje su članovima slobodno dane na izbor; s jednom ogradom, članovi ne smiju zastupati ideje iz kojih bi proizlazila šteta drugima koji zastupaju svoje vrijednosti, ma kakve one bile.” (Vidjeti, Iskušenja neslobode, Prometej, Zagreb, 2008., str. XII-XIII.)

Iz ovih razloga sam posljednjih godina u nizu rasprava i govorio o nužnosti „ukotvljenosti“ skupnih prava u filozofiju i praksu poštivanja individualnih ljudskih prava i sloboda, jer se u BiH dovode u pitanje i neotuđiva individualna i neotuđiva skupna prava i slobode. Skupnih je prava puno manje, ali nisu manje važna, pa čim se osporavaju i osporeni identiteti i identiteti koji ih osporavaju postaju „ubilački identiteti“ (Amin Maalouf). U skupna prava ubrajaju se ne samo prava naroda / nacija i prava nacionalnih manjina, nego i prava posebnih jezičnih ili narodnosnih skupina, prava starosjedilaca (eng. first nations), te prava obitelji kao temeljne stanice svakoga društva i tsl. Ova vrsta prava podrazumijeva u načelu i potrebu zasebnog tretmana ili tzv. pozitivnu diskriminaciju (eng. affirmative action), pravo na kulturnu autonomiju, pa i pravo na ne-pripadanje (opet Amin Maalouf), itd. Dakako, ovim se ne zagovara kulturna autonomija za konstitutivne narode u BiH, jer oni su konstitutenti ove zemlje, što je ugrađeno u ustavna rješenja i u mirovne sporazume. A treba dodati kako bi tužna slika o stanju ljudskih prava i temeljnih sloboda i kod nas i u drugim predpolitičkim dijelovima svijeta bila još tužnija da ljudska prava nisu internacionalizirana. U BiH su deklaracije, konvencije i paktovi, nažalost, samo formalni dijelovi ustava i zakona, dok se u životu nastavlja s pravnim, političkim i kulturološkim nasiljem prema manjincima svih boja, uključivo i prema tzv. konstitutivnim manjinama (Ugo Vlaisavljević), o čemu i svjedoče odluke i Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu („slučaj Sejdić i Finci protiv BiH“, „slučaja Zornić“ i „slučaja Pilav“, i drugi), kao i bojkotirane odluke Ustavnog suda BiH („slučaj Ljubić“ i drugi)!

***

U proslovu jedne od mojih novih knjiga, one koja bi se trebala pojaviti za Salon akademske knjige u Mostaru 2019., u lipnju ove godine, u nakladi University Pressa iz Sarajeva i pod naslovom „Zašto nam izmiču europski horizonti?“, ustanovio sam kako nama u BiH nisu ni približno iste „stojne točke“, te da su uzroci tomu u sinergijskim rezultantama geopolitičkih i vjerozakonskih nasilnih intervencija kroz povijest, ali i oprečnim aktualnim ambicijama političkih klasa i u BiH i u regiji jugoistoka Europe, te čitavog niza izvanjskih igrača koji u „zemljama Zapadnog Balkana“ vježbaju „mišiće“ u ime ljudskih prava i sloboda, nerijetko i uz nijekanje višenacionalne strukture BiH. Sociologija i politologija su, inače, ovu vrstu „zabrinutosti“ nazvali „velikodržavnim nacionalizmom“ (Vjeran Katunarić), što je samo drugo ime za američku i slične hegemonije. Upućeniji znaju, pak, da je još Friedrich Nietzsche u humanističke i društvene znanosti uveo pojam „horizont“ (iz optike) kako bi naglasio ograničenje vidnog polja uvjetovano „stojnom točkom“, pri čemu bi i „posljednjem slijepcu“ moglo biti jasno da je u BiH mnoštvo opozitnih „stojnih točaka“. Ono što je, primjerice, za mene aksiom, a to je pluralna i višenacionalna BiH, iz čega i proizlazi respekt ljudskih prava i sloboda građana pripadnika svih triju „ko-nacija“ i građana svih drugih identiteta, za brojne kolege u akademskoj zajednici je visoko upitno, pa takvi i vode užasne „politike obuzdavanja“ (eng. containment policy) bliskih i srodnih identiteta. Apsurd je savršen što se u višenacionalnoj BiH upravo narativi i politike svođenja „nacija“ na „etnije“ smatraju proeuropskim, te i posebice što se takvi usuđuju pozivati i na acquis – pravnu stečevinu EU. Postaje i tragikomično kada takvi progovore o „konstitutivnosti“ kao o totalitarističkoj / „komunističkoj izmišljotini“.

Na ketmaniziranoj, tobož građanskoj i lijevoj sceni nerijetko zaboravljaju, ili uopće ne znaju, da se u EU uopće ne radi o poništavanju osobitosti njezinih članica, nego o harmonizacijama putem precizno reguliranih podijeljenih nadležnosti između europskih radnih tijela i institucija i institucija zemalja-članica EU. Ali, radi se i u preporukama Vijeća Europe, organizacije koja nije dio EU, i u smjernicama institucija EU o nužnosti dokidanja politika aparthejdizacija, što bi mogli konačno naučiti svi politički akteri u BiH. Uostalom, o EU se i ne smije govoriti u kategorijama „super države“, nego u kategorijama sui generis tvorevine, pri čemu je i EU svoj modus vivendi morala pronaći u suptilnim metodama upravljanja razlikama, s ambicijom strpljive harmonizacije putem njih. U svakom slučaju u EU se – uz mehanizme „većinske demokracije“ – prosto podrazumijevaju i metode kompromisne, konsenzualne političke kulture. U mojim knjigama se otuda i ne krije prijezir prema svima koji apriori dovode BiH u pitanje, ali i onima koji se u BiH zalažu isključivo za načelo „jedan čovjek jedan glas“, ignorirajući potrebu balansa između građanskog i (više)nacionalog u njoj putem domova i vijeća naroda, ili instrumenata poput pariteta, veta i sl. U svakom slučaju, oni koji se bore posve otvoreno, ili mimikrično, protivu tzv. etničkog načela u višenacionalnoj zemlji i nemaju se pravo pozivati na „acquis“, jer upravo njihovi tobož proeuropski narativi jesu u temelju njihovih antieuropskih politika, te i oni sinergijski doprinose “horizontu koji se udaljava” – članstvu BiH u EU. Istini za volju, i u EU se udaljava „horizont“ koji su ocrtali „očevi–osnivači“, pa se više i ne zna u kojoj će formi EU preživjeti kao “projekt mira” i hoće li i ubuduće u EU biti proširenja punopravnim članicama. (O ovomu sam govorio i u Akademiji nauka i umjetnosti BiH „Europska unija između apokalipse i utopije“, u Sarajevu 09. studenog 2017., što je publicirano i u časopisu ANUBiH „Dijalog“, No. 3-4/2015. i uvršteno u knjigu „Zašto nam izmiču europski horizonti?“)

***

U BiH se radi o višegodišnjoj metastazi teške bolesti kojoj lijeka nema, i neće je ni biti, sve dok ne naučimo da se – nas samih radi – moraju respektirati i individualna i kolektivna / skupna prava i slobode, te da se od njih mora poći u izgradnji funkcionalnog, održivog i pravičnog društva, kako bi se tim putom i stiglo do “političke zajednice” jednakopravnih građana svih identiteta. Pri tomu je nužno razlikovati, sukladno naputku kanadskog sociologa Willa Kymlicke, višenacionalne zemlje s autohtonim nacionalnim identitetima od tzv. polietničkih zajednica, čije je neupitna mnoštvenost nastala useljavanjem u „postkapitalistička useljenička društva“, kako je to formulirao Jürgen Habermas. Slijedeći ovu temeljnu poruku Willa Kymlicke iz kapitalne studije “Multikulturalno građanstvo …” i posljednjem političkom i kulturološkom slijepcu u BiH bi trebalo biti jasno da se ne smiju u istu ravan dovoditi mnogonacionalne države, s autohtonim identitetima, kakva je upravo BiH, i polietničke države u kojima je identitarna pluralnost posljedica useljavanja u “postkolonijalne zapadnokapitalističke useljeničke zemlje” (Jürgen Habermas). U oba tipa države, moraju se uvažavati svi identiteti tako što će se poštovati i individualna i skupna prava građana useljeničkih zajednica, ali ne i putem istih metoda upravljanja razlikama. (Vidjeti, Multicultural Citizenship: A Liberal Theory of Minority Rights, Oxford University Press, Oxford, 1995.). O tomu eksplicitno govori još jedna moja nova knjiga („Demokrature i neuspjele tranzicije u post-jugoslavenskim zemljama“ („Factum izdavašto“ iz Beograda, „Jesenski i Turk“ iz Zagreba i „Šahinpašić“ iz Sarajeva), koja bi se 28. svibnja 2019. Trebala predstaviti u okviru ovogodišnjeg „Mostarskog proljeća“ …

Želio bih izrijekom i ovdje reći kako se u BiH još uvijek imaju slaba znanja o demokratskim metodama upravljanja razlikama, dok se njeguju velike iluzije o nedemokratskim metodama eliminiranja etničkih razlika, počev od metode odcjepljenja, do metoda majorizacije i prikrivene asimilacije, ili se, pak, obožavaju upravo najmanje demokratične metode iz seta upravljanja razlikama, poput hegemonističke kontrole / hegemonističke ravnoteže, o čemu sam govorio i u Neumu prošle godine. Uzrok tomu je što je kod nas u tijeku zakašnjela bitka za konstituiranje triju nacija-država po uzoru na nadvladane modele 19. i 20. stoljeća, dok je i dalje nedostatno znanje o suptilnim procesima u EU temeljem ideja dijeljenog ili prenijetog suvereniteta, višerazinskog upravljanje ili upravljanja s onu stranu nacionalne države. Otuda je BiH im ostala u njezinoj pred-političkoj, ili osmanlijskoj fazi (Urs Altermatt), bez istinske pluralizacije i demokratizacije, bez sposobnosti autorefleksije vlastite mnoštvenosti i spsobnosti nadilaženja ustavnopravnih i političkih aporija …

***

Na prostorima b-h-s-cg jezika pojavilo se posljednjih godina niz knjiga koje u naslovima ili u pojedinim poglavljima sadrže atribuciju „aporija“, a među njima je i moja studija „Aporije mulikulturalnosti u svijetu i kod nas“ (Rabic, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2014.), koja i nije drugo do pledoaje za novu paradigmu o Bosni i Hercegovini, to jest očajnički apel za „refleksivnim modernizacijama“, kako bi to formulirao pokojni Ulrich Beck. Ali, ovdje nije riječ o njoj, nego o novoj knjizi kolege Uge Vlaisavljevića „Aporije suživota. Ka etnologiji bliskih stranaca“ (Sveučilište u Mostaru, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2018.). O aporijama naših (su)života govori i knjiga Ivana Lovrenovića (u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem) „Budućnost nezavršenog rata“ (Novi Liber, Zagreb, 2010.), s tim da je za ovu raspravu ovdje najvažniji treći dio u njoj „Dvadesetjedna teza o Bosni i Hercegovini“, koji je Lovrenovićev samostalni rad u knjizi. Zajednička je i Uginim i Ivanovim knjigama izravna ili implicitna preporuka da se izlaz iz „zamrznutog konflikta“, to jest stanja „nezavršenog rata“ (Ivan L.) ili „rata nakon rata“ (Ugo V.) mora tražiti putom uvažavanja višenacionalne i višeslojne povijesti BiH, te uz pomoć metoda nenasilja. I, uistinu, samo bi se tim putom i mogao otvorili put ka konstitucionalnom redizajnu u međunarodno priznatoj i unutarnje nepriznatoj postdejtonskoj zemlji. Ma koliko bili međusobno različiti ljudi i autori, povezuje ih i silna erudicija i stigmatizacija kojoj su izloženi, i to što svojim knjigama spašavaju čast akademskom Sarajevu. Pri tomu Ugina nova knjiga služi i na čast Sveučilištu u Mostaru, jer je njezin sunakladnik. Obzirom da je kolega Ugo sudionik i ove konferencije u Neumu, pa i ovog panela, kazat ću samo kako se unutar korica „Aporija suživota“ nalazi i poglavlje „Hrvatsko pitanje“, u kojemu se poručuje kako u višenacionalnoj BiH čista liberalna formula ne može biti rješenje za izlazak iz krize, pa bi i za tzv. građansko nadvladavanje i etnopolitičkih i pseudograđanskih koncepata bilo nužno uvažiti nacionalne identitete da bi se imala šansa izgraditi politička zajednica od BiH. (Vidjeti, „Aporije …“, na stranama od 233. do 313.)

Meni je u pripremama za ovu konferenciju bila puno intrigantnija Ugina rasprava u novoj knjizi „Drugi ustav i ustav Drugih: aporije suvereniteta“ (na stranicama od 61. do 86.), jer se u njoj raspliću pitanja nositelja suvereniteta u BiH, bez čega se ne može razumjeti ni „tko je taj tko donosi i utvrđuje Ustav?, tko je to „ustavno mi“ u BiH. Profesor Vlaisavljević ukazuje, inače, da se „konstitutivni narodi“ pojavljuju u posljednjoj alineji preambule Daytonskog ustava, dok se na još par mjesta samo spominju, kako bi se na brojnim mjestima u Ustavu Bošnjaci, Srbi i Hrvati poimenice spomenuli. U ustavnoj preambuli se, dakle, i izrijekom veli: „Podsjećajući na Temeljna načela usaglašena u Genevi 8. rujna 1995. i u New Yorku 26. rujna 1995., Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine…“ (Aporije suživota, str. 65.). Potom slijedi elaboracija nes(p)retnog razdvajanja ustavotvornog „mi“, pri čemu se – i u mojem razumijevanju – razdvajanjem „građana“ i od konstitutivnih i „Ostalih“, stvorila nerazrješiva aporija sve do novog konstitucionalnog redizajna u BiH. Uostalom, pitam kolege pravnike i u ovomu panelu: nisu li „građani“ u svakoj državi istodobno i pripadnici nekog od nacionalnih identiteta? Je li to slučajno ili su tim putom akteri skriveni „neprozirnim velom“ omogućili „lov u mutnom“? Jesu li tvorci Daytonskog (ne)sporazuma, dakle oni u sjeni, i postavili „zarez“ na krivo mjesto kako bi svjesno proizveli „jakobinsku mogućnost“ koju su objeručke prihvatile tobožnje alternativne snage u BiH, koje to nisu, nažalost.

Iz više razloga je vrijedno i Ugino ukazivanje kako „zastupnici radikalnih ustavnih promjena, koje vezujemo uz ‘građanski’ subjekt suvereniteta, stoje pred veoma ozbiljnim pitanjem. Kako eliminirati najmanje jednog suverenog subjekta?“, što je, možda i „najvažnije ustavno pitanje“ (Ibid, str. 77.). Ali, najvrjednija je poruka ove Ugine rasprave da od svih navedenih subjekata u preambuli Daytonskog ustava za BiH „nalazimo uistinu samo tri suverena subjekta i samo su oni bili u stanju proglasiti i potpisati Ustav, ne računajući druge ratne subjekte koji su ostali u sjeni“. Potom je u fusnoti na istoj stranici rasprave pojasnio kako misli na one subjekte koji su ostali „neprozirnim velom prikrivene strane“, koje su i omogućile donošenje Ustava i „tako ga izjednačile s mirovnim sporazumom“ (Ibid, str. 78.). Naravno, ni profesor Vlaisavljević ne može imati iluzija o „ubilačkim identitetima“, ali u duhu modernističkih razumijevanja nacije kao „sudbonosne zajednice“ precizira da „kao suvereni ratni subjekti ‘konstitutivni narodi’ su prije svega zajednice preživljavanja“, te da „ugrožavanje njihovog opstanka zakonom svih zakona ih nužno tjera izvan zakona“(Ibid, str. 82.). Otuda „prava priroda suverenih subjekata izlazi na vidjelo u izvanrednom stanju, ali ako i više od dva u jednom državnopravnom poretku, onda je borba za preživljavanje postala skriveni cilj njihovog političkog djelovanja“ (Ibid, str. 83.).

Dodao bih samo: teško zemlji osuđenoj na trajno izvanredno stanje! Lucidnu raspravu je profesor Vlaisavljević zaključio, kako slijedi: „U ratu i nakon rata, u ratu nakon rata, političari sva tri konstitutivna naroda s vremena na vrijeme saboruju, jer moraju rješiti najvažnija pitanja svoga kolektivnog opstanka“, pa je lako zamisliti „da se saboruje i o ustavnim promjenama“ (Ibid, str.86.). U smisao ovog posljednjeg nisam posve siguran u višenacionalnoj zajednici kakva je BiH, ali nažalost se za međunacionalno saborovanje akademskih i političkih aktera tek treba izboriti. Jer, u „zemlji rata nakon rata“ možda je jedino tim putom moguće osigurati pro-reformsku klimu unutar sve tri „zajednice preživljavanja“, kako bi se putem međunacionalnih akademskih komunikacija stiglo i do političkih komunikacija, te u konačnici mogao formirati i „predustavni konvent“, s ambicijom izlaska iz postojećih dihotomija i ustavnih aporija. ( Dodat ću, kako sam upravo temeljem ovog iskazanog respekta prema profesoru Vlaisavljeviću i dozvolio sebi rezervu prema njegovom zaključku u ovogodišnjem panelu kako je moguće rješenje glavne bh. aporije u trećem entitetu. Meni se, naime, čini da nijedna nova teritorijalizacija ne bi bila rješenje, jer se održiva rješenja za BiH moraju pronaći putem osiguranja institucionalne jednakopravnosti sva tri konstitutivna naroda, koja upravo ovom pozicijom mogu osigurati i jednakopravnost na prostorima na kojima su većina građana svih manjinskih identiteta, jer kao građani ko-nacija imaju samo veću odgovornost, a ne i veća prava.

I u knjizi Ivana Lovrenovića (u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem) „Budućnost nezavršenog rata – 21 teza o Bosni i Hercegovini“ se brutalno pošteno veli: „Nemoguće je sa sigurnošću procjenjivati da li bi se u današnjoj Bosni i Hercegovini stekao minimum unutarnje kohezivne snage, potreban da ju održi na okupu, ako bi međunarodna zajednica prestala bdjeti nad njezinim integritetom.“ Za našu raspravu je važno uočiti kako Lovrenović nema nikakvih iluzija o ulozi međunarodne zajednice u ratnoj i poratnoj drami u BiH, što se vidi i iz ocjene: „Teško je dovoljno naglasiti dramatičnost činjenice da kriza i stagnacija traju predugo, te se već pretvaraju u životni modus, ali još gore od toga jest gotovo sigurno predviđanje da će ovakvo stanje biti produljeno u svakom narednom izbornom ciklusu, jer je očuvanje statusa quo i odgađanje kvalitativnih promjena zapravo osnovni motiv i način održanja na vlasti postojećih partija, lidera, i političko-interesnih oligarhija, jednako umreženih u korupcijski sustav cijele jedne „nove klase”, potpuno neovisno o razlikama u njihovim proklamiranim političkim i ideološkim ciljevima i orijentacijama. Nije mnogo drukčija ni strategija međunarodnih faktora uključenih u rješavanje bosanskohercegovačke krize. Decenij i po od mirovnoga sporazuma, opće je iskustvo da pokušaji promjena što su inicirani izvana (tzv. „aprilski paket” 2006. godine i pregovori u Butmiru 2009. godine) nisu imali za cilj ozbiljnije uklanjanje dejtonskih diskrepancija i nepravdi ni strukturalnu konsolidaciju države … Drugim riječima, pokazuje se da, u krajnjoj liniji, ni kvintesencija mudrosti međunarodne zajednice u vezi s Bosnom i Hercegovinom nije ništa drugo nego održavanje statusa quo, u nedostatku ikakve naprednije vizije i plana … Cijeli model je tako postavljen, da domaćoj političkoj strukturi onemogućuje puni razvoj i osamostaljenje, dozrijevanje do pune svijesti o odgovornosti za vlastitu zemlju, ostavljajući je u nekoj vrsti trajne nepunoljetnosti, dok međunarodnomu faktoru, i pokraj sve njegove goleme realne moći, ograničava otvoreni i puni protektoratski kapacitet.“ No još gore je, veli Lovrenović, što „nikakav pozitivan iskorak iz takvoga stanja nije moguć izvan dogovora triju naroda, što je već na svim stranama i na svim razinama prihvaćeno kao etnopolitička formula bez alternative, a, istovremeno, interesi i ciljevi tih naroda, onako kako bivaju predstavljeni preko njihovih političkih predstavnika, do potpune su divergentnosti neuskladivi i nepomirljivi.“

***

U sve ovo sam se morao i osobno uvjeriti po povratku u BiH prije 10 godina, sudjelujući u inicijativama koje su trebale voditi, ali nisu dovele do konsitucionalnog redizajna u BiH. Prvo mi je po povratku u BiH ukazana čast od strane bivšeg provincijala Bosne Srebrene fra Mije Džolana, ravnatelja Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita, da budem uvodničar na važnoj međunarodnoj konferenciji „Bosna i Hercegovina – europska zemlja bez ustava. Znanstveni, etički i politički izazov“, održanoj u Sarajevu od 02. do 04. veljače 2012., uz sudjelovanje intelektualaca i iz sva tri konstitutivna naroda, kao i onih drugih, te gostiju iz Hrvatske i svijeta, s ambicijom da u BiH iskoračimo iz „winner – loser“ u „winner –winner“ poziciju, kako je to formulirao upravo fra Mijo Džolan na toj konferenciji, pa smo potom tu poruku ugradili i u predgovor zborniku radova s ovog skupa. Nažalost, i na ovaj skup i iznimno važan zbornik radova s tog skupa se skoro posve zaboravilo, tek na njega – osim mene – umije podsjetiti uvaženi sveučilišni profesor Sabahudin Hadžialić u njegovom časopisu „Diogen pro kultura magazin“. (Vidjeti, Hadžialić, S., Zemlja bez identiteta…? Identitet bez zemlje…? Konsenzualnost kao nemoguća misija, Diogen…, rujan – listopad 2013.). Potreba za međusobnim uvažavanjem, pa time i poznavanjem metoda upravljanja razlikama, pak, nije nikad bila veća, zbog čega preporučujem i ovdje svima koji to već nisu da se upoznaju sa sadržajem zbornika „Bosna i Hercegovina – europska zemlja bez ustava“, kojeg smo brižno uredili fra Mijo Džolan, Ivan Lovrenović, Alen Kristić, Ivan Vukoja i ja…

Nekolicina nas je potom ukazivala i na promocijama ovog zbornika u BKC-u u Sarajevu (10. srpnja 2013.) i u HD Kosača u Mostaru (16. srpnja 2013.) kako je nerazumno i kontraproduktivno stigmatizirati metode upravljanja razlikama u zemlji kakva je BiH, jer bi nam upravo one mogle pomoći izvesti zemlju iz „daytonske u briselsku fazu“ tobožnjeg kretanja ka europskim integracijama. I na sarajevskoj i mostarskoj promociji ovog zbornika osobno sam naglasio: „Ukazali smo u uredničkoj riječi, dakle, da su političke, akademske i kulturne elite u Bosni i Hercegovini zarobljene u utvare neodgovornih predodžbi o sebi i drugima, te zbog toga nesposobne misliti i cjelovitost i ‘plurimorfnu nacionalnu kompozitnost’ Bosne i Hercegovine. Utoliko su (akademske elite) suodgovorne za nepostojanje kritičke autorefleksije i vizije zajedničke budućnosti. Zbog te staro-paradigmatske, podaničke i licemjerne pozicije spram političke klase na vlasti, one su odgovornije i od političke klase za odloženi civilizacijski rasplet u međunarodno priznatoj i unutarnje nepriznatoj zemlji Bosni i Hercegovini. Ukazali smo, također, da je BiH i međunarodnim intervencionizmom dovedena pred sami rub ponora, pa danas uzaludno žudi za autohtonim i odgovornim društvenim dogovorom, kojim bi se međusobno priznale i bh. nacije i bh. građani svih svjetonazora.“ (Vidjeti, Jesu li akademski i politički narativi u žalosnom suglasju?, u knjizi: Lasić, M., Avanti diletanti. Prilozi razumijevanju postmodernih politoloških i kulturooških fenomena (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016., str. 50 – 54.) …

***

Sudjelovao sam potom i na sličnoj konferenciji u organizaciji Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, ali su i ambicije i dosezi „Filandrinog skupa“ o mogućnostima konvergencije u bh. politici bili još skromniji. Već na samom skupu su s otvorenim nerazumijevanjem primljeni upravo oni referati koji su govorili o metodama upravljanja razlikama. Gore od toga što se potom nije više ni pokušao akademski međunacionalni dijalog u BiH. Potom u Godišnjaku FPN-a nisu mogli biti objavljeni svi referati, ma koliko su se teorijski uvjerljivo i konzistentno zalagali za respekt višenacionalne strukture u BiH i za metode upravljanja razlikama, kakve su i federalizacija i decentralizacija i supsidijarnost i konsocijacija. Potom je upravo moj referat na „Filandrinom skupu“ izazvao i cijepanje uredništva sociološkog časopisa „Diskursi“, čiji sam bio član. Doduše, dio Uredništva, primjerice akademik Ivan Cvitković, je bio za objavljivanje „za“ i protiv“ autorskih priloga o konsocijaciji, ali su protivnici kazali da nije vrijeme za otvaranje takve priče, ma koliko i oni znaju da bez njezine detabuizacije u akademskim krugovima ne može doći ni do promjene paradigme u političkom životu u BiH. Naravno, i ovu sam raspravu objavio u mojim „Aporijama…“, jer mi je u njoj uspjelo dosljedno pokazati kako se konsocijacijska metoda mora razumjeti upravo u višenacionalnim, post-ratnim društvima nužnim putom u prostore „političke zajednice“ jednakopravnih građana svih ko-nacija i svih drugih identiteta u svakoj administrativnoj jedinici u BiH. No, bilo je uzaludno navoditi i primjere švicarske i belgijske konsocijacijske situacije, ili ukazivati na činjenice da su i neke članice EU, poput Nizozemske i Austrije, tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća napustile konsocijacijsku metodu nakon što su prešle iz faze nestabilnog u fazu stabilnog demokratskog razvoja. I u postdejtonskoj BiH bilo bi, dakle, nužno poći od neupitne činjenice da je BiH već temeljem mirovnih rješenja iz Washingtona i Daytona „idealna konsocijacijska situacija“, ali da konsocijacijska mogućnost neće uvijek biti u ponudi, jer bi moglo doći i vrijeme kada nijedna demokratska metoda neće više biti moguća. Ma kako visoko o sebi mislili, oni koji niječu demokratske metode upravljanja razlikama dovode se u opasne blizine nedemokratskih metoda eliminiranja razlika (genocid, prisilno premještanje stanovništva, odcjepljenje i prisilna asimilacija). U sličnoj su opasnosti, također, i oni političari i kulturni djelatnici među Hrvatima, koji ne žele učiti ni o dijalektici individualnih i kolektivnih prava, ni o nužnosti balansa građanskog i nacionalnog u višenacionalnoj BiH.

Lijeka brojnim boleštinama u BiH unutar sva tri konstitutivna naroda nema, nažalost, a i neće ga biti sve dok se ne razumije da u BiH nema jednog „temeljnog naroda“, jer su „temeljni narod“ i de facto i de iure njezina sva tri konstitutivna naroda. Upravo zbog ovoga i vrijedi se i prisjetiti poruka uglednog historičara, akademika Envera Redžića (1915- 2009), koji je mislio bosansko-hercegovačku oporu stvarnost “ispred njegova vremena“, kako je uočio i pokojni akademik Dubravko Lovrenović. „Apsurdna je teza da bošnjački narod, vojno i politički konfrontiran Srbima i Hrvatima, može ostvariti ulogu integrativnog faktora BiH“, upozorio je Enver Redžić, jer „da bi se očuvao historijski integritet BiH, nužno je da u svim nacionalnim politikama u BiH postanu integrativne težnje. Integritet se ne može nametati; on se može uspostaviti samo političkom voljom sva tri BiH naroda“, ključna je poruka ovog uglednog čovjeka i stručnjaka, vijećnika AVNOJ-a i povjesničara od integriteta, jer „gledište da je jedan narod, tj. bošnjački, nosilac i spasilac integriteta BiH podrazumijeva da bošnjačkom narodu pripada uloga vladajućeg naroda“. Međutim, nastavlja Redžić, „integritet BiH, koja je višenacionalna zajednica, nespojiv je sa postojanjem vladajućeg naroda“. Zato, zaključio je u knjizi “Sto godina muslimanske politike…” akademik Enver Redžić, „zastupanje stanovišta o vladajućoj ulozi bošnjačkog naroda izravno vodi u nepovratnu destrukciju i dezintegraciju BiH“. Potom je Enver Redžić, kako je i priličilo vijećniku AVNOJ-a, znanstveniku i čovjeku od integriteta, poantirao: „Prividno bosanska koncepcija, po kojoj je tzv. autohtoni narod čuvar Bosne, u suštini je antibosansko gledište, jer BiH pripada jednako svim svojim narodima ili je nema“. (Vidjeti u knjizi: Redžić. E., Sto godina muslimanske politike. U tezama i kontrovezama istorijske nauke, Institut za istoriju, ANUBiH, Sarajevo, 2000., str. 113.) Sve mi se nešto čini da su nam i deset godina poslije Redžićeve smrti više nego ikada potrebne mudrosti redžićevskog tipa, posebice ako hoćemo osmisliti europski ustav za europsku BiH.

***

Moje treće iskustvo u potrazi za konstitucionalnim redizajnom u BiH bilo je uzaludno sudjelovanje u radu Ekspertne skupine za promjene Ustava Federacije BiH. Zalagao sam se u njezinom radu tijekom 2013. godine za ustavni (pred)konvent koji bi doveo do ustavnih promjena i u FBiH i u cijeloj BiH, što je i bila i ideja i bivšeg američkog veleposlanika u BiH, H. E. Patricka Moona kada je okupio neovisni tim stručnjaka, kako bi uz USAID-ovu logističku podršku postavili na noge prvu domaću ustavnu proeuropsku reformu. Doduše, uz garanciju totalne autonomije u radu Ekspertne skupine, H. E Patrick Moon nam je na prvom susretu dao do znanja da na dnevnom redu nisu ustavne promjene u Republici Srpskoj i da „treći entitet“ nije opcija. Podsjećanja radi, Ekspertnu skupinu su činili: prof.dr.sc. Mirjana Nadeždin–Defderdarević, prof.dr.sc. Kasim Trnka, odvjetnik Krešimir Zubak, pravnik Vehid Šehić i moja malenkost. Suradnici Ekspertne skupine su bili: gospođa Meagan Smith- Hrle, u svojstvu USAID-ove logističarke, i doc.dr.sc. Zlatan Begić, u svojstvu tajnika ES-a. I brojni su stručnjaci i javni djelatnici iz svih dijelova BiH sudjelovali u radu Ekspertne skupine, kako bi dali doprinos dijagnosticiranju problema i iznalaženju rješenja koja bi vodila racionalnijem, konzistentnijem, jeftinijem i demokratskijem ustroju FBiH.

Mi smo kao Ekspertna skupina prvo uradili kritičku analizu, pa potom sačinili i preporuke za ustavne promjene, kako bismo mogli moderirati javnu pred-ustavnu raspravu na jednoj međunarodnoj konferenciji u Sarajevu, kako bi naše preporuke bile naoružane solidnom demokratskom legitimacijom. Dakako, preporuke su bile rezultat i političkog i stručnog kompromisa, kako bi imale šanse postati ustavno-pravnom stvarnošću u Federaciji, za koju smo predložili da se ubuduće zove Federacija u Bosni i Hercegovini, te da (p)ostane federacija kantona/županija/regija, po mogućnosti objedinjenih (ali se nismo upustili minsko polje poimeničnog okrupnjavanja), s tim da bi i svi okrupnjali kantoni – uključivo s hrvatskom većinom u njima – postali političke zajednice jednakopravnih građana svih identiteta. Temeljna ideja vodilja bila je da se nitko ne smije osjećati zakinut u političkomu i kulturološkomu pogledu, jer svatko zaslužuje jednakost u šansama već kao ljudska jedinka, s tim da nitko ne smije biti uskraćen ni kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, dok se „Ostalima“, uključivo prava koja pripadaju nacionalnim manjinama, moraju osigurati i putem zakona, kako je to posvuda u svijetu. Ovaj poprilično usuglašeni pristup u Ekspertnoj skupini se ponajbolje ogledao u našem prijedlogu da se Federacija BiH ubuduće definira „kao zajednica jednakopravnih građana – pripadnika konstitutivnih naroda (Bošnjaka, Hrvata, Srba), onih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda (jer se ne mogu ili ne žele tako odrediti) i pripadnika nacionalnih manjina – od kojih polazi sva vlast …“ (Vidjeti, Preporuke ES-a za promjene Ustava FBiH, točka 3., u: Reforma Ustava Federacije BiH – a) Kritička analiza opravdanosti ustavnih promjena; b) Preporuke Ekspertne skupine; c) Dostignuti stupanj priprema za promjenu Ustava, uključivo i „radnu osnovu“ – nacrt Ustava Federacije u BiH, i u printanoj i CD verziji, Zastupnički dom FBiH, Sarajevo, studeni 2013.)

U mojoj knjizi „Avanti diletanti“ nalazi se, primjerice, pod naslovom Posljednja politička šansa i moje obraćanje Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH, 24. lipnja 2013. godine, kada sam apelirao na one koji su oboružani političkim legitimitetom da na naše ustavne preporuke gledaju kao na inicijalnu pomoć za pokretanje ustavne reforme koja bi Federaciju, a potom i cijelu zemlju zaputila ka Europskoj uniji. Nažalost, na ovoj proširenoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH je samo formalno prihvaćena ideja ustavne reforme, s neskrivenim predumišljajem da se sinergijskom akcijom spriječi ustavna reforma. Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH je, doduše, pet mjeseci kasnije, u studenom 2013., usvojio i zaključak kojim je službeno započet proces ustavne reforme Federacije BiH, ali je već bila ispuštena mogućnost za ustavnu reformu u Federaciji. Inače, Zastupnički dom je u lipnju 2013. obvezao njegovu Ustavnu komisiju da pripremi nacrt Ustava FBIH, ali je ona potom zamolila nas u Ekspertnoj skupini da pripremimo radnu verziju nacrta Ustava do 30. rujna 2013. godine. Mi smo kao Ekspertna skupina potom i održali tijekom lipnja i srpnja te godine niz javnih tribina u velikim regionalnim centrima u Federaciji, primjerice u Bihaću, Tuzli, Zenici i Mostaru, te sačinili i radnu verziju Ustava Federacije u BiH i dostavili je Tajništvu Zastupničkog doma Federacije BiH na vrijeme. U toj „radnoj verziji“ budućeg Ustava buduće Federacije u BiH došle su, doduše, do izražaja i neskrivene razlike među članovima Ekspertne skupine u razumijevanja BiH kao višenacionalne zemlje, ali mogu ovdje govoriti detaljnije o tim prijeporima. U obvezi sam , pak, reći kako sam se i u radu Ekspertne skupine ponašao kao profesor postmodernih teorija kulturološkog senzibilizma: ”multikulturalnog građanstva” i ”multikulturalnog federalizma”, te kao privrženik ”svjetskog ethosa” Hansa Künga i „ustavnog patriotizma“ Dolfa Sternbergera i Jürgena Habermasa, te da sam u tomu imao principijelnu podršku Krešimira Zubaka, člana Ekspertne skupine.

***

U bezbroj navrata sam ponavljao kako se mogu razumjeti strahovi u „političkom Sarajevu“ i od secesionizma i disolucije BiH, ali da bi se u tom istom Sarajevu prosvijećeni i razumni morali početi pitati: rade li upravo unitaristi, oni koji bez stida niječu višenacinalnost BiH, kako bi nijekali i potrebu za metodama upravljanja razlikama, uz pomoć onih iz Ugine fusnote „prekrivenih velom“, protivu dugoročnih interesa BiH kada neskriveno forsiraju izmicanje ”trećeg potpornja” u bosanskohercegovačkom tronošcu. Ali, i nije umjesno govoriti samo o političkom nasilju nad Hrvatima u BiH, a prešutkivati političke promašaje i u ratu i u poraću, startegijske i taktičke prirode, prema BiH i Hrvatima u BiH u Zagrebu, ili nedozrele politike samih Hrvata u BiH. Uostalom, tek razumijevanjem BiH u njezinoj ”kompozitnoj integralnosti” (Ivan Lovrenović) moglo bi se eventualno iznaći rješenje koje zadovoljava sve tri „zajednice preživljavanja“ (Ugo Vlaisavljević), te se tim putom izbjeći i da se od glavnih i regionalnih središta političkog i kulturnog života u BiH čini ”palanka” i da u njima pobijedu odnosi ”palanački duh” (Rade Konstantinović).

Jedan od najupornijih „Sizifa“ u BiH, onaj koji je spoznao kako se u „uzaludnom kotrljanju kamena uzbrdo“ u biti skriva i „sreća“, a ne samo muka, objavio je krajem prošle godine premudru knjigu razgovora i kronika (Vidjeti, Lovrenović, I., Sizifova sreća, OKC Cetinje / Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2018.), pa ću se još jednom pozvati na njegov eksplicitni iskaz da su posljednja desetljeća “po dubini promjena i po drastičnosti lomova što su ih unijela u privatne živote ljudi i u njihov društveni život, vrtoglavija (su) od stoljeća“, pri čemu „autor danas s određenom pouzdanošću može reći samo jedno. Na mjesto sigurnosti s kojom – dok je trajalo svjedoštvo i sudioništo – mislio da zna sve najvažnije što se treba i mora znati, o čemu se treba i mora svjedočiti, stupila je danas rezignacija, a na mjesto apodiktičnosti kojom se nekad izgovaralo to što se imalo izgovoriti, stupila je sumnjičavost, autoironija. To ne znači promjenu stavova o ključnim događajima, ulogama, politikama; to dolazi iz osjećaja promašenosti i uzaludnosti svih napora i nastojanja – vlastitih i tuđih – da stvari ne pođu baš onako kako su pošle, i kako idu i danas: putem atrofije društvenog smisla i racionaliteta. I sve se češće javlja novim glasom, kao iz potaje, skeptično došaptava: ne daje li ti nova stvarnost razlog i nalog za provjeru svega što si nekad pisao i izgovarao? Treba li uopće i reći da se pritome i najprije i najviše, možda i jedino, misli na Bosnu.“ (Sizifova sreća, Uvodna napomena, str. 9-10.) U jednoj od „Dvadesetjedne teze o BiH“ Ivan Lovrenović nam je, pak, oporučio: „Jasno je danas svakome razumnom u Bosni i Hercegovini da ‘nam je Evropa jedina šansa’; ako bi nas ona napustila, ova bi se zemlja definitivno pretvorila u zonu sumraka, suvremenu ‘demokratsku’ verziju nekadašnje Enver Hodžine Albanije. Nije, dakle, Bosni i Hercegovini mjesto u Evropi zato što to zaslužuje jer je ‘Evropa oduvijek’, nego zato što joj je to – biti ili ne biti.“ Nazdravlje!

U Neumu, 15. ožujka 2019.

Što je nama danas Predrag Matvejević?

Piše: Mile Lasić

“Hoće li naši provincijalni kulturni korifeji išta naučiti iz tragedije koju smo proživjeli i koja još traje? – zapitao se Predrag Matvejević, na kraju eseja enciklopedijske kakvoće “Kalamovi”, objavljenog i u časopisu “Most”

 ***

 I prvi  i drugi dio mojeg „posljednje zbogom“ Predragu Matvejeviću, objavljen u Dnevnom listu prije dvije godine, u međuvremenu  je objavljen i u mojoj prešućenoj knjizi „Mostarsko-europske priče 2015-2017“ (Art RABIC, Sarajevo, 2018.). Naslovljen je bio „Šta je nama, Mostarcima, danas Predrag Matvejević?“ i  oslonjen na „last tribute to…“,  kojeg su Predragu Matvejeviću uputili: Ivan Anđelić, Bora Ćosić, Nadažda Čačinovič, Nino Gvozdić, Elvedin Nezirović, Boris A. Novak,  Tonino Picula, Marko Tomaš i Velimir Visković. No neću in extenso prepričavati dvije godine poslije što je rečeno u ovom mostarskom hommageu vjerojatno najumnijem Mostarcu svih vremena, nego tek dotaći ono što se mora ponoviti. U stvari,  ponovit ću ovdje ono što govorim mojim studentima na kolegijima o Europskoj uniji i najdražem mi kolegiju Interkulturalno razumijevanje. A govorim im o čovjeku i autoru „višestrukih identiteta, s kojim bi se sve kulture kojima pripada morale ponositi, a hrvatska prije svega“. Zbog toga se i ovdje dotičem, kao i u susretima sa studentima, njegovih eseja  „Kalamovi“ i „Jugoslavenstvtvo danas“, zapravo što je ostalo od te velike ideje „poslije svega“ što smo uradili jedni drugima …

 Jugoslavenstvo

 “Hoće li naši provincijalni kulturni korifeji išta naučiti iz tragedije koju smo proživjeli i koja još traje? – zapitao se Predrag Matvejević, na kraju eseja enciklopedijske kakvoće “Kalamovi”, objavljenog i u časopisu “Most” (188-189/2005.) dok ga je uređivao rahmetli Alija Kebo – to jest “sagledati koliko su joj sami pridonijeli”. I dogodilo mu se potom da se (polu)službeni ili lažni hrvatski “korifeji” na isti način odnose i prema njemu – da ga i u smrti ignoriraju, dok se na drugim stranama nerijetko koriste Matvejevićevim likom i djelom tako što ga neukusno svode na svoje majušne (političke i kulturološke) gabarite. Srećom je i u hrvatskoj i svim kulturama b-h-s-cg jezika veliki broj i onih koji s mjerom izražavaju pijetet i prema Matvejevićevoj osobnosti i književnosti i društvenom angažmanu. Osobno činit ću sve što je u mojoj moći na opisani način, sve dok me budu trpjeli tamo gdje sam djelatan i dok budem djelatan …

Ne želim se u „večeri sjećanja“ u Pavarotti centru u Mostaru dvije godine poslije Matvejevićeve smrti baviti iscrpnije ni sljepoćom ni gluhoćom, na jednoj, ni bezočnom instrumentalizacijom Matvejevićevih političkih izjava u ratu i poraću, na drugoj strani, izuzev što ću zaključiti da se u oba slučaja radi o svođenju Pokojnikove ličnosti i djela na palanačke kriterije razumijevanje Dobra i Zla. Pri tomu bih postavio ovdje hipotezu o Matvejevićevom nepripadanju samo jednoj kulturi, te o distanciranju od silnika i njihovih politika ma otkuda dolazili, te solidarnosti sa slabijima i ugroženima. Nije u svojoj dobroti i političkoj naivi imao nikad dilemu da se treba postaviti na stranu slabijih i ugroženih, ali je znao i griješiti, o čemu nije večeras i ovdje ni ukusno ni uputno govoriti. Kazat ću, ipak, toliko: i iz osobnih iskustava znadem da se iz daljine ne vidi uvijek sve u svojoj isprepletenosti, ružnoći i zloći, kao kad se vratite u Zavičaj. Barem u mojemu razumijevanju, ovdje i nema dobrih u izobilju, iako ima puno onih koji se takvim smatraju.

Iako s njim osjećam mnogostruku kulturološku bliskost, posebice mi je važan zbog opredjeljenja za život “između azila i egzila” u trajanju od 18 godina, točno koliko je trajao i moj boravak u drugoj kulturi i jeziku, pri čemu ne mislim na boravke u jugoslavenskim središtima, nego onima izvan prostora b-h-s-cg jezika. Otuda godinama i posredujem Predragovu lucidnu misao kako je identitet uvijek pitanje plurala a ne singulara, bio njegov nositelj tog svjestan ili ne! Vrlo mi je važna i Predragova ocjena da je u SFRJ postojalo deset vrsta ‘jugoslavenstva’ i da su više-manje bila kompatibilna, izuzev s tzv. vojnim jugoslavenstvom oslonjenim na pravnu i političku i golu silu, koje je SFRJ u konačnici i zadavilo! I, uistinu, već prije pojave njegove važne knjige “Jugoslavenstvo danas” (Zagreb, 1982.), Matvejević je na jednom savjetovanju u Marksističkom centru CK SK Srbije, daleke 1981., upozorio da se ne smije ni nadnacionalni ni bilo koji identitet braniti snagom oružja.

U eseju „Šta je jugoslavenstvo danas“, objavljenom 2014., takorekući pred smrt, Matvejević je post festum vema razložno ustvrdio: „Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja.“ Sukladno njegovom razumijevanju, „jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju na rub prošlosti.“ No, još je intrigantnija Matvejevićeva procjena: „Uočljivi stanoviti pokušaji, rijetki i bojažljivi, koji pokazuju da bi se moglo – prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući nepotrebna ograničenja – saobraćati ili surađivati na civiliziran način, s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob. Moguće su razmjene i doticaji koji ne dovode u pitanje ničije identitete i posebnosti, nego – naprotiv – potiču plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava. Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često uvriježene u nacionalnim kulturama malih naroda.“ Pri tom se izravno pozvao i na poznatu misao Antuna Gustava Matoša: „Naša će umjetnost biti nacionalna tek kad bude europska», pa se zapitao: „Moramo li doista poricati ili prikrivati postojanje takvih stavova samo zato da bismo zadovoljili ostarjelu nacionalnu ideologiju? Nije li moguće govoriti o južnoslavenskim kulturama i njihovim vezama kao što se govori, primjerice, o nordijskim, o srednjoevropskim ili latinoameričkim kulturama i literaturama – a da se pritom ni jednoj od njih ne oduzima ni najmanji dio njezine posebnosti?“

I u širem yu kontekstu i u užem hrvatskom, te i posebice unutar bh. kulturološkog i političkog konteksta od iznimne je važnosti i Matvejevićev esej o „kalamovima“,objavljen 2005. godine i u  specijalnom broju čuvenog časopisa „Most“, rahmetli Alije Kebe. Uostalom, znano je da je  i Predrag bio „kalam“, matoševski kazano, i u jugoslavenskoj i europskoj i u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj kulturi, te da je i zbog toga bio istinski prijatelj Bosne i Hercegovine.  Usput kazano, o „kalamovima“ u hrvatskoj kulturi govore i  imena stranoga porijekla koja nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc, Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se zapravo Faggione), Medulić (Mendola), Papandopulo, Gavella, Ružička (naš prvi Nobelovac, Čeh porijeklom), Sorkočević – iz albanske obitelji koja je prodavala Dubrovniku sijerak: sorgo ) itd., dok je gotovo zaboravljeni Harambašić srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica, među inim, piše Matvejević. Lista bi se lako dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju u hrvatskoj kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici. Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to shvatio Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: „Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin“ (godine 1890).

Posebno mi se priča o „kalamovima“ i potisnutom „kalemljenju“, na koje nas podsjeća i mrtav Predrag Matvejević,  čini važnom u njegovom rodnom Mostaru, kakav je postao tijekom i poslije rata, jer je pred posljednji rat u ovom gradu živjelo 18,4% obitelji u tzv. miješanim brakovima. „Moraš li se odricati polovice sebe samoga?“, piše Matvejević, uz konstataciju da „takve veze nemaju gotovo ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju klijentelu.“ A vjerojatno i najvažnija je njegova poruka: „Jugoslavenska ideja često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti“, uz obrazloženje – „ove riječi ne zapisujem ovdje kao utjehu ili opravdanje – tješiti se ne mogu a pravdati ne želim“!

 “Nismo umjeli slušati profesora”

“Nismo umjeli slušati profesora”, ocijenio je vrlo smisleno u nekrologu Matvejeviću mladi mostarski književnik Marko Tomaš, čemu bi se mirne duše smjelo dodati: ni u prošlom sustavu, ni u ne-sustavima nastalim na razvalinama bivše SFRJ. Marko Tomaš je ukazao, inače, na nepobitnu činjenicu da je Predrag bio “korektor u društvima u kojima je živio“, prvo u jugoslavenskom a napose u hrvatskom društvu. „Uvijek je ispravno skenirao neuralgične točke i probleme i o njima otvoreno govorio“, zaključuje Tomaš, koji se nedavno preselio baš u Zagreb, „taj njegov intelektualni angažman bio je od velikog značaja svakome tko pokušava sačuvati zdrav razum u vremenima kojima najviše nedostaje upravo zdravog razuma, u vremenima ludim i bijesnim, punim mržnje, beznađa, vremenima koja kao da nemaju svoje sutra.“ Nekrolog Marka Tomaša je vijedan spominjanja i na „večeri sjećanja“ ovdje u Pavarotti centru, dvije godine poslije, jer je ukazao i na povijesnu koincidenciju da su istog datuma  (2. veljače, u razmaku od 93 godine), umrli i Aleksa Šantić i Predrag Matvejević. Tu su koincidenciju uočili, naravno, i drugi Mostarci, ali je od iznimne važnosti upravo ono što u vezi sa Šantićevim sprovodom poručuje Tomaš: “Njegov je sprovod bio do tada a i zauvijek neviđen u Mostaru. Sa džamije se učila molitva za pokojnika, zvonila su zvona svih gradskih crkava i ljudi su ispraćajući Šantića zapravo odlučno počeli sanjati novi, bolji, sretniji Mostar u kojem će to jedinstvo biti pravilo, a ne incident. U tom snu, nikada do kraja dosanjanom, rodio se i odrastao Predrag Matvejević. Profesor je umro 2. veljače 2017. godine. A mi i dalje jedino možemo sanjati onakav Mostar kakav je ispratio Aleksu Šantića. Svaki grad je san. I Mediteran je san. Kada prestanemo sanjati tada se prestajemo odupirati zlu. Čovjek se mora boriti da bude dobar i da živi u dobrom svijetu. Puno je nekrologa napisano za profesora Matvejevića, ali mostarske crkve i džamije su šutjele”.

U mojemu kompendijskom hommageu pokojnom Predragu Matvejeviću od prije dvije godine našle su se, također, veoma dirljive reakcije predsjednice PEN centra Hrvatske Nadažde Čačinovič, hrvatskog književnika i enciklopediste Velimira Viskovića, potpredsjednika Međunarodnog PEN centra Borisa A. Novaka, “berlinskog apatrida” Bore Ćosića, čovjeka i književnika slične sudbine, a zbog neprijeporno važne mediteranske dimenzije Matvejevićeva života i djela i reakcija rođenog Šibenčanina Tonina Picule, kao i iznimno važan nekrolog Elvedina Nezirovića s temeljnim pitanjem: što je nama danas Predrag M., te mostarskog odvjetnika Nine Gvozdića i ravnatelja HLI iz Mostara Ivana Anđelića. S obzirom da je Elvedin jedan od sudionika večerašnjeg mostarskog prisjećanja na Matvejevića, izdvojit ću samo da mu se pravovremeno posrećilo i najdirljivije i najsmislenije pitanje: “Što je nama, Mostarcima, danas Predrag Matvejević?”, te ključnu poruku: “Prošao sam jutros Bulevarom i zaustavio se pored mjesta na kojem se nekada nalazila kuća Predraga Matvejevića …, kameni zidovi zarasli u travu savršeno opisuju odnos gradskih vlasti prema ovom velikanu. Odbačen od svih – i od onih koje je, u posljednjem ratu, branio, i od onih koje je napadao – nije dočekao da se useli u kuću u kojoj je rođen. Prvi mu, valjda, nikada nisu oprostili to što se zvao Predrag i što mu je otac Ukrajinac, a mati Hrvatica, katolkinja, a potonji to što je digao glas protiv njihove politike rušenja i protjerivanja s početka devedesetih. Takve greške se u ovom novom, postratnom Mostaru nikome ne praštaju. I kako to već obično biva u pričama o velikim ljudima i malim, zaostalim sredinama, tamo, u toj dalekoj Europi, Predrag Matvejević bio je i prihvaćen i cijenjen više od bilo kog drugog intelektualca s ovih prostora.“

Večeras bi imao potrebu  samo dometnuti: tko Matvejevićev lik i djelo iščitava izvan razumijevanja da je patio zbog toga što se događalo njegovom gradu i ljudima u BiH, ma koje nacionalnosti bili, tko njegov angažman ne razumije kao prosvjed istinskog prijatelja Bosne i Hercegovine, pogotovu tko njegovu solidarnost u ratu i poraću koristi za viktimološki transagresijski narativ i politike, taj i nije ništa razumio o čovjeku i autoru Predragu Matvejeviću. Svi oni, pak, koji i ovih dana ignoriraju lik i djelo Predraga Matvejevića u njegovoj kompleksnosti pokazuju kako se nisu u stanju ophoditi s činjenicom da je ovaj veliki mediteranski um živio “plural” kao rijetko tko drugi, s lakoćom, poštujući sve svoje identitete i situirajući sebe samog u Mediteranski pojas, u epicentru s rodnim gradom i ušćem Neretve, otkud su njegovi s majčine strane, ne zaboravljajući ni očevu rodnu Odesu na obalama Crnog mora, ni na oplemenjivanja koja je doživio kao sveučilišni profesor u Zagrebu, Parisu i Rimu.

O tomu uvjerljivo svjedoči i samo letimičan pogled na njegovu knjišku bibliografiju: “Sartre” (esej, Zagreb, 1965.); “Razgovori s Krležom” (Zagreb, 1969., 1971., 1974., 1978., 1982., Beograd, 1987, Zagreb, 2001.); “Prema novom kulturnom stvaralaštvu” (Zagreb, 1975., 1977.); “Književnost i njezina društvena funkcija” (Novi Sad, 1977.); “Te vjetrenjače” (Zagreb, 1977., 1978.); “Jugoslavenstvo danas” (Zagreb, 1982., Beograd, 1984.); “Otvorena pisma” (Beograd, 1985., 1986.); “Mediteranski brevijar” (Zagreb, 1987., 1990., 1991, 2002.; Milano 1991., Pariz 1992., Barcelona, 1992., Prag, 1992., Zürich, 1993., Amsterdam, 1994., Lisabon, 1995., Sarajevo, 1998., Atena, 1998., Los Angeles, 1999., Istanbul, 1999., Casablanca, 2000., Tel Aviv, 2001., Podgorica, 2002., Ljubljana, 2002., Cluj-Napoca, 2002., Helsinki, 2002., Skopje, 2002., Sejny-Warszawa, 2003., Tirana, 2003., Tokyo, 2003., Budimpešta, 2006., Kairo, 2007.); “Istočni epistolar” (hrvatskom nakladniku knjige pomogla je Fondacija Soros, Zagreb, 1994; Pariz, 1993., Rim, 1998.); “Gospodari rata i mira” (s V. Stevanovićem i Z. Dizdarevićem, Split, 2000., 2001.); “Druga Venecija” (Zagreb, 2002; Split, 2005; Warszawa, 2002, Milano, 2003, Pariz, 2004.); “Kruh naš” (2009.) …

Objava sabranih djela

 Matvejevićevim knjigama se večeras ne možemo pozabaviti, pa ću moje obraćanje na ovoj „večeri sjećanja“ Matvejeviću u čast završiti izvodom iz eseja Ivana Anđelića o Matvejevićevoj knjizi  “Kruh naš”, objavljenom i u sarajevskom „Oslobođenju“, čiji smo i Ivan i ja dugo godina i desetljeća bili izvanjski suradnici. “Prije četiri tjedna bio sam u Zagrebu i u Bogovićevoj se susreo sa književnikom Predragom Matvejevićem. Iako smo se samo jednom osobno sreli prije više od 20 godina u mom Konjicu zaustavio sam ga da mu prenesem pozdrave moje gospođe kojoj je bio profesor francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu potkraj 60-tih godina prošlog stoljeća i kojem se neizmjerno divila zbog izuzetnih predavanja, silne erudicije i ljubavi prema književnosti. Sjetio se gospođe i tog studentskog doba i pošto sam mu priopćio da živimo u Mostaru i da nipošto ne bi selili iz Bosne i Hercegovine i pored teškoća u kojima živimo, da i Mostar ima svijetlih točaka, da su ljudi u Zagrebu loše informirani o stanju u našoj zemlji i da zaključke donose na temelju TV i novinstva u kojima se političari permanentno svađaju, uporno tvrdeći da su svi ugroženi, a u stvari mi ovdje živimo na način kako umijemo, družimo se, trgujemo, švercamo kao da političara i nema. Pokušao sam ga uvjeriti da Bosna i Hercegovina nije tamni vilajet i da će se kad-tad ona naći sama u sebi i za sebe. Oduševljen mojim optimizmom koji nije bio bez osnove, lagano se složismo da popijemo kavu koja je trajala znatno više od sata. Naravno, govorilo se i o književnosti o projektima na kojima radi i pitao sam ga gdje bi mogao naći njegovu knjigu Kruh naš o kojoj je pisalo i Oslobođenje. Nakon mog povratka u Mostar za tjedan dana mi je poštom, uz posvetu, stigla ova knjiga. Iščitavajući stranice javila mi se želja da napišem mali esej, koliko da je pokušam približiti čitatelju i sa skromnim mogućnostima odškrinuti vrata pogledu u unutrašnjost jedne složene književne strukture o kojoj će se tek pisati pravi esejistički uradci …“ No, najvažnijim mi se u „večeri sjećanja“ na Predraga Matvejevića u njegovom rodnom Mostaru čini Anđelićeva uzdržana rezignacija: „ … Sa žaljenjem moram konstatirati da nitko do sada nije objavio njegova sabrana djela što je kruna uspjeha svih književnika i priznanje kulturne javnosti. Ovakva gesta se uglavnom upriličuje velikim još za njegovog života. Adio poštovani profesore”!

___

Izgovorena besjeda na „Večeri sjećanja…“ , 02. veljače 2019., u Muzičkom centru Pavarotti u Mostaru

Čuvar posljednje rezidencije SFRJ u Bonnu, iliti bio sam i “Alijin diplomata”

Piše: Mile Lasić

Kada je otpravnik poslova Drago Trbojević konačno preuzeo i u formalnom smislu poziciju „prvog čovjeka“ u jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu, uslijedilo je moje useljenje u rezidenciju jugoslavenskog ambasadora na prelijepim obroncima Bad Godesberga. To nije bilo baš po propisu, ali Drago se nije htio premještati iz diplomatske kuće, u kojoj je već tri godine živio, jer je slutio da je „pijesak iscurio“. A  ja sam  bio „samac“, bilo mi se lako premjestiti. Obojica smo barem podsvjesno i na ovaj način željeli malo prkositi „pukovnikovim ljudima“, kojima je pojašnjeno da ja ostajem u rezidenciji dok ne dođe novi ambasador, što su teška srca prihvatili.

Ukusno namješteni prostori rezidencije jugoslavenskog ambasadora su svjedočili o nekadašnjoj solidnosti umiruće zemlje, čiji su ambasadori  imali prilike u njoj razgovarati s uglednicima iz njemačkoga političkog i kluturnog života i diplomatskog kora. Sa zidova su me sada nekako mrko „gledali“ Buhovci i Murtići, Predići i Milosavljevići, kao da  su njihovi radovi protestirali što su ih ostavili da zajedno vise kada je sve drugo „izvisilo“. U okruženju sve ove ljepote osjećao sam se najusamljenijim i najnesretnijim čovjekom na svijetu. Samo kada bi se okupili prijatelji, kada bi navratili južnoslavenski novinari, rezidencija bi podsjetila na vremena dok je moja zemlja još bila u životu. Milenko bi, pazeći da ne povrijedi novog stanara, kojemu je, također,  „rok isticao“, sa sjetom prokomentirao: „A da ti znaš kako je to bilo osamdestih godina …“. Tada je Milenko Babić bio prvi put Tanjugov dopisnik iz SR Njemačke, a Jugoslavija je bila zemlja za dičiti se, unatoč njezinim ograničenjima glede političke pluralnosti i drugih demokracijskuh insuficijencija.

Novi ambasador SFRJ nikada više neće doći, a i ja sam nekoliko mjeseci po useljenju otplovio u izbjegličke vode. Mada idioti i danas po portalima tvrde kako sam proveo rat kao ambasador „SeReJe“ baš u ovoj rezidenciji, bio sam među prvim yu-diplomatima, u svakom slučaju prvi iz BiH koji je dragovoljno napustio jugoslavensku vanjsku službu, već u travnju 1992. godine. U nekadašnju rezidenciju jugoslavenskog ambasadora se nedugo po mojem iseljenju uselio zapravo stari stanar, Boris Frlec, ali sada kao ambasador međunarodno priznate Republike Slovenije.

***

Od niza aktivnosti u kulturnoj oblasti morao sam silom ratnih prilika odustajati i prije nego su započele, jer su se veze kidale i suradnja između dvije zemlje gasila. Postojala je opasnost da kulturna razmjena potpuno zamre, dok se ne završe ratničke igre u bivšoj Jugoslaviji. Pa ipak, ponešto se činilo, jedno bi se pokrenulo a drugo bi se spašavalo, ako se spasiti dalo. U razgovoru s predstavnicima Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD) obećana mi je, pa je potom  i službenim dopisom potvrđena spremnost njemačke strane da se predviđene kvote kulturno-znanstvene razmjene održe. Preciznije kazano, obećano je da će se  – pored direktne raspodjele  Hrvatskoj i Sloveniji, a što je bilo novo i siguran znak skorašnjeg priznanja tih dviju republika – nastaviti s podrškom akademskom svijetu u „ostatku Jugoslavije“. A to je već bio uspjeh s obzirom na situaciju u kojoj se Jugoslavija nalazila.

U  mojim zapamćenjima je ostalo, povezano i s natruhama ponosa, da sam  jednim od svojih posljednjih poteza u jugoslavenskoj vanjskoj službi priveo kraju korespondenciju s njemačkim MIP-om, odnosno Odjelom za kulturu u MIP-u, koji je prihvatio našu ideju za dostojanstveno obilježavanje stogodišnjice rođenja Ive Andrića u SR Njemačkoj. Obrazovane Nijemce nije trebalo dugo uvjeravati kako se radi i o neospornoj literarnoj veličini i o jedinom nobelovcu među književnicima južnih Slavena, a u neku ruku  i  kolegi diplomati po sudbini, jer je bio posljednji starojugoslavenski veleposlanik u Hitlerovoj Njemačkoj. O njegovom boravku u Berlinu (1939-1941) svjedoči danas jedna skromna spomen ploča na zgradi u vlasništvu Njemačkog društva za vanjsku politiku u Raucher Strasse, u ulici simboličnog naziva koja asocira kako je mnogo toga nestalo u dimu i pepelu. Unutra je, u bivšoj ambasadi Kraljevine Jugoslavije, sačuvan i Andrićev veleposlanički pisaći stol.

O tom velikom umjetniku pripovjedanja i pronicanja u ljudsku dušu, bosansku i univerzalnu, u ostacima pokojne zemlje su godinama vršena sustavna zatiranja ili jako produhovljena istraživanja stručnjaka „za desnilo“, krvnu i jezičnu čistotu. Hrvatski experti za gene i kromosome su ustvrdili već tijekom rata da je Ivo Andrić jednostavno  „kopile“, rođeno tamo negdje na putu od Travnika do Sarajeva, te da bi mu se zbog izdaje jezika i hrvatstva trebalo posmrtno suditi. Danas ga svojataju, pak, po istom neukusnom osnovu po kojem su ga se do jučer odricali. U muslimansko/bošnjačkoj čaršiji pored duboko utemeljenih saznanja „uglednog akademika“, koji je u isto vrijeme bio i opozicionar i „Alijin ambasador“, kako je  Andrić njegovim pisanjem nanio više zla Bosni nego sve vojske koje su kroz nju prolazile, rezultati se vide u rušenju spomenika i bisti velikog pisca, pa se o  pogrešnim interpretacijama ili ignoranciji velikog pisca u školskim programima ne treba brinuti. Kako će srpski „čistači duha“ izaći na kraj s „nečistoćama“ kod nesretnog Andrića nije  još znano, ali nakon svega što se u Bosni i Hercegovini spalilo „u ime srpstva“, kako ga zamišljaju oni koji vode glavnu riječ i još uvijek u izdavačkim  kućama i u srpskoj kulturi, sve sami đogasti i nogasti ratnohuškači, kratkoumnici, bolesnici, duboko povezani s bosanskim „krvnikom – pjesnikom“ i drugim zločincima, površna srpska recepcija Andrića je zagarantirana. Ovim se redukcionizmima, dakako, suprostavljaju tek neke suptilne duše, i to po cijeni velikih i jeftinih diskvalifikacija, primjerice književnik Ivan Lovrenović.

U sjeverno-vestfalskom gradiću Muelheim an der Ruhr, u čuvenom „Ciulievom teatru“ gostovalo je za vrijeme mojeg mandata attachea za kulturu Jugoslavensko dramsko pozorište, u prvom redu zahvaljujući svojem ugledu i dugogodišnjim vezama Jovana Ćirilova s Robertom Ciuliem, probijajući svojevrsne „kulturne sankcije“ za Srbiju, uvedene prešutno u zemljama Zapadne Europe. “Zvijezda večeri“ bio je tada mladi beogradski glumac Žarko Laušević, koji je nedugo potom doživio i životnu tragediju, komad s pucanjem i žaljenjem. A par godina poslije ponovo u novinama, instrumentaliziran od onih koji od „noža“ prave profit i politiku, koji trebaju njegov talent da udahne dušu „Iliji“ ili „Aliji“, potpuno svejedno. Ambasada u Bonnu je učinila sve što je trebala učiniti u ovakvim prilikama, te pozvala na predstavu sve koje je smatrala umjesnim pozvati u tom momentu. Među srpskom isfrustriranom kolonijom bilo je svijeta koji je tu večer plakao od ganuća, od ljepote, od kontrasta u odnosu na podmaklu stigmatizaciju Srba u ovdašnjim medijima. Ovo gostovanje je pomoglo reformskom dijelu kolektiva Ambasade u Bonnu u „zatvaranju ustiju“ onim nesretnim „pukovnikovim aždahama“, makar za kratko, tek da se predahne, jer o navodnoj protusrpskoj uroti u Ambasadi nikad i nije moglo biti govora. Čak su i mene narednih dana neke smrgođene face pokušale uljudno pozdraviti, po prvi put od kada sam  došao u Bonn. A neki normalni ljudi su nazivali i zahvaljivali za nešto što je stvorio „beogradski duh“, ponižen i zloupotrebljen u projektu samoubojstva nacije i zemlje. De facto, došlo je za trenutak do splašnjavanja naboja u šovensko-propagandnim aktivnostima srbijanskih medija prema Njemačkoj, jer su morali prenijeti svojoj javnosti  da su i njemačka publika i kritika primili s oduševljenjem beogradske umjetnike…

***

Nisam imao ni jedan razlog biti zadovoljan mojim učincima u Bonnu. Sve se odvijalo nekom drugom logikom od one koju sam priželjkivao  i za što sam se u Ministarstvu u Beogradu pripremao. Rat je poništavao svaku smislenu djelatnost. Medijske slike o mojoj zemlji pa i kulturna suradnja su bile determinirane ratnim događanjima. I tu se ništa nije dalo promijeniti. Mogao se samo glumiti privid, te ponašati u skladu s osjećanjem za mjeru stvari i veoma ograničenim mogućnostima djelovanja. Ništa nije bilo kao prije i nikada više neće ni biti kao nekada. U ovdašnjim lokalnim, regionalnim i nadregionalnim novinama, u časopisima i knjigama, na mnogobrojnim televizijskim i radio stanicima gomilale su se za pripadnike istinske jugoslavenske opcije porazne informacije – zemlje više nema, ubijena je i zadavljena. Za sva vremena. Vlastitim rukama. Iz obijesti. Ambasada SFRJ je reagirala kao vatrogasna služba, ne uspijevajući u konačnici ništa napraviti. Nova balkanska povijest se „pisala“ topovima i ruševinama, krvlju nevinih žrtava, ubijenima, silovanima i raseljenima…

Odlučujući preokret u odnosu ozbiljnih njemačkih medija, kao  i u njemačkoj politici, prema SFR Jugoslaviji dogodio se paralelno s izbijanjem rata u Sloveniji, odnosno njegovim nastavkom i grozotama u Hrvatskoj. I oni do tada uzdržaniji i objektivniji su morali prihvatiti logiku bilježenja svega što se događalo u prvomu susjedstvu, dva sata avionskog leta daleko, pa su novinski i politički komentari  postajali sve oštriji i precizniji, sve zahtjevniji što se tiče pružanja pomoći napadnutim republikama, uključujući i u oružju, sve do  preciznih zahtjeva za međunarodnim priznanjem Slovenije i Hrvatske. Uslijedile su analize kojima se dokazivalo da je Jugoslavija oduvijek bila „vještačka“ ili „prisilna“ tvorevina, čiji je raspad bio neminovan uslijed ogromnih razlika u civilizacijskoj razini njezinih naroda. Pritisak na političku elitu u Bonnu je rastao svakim danom i bivao sve usmjereniji. Malo tko se još uopće sjećao da je SR Njemačka bila glavni promotor jugoslavenskih interesa u Europskoj zajednici. Na kraju će i njemačka vlada, i to  kao posljednja, a ne kao  prva od europskih zemalja staviti na dnevni red svojeg parlamenta (u kolovozu l99l.) pitanje smisla daljnje suradnje sa zemljom koja se rastače sama od sebe. Miloševićevska propaganda u zemlji je, dakako, već mjesecima prije toga trubila o zavjeri Njemačke i Vatikana protivu SFRJ. U tim klišejima se veliki dio srpskoga političkog mišljenja kreće još uvijek, nažalost. Ali, kada se u „njemačkom političkom geniju“, dakle u kulturološkim i političkum vrhovima zemlje shvatilo da je dotadašnji pristup jugoslavenskoj krizi neodrživ, potražila su se i našla, pa potom uporno zagovarala nova rješenja. Tako se njemačka službena politika prema Jugoslaviji u samo par mjeseci transformirala od zagovarača opstojnosti Jugoslavije u postojećem obliku do politike priznavanja novih realnosti, uključivši međunarodno priznanje svih novih država na prostoru bivše Jugoslavije, ukoliko to žele i za to ispunjavaju određene uvjete.

Pojedine novine i njihova udarna pera, u prvom redu Reissmueller u listu „Frankfurter allgemeine Zeitung“ i Carl  Gustav Stroehm u listu „Die Welt“ su aktualno krvoproliće na Balkanu koristili da pokažu kolegama u drugim novinama i medijima, te „neodlučnim njemačkim političarima“ kako je nepomirljivost s bilo kojim oblikom postojanja Jugoslavije, što njih dvojica godinama zastupaju, konačno dokazana. Jugoslavija se, po njihovom pristupu, morala kad tad „razložiti“ na njezine sastavne dijelove. Pri tomu je u njihovim tekstovima – osim popriličito točnog registriranja zločina – vrvilo od svjesne netočnosti: brkanja srpskog režima s cijelim narodom, ili izjednačavanja srpske i jugoslavenske vlade, dok su u njoj još bili i Marković i Lončar, i tomu slično. Hrvatima i Republici Hrvatskoj se, usput kazano, „posrećilo“ pa će ih par godina kasnije Tuđmanov miljenik Stroehm svakodnevno podučavati hrvatstvu, anatemirati sve opozicijsko, liberalno i ljudsko kod Hrvata, uživajući u poziciji „većeg katolika od Pape“, ulogu koja mu je u znak zahvalnosti za propagandni rat koji je vodio, ne obazirući se na istinu, dodijeljena od Tuđmanovog režima.

Na očigledne greške i propuste reagirali smo žurno i smireno, pri čemu su demantiji Ambasade uvijek predstavljali zgodan povod da se „aktivnom dijelu“ diplomatskog osoblja uputi kritika s ove ili one strane. Promiloševićevsko-vojna struja u Ambasadi, i u zemlji, je u mojoj principijelnoj reakciji na slike užasa, odmah na početku rata u Hrvatskoj, našla manu u formulaciji „ma koja strana počinila zločin“, smatrajući da ubijanje svega što se našlo na putu „slavne“ JNA ne može biti zločin. I to je bio povod za moj neobjavljeni demantij u „Politici“. U „FAZ-u“ i „Die Weltu“ bi se u pravilu ljubazno zahvalili „na vašem viđenju stvari“, potencirajući razumijevanje što „vi drugačije gledate na ovu situaciju“, ali nije bilo pretjerane  spremnosti da objave demantije. Tek poneki…

***

U Ambasadi se znalo da Stroehmovo i Reissmuellerovo svakodnevno poantiranje „o sukobu Bizanta i Zapada“ daje srbijanskoj ratnoj propagandi dovoljno osnove za poistovjećivanje ovoga pristupa sa svim što se pojavljuje na njemačkoj javnoj i političkoj sceni, da je to idealan materijal za stigmatiziranje SR Njemačke kao moćnoga staroga neprijatelja, koji je uvijek bio i bit će protivu Srba i Srbije. Što moćniji neprijatelj, što vještije poistovjećivanje demokratske Njemačke s „Hitlerovom Njemačkom“, prema zamisli ne tako naivnih Miloševićevih propagandista, imalo je dvostruku ulogu – pokušati dijeliti Europljane među sobom i, istodobno, prikriti vlastite barbarske zločine. Na ovaj se način i držao srpski narod u opčinjenosti „Vođom“ i zlim režimom unatoč sve težem životu u Srbiji.

Naučio sam vremenom razlikovati nijanse u njemačkom medijskom prostoru, pri čemu je bivalo jasno da su liberalno i ljudsko, glavne odlike javne riječi u ovoj zemlji. Potomci  očeva i djedova, dakle onih koji su nekritički slijedili svoga „Vođu“ prije šezdeset godina, uvaljujući i sebe i druge u planetarnu katastrofu, u međuvremenu su naučili ponešto iz vlastite povijesti. Ili su naučeni u početku. Putem prisilne denacifikacije i demilitarizacije, pa potom permanentne demokratizacije javnoga života, stvoren je i skoro općeprihvaćen kodeks kojega samo ne slijede bolesni (neo)nacisti, koji su u apsolutnoj manjini. Pa se i ne treba bojati da će nešto biti prešućeno u čestitim i serioznim medijima, bila to „smeđa prošlost“ ili neonacističa ovovremena divljanja protivu židovskih svetinja, protivu nesretnih azilanata, protivu…

Beskompromisno se, dakle, mora obračunati s vlastitom prošlošću i kod nas kako bi se imala budućnost. Ali,  kod nas je bivalo sve obrnuto. Tek se počinjalo marširati iza „vođa“, a kada i hoće li uopće slijediti denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija nitko ne zna. O vlastitom fašizmu i/ili staljinizmu, ili pak o njihovom originalnom hibridu na Balkanu, govorili su i govore samo usamljenici! Nešto od ovih mojih nedoumica pokušavao sam uporno i na vrijeme pojasniti mojim eventualnim „čitateljima“ u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, svjestan da nekima ne trebam ništa pojašnjavati, jer to znaju i bez mene, a drugima je bilo uzaludno poklanjati biserje. Ja sam, naime, već duže vrijeme zapažao da ispisana kronologija umiranja moje zemlje u njemačkim medijima, koju sam u mojim izvješćima za SSIP  prepričao na stotine i tisuće stranica, postaje sve više moj vlastiti pogled na smrt Titove Jugoslavije. Bilo mi je, dakako, odmah jasno da se u većini njemačkih medija ne radi ni o antijugoslavenskoj ni o antisrpskoj „zavjeri,  nego da su bili na visokoj etičnoj i profesionalnoj razini.  A takvih je bilo sve manje u Jugoslaviji, posebice u Srbiji, ostala je ona  prkosna „Borba“ (iz koje će nastati „Danas“, za koji ću pisati duže od decenije), „Vreme“, „Republika“, u Hrvatskoj „Feral tribune“, „Erasmus“, u BiH …

Po mojem razumijevanju, temeljni problem je u početku bio u suludoj logici srpsko-crnogorskoga političkog vrha, i vrha JNA, da se Jugoslavija može braniti i obraniti lažima i silom, to jest da se politički i ekonomski problemi mogu rješavati topovima i raketama. Ili kako reče srpska i jugoslavenska „prapočetna nesreća“, zvana Slobodan Milošević, u razgovoru s predsjednicima srbijanskih općina – ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo! Potom su se i svi drugi prozlili…

Njemački novinarski i politički „etički kodeks“ iskusit će uskoro i Tuđmanov režim u Hrvatskoj, čim je postalo jasno da je sudjelovao u davljenju Bosne i Hercegovine. Uslijedile su bespoštedne osude hrvatske kratkovide unutarnje i vanjske politike, posebice dvojbenog odnosa prema Bosni i Hercegovini. Tuđmanovom režimu ostali su na usluzi samo već spominjani novinari i novine. Do normalnog tretmana Hrvatske i Hrvata u njemačkim medijima doći će ponovno tek poslije Tuđmanove smrti, s formiranjem Račanove vlade 2000. godine, koja će artikulirati u temeljnim naznakama novu, alternativnu, proeuropsku hrvatsku politiku. Bosnu i Hercegovinu se dugo poistvojećivalo u njemačkim medijima  s „ulogom žrtve“. Zato se gledalo „kroz prste“ i na Aliju Izetbegovića, koji se u vladanju umio maestralno koristiti slabostima, tako bi nekako kazao Ivan Lovrenović. BiH se, ipak, ponajviše poistovjećivala u Njemačkoj s izbjeglicama. Njih se tijekom rata i poraća pomagalo kao najrođenije. I to je danas skoro zaboravljeno u BiH …

***

U diplomatskom životu je svaki posjet iz svoje zemlje odgovarajućim partnerima u zemlji službovanja događaj od posebnog značaja, koji podiže temperaturu u diplomatsko-konzularnom predstavništvu, jer stavlja na probu čitav mehanizam, posebice diplomatski sastav dkp-a. Specifukum te posljednje „diplomatske godine“ u preostalom životu umiruće SFRJ ogledao se u bezbrojnim posjetama „republikanaca“, dakle predstavnika jugoslavenskih republika koje su se razdruživale na tipičan balkanski način, s pucanjem i umiranjem. Jedino su „federalci“ bili sve rjeđe u posjetu Bonnu, s njima se više nije htjelo ili imalo o čemu razgovarati…

Budući da sam bio „savjetnik za štampu i kulturu“ u Amabasadi u Bonnu samo sam zahvaljujući slomljenoj nozi i boravku u bolnici u Troisdorfu mogao propustiti u kolovozu 1991. legendarni posjet Vlatka Jovanovića, srbijanskog ministra vanjskih poslova, inače bi se naslušao njegovih laži koje je izgovarao kao da u njih vjeruje. A nagledao bi se i obožavanja „vjernika“ u Ambasadi, onih koji i ne pomišljaju da „njihovi“ ne mogu imati pravo, ili da upravo „njihovi“ čine i najveće zločine. Bio sam sretan što sam propustio Jovanovićev posjet, ali i žalio što nisam nazočio anegdotalnom nastupu prvog tajnika Dušana Bogdanovića prema „svojima“. Za „njih“ se ne zna, jesu li više bili šokirani Duletovom „antiratnom pričom“ ili originalnim doprinosom diplomatskomu protokolu – uvođenjem ljetnoga ležernog šorca i lagane kratke majice kao odjeće za prijem. Dušanu Bogdanoviću je bilo dosadilo nadmudrivati se s „Pukovnikom“ i njegovim ljudima u Ambasadi kao i s bivšim prijateljima u Beogradu, u republičkim i federalnim organima, pa je odlučio da im „direktno u brk“ kaže što misli o njihovoj politici, njihovom „jugoslavenstvu“, njihovom ratu i „obrani srpstva“. Oni su razumjeli pa će ga samo par mjeseci poslije, kada i definitivno preuzmu sve ključne poluge u federalnim institucijama, opozvati i poslati u višegodišnji egzil. Dušan ih je, zapravo, isprovocirao, ne želeći kao častan čovjek biti s njima…

Ali, spomenutog ministra Vlatka Jovanovića, pjesnika među diplomatima zemlje „koja nije bila u ratu“, nadasve nježnu i suptilnu prirodu nisam mogao izbjeći u njegovom drugom posjetu Bonnu, neposredno pred  moje napuštanje jugoslavenske ambasade. Sjećao sam ga se kao mirnog i staloženog načelnika uprave u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, ljubitelja šaha, cijenjenog među kolegama u doba mira, pa sam bio šokiran kako on i slične suptilne duše pravdaju barbarstvo, dok gore sveučilišne biblioteke i tisućugodišnji arhivi, pa i čitavi gradovi – spomenici, dok umiru  ljudi sličnog jezika i kulture, dok se krikovi žena i djece propinju u nebo. Može li se pristajanje na sve to objasniti željom da se bude na vlasti, da se ima moć, da se „služi svome narodu“, pa makar i na putu u pakao…?

U mojim zapamćenjima na drugi posjet ovoga Slobinog „ministra“, kojemu je smisao ovakvog „patriotskog“ angažmana pojasnio njegov politički drug i brat „pjesnik i psihijatar“, kao i njihovom zajedničkomu gazdi, „mitu koji hoda“, ostala je urezana zaprepašćenost novinara iz cijelog svijeta bezočnim i ciničnim pristupom krvavom ratu. U Jovanovićevoj verziji, svi su bili krivi za ubojstvo velike zemlje, izuzev režima čiji je on predstavnik. A prijem u Ambasadi je – i pored truda da se na njemu pojavi što više ljudi iz javnog života i diplomatskog kora – mogao pružiti zadovoljštinu samo „vjernicima“ u Ambasadi i izmanipuliranoj srpskoj koloniji u Bonnu. Prijem u čast nečasnog čovjeka govorio je više nego gomila riječi o izopćenosti Srbije iz ozbiljnih političkih procesa u Europi i Svijetu.

Slovensku političku delegaciju mogao sam – zajedno s drugim kolegama – doživjeti samo takorekući u prolazu, neposredno pred Ambasadorov odlazak. Gledajući izbliza u bradatoga, nadmenog „novodemokratu“ Dimitrija Rupela, tadašnjeg ministra vanjskih poslova, bio sam po stoti put uvjeren da Slovenci moraju biti zahvalni Milanu Kučanu i njegovim socijaldemokratama, prvim reformiranim komunistima na Balkanu što su „jeftino“ prošli u velikosrpskoj agresiji na njihovu zemlju. Iz govora slovenskih „novodemokrata“ tipa Rupela i Janše naslućivao se nacionalizam i provincijalizam na „alpski način“. Među članovima slovenske delegacije bio je i moj beogradski prijatelj, Portparol, ali sada u poziciji glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova Republike Slovenije.

Delegacije iz Hrvatske su u pravilu zaobilazile Ambasadu SFRJ tijekom posjeta Bonnu, ali su hrvatski kadrovi ostajali u jugoslavenskim predstavništvima i par mjeseci poslije čina međunarodnog priznanja Hrvatske. U Bonnu je do kraja siječnja l992. godine, primjerice, ostao kolega Ivan Zbašnik, zadužen za ekonomske poslove, a u više generalnih konzulata i konzulata u SR Njemačkoj bili su i još neki „hrvatski kadrovi“. Skoro svi su bili pozvani prihvatili služiti „zemlju u ratu“, pa čak i hrvatski Srbi-diplomati, ali su oni većinom optirali za Jugoslaviju. Hrvatski diplomati su u pravilu prelazili iz jugoslavenskih dkp u hrvatska, ali su neki uskoro i odlazili iz hrvatske diplomacije, ne mogavši podnijeti „desnilo“ koje je zahvatilo Pantovčak. Tako je i Ivan Zbašnik samo kratko proboravio u hrvatskoj diplomatskoj mreži.

Novu hrvatsku „pozicijsku“ i „opozicijsku“ političku elitu  mogli smo Drago Trbojević i ja posmatrati u ožujku l992. godine „uživo“ tijekom njihova nastupa u središnici CDU-ove zaklade (Konrad Adenauer Stiftung) u Sankt Augustinu pored Bonna. Bilo je to prvo gostovanje hrvatske političke elite poslije čina međunarodnog priznanja Hrvatske. Ostavljajući po strani pomiješana osjećanja nas obojice, jednog podrijetlom iz Hrvatske, a drugoga hrvatskog podrijetla, dominantno u mojem sjećanju je zabilježeno da su svi  hrvatski političari, s izuzetkom predstavnika SDP Hrvatske, vrlo unisono vodili propagandni rat, pa su ljubazni domaćini morali upozoriti da se takav način razgovora ostavi za „domaće uporabe“, a da bi ovdje bilo važno čuti kako se misle preboljeti ratne rane i ožiljci, razmišlja li se o aboliciji, o europskim standardima za zaštitu manjina i ljudskim pravima. Samo iz izlaganja mojega nekadašnjeg profesora socijalne psihologije dr. Ivana Šibera nazirala se nada da bi Hrvatska mogla skoro „doći sebi“, da bi se mogla „tranzitirati“ u normalnu europsku zemlju, te izbjeći „balkansko prokletstvo“ izolacije…

Makedonija je bila jedina jugoslavenska republika, koja igrom slučaja nije imala u Ambasadi SFRJ  „svoga“ predstavnika, ali se u njoj činilo sve da se i makedonski interesi zastupaju na najbolji mogući način. Ja sam, primjerice, makedonskoj delegaciji tijekom njezina prvoga posjeta Bonnu u znak pažnje predao dokumentaciju o mojim polemikama s kolegicom iz grčke ambasade u Bonnu. U njima sam pokazao apsurdnost surovoga grčkoga negiranja makedonskog imena, jezika i kulture, povijesti i osobenosti ovoga slavenskog naroda. U tim polemikama, objavljenim i u bonnskom listu „General Anzeiger“, „raspjevao“ sam se posebice o Strugi, minuciozno ukazujući na spomeničku i kulturnu baštinu, ali je to ostavilo priličito ravnodušnim članove makedonske delegacije. Iznenađen, pitao sam se: nisu li ovi ljudi „odrvenjeli“ na negiranje onoga što jesu, u prvom redu od južnih susjeda u zemlji „spomenika i ljepote“, koji jedva daju znake da su nekada  tim prostorima hodili Aristotel, Platon ili Sokrat, ali i od susjeda na sjeveru, koji tvrde da graniče „s prijateljskom Grčkom“, mada između Srbije i Grčke leži Makedonija. Inače, na konferenciji za novinstvo i u političkim razgovorima je makedonski predsjednik Kiro Gligorov ostavio utisak kompetentnosti i razboritosti, pomiješan s neskrivenim strahom od mogućih rasparčavanja Makedonije.

S najviše pažnje je pripreman prvi posjet predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bonnu, u studenome l99l. godine. Prosto se znalo koji  je uteg predstavljala BiH u „ostatku Jugoslavije“ nakon proglašenja hrvatske i slovenske nezavisnosti i njihovoga očekivanog skorog međunarodnog priznanja. S BiH unutra bi moglo i biti neke Jugoslavije, ona i jeste „Jugoslavija u malom“, razmišljali su tada mnogi. Ali rat se iz Hrvatske neumitno selio na tlo ove zemlje, čiji su rubni dijelovi već bili „pometeni“ surovim armijskim akcijama. Danima smo Drago, Dule i ja pisali i telefonirali, nadajući se da će „bosanska delegacija“ prihvatiti usluge Ambasade, što bi i formalnom i u suštinskom pogledu  davalo smisla i našem daljnjem radu u Amabasadi SFRJ u SR Njemačkoj. Uostalom, potvrđivalo bi među našim diplomatskim partnerima više puta ponavljanu priču da nismo produžena ruka „srpskog režima“, niti bilo kojeg drugoga, što doista i nismo bili, nego da predstavljamo „saveznu vladu i sve jugoslavenske republike“. I „Bosanci“ su se, poslije početnih oklijevanja, odlučili priznati Ambasadu SFRJ kao svoju, prihvaćajući implicite njezinu poziciju i usluge, kao u ranija normalna vremena. Pri tomu je presudilo, možebitno, što su se Drago Trbojević i Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova Republike BiH, dobro poznavali iz zajedničkih „libijskih dana“. Osobno sam od novih ljudi na „bosanskoj političkoj sceni“ jedva mogao nekoga poznavati,  u šali bi govorio kako se „poznajem“ s Harisom, jer smo u ime naših nekadašnjih šefova pisali čestitke jedan drugomu za državne praznike i vjerske blagdane.

Bh. delegacija je donijela sa sobom „informativne materijale“ koje smo tražili, pored ostalog produhovljenu monografiju o kulturnoj i političkoj povijesti Bosne i Hercegovine, iznjedrenu iz uma i duše književnika Ivana Lovrenovića. Nju ćemo potom darivati prijateljima u njemačkoj vladi, u institutima i u novinskim redakcijama. Ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić je boravio u Ambasadi, razgovarao s kompletnim diplomatskim sastavom, šarmirajući bezazlene a ostavljajući bez komentara zle i opake. U jednom momentu dospio sam u paniku, jer mi je dojavljeno da je Alija Izetbegović otkazao sutrašnji susret sa stranim novinarima, i to na nagovor njegovih partijskih prijatelja, s kojima je upravo držao sastanak u Bad Godesbergu, dok je Silajdžić bio s nama u Amabasadi.

Izetbegovićev susret s novinarima je bila za mene najvažnija točka programa, nju sam već danima pripremao s predusretljivim njemačkim prijateljima iz Pressehausa. Ipak, do „skandala“ nije došlo, jer se  – uz Silajdžićevu pomoć – Izetbegović dao privoljeti, prihvaćajući argumentaciju o velikom političkom značaju i protokolarnoj obvezi. Kasnije se ispostavilo da je Izetbegovićevu konferenciju za novinstvo pokušao otkazati dopisnik kairskog „Al Ahrama“ iz Bonna, potomak raseljene trebinjske muslimanske obitelji Šuljak, koja je u Drugome svjetskom ratu svoju sudbinu vezala za „Endehaziju“, bliski Izetbegovićev prijatelj, jer nije mogao podnijeti da „njegovom predsjedniku“ tu u Bonnu program organiziraju „četnici“. Za njega je već poodavno, i prije ovog rata, sve jugoslavensko bilo ujedno i četničko. Nesretni Šuljak je – prema „General Anzeigeru“, malom ali važnom listu, bliskom njemačkom MIP-u – trebao postati i prije očekivanoga međunarodnog priznanja BiH, Izetbegovićev osobni politički predstavnik u SR Njemačkoj. O tome postoji specijalni Izetbegovićev ukaz, pisalo je u GA-diplomatskoj notici, a što do toga službeno nije došlo krivi su, vjerojatno, ubrzani događaji koji su vodili međunarodnom priznanju BiH. U svakom slučaju se gospodin Šuljak i prije oficijelnog otvaranja u ožujku 1993. godine  distancirao od Ambasade BiH u Bonnu.

Izetbegovićeva konferencija za novinstvo u Bonnu iz studenog l99l. godine,  protekla je u znaku njegovih precizno formuliranih stavova kako „Bosna ne može slijediti hrvatski put konfrontacije s Armijom“, te da će BiH „s JNA već naći neko rješenje“, kako je doslovice kazao, što je primljeno s interesom među njemačkim i stranim novinarima, a s ogorčenjem među hrvatskim novinarima. „A Ravno…“, uzbuđeno je upadao Izetbegoviću u riječ  Antun  Kolar, dopisnik Radio Zagreba iz Bonna, kojega je bio glas da je veliki hrvatski nacionalista, a par godina poslije postat će ogorčeni protivnik Tuđmanova režima. Njegove upadice, te pitanja i reakcije drugih hrvatskih novinara izazivale su konsternaciju inozemnih kolega koji ionako nisu nikada čuli za malo pitomo selo na rubu Popova polja, u kojem su živjeli Hrvati i koje je, kao dio teritorija Republike BiH, bilo sravnjeno sa zemljom već prije par mjeseci. No, o tome se u Sarajevu nije htjelo znati ! Kako tada, tako i danas, uostalom. U guslarsko-vojnoj ekspediciji prema Jadranu, na ljetovanje s tenkovima, kako bi se izgradio „još stariji i ljepši Dubrovnik“, nestalo je  malo pitomo selo koje se kasnije često spominjalo na hrvatskoj strani kao očigledan dokaz „muslimanske ravnodušnosti“ u prvim danima rata. O ravnodušnosti na sve strane bi se moglo govoriti, jer je malo tko bio spreman misliti u tim vremenima o zajedničkoj upućenosti jednih na druge, ali hadezeovski Hrvati su posljednji na svijetu koji imaju pravo o tome govoriti nakon njihovih učestalih sastanaka od Trebinja i Gruda do Graza u Austriji s tadašnjim agresorom.

S ove Izetbegovićeve konferencije u Svijet će otići formulacija „ovo nije naš rat“, koju je već ranije koristio i u Zemlji i u inozemstvu. Mada su mi neke kolege tvrdile da se „s Izetbegovićem moglo o svemu razgovarati, i o teologiji i o filozofiji“,  nisam u to uvjeren ni danas. Igrom slučaja imao sam u rukama  „Islamsku deklaraciju“  i prije nego što će ona biti tumačena kao „teologija oslobođenja“, što ona jednostavno nije, nego je nešto drugo. Za Izetbegovića je neki izumrli svijet tvrdio da bi  „bio dobar predsjednik mjesne zajednice“, ali sudbina mu je podarila da bude vođa osporavanog i ugroženog naroda u vrijeme neviđenog potcjenjivanja Muslimana/Bošnjaka i BiH u cijelosti.

No, ovdje sam u ulozi svjedoka dužan kazati kako je – u predvečerje rata u njegovoj i „mojoj“ zemlji – Izetbegović ostavio možda i ponajbolji utisak, uz  Kiru Gligorova, od svih „republikanaca“ koji su stizali u Bonn. Nama se u Amabsadi SFRJ u Bonnu činilo da je njihova „zajednička platforma“ o konfederaciji suverenih država – bivših jugoslavenskih republika bila posljednja šansa da se izbjegne rat. No, u ovaj je sud ugrađena pogrešna teza da se s nacionalistima u BiH mogao osigurati bilo kakav mir, a pogotovu praviti „zajedničke platforme“, protivu volje onih koji su htjeli rat po svaku cijenu. Jer, rat se nije htio izbjeći, kako od onih koji su raspolagali apsolutnom vojnom premoći, tako i od onih koji su  osjetili da je ovo  jedinstvena prilika ući u povijest kao „očevi nacija“. Jer, gospodu „očuhe nacija“ nije zanimala cijena, za njihove ciljeve je svaka cijena bila preniska. „Njih“ ovaj rat i neće ništa koštati. Samo će im nabubriti novčanici i konta, iz kojih teče krv sirotinje, krv njihovih glasača, krv naivnih i nevinih… 

***

Meni se i poslije svega čini da nije nedostajalo mnogo kako SFRJ, ta  svojevrsna balkanska „Europska unija u malom“ ostane u životu. Trebalo je samo strpljenja i  dobre volje, ali je nije bilo u tim okolnostima. Umjesto reformi oživljeni su  nacionalni mitovi na sve strane, a ne samo u Srbiji i Crnoj Gori, gdje se zlo prvo zamotalo u fašističko-staljinističku i pravoslavnu oblandu. Bilo kako bilo, „Europska unija u malom“ je otišla u ropotarnicu povijesti, žrtvovana je fantastična ideja o suživotu na Balkanu, posebice u BiH, mladići su gurnuti u rat, otvorilo se prokletstvo ponovo. Žrtvovana je i mladost i budućnost u cijeloj regiji jugoistoka Europe. I to upravo mladost koja je u osmadesetim godinama prošlog stoljeća mirisala na gradske bulevare, na škole jezika i muzičke škole, čije su vrijednosti bile nešto drugo od duhovnih uškopljenika koji vire iz šovinističkih akademija, televizija i novina.

Kao da je mojoj  bivšoj zemlji presudio latentan bijes i obijest, zlo koje je uvijek tu, koje vreba svoj čas, autohtono domaće zlo, balkanska prokletost, balkanski spojeni sudovi, balkanska osuđenost na Balkan ne samo kao zemljopisni pojam, nego i kao način života?  Novopriznate zemlje u regiji zapadnog Balkana nikako da stasaju. Izuzev Slovenije i Hrvatske, posljednjih godina. Bosna i Hercegovina i dalje muku muči s elementarnim pitanjima unutarnje stabilnosti i gologa opstanka. Kao da se još uvijek raspada?

Kada sam u travnju napuštao tadašnju Ambasadu SFRJ u Bonnu znao sam da idem u privremeno izbjeglištvo, a kada sam dvije i pol godine kasnije bio prisiljen napustiti i Ambasadu Republike Bosne i Hercegovine u Bonnu, mislio sam da idem u egzil za cijeli život. Ovdje ću navesti dijelić preporuke Ministarstva vanjskih poslova SR Njemačke, upućene u tom momentu gradonačelniku jednoga sjevernonjemačkog grada: „Gospodin Lasić je bio od srpnja l99l. do travnja l992. godine savjetnik za štampu i kulturu u tadašnjoj Ambasadi SFR Jugoslavije u Bonnu. Iz političkih razloga istupio je u predvečerje rata u Bosni i Hercegovini iz Amabasade i jugoslavenske diplomatske službe. Kao bosanski državljanin stavio se na raspolaganje Republici Bosni i Hercegovini, ali nije mogao, zbog ratnih okolnosti, uspostaviti direktan kontakt s Vladom u Sarajevu. U Wuppertalu je tako prihvaćen i priznat kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. U lipnju l993. godine postavljen je za prvog tajnika Ambasade Republike Bosne i Hercegovine u Bonnu. Ali mu je, zbog nesretnoga političkog razvoja u Bosni i Hercegovini, u kolovozu l994. godine ukinut njegov diplomatski status pri Ambasadi. Sada se nalazi u sličnoj situaciji kao prilikom izlaska iz jugoslavenske ambasade l992. godine“.

Direktno iz diplomatske službe otišao sam prvo na „Bauštelu“, pa potom i u jednu njemačku tekstilnu tvornicu, ali se nikomu nisam pokorio. Stajao sam beskrajno smiješan i žalostan, točno tamo gdje sam slutio u mojim ranim marksističkim bulažnjenjima da je „pupak svijeta“. U tipičnom „svijetu kapitala“, u njemačkoj tvornici u kojoj se uspjeh mjeri brojevima, a broji samo profit. Od Marxova čuvena proletarijata ostala je poluplašljiva,  krpicima i skupim automobilima potkupljena masa radništva. Osobno sam se sebi smijao kako mi se sudbina narugala da spoznam i upoznam taj proletarijat koji je kao imao „povijesnu ulogu“, a po mjestu u procesu proizvodnje i šansu da spozna bitak svijeta, da pojmi svjetska kretanja i izvrši temeljitu preobrazbu postojećeg načina proizvodnje. To je, u stvari, bila zaslužena kazna za „jednoumlje“ iz vremena jednopartijskog sustava i samoupravnog socijalizma u mojoj pokojnoj zemlji. Očigledno mi  je bilo suđeno okusiti kako je mukotrpan put od „klase po sebi“ u „klasu za sebe“, ako sve to zajedno nije uvijek bila  notorna laž, velika tlapnja, krivi odraz grube stvarnosti na mrežnjači oka, dakle camera obscura…

Nalikovao sam sebi na poznatoga njemačkog žurnalistu Guentera Wallraffa, koji je godinama radio u njemačkim firmama, u kojima je zaposleno puno „Auslaendera“, kako bi iskusio neposrednije položaj i psihu stranih radnika u njemačkim poduzećima. Iz toga njegovog nevjerojatnog iskustva nastala je i čuvena knjiga „Ganz unten“ („Sasvim na dnu“), prepuna gorkih opisa bezdušnosti onih gore i bezizlaznosti onih „na dnu“. Ja sam počinjao od početka kao i  desetine tisuća ljudi s prostora moje bivše zemlje, liječnici i inžinjeri, politolozi i filozofi, učeni i priučeni, s profesijama i bez njih. Svo ono nepregledno mnoštvo ljudi koje se rasulo po svijetu, svi oni koji su, slučajno ili svjesno, izabrali „drugi život“ a ne njegovu imiticaju u režiji „novodemokrata“ na Balkanu. Slutio sam da se među „odlivenom pameti“, koja je očito bila višak, nalaze upravo oni koji su naučili razlikovati slobodu od neslobode, režim od domovine, vlast od otadžbine, režime od naroda i zavičaja, narod i građanina. Mogao sam samo pretpostavljati da se ta ogromna ljudska masa teška srca opraštala od života u svome jeziku, na svome tlu, da se nije mogla pomiriti sa ravnodušjem i  nepodnošljivom lakoćom umiranja nekoć velike zemlje.

„Ti, tata, samo spavaš ovdje, tvoje su misli dolje“, kazala mi je  jednog dana kćerka Maja, užasnuta što joj otac poslije dolska iz tvornice samo „igra Tetris“. Tako sam postao svjestan potrebe pisati za listove i časopise u Sarajevu i Beogradu, u dijaspori, za… Proći će još cijela decenija dok se ne vratim u Zemlju i po cijenu razdvojenosti od obitelji…

***

S mojim ocem Perom sam se telefonom čuo zadnji put u srpnju 2005. godine, uoči njegova odlaska u mostarsku bolnicu. “Gotovo je moje, moj Miloše”, tako bi me ponekad znao zvati. I  bi tako, umro je u kolovozu, par dana prije nego što smo trebali doći te godine na odmor u Zemlju i kuću, u ono što je od njih ostalo. Na sahrani po katoličkim obredima, što je običaj u našemu  kraju, bez obzira koliko je tko na religijskoj ljestvici bio rangiran od strane vjerskih službenika, došlo puno svijeta i, čak, trojica svećenika – franjevači župnik  i dvojica “dominikanaca”, dakle misionara, od kojih je jedan poznat i po tomu što drži mise zadušnice dragomu mu “Poglavniku”. Ne mogu vjerovati svojim očima i posebice ušima. Čitaju očev životopis iz kojeg je izbrisano sve što je  bio i jeste njegov majušni život – učesnik NOR-a, SKOJ-evac, narodni tribun, organizator svih mogućih aktivnosti koje su preporađali selo i regiju, sve tamo iza onog rata pa dok nije stigla sloboda i demokracija s “novodemokratama”. Prvi putovi, potom asfalt, škole, telefonski priključcci, vodovod… No, nije mu valjao “pogled na svijet”, prezren je od strane aktualne crkvene i političke elite. Od strane falsfikatora povijesti. Kazaše jedino da je pomagao sirotinju, posebice udovice poslije onoga rata kojih je bilo puno selo. Valjda nisu mogli i to skriti, možda je pomagao i majke onih nesretnika koji niječu ustaške zločine, pa s time izazivaju nove  svađe i netrpeljivosti.

Falsificiraše mi ocu život, pomislih tupo buljeći u mozaik na podu mjesne crkve. Ne molimo ni ja, ni moj sin, ni moja kćerka, njih dvoje plaču na samozatajan način, sinu samo igraju vilice, dok kćerki nijemo cure suze niz lice. Mene neće ni suze! Majka očeve jedine unučadi, prvi put u jednoj katoličkoj crkvi, kroz suze izgovara ono što je nekada davno naučila od njezine majke. Katolički Bog je valjda razumio  i molitvu s lijeve strane Neretve.

Vidim i neke stare očeve prijatelje sa suzama u očima. Umiru “Skojevci”, odlazi jedno vrijeme zauvijek. Umro im i “pogled na svijet” još za života. Ubijen, u stvari, na bestijalan način od strane barbara koji su u bivšoj Jugoslaviji primijenili staljinističke, maoističke i pol-potovske metode, koji su izdali  ideju jednakosti, pravde i poštenja. I obogatili se potom na krvi sirotinje i nevinih ljudi. Cijelim putom tijekom povratka u Njemačku me proganjala misao kako je moj otac umro, kao i mnogi njemu slični, već prije 15 godina…

***

Za razliku od oca, majku sam vidio i proveo s njome par dana prije nego što će život izaći iz nje. Nikad nisam poštovao tu ženu tako mnogo kao u njezinim posljednjim danima. Znala je da umire, ali joj je vjera u Boga davala nevjerojatnu snagu. Bolovala je od neizlječive bolesti, ali se ponašala kao da je život pred njom. U momentu smrti se pokušala još jednom prekrižiti, ali je ruka podignuta u zrak pala na jastuk, a jedna suza se otkorljala niz njezin obraz.

Sličan ritual u mjesnoj crkvi kao i prigodom očeve sahrane, samo mnogo skromniji. Ona je oduvijek ostala uskraćena za svoje uspomene. O nestaloj braći na Bleiburgu bi rekla tek tu i tamo “kleti Mile i Martin”. Valjda  bi više bilo nepristojno u kući u koju se udala. U sarajevskom listu za koji sam duže od decenije i skoro bez naknade radio, osvanula je 14. travnja 2007. godine osmrtnica u kojoj je stajala – uz obavijest o smrti moje majke Vinke – i uputa kako ožalošćena povorka kreće ispred kuće žalosti u ulici Zelenih beretki. Netko se u Oslobođenju gorko našalio s dostojanstvom čina smrti, navodeći netočan podatak zvučnog imena, kako bi mi valjda kazao što drži do mene i moje obitelji. U dijelu Hercegovine u kojem su živjeli moji roditelji “zelenih beretki” nema, ni trava nije zelena kao drugdje, pišem tužno jednom mojem sarajevskom prijatelju ….                                                                                    ___

Iz knjige, Lasić, Mile: „Dvije knjige pod jednim krovom: 1. Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije; 2) U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem“, Off Set, Vidiportal.ba, Tuzla, 2012., sa stranica, s prekidima, od 87. do 117.

Sapere aude ili imaj hrabrosti posramiti se zločina!

Piše: Mile Lasić

U osvrtu pisanom prije točno godinu dana povodom posljednjih presuda ICTY-ija u Den Haagu, pozvao sam na stid i prosvjed protivu „kulture selektivnog sjećanja“, kao i protivu – na njoj utemeljenoj – selektivne (ne)pravde. Kazao sam i tom prigodom i ponavljam i ovdje kako mi osobno agresivno ili obranaško stanje duha i u BiH i u regiji jugoistoka Europe izaziva i muku i gađenje, jer je u konačnici samo potvrda da se ne umijemo služiti Kantovom maximom: „Imaj volju za znanjem. Imaj hrabrosti poslužiti se vlastitim razumom“ („Sapere aude. Habe Mut, dich deines eigene Verstandes zu bedienen“)! Kao da ta nekultura prosto vrhuni ovih dana i u BiH i u regiji jugoistoka Europe, unatoč svim upozorenjima, pa i Međunarodnom danu ljudskih prava, koji se u našoj zemlji nedostojanstveno obilježava od zvaničnih institucija, ako se uopće obilježava, te na pristojan način od onih koji žive u osami ili na marginama glavnih društvenih procesa.

Kultura izostanka stida i zaborava „tamnih fleka“ u vlastitoj povijesti je, inače, oprobano sredstvo držanja građana u autoritarnim društvima u samoiskrivljenoj malodobnosti, govoreći Kantovim jezikom. Početak ozdravljenja je, pak, vezan uz proces suočavanja s prošlošću, naučio sam dugim životom u SR Njemačkoj. Otuda me i zanimaju anti-autoritarni a ne autoritarni maninstream narativi u svim našim bratski zakrvljenim nacijama, kao i moralna ponašanja, posebice preživjelih žrtava proteklih „jugoslavenskih ratova“.

Ovdje ću samo dotaći tri takva uzorita „slučaja“:

  1. a) praštanje moje bivše asistentice Arijane Krešo ubojicama njezina oca u Trusini, unatoč tomu i što je kao jednoipolgodišnja djevojčica i sama bila nastrijeljena od ubojica iz redova Armije BiH;
  2. b) oprost mladog đakona SPC-a Branislava Rajkovića ubojicama u uniformi HVO-a svirepog ubojstva njegovih i oca i majke u Jasenjanima, jer su ga i teologija i život naučile nužnosti oprosta, kako bi se moglo normalno živjeti;
  3. c) te, praštanje Rešada Mujića, koji je u srpnju 1995. izgubio jedanaestoro rođaka u Srebrenici, pa ipak poručuje: „Bolje je godinu dana pregovarati, nego samo jedan dan ratovati“!

 

Je li ICTY doprinio više uznemirenju nego izmirenju?

Ne želim pjevati u zboru ni s onima koji ovih dana apriori niječu ad hoc instituciju Ujedinjenih naroda kakva je ICTY, niti s onima koji ICTY-iju pjevaju ode, jer se ICTY-iju mora priznati da je uradio veliki posao kojemu domaći sudovi nisu bili i još nisu dorasli, te da je prikupio ogromnu građu o našem sunovratu u barbarstvo na kraju 20. stoljeća.

Mada nedosljedno ICTY je, ipak, poslao i poruku da se kršenje međunarodnog prava i zločini protivu mira i čovječnosti ne isplate, te da za njih snose odgovornosti i oni koji su zločine izvršavali, i oni koji su ih beskrupulozno naređivali, pa čak i oni koji su ih tek nijemo promatrali. Time je implicite i potvrdio enormnu važnost Jaspersovih pitanja krivnje i doprinio razvoju tzv. humanitarnog kaznenog prava daleko više od Nirnberških sudovanja.

Kao profesoru međunarodnih odnosa i bivšem diplomati mi nisu, dakle, apriori problematične presude ICTY-ija, nego u prvom redu selektivna (ne)pravda uslijed izostanka optužbi i procesuiranja svih krupnih zločina i niza „udruženih zločinačkih poduhvata“ (uzp) tijekom „jugoslavenskih ratova“ (1991-1999). Uostalom, iz ovih razloga sam se proteklih dana javno i pitao: što je s neprocesuiranim „uzp-ovima“, počev od onog egzemplarnog u Beogradu (u „glavnom gradu uzp-a“, Tomislav Marković) do brojnih u BiH, koji nisu ni procesuirani, ili je za njih suđeno kao da je riječ o kavanskoj tučnjavi, kako ogorčeno tvrdi gvardijan Fojničkog samostana fra Nikica Vujica. O tom „pomilovanom uzp-u“ pisao sam nedavno i za (ugašeni u međuvremenu) portal Herzegovina.IN , kazavši kako je najstrašnije što su čak četiri puta smanjivane kazne glavnom počinitelju od strane I. Izetbegovića i E. Ganića, prije konačnog pomilovanja, te da se svirepi „uzp“ nad vjerskim ljudima ne želi takvim vidjeti u političkom Sarajevu. (Ovo je izazvalo ogorčenje i kod jednog doktora politologije u  Berlinu i jednog broja lažnih virtualnih prijatelja, onih koji u A. I. gledaju kao u „bosanskog Georgea Washingtona“,  pa smo se i definitivno razišli, što je dobro i za njih i za mene, čini mi se.)

Ja sam proteklih dana, dakle, govorio kako mi nalažu i struka i savjest, jer sam prosto morao govoriti o teškim temama temeljem mojeg već četvrtstoljetnog bavljenja njima: prvo protivu olakog zaborava vlastitih sramota, pa potom i o grijesima ICTY-ija, koji se više ne mogu ispraviti ni putem dovršavanja sudovanja Šešelju, Karadžiću i Mladiću, te Simatoviću i Stanišiću unutar Mehanizma međunarodnih kaznenih sudova (MMKS), a male su šanse da se isprave pred bh. sudovima. Već je, naime, izvjesno da neće biti nikada podignute optužbe protivu „krnjeg Predsjedništva SFRJ“, protivu srbijanskog i crnogorskog vodstva i njihovih sprega s vrhom JNA, te da će u BiH ostati brojni ratni krivci neprocesuirani. Uostalom, sve ovo predugo već traje, pa je opravdano i pitanje da li je ICTY doprinio izmirenju ili uznemirenju, kako je to ovih dana lucidno primijetio profesor Žarko Puhovski.

 

“Nadvladavanje prošlosti”:
prvo “suočavanje s prošlošću”, potom i izmirenje!

O „kulturi selektivnog sjećanja“ i „selektivnoj (ne)pravdi sam proteklih dana govorio u javnim istupima pozivajući se na rasprave mudrijih od mene, počev od Karla Jaspersa pa do Ivana Lovrenovića. Podsjetit ću i ovdje tek kako je književnik Ivan Lovrenović već u komentaru “Hrvatski vitezovi” u Haagu (Prometej, 9. travnja 2004.) ukazao znalački na Jaspersov pojam krivnje. „Od Nürnberga 1945. i Jaspersa naovamo, od svakoga Evropljanina se očekuje da mu je već od viših razreda pučke škole jasno, kako već i sudjelovanje u strukturama znači i odgovornost za učinke tih struktura“, a „u ovome, našem slučaju, reklo bi se – čak u sva četiri temeljna Jaspersova aspekta: u aspektu zločina, političke krivice, moralne krivice i metafizičke krivice.“ Lovrenović se potom pozvao i na Jaspersovo objašnjenje metafizičke krivnje: “Metafizička krivica je pomanjkanje apsolutne solidarnosti sa čovjekom kao čovjekom… Ta solidarnost je narušena mojom prisutnošću na mjestu nepravde i zločina. Nije dovoljno to što sam oprezno stavio život na kocku ne bih li ih spriječio, jer ako se zločin dogodio i ako sam ja tome prisustvovao i preživio, dok je netko drugi ubijen, u sebi čujem glas koji mi govori da je to što još uvijek živim moja krivica”, kako bi sugerirao: „Testirajte svoju najbližu okolicu: ima li ikoga tko će danas ozbiljno ‘zagristi’ u Jaspersove argumente?“

Nažalost, vrlo je malo onih koji se uistinu stide za sramote i zla počinjena u naše ime. Jedan od tih koji je ozbiljno „zagrizao“ za Jaspersove argumente, jer i živi ideju „svjetskog ethosa“ (Hans Küng) i nužnosti praštanja (Jürgen Moltmann), pa se javno i grozi selektivne nepravde i sveopćeg ravnodušja među nama, je mladi teolog i doktorand Sveučilišta u Grazu, Dalibor Dado Milas. On polazi ispravno od tri različite realnosti u tri post-ratna društva u BiH i zaključuje „da su sva tri i izolirana i okrutna“. Po Milasu, „ona su okrutna s obzirom na svu patnju koju su prouzrokovali među potlačenima i žrtvama i s obzirom na bezosjećajnost koju ta društva pokazuju u svom odnosu prema žrtvama vlastitoga kolektiva…”

Mladi teolog je potom izrečenu tvrdnju pošteno ilustrirao teškim nerazumijevanjem Hrvata i Bošnjaka i u domeni kulture selektivnog sjećanja: „Hrvati se prisjećaju i obilježavaju komemoraciju pokolja nevinih ljudi (op. Hrvata) u Križančevu Selu, Grabovici i Uzdolu. Za Hrvate je to važan datum. No većina Hrvata se ne ‘sjeća’ pokolja u Ahmićima, gdje su pobijeni žene i djeca. Vrijedi i obrnuto. Bošnjaci redovito komemoriraju obljetnicu masakra u Ahmićima, Srebrenici i Bugojnu, ali ‘zaboravljaju’ na mjesta pokolja i stradanja ‘onih drugih’, za koje su odgovorni Bošnjaci. I jedni i drugi imaju svoje kalendare, u kojima oni ‘drugi’ nemaju svoj datum. Drugim riječima, obespravljeni, nebitni i ‘drugi’ nemaju svoga kalendara. Tu je riječ o žrtvama koje ne smiju postojati u tuđoj javnosti…“ (Te zločine je počinio netko ‘naš’, u ‘naše’ ime, www.express.hr, 06.12.2017.)

Vjerojatno iz razloga što se samo usamljenici s margina podijeljenih društava miješaju u Jaspersova pitanja krivnje, mi i nismo više od dva desetljeća poslije ”jugoslavenskog rata“ (”Der Jugoslawien Krieg“, dr. sc. Dunja Melčić-Mikulić) uopće odmakli daleko od Jaspersova ”nultog sata“, dakle totalnog sloma, kako bismo se počeli odgovorno baviti razumijevanjem i krivnje i odgovornosti. Tomu je vjerojatno glavni uzrok što je „jugoslavenski rat“ završio i bez pobjednika i poraženih, mada su svi poraženi, pa se tek i pojavljuju čestiti pojedinci koji se zalažu za bespoštedno suočavanje s prošlošću. Neka ono što sam uputio mojemu sugrađaninu Elvedinu Neziroviću u formi komentara na njegovoj FB stranici bude podrška i ohrabrenje svim takvima: Elvedine, pozdravljam Vaš pristup temi, ali sugeriram da se pojam “die Vergangenheitsbewaltigung”, u bukvalnom prijevodu “prevladavanje” ili “nadvladavanje prošlosti”, ne svodi samo na “suočavanje s prošlošću”, jer podrazumijeva i prihvatanje odgovornosti za sve vrste krivnje, izuzev za kaznenu koja je uvijek individualizirana, pa potom i izmirenje sa sobom i bivšim “neprijateljima”…

 

Anestezirane analfabete i kultura sjećanja!

U odgovoru na pitanja novinara Slobodne Dalmacije – hoće li drugostupanjska presuda Žalbenog vijeća ICTY-ija u slučaju „Prlić i drugi“ imati posljedica po ustavni preustroj BiH, procijenio sam da će isti oni koji već godinama pokušavaju pomjeriti kakav takav balans između nacionalnog i građanskog u ustavima BiH i entiteta RS i Federacije BiH, pokušati iskoristiti ovu situaciju u korist njihove vizije entiteta i cijele BiH. Ovakvo što značilo bi ili ignoriranje BiH, ili nijekanje višenacionalnosti u BiH, ma koliko i jedno i drugo bilo opasno! Ponovit ću i ovdje: od višenacionalne zemlje može se napraviti “politička zajednica” samo ukotvljenjem građanskog unutar nacionalnog, a ne borbom protivu tzv. etničkog principa u BiH.

Uostalom, radi se o elementarnim načelima liberalizma, po kojima je „principijelno nedopustivo oštećivanja drugoga“, kako je na to upozorio u „Iskušenjima neslobode“ i Sir Ralf Dahrendorf, pozivajući se na John Stewarta Milla, “čime se postulira da se u društvenom djelovanju radi o vrijednostima koje su članovima slobodno dane na zbor; s jednom ogradom, članovi ne smiju zastupati ideje iz kojih bi proizlazila šteta drugima koji zastupaju svoje vrijednosti, ma kakve one bile.” (Dahrendorf, R., Versuchungen der Unfreiheit, Prometej, Zagreb, 2008., str. XII-XIII.)

Nažalost, niz presuda ICTY-a poslužit će i za „iskušenja neslobode“ od strane oni koji se rado predstavljaju liberalima, ali niječu utemeljenost i kolektivnih prava u neotuđivost ljudskih prava i sloboda, koje prosto mora garantirati pravna država, ako je ima. Poslužit će, također, i za definitivnu pobjedu selektivne kulture sjećanja, što znači da će se na sve strane i dalje veličati upravo odgovorne za sramote i sunovrate u barbarizam kao heroje. Nasuprot toj i takvoj selektivnoj kulturi sjećanja, koja i nije drugo do svjesno odnjegovani zaborav vlastitih sramota, istinska kritička kultura sjećanja podrazumijevala bi i stid i sram za počinjene zločine i druga zlodjela protivu humanitarnog prava, posebice počinjene u naše ime.

Time sam i za Slobodnu Dalmaciju sažeo ono što stoji u svim mojim knjigama: prošli užasni rat nije bio ni čisto obrambeni, ni oslobodilački, ni domovinski ili otadžbinski, nego i sve to i „građanski“, i rat bandi i tranzicijskih gospodara života i smrti za teritorije i društvene resurse, što je tražilo i niz “udruženim zločinačkih pothvata” na prostorima bivše SFRJ. Posebice u BiH se radilo o nizu uzp-ova, samo što ih takvima ne zovemo, a trebali bismo, jer su se primjerice u istom danu događali samo u razmaku od dva sata bestijalni zločini HVO-a u Ahmićima i Armije BiH u Trusini, da zaboravimo na trenutak srpske ratničke igre. Ili su se u istom gradu, primjerice u Bugojnu, događali „nestanci“ prvo jednih, pa potom i drugih, što je sramotno zaboravljati, a i to se zaboravilo. U BiH skoro da i nema nikoga da sintetički promatra fenomen samouniženja u ratu i izrazi empatiju prema onima koje su ožalostile naše „junačine“, pa uvredljivo i dalje slavimo svoje “heroje”, koji su u očima onih drugih i trećih tek puki dželati. U tom pogledu smo duboko u devedesetim godinama 20. stoljeća.

Kako je već rečeno, temeljni problem ostaje što skoro sve postjugoslavenske akademske i sve političke elite interpretiraju kompleksne jugoslavenske ratove na jako redukcionistički način, kako bi učvrstile vlastite te(n)kovine, pa se isti rat tretira i domovinskim i obrambenim i agresorskim i osvajačkim. O ovomu sam pisao u Oslobođenju, 14. lipnja 2014. pod naslovom „Razmišljanja o krivnji“, pa je potom taj prosvjed prenijet i na zagrebački portal Autograf.hr, 28. kolovoza 2014. u rubriku „Književni ogledi“. Objasnio sam tada kako u stiliziranju ratno-pobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizornih lažnolijevih pandana, i nema mjesta za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo i sljedbenici i zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimo-transagresijske kulture nesposobnosti empatije s drugima, zbog čega i jesmo u konačnom ishodu anestezirane analfabete u oblasti kritičke kulture sjećanja.

 

Možemo mi i dublje u prošlost!

Pojavljivao sam se proteklih dana u nizu medija, mada sam mnoge i odbio (RTRS, FTV, Jutarnji list). Prihvatio sam samo razgovore za N1 i BHT1, uz Slobodnu Dalmaciju, te ranije utanačeni intervju za neovisni podgorički tjednik „MONITOR“ (osvanuo u broju 1416, od 08. prosinca 2017.). Dakako, i u njemu sam morao govoriti o histeriji među Hrvatima i u Hrvatskoj i u BiH povodom konačne presude ICTY-ija u predmetu „Prlić i ostali“, te antihrvatskoj kontrahisteriji u bošnjačkim i srpskim medijima.

Čitatelje Monitora sam, prvo, podsjetio da smo slične euforije doživjeli proteklih godina mnoštvo puta, samo nismo, nažalost, skoro nikada i distanciranje od pogrešnih ratnih politika i pogotovu nismo iskreno pokajanje političkih vrhuški. Bilo je među osuđenima par kajanja, ali posve iskrenog samo od Milana Babića, koji je izvršio i samoubojstvo. Precizirao sam kako bi bilo bolje da se politički vrh Hrvatske odrekao Tuđmanove ratne politike iz 1993., ali nije, nažalost. Čak šta više, veoma je pompozno obilježena 18.obljetnica od njegove smrti.

S tim u vezi za čitatelje dodajem da bi za razumijevanje Tuđmanovog odnosa prema BiH bilo potrebno pozabaviti se i Tuđmanovom 1991. (vidjeti u Jutarnjem listu od 09. prosinca 2017. najvažniji Tuđmanov transkript sa sastanka s tadašnjim vodstvom Hrvata iz BiH, održanom 27. prosinca 1991.), pa potom i njegovom ratnom politikom iz 1993., kao i tzv. mirovnim politikama u 1994. i 1995. koje se tiču stvaranja Federacije BiH u Washingtonu i Općeg mirovnog ugovora za mir u BiH iz Daytona i Pariza. Hoću i izrijekom reći kako nije umjesno štedjeti kritika prvog hrvatskog predsjednika, te da bi bilo nužno propitati među Hrvatima u BiH i Tuđmanove katastrofalne predrasude prema BiH i neznanja o Hrvatima u BiH, koje su i vodile i potonjim trgovinama s Hrvatima u BiH radi tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Jednako tako bi bilo krajnje vrijeme propitati i poslijeratne licemjerne ili nadute politike iz Zagreba i prema BiH i Hrvatima u BiH. Dakako, krajnje je vrijeme propitati i licemjerne politike Tuđmanovog sparing partnera Alije Izetbegovića, ali o njima drugi put.

Kazao sam i u „Monitoru“ kako malo tko niječe da je u Herceg Bosni bilo protjerivanje stanovništva i ubojstava, ali da se u BiH među Hrvatima ogorčeno što nisu procesuirani za slična nedjela i bošnjački „udruženi zločinački pothvati“. Meni osobno je posve jasno da se kao Hrvat moram prvo postidjeti za zločine u Mostaru i dolini Neretve, pa potom i za one u Lašvanskoj dolini, ali da tim putom imam pravo i zapitati se: nije li ICTY učinio medvjeđu uslugu kritičkoj kulturi sjećanja u BiH time što je de facto poštedio bošnjački politički vrh i Armiju BiH odgovornosti za zločine i nad Hrvatima i Srbima? Uostalom, ovih dana su konačno uhapšeni u Konjicu osumnjičenici za zločine nad Srbima i u logoru Čelebići i na Bradini, o čemu su potresno pošteno pisali i Dragan Bursać i Goran Sarić. A bilo je itekako i takvih zločina i za njih se znalo kako iz volšebno nestalog ratnog dnevnika oficira u redovima Armije BiH, izvjesnog Macića, tako i iz potresnih književnih zapisa zarobljenika u logoru Silos pored Tarčina po imenu Milo Bratić, koji je nedavno preminuo u Kanadi.

Istina je, dakako, da je u početku Armija BiH bila multinacionalna, s čak 30% Hrvata i Srba u svom sastavu. Dodajem ovdje da je ona takvom prestala biti u momentu kada je vrh SDA ponizio u redovima Armije BiH visoko rangirane oficire Stjepana Šibera i Jovana Divjaka, a u diplomatsko-konzularnim predstavništvima RBiH rijetke Srbe i Hrvate, pa i mene, o čemu ovdje ne govorim, ali sam ostavio svjedočenje u knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (vidjeti u: Lasić, M., Dvije knjige pod jednim krovom, Tuzla 2012.).

Odnjegovao se posve svjesni zaborav, pa se zaboravilo i da je u sastavu Armije BiH bio i odred ubojica iz arapskih zemalja pod imenom El Mudžahid, kojemu je formalno vrhovni komandant bio Alija Izetbegović, kao što se zaboravilo i da je spomenuti Izetbegović priskrbio za sebe nelegalno poziciju predsjednika Predsjedništva BiH, manipulirajući i legalitetom i multietičnošću, kad mu je i dok mu je to bilo potrebno. U Monitoru sam objasnio kako je i bošnjačka strana imala logore, samo za Hrvate njih 331, kako tvrde u hrvatskim logoraškim udrugama, pri čemu ne mijenja na stvari što im se do danas u političkom Sarajevu tepa da su bili „sabirni centri“. I u Monitoru sam izrazio žaljenje zbog nesankcioniranih „uzp-ova“, uključivo i bošnjačkog vodstva, počev od spomenutog svirepog ubojstva fojničkih faratara i masakra Hrvata u Trusini, Uzdolu i Grabovici i drugdje. Ukazao sam, također, i da je hrvatsko-bošnjačka ratna story iznimno komplicirana: Bošnjaci jesu bili najveće žrtve tijekom ružnih ratova, jer je od najmanje 95.400 ubijenih ljudi u BiH, njih preko 66.000 bilo bošnjačkog podrijetla, kako govori i „Bosanska knjiga mrtvih“ Mirsada Tokače. Ali, neupitno je da su te stravične brojke uglavnom rezultat srpskog „uzp-a“, na koji se skoro zaboravilo, pa se u političkom Sarajevu stigmatizirala i „Herceg Bosna“ više zbog političkih ambicija nego iz stvarnih potreba za istinom o stradanju Bošnjaka u HB-u.

Apsurd je savršen i u odnosima RH i BiH, jer su obje bile izložene srbijanskom i crnogorskom surovom ratnom nasilju: sravnjivanju baroknih (Vukovar) i rušenju renesansnih gradova (Dubrovnik), razaranju „olimpijskog grada“ kakvo je Sarajevo, ili ružnom iživljavanju crnogorskih i srpskih rezervista i JNA nad Mostarom, u kojemu je već u 1992. porušene šest gradskih i pet prigradskih ćuprija, dok je Stari most ostavljen na nemilost silnicima u „ratu unutar rata“, tj. bošnjačko-hrvatskom ratu. Na sve se to zaboravilo, kao i da su protagonisti „Velike Srbije“ u dolini Neretve u početku pobili i bacili na prigradska smetljišta na stotine Bošnjaka i Hrvata. Ovo je, dakako, bilo važno reći zbog crnogorskih čitatelja. Uzvratit će se, nažalost, kasnije od strane zločinaca i ubojstvima i rušenjem pravoslavnih svetinja u Mostaru. U početku su Hrvati i Bošnjaci bili i doslovice u istim jedinicama, pri čemu se na prostorima Herceg Bosne podrazumijevala hrvatska komanda, sukladno dogovorima između HVO i Armije BiH, te obratno na prostorima pod kontrolom Armije BiH. Uostalom, i sve oružje i pomoć iz svijeta za BiH išli su preko Hrvatske, a Tuđman i Izetbegović su se sastajali tijekom rata tek nešto manje puta (31 put) nego Tuđman i Milošević (48 puta). K tomu, Bošnjaci i Hrvati potpisali su i masu neiskrenih sporazuma, uključivo i onaj u Washigtonu u ožujku 1994, kojim je utemeljena Federacija BiH (federacije Bošnjaka i Hrvata) i kojim je predviđena njezina konfederacija s Republikom Hrvatskom. U Republici Hrvatskoj je tijekom rata bilo smješteno ponajviše Bošnjaka među ukupno 400.000 izbjeglica iz BiH, liječeni su ranjenici Armije BiH, itd. No, ni u političkom Sarajevu, ni u političkom Zagrebu ne žele se referirati na svijetle točke u recentnoj prošlosti.

Vrlo mi je važno bilo objasniti i u „Monitoru“ kakvi se to „hibridni ratovi“ i „containment policy“ vode u BiH. Prvi pojam govori o ratovima putem dezinformacija, naglasio sam, a drugi je „hladnoratovski pojam“ kojim se objašnjavala tzv. politika zagađivanja međusobno bliskih nacija, koje vjerojatno potječu od istog etničkog supstrata, ali su vjerozakoni i geopolitike učinili svoje kroz povijest. BiH bi mogla, čak, doživjeti disoluciju poput SFRJ ako ne bude u stanju napraviti novi unutarnji društveni dogovor o samoj sebi kao višenacionalnoj državi, što se uporno odbija u prvom redu u političkom Sarajevu. BiH prosto vapi za balansom građanskog i nacionalnog, ali Bošnjaci svih svjetonazora forsiraju tvrdoglavo samo tzv. građansku opciju, dok su i Hrvati i Srbi žestoko protivu toga, kako ne bi bili eliminirani kao konstitutivne nacije u BiH. Zapravo bi bilo krajnje vrijeme ukotviti građansko u nacionalno, u tronacionalno, kako bi se smirila uzavrela situacija u BiH i počelo kretati ka transnacionalnoj politekonomskoj integraciji kakva je EU, ali do toga je malo komu u političkim vrhovima iskreno stalo.

Na pitanje „Monitora“ o neispunjenim zahtjevima iz „tri D strategije“ – denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija – odgovorio sam kako slijedi: a) Demokratizacija je završila u demokraturama i despotijama; b) Denacifikacija nije ni započela; c) Demilitarizacija je dijelom izvršena, ali unutar toga što se zovu Oružane snage BiH su tri „nacionalne vojske“ i ogromni potencijal za buduće građanske ratove, ako im budu dozvoljeni, da i ne govorim o privatnim stokovima oružja u svakoj poštenoj hrvatskoj, srpskoj i bošnjačkoj kući.

A „pravna država“, ona koju je jedan političar SDA obećao prije četvrt stoljeća da „dolazi u ponedjeljak“, negdje se izgubila na putu. Uslijed toga i cvjeta korupcija, pa je BiH zemlja „uhljeba“ iz sve tri bh. nacije, te zemlja ljudi ispod granice „aposlutne bijede“, njih oko 30%, te onih na granici bijede (preko 50%). Najgore je, ipak, što smo se u proteklih četvrt stoljeća vratili u ideologije i politike iz 90-tih godina prošlog stoljeća. Uostalom, možemo mi i dublje u lošu prošlost, u političku kulturu koja ne poznaje ideologiju ljudskih prava i sloboda, inclusive prava kolektiviteta. Nažalost, dok je u svijetu u tijeku Postmoderna, u nas je tek na redu Prva (politička) moderna!

Ukazao sam i u „Monitoru“ kako se upravo u odnosima BiH i RH, te unutar BiH između sve tri nacije, vidi kao na dlanu ono što nas je poučio K. Jenkins: zaboravlja se, a ne bi se smjelo zaboraviti da se „prošlost“ i „historija“, iliti „istorija“ u pravilu razlikuju, jer je „historija“ tek jedan od mogućih ideoloških i političkih narativa o prošlosti, pa bi tek „povijest“ bila kritičko-racionalistička objekcija i jednog i drugog: i prošlosti i historije. Ali, za takvo što se ne želi čuti ni u BiH, ni u RH, ni u drugim „lažozemljama“ (S. Basara), jer bi to podrazumijevalo suočiti se s povijesnim istinama. Otuda i jesmo još uvijek zarobljeni u viktimizacijske interpretacije, sukladno kojima su „naši“ uvijek heroji, dok su oni „drugi“ i „treći“ ružni, prljavi i zli? Nisu, nego su ubojice među nama, nerijetko u rođačkim, političkim i kapital-suodnosima uvezanim s vrhovima vlasti, kako ne pokazuju samo reakcije na ICTY-ijevu presudu u „slučaju Mladić“ i slučaju „Prlić i drugi“, nego i u slučaju svježe uhapšene 13.orice pripadnika Armije BiH u Konjicu zbog zločina Armije BiH nad Srbima. Otuda i jesu nužni i dalje, ma koliko izgledali uzaludni, apeli za de-viktimizaciju, jer de-viktimizacija je prvi preduvjet za ozdravljenje bolesnih društava i u BiH i u Regiji!


Podsjećanje povodom Dana ljudskih prava, u Mostaru 12. prosinca 2018.

Psihopatologija moći

Piše: Mile Lasić

Povodom 75. obljetnice Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu

 Točno 27. travnja 1992. godine nestala je i formalno jedna velika zemlja. Svim drugima je oduvijek bilo jasno da Srbija i Crna Gora ne mogu same biti “Jugoslavija”, ali ne i slijepom domanovićevskom vođstvu “dva oka u glavi”, koje je tada bilo u zavadi i s pola svijeta i sa zdravim razumom. Narod je, pak, bio žrtva divovskog, proširenog Jonesovog eksperimenta u režiji raznih “minovića” i “mitevića” i “vučelića” i inih. I danas je, ustvari,  shvatiti tu pra-laž, pra-grešku je mnogima i danas nemoguće, zbog čega ne mogu shvatiti niti ono  što je uslijedilo poslije preimenovanja “SeReJe” u “Državnu zajednicu SiCG”, kao niti prostu činjenicu da Kosovo nije Srbija već odavna, vjerojatno od onog dana kad su Milošević i drugi slijepci pogazili Ustav SFRJ, ukinuli pokrajine, a legitimirali nasilje kao legalno sredstvo, a laž kao istinu. Jugoslavija se bespovratno zaputila ka smetljištu historije upravo onda kada se odrekla uvažavanja “drugosti” unutar sebe, to jest poimanja razlika kao bogatstva, a ne prokletstva. To se, doduše, oduvijek slabo shvatalo ne samo u Srbiji, nego i drugdje na Balkanu, na kojem se jednostavno i dalje misli u kategorijama mi i oni, većina i manjina.

Bilo kako bilo, sve što je bilo lijepo i što bi se moglo povezati s Jugoslavijom i dalje je posvuda prokleto i stigmatizirano. Uostalom upravo to lijepo i plemenito i jeste ubijeno i iščezlo u dimu i garežu topova “slavne JNA”, onima kojima su rušeni barokni gradovi poput Vukovara, gađani Dubrovnik i Mostar, pa potom 1.000 i više dana držano u opsadi olimpijsko Sarajevo. Demonstrirano divljaštvo je, pak, ostavilo razornog traga za vijekove, njegova najkrupnija žrtva je plemenita južnoslavenska ideja, pa potom srpska kultura i Srbi kao narod koji su, kao nikada u svojoj  povijesti, stigmatizirani i u svom okruženju i u cijelom svijetu. Omamljeni su još uvijek, nažalost, i u svojevrsnom bunilu, nesposobni da pojme svijet u kojem žive i u njemu svoju ograničenu veličinu, dostatnu tek za prijetnju miru u regiji i ništa više. Krivica je, dakako, u političkom i kulturnom vođstvu, bivšem i aktualnom, a ne u narodu…

U “Miloševićevoj konjušnici”, da se malčice poigramo Krležinom metaforom o “Karađorđevićeva konjušnici” za bivšu Skupštinu SFRJ, u kojoj je prije nešto više od 80 godina čuveni “parlamentarac” Puniša Račić izveo krvavi komad s pucanjem, spomenutoga se 27. travnja 1992. godine slavilo bučno i zvanično proglašenje “SeReJe”, nakon što se već godinu dana šenlučilo diljem Jugoslavije, ubijalo i palilo koga se i šta se stigne, pa se mic po mic i zadavila SFRJ, sve pod mudrom dirigentskom palicom glavnog dirigenta zvanog S.M. Da apsurd bude savršen, toj i takvoj zemlji je na brzinu  nametnut “žabljački ustav”, a ljudima diktatorski dan za državni praznik…

Nešto više od 16 godina kasnije nema ni te “izmišljotine”, isparila u srpsko-crnogorskoj omrazi. Sve je obezvrijeđeno i postalo relativno, loša povijest se ponovila s nekim obrnutim odnosima snaga i brojeva glede sile i zločina. A sila s početka rata i jeste bila srpsko prokletstvo. Jedina konstanta ova dva desetljeća u zemlji Srbiji jeste nevjerojatna odanost principima i modelu iščašene pameti i zavade sa zdravom logikom, arhetipskom modelu kojeg je uveo u život onaj kojemu se klicalo na svakom koraku, a sada ga “ispod lipe” u rodnom mu Požarevcu tek tu i tamo obilaze najvjerniji partijski drugovi. Niti Handke nije više baš raspoložen da se divi diktatoru. Taj S. M. i ne bi bio više toliko važan da se nije namnožilo njegovih  “klonova” do unedogled i u Srbiji i u regiji, čiju mantru prepoznati je vrlo važno: otuda ova “misa mrtvima” (requiem) ili “zadušnica” za nekoć veliku zemlju…

Apsurd je kompletan, u zemlji Srbiji, koja se prije 16 godina umislila da ona i Crna Gora mogu biti Jugoslavija, je još uvijek vladajuća mantra ono što je “domaći Hitler” govorio u svoju obranu pred sudom u Den Haagu (ili, pak, što tamo bulazni još uvijek četnički kvazi-vojvoda Šešelj). U stvari, Milošević je do smrti bio dosljedan u svojoj nedosljednosti. On je  znao da ne može promijeniti “sud historije”, kao i to da nikakve “zavjere” Njemačke i Vatikana, ili nekog trećeg, nije bilo, a da ju je sve i bilo, ona ne bi mogla ništa učiniti bivšoj Jugoslaviji da se nije povampirio “boljšo-fašizam” u većinskom narodu, čemu je, upravo on sam davao pečat. Uzgred kazano, da se Hitleru i njegovim suradnicima u “zločinačkom pothvatu” protiv cijelog svijeta od prije 60 i kusur godina sudilo po principima po kojima se sudilo balkanskim zločincima u Den Haagu, Njemačka i suvremeni svijet sigurno ne bi bili ovakvi kakvi jesu. Ali, ono je bilo vrijeme globalnog sukoba “dobra” i “zla”, pobjednici su sudili pobijeđenima, a u jugoslavenskom slučaju s kraja prošlog stoljeća se radilo o konfliktu “manjeg intenziteta” u kojem “nema pobjednika”, koji skoro da se završio po principu “mir, mir, nitko nije kriv”.

To što je prije 16 godina i definitivno nestala jedna velika zemlja, što je ubijeno oko stotinu tisuća ljudi samo u BiH, što je upravo BiH divljački zadavljena da se više nikad ne prepozna, što su milijuni prisilno raseljeni, što skoro na cijelom Balkanu vlada još uvijek kaos, s izuzetkom  Slovenije, malo koga više brine ili uzbuđuje i u zemlji i u svijetu. Nažalost, posvuda su se u svijetu Miloševićeve tvrdnje o odgovornosti drugih za “smrt Juge” ili “zavjeru” protiv nje uzimale ležerno, uključivo i u Tribunalu u Den Haagu. Takvo što je zanimalo i zanima samo njegove istomišljenike u Srbiji, koji kao da imaju potrebu da vjeruju u Slobine ili Šešeljeve notorne laži, kako bi olakšali  nemirnu savjest. Svojevremeno je Mihalj Ramač, tada glavni i odgovorni urednik beogradskog dnevnog lista “Danas”, konstatirao kako “papagaj iz Haaga” ponavlja svoje laži do u beskonačnost, a vjeruju mu oni koji su mu i prije vjerovali.

Gledajući svojevremeno film “Slom” (“Der Untergang”), u kojem su obrađeni “posljednji Hitlerovi dani”, te iščitavajući “filmsku verziju” knjige “Der Untergang” Joachima Festa, moglo je svakomu tko potječe iz bivše SFRJ biti odmah jasno da Hitlerovi “posljednji dani” govore posredno i o Miloševićevoj “obrani i posljednjim danima”. U oba slučaja se radilo o “historijskim ličnostima” koje su iskoristile određene historijske situacije kako su ih iskoristili. Hitler je zlorabio njemačku povrijeđenost nakon Prvog svjetskog rata kako bi došao na vlast i “zapalio cijeli svijet”, a Milošević  je zlorabio objektivnu potrebu za reformama jugoslavenskog društva, pa i potrebu pojašnjenja položaja pokrajina u ustavima Srbije i SFRJ, ali je on svjesno zlorabio kompliciranu ustavno-političku situaciju u Srbiji i njenim pokrajinama, kako bi uništio  “Europsku uniju u malom”. Da je imao više snage uništio bi i svijet, nema sumnje. Pokojni Joachim Fest u knjizi-potki za film “Slom” je zaključio da je Hitler učinio sve što je bilo u njegovoj moći ne samo da se rat produži, nego i da njegova zemlja nestane zajedno s njim. „Volja za katastrofom“ ili „volja za propašću“ su, očigledno, samo jedno od stanja patoloških tipova na vlasti, koji su, u pravilu, svoj uspon započeli benignom „voljom za moći“ i slatkorječivim obećanjima o „boljoj budućnosti“. Treba samo ponovo pročitati stare Miloševićeve govore, ali i govore drugih  balkanskih silnika u vremenima njihova dolaska na vlast, pa se prisjetiti “zajmova za Srbiju”, pa mitinga, pa srljanja u ratove, pa mamurluka poslije njih koji kao da još uvijek traje. Producent i pisac scenarija fima “Der Untergang” Bernd Eichinger govori o usporedivosti svih totalitarnih režima, kako onog staljinističkog tako i maoističkog s Hitlerovom diktaturom, te o fascinaciji “apsolutnim barbarstvom”. U ovom podsjećanju na “Hitlere iz našeg sokaka” iz rekvijemskih razloga upitajmo se, pak, kako je bilo moguće da oduševljenje Hitlerom prije 70 i nešto više godina ili Miloševićem prije 20 obuhvati toliko milijuna Nijemaca, odnosno Srba? Ugledni britanski historičar Ian Kershaw je u svojoj knjizi “Hitlerov mit” ustvrdio da “kult vođe” nije bio samo rezultat Göbbelsove propgande, dakle u srpskom slučaju Minović /Mitević/ Vučelićeve manipulacije, nego „djelomično i refleks već postojećih mentaliteta, očekivanja, nada i želja“. (2)

Dakle, uvijek je riječ i o mentalitetu  u onim kulturama kod kojih je kult „vođe“ posve normalna stvar, a takvo što već nije samo njemački ili srpski  specifikum. Kershaw minuciozno pokazuje da su široki slojevi stanovništva do posljednjeg momenta vidjeli u Hitleru „mesijansko proviđenje“, da su ga spremno i poslušno slijedili, iako samim ratom nisu bili posebno oduševljeni. Ali, ostavimo se Nijemaca, mi smo imali i još uvijek imamo „Hitlera” u našim sokacima napretek, samo ih tako ne zovemo.

***

O smrti Jugoslavije se u devedesetim godinama u SR Njemačkoj objavilo mnogo besmislica, tvrdi utemeljeno i razložno njemački politolog  dr. Sead Husić, ali,  postoje, ipak, dva osnovna pravca koja dominiraju svim tim analizama. Prvo shvaćanje je da je raspad višenacionalne zajednice logička posljedica želja republika odnosno nacija za samostalnošću, što je bliže načinu mišljenja ovdašnjeg desnog političkog spektra, koji želi, u stvari, naglasiti nemogućnost stvaranja stabilnog multikulturalnog društva. Ali, i na lijevom spektru ova teza nalazi odjeka, jer se propast socijalističkog projekta, izgleda, bolje objašnjiva putem secesionističkih nastojanja gospodarstveno razvijenijih republika (Slovenija i Hrvatska), nego da se traga i traži objašnjenje u aktivnim djelovanjima na raspadu Jugoslavije srpskog i hrvatskog nacionalizma. Pa, ipak, teza da su prije svega oba spomenuta nacionalizma bili ti koji su razorili Titovu Jugoslaviju je u međuvremenu više prihvaćena, piše dr. Husić.

“Ja sam ovu knjigu jednostavno morao napisati”, objasnio je dodatno u više interviewa dr. Husić, autor knjige “Psihopatologija moći”, prosto “jer nijedno od objašnjenja koja sam pročitao nije mi bilo dovoljno, pa sam pomislio da mora postojati i drugi način približiti se istini”. Iz toga je, pak, niklo pet-šest godina mukotrpnog kopanja po svim mogućim knjigama i dokumentima, prebiranje po  arhivama i po svemu što je objavljeno u BiH, Hrvatskoj i Srbiji na temu raspada Jugoslavije. Iz višegodišnjeg istraživačkog rada je prvo porođen doktorat politoloških znanosti, pa potom i knjiga s punim naslovom “Psihopatologija moći. Razaranje Jugoslavije u ogledalu biografija Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića”.

Ipak, navođenje i u ovim analizama brojnih uzroka (gospodarskih, socijal-političkih, internacionalnih, historijskih), tako da nastane što kompleksnija slika, vodi ka preraspodjeli krivice za razaranje zemlje na sve etničke grupe i njihove vođe, pa se ponovno stoji pred pitanjem odlučujućeg uzroka za raspad Jugoslavije. Pojam “etnički konflikt”, koji se često primjenjuje za ratove u Jugoslaviji, proizvodi, u krajnjem, takvo stanje u istraživanjima jugoslavenskih ratova da ni znanstvenici ne znaju tko snosi odgovornost za rat. To ga je i ponukalo, kako veli, da traga za psihološkim strukturama trojice ljudi, koji su u bliskoj vezi sa razaranjem Jugoslavije. Milošević, Tuđman i Izetbegović su bili djeca jednog društva, koje su u određenom momentu u njihovim životima odbacili i protiv kojeg su se konačno borili – i intelektualno i politički i silom. U svakoj od njihovih  biografija ogleda se i novija povijest Jugoslavije i njenih država-sljednica i njihovih multikulturalnih, multireligioznih, multietničkih društava, zaključuje dr. Husić. One istovremeno ogledaju i promašenu Titovu politiku, i njegove KP, to jest promašene visoke zahtjeve jugoslavenstva, koje je htjelo ostvariti unitarnu državu, u smislu bratstva i jedinstva ravnopravnih naroda i narodnosti, a postiglo je suprotno. Jugoslavija je propala zbog svojih vođa i njihovih patoloških ambicija za osvajanjem vlasti, njenom kontrolom i posjedom, bez obzira po koju cijenu. Na osnovu njihovih patoloških odnosa prema moći / vlasti i razorena je Jugoslavija… (3)

U osnovi Husićeve knjige “Psihopatologija moći” su, dakle, psiho-patološki portreti Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića, pri čemu dr. Husić nalazi psihopatološke crte samo kod Miloševića i Tuđmana, dok ih ne nalazi, ne vidi, ili neće da vidi kod Izetbegovića. Pri tomu je i njegov slučaj tipičan za psihološki povrijeđene i uvređene Bošnjake, koji bi mogli ali neće da kritički misle lik i djelo Alije Izetbegovića, čime bi i kulturi svog naroda i svima u BiH učinili uslugu. Postavlja se, primjerice, pitanje u Husićevom slučaju, kako  je tako mlad čovjek i znanstvenik, rođen u Njemačkoj i odgojen na FU Berlin, uspio previdjeti barem crte “vjerskog fantaste” kod Alije Izetbegovića, što je nečija privatna stvar sve dok nije na čelu drzave ili političke partije, ali poslije više nije, pogotovu nije u vjerski i nacionalno složenoj zemlji kakva je BIH. Uostalom, neka se ovdje svi koji se ne slažu s našim naputcima u vezi s Izetbegovićevom suodgvornošću za recentnu bh. tragediju prisjete barem za moment Schmidtove metodološke upute – čuvajte se političara koje miješaju religiju i politiku!

“Kada se bolje pogleda šta je te osobe psihološki opterećivalo, i šta je to što psihološki opterećuje grupe iz kojih dolaze, onda se mogu pronaći i istinski uzroci za tolike zločine koji su počinjeni”, glasi Husićev ispravni metodološki uput. Pri čemu ponovno biva principijelno upitno: smije li se – čisto teorijski i metodološki – iz ovog ispravnog obrazca isključiti i neka osoba poput Izetbegovića, s karizmom i praksom “vođe”, a pogotovu smije li se isključiti ijedna od triju nacionalnih grupacija iz kolopleta krivice, bez obzira koliko ona bila različita? Sve to, i u slučaju da se polazi od toga da su BiH, i Bošnjaci – muslimani u njoj, bili glavna žrtva i “ratni plijen” u proteklim balkanskim ratovima.  Dr. Husić je u interview-u  koji smo vodili govorio, doduše, na vrlo potresan način i o osobnim tragedijama i traumama u proteklom ratu, kao i o svojoj vrlo nježnoj i iskrenoj ljubavi prema Bosni, kako on veli za BiH, što ja ničim ne bih želio dovoditi u pitanje, niti kod njega niti kod drugih. Pa, ipak, ovdje se radi o metodološkim principima utvrđivanja odgovornosti, a ne o apotekarskim vagama na kojima se mjeri odgovornost pojedinih političara. Ona jeste u tom vidu različita. Dr. Husić ne griješi, vjerojatno, kada korijene psihopatološkog ponašanja i Miloševića i Tuđmana vidi u suicidnim slučajevima u njihovim obiteljima, iz čega makar dijelom i raste želja za vlašću i moći, pa potom i za (samoubilačkim) razaranjem. Tko je imalo poznavao Miloševića, prihvatit će i Husićevu ocjenu da on nije bio nacionalista. Milošević je bio sve drugo, kvaran i prepreden, zao i bezdušan, ali nacionalista kao Tuđman nije bio, toga je svjestan i dr. Husić, koji time slijedi onaj pravac u pristupu objašnjenja “fenomena Milošević”, koji je utemeljio Bogdan Bogdanović u “Mrtvouzicama” 1988. godine.

„Milošević je bio agresivni narcis, koji je sigurno imao borderlajn sindrom”, veli dr. Husić. „Čuveni Otto Kernberg je radio mnogo na tome. Takvi ljudi na prvi pogled sliče na velike talente, sposobni su da stvaraju prijateljstva i sugerišu da su lojalni, prilagođavaju se okolnostima i u stanju su da manipulišu druge osobe. Ali, na drugoj strani oni nikad nemaju čvrste drugove, veze, ako im je potrebno da se otarase tih osoba oni to vrlo brzo, nemilosrdno, urade. Sjetimo se samo njegovog druga, mentora Ivana Stambolića! Ljudi kao Milošević, borderlajn-karakteri, nisu u stanju da osnivaju dugoročne planove, strategije, da misle u decenijama (što bi političarima bilo važno). Ne, on je uvijek tražio brzo zadovoljavanje svoje želje za tim da bude voljen, naravno ne u onom ozbiljnom smislu, nego u onom da dobije svoje momente ljubavi, naklonost masa, da dobije osjećaj svoje moći, sposobnosti… (4)

Kao ovisnici od droge je tražio uvijek samo brzu sljedeću dozu emocija, poklonjenih njemu kao vođi! Borderlajn-karakter se prilagođava društvu i društvenim mislima. Ako društvo traži mir i ljubav, borderlajn-političar će to i da pokuša da ostvari. Ako društvo traži rat, ubijanje, “Borderlajner” će im to dati, jer on dobiva za to ljubav. Sjetimo se: dok je bio iza Stambolića bio je Jugosloven, kritikovao SANU-Memorandum, kad je postao vođa onda je okrenuo ploču. On nije bio nacionalista, to njega nije interesovalo, on je jednostavno tražio temu, koja najbolje uspjeva”, cijeni vrlo razložno dr. Husić.

I sljedeća Husićeva ocjena je vrlo podsticajna. “… Nekoliko godina je trajao taj uspon nacionalizma u Srbiji i to je dovelo do reakcije u Hrvatskoj. Tuđman nikada ne bi postao predsjednik da nije bilo Miloševića”, veli dr. Husić. U vezi njegovog drugog “anti-junaka” dr. Husić pojašnjava: “Ja ne pronalazim isti obrazac ponašanja kod Miloševića i Tuđmana, iako je i Tuđman bio vrlo paranoidni karakter na temelju duboke traume. I ja ne pišem da nije jasno da li su mu otac i maćeha ubijeni ili je njegov otac izvršio ubistvo i zatim samoubistvo, nego je jasno da je Franjin otac bio ubica i samoubica. Tuđmanova priča odnosno njegova legenda oko ubojstva roditelja od strane Udbe ili križarskih zavjerenika je  sastavni dio njegove paranoidnosti. I njegovog pokušaja da kroz legendu ubojstva olakša sam sebi osjećanje krivice za samoubistvo svoga oca. Pogledajmo izbliza, Tuđman se bavio historijom jugoslovenskog narodno-oslobodilačkog pokreta / rata. Dok je otac bio živ pisao je članke i radio sve u svemu na slavi ju-rata protiv fašista. Ali posle očeve smrti on počinje da se bavi gotovo isključivo hrvatskim pokretom. Pa non-stop dokazuje da su Hrvati doprinijeli u ratu isto koliko i Srbi. Ostavimo po strani ovdje da li je to tačno ili nije, za nas je ovdje  važno samo gledati šta Franjo to radi, kome to on objašnjava, kome to on dokazuje u svojim famoznim knjigama da nije bila greška da nagovori svoga oca, koji je bio simpatizer Mačekove Hrvatske seljačke stranke, da se bori za partizane (pogledati izvrsnu knjigu Darka Hudelista) i šta Tuđman kaže kada piše “oče, nikad neću iznevjeriti Tebe i Tvoje ideale…”. Tuđman je cijeloga svoga života pokušavao kroz svoj rad, a kad mu se pružila prilika i sa svojom politikom, da se opere od traume da je on lično kriv za samoubistvo svoga oca…”, veli dr. Husić.

Problemi, kako je nagoviješteno već, nastaju tek u vezi Husićevog razumijevanja povijesne uloge Alije Izetbegovića. „Prvo, u vezi Izetbegovićeva autorstva Islamske deklaracije ja sam bio nedovoljno precizan“, počinje eksplikaciju dr.Husić o trećem “anti-junaku”, koji je po njegovom razumijevanju bio stvarni tragičar posljednje yu i be-ha tragedije, s čim bi se još i moglo složiti.  „Naravno da je on autor Islamske deklaracije, ja sam htio reći da je on bio vrlo mlad kada je to napisao“, ocjenjuje dr. Husić,  „a drugo, Islamska deklaracija nikako nije bilo opasno ili loše djelo, niti je bila antijugoslovenska. Takvi Dritte-Welt-Befreiungstexte su u Njemačkoj šezdesetih, sedamdesetih godina non-stop pisani, razlika je samo u tomu što Jugoslavija nije bila demokratska država.“

“Naravno da on nije bio Mahatma Gandhi”, priznaje, ipak, dr. Husić, “ali ono što ga razlikuje od Tuđmana i Miloševića jeste da s početkom rata, prožetog masakrima i brutalnošću, nije vodio politiku etničkog čišćenja kako bi stvorio etnički čist prostor samo za Bošnjake, kako bi uklonio ostale nacionalnosti i pripadnike druge vjere”. U ovom se kontekstu vrijedi prisjetiti, uostalom, kako je Izetbegović osobno objasnio bošnjačku ukletost i ukliještenost u ovom ratu. “Jedni nas hrišćani ubijaju, a drugi nas hrane…”, kazao je jedne prilike na njegov tipičan način. „Izetbegović se borio za pravdu, žao mi je što mojim kritičarima i to moram reći, a žao mi je ako zvuči i patetično, ali je on bio nešto kao idealni lider, ja bih ga uporedio s Abrahamom Lincolnom…”, ostao je pri svojim tvrdnjama dr. Husić.

Niti od Izetbegovića se, međutim, ne može napraviti uzor za dužu uporabu niti za sve Bošnjake, o svim Bosancima i Hercegovcima da se i ne govori, nismo nikad skrivali naše rezerve. Svakim danom isplivavaju na površinu i ružne optužbe u vezi krvavih tragova mudžahedina u BiH, za koje je Izetbegović provjereno znao, kao što je morao znati i za zločine nad Srbima u Sarajevu, primjerice, i nad Hrvatima u dolini Neretve. O tomu je, uostalom, svojevremeno progovorila i Carla del Ponte u Spiegelu, a i Spiegelova dopisnica s Balkana Renatte Flottau je potvrdila da ima del Ponteovu autoriziranu izjavu o tomu. (5)

Fussnote / R e f e r e n c e:

1. Objavljeno prvi put pod naslovom „Psihopatologija moći“ u glavi 3.5. knjige: Lasić, M., Mukotrpno do političke moderne, Udruga građana Dijalog, Mostar, 2010, na stranama od 117. do 126., Objavljeno potom i unutar velikog feljtona u Oslobođenju pod naslovom „Requiem za jednu veliku zemlju“ u proljeće 2012. godine u povodu 20. obljetnice raspada SFRJ …

2. Kerschaw, I., Der Hitler-Mythos. Das Profil der NS-Herrschaft, 3. Auflage. dtv, München, 2001., str.396.

3. Husić, S., Psychopathologie der Macht. Die Zerstörung Jugoslawiens im Spiegel der Biographien von Milosević, Tuđman und Izetbegović», Schiler Verlag, 2007., s. 235. Husićeva knjiga je strukturirana šest poglavlja kako slijedi: Uvod; Titova Jugoslavija; Slobodan Milošević – diktator; Franjo Tuđman – nacionalista; Alija Izetbegović – vjernik; Psihopatologija kod Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića.

4. «Das Borderline-Syndrom» ili «Die Borderline-Persönlichkeitsstörung» (BPS) je vrlo česta psihološka i psihijatrijska dijagnoza, koja dijagnosticira psihološko-patološke smetnje u razvoju ličnosti. «BPS» je u pravilu praćen depresijama i različitim formama samorušilačkog ponašanja, stoji u iole boljim enciklopedijama. Pojam «borderline» (bukvalno «granična linija») potječe iz engleskog jezika i označava nešto granično. Ranije se vrsta ponašanja koja se danas podrazumijeva pod «borderline sindromom» smještala u graničnu oblast između neurotičnih i psihotičnih smetnji. «BPS» se danas u psihotraumatologiji ubraja u najkompleksnije post-traumatično opterećujuće smetnje. Otto Friedemann Kernberg je, pak, američki psihoanalitičar austrijsko-židovskog podrijetla. Rođen je 1928. u Beču, ali je poslije «Anschlussa» njegova obitelj morala emigrirati u Čile. Otto F. Kernberg je od 1961. godine američki državljanin. Poslije stipendijskih studija ostaje u SAD i postaje direktorom čuvenih američkih klinika i psihoanalitičkih instituta, potom i profesorom psihijatrije na Columbia i Cornell sveučilištu, te voditeljem čuvenih psihoanalitičkih instituta i dugoročnih studija o uzrocima smetnji u razvoju ličnosti, kao i o odgovarajućim terapijama ponašanja. Profesor Kernberg je u svijetu psihonalize posebice cijenjen zbog fundamentalnih studija o narcizmu i smetnjama u razvoju i u partnerskim odnosima, uključivo, naravno, i studija o «borderline smetnjama».

5. Zamolili smo dr. Husića da pokuša shvatiti kako umjereni ljudi a ne samo zagriženi propagandisti među Srbima i Hrvatima nastoje biti objektivni ali ne misle uopće pozitivno o Izetbegoviću. Odgovorio je da je rahmetli Izetbegovića i osobno upoznao u Berlinu 1999. godine, u društvu s njegovim sinom, i nekim drugim ljudima, te da je na njega ostavio pozitivan dojam. Husić tvrdi, također, da je pokušao pronaći izvore koji bi ga kritički približili Izetbegoviću, ali jednostavno nije našao elemente koji bi Izetbegovića kvalificirali fundamentalistom. Možda će ih netko drugi naći, ne isključuje, pak, takvu mogućnost dr. Husić.

U Mostaru, 29. studenog 2018., uz 75. obljetnicu Drugog zasjedanja AVNOJA u Jajcu

U susret Danu državnosti BiH koji se obilježava samo u Federaciji BiH

Piše: Mile Lasić

“Uočljivo je da politička povijest BiH nije tekla kao jedan kontinuum koji bi iz jednog stanja prelazio u drugi nošen dinamikom vlastitog unutarnjeg društvenog i kulturnog razvitka. Umjesto toga je BiH tijekom svoje povijesti dobivala radikalne političke i demografske udare izvana, koji su ovu zemlju duboko raslojili. Ta raslojenost silno otežava uspostavu BiH kao moderne demokratske države, jer nijedna od postojećih političkih tradicija kroz koje je BiH do sada prošla nije usidrena ni emocionalno ni memorijski u današnje cjelokupno bh. pučanstvo”, ocijenio je prije par godina profesor dr. Srećko M. Džaja, jedan od rijetkih bh. povjesničara s međunarodnom reputacijom.

“Budućnost BiH se ne može graditi na iluziji o njezinoj tisućugodišnjoj državnosti, nego na stvarnom poznavanju i uvažavanju njezine izlomljene prošlosti i sadašnjosti i na izboru političkog modela koji bi odgovarao njezinoj stvarnosti. Pritom, ipak, ima jedna konstanta koja se provlači kroz bh. povijest, a koju se ne bi smjelo zaboraviti. BiH je, naime, usprkos svim mijenama kojima je kroz svoju povijest bila izložena – ostala povijesni krajolik, tj. prostor koji je bio izložen i dramatičnim promjenama, ali je sačuvao svoje ime i geopolitičke obrise”, ocijenio je Srećko  M. Džaja na znanstvenom skupu  «Stoljeće    Kraljeve Sutjeske», organiziranom povodom 800. obljetnice utemeljenja Franjevačkog reda u BiH (vidjeti, Oslobođenje, prilog KUN, 23.10.2008.) .

Slijedeći Džajinu misao smije se ustvrditi sljedeće: 1) Bosna i Hercegovina  (Bosna i Hum) imaju  kao geopolitički prostor i teritorijalno politička cjelina hiljadugodišnju povijest; 2) svoju srednjovjekovnu državnost  Bosna (i Hum) gubi  u periodi između  1463. i 1482. godine, pa potom ostaju barem u teritorijalnom pogledu corpus separatum u vrijeme otomanske periode u cijelom njezinom trajanju; 3) odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, Bosna i Hercegovina ne dobija status  nezavisne države, nego tutora u liku Austrougarske carevine, ali implicite i međunarodnu potvrdu njezinih historijskih granica; 4) 1908. godine bit će BiH anektirana u okrilje Austrougarske, dok će tijekom trajanja prve Jugoslavije više puta biti administrativno prekrajana; 5) u vrijeme NDH-azije bila je, pak, utopljena u ovu kvazi-državu, koja nije bila ni neovisna, ni država, ni hrvatska, nego puki satelit „sila osovine“; 6) Bosna i Hercegovina obnavlja svoju državnost, zapravo,  tek na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, u Mrkonjić Gradu, 25. 11.1943. godine …

***

Utemeljenje i održavanje prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u predvečerje Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, 29.11.1943., je inače kasnilo u odnosu na slična zasjedanja u drugim jugoslavenskim zemljama upravo zbog različitih koncepcija o političko-pravnom statusu BiH u budućoj jugoslavenskoj federaciji. U osnovi su bile u igri dvije koncepcije o statusu BiH: jedna je zagovarala status autonomne pokrajine u okviru Srbije, ili neke druge republike, odnosno Federacije;  dok je druga  zagovarala da  i BiH dobije status federalne jedinice unutar jugoslavenske federacije i u svemu bude ravnopravna Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori i Sloveniji. Prema historijskim izvorima upravo je Josip Broz Tito presudno uticao da BiH bude federalna jedinica unutar tadašnje Demokratske federativne Jugoslavije. Proći će potom čitavih četvrt stoljeća da BiH postane jednakopravna unutar jugoslavenske federacije i u stvarnosti a ne samo na papiru …

Bilo kako je bilo, nepobitno je da je federalni status BiH  unutar DFJ definitivno utvrđen odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, te  da ZAVNOBiH s time, u osnovi, uspostavlja vlastitu, te ujedno obnavlja uvjetovanu državnost BiH. Uvjetovanu činjenicom da je riječ bilo o jugoslavenskom federalnom modelu, a ne i o međunarodnom priznanju. Do toga čina stići će se nakon dramatičnih iskustava unutar Titove Jugoslavije i u momentu njezine disolucije, sukladno arbitražnim preporukama Badinterove komisije, što je tema za sebe.

Iz aktualnoga povoda, međutim, ne smije biti zaboravljeno makar spomenuti kako je  odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a,  BiH  utemeljena kao država njezinih građana i ravnopravnih naroda: Srba, Hrvata, Bošnjaka (tada Muslimana) i pripadnika židovskog i drugih naroda. Odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a bivaju potom potvrđene na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, te dodatno reafirmirane tijekom Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, u ljeto 1944. godine.  Posebno važan trenutak u definiranju obnovljene  državnosti BiH predstavljala je, naime, Deklaracija o pravima građana, koju je usvojilo Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Važne su, dakako, bile i odluke Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sarajevu 1945. godine, kojima se ZAVNOBiH preimenovao u Skupštinu NR Bosne i Hercegovine, kada je po prvi put donijet i Zakon o narodnoj vladi BiH, kojim se Vlada definira kao izvršni i naredbodavni organ državne vlasti federalne BiH. A nakon što su provedeni izbori za ustavotvornu skupštinu NR BiH, 13. 10. 1946. godine, uslijedilo je i donošenje prvog Ustava NR BiH 31. 12. 1946. g.

Razvoj Bosne i Hercegovine od 1945. do 1990. prolazi kroz dvije faze:  u  prvoj fazi se odvija post-ratna obnova i započinje elektrifikacija i izgradnja industrije; u drugoj fazi razvoja, koja započinje 60-tih godina XX. stoljeća, BiH politikom oslonca na vlastite  snage, uspijeva razviti prerađivačku industriju i zaposliti milijun svojih građana. Uspijeva izgraditi asfaltne ceste, otvaraju se srednjoškolski centri u većini bh. općina, uz sarajevski otvaraju se i tri nova univerziteta/sveučilišta: banjalučki, tuzlanski i mostarski. Gradi se i  1.000 osnovnih škola. U području ekonomskih odnosa s inozemstvom BiH ima izvoz veći od uvoza. Zato neki historičari ovo vrijeme od 1960-1990. godine nazivaju  i „zlatno doba“ u socijalno-ekonomskom i kulturnom razvoju BiH. Osobno ga  zovem „Periklovim dobom“, mada svjestan njegovih brojnih ideološko-političkih i civilizacijskih ograničenja. S nekima od junaka ovoga doba sam – igrom povijesnih slučajnosti – imao priliku surađivati. Neću im spominjati imena, tako se izaziva tzv. zla krv i sujeta kod nespomenutih. Tek ću dodati da se radilo o političkim vizionarima kojima „politički patuljci“ iz posljednje decenije 20. stoljeća ni do koljena nisu, ma koliko ih se danas slavilo, a one prve zaboravljalo.

Sretan Dan državnosti BiH, dakle, svima koji poštuju ovaj važan datum iz naše zajedničke povijesti!

IZVOR: „Podsjetnik na historijske kontekste i činjenice uz Dan državnosti BiH“, u knjizi: Lasić, M., Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja, Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo, 2015., str. 25 – 28.

Daytonski (ne)sporazumi!

Piše: Mile Lasić

Danas su se navršile dvadeset i tri godine od kada je u jednoj američkoj vojnoj bazi, u Daytonu, u saveznoj državi Ohio, parafiran Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, koji će potom biti i svečano potpisan u Parizu, 14. prosinca 1995. godine. Unatoč tomu skoro ga nitko ne zove Pariškim sporazumom, što je ispravno, jer mu je američka administracija i otac i majka, pa ga i jeste puno opravdanije zvati Daytonskim ne)sporazumom. Razloga za slavlje nema, pri čemu nije riječ toliko o samom tekstu “Daytonskog sporazumu”, koliko o nedoraslosti njegovim interpretacijama političkih i akademskih elita u BiH!

U prilogu koji sam prije dvije godine ovim povodom pisao za jednu mostarsku tiskovinu, a koji stavljam ponovno na uvid čitateljima, u podnaslov je izvučeno: “Ako treba i izrijekom reći: bezobzirnoj i nadutoj bošnjačko-bosanskoj manipulativnoj logici se i u srpsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj i neiskreno proeuropskoj interpretaciji uvijek pronađu neki drugi ljudi, pa je jedino časno ne pripadati ni jednom takvom tzv. političkom establishmentu” …

Nažalost, moja web stranica je u međuvremenu barbarski ubijena pa je tekst moguće čitati samo u mojoj knjizi “Mostarsko-europske priče…”, Art Rabic, 2018., ili na FB-u produžetku …

Mostar, 21. 11. 2018.

___

Nisam htio povodom 20. obljetnice Daytonskog (ne)sporazuma sudjelovati u radu međunarodnog skupa u ANUBiH, mada sam članom dvaju odbora u ovoj akademiji (Odbora za politologiju i Odbora za sociologiju), kao što nisam htio uraditi po pozivu ni prilog za zbornik ugledne njemačke zaklade (Friedrich Ebert Stiftung), pretpostavljajući da se radi o “namještenim utakmicama”, u kojima i neće biti riječi o kritičkom preispitivanju svih bošnjačkih i bosanskih, dakako i hercegovačkih, srpskih i hrvatskih parcijalnih istina o „jugoslavenskim ratovima“ (1991-1995) – ratovima za teško nasljeđe bivše SFRJ.

U međuvremenu imam oba zbornika u rukama i samo ću reći ovdje da nisam puno pogriješio, mada unutar korica ima i priloga s objektiviziranim ambicijama, na čemu takvima čestitke. Kao da mnogima i nije još uvijek stalo do pune istine o ratu u BiH, kojeg bi bilo krajnje vrijeme zvati “ratom protiv BiH” (Hamza Bakšić), ili još preciznije, dodajem, ratom protivu SR BiH. Taj glupi i tragični rat protivu SR BiH tumačim, naime, vrlo usamljeno kao “dvostruki udar izvana“ i „trostruki udar iznutra protivu SR BiH“, pa se takav moj pristup ne dopada ni jednoj bh. političkoj i akademskoj oligarhiji: ni srpskoj, ni hrvatskoj, ni bošnjačkoj, povezanima interesima, bez obzira na prividne svjetonazorske i vjerozakonske razlike. Istinitije je da kvazi političke elite u BiH više povezuje politika klijentelizma, prisvajanja proračuna i golog samoodržanja …

 

„Podijeljeno društvo i nestabilna država“

Htio sam u uvodu reći da ne želim sudjelovati u neiskrenim ili u jednostranim raspravama. Utoliko prije sam zahvalan mojem online prijatelju Zvonimiru Vidoviću iz Mostara, što me podsjetio večer uoči 21. obljetnice Daytonskog (ne)sporazuma na moj prošlogodišnji komentar povodom 20. obljetnice Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Herecegovini, parafiranog u Daytonu 21. studenog 1995., da bi 14. prosinca iste godine bio i zvanično potpisan u Parizu. Uostalom, o tomu sam pisao među mojim prvim „kolumnama“ u Dnevnom listu, u studenom prošle godine, s ambicijom da upozorim na još uvijek važnu knjigu profesorice Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, dr. sc. Mirjane Kasapović „Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država“ (Politička kultura, Zagreb, 2005. str. 232), jer je još uvijek najbolja i najozbiljna dijagnoza stanja u BiH, zbog čega se vjerojatno i ignorira na sve strane.

O ovoj knjizi ugledne politologinje su se, doduše, po objavljivanju prije 11 godina, vodile bjesomučne ideološke i političke raspre, da bi potom bila posve ignorirana, jer i ne odgovara nikomu priča o katastrofalnom udaru protivu SR BiH i njegovim posljedicama, te o tzv. posljednjoj šansi u formi odgovorne konsocijacije, za što su pak potrebne odgovorne političke elite koje nisu na vidiku. Posebice je katastrofalno prošla profesorica Kasapović kod onih koji ništa ne razumiju o temeljnim postavkama novih liberalnih teorija multikulturalnog građanstva (W. Kymlicka), te onih koji tvrdoglavo ignoriraju višenacionalnost vlastite zemlje, pa time i potrebu za konsocijacijom kao demokratskom metodom nadilaženja razlika (Gerhard Lehmbruch, Arendt Lijphart).

Prepoznali ste ih, nadam se, ali evo i izrijekom: to su zagovornici tzv. većinske demokracije u već podijeljenoj zemlji, oni koji ne trepnuvši okom govore o „prokletstvu etničkog principa“ i, logično, ma koliko bilo užasno, ignoriraju teorije i metode upravljanja razlikama (J. McGarry, B. O’Leary), čime se eksplicitno ili implicitno opredjeljuju za metode majorizacije, nasilnih asimilacija i integracija, u konačnici uništenja manjinskih identiteta, dakle opredjeljuju se za one teorije koje su sve redom prezrene u modernim i demokratskim društvima.

Mogu samo i ovdje ponoviti temeljnu i Lijphartovu i Kasapovićkinu poruku da konsocijacijska ponuda nije vječito na dnevnom redu u podijeljenim društvima, te da u slučaju da se ona ne prakticira odgovorno slijedi sve drugo samo ne i demokracijski rasplet, pa smo zbog toga zapravo i dobili „obrnute tranzicije“ i „demokraturu“ u kojoj živimo, odnosno „javašluk konsocijaciju“, jer BiH i jeste postala javašluk zemljom.

A kad mi u BiH ne bismo bili tako prokleto slijepi kod očiju i gluhi kod ušiju, kad bismo umjesto (ne)kulture nadbijanja njegovali elementarne forme odgovorne konsenzualne demokracije, po potrebi korigirane i većinskom, naravno, kad ne bismo bili tako prokleto opsjednuti teritorijama i brojevima, tad bismo konačno i spoznali kako je obveza bilo koje identitarne većine unutar bilo koje oformljene adninistrativne cjeline i razine upravljanja razlikama njegovati respekt i obzir prema manjinskim identitetima, pa bi se i problemi počeli rješavati sami od sebe.

U modernim društvima se identitetima, naime, upravlja, pa se manjinski štite a ne maltretiraju, ili nasilno integriraju. Tad nam ne bi ni trebala ove vrste upozorenja i povodom 21. obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma, koji nije bio niti sporazum, niti je zaslužio atribuciju mirovni, jer je i definitivno u funkciji zamrznutog konflikta ili nekog budućeg rata. S pravom se zapitao zbog svega toga moj dobri i dragi drugar, novinar i književnik Ramo Kolar: nije li krajnje vrijeme da počnemo zvati sve ovo što živimo Daytonskim nesporazumom?

 

Daytonski nesporazum(i): Bosnia’s Paralaysed Peace

Malo je tko razumio od visokih predstavnika i njihovih zamjenika i onoliko o BiH koliko je razumio Christopher Bennet, kojemu je knjiga „Bosnia’s Paralaysed Peace“  (Paralizirani mir u BiH) promovirana i u Sarajevu upravo na 21. obljetnicu Daytonskog (ne)sporazuma. Šteta samo što i C. Bennet – nakon bezbrojnih točnih uočavanja, i dalje inzistira na rješenjima za BiH koja ne polaze od njezine žalosne podijeljenosti i nisu konzensualnog naboja, što je ostao posve gluh za poruke važnih rezolucija Europskog parlamenta o BiH u kojima se preporučavaju konzensualne metode upravljanja razlikama i konzenzualne javne politike, pa tako – hotimice ili ne – podgrijava iluzije o BiH unitarističke provenijencije.

Time je kao i mnogi drugi protektori jednostavno podlegao mainstream razmišljanjima i politikama u Sarajevu, u kojemu još uvijek i živi. Ja, doista, ne znam zašto se zalaže Dragan Čović, pa ne isključujem da se uistinu zalaže i da „Hrvat bira Hrvata“, kako mu spočitava Bennet, ali znadem da se tom vrstom stigmatizacije iz političkog i kulturološkog Sarajeva odguravaju na marginu svi oni koji se zalažu za očuvanje višenacionalnosti BiH i kad nemaju nikakve veze sa spomenutim političarem ili njegovim politikama, pa i kad su iz mnoštva razloga posve opozitni prema tom tipu politike i političara.

Začudno je, zapravo, pa i sramotno, kako mnogima u međunarodnoj zajednici još uvijek nije upitan i bornirani unitarizam sarajevskih boja, mada nemaju iluzije o bh. političarima, koje smatraju sve redom antieuropejcima velikog formata. Ali, ostavimo se političara, nitko se – koliko pratim i znadem – od ozbiljnijih znanstvenika ne zalaže ni za monokulturalizam, jer smrducka na rasizam, kako bi rekao Alain Finkelkraut, niti za multikultuaralizam, jer to je jednostavno datost brojnih modernih postkolonijalnih useljeničkih zemalja i društava (J. Habermas), pa bi se imalo smisla samo zalagati za artikulaciju te datosti u formi multikulturalnosti koju je još bolje zvati interkulturalnošću.

Ali, u slučaju višenacionalne BiH je potrebno, k tomu, priznati – ma koliko bilo teško – da su se u autohtonom razvitku pod utjecajem geopolitka i vjerozakona tijekom stoljeća iz praiskonskih zajedničkih narodnosnih supstanci razvili identiteti koji srećom imaju među sobom i dalje ogromne sličnosti, ali i neupitnu potrebu da se zovu zasebnim imenom i u vjerskom i nacionalnom pogledu. Otuda se takvo što mora nužno priznati, pa potom sve činiti da se očuva bh. šarenolika „činija salate“, a ne kopirati američku koncepciju „melting pota“, koja i tamo doživljava svojevrsnu oseku. Prvo, dakle, priznati višenacionalnost, pa potom od cijele BiH praviti putem metoda upravljanja razlikama „političku zajednicu“, koja bi konačno izvela i društvo i državu iz sjenke „millet sustava“ i kako bismo tim putom postali dijelom „europske obitelji naroda“, kako se ponekad još uvijek tepa EU.

Nedugo po povratku u „zemlju zarobljenog uma“, kako mi se posve odgovorno zove i jedna knjiga, spoznao sam, dakle, da su se bivše etnije u uvjetima bezmilosnog rata svih protiv svih zaputile bespovratno ka „zakašnjelim nacijama“, složenoj zadaći kojoj bez medijacije nisu dorasle, pa su u slučaju nakaradnih medijacija ili njihova izostanka i završile u paralelnim, tobož posve odvojenim nacionalnim svjetovima u Bosni i Hercegovini. Do političke zajednice u BiH je, pak, moguće stići samo konsenzualnim političkim kulturama, odnosno europeizacijama i narativa i politika, i nacionalnih i svih drugih identiteta i ambijenata. Utoliko nije izvjesno koliko još dugo ostajemo zemlja pasivnog zamrznutog konflikta, ili “paraliziranog mira”, govoreći jezikom Chrisa Benneta, ali je izvjesno da ostajemo sve do eventualnog priključenja EU. Ili netko misli, pak, da se uz Erdoganovu pomoć ili Putinovu medijaciju može stići čak i u Europsku uniju.

 

Daytonski nesporazum(i): Nužnost retrospektivne europeizacije

Na 21. obljetnicu Daytonskog (ne)sporazuma” je jedna poznata novina u Hrvatskoj odbila objaviti razgovor s mojom malenkošću, koji je korektno napravio ugledni novinar i publicista Boris Pavelić (Smijeh slobode). Boris i ja smo razgovarali vrlo staloženo povodom prvog posjeta premijera Republike Hrvatske Andreja Plenkovića BiH o nizu pitanja koje se tiču odnosa RH i BiH. Novinu koja je odbila objaviti razgovor bio je sve do jučer glas da je i liberalna i uljuđena, pa mi je nemoguće dokučiti o čemu se radi u ovoj svojevrsnoj cenzuri: o promjeni vlasničke strukture, o promjeni svjetonazora, o osobnim animozitetama, o … Ili je i to povezano s tim što sam izrijekom odbio sudjelovati u Globusovoj anketi o položaju Hrvata u BiH, kazavši da sam profesor senzibilnijih pristupa od okvira kojeg su nudila Hudelistova pitanja, uostalom i neki drugi Globusovi sugovornici su se opekli iz drugih razloga …

Ne mislim čitatelje smarati prepričavanjem neobjavljenog intervjua, ali imam potrebu učiniti dostupnim javnosti što sam sugerirao: koja bi vrsta pomoći RH mogla uopće dobro doći BiH, pa nije li i Republika Hrvatska su-potpisnica Daytonskog (ne)sporazuma.

U odnosu na amatersko-cirkuski postav prethodne vlade RH – konstatirao sam na početku intervjua – ima znakova ohrabrenja da bi se Plenkovićeva vlada mogla odnositi prema Hrvatima u BiH razumnije, dakle kao jednom od tri autohtona politička naroda-nacije, kojima je domovina višenacionalna država BiH. Ima se osnove, zapravo, nadati da bi se politika nove vlade RH prema BiH mogla temeljiti na dvije važne rezolucije Europskog parlamenta, onoj iz veljače 2014. i onoj iz proljeća 2015. godine, u kojima se EP založio za poštivanje višenacionalnosti BiH, da svatko bira svoje legalne i legitimne političke predstavnike (što ne znači da moraju biti iste nacije, vjere, et cetera), za približavanje EU putem tzv. konzensualnih politika (otuda i enormno velika važnost tzv. sustava koordinacije u procesu pristupanja EU), za poštivanje i individualnih i kolektivnih prava, etc.

Bilo bi mudro, dakle, da se Vlada RH založi – u EP koordinatama – za ustavni preustroj u BiH koji ne forsira „treći entitet“, ali ne isključuje načelo federalizacije za cijelu BiH, ne zaboravljajući nikad na potrebu tzv. institucionalne jednakopravnosti na svim razinama i u cijeloj BiH. Najvažnije je, poručio sam, je li Plenković uopće svjestan kako i ne može ništa napraviti u BiH, ukoliko ne bi bio u stalnom dosluhu sa zemljama tzv. pojačane medijacije (Njemačka, Francuske …) i politikom Bruxellesa prema BiH. U toj koordinaciji moglo bi i biti, naime, ustavnog preustroja i izrade novog izbornog zakonodavstva, inače ništa od svega toga.

U vezi s hapšenjima desetoro Hrvata u Orašju, koja su se dogodila kao u lošem kontra-obavještajnom filmu, odmah poslije Plenkovićeva posjeta BiH, kazao sam sljedeće: – Ako ćemo i u Hrvatskoj i u BiH, ili bilo kojoj državi uopće i ikada ozdraviti, optuženi moraju biti pošteno procesuirani, pa potom i osuđeni, dakako oni koji su se ogriješili o zemaljske i božije zakone. Ali, u “slaboj državi” (failure state), kakva je BiH, poluprotektoratu velikih sila, mora se poći od presumpcije nevinosti dok se krivnja ne bude dokazala, pa tko je skrivio neka i odgovora.

Što se tiče reakcija iz Hrvatske, uključivo Vlade RH, svi se trude pokazati kako i ovaj put i na ovaj način štite Hrvate u BiH, koje u pravilu ti isti ostave na cjedilu kad se svode računi na kraju ratnih avantura. Isto tako, ili još gori način „štite“ iz Beograda tzv. svoje Srbe u BiH, dok Bošnjaci žive iluziju o nevinosti svojih „heroja“ i kad su optuženi i/ili odgovorni po komandnoj odgovornosti. Hoću reći, putem apriorne obrane naših junaka, i kad to nisu, samo se produžava agonija i u svim spomenutim zemljama i u BiH, koja se u konačnici ogleda u prokletstvu kulture selektivnog sjećanja.

Najsimpatičnije mi je bilo pitanje Borisa Pavelića: „Kad bi Tebe iz Plenkovićeve vlade pitali, što bi im sugerirao, koje poteze da povuku u BiH?“ Nasmijao sam se, jer mene nitko neće iz političkih struktura u BiH i Hrvatskoj nikada nešto zapitati, ali Paveliću sam odgovorio kako bih političkom Zagrebu sugerirao da se nikada više ne prave važni u odnosu na BiH, jer su skoro sve prethodne vlade u RH bile „s figom u džepu“, te da nikad ne zaborave da se u BiH sudaraju jake tendencije unitarizacije BiH i separatističke tendencije razvaljivanja BiH po svaku cijenu. Sugerirao sam, dakle, premijeru RH skromnost u nastupu i koordiniranu politiku s moćnima (uključivo i SAD i Rusku federaciju), kako radi zaštite višenacionalnog karaktera BiH, tako i njezinog državnog stasavanja u političku zajednicu na putu ka EU …

 

Daytonski nesporazum(i): „Odjeci i reagovanja“

Čitatelji mojih kolumni u Dnevnom listu znaju, naravno, da sam izgubio i posljednje iluzije o tobož lijevom i tobož multikulturalnom glasu razuma u BiH, kojeg tobož artikuliraju zainteresirane sarajevske ideološke interesne skupine u obračunu s političkim i kulturološkim neistomišljenicima.

Tako se to isto radi i u političkom Mostaru i u političkoj Banja Luci, da se razumijemo, ali ovih dana se na jednom forumu otvorila rasprava kako se ponovno vodi haranga protivu (ne)suđenog diplomate Ivana Šušnjara, kojeg su ti isti već jednom oklevetali, pa žele oklevetati Šušnjara i pred vlastima nove zemlje za koju je nominiran kao veleposlanik. Čak su i u zemlji u kojoj bi trebao službovati organizirane peticije, pa me ova najnovija obavještajna sarajevsko-praška orkestracija dobrano podsjetila na čuvene Minovićeve i Mitevićeve stigmatizacije „nepodobnih“ u osvit prošlog rata putem još po zlu čuvenijih „odjeka i reagovanja“ u Politici.

Kazat ću posve otvoreno, kao kozmopolitski obrazovani neovisni profesor „otvorenog društva“, nije problem uopće u Ivanu Šušnjaru, u čiju čestitost kao privatne osobe ne sumnjam, mada mu tzv. komentatorska zajednica na njegovom portalu ne valja „lule duvana“, nego upravo u korumpiranoj prounitarističkoj sarajevskoj NGO-hobotnici, koja umišlja sebi da ima moralno pravo suditi u ime najviših etičkih principa i voditi kadrovsku politiku u vanjskoj politici, mada nema nikakav legitimitet za takvo što a nije joj posve neupitan ni moralni kredibilitet.

„Doći će vrijeme da bh. patriotizam Hrvata iz Kraljeve Sutjeske propituje netko tko je jučer došao iz Sandžaka“, glasio je davni lucidni cinizam koji se upravo dogodio i u ovom peticionašenju protivu Šušnjara, zbog čega sam i ovu zgodu uvrstio u aktualne Daytonske nesporazume, ma koliko bila na prvi pogled nevažna. Dakako, ne držim mnogo do busanja u patriotizam i zastave, ali ne smatram mudrim da se nečiji patriotizam etablira valjanijim od nekog drugoga, pri čemu se osobno zalažem samo za „ustavni patriotizam“ (J. Habermas).

U ovom žalosnom kontekstu sagledavam, dakle, i tzv. licencirane čestite Hrvate i Srbe, koji ovih dana – povodom Daytona – govore ili pišu „izvan sebe“, jer ih se nemilice troši u grubim trostrukim ideološko-političkim ratovima u BiH, kojima kao da nema kraja …

Ako treba i izrijekom reći, evo, pri kraju: bezobzirnoj i nadutoj bošnjačko-bosanskoj manipulativnoj logici se i u srpsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj i neiskreno proeuropskoj interpretaciji uvijek pronađu neki drugi ljudi, pa je jedino časno ne pripadati ni jednom takvom tzv. političkom establishmentu. Jer, nijedno od tih pripadanja nije baš etično i ne podrazumijeva drugo do jeftinog recikliranja nacionalističkih, ili tobož antinacionalističkih ideologija i demagogija.

I bošnjački (i bosanski) i srpski i hrvatski nacionalizmi žele u konačnici ostvariti apsolutno poklapanje teritorije i nacije, sukladno modelu “nacije-države”, modelu koji je odavno napušten, totalno zanemarujući nužnost transnacionalnih pulsacija i socijalizacija kao pretpostavki za izgradnju višenacionalne političke zajednice u BiH, temeljem poštivanja i individualnih i kolektivnih prava, čime bi BiH tek postala kompatibilna s onim što je očekuje u EU, ako tamo ikada i stigne.

Uostalom, o ovomu sam pisao na stranicama Dnevnog lista i u prošloj kolumni – u završnom osvrtu na sarajevsku promociju moje knjige „Transnacionalne socijalizacije…“ Već objavljenom mogu samo dodati, kako čitav niz uključenih mikrofona i uslikanih fotki nisu uopće stigle do čitatelja i gledatelja, jer se u uredništvima tih i takvih medija nisu dopale ni moja knjiga ni re-interpretacije, što je i meni i knjizi uistinu vrhunski kompliment!

I na samom kraju, vidim da FTV re-emitira na Dan državnosti dobar dokumentarni film Arijane Saračević o životu i djelu Branka Mikulića (1928-1994), za koji sam u neku ruku su-krivac, a i pojavljujem se u njemu kao jedan od Mikulićevih najbližih suradnika u ulozi svjedoka vremena. Svojevremeno sam uistinu bio prvi koji je pokrenuo potragu za izgubljenim Brankovim rukopisom, kojeg sam u brojnim napisima nazvao “Brankovim političkim testamentom”, a koji je prije par dana konačno promoviran kao knjiga “Kobne godine”. Ali, neki su me vrlo naduti i bezobzirni likovi izgurali iz uređivačkog odbora za pripremu ove Brankove posljednje knjige, isti oni koji su se uslikali i na ovoj promociji u praznoj dvorani, kao tobožnji bliski Brankovi suradnici, a nisu to bili.

(Dužan sam, naravno, izdvojiti čestiti angažman književnika Željka Ivankovića i u svezi knjige “Kobne godine” – naknadna primjedba M.L.) …

Recenzija knjige Mustafe Čengića “Protiv Zemlje u ime Neba”

Piše: Mile Lasić

Zamoljen od sarajevskog nakladnika Art Rabic za ocjenu rukopisa Mustafe Čengića „Protiv Zemlje u ime Neba“ („Šta da se radi sa prokletim Muslimanima“), rukopisa od circa 390 stranica (incl. sadržaj), nakon pažljivog iščitavanja ispisujem sljedeću:

 

R E C E N Z I J U

Čitajući Uvod u Čengićev rukopis pomislio sam kako bi najpametnije bilo odustati od ponuđene „futurologije“, jer sam u mojim ranijim životima prevodio i najprofiliranijeg američkog futurologa Raya Kurzweila, nositelja devet počasnih sveučiilišnih doktorskih titula, autora smionih predviđanja o „srastanju čovjeka i stroja“, o „simbiozi biološke i nebiološke inteligencije“, o ljudima bez tijela u budućnosti, u kojoj će čovjek funkcionirati kao „čisti software“ i biti besmrtan, o „beskrajno ubrzanom napretku u kojem više ni prognoze neće biti moguće…“, pa mi se Čengićeva „bosno-futurologija“ učinila popriličito naivnom. Ali, nisam odustao, nego pažljivo prošao i kroz Uvod i 18 poglavlja i Epilog.

Problem s ovim rukopisom je, prvo, što bi svako poglavlje moglo biti i zasebna studija, te što je ovom Ćengićevom rukopisu teško odrediti žanr. Posve izvjesno, Čengićev rukopis nije ni znanstveno djelo ni klasična politička publicistika, pa ni zahtijevna futrologija, nego od svega toga ima pomalo ili ponešto. Nije ni književno djelo, pa ni osobna ispovijest, ali jeste u rukopis ugrađen autorov život sa svim njegovim tegobama i izazovima, te strahovi za budućnost jednog bh identiteta i BiH u cijelosti. Utoliko je nezgodnije sugerirati autoru rukopisa bilo kakve preinake, pa ipak predložio bih da se dijelovi rukopisa krate ili pojednostave, primjerice da se već Uvod rastereti izostavljanjem prvih stranica, zapravo sve do pasusa koji započinje, kako slijedi: „Budućnost je teško zamisliti bez istraživanja prošlosti…“ Odmah ovdje ću sugerirati i da se rukopis pažljivo lektorira, te izbjegnu greške poput „typfehlera“ u naslovu poglavlja „Snaka kulture“ (jasno je da se mislilo na „snagu“). Odmah ću sugerirati i da se ne koristi onaj radni naslov „Šta da se radi s prokletim Muslimanima“, dovoljno je provokativan i naslov „Protiv Zemlje u ime Neba“. Eventualno bi se moglo u podnaslov buduće knjige staviti i „O budućnosti Bošnjaka i Bosne i Hercegovine“…

Potrebno je primiti s velikim razumijevanjem na znanje i ravnanje eksplicitno priznanje gosp. Čengića u Uvodu: „Iako se zasniva na činjenicama, ova zbirka političkih tekstova sadrži dosta ocjena i mišljenja zbog kojih se kazivanje, donekle, udaljava od znanstvene sociološke literature i naginje političkoj esejistici. Od znanstvene literature knjigu odvajaju i autobiografske vinjete na temelju kojih pojedina pitanja ilustriram vlastitim iskustvom. U knjigu sam uvrstio i desetak pasusa iz moje prethodne knjige ‚Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira‘. Jednostavno, smatrao sam ih neophodnim a nisam pronašao bolji način da ideje koje prenosim iskažem jasnije i snažnije nego što sam to već učinio.“ Dodao bih kako je u ovoj vrsti literature sve navedeno dopušteno, samo je potrebno korektno obilježiti ono što je već objavljivano u ranijim knjigama.

Autor je preciznije nego što bi to mogao uočiti bilo koji recenzent ukazao i na brojnost “upitnika” – pitanja na koje samo vrijeme može dati odgovore koji se tiču sudbine i Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, te time i drugih oformljenih bh. nacija i drugih identiteta u BiH. Rekao bih da je i dobro je što je takva teška pitanja ostavio neodgovorenim.

Pogledajmo, ilustracije radi, kako objašnjava temeljnu ambiciju njegova rukopisa autor Mustafa Čengić: „Knjigu cjelinom čine njeni glavni likovi – Bosna i Hercegovina i Bošnjaci i njena osnovna tematika – budućnost. Knjiga se bavi i prošlošću Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u onoj mjeri koja je potrebna da se na osnovu prošlog raspoznaju ona iskustva i tradicija koju treba dosljedno slijediti ili potpuno odbaciti. Mnogo je toga što nam se danas kroz vjersku i političku ideologiju nameće kao sudbinska vrijednost bez koje je opstojnost BiH i Bošnjaka, navodno, nezamisliva. To su, uglavnom, potpuno retrogradna iskustva, shvatanja i mentalitet koji Bošnjake vode u sukob sa stvarnošću, vode ih u kulturnu izolaciju i odvajaju od životnih interesa. Istovremeno, mnogo je iskustava i stremljenja koja su od suštinske vrijednosti i značaja, a koja vladajuća vjerska i politička ideologija nastoji potpuno odbaciti i obezvrijediti zarad svojih klerikalnih i vlastodržačkih interesa.“

I iz ovoga pasusa i iz cjeline rukopisa gosp. Mustafe Čengića prozilazi da je autor beskrajno veliki zaljubljenik u „SR BiH“, i BiH u njezinoj složenosti, te da je beskrajno zabrinut za budućnost svoje zemlje, pa mu se mogu oprostiti raspjevani narativi i oni pasusi u kojima priznaje kako nam je ranije u BiH mnogo toga nedostajalo, ali smo i imali sve što nam je bilo potrebno za dostojanstven život. S tim se mnogi Bošnjaci i Bosanci i Hercegovci neće moći složiti, ali bi bilo važno da čitaju ovaj podsticajani rukopis odnosno knjigu čija je glavna ambicija provociranje promišljanja i dijaloga prije nego što postane prekasno, prije nego što svi zajedno u BiH potonemo u kulturološki i politički „Srednji vijek“.

Autoru Mustafi Ćengiću se mora čestitati na smjelosti da postavlja teška pitanja u vremenima kada se o njima u pravilu šuti, ili govori pristrasno. Kao malo tko drugi, dakle, Mustafa Čengić se bavi surovom stvarnošću i neizvjesnom budućnošću i Bošnjaka i BiH, zbog čega bi ovaj njegov rukopis mogao biti čitano štivo. Utoliko ga nakladniku Art Rabic sa zadovoljstvom i preporučam za objavljivanje, a čitateljima, već sada na pažljivo iščitavanje.


Mostar, 17. svibnja 2018.

Prof dr. sc. Mile Lasić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru

Je li građanski neposluh jedini smislen odgovor na demokraturu?

Piše: Mile Lasić

Čini mi se da smo još uvijek mnogo bliži zvijerima (majmunima) nego bogovima, konstatirao je polušaljivo Srđan Puhalo u nekoj vrsti proslova u važno istraživanje o apstinentima u BiH koje je uradio zajedno s kolegicom Nedom Perišić i uz podršku Zaklade Friedrich Ebert u BiH. Pozivajući se na Aristotelovu mudrost da onaj „tko ne može da živi u zajednici, jer je sam sebi dovoljan, i nije dio države, te je zvijer ili Bog“, Puhalo je prozvao okolišnim putom samozadovoljnu bosanskohercegovačku političku klasu, nesposobnu za autorefleksiju, to jest kritički govor o vlastitim zabludama i paralelnim svjetovima u BiH koje je stvorila. Continue reading “Je li građanski neposluh jedini smislen odgovor na demokraturu?”

Više od „sociologijskih marginalija“ o životu u Hercegovini!

Riječ Mile Lasića na predstavljanju knjige akademika Ivana Cvitkovića „Ganga – pjesma o životu u Hercegovini“ (University Press, Sarajevo, Plejada, Zagreb, prosinac 2017.) na prvom „Salonu akademske knjige“ u Mostaru, 22. rujna 2018. godine Continue reading “Više od „sociologijskih marginalija“ o životu u Hercegovini!”

O manjkavoj svijesti o istosti i različitosti b-h-s-cg jezika

Piše: Mile Lasić

Na moj prvi komentar u Dnevnom listu prije godinu i pol dana me ponukalo povlačenje potpisa s “Deklaracije o zajedničkom jeziku” iznimno važne osobe ne samo za hrvatsku i njemačku kulturu, nego i sve južnoslavenske kulture – književnice i prevoditeljice, doktorice znanosti Alide Bremer. Pri tomu se i u njezinom i u mojemu slučaju ne radi o protivljenju duhu “Deklaracije…”, nego o mogućim zlouporabama. Continue reading “O manjkavoj svijesti o istosti i različitosti b-h-s-cg jezika”

Vidiadhar Surajprasad Naipaul (1932-2018): Literatura o “bijegu od Moderne” na rubovima ex-British Empire

Britanski književnik Vidiadhar Surajprasad Naipaul umro je samo par dana prije svog 86. rođendana. „Bio je velik u svemu što je ostvario a umro je okružen onima koje je volio, živući život pun prekrasne kreativnosti i inicijative“, kazala je njegova supruga Nadira Naipaul u obiteljskom priopćenju. Continue reading “Vidiadhar Surajprasad Naipaul (1932-2018): Literatura o “bijegu od Moderne” na rubovima ex-British Empire”

Što znači redukcijski slogan “ili građanska BiH, ili građanski rat”?

Piše: Mile Lasić

Ovih dana je “ljudska glupost” pobijedila i definitivno u BiH, jer je i iz daljine od dvije tisuće kilometara vidljivo da su u BiH na svim stranama pobjedu odnijeli i licemjerje i hipokrizijski moral. Continue reading “Što znači redukcijski slogan “ili građanska BiH, ili građanski rat”?”