Na kraju 20.og, jubilarnog „Mostarskog proljeća“ ljubitelje likovne umjetnosti u gradu na Neeretvi obradovat će istinska poslastica: retrospektivna izložba Safeta Zeca pod nazivom „Svjetlost“  – retrospektiva slika, crteža i grafika iz sarajevskog ateljea i zbirke Zec“. Ona se svečano otvara u utorak, 05. lipnja 2018., u 19 sati, u Galeriji kraljice Katarine Kosače i ostat će dostupna Mostarcima sve do sredine ovoga ljeta. Uz Maticu hrvatsku Mostar, suorganizatori izložbe su Grad Mostar, HKD Stjepan Kosača i Atelje i zbirka Zec, Sarajevo, najavljuju na portalu Matice hrvatske Mostar. Oni u najavi ponavljaju i ono što o Safetu Zecu piše u svakoj solidnoj domaćoj ili inozemnoj enciklopediji: slikar i grafičar, rođen 1943. u Rogatici (BiH), poslije završene Umjetničke škole u Sarajevu  godine 1964. upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu, gdje je 1969. godine i diplomirao i tri godine kasnije i magistrirao u klasi profesorice Ljubice Sokić. Već sedamdesetih godina za likovnu kritiku postaje jedan od glavnih eksponenata poetskog realizma. Član je brojnih važnih umjetničkih asocijacija u Europi, a 2007. godine dodijeljen mu je i Orden viteza za umjetnost Republike Francuske. Živi i radi u Veneciji, Sarajevu, Parizu i Počitelju, dok su njegova  djela izložena u svim značajnim galerijama i muzejima u Europi i u svijetu. Autor je i  monumentalne slike “Skidanja Isusa s križa” (2014.) za crkvu Il Gesu u Rimu, koju je oslikao u povodu obilježavanja 200. obljetnice Isusovačkog reda, dok je u Veneciji izložen i njegov slikarski ciklus “Exodus” (2017.) o temi izbjeglištva i rata.

Dosadašnji vrhunac Mostarskog proljeća „Logorilijada“!

Neredovito sam pratio ovogodišnje Mostarsko proljeće, pa se plašim da ne pogriješim što ću ovdje izdvojiti kao iznimno vrijedno samo „Logorlilijadu“, uprizoren život i djelo „dvostrukog stradalnika“ i rođenog Mostarca Ilije Jakovljevića u HNK Mostar.  Uzmite slobodno s rezervom moj izbor, Jakovljevićeva životna drama i „lirika nevremena“ uprizorene u njegovom rodnom gradu upravo u okviru „Mostarskog proljeća 2018“ zaslužuju da se izdvoje i pamte. Jer se na Mostarskom proljeću 2018. i u  HNK-u dogodila 29. svibnja 2018. iznimna čestitost i u pristupu i u ophodnji s pojedinim užasima iz naše recentne prošlosti, posebice NDH-zijom i njezinom 1941.: upravo kroz umjetnički zahtijevnu re-interpretaciju tragične sudbine rođenog Mostarca i čestiti odnos prema drugim tzv. tamnim flekama iz naše teške povijesti. Prije javne preporuke razgovarao sam i s kolegama profesorima i sugrađanima o predstavi i mnogi nisu krili da su dirnuti, a čulo se i da je HNK “konačno postao kazalište”, te da se dogodilo nešto jako dobro, pa bi ovu predstavu trebalo voditi i u mostarske škole i učionice. Čestitao sam brojnim zaslužnima, jer čestitke zaslužuju i ravnatelj HNK u Mostaru Ivan Vukoja i njegov pomoćnik Josip Blažević, te i, posebice, umjetnički savjetnik u HNK-u i docent na ASU u Sarajevu, dramaturg i autor predloška “Logorilijade” Dragan Komadina, kao i gost-redatelj iz Splita Ivan Leo Lemo i njegovi suradnici iz Mostara, Splita, Zagreba i Dubrovnika. Iz niza sjajnih HNK-ovih i gostujućih glumaca u ovoj predstavi red je izdvojiti, ipak,  Roberta Pehara u ulozi „dvostrukog stradalnika“, kako sam pišući o njemu prije osam godina nazvao Iliju Jakovljevića, ali se ne smiju zaboraviti ni oni koji su glumili ustaške krvnike i njihove žrtve, ili “isljednika” u kafkijanskom procesu Iliji Jakovljeviću 1948. godine. Već sam u javnosti izgovorio i ocjenu da onaj tko poslije gledanja “Logorilijade” bude i dalje imao iluzije o svim našim totalitarizmima, posebice NDH-ziji i ustašama, njemu se više i ne može pomoći.

Kazao sam „u brk“ svim dragim akterima u HNK-u da mi je osobno bilo malo previše nasilja i krvi na sceni HNK, ali je vrlo vjerojatno da užas sunovrata zvanog “arijsko ludilo“ i nije mogao biti insceniran drugačije. Kazao sam im i da bi tzv. komunistički totalitarizam bilo najbolje zvati staljinističkim ludilom, te bratom rođenim “arijskom ludilu”, te da je poslijeratno tzv. komunističko ludilo u FNRJ ostalo u sjeni “arijskog ludila” u NDH, na što su mi odgovorili: ovo je bilo “samo prvo poluvijeme”. Njih, “arijsko” i “staljinističko” ludilo, inače, povezuje i što su “neprijatelji otvorenog društva” (Ralph Dahrendorf) i što su ostavili neizbrisivi krvavi trag u ljudskoj povijesti …

“Šećer po pilavu”, iliti bh. „Michaelangelo“ u Mostaru

Dok je „Logorilijada“ za mene dosadašnji vrhunac „Mostarskog proljeća 2018.“, predstojeća retrospektivna izložba Safeta Zeca na „Mostarskom proljeću 2018.“ bi mogla biti istinska poslastica, iliti „šećer po pilavu“. Uostalom, o Safetu Zecu je već u pozivnom pismu za svečanost otvaranja njegove retrospektive u Mostaru, gosp. Josip Muselimović, počasni predsjednik Matice hrvatske u Mostaru i jedan od ključnih organizatora “Mostarskog proljeća”, uz Miru Petrovića and Co., napisao da se radi o našemu ovovremenom Michaelangelu. O mostarskoj retrospektivi bit će tek govora od likovno kompetentnijih autora od mene, pa ću u nastavku čitateljima ponuditi tek podsjećanje na reportažu “Zafet Zek” po drugi put medju Nijemcima“, koju sam uradio prije 12 godina za njemačke, norveške, srbijanske i bh medije povodom tadašnje retrospektive slika Safeta Zeca u galeriji Goyert u Kölnu. Naravno, stara reportaža slijedi u posve neizmijenjenom obliku …

Urednik WDR-ovog Radio Foruma Davor Korić i potpisnik ovih redova imali su u četvrtak 30. ožujka 2006. privilegiju da ih na vratima  galerije “Goyert“, u samom centru Kölna (Rudolfplatz, Hanenstraße 18), dočeka osobno gđa Angelika Herzogenrath,   vlasnica ove ugledne “prodajne galerije” (Kunsthandlung), specijalizirane baš za majstore svjetske grafike, koja se može podičiti i time da uspješno funkcionira od 1919. godine.

Gđa  Herzogenrath nam je   “u poluvremenu”  Zecove retrospektive u Kölnu (15.03. – 20.04.) ljubazno pokazala ne samo ovdje izloženih 57 grafika Safeta Zeca, nastalih u periodu izmedju 1992. i 2004. godine, nego i njegove nove  grafičke  listove u mapama, bez okvira, koji nisu mogle naći mjesta na zidovima ove omanje galerije. Na kraju nam je poklonila i katalog  uz  izložbu, ukusno oblikovan i opremljen tekstovima na francuskom i njemačkom jeziku. Idejno i grafičko oblikovanje  kataloga je zasluga Hane Zec, a u katalogu se – osim otisnutih Zecovih  grafika i  životopisa – nalaze i  popratni tekstovi povjesničarke umjetnosti  Aide-Abadžić-Hodžić, književnika iz Parisa Pascala Bonafouxa, povjesničara umjetnosti Roberta Budašija, te  Zecov osobni  hommage njegovom likovnom uzoru Rembrandtu, pod naslovom “Merci Van Rijn“.

Bh. slikar i grafičar Safet Zec se  rodio 1943. godine u Rogatici, crta od 12. godine, dva puta je diplomirao – na sarajevskom i na beogradskom sveučilištu,  pa je potom uzrastao  u “centralnu figuru”, kako stoji i u katalogu,  likovnog pokreta poznatog kao  “poetski realizam”. Do rata je izlagao širom bivše Jugoslavije, ali i u New Yorku, Toledu, Barceloni, Rabatu,  Hamburgu, Münhenu, Frankfurtu am Main i drugdje. Rat ga je izbacio iz njegova Sarajeva 1992. godine, pa je  doplavio s obitelji u italijanske Udine, gdje i počinje  novi, izbjeglički  i umjetnički ciklus. Slike i grafike nastale u  toj “italijanskoj fazi”, u gorčini izgnanstva, počet će sukcesivno pokazivati publici par  godina poslije, u Udinama i Milanu, pa potom u Zagrebu i širom Europe, da bi konačno te njegove nove radove  imala prilike vidjeti i bosansko-herecegovačka publika na  retrospektivi u Collegium artisticumu, 2001. godine. Potom će, “Zecova restrospektiva” preseliti u francuski Lille, Paris, Metz i Veneciju, i u druge europske gradove, da bi se “vratila kući” i prokrstarila i po mnogim b-h gradovima 2004. godine. Zecove čuvene  grafike i slike “vise”, inače, u renomiranim galerijama  u Veneciji, Parisu, New Yorku, Kölnu, i tko zna gdje sve ne u svijetu, a  kod nas, u Sarajevu, Tuzli …

Sve je isto, ali  nije kao nekoć, oporije je…

Renomirani yu i bh. slikar i grafičar “Zafet Zek”,  tako je baš kazala  galeristkinja Herzogenrath, “otkriva se po drugi put od strane Nijemaca”. Njegov predratni galerista iz Frankfurta Hans Hoeppner je do 1990., kada je Safet  Zec u  “Galeriji Hoeppner” u Frankfurtu am Main i imao posljednju veliku izložbu na njemačkom tlu,  učinio mnogo na  “Zekovom” približavanju njemačkoj publici, ali došao je rat, priča  g-dja Herzogenrath.  “Zek je sada po drugi put među Nijemcima”, naglašava ona, ponosna na činjenicu da se to dešava posredstvom njezine galerije.

U proteklih 15 dana je kroz  galeriju “Goyert” prodefiliralo mnoštvo našeg svijeta, oduševljenog, naravno, pa ako Zeca i nisu poznavali  ranije, pa nisu mogli ni uočiti duboku preobrazbu u Zecovoj umjetnosti, ali i Nijemaca, poznavatelja likovnog opusa Safeta Zeca iz prijeratnog perioda. Mežu njima je bio i ovdašnji   čuveni  grafičar Rolf Escher, čije grafike “vise” u Bundestagu i brojnim zemaljskim parlamentima i “vladinim zgradama”. Angelika Herzogenrath nam je ispričala da je Escher ostao  skoro cijeli dan u njezinoj galeriji, uzdišući i diveći se,  komentirajući više za sebe – zar je nešto ovakvo moguće u crno-bijeloj tehnici? Kako je već rečeno, “uzdisali” su i brojni drugi  posjetitelji “Goyerta”, malene galerije sa velikim uplivom na likovni život u ovom dijelu Njemačke, čiji je zaštitni znak skulptura ogromnog uha na ljudskom tijelu bez glave, a sa stisnutim pesnicama.

I Davor i ja smo bili, pak, iznenađeni otkrićem drugog Zeca, iako smo o tomu već čuli i čitali. Došli smo da vidimo njegove drage  prozore sa šarenim cvijećem, ili one sa ćilimom, što sve dobro miriše na Safetovo, ali i naše djetinjstvo i neka sretna vremena. Njegove nove grafike, po motivima prozora, krošnji ili  fasada i kuća, na prvi pogled iste kao nekoć su, ipak, drugačije, sumornije i oporije. U Kölnu su, formulirajmo to tako, izloženi stari Safetovi motivi sa drugim porukama. Skoro isključivo u crno-bijelom tonu, tek tu i tamo sa  elementima drugih boja, uz vrlo zanimljivu igru svijetla,  Zecove “nove grafike” kao da tek traže odgonetanje. Jedan od mogućih odgovora je da su  Safetove grafike iz tzv. venecijanske periode sjetna replika na one nekadašnje, ali nisu samo to. Umjetnik  znade reći da “vodi liniju”, zapravo, igru s krošnjama, prozorima, fasadama, rukama, korpama, kao i  komadom kruha na običnom stolu ili u novije vrijeme s barkama. Poruka je i u tome, kazao je, da je komad hljeba jako važni dio našega dana, a umjetnikovo je da kaže, pogledajte to još jednom…

Galeristkinja Herzogenrath nam je, inače, kazala da se Safet namrštio kada je ugledao  jednu jedinu  “staru grafiku” medđu izloženim eksponatima,  ležerno stavljenu na pod,  pa su je morala iznijeti, no vratili su je čim je Safet napustio Köln, u kojem je boravio samo dan. Ona je, inače, posebice  impresionirana savršenstvom Zekove grafike “Žena s turbanom”, koja, po njoj, odaje sigurnu autorovu liniju i zrači mistikom. I njoj su dojmljive Safetove grafike pod imenom “Molbe”, u kojima ona vidi samo molitvu. No, ispružene, žilave ruke u pravcu neba nisu jednoznačnog značenja. Davoru i meni, koji Safetove “prozore” nosimo sobom ma gdje bili, učinilo se da u Safetovim “studijama” ljudi koji  mole i nije primarno riječ o “molitvi”, nego   o krikovima žrtava i patnjama Safetovog naroda u proteklom ratu. U svakom slučaju, Safetove studije “ispruženih ruku”, bilo da se mole, plaču ili očajavaju,  kao i studije ljudskih  tjelesa u običnim kolicima, studije komada kruha na stolu ili oskudne večere  “prijete” da zaposjednu  u osjetilima posjetitelja one vijuge koje su bile rezervirane za ranije Safetove poruke…

I po mišljenju Aide Abadžić-Hodžić, umjetnost Safeta Zeca, temeljita i ozbiljna, oduvijek, nije se skrila pred onim što je nasilje učinilo ljudima u njegovoj BiH. Iskustva protekle periode su sagledana oštrim umjetnikovim zapitanim pogledom, pri čemu se svjesno  ponavljanje “starih motiva”, koje je Zec slikao do  prije 20 godina, može tumačiti i kao sredstvo,  kontrast i kontrapunkt. Umjetnik, inače, uobičava reći  da su njegovi motivi rođeni u rodnoj kući, u dvorištu u kojem je odrastao, u ljudima koji su ga okruživali…  Međutim, kao da Safet iznova gleda na ono od nekoć, gdje ništa više nije isto, niti prozori, niti fasade, niti posude za cvijeće,  niti Bentbaša, po kojoj  kao da je netko navukao crni šlajer. I preko drugih Safetovih slika i grafika iz ove nove periode kao da je navučena  sjenka, koja novom Safetovom opusu, pak,  daje obol dodatne tajanstvenosti, metafizičnosti. Uvjeren sam da bi ovog “drugog Zeca” rado vidjela i beogradska likovna publika, zar nije već došlo vrijeme za takvo što?

 Köln, 30. ožujka 2006. , Mostar, 02. lipnja 2018. / Mile Lasić