Hrvatske žene – izgubljene u prostoru i vremenu?

Udruga Kulturtreger pokrenula je početkom svibnja peticiju ‘Park književnicama!’ kojom želi potaknuti Grad Zagreb da “ispravi diskriminaciju i nepravdu prema zaslužnim i znamenitim ženama koje su ostavile traga na književni i kulturni život” glavnoga grada i nazove park u Martićevoj ulici imenom književnice.

Možda dosad niste primijetili, no Zagreb je grad “gdje ulice nemaju ženska imena”, kako je to dosjetljivo sročila Lidija Pisker. Činjenica je to koja ne iznenađuje ako uzmemo u obzir da su muškarci ti koji još uvijek uvjerljivo dominiraju balkanskim javnim prostorom (kao i svim ostalim mehanizmima moći, kako primjećuje autorica u svom članku). Stanje je to koje rijetki od nas propituju.

No, što točno znači da su žene diskriminirane kada su u pitanju nazivi javnih površina? Samo 40% je nazvano po nekoj ženi? 30? 20? 10? Prema znanstvenom istraživanju “Politike označavanja i patrijarhalna konstrukcija Zagreba” Katje Vretenar i Zlatana Krajine radi se o manje od  dva posto, točnije, o 1.8%. To znači da dok 1032 ulice i trgova nose ime nekog muškarca, samo 69 ih simbolizira ženu. Situacija je poražavajuća – no ako pročitate ovaj znanstveni rad, postaje i gora. Osam imena se odnosi na fiktivne likove (od kojih je sedam plod mašte istaknutih hrvatskih književnika – muškaraca), dvanaest nosi osobna imena (iz kojih je nejasno o kojim bi se ženama trebalo raditi, s tim da se neka i ponavljanju), a dvije ulice su ‘zajedničke’ te nose i muškarčevo i ženino ime. Samo 58% se odnosi na konkretne povijesne ličnosti, a većina su male, sporedne ulice, daleko od središta grada. Nadalje, diljem Zagreba je postavljeno 273 spomenika i reljefnih ploča muškarcima i tek 57 ženama (među kojima je čak 15 spomenika ‘majci’, a šest ‘supruzi’).

Pokretači peticije predložili su stoga tri znamenite žene i književnice čija se imena već nalaze u “Fondu imena iz kojeg se imenuju javne površine za područje Grada Zagreba”: Maru Čop Marlet, Katarinu Dujšin Ribar te Boženu Begović.

Nazivi ulica i trgova mahom potječu iz nekih prošlih, patrijarhalnijih vremena. K tome se teško i rijetko mijenjaju. Osim ako nije pitanje ideologije i jeftinih političkih poena – u tom bi nam slučaju i Nijemci i Japanci mogli pozavidjeti na brzini. No, zasigurno se čini nešto da bi se promijenile zastarjele diskriminatorne metode? Razmislite ponovno. Proučavajući spomenuti fond, ekipa iz Kulturtregera je naišla na nastavak tragikomedije poznate kao ravnopravnost u Hrvata. Fond se sastoji od 335 imena; među njima je 271 povijesnih ličnosti: 245 muškaraca (od kojih su 23 svećenika) i tek 26 žena. Čak je i toponima više – 37.

*

Ovo nije prvi put da se pokreće slična inicijativa; na primjer, samo prošle godine je predstavljena “Nazovimo ulice po zaslužnim ženama grada Zagreba!”

Međutim, od 2011. godine kada je na  “sjednic(i) Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova i Povjerenstava za ravnopravnost spolova … donesen (je) Zaključak kojim se utvrđuje da dosadašnji broj imenovanja javnih površina kad je u pitanju rodna perspektiva, … nije zadovoljavajući” malo je ili ništa učinjeno.

Kao i obično u sličnim situacijama, i najnovija je akcija prepuštena manje-više isključivo internetskom prostoru – većina se procesa odvija na društvenim mrežama. Pa ipak, iako je samo Booksina objava imala više od 400 reakcija i 125 dijeljenja, iako su vijest o akciji prenijeli brojni neprofitni mediji a javnu potporu iskazale i neke poznate osobe (na primjer, Zdenka Kovačiček, Lucija Šerbedžija i Goran Navojec), peticija do završetka ovoga teksta, mjesec dana nakon što je pokrenuta, nije skupila niti 2000 potpisa. Zašto?

Djelomice je zasigurno zaslužna trenutno popularna “nije toliko loše kao” zabluda (eng. Not as bad as): ako nije najgore, nije dovoljno bitno. Ako postoji neki problem koji je gori od onoga o kojem se trenutno raspravlja, onda taj problem o kojem se trenutno raspravlja uopće nije bitan. Prema toj (pogrešnoj) logici, zašto bi ikome trebalo biti stalo do nazivlja trgova i ulica kada se ne radi dovoljno da bi se suzbilo rodno nasilje? A uostalom, tu su i neizlječive bolesti, ugrožena djeca, uhljebi, Velika seoba Hrvata, neminovna ekološka katastrofa, izbjeglička kriza i tako unedogled. Ime nekog tamo parka je, dakle, savršeno nebitno i gubitak vremena.

Krivica bi se možda mogla svaliti i na skeptičnost koju mnogi osjećaju spram raznih peticija (razlozi variraju od “na taj se način ionako ništa ne može promijeniti” do “nisam naučio/la čitati i/ili razmišljati pa ponekad potpisujem protiv progona pedofila”) – no poslovična hrvatska letargija nije predmet ovog teksta.

Problematična je i tišina mainstream medija. Gdje su veliki mediji u svemu ovome? Izuzev Novog lista, Tportala i N1 Hrvatska, ostali naprosto nisu prenijeli vijest o peticiji jer… čitatelje ne zanima? Ili čitatelje ne zanima, pa zato mediji ne prenose. Samo, otkuda onda svi oni komentatori koji se svakodnevno pjene zbog predvidljivih tema, loših novinara i srozavanja ponuđenih tema? O kvaliteti hrvatskog javnog i medijskog prostora gdje će se teško naći prostora za nešto ako nije skandal ili politički nabijeno, također nećemo ovaj put.

Zanimljivo je primijetiti da ni gradonačelnik još nije prepoznao i iskoristio priliku da se iznova potvrdi u javnosti kao hip vođa, onaj koji osluškuje bilo vremena i svoje građanstvo, zagovara suvremene vrijednosti i zna prepoznati priliku za promjenu nabolje te koji, na kraju krajeva, voli sve što vole mladi i ne propušta priliku svakome loncu biti poklopac, odnosno preuzeti pod svoj nazivnik te izvitoperiti i ukaljati sve ono što ima ikakvu dubinu i vrijednost (sjetimo se, između ostalih, samo zločina koji je počinjen nad Hendrixovim mostom).

*

Da nazivi ulica nisu bitni, onda ih ne bismo ni imali. Nekako bi ih ipak morali razlikovati pa zašto se onda ne bi zvale po brojevima, životinjama, bojama ili godišnjim dobima? Zato jer jesu bitni. Naziv svake javne gradske površine je simbol, znak. Grad je “prirodno stanište znakova: grad jest znak (uspjeha, deprivacije), sazdan je iz znakova (odjevnih konvencija, gestikulacija, semafora, fasada), i mjesto je pregovaranja znakova (inovacije u komunikacijama, ideološke borbe)”.

 Što nam to onda govori postojeća simbolika? Koji su razlozi nedostatka ženskih imena? Žene naprosto nisu živjele u Zagrebu, stvarale i doprinosile njegovom javnom životu? A ako i jesu sudjelovale, jednostavno nisu bile dovoljno dobre da bi ih se spomenulo, pamtilo, iskazala im se počast?

 Tužno je i simptomatično primijetiti da formalne grupe poput hrvatskog PEN-a, Društva hrvatskih književnika ili Hrvatskog Društva Pisaca nisu istupile i poduprle ovu pohvalnu inicijativu čiji je cilj ispraviti nepravdu nanesenu upravo njihovim kolegicama. Srećom, mnogi su pisci i spisateljice prepoznali njezinu važnost: ako će park već dobiti ime po osobi od pera/olovke/tipkovnice, ta osoba treba biti žena.

Tako Kristian Novak naglašava da je književnost “do duboko u 20. stoljeće bila dobrim dijelom ekskluzivno muško područje djelovanja. Glas književnica mnogo se teže probijao i to nije imalo veze s kvalitetom književnoga teksta, nego prije svega s očekivanom i poželjnom društvenom funkcijom žene. Pridodati javnom prostoru ime književnice iz tog razdoblja čin je kojim ćemo kao društvo odati počast i omogućiti daljnje odzvanjanje glasa jedne od onih koje se nisu dale ušutkati.”

Osvrćući se na jedno od predloženih imena, Ivana Bodrožić primjećuje da “iako je književnica Božena Begović sudjelovala u osnivanju Društva hrvatskih književnica i bila njegova prva predsjednica, i dalje živimo laž da nemamo koga vidjeti kad se osvrnemo iza sebe, da se nemamo na koga osloniti i ugledati, da se naša želja za ravnopravnošću smije i može propitivati.”

“Čak i one najznačajnije među našim prethodnicama, za života voljene i čitane, danas   su potisnute na marginu, a s njima cjelokupno žensko iskustvo; književnosti                        i književna povijest žena, kao manje vrijedna, također kao nedostojna nacionalnog      kanona, nedostojna pamćenja,” zaključuje Olja Savičević Ivančić.

Možda ih se i nije pokušalo aktivno izbrisati iz povijesti (kao vjerojatno najpoznatiji primjer, egipatsku kraljicu Hatshepsut) – no kada se nekoga desetljećima ignorira i kada se ne radi o jednoj osobi već desecima (možda i stotinama) njih – onda “ups” ne prolazi, onda se ta golema rupa u kolektivnom pamćenju ne može svaliti na najobičniji “nije bilo namjerno” propust. Ako ne učinimo nešto da zaustavimo, rupa će se nastaviti širiti, a njeni skliski rubovi prijete i novim generacijama da u nju upadnu. Na koga će se ugledati naše kćeri? U društvu u kojem su generacije žena bile i ostale nevidljive i nebitne, a ni danas “ne shvaćaju da su drugotne”. Ah, drugotne – ta prekrasna kovanica kojoj se nastavljamo smijati i dugo nakon što je prestala biti smiješna jer ako joj se prestanemo smijati, možda zaplačemo. Ili se, ne daj bože,  naljutimo.

Vidljivost je bitna. Reprezentacija je bitna. Lijep primjer toga su Dosje X i tzv. ‘Scully efekt’ uslijed kojeg se tisuće i tisuće djevojaka odlučilo za karijere u poljima znanosti i medicine te policijskim snagama. I sve to zbog jednog fiktivnog lika u znanstveno-fantastičnoj seriji. Zamislimo onda što je moguće kada djevojčice vide stvarne, uspješne, cijenjene, nezaboravljene doktorice, književnice, fizičarke, arhitektice, političarke?

Iako se u ovom konkretnom slučaju radi o parku u Zagrebu – pitanje bi moralo biti važno ne samo stanovnicima glavnog grada, već i onima diljem Hrvatske. I ne samo ljubiteljima književnosti.

Priznati svojim građankama značaj koji zaslužuju i dati im ravnopravnost koju im ustav jamči, potez makar i simbolički, jedan je (ali neizmjerno vrijedan) korak ka stvarnosti u kojoj će žene jednoga dana zaista biti važne i jednakovrijedne članice društva.

Matea Šimić

Foto: Booksa

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

A WordPress.com Website.

Gore ↑

%d bloggers like this: