Piše: Ivan Lovrenović
Članak Mirna savjest Radovana Karadžića objavio sam 2. travnja 2016. godine nakon izricanja prvostupanjske presude Radovanu Karadžiću. Uključio sam ga i u nedavno objavljenu knjigu Sizifova sreća. Osim datuma i visine kazne – ništa se nije promijenilo, a tekst i govori o tome da se ništa neće i ne može promijeniti.
Sada se samo može dodati nešto što tada možda nije bilo sasvim vidljivo, a sada je jasno i definitivno. Kirurški preciznom operacijom Haag je slučaj Karadžić planski odvojio od njegova povijesnog i stvarnog konteksta i izvora – rata Slobodana Miloševića i vrhuške JNA za državu svih Srba, izvan kojega Karadžić nije ni moguć ni zamisliv, i suzio ga na Bosnu i Hercegovinu, na Republiku Srpsku, na „bosanske Srbe“.
Dakle, JNA, Srbija, njezine političke i vojne garniture nemaju nikakve veze s „ratnim vođom bosanskih Srba“ i s onim što je on u Bosni i Hercegovini radio. Kao što nemaju veze ni sa cijelom tom svinjarijom od rata i, nedajbože, genocida. Treba pričekati pa vidjeti kakvu će to novu dinamiku proizvesti unutar „srpstva“. Nije nemoguće da se između Srbije, u želji i potrebi za njegovanjem slike o čistim rukama, i Republike Srpske, s teškom stigmom prvoga predsjednika koji joj doživotno čami osuđen za genocid, pojavi neka vrsta identitetnoga razilaženja, u kojemu bi Banja Luka za Beograd mogla postati neželjeno pa čak i nepriznato čedo. Svakako, valja pričekati još i pravorijek za Mladića, no on je bio i vojno i politički podređen Karadžiću, pa po dosadašnjoj haškoj logici ne treba očekivati ništa novo.
S druge strane, nakon presude Prliću i drugovima Hrvatska je po Haagu i službeno označena kao agresorska strana u „bosanskom ratu“. Zahvaljujući fantazmama Franje Tuđmana o Bosni, te njegovoj „genijalnoj“ politici šlepanja za Miloševićem, faktički to nikada i nije bilo sporno za sve koji su bosansku krvaviju pratili hladne glave i objektivno. Nikakve saborske deklaracije to ne mogu promijeniti. Jest da oscilacije u kojima se uloga Hrvatske u ratu u Bosni mijenjala od saveznika u borbi protiv JNA, preko aktera u unutarnjem bošnjačko-hrvatskom ratu, do kooperanta u završnim operacijama 1995. godine traže mnogo diferenciraniji pogled na cijelu stvar, ali ne mogu anulirati onaj negativni moment. A diferenciraniji pogled se ionako više ni od koga ne može očekivati.
Slika je stvorena. Okvir joj je đavolska inverzija ulogā između Beograda i Zagreba: začetnik i glavni izvođač je iskupljen, čist, njegov trapavi šegrt preuzeo je glavnu krivnju. Jednostavna i upotrebljiva kakva jest, ona će mnogima – od Sarajeva i Beograda, do manje-više svih svjetskih tumačenjskih propovjedaonica biti vrlo prihvatljiva.
22. 3. 2019.
Mirna savjest Radovana Karadžića
Poslije presude Radovanu Karadžiću, koja je uvažila sve glavne tačke optužnice uključujući i onu za genocid (doduše, „samo“ za Srebrenicu), javnost je obasuta pitanjima tipa: kako se ova presuda može odraziti na toliko prizivano „pomirenje u regiji“ i „katarzu“. Manje-više sve reakcije koje smo do sada imali priliku čuti, i to s najrazličitijih tačaka ideološkoga i nacionalnog registra, izrazito su skeptične u tom pogledu.
Jedne se zasnivaju na tvrdnjama da je presuda nepravedna, da je Haški sud politički i da „sudi samo Srbima“, da je Karadžić „samo branio svoj narod“, te da će ova presuda samo produbljivati nepovjerenje i omrazu „među narodima“. (Treba li i napominjati da takve dolaze iz Srbije i Republike Srpske.)
Druge, suprotne po sadržaju a jednake po skeptičnosti, sadrže nezadovoljstvo visinom presude („trebala je biti doživotna kazna kada već smrtna ne postoji“), činjenicom da je Karadžić oslobođen od optužbe za genocid u brojnim općinama u Istočnoj Bosni i Bosanskoj krajini, potpunim izostavljanjem umiješanosti JNA, Srbije, Slobodana Miloševića u rat u Bosni. (Jasno je da ove primjedbe dolaze od Bošnjaka, i djelomično od Hrvata.)
Iz obiju opisanih perspektiva (neovisno o nacionalnoj autističnosti prve, kao i u znatnoj mjeri činjenične zasnovanosti druge), presuda Radovanu Karadžiću zaista može biti sve prije nego plodan humus za „pomirenje“ i „katarzu“.
Nekoliko je razloga što je to tako.
Najprije – poimanje presude kao katalizatora društvenih i moralnih procesa. Bit će da se u to ulaže previše neutemeljenih očekivanja. Čest je običaj naših komentatora i analitičara, pa i političara, da se kao na analogiju pozivaju na primjer nacističke Njemačke i nirnberškoga procesa – biva, eto kako je to tamo uspjelo, pa se država i društvo nakon toga silno podiglo i oporavilo. Eh, samo kad bi analogije uopće išta vrijedile, a pogotovo ova! Ali čak i kad bi vrijedila, nije zgorega podsjetiti da je, recimo, još 1966. godine (a to u našem slučaju baš numerološki odgovara ovoj, 2016-oj: dvadesetjedna godina od rata i tamo i ovdje!) u Njemačkoj za saveznoga kancelara izabran Kurt Georg Kiesinger, čovjek s aktivnom nacističkom prošlošću. (Karijera Kurta Waldheima, oficira Hitlerove vojske s terenskom službom od Istočnoga fronta do Bosne, navodnoga nositelja Pavelićeve medalje krune kralja Zvonimira, te potonjega šefa UN-a, sve uz Titovu osobnu podršku – posebna je priča.)
Drugim riječima, do „pomirenja“ i „katarze“ u društvenom i političkom prostoru ne dolazi (ili ne dolazi prvenstveno) s razine prava, pravde, sudskih presuda za počinjene zločine, nego daleko više i presudnije kroz dubinske promjene velikih međunarodnih i svjetskih interesa i orijentacija, te, potom, efektivnih akcija i politika koje to sve prate. Njemačka, s potpunim vojnim i ideološkim debaklom i jasnim završetkom rata, što je u našem slučaju sasvim izostalo, s promjenom njezina međunarodnog položaja, te potom njezino unutarnje socijalno-etičko ekonomsko i političko „ozdravljenje“ – najbolji je primjer za to.
Da spomenuta analogija kod nas ne „radi“, najbolje se vidi po silnome političkom strahu i trudu koji svi ulažu da sa sebe otresu kužni biljeg sudjelovanja u ratnim zločinima „kao države“ i „kao narodi“, ali na način suprotan od njemačkoga: nema priznanja, nema kajanja, nema suosjećanja sa žrtvama. Baš svi: Srbija, Republika Srpska, Srbi, Hrvatska i Hrvati, „Herceg-Bosna“ i Hrvati u BiH, Bosna i Hercegovina i njezina ratna Armija, Bošnjaci… Vrhunac „katarze“ do kojega je naš svijet sposoban da se uspne, jest ona otužna, upravo kokošarska „etika“ uravnilovke i poništavanje krivnje: pa, eto, jest i mi smo činili neke zločine, ali to su i drugi činili nama…
A iskustvo s dosadašnjim osuđenim pa odsluženim zločincima više je nego porazno: mnogi od njih već odavno šetaju kao ugledni i poštovani građani, dapače produhovljeni u otkriću vjere (egzemplari: Biljana Plavšić, Dario Kordić, Momčilo Krajišnik, Rasim Delić dok nije umro, pa počeo dobivati ulice sa svojim imenom), šireći i dalje iste ideološke i političke postavke koje su ih odvele u zločin, samo što sad imaju nepodijeljenu podršku „svojih“ elita – vjerskih, domoljubnih, intelektualnih, akademskih, političkih, poslovnih. Zbrajajući i oduzimajući visinu Karadžićeve kazne (pod uvjetom da bude i drugostupanjski potvrđena) s obzirom na praksu Haškoga suda da svoje kažnjenike pušta na slobodu ranije, sardonično prognoziram ovih dana svomu prijatelju: „Vidjet ćeš kad Karadžić, prvi dan po izlasku na slobodu, u sred Sarajeva nastupi na književnoj večeri sa svojim novim pjesmama i romanima!“
Kad bi takvi kažnjenici i odsluženici imali iskustvo vlastite, individualne katarze (shvatili je klasično kao pročišćenje i oslobođenje po Aristotelu, ili kao emociju suosjećanja po Schopenhaueru), pa kada bi s takvom autorefleksivnom spoznajom nastupali i govorili među „svojima“ i među drugima, možda bi se moglo govoriti o pozitivnim efektima sudskih epiloga na posvemašnju etičku zagađenost prostora u Bosni i Hercegovini – javnoga, ali i onoga najintimnijeg. Međutim, sve je obratno od toga: i za sebe lično, i za javnost svojega naroda, i za pripadajuće vjerske poglavare i institucije svi su oni oličenje nevinosti, žrtve opakih svjetskih zavjera protiv „našega naroda“, narodni junaci, još malo pa sveci – pa se sve to zatvara u idealni i neprobojni krug novih nacionalnih mitologija. Ne treba mnogo pameti i mašte, da se već sada zamisli kako će temeljni sadržaji naših novih nacionalnih povijesti i pedagogija zadugo ubuduće biti upravo te mitologije i ti junaci, a ne nikakva kritička i katarzična svijest o onomu što se događalo krvavih devedesetih prošloga stoljeća.
Dok su ratne rane još bile otvorene i bolne a gubici i posljedice vidljive na sve strane, u jesen 1999. godine pisao sam, misleći prije svega na posljedice Miloševićeve i Karadžićeve ratno-zločinačke politike, kako je paradoksalni dejtonski mir dočekan u stanju sveopće urušenosti, a inercija toga urušavanja se nastavila. Koliko je hiljada Bosanaca, najviše Bošnjaka muslimana, ali i Hrvata, pa i samih Srba, trebalo biti pobijeno, izgnano, mučeno, zaplašivano, premještano tamo–ovamo, lišeno svega svojega, sluđeno patnjom, zločinom, strahom, bolju i trpnjom, gubitkom nade i smisla, sveopćom dehumanizacijom i idiotizacijom vlastite sudbine – da bi bila ostvarena nova politička slika, zločinom stvoren novi etnički raspored u Bosni i Hercegovini! Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologija ovoga rata praćena zločinom kao svojim glavnim sredstvom i patnjom kao svojom posljedicom, dvjema stranama iste stvarnosti, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu u Bosni i Hercegovini – sigurno je najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze, a pitanje zločina i krivnje bit će još zadugo najteži problem moralne obnove društva.
Način na koji se na presudu Radovanu Karadžiću dominantno reagira i u Bosni i Hercegovini i u „regiji“ govori da stvarnost višestruko potvrđuje to predviđanje od prije sedamnaest godina, i da se u socijalno-etičkom pogledu („pomirenje“, „povratak povjerenja“, „katarza“) ništa nije promijenilo. Ali o tome na svoj turobni način govori i podatak koji ostaje u sjeni svih haških presuda, pa i ove „kapitalne“: samo u Bosni i Hercegovini živi oko deset hiljada potencijalnih optuženika za ratne zločine, čija lica, što pripadaju jučerašnjim ubojicama, silovateljima, logorskim kapoima, svakodnevno susrećemo kao lica „običnih građana i susjeda“. Njihovi zločini ne zastarijevaju nikada; oni ne mogu računati na miran san, niti potomci njihovih žrtava mogu računati na smirenje i satisfakciju.
Radovan Karadžić nema tih briga, njemu je, kaže, mirna savjest, on je samo branio svoj narod.
(ivanlovrenovic.com)
Foto: Valerie Kuypers/Pool/AP
digitalnademokracija.com 