Kritika esencijaliziranja bosanskohercegovačkih identiteta u djelu Ivana Lovrenovića

Piše: Esad Delibašić

Konstituiranje političke teorije i prakse na metafizičkoj osnovi danas bi trebalo biti stvar prošlosti. Političko mišljenje formirano na ovakav način počiva na uvjerenju da postoji transhistorijska, metafizička zbilja koja se pojavljuje kao osnovna paradigma – kako za formiranje političkog mišljenja tako i za uređenje društva i države. Platonova filozofija je primjer konstituiranja političkog mišljenja na metafizičkoj osnovi: na temelju svoje ontološke pozicije, ovaj filozof izgrađuje idealnu državu i društvo. Nastavi čitati “Kritika esencijaliziranja bosanskohercegovačkih identiteta u djelu Ivana Lovrenovića”

Andrić u požaru svjetova

Piše: Ivan Lovrenović

Ne znam radi li se već kod kojega od izdavača (beogradskih, bezbeli) na prevođenju Andrićeve biografije koju je napisao njemački novinar Michael Martens (Im Brand der Welten – U požaru svjetova). Iz nekoliko naših kontakata proteklih godina znam da to mora biti silno zanimljiva knjiga, s mnoštvom informacija i podataka o Andriću koje prije Martensovih istraživanja nismo znali. Nastavi čitati “Andrić u požaru svjetova”

Putovanje po Bosni godine 2018.

Piše: Ivan Lovrenović

Ovaj tekst odlomak je iz rukopisa Putovanje po Bosni godine 2018., koji će kao knjiga, s fotografijama Josipa Lovrenovića, izaći ujesen ove godine. Cijeli je poduhvat zamišljen kao hommage Ivanu Frani Jukiću o dvjestotoj godišnjici njegova rođenja. U uvodu knjige stoji i ovo: Nastavi čitati “Putovanje po Bosni godine 2018.”

Prekretna knjiga o Titu

Piše: Ivan Lovrenović

(Integralni tekst zapisa o knjizi Ive i Slavka Goldsteina Tito, pročitanoga na predstavljanju knjige u Novinarskom domu u Zagrebu 16. 6. 2015)

Iz predgovora knjizi saznajemo kako je nastajala: njezina geneza ide iz prvih godina po Titovoj smrti, kada je u zimu 1982. Slavko Goldstein u Danasu Jože Vlahovića objavio prikaz Titova života i političkih okolnosti do  1937. godine. Tomu se kasnije nadodaju višegodišnja historiografska istraživanja i publikacije profesora Ive Goldsteina o novijoj hrvatskoj povijesti, da bi na kraju, kroz nova istraživanja, rasvjetljavanja i prosudbe obojice autora, sve to rezultiralo ovom velikom biografijskom sintezom, koja je u isti mah knjiga o Josipu Broz Titu, i knjiga o jednoj epohi hrvatske i južnoslavenske povijesti. Nastavi čitati “Prekretna knjiga o Titu”

Mirna savjest Radovana Karadžića

Piše: Ivan Lovrenović

Članak Mirna savjest Radovana Karadžića objavio sam 2. travnja 2016. godine nakon izricanja prvostupanjske presude Radovanu Karadžiću. Uključio sam ga i u nedavno objavljenu knjigu Sizifova sreća. Osim datuma i visine kazne – ništa se nije promijenilo, a tekst i govori o tome da se ništa neće i ne može promijeniti.

Sada se samo može dodati nešto što tada možda nije bilo sasvim vidljivo, a sada je jasno i definitivno. Kirurški preciznom operacijom Haag je slučaj Karadžić planski odvojio od njegova povijesnog i stvarnog konteksta i izvora – rata Slobodana Miloševića i vrhuške JNA za državu svih Srba, izvan kojega Karadžić nije ni moguć ni zamisliv, i suzio ga na Bosnu i Hercegovinu, na Republiku Srpsku, na „bosanske Srbe“.

Dakle, JNA, Srbija, njezine političke i vojne garniture nemaju nikakve veze s „ratnim vođom bosanskih Srba“ i s onim što je on u Bosni i Hercegovini radio. Kao što nemaju veze ni sa cijelom tom svinjarijom od rata i, nedajbože, genocida. Treba pričekati pa vidjeti kakvu će to novu dinamiku proizvesti unutar „srpstva“. Nije nemoguće da se između Srbije, u želji i potrebi za njegovanjem slike o čistim rukama, i Republike Srpske, s teškom stigmom prvoga predsjednika koji joj doživotno čami osuđen za genocid, pojavi neka vrsta identitetnoga razilaženja, u kojemu bi Banja Luka za Beograd mogla postati neželjeno pa čak i nepriznato čedo. Svakako, valja pričekati još i pravorijek za Mladića, no on je bio i vojno i politički podređen Karadžiću, pa po dosadašnjoj haškoj logici ne treba očekivati ništa novo.

S druge strane, nakon presude Prliću i drugovima Hrvatska je po Haagu  i službeno označena kao agresorska strana u „bosanskom ratu“. Zahvaljujući fantazmama Franje Tuđmana o Bosni, te njegovoj „genijalnoj“ politici šlepanja za Miloševićem, faktički to nikada i nije bilo sporno za sve koji su bosansku krvaviju pratili hladne glave i objektivno. Nikakve saborske deklaracije to ne mogu promijeniti. Jest da oscilacije u kojima se uloga Hrvatske u ratu u Bosni mijenjala od saveznika u borbi protiv JNA, preko aktera u unutarnjem bošnjačko-hrvatskom ratu, do kooperanta u završnim operacijama 1995. godine traže mnogo diferenciraniji pogled na cijelu stvar, ali ne mogu anulirati onaj negativni moment. A diferenciraniji pogled se ionako više ni od koga ne može očekivati.

Slika je stvorena. Okvir joj je đavolska inverzija ulogā između Beograda i Zagreba: začetnik i glavni izvođač je iskupljen, čist, njegov trapavi šegrt preuzeo je glavnu krivnju. Jednostavna i upotrebljiva kakva jest, ona će mnogima – od Sarajeva i Beograda, do manje-više svih svjetskih tumačenjskih propovjedaonica biti vrlo prihvatljiva.

22. 3. 2019.

 

Mirna savjest Radovana Karadžića

Poslije presude Radovanu Karadžiću, koja je uvažila sve glavne tačke optužnice uključujući i onu za genocid (doduše, „samo“ za Srebrenicu), javnost je obasuta pitanjima tipa: kako se ova presuda može odraziti na toliko prizivano „pomirenje u regiji“ i „katarzu“. Manje-više sve reakcije koje smo do sada imali priliku čuti, i to s najrazličitijih tačaka ideološkoga i nacionalnog registra, izrazito su skeptične u tom pogledu.

Jedne se zasnivaju na tvrdnjama da je presuda nepravedna, da je Haški sud politički i da „sudi samo Srbima“, da je Karadžić „samo branio svoj narod“, te da će ova presuda samo produbljivati nepovjerenje i omrazu „među narodima“. (Treba li i napominjati da takve dolaze iz Srbije i Republike Srpske.)

Druge, suprotne po sadržaju a jednake po skeptičnosti, sadrže nezadovoljstvo visinom presude („trebala je biti doživotna kazna kada već smrtna ne postoji“), činjenicom da je Karadžić oslobođen od optužbe za genocid u brojnim općinama u Istočnoj Bosni i Bosanskoj krajini, potpunim izostavljanjem umiješanosti JNA, Srbije, Slobodana Miloševića u rat u Bosni. (Jasno je da ove primjedbe dolaze od Bošnjaka, i djelomično od Hrvata.)

Iz obiju opisanih perspektiva (neovisno o nacionalnoj autističnosti prve, kao i u znatnoj mjeri činjenične zasnovanosti druge), presuda Radovanu Karadžiću zaista može biti sve prije nego plodan humus za „pomirenje“ i „katarzu“.

Nekoliko je razloga što je to tako.

Najprije – poimanje presude kao katalizatora društvenih i moralnih procesa. Bit će da se u to ulaže previše neutemeljenih očekivanja. Čest je običaj naših komentatora i analitičara, pa i političara, da se kao na analogiju pozivaju na primjer nacističke Njemačke i nirnberškoga procesa – biva, eto kako je to tamo uspjelo, pa se država i društvo nakon toga silno podiglo i oporavilo. Eh, samo kad bi analogije uopće išta vrijedile, a pogotovo ova! Ali čak i kad bi vrijedila, nije zgorega podsjetiti da je, recimo, još 1966. godine (a to u našem slučaju baš numerološki odgovara ovoj, 2016-oj: dvadesetjedna godina od rata i tamo i ovdje!) u Njemačkoj za saveznoga kancelara izabran Kurt Georg Kiesinger, čovjek s aktivnom nacističkom prošlošću. (Karijera Kurta Waldheima, oficira Hitlerove vojske s terenskom službom od Istočnoga fronta do Bosne, navodnoga nositelja Pavelićeve medalje krune kralja Zvonimira, te potonjega šefa UN-a, sve uz Titovu osobnu podršku – posebna je priča.)

Drugim riječima, do „pomirenja“ i „katarze“ u društvenom i političkom prostoru ne dolazi (ili ne dolazi prvenstveno) s razine prava, pravde, sudskih presuda za počinjene zločine, nego daleko više i presudnije kroz dubinske promjene velikih međunarodnih i svjetskih interesa i orijentacija, te, potom, efektivnih akcija i politika koje to sve prate. Njemačka, s potpunim vojnim i ideološkim debaklom i jasnim završetkom rata, što je u našem slučaju sasvim izostalo, s promjenom njezina međunarodnog položaja, te potom njezino unutarnje socijalno-etičko ekonomsko i političko „ozdravljenje“ – najbolji je primjer za to.

Da spomenuta analogija kod nas ne „radi“, najbolje se vidi po silnome političkom strahu i trudu koji svi ulažu da sa sebe otresu kužni biljeg sudjelovanja u ratnim zločinima „kao države“ i „kao narodi“, ali na način suprotan od njemačkoga: nema priznanja, nema kajanja, nema suosjećanja sa žrtvama. Baš svi: Srbija, Republika Srpska, Srbi, Hrvatska i Hrvati, „Herceg-Bosna“ i Hrvati u BiH, Bosna i Hercegovina i njezina ratna Armija, Bošnjaci… Vrhunac „katarze“ do kojega je naš svijet sposoban da se uspne, jest ona otužna, upravo kokošarska „etika“ uravnilovke i poništavanje krivnje: pa, eto, jest i mi smo činili neke zločine, ali to su i drugi činili nama…

A iskustvo s dosadašnjim osuđenim pa odsluženim zločincima više je nego porazno: mnogi od njih već odavno šetaju kao ugledni i poštovani građani, dapače produhovljeni u otkriću vjere (egzemplari: Biljana Plavšić, Dario Kordić, Momčilo Krajišnik, Rasim Delić dok nije umro, pa počeo dobivati ulice sa svojim imenom), šireći i dalje iste ideološke i političke postavke koje su ih odvele u zločin, samo što sad imaju nepodijeljenu podršku „svojih“ elita – vjerskih, domoljubnih, intelektualnih, akademskih, političkih, poslovnih. Zbrajajući i oduzimajući visinu Karadžićeve kazne (pod uvjetom da bude i drugostupanjski potvrđena) s obzirom na praksu Haškoga suda da svoje kažnjenike pušta na slobodu ranije, sardonično prognoziram ovih dana svomu prijatelju: „Vidjet ćeš kad Karadžić, prvi dan po izlasku na slobodu, u sred Sarajeva nastupi na književnoj večeri sa svojim novim pjesmama i romanima!“

Kad bi takvi kažnjenici i odsluženici imali iskustvo vlastite, individualne katarze (shvatili je klasično kao pročišćenje i oslobođenje po Aristotelu, ili kao emociju suosjećanja po Schopenhaueru), pa kada bi s takvom autorefleksivnom spoznajom nastupali i govorili među „svojima“ i među drugima, možda bi se moglo govoriti o pozitivnim efektima sudskih epiloga na posvemašnju etičku zagađenost prostora u Bosni i Hercegovini – javnoga, ali i onoga najintimnijeg. Međutim, sve je obratno od toga: i za sebe lično, i za javnost svojega naroda, i za pripadajuće vjerske poglavare i institucije svi su oni oličenje nevinosti, žrtve opakih svjetskih zavjera protiv „našega naroda“, narodni junaci, još malo pa sveci – pa se sve to zatvara u idealni i neprobojni krug novih nacionalnih mitologija. Ne treba mnogo pameti i mašte, da se već sada zamisli kako će temeljni sadržaji naših novih nacionalnih povijesti i pedagogija zadugo ubuduće biti upravo te mitologije i ti junaci, a ne nikakva kritička i katarzična svijest o onomu što se događalo krvavih devedesetih prošloga stoljeća.

Dok su ratne rane još bile otvorene i bolne a gubici i posljedice vidljive na sve strane, u jesen 1999. godine pisao sam, misleći prije svega na posljedice Miloševićeve i Karadžićeve ratno-zločinačke politike, kako je paradoksalni dejtonski mir dočekan u stanju sveopće urušenosti, a inercija toga urušavanja se nastavila. Koliko je hiljada Bosanaca, najviše Bošnjaka muslimana, ali i Hrvata, pa i samih Srba, trebalo biti pobijeno, izgnano, mučeno, zaplašivano, premještano tamo–ovamo, lišeno svega svojega, sluđeno patnjom, zločinom, strahom, bolju i trpnjom, gubitkom nade i smisla, sveopćom dehumanizacijom i idiotizacijom vlastite sudbine – da bi bila ostvarena nova politička slika, zločinom stvoren novi etnički raspored u Bosni i Hercegovini! Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologija ovoga rata praćena zločinom kao svojim glavnim sredstvom i patnjom kao svojom posljedicom, dvjema stranama iste stvarnosti, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu u Bosni i Hercegovini – sigurno je najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze, a pitanje zločina i krivnje bit će još zadugo najteži problem moralne obnove društva.

Način na koji se na presudu Radovanu Karadžiću dominantno reagira i u Bosni i Hercegovini i u „regiji“ govori da stvarnost višestruko potvrđuje to predviđanje od prije sedamnaest godina, i da se u socijalno-etičkom pogledu („pomirenje“, „povratak povjerenja“, „katarza“) ništa nije promijenilo. Ali o tome na svoj turobni način govori i podatak koji ostaje u sjeni svih haških presuda, pa i ove „kapitalne“: samo u Bosni i Hercegovini živi oko deset hiljada potencijalnih optuženika za ratne zločine, čija lica, što pripadaju jučerašnjim ubojicama, silovateljima, logorskim kapoima, svakodnevno susrećemo kao lica „običnih građana i susjeda“. Njihovi zločini ne zastarijevaju nikada; oni ne mogu računati na miran san, niti potomci njihovih žrtava mogu računati na smirenje i satisfakciju.

Radovan Karadžić nema tih briga, njemu je, kaže, mirna savjest, on je samo branio svoj narod.

(ivanlovrenovic.com)


Foto: Valerie Kuypers/Pool/AP

Ivan Lovrenović, Sizifova sreća

U izdanju Otvorenog kulturnog foruma (Cetinje) i Synopsisa (Sarajevo) upravo je objavljena moja knjiga Sizifova sreća.

Knjiga ima četiri dijela. Prvi dio pod naslovom Moćni smo u zlu sadrži izbor iz intervjua u razdoblju od 1989. do 2018. godine. U drugom dijelu što se zove Zemlja grobalja uvrštene su kronike objavljivane u medijima i na ovoj web-stranici 2015. i 2016. godine. Između ostalih, tu su kratki eseji Legenda o Enveru ČolakovićuDva  hercegovačka hrvatstvaBogotražiteljižedni nasiljaMilorad Ekmečić: „Budućnost gledamo kroz tamu“Rat za jezikPrst pro totoLažni pisac Meša SelimovićSrpski MostarSarajevo – muslimanski grad?Mirna savjestRadovana Karadžića… Treći dio, nazvan Dijalog, zaprema razgovor koji smo vodili Enver Kazaz i ja 2009. godine, ovdje pod naslovom uzetim od Rogera Bacona: „Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva.“  Četvrti dio (Prilozi) namijenjen je tekstovima drugih autora i mojim, kojima se objašnjavaju ili nadopunjuju neke teme iz prethodnih poglavlja.

U kratkoj uvodnoj bilješci napisao sam:

Desetljeća koja obuhvaćaju tekstovi u ovoj knjizi, po dubini promjena i po drastičnosti lomova što su ih unijela u privatne živote ljudi i u njihov društveni život, vrtoglavija su od stoljeća. Jednoga će dana o tim promjenama i o tim desetljećima, možda, pisati historičari istraživači s mudre distance, i znati o njima mnogo više i sigurnije od nas, svjedoka i sudionika.

I sam obuhvaćen tim promjenama i lomovima, u privatnom i u javnom životu, autor danas s određenom pouzdanošću može reći samo jedno. Na mjesto sigurnosti s kojom je – dok je trajalo svjedoštvo i sudioništvo – mislio da zna sve najvažnije što se treba i mora znati, o čemu se treba i mora svjedočiti, stupila je danas rezignacija, a na mjesto apodiktičnosti kojom se nekad izgovaralo to što se imalo izgovoriti, stupila je sumnjičavost, autoironija. To ne znači promjenu stavova o ključnim događajima, ulogama, politikama; to dolazi iz osjećaja promašenosti i uzaludnosti svih napora i nastojanja – vlastitih i tuđih – da stvari ne pođu baš onako kako su pošle, i kako idu i danas: putom sveobuhvatne atrofije društvenoga smisla i racionaliteta. I sve se češće javlja novim glasom kojim, kao iz potaje, skeptično došaptava: ne daje li ti nova stvarnost razlog i nalog za provjeru svega što si nekad pisao i izgovarao?

Treba li uopće i reći da se pri tome najprije i najviše, možda i jedino, misli na Bosnu.

(ivanlovrenovic.com)

Dobra samoća

Piše: Ivan Lovrenović

22. listopad 2018.

Novinar je pitao:

„Kako biste se Vi kao intelektualac i pisac zemljopisno i nacionalno pozicionirali? Rođeni ste u Zagrebu, a najvažnije stvaralačke godine proveli ste u Sarajevu. Neki Vas nazivaju hrvatskim, drugi bosanskohercegovačkim, a treći pak bosanskim intelektualcem. Kako se Vi doživljavate?“

Bilo je to prije četiri godine. Danas mi je još jasniji odgovor koji sam mu dao:

– Kao sve što ste nabrojali, istodobno. Ali ne statično, nego vrlo pomično. Bosanski se osjećam i reagiram kada se iz perspektive neohrvatskoga političkog divljaštva nihilizira bosanski povijesni i kulturni identitet, tradicija i društveni stil bosanskih franjevaca, itd. Hrvatski – kada se iz sarajevskih krugova, političkih i akademskih podjednako, bosanskohercegovačko hrvatstvo (kao i srpstvo, uostalom) proglašava uvozom, nečim što ne pripada ovoj povijesti i ovoj zemlji, pa ga u skladu s tim treba izbaciti „iz kuće“. Taj stav i ta politika, zapravo, na najopasniji način uništavaju mogućnost pluralnoga kulturnog bosanstva.  Bosanskohercegovački – kada se iz svih triju nacionalističkih perspektiva narušava politički integritet zemlje, i s užasnim herostratizmom odnosi spram njezina bogatoga zajedničkog kulturnog naslijeđa, kad se ugrožavaju i same pretpostavke njezinoga opstanka. A pošto se sve nabrojano u podjednakoj mjeri događa ama baš svaki dan i svaki čas – eto kako se ja „doživljavam“ u tijesnom okviru koji ste ponudili svojim pitanjem!

A najbolje se osjećam i „doživljavam“ izvan njega, u dobroj samoći!


Preuzeto sa stranice ivanlovrenovic.com

O Ivanu Frani Jukiću: On je svoje uradio

Piše: Ivan Lovrenović

Predgovor knjizi izabranih djela Ivana Frane Jukića koja će najesen izaći u okviru II kola edicije Iz Bosne Srebrene. Uz taj naslov, kolo će sadržavati knjige: Stjepan Margitić, Izabrana djela (priredio prof. dr. Pavao Knezović), Životopisi bosanskih franjevaca (priredio prof. dr. Marko Karamatić), Poezija franjevačkoga latiniteta u Bosni (priredio dr. fra Stjepan Pavić) i Epistolografija bosanskih franjevaca (priredio Željko Ivanković). Nastavi čitati “O Ivanu Frani Jukiću: On je svoje uradio”

Ivan Lovrenović: Stopama Ivana Frane Jukića, o 200-godišnjici rođenja

„Velike su nezgode po Bosni putovati“

Prije dva stoljeća, u srijedu 8. srpnja 1818. godine, rodio se u Banjoj Luci, u mahali zvanoj Gola, u majke Klare i oca Joze Jukića sin Ivan. Ulica je kasnije prozvana Anđeoskom, a od 1957. godine do danas nosi naziv Ulica Ivana Frane Jukića Banjalučanina. Te je godine dostojno obilježena stota godišnjica Jukićeve smrti i postavljena njegova bista, rad kipara Ahmeda Bešića, prema portretu koji je 1953. naslikao Gabrijel Jurkić. Nastavi čitati “Ivan Lovrenović: Stopama Ivana Frane Jukića, o 200-godišnjici rođenja”

Ivan Lovrenović: “Narod čija je duša dijelom isprepletena, a dijelom u zemlju zakopana”

U Jajcu je u organizaciji franjevačkoga samostana, po zamisli fra Drage Bojića, 27. travnja održana javna tribina povodom 50 godina od smrti fra Josipa Markušića. Na tribini smo govorili dr. Jozo Džambo, dr. fra Drago Bojić i potpisnik ovih redova. Nastavi čitati “Ivan Lovrenović: “Narod čija je duša dijelom isprepletena, a dijelom u zemlju zakopana””

Većina i manjina Bakira Izetbegovića

Piše: Ivan Lovrenović, 27. 3. 2018.

Otkako postoji moderna Bosna i Hercegovina – kao federalna jedinica u drugoj Jugoslaviji, te od 1992. godine kao nezavisna država – prvi put su neki dan u politički diskurs uvedeni pojmovi većine i manjine (u više nego jasnom nacionalnom značenju: Bošnjaci i Hrvati) kao kriterij vladanja. I to nije učinio bilo tko, nego političar s najvišim statusom – Bakir Izetbegović, predsjednik najveće bošnjačke stranke, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dobro, nije baš prvi: prije Izetbegovića pojmovima većine i manjine u istom smislu počeli su prošle godine mahati dvojica iz jedne sarajevske ekstremističke strančice, ali je izgledalo da ih ne treba uzimati ozbiljno. Sad ispada da su to bili rani izvikivači nove Izetbegovićeve politike. Nastavi čitati “Većina i manjina Bakira Izetbegovića”

U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića

Piše: Mile Lasić

Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić, pa i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo i oglušili i oslijepjeli, pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu

Prije niza godina je na kolegiju „Interkulturalno razumijevanje“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, za koji sam još uvijek nadležan, gostovao književnik, enciklopedista i što sve već nije Ivan Lovrenović, erudita koji 18. travnja ove godine navršava 75-u godinu života. Nastavi čitati “U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića”

Jesen je 1968.

Piše: Ivan Lovrenović

Jesen je 1968, tek si stigao iz vojske i odmah nastavio raditi u mrkonjićkoj Gimnaziji 25. novembar. Škola je dobila zadatak da za proslavu 25. godišnjice prvoga zasjedanja ZAVNOBiH-a pripremi tzv. „recital poezije“, a uprava škole taj posao povjerila tebi. Maturanti, momci i djevojke, legli su strasno i poneseno na Ujevića (Visoki jablaniPobratimstvo lica u svemiru…) i Miljkovića (Zajednička pesmaOdbrana zemlje…), bilo je i pjesnika i pjesama slabih ali prigodno nezaobilaznih, priredba je prošla odlično, dijelio se i šapirografirani gimnazijski časopis s tekstovima učenika. Prvi red staroga negrijanog kina bio je pun republičkih rukovodilaca, svi smo u zimskim kaputima, glavni gost bješe Rodoljub Čolaković. Sjedio si negdje pri kraju trećega reda škripavih stolica. Nastavi čitati “Jesen je 1968.”

Osmanska Bosna i današnja Bosna

Piše: Ivan Lovrenović

Dodatak predgovoru uz peto, redigirano i inovirano izdanje knjige “Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine”, koja ovih dana izlazi iz štampe

22. 11. 2017.

Kroz historijsko, političko i kulturno vrednovanje osmanske epohe u povijesti Bosne prelamaju se i propituju velike, transhistorijske paradigme i ideologeme, neuralgična pitanja kolektivnih identiteta u nastajanju i fluktuaciji, traumatična iskustva periodičnih međuetničkih sukoba i pogroma. Od početka  moderniteta u našim kulturama i s procesom nacionalnih emancipacija, to pitanje skoro cijela dva  stoljeća zapravo ne silazi s dnevnoga reda, obnavljajući se s drukčijim odgovorima u svakoj od različitih državno-političkih formacija i ideoloških sustava kroz koje smo prolazili, i drukčije unutar svake etničke zajednice, a način na koji se ono postavlja u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao ideološko-identitarnome laboratoriju, jedna je od njegovih novih faza, umnogomu odlučujuća po buduće odnose i fizionomiju društva i zemlje.

U najgrubljim crtama, svi odgovori se grupiraju oko dva glavna pola – „negativnoga“ i „pozitivnog“. Na prvome polu naglašava se osvajački, okupacijski dolazak Osmanlija i islama, represivni karakter osmanlijske vlasti, podjarmljenost, obespravljenost i socijalna bijeda nemuslimanskoga stanovništva, uzurpacijski odnos domaćih muslimanskih moćnika prema vlasništvu nad zemljom i prema raji, konzervativizam, opće civilizacijsko zaostajanje i kulturni vakuum epohe, slave se manifestacije otpora Turcima.

Na drugom polu idealizira se tzv. harmonia abrahamica u Bosni, govori se o tolerantnosti islamsko-osmanskoga sistema spram neislamskih vjerskih zajednica u Bosni, o znatnim kulturnim dometima islamske književnosti, kulture i civilizacije, o osmanskoj Bosni kao paradigmi multietničnosti i tolerantnosti, koju su narušili zloćudni nacionalizmi u 19. stoljeću „uvezeni“ iz Evrope, to jest, iz Srbije i Hrvatske.

Prva se interpretacija može, uglavnom, karakterizirati kao hrišćansko/kršćansko, srpsko–hrvatsko, a druga kao bošnjačkomuslimansko gledište.  Međutim, linije ove vjersko-nacionalne polarizacije znaju se lomiti, mijenjati, prefigurirati u ovisnosti o dominirajućim ideološkim akcentima i ciljevima konkretnih političkih režima i epoha. O tomu kako su se te linije iscrtavale i povijale kroz cijelo razdoblje od odlaska turske vlasti iz Bosne do novijih vremena, mogla bi se izraditi cijela studija. Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnoga centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i od socijalno-revolucionarne dimenzije, a s izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgamu ipak prešutno produžavao antagonizam između krsta lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike.

Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici), koje se često izražavalo u ekstremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskome razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet.

Po osjećaju neke elementarne pravednosti, ali isto tako i po žudnji k punijoj i uravnoteženijoj povijesnoj istini, mnoge od nas je krajem šezdesetih i u sedamdesetim-osamdesetim godinama stoljeća ta ideologija neobuzdanoga čišćenja povijesti Bosne i Hercegovine i minorizacije političkog statusa jednog naroda u njoj odbijala. Utoliko više što neke njezine konkretne manifestacije, osobito one prizemne, medijsko-političke, nisu bile ništa drugo do vulgarni nacionalizam, pa i šovinizam. Samo po sebi, to nas je vodilo potrebi za jednom drukčijom perspektivom i na prošlost i na suvremenost, perspektivom koja će biti lišena ideološke zadrtosti (pogotovo ovakve, u kojoj se više nije znala granica između socijalističko-samouopravne pravovjernosti i nacionalizma sa srpskom podlogom, a pod formom jugoslavenskoga patriotizma), te koja će poštovati temeljne naloge znanstveno-kritičkoga mišljenja i opisivanja.

Shvaćajući i tada da je osmansko razdoblje i naslijeđe ključ svega, pisao sam u eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje (1980) o tome kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s isključivoga aspekta tuđinske vojno-političke okupacije, s kojega se ona ukazuje kao „duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda“. Posljedica takvoga pristupa jest „gubljenje iz vida rezultata kulturnih procesa, koji doduše jesu ‘dovedeni’ na valu velikih vojno-političkih potresa, ali tokom četiri stoljeća poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i činjenica, koje zahtijevaju kulturnohistorijski i estetskomorofološki tretman neopterećen ideološkim i civilizacijskim idiosinkrazijama. Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj političko-historijski ’ekvivalent’, bez opasnosti od teškoga nasilja nad njima i nad historijom.“ (Ovakve formulacije autoru su u beogradskoj i sarajevskoj režimskoj štampi donosile opasne kvalifikacije da „opravdava okupaciju i okupatore, pa valjda i one iz 1941”, a to ovdje spominjem samo zato što je predstavljalo jedan od stalnih elemenata ondašnje intelektualne klime.)

Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno-politički moment okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.

Dva opisana a suprotstavljena stajališta o osmanskoj epohi čine potpun par: turkofilija i turkofobija lice su i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijemu središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma.

Osmanska epoha u historiji Bosne i Hercegovine trajala je četiri stoljeća, i to ona četiri stoljeća kroz koja je Evropa sukcesivno proživljavala dubinske i strukturalne preobražaje, čiji rezultat je, u jednu riječ – prevlast racionalnog nad onostranim u doživljaju svijeta, a demokracije nad teokracijom u političkom smislu. Osmanska provincija s posebno izraženom graničnom i ratno-krajinskom ulogom prema toj Evropi, k tomu izložena sve dubljem socijalnom i kulturnom propadanju, Bosna je od svega toga bila „sačuvana”, da bi se tek u polovici Devetnaestoga stoljeća, i samo kroz pionirske i autsajderske pokušaje pojedinaca, počela upoznavati s evropskim modernizacijskim procesima i idejama.

Kada, dakle, pripadnici bošnjačkomuslimanske političke i akademske elite danas naglašavaju da smo „mi dio Evrope oduvijek”, da smo „mi stari evropski narod”, a njihovi hrvatskokatolički pandani deklamiraju o Hrvatima u Bosni i Hercegovini kao „nositeljima europskih vrijednosti“, to nekakvu faktičnost može sadržavati samo u geografskom smislu; mnogo je više razloga za obrnutu tvrdnju: da “mi” (svi “mi” u Bosni: Bošnjaci, Hrvati, Srbi…) u  povijesno-civilizacijskom smislu zapravo nismo evropski narodi, barem ne do austrougarskoga preuzimanja vlasti nad Bosnom i Hercegovinom. Naravno, ne pridajući toj kvalifikaciji nikakvo vrednosno već samo tipološko značenje.

Od vremena u kojemu u Bosni nastaju prvi institucionalni oblici njegovanja kritičke znanosti (austrougarsko razdoblje 1878 – 1918), promijenilo se nekoliko državno-političkih okvira i ideoloških sustava, a ni u jednome od njih nije napravljena sintetska kritička historija Bosne i Hercegovine. Nije to uspjelo ni u razvijenomu razdoblju posljednje Jugoslavije (1970 – 1990), kada je Bosna i Hercegovina već imala snažnu republičku, kvazidržavnu samosvijest, te razvijene znanstvenoistraživačke institucije i školovane stručnjake, a službeno je vladala ideologija koja je negirala nacionalne partikularizme, tvrdeći da ih je povijesno nadrasla i politički neutralizirala. Više decenija radilo se na takvom projektu historije Bosne i Hercegovine u okviru Akademije nauka i umjetnosti, ali se već tada  u znanstvenim krugovima znalo da je tumačenje osmanskoga razdoblja predmet sporenja dvaju nepomirljivih pristupa, u osnovi nacionalnoideoloških, zbog čega je nemoguće da taj projekt bude završen. Slično je bilo i s projektom kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Razdoblje do osmanske okupacije je obrađeno i objavljeno već 1966. godine (Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Alojz Benac, Đuro Basler, Borivoj Čović, Esad Pašalić, Nada Miletić, Pavao Anđelić, Sarajevo 1966), da bi doživjelo još jedno,  znanstveno ažurirano izdanje 1984. godine. Nastavak projekta, kulturna povijest osmanskoga razdoblja, koji je cijelo to vrijeme figurirao u planovima biblioteke Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, međutim, nikada nije napravljen. Razlog je očigledan: u vezi s vrednovanjem osmanske epohe u povijesti Bosne i Hercegovine nikada kod nas nije dostignuto iole koherentno stajalište – ni u znanosti a kamoli u ideologijskim slikama i prosudbama. Danas smo od toga dalje nego ikada prije.

Sarajevo, sjeseni 2017.

Izvor: ivanlovrenovic.com


Pratite nas na Facebooku i Twitteru