Prekretna knjiga o Titu

Piše: Ivan Lovrenović

(Integralni tekst zapisa o knjizi Ive i Slavka Goldsteina Tito, pročitanoga na predstavljanju knjige u Novinarskom domu u Zagrebu 16. 6. 2015)

Iz predgovora knjizi saznajemo kako je nastajala: njezina geneza ide iz prvih godina po Titovoj smrti, kada je u zimu 1982. Slavko Goldstein u Danasu Jože Vlahovića objavio prikaz Titova života i političkih okolnosti do  1937. godine. Tomu se kasnije nadodaju višegodišnja historiografska istraživanja i publikacije profesora Ive Goldsteina o novijoj hrvatskoj povijesti, da bi na kraju, kroz nova istraživanja, rasvjetljavanja i prosudbe obojice autora, sve to rezultiralo ovom velikom biografijskom sintezom, koja je u isti mah knjiga o Josipu Broz Titu, i knjiga o jednoj epohi hrvatske i južnoslavenske povijesti. Continue reading “Prekretna knjiga o Titu”

Oglasi

Mirna savjest Radovana Karadžića

Piše: Ivan Lovrenović

Članak Mirna savjest Radovana Karadžića objavio sam 2. travnja 2016. godine nakon izricanja prvostupanjske presude Radovanu Karadžiću. Uključio sam ga i u nedavno objavljenu knjigu Sizifova sreća. Osim datuma i visine kazne – ništa se nije promijenilo, a tekst i govori o tome da se ništa neće i ne može promijeniti.

Sada se samo može dodati nešto što tada možda nije bilo sasvim vidljivo, a sada je jasno i definitivno. Kirurški preciznom operacijom Haag je slučaj Karadžić planski odvojio od njegova povijesnog i stvarnog konteksta i izvora – rata Slobodana Miloševića i vrhuške JNA za državu svih Srba, izvan kojega Karadžić nije ni moguć ni zamisliv, i suzio ga na Bosnu i Hercegovinu, na Republiku Srpsku, na „bosanske Srbe“.

Dakle, JNA, Srbija, njezine političke i vojne garniture nemaju nikakve veze s „ratnim vođom bosanskih Srba“ i s onim što je on u Bosni i Hercegovini radio. Kao što nemaju veze ni sa cijelom tom svinjarijom od rata i, nedajbože, genocida. Treba pričekati pa vidjeti kakvu će to novu dinamiku proizvesti unutar „srpstva“. Nije nemoguće da se između Srbije, u želji i potrebi za njegovanjem slike o čistim rukama, i Republike Srpske, s teškom stigmom prvoga predsjednika koji joj doživotno čami osuđen za genocid, pojavi neka vrsta identitetnoga razilaženja, u kojemu bi Banja Luka za Beograd mogla postati neželjeno pa čak i nepriznato čedo. Svakako, valja pričekati još i pravorijek za Mladića, no on je bio i vojno i politički podređen Karadžiću, pa po dosadašnjoj haškoj logici ne treba očekivati ništa novo.

S druge strane, nakon presude Prliću i drugovima Hrvatska je po Haagu  i službeno označena kao agresorska strana u „bosanskom ratu“. Zahvaljujući fantazmama Franje Tuđmana o Bosni, te njegovoj „genijalnoj“ politici šlepanja za Miloševićem, faktički to nikada i nije bilo sporno za sve koji su bosansku krvaviju pratili hladne glave i objektivno. Nikakve saborske deklaracije to ne mogu promijeniti. Jest da oscilacije u kojima se uloga Hrvatske u ratu u Bosni mijenjala od saveznika u borbi protiv JNA, preko aktera u unutarnjem bošnjačko-hrvatskom ratu, do kooperanta u završnim operacijama 1995. godine traže mnogo diferenciraniji pogled na cijelu stvar, ali ne mogu anulirati onaj negativni moment. A diferenciraniji pogled se ionako više ni od koga ne može očekivati.

Slika je stvorena. Okvir joj je đavolska inverzija ulogā između Beograda i Zagreba: začetnik i glavni izvođač je iskupljen, čist, njegov trapavi šegrt preuzeo je glavnu krivnju. Jednostavna i upotrebljiva kakva jest, ona će mnogima – od Sarajeva i Beograda, do manje-više svih svjetskih tumačenjskih propovjedaonica biti vrlo prihvatljiva.

22. 3. 2019.

 

Mirna savjest Radovana Karadžića

Poslije presude Radovanu Karadžiću, koja je uvažila sve glavne tačke optužnice uključujući i onu za genocid (doduše, „samo“ za Srebrenicu), javnost je obasuta pitanjima tipa: kako se ova presuda može odraziti na toliko prizivano „pomirenje u regiji“ i „katarzu“. Manje-više sve reakcije koje smo do sada imali priliku čuti, i to s najrazličitijih tačaka ideološkoga i nacionalnog registra, izrazito su skeptične u tom pogledu.

Jedne se zasnivaju na tvrdnjama da je presuda nepravedna, da je Haški sud politički i da „sudi samo Srbima“, da je Karadžić „samo branio svoj narod“, te da će ova presuda samo produbljivati nepovjerenje i omrazu „među narodima“. (Treba li i napominjati da takve dolaze iz Srbije i Republike Srpske.)

Druge, suprotne po sadržaju a jednake po skeptičnosti, sadrže nezadovoljstvo visinom presude („trebala je biti doživotna kazna kada već smrtna ne postoji“), činjenicom da je Karadžić oslobođen od optužbe za genocid u brojnim općinama u Istočnoj Bosni i Bosanskoj krajini, potpunim izostavljanjem umiješanosti JNA, Srbije, Slobodana Miloševića u rat u Bosni. (Jasno je da ove primjedbe dolaze od Bošnjaka, i djelomično od Hrvata.)

Iz obiju opisanih perspektiva (neovisno o nacionalnoj autističnosti prve, kao i u znatnoj mjeri činjenične zasnovanosti druge), presuda Radovanu Karadžiću zaista može biti sve prije nego plodan humus za „pomirenje“ i „katarzu“.

Nekoliko je razloga što je to tako.

Najprije – poimanje presude kao katalizatora društvenih i moralnih procesa. Bit će da se u to ulaže previše neutemeljenih očekivanja. Čest je običaj naših komentatora i analitičara, pa i političara, da se kao na analogiju pozivaju na primjer nacističke Njemačke i nirnberškoga procesa – biva, eto kako je to tamo uspjelo, pa se država i društvo nakon toga silno podiglo i oporavilo. Eh, samo kad bi analogije uopće išta vrijedile, a pogotovo ova! Ali čak i kad bi vrijedila, nije zgorega podsjetiti da je, recimo, još 1966. godine (a to u našem slučaju baš numerološki odgovara ovoj, 2016-oj: dvadesetjedna godina od rata i tamo i ovdje!) u Njemačkoj za saveznoga kancelara izabran Kurt Georg Kiesinger, čovjek s aktivnom nacističkom prošlošću. (Karijera Kurta Waldheima, oficira Hitlerove vojske s terenskom službom od Istočnoga fronta do Bosne, navodnoga nositelja Pavelićeve medalje krune kralja Zvonimira, te potonjega šefa UN-a, sve uz Titovu osobnu podršku – posebna je priča.)

Drugim riječima, do „pomirenja“ i „katarze“ u društvenom i političkom prostoru ne dolazi (ili ne dolazi prvenstveno) s razine prava, pravde, sudskih presuda za počinjene zločine, nego daleko više i presudnije kroz dubinske promjene velikih međunarodnih i svjetskih interesa i orijentacija, te, potom, efektivnih akcija i politika koje to sve prate. Njemačka, s potpunim vojnim i ideološkim debaklom i jasnim završetkom rata, što je u našem slučaju sasvim izostalo, s promjenom njezina međunarodnog položaja, te potom njezino unutarnje socijalno-etičko ekonomsko i političko „ozdravljenje“ – najbolji je primjer za to.

Da spomenuta analogija kod nas ne „radi“, najbolje se vidi po silnome političkom strahu i trudu koji svi ulažu da sa sebe otresu kužni biljeg sudjelovanja u ratnim zločinima „kao države“ i „kao narodi“, ali na način suprotan od njemačkoga: nema priznanja, nema kajanja, nema suosjećanja sa žrtvama. Baš svi: Srbija, Republika Srpska, Srbi, Hrvatska i Hrvati, „Herceg-Bosna“ i Hrvati u BiH, Bosna i Hercegovina i njezina ratna Armija, Bošnjaci… Vrhunac „katarze“ do kojega je naš svijet sposoban da se uspne, jest ona otužna, upravo kokošarska „etika“ uravnilovke i poništavanje krivnje: pa, eto, jest i mi smo činili neke zločine, ali to su i drugi činili nama…

A iskustvo s dosadašnjim osuđenim pa odsluženim zločincima više je nego porazno: mnogi od njih već odavno šetaju kao ugledni i poštovani građani, dapače produhovljeni u otkriću vjere (egzemplari: Biljana Plavšić, Dario Kordić, Momčilo Krajišnik, Rasim Delić dok nije umro, pa počeo dobivati ulice sa svojim imenom), šireći i dalje iste ideološke i političke postavke koje su ih odvele u zločin, samo što sad imaju nepodijeljenu podršku „svojih“ elita – vjerskih, domoljubnih, intelektualnih, akademskih, političkih, poslovnih. Zbrajajući i oduzimajući visinu Karadžićeve kazne (pod uvjetom da bude i drugostupanjski potvrđena) s obzirom na praksu Haškoga suda da svoje kažnjenike pušta na slobodu ranije, sardonično prognoziram ovih dana svomu prijatelju: „Vidjet ćeš kad Karadžić, prvi dan po izlasku na slobodu, u sred Sarajeva nastupi na književnoj večeri sa svojim novim pjesmama i romanima!“

Kad bi takvi kažnjenici i odsluženici imali iskustvo vlastite, individualne katarze (shvatili je klasično kao pročišćenje i oslobođenje po Aristotelu, ili kao emociju suosjećanja po Schopenhaueru), pa kada bi s takvom autorefleksivnom spoznajom nastupali i govorili među „svojima“ i među drugima, možda bi se moglo govoriti o pozitivnim efektima sudskih epiloga na posvemašnju etičku zagađenost prostora u Bosni i Hercegovini – javnoga, ali i onoga najintimnijeg. Međutim, sve je obratno od toga: i za sebe lično, i za javnost svojega naroda, i za pripadajuće vjerske poglavare i institucije svi su oni oličenje nevinosti, žrtve opakih svjetskih zavjera protiv „našega naroda“, narodni junaci, još malo pa sveci – pa se sve to zatvara u idealni i neprobojni krug novih nacionalnih mitologija. Ne treba mnogo pameti i mašte, da se već sada zamisli kako će temeljni sadržaji naših novih nacionalnih povijesti i pedagogija zadugo ubuduće biti upravo te mitologije i ti junaci, a ne nikakva kritička i katarzična svijest o onomu što se događalo krvavih devedesetih prošloga stoljeća.

Dok su ratne rane još bile otvorene i bolne a gubici i posljedice vidljive na sve strane, u jesen 1999. godine pisao sam, misleći prije svega na posljedice Miloševićeve i Karadžićeve ratno-zločinačke politike, kako je paradoksalni dejtonski mir dočekan u stanju sveopće urušenosti, a inercija toga urušavanja se nastavila. Koliko je hiljada Bosanaca, najviše Bošnjaka muslimana, ali i Hrvata, pa i samih Srba, trebalo biti pobijeno, izgnano, mučeno, zaplašivano, premještano tamo–ovamo, lišeno svega svojega, sluđeno patnjom, zločinom, strahom, bolju i trpnjom, gubitkom nade i smisla, sveopćom dehumanizacijom i idiotizacijom vlastite sudbine – da bi bila ostvarena nova politička slika, zločinom stvoren novi etnički raspored u Bosni i Hercegovini! Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologija ovoga rata praćena zločinom kao svojim glavnim sredstvom i patnjom kao svojom posljedicom, dvjema stranama iste stvarnosti, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu u Bosni i Hercegovini – sigurno je najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze, a pitanje zločina i krivnje bit će još zadugo najteži problem moralne obnove društva.

Način na koji se na presudu Radovanu Karadžiću dominantno reagira i u Bosni i Hercegovini i u „regiji“ govori da stvarnost višestruko potvrđuje to predviđanje od prije sedamnaest godina, i da se u socijalno-etičkom pogledu („pomirenje“, „povratak povjerenja“, „katarza“) ništa nije promijenilo. Ali o tome na svoj turobni način govori i podatak koji ostaje u sjeni svih haških presuda, pa i ove „kapitalne“: samo u Bosni i Hercegovini živi oko deset hiljada potencijalnih optuženika za ratne zločine, čija lica, što pripadaju jučerašnjim ubojicama, silovateljima, logorskim kapoima, svakodnevno susrećemo kao lica „običnih građana i susjeda“. Njihovi zločini ne zastarijevaju nikada; oni ne mogu računati na miran san, niti potomci njihovih žrtava mogu računati na smirenje i satisfakciju.

Radovan Karadžić nema tih briga, njemu je, kaže, mirna savjest, on je samo branio svoj narod.

(ivanlovrenovic.com)


Foto: Valerie Kuypers/Pool/AP

Ivan Lovrenović, Sizifova sreća

U izdanju Otvorenog kulturnog foruma (Cetinje) i Synopsisa (Sarajevo) upravo je objavljena moja knjiga Sizifova sreća.

Knjiga ima četiri dijela. Prvi dio pod naslovom Moćni smo u zlu sadrži izbor iz intervjua u razdoblju od 1989. do 2018. godine. U drugom dijelu što se zove Zemlja grobalja uvrštene su kronike objavljivane u medijima i na ovoj web-stranici 2015. i 2016. godine. Između ostalih, tu su kratki eseji Legenda o Enveru ČolakovićuDva  hercegovačka hrvatstvaBogotražiteljižedni nasiljaMilorad Ekmečić: „Budućnost gledamo kroz tamu“Rat za jezikPrst pro totoLažni pisac Meša SelimovićSrpski MostarSarajevo – muslimanski grad?Mirna savjestRadovana Karadžića… Treći dio, nazvan Dijalog, zaprema razgovor koji smo vodili Enver Kazaz i ja 2009. godine, ovdje pod naslovom uzetim od Rogera Bacona: „Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva.“  Četvrti dio (Prilozi) namijenjen je tekstovima drugih autora i mojim, kojima se objašnjavaju ili nadopunjuju neke teme iz prethodnih poglavlja.

U kratkoj uvodnoj bilješci napisao sam:

Desetljeća koja obuhvaćaju tekstovi u ovoj knjizi, po dubini promjena i po drastičnosti lomova što su ih unijela u privatne živote ljudi i u njihov društveni život, vrtoglavija su od stoljeća. Jednoga će dana o tim promjenama i o tim desetljećima, možda, pisati historičari istraživači s mudre distance, i znati o njima mnogo više i sigurnije od nas, svjedoka i sudionika.

I sam obuhvaćen tim promjenama i lomovima, u privatnom i u javnom životu, autor danas s određenom pouzdanošću može reći samo jedno. Na mjesto sigurnosti s kojom je – dok je trajalo svjedoštvo i sudioništvo – mislio da zna sve najvažnije što se treba i mora znati, o čemu se treba i mora svjedočiti, stupila je danas rezignacija, a na mjesto apodiktičnosti kojom se nekad izgovaralo to što se imalo izgovoriti, stupila je sumnjičavost, autoironija. To ne znači promjenu stavova o ključnim događajima, ulogama, politikama; to dolazi iz osjećaja promašenosti i uzaludnosti svih napora i nastojanja – vlastitih i tuđih – da stvari ne pođu baš onako kako su pošle, i kako idu i danas: putom sveobuhvatne atrofije društvenoga smisla i racionaliteta. I sve se češće javlja novim glasom kojim, kao iz potaje, skeptično došaptava: ne daje li ti nova stvarnost razlog i nalog za provjeru svega što si nekad pisao i izgovarao?

Treba li uopće i reći da se pri tome najprije i najviše, možda i jedino, misli na Bosnu.

(ivanlovrenovic.com)

Dobra samoća

Piše: Ivan Lovrenović

22. listopad 2018.

Novinar je pitao:

„Kako biste se Vi kao intelektualac i pisac zemljopisno i nacionalno pozicionirali? Rođeni ste u Zagrebu, a najvažnije stvaralačke godine proveli ste u Sarajevu. Neki Vas nazivaju hrvatskim, drugi bosanskohercegovačkim, a treći pak bosanskim intelektualcem. Kako se Vi doživljavate?“

Bilo je to prije četiri godine. Danas mi je još jasniji odgovor koji sam mu dao:

– Kao sve što ste nabrojali, istodobno. Ali ne statično, nego vrlo pomično. Bosanski se osjećam i reagiram kada se iz perspektive neohrvatskoga političkog divljaštva nihilizira bosanski povijesni i kulturni identitet, tradicija i društveni stil bosanskih franjevaca, itd. Hrvatski – kada se iz sarajevskih krugova, političkih i akademskih podjednako, bosanskohercegovačko hrvatstvo (kao i srpstvo, uostalom) proglašava uvozom, nečim što ne pripada ovoj povijesti i ovoj zemlji, pa ga u skladu s tim treba izbaciti „iz kuće“. Taj stav i ta politika, zapravo, na najopasniji način uništavaju mogućnost pluralnoga kulturnog bosanstva.  Bosanskohercegovački – kada se iz svih triju nacionalističkih perspektiva narušava politički integritet zemlje, i s užasnim herostratizmom odnosi spram njezina bogatoga zajedničkog kulturnog naslijeđa, kad se ugrožavaju i same pretpostavke njezinoga opstanka. A pošto se sve nabrojano u podjednakoj mjeri događa ama baš svaki dan i svaki čas – eto kako se ja „doživljavam“ u tijesnom okviru koji ste ponudili svojim pitanjem!

A najbolje se osjećam i „doživljavam“ izvan njega, u dobroj samoći!


Preuzeto sa stranice ivanlovrenovic.com

O Ivanu Frani Jukiću: On je svoje uradio

Piše: Ivan Lovrenović

Predgovor knjizi izabranih djela Ivana Frane Jukića koja će najesen izaći u okviru II kola edicije Iz Bosne Srebrene. Uz taj naslov, kolo će sadržavati knjige: Stjepan Margitić, Izabrana djela (priredio prof. dr. Pavao Knezović), Životopisi bosanskih franjevaca (priredio prof. dr. Marko Karamatić), Poezija franjevačkoga latiniteta u Bosni (priredio dr. fra Stjepan Pavić) i Epistolografija bosanskih franjevaca (priredio Željko Ivanković). Continue reading “O Ivanu Frani Jukiću: On je svoje uradio”

Ivan Lovrenović: Stopama Ivana Frane Jukića, o 200-godišnjici rođenja

„Velike su nezgode po Bosni putovati“

Prije dva stoljeća, u srijedu 8. srpnja 1818. godine, rodio se u Banjoj Luci, u mahali zvanoj Gola, u majke Klare i oca Joze Jukića sin Ivan. Ulica je kasnije prozvana Anđeoskom, a od 1957. godine do danas nosi naziv Ulica Ivana Frane Jukića Banjalučanina. Te je godine dostojno obilježena stota godišnjica Jukićeve smrti i postavljena njegova bista, rad kipara Ahmeda Bešića, prema portretu koji je 1953. naslikao Gabrijel Jurkić. Continue reading “Ivan Lovrenović: Stopama Ivana Frane Jukića, o 200-godišnjici rođenja”

Ivan Lovrenović: “Narod čija je duša dijelom isprepletena, a dijelom u zemlju zakopana”

U Jajcu je u organizaciji franjevačkoga samostana, po zamisli fra Drage Bojića, 27. travnja održana javna tribina povodom 50 godina od smrti fra Josipa Markušića. Na tribini smo govorili dr. Jozo Džambo, dr. fra Drago Bojić i potpisnik ovih redova. Continue reading “Ivan Lovrenović: “Narod čija je duša dijelom isprepletena, a dijelom u zemlju zakopana””

Većina i manjina Bakira Izetbegovića

Piše: Ivan Lovrenović, 27. 3. 2018.

Otkako postoji moderna Bosna i Hercegovina – kao federalna jedinica u drugoj Jugoslaviji, te od 1992. godine kao nezavisna država – prvi put su neki dan u politički diskurs uvedeni pojmovi većine i manjine (u više nego jasnom nacionalnom značenju: Bošnjaci i Hrvati) kao kriterij vladanja. I to nije učinio bilo tko, nego političar s najvišim statusom – Bakir Izetbegović, predsjednik najveće bošnjačke stranke, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dobro, nije baš prvi: prije Izetbegovića pojmovima većine i manjine u istom smislu počeli su prošle godine mahati dvojica iz jedne sarajevske ekstremističke strančice, ali je izgledalo da ih ne treba uzimati ozbiljno. Sad ispada da su to bili rani izvikivači nove Izetbegovićeve politike. Continue reading “Većina i manjina Bakira Izetbegovića”

U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića

Piše: Mile Lasić

Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić, pa i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo i oglušili i oslijepjeli, pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu

Prije niza godina je na kolegiju „Interkulturalno razumijevanje“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, za koji sam još uvijek nadležan, gostovao književnik, enciklopedista i što sve već nije Ivan Lovrenović, erudita koji 18. travnja ove godine navršava 75-u godinu života. Continue reading “U susret 75. rođendanu Ivana Lovrenovića”

Jesen je 1968.

Piše: Ivan Lovrenović

Jesen je 1968, tek si stigao iz vojske i odmah nastavio raditi u mrkonjićkoj Gimnaziji 25. novembar. Škola je dobila zadatak da za proslavu 25. godišnjice prvoga zasjedanja ZAVNOBiH-a pripremi tzv. „recital poezije“, a uprava škole taj posao povjerila tebi. Maturanti, momci i djevojke, legli su strasno i poneseno na Ujevića (Visoki jablaniPobratimstvo lica u svemiru…) i Miljkovića (Zajednička pesmaOdbrana zemlje…), bilo je i pjesnika i pjesama slabih ali prigodno nezaobilaznih, priredba je prošla odlično, dijelio se i šapirografirani gimnazijski časopis s tekstovima učenika. Prvi red staroga negrijanog kina bio je pun republičkih rukovodilaca, svi smo u zimskim kaputima, glavni gost bješe Rodoljub Čolaković. Sjedio si negdje pri kraju trećega reda škripavih stolica. Continue reading “Jesen je 1968.”

Osmanska Bosna i današnja Bosna

Piše: Ivan Lovrenović

Dodatak predgovoru uz peto, redigirano i inovirano izdanje knjige “Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine”, koja ovih dana izlazi iz štampe

22. 11. 2017.

Kroz historijsko, političko i kulturno vrednovanje osmanske epohe u povijesti Bosne prelamaju se i propituju velike, transhistorijske paradigme i ideologeme, neuralgična pitanja kolektivnih identiteta u nastajanju i fluktuaciji, traumatična iskustva periodičnih međuetničkih sukoba i pogroma. Od početka  moderniteta u našim kulturama i s procesom nacionalnih emancipacija, to pitanje skoro cijela dva  stoljeća zapravo ne silazi s dnevnoga reda, obnavljajući se s drukčijim odgovorima u svakoj od različitih državno-političkih formacija i ideoloških sustava kroz koje smo prolazili, i drukčije unutar svake etničke zajednice, a način na koji se ono postavlja u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao ideološko-identitarnome laboratoriju, jedna je od njegovih novih faza, umnogomu odlučujuća po buduće odnose i fizionomiju društva i zemlje.

U najgrubljim crtama, svi odgovori se grupiraju oko dva glavna pola – „negativnoga“ i „pozitivnog“. Na prvome polu naglašava se osvajački, okupacijski dolazak Osmanlija i islama, represivni karakter osmanlijske vlasti, podjarmljenost, obespravljenost i socijalna bijeda nemuslimanskoga stanovništva, uzurpacijski odnos domaćih muslimanskih moćnika prema vlasništvu nad zemljom i prema raji, konzervativizam, opće civilizacijsko zaostajanje i kulturni vakuum epohe, slave se manifestacije otpora Turcima.

Na drugom polu idealizira se tzv. harmonia abrahamica u Bosni, govori se o tolerantnosti islamsko-osmanskoga sistema spram neislamskih vjerskih zajednica u Bosni, o znatnim kulturnim dometima islamske književnosti, kulture i civilizacije, o osmanskoj Bosni kao paradigmi multietničnosti i tolerantnosti, koju su narušili zloćudni nacionalizmi u 19. stoljeću „uvezeni“ iz Evrope, to jest, iz Srbije i Hrvatske.

Prva se interpretacija može, uglavnom, karakterizirati kao hrišćansko/kršćansko, srpsko–hrvatsko, a druga kao bošnjačkomuslimansko gledište.  Međutim, linije ove vjersko-nacionalne polarizacije znaju se lomiti, mijenjati, prefigurirati u ovisnosti o dominirajućim ideološkim akcentima i ciljevima konkretnih političkih režima i epoha. O tomu kako su se te linije iscrtavale i povijale kroz cijelo razdoblje od odlaska turske vlasti iz Bosne do novijih vremena, mogla bi se izraditi cijela studija. Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnoga centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i od socijalno-revolucionarne dimenzije, a s izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgamu ipak prešutno produžavao antagonizam između krsta lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike.

Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici), koje se često izražavalo u ekstremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskome razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet.

Po osjećaju neke elementarne pravednosti, ali isto tako i po žudnji k punijoj i uravnoteženijoj povijesnoj istini, mnoge od nas je krajem šezdesetih i u sedamdesetim-osamdesetim godinama stoljeća ta ideologija neobuzdanoga čišćenja povijesti Bosne i Hercegovine i minorizacije političkog statusa jednog naroda u njoj odbijala. Utoliko više što neke njezine konkretne manifestacije, osobito one prizemne, medijsko-političke, nisu bile ništa drugo do vulgarni nacionalizam, pa i šovinizam. Samo po sebi, to nas je vodilo potrebi za jednom drukčijom perspektivom i na prošlost i na suvremenost, perspektivom koja će biti lišena ideološke zadrtosti (pogotovo ovakve, u kojoj se više nije znala granica između socijalističko-samouopravne pravovjernosti i nacionalizma sa srpskom podlogom, a pod formom jugoslavenskoga patriotizma), te koja će poštovati temeljne naloge znanstveno-kritičkoga mišljenja i opisivanja.

Shvaćajući i tada da je osmansko razdoblje i naslijeđe ključ svega, pisao sam u eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje (1980) o tome kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s isključivoga aspekta tuđinske vojno-političke okupacije, s kojega se ona ukazuje kao „duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda“. Posljedica takvoga pristupa jest „gubljenje iz vida rezultata kulturnih procesa, koji doduše jesu ‘dovedeni’ na valu velikih vojno-političkih potresa, ali tokom četiri stoljeća poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i činjenica, koje zahtijevaju kulturnohistorijski i estetskomorofološki tretman neopterećen ideološkim i civilizacijskim idiosinkrazijama. Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj političko-historijski ’ekvivalent’, bez opasnosti od teškoga nasilja nad njima i nad historijom.“ (Ovakve formulacije autoru su u beogradskoj i sarajevskoj režimskoj štampi donosile opasne kvalifikacije da „opravdava okupaciju i okupatore, pa valjda i one iz 1941”, a to ovdje spominjem samo zato što je predstavljalo jedan od stalnih elemenata ondašnje intelektualne klime.)

Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno-politički moment okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.

Dva opisana a suprotstavljena stajališta o osmanskoj epohi čine potpun par: turkofilija i turkofobija lice su i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijemu središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma.

Osmanska epoha u historiji Bosne i Hercegovine trajala je četiri stoljeća, i to ona četiri stoljeća kroz koja je Evropa sukcesivno proživljavala dubinske i strukturalne preobražaje, čiji rezultat je, u jednu riječ – prevlast racionalnog nad onostranim u doživljaju svijeta, a demokracije nad teokracijom u političkom smislu. Osmanska provincija s posebno izraženom graničnom i ratno-krajinskom ulogom prema toj Evropi, k tomu izložena sve dubljem socijalnom i kulturnom propadanju, Bosna je od svega toga bila „sačuvana”, da bi se tek u polovici Devetnaestoga stoljeća, i samo kroz pionirske i autsajderske pokušaje pojedinaca, počela upoznavati s evropskim modernizacijskim procesima i idejama.

Kada, dakle, pripadnici bošnjačkomuslimanske političke i akademske elite danas naglašavaju da smo „mi dio Evrope oduvijek”, da smo „mi stari evropski narod”, a njihovi hrvatskokatolički pandani deklamiraju o Hrvatima u Bosni i Hercegovini kao „nositeljima europskih vrijednosti“, to nekakvu faktičnost može sadržavati samo u geografskom smislu; mnogo je više razloga za obrnutu tvrdnju: da “mi” (svi “mi” u Bosni: Bošnjaci, Hrvati, Srbi…) u  povijesno-civilizacijskom smislu zapravo nismo evropski narodi, barem ne do austrougarskoga preuzimanja vlasti nad Bosnom i Hercegovinom. Naravno, ne pridajući toj kvalifikaciji nikakvo vrednosno već samo tipološko značenje.

Od vremena u kojemu u Bosni nastaju prvi institucionalni oblici njegovanja kritičke znanosti (austrougarsko razdoblje 1878 – 1918), promijenilo se nekoliko državno-političkih okvira i ideoloških sustava, a ni u jednome od njih nije napravljena sintetska kritička historija Bosne i Hercegovine. Nije to uspjelo ni u razvijenomu razdoblju posljednje Jugoslavije (1970 – 1990), kada je Bosna i Hercegovina već imala snažnu republičku, kvazidržavnu samosvijest, te razvijene znanstvenoistraživačke institucije i školovane stručnjake, a službeno je vladala ideologija koja je negirala nacionalne partikularizme, tvrdeći da ih je povijesno nadrasla i politički neutralizirala. Više decenija radilo se na takvom projektu historije Bosne i Hercegovine u okviru Akademije nauka i umjetnosti, ali se već tada  u znanstvenim krugovima znalo da je tumačenje osmanskoga razdoblja predmet sporenja dvaju nepomirljivih pristupa, u osnovi nacionalnoideoloških, zbog čega je nemoguće da taj projekt bude završen. Slično je bilo i s projektom kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Razdoblje do osmanske okupacije je obrađeno i objavljeno već 1966. godine (Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Alojz Benac, Đuro Basler, Borivoj Čović, Esad Pašalić, Nada Miletić, Pavao Anđelić, Sarajevo 1966), da bi doživjelo još jedno,  znanstveno ažurirano izdanje 1984. godine. Nastavak projekta, kulturna povijest osmanskoga razdoblja, koji je cijelo to vrijeme figurirao u planovima biblioteke Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, međutim, nikada nije napravljen. Razlog je očigledan: u vezi s vrednovanjem osmanske epohe u povijesti Bosne i Hercegovine nikada kod nas nije dostignuto iole koherentno stajalište – ni u znanosti a kamoli u ideologijskim slikama i prosudbama. Danas smo od toga dalje nego ikada prije.

Sarajevo, sjeseni 2017.

Izvor: ivanlovrenovic.com


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Književnost bosanskih franjevaca

(Enciklopedijski prikaz)

Pojam „književnost bosanskih franjevaca“ označava četiri stoljeća dugu kulturnu akciju i spisateljsku tradiciju, te veoma raznorodan skup literarnih žanrova i tekstovnih oblika.
Nekad je bilo uobičajeno da se njezino vrijeme i karakter, u užem  kulturnopovijesnom i  književnotipološkom određenju, ograničuju na starije povijesno razdoblje (do prvih pojava nereligiozne autorske književnosti u XIX stoljeću) u kojemu je spisateljska djelatnost franjevaca bila motivirana dominantno religijsko-odgojnom, utilitarnom svrhom, pa su iz toga proizlazili i njezini glavni oblici, motivi i postupci. No, u bosanskih  franjevaca spisateljska praksa nikada nije zamirala, živa je i danas, nastavljajući i preinačujući stare tradicije u suvremene izraze i postupke, a stvarajući i nove. Pa pošto je u novijim teorijskim konceptima napušteno ograničavanje književnosti na fikcionalne žanrove za ljubav mnogo šire shvaćenoga određenja u koje ravnopravno ulaze mnogi hibridni oblici spisateljskih praksi, to pruža mogućnost da se književnost bosanskih franjevaca promatra kao dinamičan i raznovrstan, promjenama podložan a ipak cjelovit književnopovijesni proces, koji nije historijski zaključen ni dovršen.

Prostor djelovanja i zračenja književnosti bosanskih franjevaca mijenjao se kroz povijest onako kako se mijenjao organizacijski status i područje djelovanja franjevačke provincije Bosne Srebrene. U svome najširem obuhvatu, do kraja XVII stoljeća, to se područje steralo i daleko od Bosne – u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), u Ugarskoj, Transilvaniji, Srbiji, Bugarskoj… Postupno, s novim političkim granicama i provincijalnim podjelama, ono se smanjivalo, da bi se nakon odjeljivanja Hercegovačke franjevačke provincije u XIX stoljeću svelo samo na Bosnu. Klasično, pak, područje bosanskoga franjevačkog literariteta, područje koje je on sustavno prožeo svojim duhom i na kojemu je ostvario velike i trajne kulturne rezultate, jest ono područje koje u religijskom i narodnosno-jezičnom pogledu kroz povijest karakterizira manja ili veća prisutnost katolika štokavskoga govora (Bosna i Hercegovina, dijelovi Dalmacije, Slavonija, južna Ugarska, odnosno Srijem i Vojvodina).

Generički, književnost bosanskih franjevaca treba promatrati u odnosu prema „univerzalnoj pramatici, tj. prema okvirima koje je zacrtala antičko-mediteranska književna tradicija“ (Rafo Bogišić). Književnohistorijski, pak, ona pripada dvama kontekstima: hrvatskoj književnosti i književnosti Bosne i Hercegovine, obama kao njihov integralni dio, ali na različit način. U povijesti hrvatske književnosti  i povijesti hrvatskoga književnog jezika bosanska franjevačka književna i jezična praksa igrala je u XVII i XVIII stoljeću vitalnu ulogu, povezujući i integrirajući svu štokavsku hrvatsku književnu i jezičnu „geografiju“ od Dubrovnika i Dalmacije, preko Bosne i Hercegovine, do Slavonije, stvarajući tako osnovu za izrastanje modernoga hrvatskoga jezičnog standarda. Književnosti i kulturi Bosne i Hercegovine franjevačko spisateljstvo, pak, pripada kao svojemu primarnom sociokulturnom i povijesnom ambijentu – iz njega proizašlo, njemu namijenjeno. Pripada mu na kompozitan način, onako kako je i on sam kompozitan – kao njegova katoličko-hrvatska kulturna i književna komponenta, ali organski urasla u povijesnu cjelovitost toga ambijenta. Preko franjevačkoga literariteta Bosna i Hercegovina je u svojoj kulturnoj povijesti uvijek zadržavala, kolikogod tanku, vezu s evropskim kulturnim identitetom. Stoga je bilo logično da su upravo franjevački pisci i intelektualci (Ivan Frano Jukić, Grgo Martić i drugi) prvi u Bosni i Hercegovini otvarali horizonte evropskoga političkog, znanstvenog i kulturnog moderniteta, nastojeći pri tome prevladati duboku etnokonfesionalnu podijeljenost bosanskoga društva.

Spisateljskoga rada među franjevcima u Bosni bilo je i prije osmanskoga osvojenja, u vrijeme Bosanskoga Kraljevstva (spisi na latinskom jeziku Jakova Markijskoga, Bartula Alvernskoga, Blaža iz Zalke i drugih franjevaca iz evropskih zemalja koji su živjeli i radili u Bosni). Za povijest književnosti i književnoga jezika u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj relevantno je spisateljstvo na vernakularu, narodnom jeziku, čiji se početak podudara s velikom akcijom katoličke obnove po smjernicama Tridentskoga koncila (1545-1563) na jednoj strani, te s ustaljivanjem osmanskoga političkog i ekonomskog sistema i tursko-islamske civilizacije u Bosni i Hercegovini i na Balkanu na drugoj strani. Prirodno je da se u ovako dugom vremenu, u zavisnosti od krupnih historijskih i kulturnih promjena, franjevačka književnost mijenjala u mnogim svojim osobinama, kao što se mijenjao i profil franjevca–pisca i kulturnoga radnika. Četiristoljetna historija franjevačke spisateljske prakse može se u najgrubljim obrisima podijeliti u dva razdoblja – predmoderno i moderno. Značajno je da ta podjela slijedi opću evropsku povijest ideja i društvenih kretanja, s time da se manifestacije modernosti u Bosni pojavljuju sa zakašnjenjem, te u skromnim i hibridnim oblicima.

Prvo, predmoderno razdoblje obuhvaća XVII, XVIII i dio XIX stoljeća, a u historijsko-političkom smislu dijeli se na dva oštro različita podrazdoblja: do Bečkoga rata (1683 – 1699)  i poslije njega. Do Bečkoga rata  osmanlijska osvajanja pomaknula su granice Carstva na sjever do Budima i na zapad do jadranske obale. Redovnici franjevačke provincije Bosne Srebrene, kao jedine priznate katoličke institucije u evropskom dijelu Carstva, pastoriziraju katolike na cijelome tom ogromnom prostoru od Jadrana do Transilvanije i Bugarske, od Albanije do Panonije. Općenito govoreći, u ekonomskom i zakonskom pogledu vladaju u tom razdoblju stabilnost i red. Sasvim drukčije prilike, pak, nastaju u Bosni nakon povijesnoga poraza Osmanlija pod Bečom i utvrđivanja novih granica Carstva na Dinari, Savi i Dunavu. Bosna postaje serhat, vojna predstraža Carstva, vjerska struktura stanovništva se drastično mijenja – katolici i franjevci se masovno iseljavaju, ostaju aktivna samo tri samostana (Fojnica, Sutjeska, Kreševo), a iz prekosavskih i prekodinarskih krajeva u Bosnu slijevaju se muslimani. Provincija Bosna Srebrena našla se na teritoriju triju država (Austrije, Venecije i Osmanskoga Carstva), što će postupno dovesti do njezinoga smanjivanja u granice Bosanskoga pašaluka i do odvajanja novonastalih franjevačkih provincija u Dalmaciji, Slavoniji, Ugarskoj. Opće prilike naglo se pogoršavaju (bezakonje, korupcija, sve veće bogaćenje i povećanje autarhične moći muslimanskih feudalaca, pobune, hajdučija), pojačava se vjersko-ideološka netrpeljivost, započinje proces dugotrajnoga i nezaustavljivog propadanja osmanskoga vojno-ekonomskoga sistema.

Okvirno, franjevački spisateljski rad u Bosni iniciran je protureformacijskim ciljevima Crkve i dubinski  prožet aktivističkim i polemičkim diskursom protureformacije, ali su u njemu mnogo snažnije izražene specifične bosanske prilike. Potrebe za pravim protureformacijskim djelovanjem bilo je u dijelovima Hrvatske i Ugarske koje su pastorizirali bosanski  franjevci, dok u samoj Bosni toga nije trebalo jer reformacijski val Bosnu uopće nije dohvatio. Katolička vjera i vjernost papi ovdje su pred iskušenjima druge vrste. Integralni dio golemoga osmansko-islamskog teokratskog imperija, Bosna je s gledišta Katoličke crkve misijska zemlja, bez redovite crkvene hijerarhije, s velikom većinom muslimanskoga stanovništva, uz značajan broj pravoslavnoga življa što ga opslužuje Srpska pravoslavna crkva koja, opet, nastoji katolike podvrgnuti pod svoju jurisdikciju. To su elementi vjerskoga i socijalnog konteksta koji su u Bosni početkom XVII stoljeća bili okvir nastanka, razvoja i širenja katoličke nabožne književnosti na narodnome jeziku, i koji su joj dali glavne idejne i književno-jezične značajke. U duhu prilagođenosti domaćemu čitatelju bila je i upotreba pisma – bosanske varijante ćirilice (kasnije u literaturi nazvane bosančicom, fratarčicom, hrvatskom ćirilicom itd.), koja je među franjevcima u Bosni bila favorizirana sve do prvih desetljeća XIX stoljeća. Usporedo s pisanjem na narodnom  jeziku i s upotrebom bosančice, njegovala se i upotreba latinice  kao i pisanje na latinskom jeziku.  Latinicom je tiskan jedan od prvih i najpotpunijih bosansko-hrvatskih lekcionara, Pisctole i evangelya Ivana Bandulavića, koji će sve do duboko u XIX stoljeće biti osnovom mnogobrojnim izdanjima šćaveta – lekcionara na narodnom  jeziku.

Za ostvarivanje ciljeva koje su prvi franjevački pisci stavili preda se (Matija Divković,  Ivan Bandulavić, Stjepan Markovac-Margitić, Stjepan Matijević, Pavao Papić, Pavao Posilović, Ivan Ančić i drugi) najprikladnije su bile forme propovijedi i različite vrste katekizamskih, nabožno-poučnih spisa, koje su u njihovome spisateljstvu i najzastupljenije. Nitko od ovih pisaca ne stvara originalno, to im i nije cilj. Oni prevode, prerađuju i kompiliraju obimnu evropsku literaturu te vrste (Jakob Ledesma, Johannes Herolt, Roberto Bellarmino i drugi autori), poznat im je i književni rad dubrovačkih i dalmatinskih pisaca, a njihov književni dar i uspjeh može se mjeriti prema stupnju pripovjedačke živosti i uvjerljivosti, koja kod Divkovića zna biti na razini vrsnoga književnog pripovijedanja, „te se može reći da je fra Matija Divković bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine“ (Midhat Begić). Njihova kulturna zasluga je, između ostaloga, i u tome što su na taj način u bosanski literarni i kulturološki horizont uveli mnoge motive, topose i likove iz evropske književnosti. Njihove knjige su bile jedino pučko štivo toga vremena, doživljavale su mnoga izdanja i brojne kasnije prerade, te su se duboko ukorijenile u kolektivnom pamćenju. U povijesti književnosti Bosne i Hercegovine spisateljska praksa koju su začeli Divković i njegovi suvremenici utemeljila je najvažnije žanrove i prozodijske obrasce: umjetničko pripovijedanje, dramski dijalog, versifikaciju. I u jezično-standardizacijskom pogledu Divković postavlja temelje jednomu dalekosežnom procesu. Jezik njegovih besieda je čist bosanski ijekavsko-ikavski govor, ali Divković ne ostavlja „prirodni“ govor u sirovom obliku; on ga s veoma razvijenim osjećajem mjere nastoji oplemeniti i učiniti gipkijim tako što u svoj bosanski jezik integrira sve hrvatske književno–jezične tradicije: slavonsku, dalmatinsku, dubrovačku, te tako stvara idiom višega reda, prihvatljiv i razumljiv na cijelome štokavskom području.

U XVIII stoljeću, sa zatvaranjem Bosne Srebrene u granice osmanske Bosne na Savi i na Dinari, te s općim pogoršanjem životnih, društvenih i vjerskih prilika, motivi za  stvaranje nabožno-poučne i teološke literature i dalje ostaju djelatni, te se i u ovome stoljeću javlja cijeli niz pisaca koji nastavljaju tu tradiciju (Filip Lastrić, Tomo Babić, Lovro Šitović, Marko Dobretić, Jerolim Filipović, Vice Vicić, Luka Vladimirović i drugi). Ali osnovni ton se mijenja: umjesto prisno srdačnoga i vedrog divkovićevskog pripovijedanja, sada se sve češće osjeća tjeskobni ton brige za sam opstanak. Razlozi za brigu su dvostruki. Ugrožen je vjerski i biološki opstanak naroda povjerenoga franjevcima, a ugrožena je i franjevačka „redodržava“ Bosna Srebrena, nekada slavna i velika provincija majka, kojoj sada prijeti snižavanje ranga pa čak i ukidanje. Radikalno je promijenjen i profil primatelja poruke franjevačkih knjiga. Do Bečkoga rata među katolicima u Bosni još je bilo društvene razuđenosti, postojao je osim seljaka, rudara i sitnih obrtnika ugledan i obrazovan sloj gradskih trgovaca i poduzetnika, kojima su kao mecenama i zaštitnicima franjevački autori posvećivali svoje knjige. Poslije kataklizmične vojne kampanje Eugena Savojskoga 1697. godine, gradovi su ostali u zgarištima a za Eugenovom vojskom u strahu od odmazde turskih vlasti izbjegao je iz Bosne ogroman broj katoličkoga stanovništva i franjevaca s njime. Trgovački i poduzetnički sloj zbrisan je s historijske scene i u Bosni se kod katolika neće pojaviti sve do polovice XIX stoljeća, a ono malo naroda što je ostalo (prema franjevačkim kronikama tek tridesetak tisuća duša i 29 franjevaca), predstavlja seosko i ostatke prigradskoga stanovništva najnižega socijalnog i obrazovnog stanja. U tim prilikama konačno se dovršava povijesno oblikovanje onoga osebujnog profila bosanskoga franjevca koji je simbiotički srastao sa svojim narodnim i sociokulturnim miljeom, i koji svojemu puku kroz duga stoljeća predstavlja sve – duhovnika, političkoga zastupnika i predstavnika u okviru osmanskoga milet-sistema, kulturnoga radnika, savjetnika u obiteljskim stvarima i praktičnim poslovima, liječnika, učitelja-prosvjetitelja…

S ovako promijenjenim životnim okolnostima počinju franjevački pisci u XVIII stoljeću njegovati neke nove oblike, ne više samo one strogo vezane uz vjersko-poučnu svrhu, što će značajno diversificirati književnu praksu i utemeljivački djelovati na kasnija intelektualna, znanstvena i književna nastojanja u epohi modernizma i laicizirane književnosti i znanosti. Dvije su pojave u tom pogledu najvažnije i najreprezentativnije: historiografski spisi i ljetopisi, a najmarkantniji autori: Filip Lastrić Oćevac (najplodniji polihistor u starijoj franjevačkoj književnosti), Jerolim Filipović, te ljetopisci od kojih su za XVIII stoljeće najpoznatiji Nikola Lašvanin, Bono Benić i Marijan Bogdanović. Motivacija za nastanak dokumentarno-historiografskoga i kroničarskog žanra karakteristična je za bosanski franjevački mentalitet i doživljaj povijesti. Primjerice, značajni historiografski rad Filipa Lastrića, koji predstavlja prvi navještaj kritičke historiografije u bosanskohercegovačkoj društvenoj znanosti uopće, potaknut je pokušajima degradiranja i ukidanja provincije Bosne Srebrene. Lastrić se tomu kao „redodržavnik“ snažno opire, putuje u Beč i Rim, a svoj angažman uobličuje i u uzorno komponiran i argumentiran spis Epitome vetustatum bosnensis provinciae, koji će pridonijeti da Bosni Srebrenoj budu vraćeni rang i stare privilegije. Za književnu historiju Lastrić je važan po živom stilu, preciznom izrazu i smislu za dinamično izlaganje i kompozicijsku cjelovitost teksta, a s njime je bosanska književnost, može se reći, prvi put izašla i na evropsku znanstvenu scenu. Sastavljajući svoju monumentalnu crkvenu povijest Illyricum Sacrum, talijanski isusovački znanstvenik Daniele Farlati doslovno je preuzeo i slogovno istaknuo dijelove o Bosni koje mu je napisao Lastrić. Za historiju znanosti i znanstvenoga nazivlja znatne su zasluge Jerolima Filipovića, svestrana i plodnog teološko-filozofskog pisca, koji je prvi u bosanskoj i hrvatskoj literaturi sustavno radio na stvaranju znanstvenoga nazivlja zasnovanoga na narodnom jeziku. „S Filipovićem se u hrvatskom ostvarilo ono što se kod Renéa Descartesa ostvarilo u francuskom – hrvatski je postao jezik filozofije. Time je, iako s jednim stoljećem zakašnjenja, doživio razvoj svojstven zapadnoj civilizaciji i dokazao da je sudionik zapadnoevropskog kulturnog kruga.“ (Ivan Pederin)

Bosanski franjevački ljetopisci, naslanjajući se na kroničarske radove starijih autora poput Stjepana Markovca Margitića, Andrije Šipračića, Bernardina Nagnanovića, a svi pod općim utjecajem matične franjevačke tradicije, koju su počeli veliki kroničari Reda Marko Lisabonski (Chronica Fratrum Minorum), Franjo Gonzaga (De origine seraphicae Religionis Franciscanae) i Luka Wadding (s osobito vrijednim djelom Annales Minorum), započinju u XVIII stoljeću sustavnije pisanje samostanskih ljetopisa.  Ti ljetopisi također imaju prvenstvenu svrhu da potvrde starinu, historijske zasluge i prava provincije Bosne Srebrene, ali obrađuju i mnogo širu suvremenu problematiku, tako da danas predstavljaju vrlo važnu historiografsku i dokumentarnu građu. Neki su pisani pretežno latinskim jezikom, s dijelovima na narodnom jeziku (Divković ga zove slovinskim i bosanskim, Margitić bosanskim ili iliričkim, Lastrić slavo-bosanskim), a Lašvaninova kronika je pretežno pisana narodnim jezikom i bosančicom. Jezik ljetopisa i u stilsko-izražajnom i u lingvističkom smislu mnogo je slobodniji i fleksibilniji od jezika nabožno-poučnih tekstova. Gibak je i bogat živim pučkim idiomima, koji ulaze i u latinski tekst kada autoru uzmanjka rješenje, a na leksičko-semantičkom planu reflektira svu kaleidoskopsku prirodu tadašnje franjevačke naobrazbe i lektire s jedne strane, i bosanskoga kulturalnoga ambijenta s druge. U njemu su prisutni elementi latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, gdjegdje madžarskoga, potom obilje turcizama kao već odomaćenih riječi. Poetički gledano, bosanske franjevačke kronike nastavljaju se na srednjovjekovnu tradiciju žanra, u kojoj se historija shvaća kao jednostavan kronološki linearitet, eshatološki usmjeren i smisleno upravljan Božijom mišlju. Ali u trenucima kada su naslonjene na stvarni život i događaje, eshatološki  stereotip redovito biva zasjenjen intenzitetom i konkretnošću kojom u tekst probija neposredna životna stvarnost svom silinom svoje slikovitosti i plastičnosti. Po svemu tomu franjevačke su kronike često primjer autentičnoga književnog kazivanja. Pisane su živo, u izravnom obraćanju čitaocu, s vrlo razvijenim osjećajem historijskoga kontinuiteta života i odgovornosti. Završavajući pripovijest o nekom od mnogobrojnih fratarskih okapanja oko potvrđivanja starih povlastica u Carigradu, ljetopisac Benić kaže: „Iznio sam ovdje ovu povijest nadugo i naširoko ni radi čega drugog nego da naši nasljednici imadnu jasniju  sliku o nama nego mi o svojim predšasnicima. Njom se oni mogu lakše voditi, ako bi i oni (Bože, zakloni!) doživjeli sličan slučaj. Ovome oni mogu lako dodati svoje nove vještine i svoje oštroumlje. Zdravo!“ Samostanski ljetopisi nisu bili namijenjeni za tiskanje i objavljivanje; tu vrstu pažnje na sebe su svratili tek s pojavom moderne povijesne znanosti krajem XIX stoljeća. No, oni su ipak imali intenzivnu recepciju – čitani su, prepisivani i nastavljani među franjevcima kroz generacije, i na taj način živo djelovali na oblikovanje povijesne svijesti i na stvaranje određenih književno-izražajnih modela. Danas, franjevački ljetopisi prepoznati su ne samo kao važna historiografska i dokumentarna građa, nego i kao specifičan oblik književnoga stvaranja.

Književnoga izražavanja u formi stiha bilo je i ranije, u divkovićevskoj epohi, a to su uvijek bile prerade nabožnih i liturgijskih motiva iz evropske i dalmatinsko-dubrovačke literature. Ta se praksa nastavlja kod mnogih pisaca u XVIII stoljeću. Vrijedan je pažnje izvanredno uspio prepjev srednjovjekovne tužaljke Stabat mater dolorosa Jacoponea iz Todija u živim ikavskim osmercima, što ga je Filip Lastrić načinio i dao tiskati u Rimu 1758. (Kratak način činiti put križa), dok je čekao na neku od brojnih i mučnih audijencija u borbi za očuvanje Bosne Srebrene. Prema tom Lastrićevu prepjevu u Bosni se pobožnost križnoga puta obavljala sve do u moderno doba. U veliki krug prevoditeljsko-prerađivačkoga pjesništva spada i duga tradicija sastavljanja pasionskih tekstova prema dubrovačko-dalmatinskim i talijanskim uzorima, koja u Bosni ide od Divkovića, a najcjelovitiju obradu, sa znatnim autorskim udjelom, dao je Petar Knežević u XVIII stoljeću (Muka Gospodina našega Isukrsta i plač Matere njegove). Kneževićev tekst u Bosni i Hercegovini do današnjih dana ostao je kod franjevaca u crkvenoj upotrebi, a puk ga osjeća kao vlastitu tradiciju. U vjersko-poučnim radovima veoma popularnoga Tome Babića pojavljuju se stihovi „na narodnu“. U Lašvaninovoj kronici zabilježena je Pisma o budimskoj kraljici u klasičnom epskom desetercu, a u dva navrata se u satiričnim osmercima komentiraju neuspjeli pokušaji pravoslavnoga vladike, „paćare“, da na turskom sudu „podloži Latine u svoj rit“.

O žanrovskoj diversifikaciji u spisateljstvu XVIII stoljeća svjedoče i prvi pokušaji originalnoga pjesničkog stvaranja. Od autora koji pišu izvorne stihove, dvojica su najpoznatijih: Vice Vicić i Lovro Šitović. Prvi piše nabožnu liriku, za koju sam komponira i glazbu (što je također važna novina), a drugi „u hrvatski jezik i pivanje“ sastavlja Pisnu od pakla – spjev koji, pisan vještim epskim desetercima, svoje čitatelje žestokim crtanjem muka paklenih odvraća od narodne epike kao grešne i na zao put navodeće.

Iako u korpusu starije tekstovne baštine bosanskih franjevaca zauzimaju rubno mjesto, sa suvremenoga filološko-literarnog i antropološkog gledišta vrlo su zanimljivi brojni primjeri tzv. likaruša – manjih ili većih zbirki liječničkih savjeta i recepata. Veće zanimanje za liječništvo u XVIII stoljeću prouzročili su, kako piše Julijan Jelenić, „učestale pojave raznih bolesti, procvat liječništva u susjednim krajevima Bosne, te veća naklonost Sv. Zbora za raširenje vjere prema onim misijonarima, koji su se bavili liječništvom“. Među franjevcima podjednaka se pažnja poklanjala narodnoj ljekarničkoj tradiciji i praksi, i znanstvenim medicinskim iskustvima, naravno, u skladu s mogućnostima. Likaruše su mahom popisi lijekova i uputa iz narodne tradicije, koju su franjevci i sami nadograđivali vlastitim pronalascima, i sve to marljivo popisivali. Mnoge od tih zbirki nepovratno su propale, a vrlo mali broj ih je publiciran i znanstveno obrađen.

Latinitet je od cjeline književnoga stvaranja bosanskih franjevaca neodvojiva a ipak umnogomu zasebna linija, koja nikada nije prekidana. Iz bosanskoga franjevačkog miljea potječe Juraj Dragišić (Georgius Benignus de Salviatis), jedno od velikih imena evropskoga humanizma i latiniteta, autor niza važnih teoloških i filozofskih rasprava, koje u današnje vrijeme sve više privlače pažnju tumača. Mnogi franjevački pisci, koje poznajemo po spisima na narodnom jeziku, bili su u isti mah vrsni latinisti (Ivan Ančić, Filip Lastrić i drugi).  Pisanje nabožno-poučnih knjiga na narodnom jeziku i pismu proizlazilo je iz same prirode franjevačke misije u Bosni i iz obrazovnoga stanja puka kojemu su se obraćali. Razloge, pak, za upotrebu latinskoga jezika  točno je opisao Rafo Bogišić: „Ako su se u nekim oblastima djelovanja služili i latinskim jezikom, onda je to bilo ili zbog toga što su kao i drugi u svijetu smatrali da se stanovite filozofsko-teološke teme mogu i smiju obrađivati samo univerzalnim latinskim jezikom, ili zbog toga što im je iznoseći problematiku svoje provincije bilo jasno da ih mjerodavni mogu razumjeti (u Rimu i drugdje) jedino ako im se budu obraćali na latinskom jeziku.“ Tek u XIX stoljeću pojavit će se latinistički autori, koji će listu ovih razloga proširiti i na pjesničke ambicije po uzoru na rimske klasike (Ambroz Matić, Andrija Barukčić, Josip Kovačević, Blaž Josić). No, istovremeno, bilo je to doba u kojemu će se latinština sve više povlačiti iz franjevačke spisateljske prakse, a franjevci početi sve značajnije participirati u sferi svjetovne kulture i književnosti.

Devetnaesto stoljeće, kao vrijeme ogromnih društvenih i duhovnih preokreta u Evropi, nije ni Bosnu ostavilo nedotaknutom. Snažni modernizacijski impulsi laičke kulture i političke emancipacije na neke mlade franjevce školovane u austrijskim učilištima djeluju magnetnom intelektualnom snagom. U Srbiji, još uvijek vazalnoj i poluneovisnoj, traje proces političkoga oslobađanja započet  ustankom iz 1804, ali se istovremeno artikuliraju obrisi jezično-kulturnoga (Vuk Stefanović Karadžić) i političkog (Ilija Garašanin) nacionalnog integralizma. U Hrvatskoj u punom je jeku tzv. ilirski preporod, s Ljudevitom Gajem i grandioznom vizijom kulturne integracije slavenskoga juga. A nakon neuspjeha iliraca da i Srbe privuku viziji jedinstvene “ilirske” kulture, te nakon sloma evropskoga revolucionarnog vala 1848, i poslije povratka bečkog apsolutizma i žestoke germanizacije, pojavljuje se Ante Starčević s hrvatskom nacionalnom idejom kao snažnom alternativom ilirizmu. Neovisno o unutarnjim protuslovnostima između svih tih tendencija, one su tada zračile privlačnošću novoga liberalnog poretka građanske jednakosti koji su najavljivale, i neodoljivom snagom nacionalno-osobodilačkih ideja i programa pod kojima su nastupale.

Osmansko Carstvo, pod dvostrukim teretom unutarnje krize i pritiska evropskih sila, proživljuje veliku dramu modernizacije i reformi, bez kojih više opstati ne može, a koje po definiciji poništavaju njegov imperijalni i teokratski raison d’être. Zbog reformi Carstvo ulazi u sukob s ogorčenim zastupnicima statusa quo – lokalnim nosiocima feudalnih privilegija, u Bosni naročito izraženih. Od ukidanja janjičarskog  vojničkoga reda 1826. i od Hatišerifa iz Gülhane 1839, do Hatihumajuna 1856. i Pariškoga mirovnog ugovora iste godine, od pobune bosanskih feudalaca  pod Husein-kapetanom Gradaščevićem 1831, do krvave pacifikacije Bosne pod okrutnom rukom Omer-paše Latasa 1850/51 – Bosna, sa svojim konzerviranim i statičnim feudalnim društvom, bit će poprište žestokih i tragičnih protivljenja reformama. Sve dublja provalija između bogatih i siromašnih, koja se velikim dijelom podudarala s vjerskom i istovremenom političkom podjelom islam – kršćanstvo, te socijalna bešćutnost gospodujućih muslimanskih slojeva, kao  i duboka vjerska podijeljenost među stanovništvom, ostat će trajnim obilježjem ovoga umornog društva na okrajcima svjetova, stvarajući eksplozivne naslage socijalnoga nezadovoljstva. Splet svih tih povijesnih okolnosti djelovao je tako da u XIX stoljeću, u epohi moderniteta, profilacija bosanskohercegovačkoga društva i kulture nije pošla u pravcu stvaranja homogenoga političkog identiteta bosanskohercegovačkoga stanovništva, kakvoga su zamišljali bosanski franjevci-ilirci poput Ivana Frane Jukića, nego u pravcu prerastanja triju predmodernih konfesionalnih zajednica u sekularizirane nacionalno-političke identitete.

I franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu potresaju krize. Najveća je svakako ona što se u prvoj polovici stoljeća javila u vezi s biskupstvom fra Rafe Barišića („Barišićeva afera“), koja je prouzročila dramatične rascjepe među franjevcima, a jedna od njezinih posljedica bila je i odvajanje Hercegovačke franjevačke provincije od Bosne Srebrene.

U franjevačkoj spisateljskoj praksi XIX stoljeća zbivaju se epohalne promjene. No, važno je napomenuti da te promjene ne znače napuštanje starih tradicija. U žanrovskom pogledu ostaje, naime, i dalje neprekinut tok stvaranja religiozno-didaktičke literature, a u idejnom – privrženost narodu i njegovanje domovinske odanosti. To je zanimljiv idejno-emocionalni amalgam koji je sliven od dviju snažnih, trajno živih povijesnih slika: bosanske franjevačke provincije, „redodržave“, i bosanske državnosti u obliku uspomene na medijevalno Bosansko Kraljevstvo. A promjene se odnose na činjenicu da se u XIX stoljeću jedan tok franjevačke književnosti i kulturne akcije, koji reprezentiraju markantni pisci i snažne ličnosti (Ivan Frano Jukić, Grgo Martić, Marijan Šunjić, Martin Nedić, Petar Bakula, Jako Baltić, Lovro Karaula, Grgo Lozić, Anto Knežević, Josip Dobroslav Božić i drugi) odvaja, napušta religiozni nabožno–didaktički koncept i u potpunosti prihvaća moderni koncept književnosti kao svjetovne individualno-autorske prakse, te se okreće u pravcu kulturno–političkoga preporoda (kao kod Jukića), književno–umjetničkih ambicija (kao kod Martića) ili političke borbe (kao kod Kneževića). Od mnogobrojnih faktora koji uzrokuju te promjene, treba spomenuti dva najvažnija. Prvo, bosanski franjevci, to jest, oni najnapredniji i najaktivniji među njima, čvrsto se vezuju za snažne kulturne i političke nacionalnooslobodilačke i preporodne pokrete u južnoslavenskim zemljama, prije svega za ilirski pokret. Drugo, među tim franjevcima snažno se osjeća novi duh koji je Evropu temeljito prožeo poslije francuske građanske revolucije — duh posvjetovljenja znanosti, kulture i književnosti. Oni, doduše, ne dovode u pitanje svoj svećenički poziv i misijsko djelovanje, ali u kulturno–političkoj akciji mnogi djeluju već sasvim svjetovno. Taj duh svjetovnosti plastično je izrazio Ivan fra Frano Jukić u polemičkom tekstu Samo za sada 1842. godine, izjašnjavajući se za emancipaciju literature od religije. On, naime, osporava stajališta onih koji „miješaju s literaturom religiju, koja u to ne bi morala upliva imati“.

Novi osjećaj svijeta na kojemu počiva ovaj tok franjevačke književnosti XIX stoljeća, i po kojemu on, makar rubno i još uvijek hibridno, već sav pripada modernitetu, analitički bi se mogao rastaviti na tri elementa. On je romantičarski – po silini, afektivnosti i individualiziranosti izraza, po žestokom zanosu spram narodne tradicije (jezik, pjesma, historija, običaji) i uopće idealizaciji naroda, napokon, po sklonosti pjesničkom artikuliranju tema. On je i prosvjetiteljski, jer počiva na bezrezervnoj vjeri u mogućnost boljega svijeta putem obrazovanja, znanosti, kulture. Također, on je osloboditeljski, jer njeguje ideju socijalne i političke, građanske emancipacije, te zahtijeva aktivizam i angažman. Naravno, ti se elementi ne mogu razdvojiti, oni su u različitim stupnjevima i u različitim kombinacijama prisutni u pisanju i u angažmanu svih ovih autora, inače tako različitih između sebe i po stvaralačkim temperamentima, i po političkim sklonostima, i po stupnju obdarenosti i ostvarenosti.

Književna produkcija zadobiva razvijenu konfiguraciju, a neki važni oblici javljaju se prvi put. Nedić, „prvi Ilir iz Bosne“, sastavlja dugačke stihovane poslanice. Martić se sav posvećuje književnom radu, s jasnim umjetničkim pretenzijama. Uz ostalo, piše goleme deseteračke epove, po kojima je u svoje vrijeme od kritike (doduše, nekritične) obasipan homerskim komplimentima. No, bez obzira na konačan umjetnički sud o Martićevu djelu, on će u bosanskohercegovačkoj kulturnoj i književnoj historiji ostati kao zanimljiva i izuzetno plodna ličnost, koja je u vidnoj mjeri utjecala na kulturno–političku i književnu klimu svoga vremena. Martićevo posvećivanje književnosti kao glavnom životnom pozivu prvi je primjer te vrste ne samo u okvirima franjevačke tradicije nego u Bosni i Hercegovini uopće. Po takvom svom opredjeljenju Martić je već sasvim u modernom vremenu i svijetu, u kojem se književnost shvaća kao profesija i poziv, a ne više utilitarno, kao sredstvo za ostvarivanje nekih drugih, izvanknjiževnih ciljeva — političkih, nacionalnih, religijskih ili kojih drugih. Od Divkovića na početku XVII do Martića na kraju  XIX stoljeća, tako se sklopio tristogodišnji luk jedne zanimljive i bogate književne tradicije, koja je u sebi prošla sve faze duge evolucije od književnosti–pismenosti u službi vjere, do književnosti kao autorskoga umjetničkog čina.

Jukić piše putopise, izvanredno značajne s mnogih gledišta – etnografsko-kulturološkog, zemljopisnog, a danas nadasve s pripovjedačko-književnoga; Zdenko Lešić je pokazao kako je Jukić u određenom smislu prvi bosanskohercegovački pripovjedač u modernom značenju. Jukić se, također, prvi bavi književnohistorijskom sistematizacijom i valorizacijom „knjižestva bosanskoga“, a poslije Lastrića prvi nastavlja i s ozbiljnim historiografskim i geografskim radovima o Bosni i Hercegovini. Martić i Jukić sistematski skupljaju narodne pjesme i zajedno ih objavljuju. Tako je, može se reći, zatvoren krug – od protureformatorske ideje o potrebi iskorjenjivanja narodne pjesme u prethodnim vremenima, do apoteoze narodnoga genija u romantizmu XIX stoljeća. Jukić, pak, prvi poklanja pažnju proznim žanrovima iz usmene književnosti, objavljujući narodne pripovijetke, poslovice, zagonetke. Također, Jukić pokreće i prvi književni časopis u historiji Bosne i Hercegovine – Bosanski prijatelj, te osniva ili anticipira mnoge kulturne ustanove koje po duhu pripadaju epohi moderniteta i građanske, laicističke kulture (svjetovno interkonfesionalno školstvo, narodne čitaonice, tiskara, kulturno-znanstveno društvo, nacionalni muzej itd.). Upućujući, pak, sultanu promemoriju za socijalnu, političku i građansku ravnopravnost (Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini), Jukić 1850. godine formulira embrio prvoga građanskog ustava u historiji Bosne i Hercegovine. U cjelini, Jukićev građansko-prosvjetiteljski i politički angažman već potpuno izlazi iz okvira koje je propisivao osmanski konfesionalizam (milet-sistem), i označava izlazak na otvorenu javnu scenu modernoga građanskog društva. Po Jukićevom kulturnom i književnom „programu“ nastavlja Anto Knežević, njegov učenik i sljedbenik, koji u svojim spisima polemički bespoštedno udara po feudalnom izrabljivanju i propagira oslobodilačke ideje, te razvija misao o jedinstvenom bosanskom narodu s tri vjere i o državno–pravnoj samostalnosti Bosne i Hercegovine na temelju vjersko–nacionalne tolerancije i građanske jednakosti.

U novi način bavljenja književnošću spada i to da svi ovi autori manje ili više redovito sudjeluju u književnom životu objavljujući svoje stihove, članke, studije, polemike, sakupljenu građu u mnogim časopisima u Zagrebu, Zadru, Beogradu, Novome Sadu itd.

Jedan od literarnih oblika s kojima se u XIX stoljeću nastavljaju neke od uvriježenih tradicija jest pisanje ljetopisa. Ivan Mirčeta i Mato Krističević pisali su (na latinskom) kroniku provincije, a najveće i najvrednije ljetopisno djelo je monumentalna kronika Jake Baltića Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882, pisana živim narodnim  jezikom. Istovremeno kronika unutarnjih zbivanja u franjevačkoj zajednici i panoramski prikaz bosanskohercegovačke stvarnosti skoro kroz cijelo stoljeće, k tomu pisan kroz optiku angažiranoga promatrača i sudionika u događajima, Baltićev rukopis ogledni je primjer postupne metamorfoze tradicijsko-zajedničarskoga u moderno-individualni, svjetovno-kritički pristup životu i svijetu, pri čemu te dvije komponente ne potiru jedna drugu nego obje ostaju žive i prepoznatljive.

Devetnaesto stoljeće obiluje i mnogim rubnim oblicima tekstovne baštine, koji još nisu sustavno istraženi, ali se vidi da posjeduju jak književno-izražajni potencijal. Tu svakako spadaju biografije koje su sami franjevci pisali o svojim suvremenicima ili predšasnicima (Lovro Karaula o Augustinu Miletiću itd.), a po onomu što je do sad istraženo i objavljeno, izvanredno je zanimljiva franjevačka prepiska iz ovoga vremena. Možda ništa tako živo i plastično ne odražava svu jedinstvenost povijesne pojave i fizionomije bosanskih franjevaca, kao pisma koja su oni međusobno razmjenjivali, ili ih pisali na razne strane svijeta, znamenitim suvremenicima poput Josipa Jurja Strossmayera, koji je vrlo važan i čest sudionik u ovoj korespondenciji. Teško je reći u kojemu su aspektu ta pisma zanimljivija i dokumentarno važnija: povijesnomu i povijesno-političkomu, socijalno-kulturološkomu, ili jezičnomu, a nimalo manju važnost nemaju i u čisto književnom smislu, pa ih se može tretirati i kao specifičan književni pod-žanr. Osobito je ta dimenzija izražena u vrsnih književnih autora kakvi su bili Ivan Frano Jukić, Grgo Martić, Marijan Šunjić, Anto Knežević, Lovro Karaula i drugi.

S odstupom osmanlijske i s dolaskom austrougarske uprave (1878), u Bosni i Hercegovini nastaju korjenite društvene promjene: nestanak teokratskoga uređenja s dominacijom jedne religije, politička i ekonomska kolonijalizacija, počeci moderne industrijalizacije, kulturno-civilizacijska europeizacija. Uvođenjem redovite katoličke crkvene hijerarhije (1881) temeljito se mijenja i položaj i uloga franjevaca i provincije Bosne Srebrene. Nove crkvene vlasti, u suglasnosti s bečkom administracijom, nastoje franjevce lišiti upravljanja župama i „vratiti u samostane“. Za franjevce, stoljećima stopljene sa svojim župama i sa svojim narodom, potpuno ostvarenje te zamisli značilo bi prekid vjekovne tradicije i načina života, kao i udarac na specifičnu materijalno-ekonomsku simbiozu u kojoj su s tim narodom živjeli. Zato se u pitanjima očuvanja povijesnog identiteta i tradicionalnih povlastica između franjevaca i hijerarhijske crkvene strukture uspostavlja odnos napetosti i neslaganja, koji će u različitim pojavnim oblicima i s različitim intenzitetom ostati trajnim. U godinama što su prethodile osnivanju Bosanskoga sabora (1910) ta dinamika prouzročila je političku polarizaciju između franjevaca i nadbiskupa Josipa Stadlera, a kod franjevaca izražavala se (sve do naših dana) i kao sklonost k pluralističkom zastupanju različitih političkih orijentacija.

Sada, nakon velike smjene carstava u Bosni, među samim franjevcima kao da se javlja osjećaj kako je nepovratno zaključena jedna velika epoha u povijesti bosanskoga franjevaštva, koja traži svoju dostojnu rekapitulaciju. Istovremeno, s novom upravom Bosna i Hercegovina se otvara evropskim znanostima i mogućnostima obrazovanja, te stasaju prve generacije moderno osposobljenih znanstvenika i istraživača. Sve to na franjevačkoj strani rezultira povećanim zanimanjem za sustavno istraživanje vlastite povijesti, pa nastaju mnogi monotematski radovi o pojedinim aspektima i likovima iz te povijesti, ili o pojedinim samostanima. A nastaju i dvije velike historiografske sinteze, prve u svojoj vrsti: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka Mije Vjenceslava Batinića (1881) i Kultura i bosanski franjevci I, II Julijana Jelenića (1912, 1915). To zanimanje za bosanskofranjevačke i uopće bosanskohercegovačke teme ostat će trajna crta kod franjevačkih autora kroz cijelo XX stoljeće do danas, i dati niz relevantnih pisaca (Jeronim Vladić, Josip Markušić,  Leonard Čuturić, Rastislav Drljić, Berislav Gavranović, Miroslav Džaja, Dominik Mandić, Ignacije Gavran, Andrija Zirdum, Anto Kovačić, Velimir Blažević, Miro Vrgoč, Marko Karamatić, Anđelko Barun i drugi).

U skladu s modernističkim shvaćanjem književnosti kao individualnoga umjetničkog čina, i među franjevcima će se u XX stoljeću pojaviti nekoliko pjesnika, poput Branka Škarice, Augustina Čičića, Vojislava Mioča (koji je i autor filozofskih eseja), ili u naše doba Ladislava Fišića (koji je autor i nekoliko veoma dobrih monografija o pojedinim župama). Zanimljiv književni opus (mahom historijskih romana, pripovijesti i crtica) ostvario je Eugen Matić, pod književnim heteronimom Narcis Jenko. O izvornom književnom daru i o izvanrednim stvaralačkim mogućnostima koje je imao Ljubo Hrgić (heteronim Hrvoje Bor), svjedoče neke njegove pripovijesti i pjesme, ali osobito snažno posthumno objavljeni dnevnik Životni krug.

Suvremeno filozofsko-teološko i teološko-esejističko spisateljstvo bosanskih franjevaca karakterizira intelektualna bliskost s najotvorenijim i najzapitanijim filozofskim i teološkim tokovima u svijetu, a publicističko-novinarski angažman franjevačkih autora odlikuje se živom, doktrinarno neukočenom zainteresiranošću za bitna pitanja svoga svijeta i trenutka. Kod svakoga na njegov individualni način, te crte možemo naći u autora koji pripadaju nekolikim generacijama, poput Bonifaca Badrova, Augustina Augustinovića, Vitomira Slugića, Vjeke Bože Jarka, Ljube Lucića, Luke Markešića, Petra Anđelovića, Stjepana Pavića, Marka Oršolića, Ivana Bubala, Stjepana Duvnjaka, Mile Babića, Ive Markovića, Mirka Jozića, Ante Popovića, Bože Lujića, Ante Batinića, Marijana Karaule, Ivana Šarčevića i drugih. U franjevačkom krugu formiran je i renomirani suvremeni povjesničar, akademik Srećko M. Džaja, kao i povjesničar i esejist Jozo Džambo.

Za novo doba, koje počinje s dolaskom Austro-Ugarske, karakterističan je nastanak razmjerno velikoga broja periodičnih publikacija, s temama pretežno franjevačko-vjerskoga karaktera, ali uvijek uz manju ili veću otvorenost prema širem kulturnom i društvenom kontekstu. Temeljni časopis cijeloga ovog razdoblja (1878-1918) izlazio je pod različitim imenima, a najdulje kao Franjevački glasnik i Serafinski perivoj. Od 1906. franjevci su počeli izdavati u narodu veoma popularni Glasnik sv. Ante. Na osnovi te novovjeke tradicije, razvila se u naše doba u bosanskih franjevaca respektabilna nakladnička i publicistička djelatnost, s nizom dobro profiliranih časopisa (nekadašnji pučki kalendar Dobri pastir, koji je uz beogradsku Blagovestdugo bio jedina katolička publikacija poslije Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, potom nasljednik ovoga časopisa Nova et vetera, te JukićBosna franciscanaBilten Franjevačke teologijeKalendar sv. Ante i drugi). Među novinskim naslovima izdvaja se odlična obiteljska revija Svjetlo riječi, koju izdaje istoimena franjevačka kuća, s razvijenom i raznovrsnom izdavačkom djelatnošću.

LIT.: Baltić, Jako, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882, Sarajevo-Zagreb 2003; Barun, Anđelko, Svjedoci i učitelji – povijest franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo-Zagreb 2003; Batinić, Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, Zagreb 1881; Begić, Midhat, Matija Divković – djelo i vrijeme (na primjeru Čudesa); u: Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Institut za jezik i književnost, Sarajevo 1982; Benić, Bono, Ljetopis sutješkoga samostana, priredio Ignacije gavran, Sarajevo-Zagreb 2003; Bogdanović, Marijan, Ljetopis kreševskoga samostana, priredio Ignacije Gavran, Sarajevo-Zagreb 2003; Bogišić, Rafo, Suvremenost i tradicija u književnom postupku bosanskih franjevaca; u: Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu, knjiga II, Sarajevo, 1973; Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, Starija književnost, Sarajevo 1974; Džaja, Srećko M., Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918), Mostar-Zagreb 2002; Džaja, Srećko M., Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb 1971; Džaja, Srećko M., Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar 1999; Georgijević, Krešimir, Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb 1969; Zbornik radova sa skupa „Fra Grgo Martić i bosanskohercegovačka kulturna i književna baština“, Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti, knjiga II, Sarajevo, 1973; Jelenić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci I, II, Sarajevo 1912, 1915; Jukić, Ivan Franjo, Sabrana djela, priredio Boris Ćorić, Sarajevo 1973; Karamatić, Marko, Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914, Sarajevo 1992; Knezović, Pavle, Poezija na latinskom u 19. stoljeću kod franjevaca Bosne Srebrene; u: Zbornik radova sa simpozija u povodu 100 obljetnice smrti fra Antuna Kneževića, Sarajevo 1991; Kovačić, Anto Slavko, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene – prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture, Sarajevo 1991; Lastrić, Filip, Pregled starina Bosanske provincije, priredio Andrija Zirdum, Sarajevo-Zagreb 2003; Lašvanin, Nikola, Ljetopis, priredio Ignacije Gavran, Sarajevo 2003; Lešić, Zdenko, Pripovjedačka Bosna – konstituisanje žanra, Sarajevo 1991; Lovrenović, Ivan, Književnost bosanskih franjevaca, hrestomatija, Sarajevo 1982; Mandić, Dominik, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Toronto-Zürich-Roma-Chicago 1982; Pederin, Ivan, Pojava neumjetničke proze u franjevačkoj književnosti Bosne i Dalmacije; u: Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslovenskih književnosti, knjiga II, Sarajevo, 1973; Rizvić, Muhsin, Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1985; Vodnik, Branko, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb 1913; Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Institut za jezik i književnost, Sarajevo 1982; Zbornik radova sa simpozija u povodu 100 obljetnice smrti fra Antuna Kneževića, Sarajevo 1991; Zbornik radova znanstvenog skupa „Fra Grgo Martić i njegovo doba“, Zagreb 1996; Zirdum, Andrija, Filip Lastrić Oćevac, Zagreb 1982; Zirdum, Andrija, Franjevački ljetopisi u Bosni i Hercegovini; u: Croatica Christiana, Zagreb 1985; Zirdum, Andrija, Pisma bosanskih franjevaca 1850.-1870., Plehan, 1997.

Ivan Lovrenović

Izvor: ivanlovrenovic.com

Foto: Google


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Ivan Lovrenović: Jedan san i jedno sjećanje

Džip Ive Andrića

Književna turneja, nekakav mali rasklimani autobus, ima nas desetak-petnaest, Jergović, Andrić. Na Andriću iznošene sive hlače i košulja bez boje, pogužvana. Nosi one naočale jakih okvira, poznate s fotografija. Ide se u Bijelo Polje. Zastalo se negdje u drumskoj birtiji, naručuje se jelo, piće. Svi se malo snebivaju pred Andrićem, a on jest zakopčan i nepristupačan. Odjedanput se  promijeni, smije se, počinje izvoditi plesno-cirkuske figure, čini to lagano i znalački, poput Freda Astairea, uz to kao da nešto i pripijeva. Zatim se žovijalno raspituje kod domaćina o rakiji – kakvu ima, je li dobra, je li prava, pa naručuje za sve, ultimativno.

Druga slika: autobus je već otišao, zbog nečega sam zakasnio, zovem Jergovića na mobitel, on mrzak, neće da surađuje, zamjeri mi što sam, neodgovoran, zakasnio, kao – pravo mi i budi. Tragam za taksijem po nekoj crnogorsko-orijentalnoj vukojebini da stignem autobus, nigdje taksija, nikako da izbasam iz tijesnih sokačića i čikmi.

Novi rez: na makadamskoj cesti, napola u jarku, sivomaslinasti džip willys. Oko njega dvojica-trojica oficira JNA, zagledaju, procjenjuju štetu, nije velika, samo ga treba izvući. Jedan od njih, očito najviši po činu, službenim tonom: „Ovo je džip Ive Andrića, lični.“

Prva politička odluka, prvi politički grijeh

Nije mu više od sedam-osam, u drugom je ili u trećem razredu osnovne. Blizu je kraj školske godine, zreli svibanj, jarki bljesak bojā, svjetla – vas je svijet u njemu.

Škola se sprema za doček Titove štafete. Razredi sa svojim učiteljima i učiteljicama dobili su svaki svoj raspored na cesti ponad grada pod planinom – sve tamo od Previla, kuda će štafeta naići iz Jajca, pa do vrela Kasimovca, otkuda će otići dalje, put Ključa. Njegova je nova učiteljica Momirka Miletić, krupna i glasna, nekako nemila i sirova nakon Terezije Buble, Dalmatinke, koja je bila sva topla i nježno đavolasta, svi su žalili za njom kada se s mužem vratila u Dalmaciju.

Dobili su stroga i jasna naređenja: tada i tada doći pred školu, tako i tako biti odjeven i obuven, pionirske kape i marame obavezno, ponijeti nešto za pregristi… Prvi će put obuti nove bijele teniske s gumenom kapicom na vrhovima – o, dugo se sanjalo o njima. Sve je to majka spremila i ispratila ga s avlijskih vrata, ali kako. Nema u njezinu izrazu radosti ni ponosa, sve obratno: stegnuta, brižna, sa sjenom u očima, osjeća on i vidi u tim očima da bi ga najrađe sklonila, sakrila, da ne ide, a ne smije, ne smije nipošto, mora ići, važno je da ide. Upozorava: radi sve ko i drugi, nemoj strȁnjati…

U školskom dvorištu grupirali su se razredi, a djeca u njima dvoje i dvoje, i kolona je krenula. Dok se uspinju sokakom pored starih dućana na desnoj strani Kolobare red se malo poljulja i razbije. On hitro zamakne iza zida, u hlad i memlu, među nekakvo smeće, u užasnoj panici: je li ga tko vidio. Zatvori oči čvrsto-čvrsto, do bola. Čeka, čeka.

Kad žagor dječijih glasova i učiteljičine komande sasvim utihnu, izvuče se iz skrovišta, teniske su mu uprljane, vidi to i žao mu je, duša ga boli, ali sad mu je glavna briga – gdje se skloniti dok ne dođe vrijeme za povratak kući.

Okolnim uličicama, sve kroz muslimansku Riku, pokraj velikoga mezarja na početku Uspolja, pa uz groblje na Ćeliji, dohvati se djedove njive pod Grabežom, a u njoj onoga najdubljega kuta gdje pada veliki hlad krošnje oraha iz susjedove njive. Tu napokon smiri tijelo i povrati dah.

A onda – brige, strahovi. Što će lagati majci? Što će biti u školi, jer je učiteljica morala vidjeti da ga nema na dočeku? Što će uraditi njemu, što će majka misliti o njemu i njegovom postupku kada se sve razotkrije, a kako će se njegov grijeh vratiti majci?

I pitanje: kako ništa od svega toga nije imao u glavi kad je, ni ne znajući dobro što radi, ali najedanput tvrd u odluci, iskočio iz reda i sakrio se u onu smradnu rupu? A što je ono što mu jest bilo u glavi, pa ga natjeralo na skok?

Ni u tom trenutku, a ni sada, kada je prošao cijeli život, nema jasan odgovor. Ali zato je u potpunoj svježini živ, danas kao i onda, osjećaj koji je cijelim njime vladao, i koji je umjesto njega odlučio. Danas zna: bio je to osjećaj nepripadanja i poraženosti, bolan, plačan i gord u isto vrijeme, i tako moćan da je mogao nadvladati strah, do nebesa ogroman.

Što znači ova jarka svježina sjećanja preko cijela života, koja ga zapanjuje?

Ivan Lovrenović

Izvor teksta i fotografije: ivanlovrenovic.com


Pratite nas na Facebooku Twitteru

Andrić u Mostaru

Kako zloupotrijebiti književno djelo velikog pisca zarad najprizemnijih ideoloških ciljeva? Ili: kako iskoristiti pisca za najvulgarnija dnevno-politička prepucavanja? Ili opet: kako pisca prokazati kao moralnu hulju koja perfidno piše protiv našeg naroda? Ili još: kako od pisca stvoriti nacionalnu ikonu, bez obzira na činjenicu što je u nacionalnom smislu bio nešto sasvim drugo?

Iskustvo i praksa kazuju da je sve od pobrojanog apsolutno moguće ostvariti. Praksa je to koja se jako dobro primila u regiji koju volimo zvati Zapadnim Balkanom. Ako želite izučavati i usavršiti kako od pisca napraviti monstruma ili nacionalnog idola, kako mu pridodati atribute koji nemaju nikakve veze s onim što je pisao i radio – dakle, bezočno ga falsificirati – Zapadni Balkan je sigurna adresa za valjanu edukaciju. Ipak, jednu važnu seansu već ste propustili. Prije tri dana u Mostaru je održana promocija knjige ‘’Andrićevstvo: protiv etike sjećanja’’, autora Rusmira Mahmutćehajića.

Na rečenoj promociji mogli ste puno toga zanimljivog saznati o Ivi Andriću. Recimo, da je bio rasist, islamofob, ideolog genocida, bosnomrzac, suradnik Ravnogorskog pokreta… Na momente je bilo toliko zanimljivih iskaza da je neke šteta doslovno ne citirati, poput ovog: ‘’Argumenti da je Andrić bio pametan pa kao takav nije mogao biti nacionalist ne stoje, jer kao da pametni nisu bili Adolf Hitler, Dobrica Ćosić, Vojislav Šešelj.’’ Zahvalnost za ovu lucidnu opasku dugujemo Nerinu Dizdaru, po nacionalističkim ispadima već solidno afirmiranom SDP-ovskom građaninu multietničke provenijencije. ‘’Zapitajmo se, zašto Andrić uvijek, kada govori o različitim šeširima dekadencije, bira samo fes kao oličenje negativnosti’’, nepokolebljiv je Dizdar u zaštiti Bošnjaka od islamofobnog rasiste Andrića. Ništa manje pregnantno i intelektualno uzbudljivo nije bilo niti izlaganje Senadina Lavića, profesora sa sarajevskog FPN-a. Lavić je, s urođenom intelektualnom profinjenošću, podsjetio da je Andrićeva književnost perfidni antibosanski projekt, uperen prije svega na njenu muslimansku komponentu kao strano tijelo, a Andrić velikosrpski ideolog koji je tajno šurovao sa Dražom i Nedićem. Sve je to, smatra Lavić, jedan pomno razrađen scenarij koji on, Lavić, veoma kreativno naziva ‘’antibosanskom matricom’’.

Čovjek spontano osjeti radost i nemali ponos kad vidi da na bh univerzitetima rade i djeluju takvi rasni (vidi vraga!) predstavnici filozofske i književno-estetske misli poput Lavića i Dizdara. Ali daleko od toga da su oni bili jedine zvijezde mostarskog sijela. Da Feral Tribune kojim slučajem nije upokojen, sigurno bi u znamenitu rubriku Greatest shits ušli i dijelovi izlaganja drugih sudionika mostarske promocije, poput Mirsada Kunića ili Sanjina Kodrića. Uglavnom, bio je to otužno nizak nivo izlaganja na razini najprimitivnijih teorija zavjere. Jedino racionalno i ideološke ostrašćenosti lišeno izlaganje imao je na mostarskoj promociji germanist Vahidin Preljević, čije su riječi mediji pogrešno prenijeli i potpuno izvrnuli njihov smisao. Preljević se kritički osvrnuo na selektivna i stereotipna čitanja i izvrtanja Andrićevog djela, založivši se pritom i za drugačija čitanja, odnosno za tumačenja iz različitih perspektiva, ali ne sa apriornim uvjerenjima, i ne sa rigidnih ideoloških osnova. Stoga ostaje nejasno otkud Preljević na ovakvim opskurantskim nacionalističkim seansama.

Nacionalističko cipelarenje Andrića stara je priča, koja je već lagano tinjala za vrijeme jugoslovenskog socijalizma, a oblike prave ideološke hajke na pisca dobila sa studijom Muhsina Rizvića ‘’Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu’’, te zbornikom radova ‘’Andrić i Bošnjaci’’. Ukratko, u ovom tumačenju Andrićevom djelu se učitava ideologija koja je uperena protiv Bošnjaka kao baštinika orijentalno-islamske civilizacije, te ga se optužuje da je falsificirao povijest i Bošnjacima pokušao nametnuti historijsku krivicu. U Andrićevom djelu pronalaze se “dokazi” da je to u suštini velikosrpska ideologija u svojoj književno-literarnoj verziji. To se konkretizira tvrdnjama da je Andrić u svojim djelima Bošnjake prikazao kao nasilnike i psihopate, da je Bosnu prikazivao kao zemlju mržnje, kao “tamni vilajet” u kojem su represija, ugnjetavanje i netolerancija konstante. Mostarski promotori samo papagajski ponavljaju ono što su ranije pisali i govorili Šukrija Kurtović, Muhsin Rizvić, Esad Duraković, Muhamed Filipović i drugi Andrićevi denuncijatori.

Frapantna je sličnost između srpskog i bošnjačkog nacionalističkog čitanja Andrića. I jedno i drugo tumačenje polazi od premise da je Andrićeva fikcionalna književnost neka vrsta alternativne historiografije. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju: u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.

Metodološki postupak kojim se ‘’analiziraju’’ Andrićevi tekstovi vrlo je sličan ‘’metodologiji’’ Geerta Wildersa ili nekog drugog islamofobnog mu istomišljenika kojom ‘’analiziraju’’ Kuran. Ali nacionalistička paranoja neobuzdana je sila koja će u svakom tekstu koji nacilja kao metu pronaći željenu inkriminaciju. Ona će ako treba i u novinskim sportskim rubrikama naći dokaze da se ugrožavaju domovina i nacionalna stvar. Na takav metodološki postupak osvrnuo se i Ivan Lovrenović. U eseju ‘’Ivo Andrić, paradoks o sutnji’’ Lovrenović piše: ‘’Kada bi netko krenuo u pretraživanje Andrićevog opusa rizvićevskom metodom a u obrnutom smjeru – tražeći primjere koji pobijaju tezu o ‘negativnom prikazivanju muslimana’, našao bi materijala za cijelu kontratezu”. Drugim riječima, takvom metodom lako bi se dalo dokazati da je Andrić bio najveći bošnjački pisac, beznadno zaljubljen u muslimanski orijentalni svijet. Ali i takva metoda je sama po sebi besmislena, jer bi i u tom slučaju bio zanemaren ukupan kontekst i Andrićev književni svijet.

Sve to po ko zna koji put povlači (retoričko) pitanje: kakav se ideološki sumrak uvukao u obrazovne institucije i okupirao fakultetske katedre i akademske govornice? Naravno, čast sjajnim pojedincima koji svojim angažmanom svjedoče da ideološki mrak još uvijek nije progutao ono malo preostalog racionaliteta. O razmjerama akademskog šarlatanstva u više navrata pisao je Tarik Haverić. U svojoj knjizi ‘’Kritika bosanskog uma’’ Haverić primjećuje da pojedini bošnjacki tumači Andrićevog djela, poput Muhsina Rizvića, zamjeraju piscu sto je braću Moriće prikazao kao razbojnike i ubojice, ili da je tendeciozno prikazao posljednje dane osmanske uprave u Bosni. Zanimljivo je, primjećuje Haverić, da se Andriću zamjera ono što se, recimo, ne zamjera nekim drugim, bosansko-muslimanskim autorima poput Hamdije Kreševljakovića, Safvet-beg Bašagica ili Mula Mustafe Bašeskije. Ili Haverićevim riječima: ‘’Andrić (…) povijesne ličnosti kakve su braća Morići karakterizira kao razbojnike i ubice, slijedeći u tome Bašeskiju i Bašagića; a za oslikavanje posljednjih dana osmanske uprave služi se istim izvorima kao i Kreševljaković. Ipak nije zabilježeno da je Rizvić igdje išta zamjerio Bašeskiji, Bašagicu ili Kreševljakoviću, čime se posredno potvrđuje njegova pristrasnost i tendecioznost u ocjeni Andrićevog djela…’’

Jedino što provincijska nauka i publicistika mogu je da truju dio javnog prostora svojim nacionalističkim optužnicama protiv književnih nepoćudnika. One će to i raditi na svoj mediokritetski i neznalački način, konstruirajući nakaradne optužnice spram svojih najvažnijih pisaca. Nažalost, određeni broj ljudi će te besmislene konstrukcije usvojiti kao istinite i biti trajno uskraćeni za užitak čitanja velike literature.

I na kraju, vratimo se još jednom na početku spomenutom Zapadnom Balkanu. Društva su to koja olako odbacuju ili ideološki zloupotrebljavaju svoje najvažnije pisce. Nije mnogo važno da li pisca poput Andrića želite ocrniti (Sarajevo), proglasiti nacionalnom ikonom (Beograd) ili ga naprosto želite zaboraviti jer se ne uklapa u vašu panetničku viziju svijeta (Zagreb). Važno je da ga što bolje upotrijebite za nacionalnu stvar. Ivo Andrić najizrazitiji je primjer takve zloupotrebe. Ta vrsta ideološkog nasilja nije zaobišla ni druge pisce poput Meše Selimovića ili Branka Ćopića, uvijek je tu neki dežurni nacional-patriotski pravovjernik da kaže koju lošu o Miroslavu Krleži ili Danilu Kišu, ali Andrić je bio i ostao najpoznatiji primjer nacionalističkog iživljavanja prema piscu i njegovom djelu. Naravno da provincijska zluradost i svemirska glupost ne mogu naštetiti piščevom djelu. Najveću štetu trpe kultura i društvo koji su nemoćni da se izbore sa tim ideološkim virusom koji ih duhovno osiromašuje i progresivno zatupljuje.

Sredina u kojoj su Senadin Lavić i Nerin Dizdar relevantni tumači Andrića i njegovog djela, osuđena je na intelektualni šrot najgore vrste. Sredina u kojoj Esad Duraković predlaže pedagošku prevenciju protiv najvažnijeg pisca Bosne, osuđena je na rigidni nacionalizam u akademskim institucijama. Sredina u kojoj Rusmir Mahmutćehajić određuje kriterije tumačenja književnosti, osuđena je na religijski dogmatizam i primordijalizam u znanosti. I, konačno, sredina u kojoj svi pobrojani predstavljaju akademske i intelektualne autoritete, osuđena je da joj univerziteti i obrazovne institucije budu među najgorima u Europi i svijetu.

Neven Šimić

Članak je također objavljen na portalu Prometej.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru.