Revolucija će biti ekološka: društvene promjene u 21. stoljeću

Piše: Symbiosis Research Collective 

Klimatske promjene danas ne zahtijevaju ništa manje od globalne društvene i političke preobrazbe. Pojedinačne reforme, tehnokratske sheme, kao i državna “klimatska elastičnost” pokazale su se ne samo nedjelotvornima u zaustavljanju čimbenika klimatskih promjena, već i u potpunosti neadekvatnim za razumijevanje temeljnog uzroka čimbenika koji utječu na promjenu klime – kapitalističkog, globalnog poretka. Takav poredak sustavno uništava društvenu i ekološku tkaninu koja omogućava složeni život na Zemlji. Cinična mantra koja “krivi ljude za globalno zatopljenje” je ništa drugo doli varke – logika dominacije i ideologija “beskonačnog rasta” pravi su krivci. Srećom, ljudska bića mogu prevladati sadašnje stanje. U cijelom svijetu alternativne tehnologije, društveni pokreti i intelektualna razmišljanja osporavaju eksploatatorske prakse i institucije kapitalizma. Međutim, te alternative neće ostati ništa doli raspršenih, neispunjenih obećanja ako se ne ujedine unutar koherentnog institucionalnog okvira slobode i demokracije.

Jezik revolucije

Planeti je potrebno mnogo više od “pravedne, održive tranzicije”; potreban joj je novi, društveni poredak koji se bazira na našoj ljudskosti te dobrobiti prirode. A takvo što zahtijeva dubinske promjene kako našeg kulturnog senzibiliteta, tako i ozbiljan sukob s naizgled neprobojnim institucijama koje upravljaju globalnim društvom. Jednostavno rečeno: zahtijeva revoluciju.

Nije zato nikakvo iznenađenja kako su pojedinci diljem svijeta već započeli s “retorikom revolucije”. Revolucija je zagolicala globalnu maštu što je vidljivo u retorici socijaldemokrate Bernie Sandersa koji je tijekom predsjedničkih izbora 2016. godine obećavao progresivnu, političku revoluciju, zatim u retorici obrambenih snaga predvođenih ženama u sjevernoj Siriji koje se oslanjaju na pojam kulturnog pluralizma te se zalažu za slobodu od turske invazije, u retorici arapske socijalističke stranke Ba’ath i njezinog autoritarizam, kao i u retorici fašističkog islamizma. Ipak, izvan lijeve strane, revolucija je često pogrešno shvaćen i zbunjujuć koncept s obzirom na to kako mnogi na spomen “revolucije” prvo na što pomisle su nasilje, zbunjenost i kaos.

Ekološki proces

Ovi popularno dominirajući dojmovi, kako ih nazivaju američki marksistički teoretičari James i Grace Lee Boggs, zbunjuju trenutačno žestoke pobornike i zagovaratelje revolucije. Tu zbunjenost, naravno, stvaraju i potiču masovni mediji kojima upravljaju vladajuće elite. Činjenica jest da ako ljudi ne mogu niti zamisliti temeljne društvene promjene, kako će ih onda ikada ostvariti?

Biti čovjekom znači biti povezanim s procesima biološkog, psihološkog, društvenog, kulturnog i materijalnog razvoja. U skladu s time, revolucija se može smatrati neizbrisivim dijelom našeg razvoja kao vrste ili kako Boggs piše: “Muško/ženske revolucije esencijalan su dio njihove evolucije, a njihova evolucija esencijalan dio njihove revolucije. Ono što smo danas, rezultat je dugotrajnog procesa evolucije. I taj proces nastavit će se sve dok je žena i muškaraca na ovom planetu.” Rješavanje tako pitanja ekološke i političke krize nemoguće je razmatrati odvojeno jedno od drugoga. Ta okolnost nas poziva da zajedno razmišljamo i redefiniramo revoluciju kao ekološki proces. A da to učinimo,moramo za početak ispitati podrijetlo i povijesnu cjelinu koncepta “revolucije”.

Povijest revolucije

Iako često ne razmišljamo o povijesti koncepta “revolucije”, ona je ustvari vrlo mladi koncept. Prije 1805. godine “revolucija” je označavala kretanje objekata oko osi rotacije, kao primjerice rotacija planeta i ili okretanje kotača. Revolucije su, također, primarno bile interesna sfera filozofa i astronoma, a ne idealista. Međutim, tijekom Francuske revolucije konzervativna proturječnost popustila je pod pritiskom političkog preokreta. Godine 1975. kada je režim preuzeo kontrolu nad državom – sudionici/e i participanti/kinje događanja od 1989. do 1805. počeli su se identificirati kao revolucionari/ke. Neovisno o tome što su događaji koji su doveli do Francuske revolucije bili spontani i nepredvidivi, nakon što su se ostvarili, svjedoci revolucije su ih shvatili kao proces čiji cilj se mogao zamisliti, zatražiti i ostvariti.  Francuski/e revolucionirani/rke su se tako počeli smatrati hrabrim kovačima novog društvenog poretka, no uništavanje francuske monarhije također je predstavljalo nešto poput povratka Rousseauovoj prirodi, odnosno prirodnom poretku koje je prethodio razvoju aristokratskih hijerarhija. U borbi za temeljno slobodnijim i pravednijim društvom, čovječanstvo prati brojne korake prve revolucije.

Osjećaj stvarnosti

Naravno, Francuska revolucija bila je tek početak revolucionarnih aktivnosti tijekom kasnog 18. i početka 19. stoljeća. Pobune koje zahtijevaju “jednakost, bratstvo i slobodu” događale su se duž globalnih, kolonijalnih, trgovačkih putova. U francuskoj koloniji Saint-Dominique bivši robovi nadvladali su francuski režim onime što je u povijesti ostalo zabilježeno kao jedini uspješni ustanak robova: haitskom revolucijom.  Također, tu su još ustanci na Kubi i Trinidadu. Europa je u međuvremenu svjedočila ozbiljnijim pokušajima rušenja aristokracije u Belgiji, Danskoj, Švicarskoj i Poljskoj. U Južnoj Americi, kolonijalni su upravitelji i trgovci razorili dominaciju španjolske i portugalske vlasti, no uskoro su i samostalno doživjeli ustanak autohtonog stanovništva. Revolucionari diljem “novog” i “starog” svijeta pokazali su kako ljudska bića mogu promijeniti zajednički osjećaj stvarnosti i preobraziti institucije koje upravljaju njihovim svakodnevnim životom.

Moćne sile

Kraj 19. stoljeća  i početak 20. svjedočio je usponu elitnog “liberalizma” kao prevladavajućeg reda. Revolucija kao pojam ponovno se razvila i proširila. Socijalisti poput Karla Marxa i Mikhaila Bakunina priznali su kako se revolucija nije dogodila samo zamjenom političkih režima, već i proizvodnjom dobara te osiguravanjem osnovnih potreba revolucije. Socijalizam je odbacio buržoaziju, rad bez naknade te teritorijalnost nacionalne države u korist internacionalizma, kooperativnog rada te solidarnosti. Međunarodni socijalizam precizirao je značenje revolucije kao dio dugoročnog procesa društvenog razvoja. Ovdje se još jednom pojavljuju teme evolucije i revolucije. Socijalisti su autohtono, seljačko društvo nazvali “primitivnim komunistima” koji je na mnoge načine predvodili principe socijalističkog društva. Socijalistička revolucija  predstavljala bi korak naprijed za ljudski narod, kao i povratak na komunalnu osjetljivost te društvene veze.

Na žalost, mehanički način razmišljanja 19. stoljeća pridonio je poništavanju revolucije tijekom tog vremena. Fatalno, tzv. “znanstveni” socijalizam pretpostavljao je kako onaj koji otkrije “zakone revolucije” bi mogao predvidjeti, pa čak i kontrolirati revoluciju. Lenjina je ovaj deterministički pogleda doveo do katastrofalnog kraja: ruska revolucija srušila se u dogmatsku, tiransku državnu vlast. Iako je klasično, revolucionarna Ljevica napravila velike pomake protiv moćnih sila kapitalizma, u konačnici nije uspjela ostvariti svoj plemeniti cilj lišivši revolucionarnu filozofiju kreativnosti, relacionalnosti te otvorenost.

Revolucija ekologije

Na sreću, društveni pokreti 21. stoljeća donose novu paradigmu društvenih promjena. Paradigmu koja donosi neke od najboljih ekoloških svojstava na stol, svojstava koje mogu pomoći svakodnevnim ljudima da shvate važnost revolucionarne transformacije. Prvo, ekološka revolucija će mobilizirati holističke i mutualističke načine razmišljanja o društvu i prirodi. Priroda nije statična cjelina, već povijesno-organski fenomen koji se sve više razvija na kumulativan i međuzavisan način.  I kao takvom, prirodom se ne može dominirati. Nije slučajno da autohtono stanovništvo, seljaci i žene dijele mutualističke poglede na prirodu. Tijekom povijesti, ljudi su shvatili međuzavisan odnos ljudi i našeg prirodnog okruženja. Zapravo, ideja da bi “čovjek mogao ovladati prirodom” novije je povijesti. Takvo razmišljanje pojavio se s pojavom industrijalizma tijekom 19. stoljeća. Kao što kaže libertarijanska socijalistička knjiga Murray Bookchina – sama ideja ljudi da ovladaju prirodom zapravo proizlazi iz stvarne dominacije čovjeka nad čovjekom.

Pažnja na ljestvici

Iz tog razloga, ekološka revolucija znači prvenstveno oporavak međusobnih veza između ljudi – počevši od nas samih i potom proširivanjem na razinu globalne solidarnosti. Dok su se pokreti za očuvanje okoliša i po pitanju ekologije tijekom 20. stoljeća uglavnom usredotočivali na redefiniranje ljudi u odnosu na prirodu, klimatske promjene 21. stoljeća tjeraju nas na to da se usredotočimo na to kako se međusobno odnosimo jedni prema drugima.

Ljudi dolaze do svijesti kako sustavi društvene eksploatacije poput seksizma, kolonijalizacije te klasne podjele dijele istu osjetljivost, logiku i organizacijsku strukturu kao i sile koje uništavaju prirodu propovijedajući “racionalizaciju”. Dakle, hijerarhijski aranžmani poput odnosa s kupcima, radnicima, patrijarhatom, te odnosa između kupaca i prodavača moraju se zamijeniti odnosima koji su dobrovoljni, participativni te međusobno obogaćuju.  Pozornost ekologiji na ljestvici prioriteta neophodno je za taj proces. Danas “top-down” sustavi dominacije stvaraju društvene svjetove koji su ravni, ogromnistički i monolitni.

Povijesni izuzetci

Slobodno društvo, s druge strane, nastojat će stvoriti kulturne i gospodarske čvorove te mreže koje se inkrementalno razlikuju. Baš kao i prirodni ekosustavi, društvena raznolikost preduvjet je stabilnosti i ravnoteži. Ali važno je zapamtiti kako ljudi i institucije koji tvore i brane kapitalizam neće dobrovoljno predati ključeve budućnosti.

Ekološka revolucija ne zahtijeva samo svijet bez kapitalizma, već i svijet bez država. Zapravo, već tisućljećima države provode iscrpljivanje prirodnih ekosustava u službi aristokrata i elita. Ekološka degradacija antičkih vremena često za krivaca takvog poretka vidi poljoprivredu, odnosno promatra zlouporabu poljoprivrednih proizvoda kao uvjeta širenja država.

Iako se može činiti kako je odnos države i prirode neizbježan, to ne može biti dalje od istine. Oboje su krhki entiteti. Ne tako davno, čak i u Europi države su imale relativno malo kontrole nad svojim subjektima. Ono što je povijesno neupitno jest to da su države – i kapitalizam kao njihov potomak – duboko ukorijenjen u sve sfere svakodnevnog života. Na taj način, ekološka transformacija zahtjeva za početak redefiniranje politike na lokalnoj razini. Društveni pokreti diljem svijeta već su započeli s ovim zadatkom. Udruge poput Coalizione Civica u Bologni, Barcelona en Comu i La CUP u Kataloniji, Cooperation Jackson i Olympia Assembly u Sjedinjenim Američkim Državama, Demografska Federacija sjeverne Sirije, Reclaim the City  u Capetownu itd. danas učinkovito eksperimentiraju s mogućnostima izravnog demokratskog i participativnog odlučivanja koje najviše osnažuje marginalizirane slojeve društva.

Zaključak

U svakom se razdoblju definicija revolucije mijenja i širi. I te promjene su dio ljudskih bića produbljujući našu kolektivnu samosvijest kao vrste. Danas dolazimo do razumijevanja, ali uistinu razumijevanja, kako niti ljudi niti priroda ne uspijevaju u sustavima temeljenim na dominaciji i hijerarhiji. Klimatske promjene proizvod su kapitalističke eksploatacije i dominacije države nad narodom, te bolan dokaz dominantnih politika.

Revolucija prema izravno demokratskom društvu predstavlja i povratak komunalnim korijenima čovječanstva, kao i progresivni korak u znanosti, filozofiji i kulturi izvan naših sadašnjih konceptualnih horizonata. Baš kao što je revolucija prosvjetiteljstva povezana s razvojem sekularnih znanosti poput optike i astronomije, gradacijska i relacijska logika ekologije danas pruža konceptualnu osnovu prave demokratske transformacije. Revolucijom u 21. stoljeću unaprijedit ćemo ne samo prirodni razvoj u svom sadržaju, već i u obliku. Vrijeme je za promjene.

Literatura:

1. James and Grace Lee Boggs. 1974. Notes on Revolution and Evolution. Monthly Review Press.
2. Baker and Edelstein. 2015. Scripting Revolution: A Historical Approach to the Comparative Study of Revolutions. Stanford University Press. 


Prevela i prilagodila: Martina Raos, Libela.org

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: