Vidiadhar Surajprasad Naipaul (1932-2018): Literatura o “bijegu od Moderne” na rubovima ex-British Empire

Britanski književnik Vidiadhar Surajprasad Naipaul umro je samo par dana prije svog 86. rođendana. „Bio je velik u svemu što je ostvario a umro je okružen onima koje je volio, živući život pun prekrasne kreativnosti i inicijative“, kazala je njegova supruga Nadira Naipaul u obiteljskom priopćenju. Vidiadhar Surajprasad Naipaul je rođen 17. kolovoza 1932. u Port of Spainu, glavnom gradu i luci u državi Trinidad i Tobago u obitelji indijskih imigranata. Studirao je englesku književnost na Oxfordskom sveučilištu prije nego se nastanio u Engleskoj 1953. godine. Posvetio je veliki dio života putovanjima te je postao simbol čovjeka bez korijena u suvremenom društvu. Godine 1971. dobio je književnu nagradu Booker za djelo ‘U slobodnoj državi’. Godine 1989. britanska kraljica Elizabeta dodijelila mu je viteški naslov. Dodijelivši mu Nobelovu nagradu 2001., Švedska akademija nazvala ga je „kozmopolitskim piscem i književnim svjetskim čovjekom“. Pisao sam o njemu i njegovom dijelu ovim povodom, ponešto i prevodio, primjerice njegov esej o konvertitima…

I

Godine 2001. samo što nije među njemačkim nakladnicima izbio pravi rat u borbi oko „nakladničkih prava“ za romane i putopise novopečenog nobelovca Vidiadhar Surajprasad Naipaula. Krivac tomu je bila nakladnička kuća „Ullstein“, koja je samo  petnaest dana uoči tadašnje odluke u Stockholmu otkupila „autorska prava“ za 15 Naipaulovih knjiga od njegovih dotadašnjih nakladnika („Kiepenheuer&Witsch“ i „Hofmann und Campe“), koji su – kada su čuli vijest iz Stockholma – bili više no šokirani. Netko je nekomu, očigledno, bio nešto došapnuo. I to je bio tek početak priče o „pomami“ i malom ratu njemačkih nakladnika oko „kontroverznog nobelovca“ Vidiadhar Surajprasad Naipaula. „List Verlag“, koji kao i „Ullstein“ pripada nakladničkoj grupi „Econ Ullstein List“ poželio je publicirati kompletna Naipaulova djela u „džepnom izdanju“, pa se prvih šest knjiga pojavilo točno uoči ceremonije dodjeljivanja Nobelove nagrade u Stockholmu, početkom prosinca 2001. godine … Danas se, naravno, nitko toga svega više ne sjeća. Zaboravilo se i na pomamu i kontroverzije i na samog Naipaula, za kojega se interesiraju i dalje samo istinski zaljubljenici u njegova književna i putopisna djela, kao i po raznim osnovama zainteresirani za Afriku. A takvima bi se doista isplatilo čitati Naipaulove romane o Africi, jer se iz njih više može saznati o “crnom kontinentu”, nego iz mnoštva specijalnih publikacija posvećenih Africi, ili zastarjelih udžbenika o međunarodnim odnosima, koji površno i tek tu i tamo dotiču afričku sudbinu. Meni su, primjerice, nedavno slučajno dospijeli ponovno u ruke Naipaulov sjajni roman o zlehudom afričkom usudu „Na okuci velike rijeke“ („An der Biegung des grossen Flusses“, „Bertelsmann Verlag“) i Naipaulovo „Islamsko putovanje“. Kad bih imao moć, kao što nemam, uvrstio bih oba spomenuta i druga Naipualova djela kao obligatorno štivo na svim studijima međunarodnih odnosa i interkulturalnog razumijevanja …

Tko od više od 30 romana i reportaže književnika V.S. Naipaula poznaje samo „Islamsko putovanje“ – prokomentirao je 2001. ugledni tjednik za kulturu i društvena pitanja „Die Zeit“ – taj može razumjeti dodjeljivanje Nobelove nagrade ovom Britancu, rođenom 1932. godine na karipskom otoku Trinidad, i kao „proamerički komentar dana“. Ugledni hamburški tjednik konstatirao je, međutim, da se Naipaulova literatura ne smije poistovjećivati samo s knjigom „Islamsko putovanje“, koja je „polemika sa religioznim fundamentalizmom“, čemu moram dodati kao čovjek izn BiH: a ne omalovažavanje islama kao takvog, pri čemu ova ocjena vrijedi još i više za Naipaulovo „drugo islamsko putovanje“, tj. knjigu „S onu strane vjere“  („Beyond Belief“). I, doista, je tako, Naipaul je izuzetno  oštar kritičar i imperijalizma, jada i bijede u zemaljama u razvoju, pa je stekao „neprijatelja na svim stranama“. Tko pročita samo nekolicinu redova iz njegova drugog „islamskog putovanja“ pomislit će kako  se Naipaul igra veoma opasnom vatrom. Istina i drugi mogu pronaći puno toga što im se neće dopasti u Naipaulovim knjigama. Primjerice, u  knjizi „Sclaverout“, u kojoj se Naipaul bavi „robovskom putanjom“, ili u njegovoj ranijoj vrlo kritičnoj knjizi o Indiji „Zemlja tame“ („An Area of Darkness“), u kojoj se, bavi životopisom Mahatme Ghandija, koji je – u Naipaulovom opisu – bio duboko pod uticajem kršćanske etike i „najmanje Indus od svih indijskih vođa“.

Naipaulova literatura se, zapravo, vrti oko kompleksiteta „bijega od Moderne“ (“Die Zeit“) kada je riječ o zemljama „trećeg svijeta“ i raščlanjivanja kolopleta odnosa britanskih kolonizatora i naroda koje su oni, navodno, civilizirali, pa se ni britanskim čistuncima ne dopadaju njegova oštroumna i sarkastična opažanja, iako im vjerojatno laska Naipaulova opčinjenost „britanskom kulturom“. Za Naipaula se inače uobičajeno tvrdi da je „više viktorijanac nego što to sebi mogu dozvoliti rođeni Britanci“. Naipaulova literatura se, naime, prostorno i vremenski  kreće putanjom britanskih kolonizatora, a neke veoma vrijedne knjige („A Way in the World“, „In a Free State“, „Bend River“) su posvećene  i Mosambiqueu i Istočnoj Africi, gdje je Naipaul proveo dio života. Za Naipaula je Afrika ne samo „mjesto iz snova“ nego i „opasno mjesto“, koje  se „protivi razumijevanju, koje pokopava razum i tehnološke produkte“, kažu književni povjesničari. A John Marie Coetze, juznoafrički romansijer, u medjuvremenu i sam postao “Nobelovac”, misli da se Naipaulova literatura o Africi kreće u koordinatama knjige njegova uzora Josepha Conrada „Srce tame“ („Heart of Darkness“). U  knjizi „Polovica života“ („Half a Life“) Vidiadhar Surajprasad Naipaul se bavi ne samo „britanskom putanjom“, nego  i „osobnom putanjom“ sa periferije do centra nekadašnjeg britanskog imperija. U ovoj se knjizi agnostik Naipaul obračunava i s drugim vrstama vjerskog i političkog fundamentalizma, a ne samo islamskog…

Generalno promatrano, u zemljama Commonwealtha pretežito su se oduševljavali dodjelom Nobelove nagrade Naipaulu, posebice u Indiji, gdje su bili ponosni da je „Naipaul prvi Indus od vremena Rabindranatha Tagore koji je primio Nobelovu nagradu za literaturu“. No, ni u Indiji nije moglo proći bez kritičkih glasova. Naipaul je potomak stare brahmanske obitelji, ali nije pravi Indus.  „Zemlju svog oca“ posjetio je prvi put tek kao odrastao čovjek i afirmirani britanski pisac, a poslije toga će mu Indija  postati opsesijom. Nitko u Indiji, doduše, ne spori da je Naipaulovo „samorazumijevanje obojeno indijskim naslijeđem“, što se i vidi iz njegovih brojnih knjiga i eseja, putopisa i čestih intervjua, iz kojih provejava da on Indiju promatra „s velike emocionalne distance“, ali i kao „svoju zemlju“. Nerijetko je veoma kritičan prema indijskim političarima, ali ih je nedavno pohvalio zbog stabilnosti zemlje u posljednje vrijeme i  nespornih uspjeha u razvoju informativne tehnologije. Međutim, u arapskom i islamskom svijetu se Nobelova nagrada „kontroverznom piscu“ nazvala „ciničnom gestom“, s kojom se „obeshrabruje muslimane“! I dio indijskih  kritičkih intelektualaca je Naipaulu zamjerio odnos i prema islamu i prema hinduizmu. Posebno je kritiziran zbog njegove sklonosti ka hindu-fundamentalizmu („Hindutva“),  što je za dio indijske elite „jednostavno nepojmljivo“. Ova vrsta intelektualnog angažmana, rijetka i u Indiji  i u Europi, podsjetila je na Naipaulovu ostrašćenu reakciju kada su 1991. godine radikalni Hindusi razorili čuvenu Babri-džamiju  u sjeverno-indijskom gradu Ayodha. Naipaul je tada prokomentirao vandalski čin kao „proces  koji opravdava povijest“(!) Na stranicama Interneta mogle su  se pronaći i druge primjedbe na „Naipaulov angažman“. Primjerice,  Amitava Kumar podsjeća da „Naipaul ispucava njegovu kritičku municiju na islam, dok, istovremeno, slavi hindu-revivalismus“. I bez Naipaulovog kritičkog glasa, kaže se u ovoj reakciji, svijet islama pati dovoljno u ovom vremenu obračuna. „Baš danas moramo svjesno gajiti nesektaško držanje prema svijetu“, opominje Kumar.

I u Velikoj Britaniji je bilo kritičkih reakcija na Naipaulovu „opsjednutost islamom, posebno je kritizirana problematičnost njegovih teza o islamu koji „razgrađuje identitet“. Ovo „razgrađivanje samog sebe“ je „mnogo gore nego slične kolonijalne razgradnja identiteta“, izjavio je Naipaul  samo par dana uoči odluke u Stockholmu. Možda se objašnjenje može naslutiti iz reakcije Johna Caseya, uglednog angliste s Cambridgea, koji se poradovao što je „Švedska akademija – koja je u prošlosti toliko puno polagala na političku korektnost – ovaj put nagradila književnika koji se ne ustručava  da sam sebi pravi neprijatelje“! A tamo gdje je Naipaul rođen, na Trinidadu, su oduševljeni što imaju „još jednog Nobelovca“, pa ističu da bez  Karibika, rodnog  Naipaulovog mjesta, koje mu je podarilo „veliku temu  dvostrukog egzila i gubitka“ ne bi ni bilo Naipaula književnika i Nobelovca. Pa ipak, i otuda su stigli kritički glasovi. S Karibika potječe, naime, i književnik Caryl Phillips, koji se slaže s prvim „karibskim Nobelovcem“ Dereck Walcottom da je Naipaul zaslužio Nobelovu nagradu za literaturu, te da je Naipaul „najbolji naš pisac jedne engleske rečenice“. No, njih obojica  u Naipaulovoj prozi vide i „nesklonost crncima“.

Reagirao je ovim povodom I u međuvremenu mrli nobelovac Guenter Grass, preciznim sudom da je „Naipaul književnik vrijedan pažnje“, ali i decidiranom izjavom  da „njegova politička ispoljavanja o Trećem svijetu nalaze u meni političkog protivnika“. Ukazujući na vrijedna djela Salmana Rushdija, Grass zapravo odbacuje Naipaulovo tumačenje suodnosa islama i drugih velikih religija. Grass  ukazuje na   Rushdijeve knjige „Djeca ponoći“ i „Sram i bruka“, u kojima se pokazuje da se u suodnosu islama i hinduizma radi o „zajedničkoj krvavoj povijesti“, u kojoj se vjera instrumentalizira u borbi za vlast i slast, kao i u drugim dijelovima svijeta. Grass, koji je i sam kraće vrijeme živio u Indiji i vidio bijedu u kojoj žive i Indusi i Muslimani, poantira da oni žive u miru sve dok ne dođe par fanatičnih političara i nahuška mladiće da, primjerice, ganjaju svinju kroz male džamije, a onda prorade noževi. Zvuči poznato, zar ne!

Nije, ipak, lako odgovoriti na pitanja: u čemu je bila tajna „poamame za Naipaulom“ prije nešto više od deceniju i pol, te zašto je potom “pao u zaborav”. Odgovori očito leže i u književnim i izvan-književnim okolnostima, možda upravo u Naipaulovoj programiranoj kontroverznosti, tj.  sračunatoj provokativnosti, koja – slučajno ili ne – uvijek korespondira s političkom situacijom u Velikoj Britaniji, ili u svijetu. Jedanput je to bio Naipaulov napad na Blaira, kojemu je zamjerao da se previše družio s pop zvijezdama, što je sramota za „britansku kulturu“, drugi put Naipaul nije bio  nimalo nježan prema homoseksualcima, treći put je uvredljiv u osudi nekih kultura i naroda, etc. No, možda su upravo Naipaulovi stavovi o islamu ono što je najprovokativnije u njegovoj literaturi i što mu je, možda, i donijelo Nobelovu nagradu?  Skeptici su odmah rekli da su Naipaulu posredno pomogli rat i teror, te činjenica da dolazi iz „Trećeg svijeta“, te što se njegovo naglašeno kritičko držanje spram „svijeta islama“ podudarilo s aktualnim duhovnim i političkim trendom. Naipaul se, inače, smatrao do tada najboljim suvremenim živućim putopiscem i  kao takav je već duže vrijeme bio u širim izborima Nobelova komiteta u Stokholmu.

Najpoznatija mu je bila, bez sumnje, već spomenuta knjiga „Islamsko putovanje“, nastala nakon njegovog „prvog proputovanja“ Egiptom, Arapskim polutokom, Iranom, Indonezijom, Malezijom u 1979. godini,  koja je objavljena prvi put u Londonu 1981. godine pod naslovom „Among the Belivers. An Islamic Journey“. Na 600 stranica se sažimaju autorove impresije i  – kao i kod njegovog literarnog uzora Josepha Conrada „registrira se i kod Naipaula bez iluzije beznadežnost i patnja njegovih islamskih sunarodnjaka“, ocijenio je, primjerice, Frankfurter Allgemeine Zeitung, čuveni “FAZ”. Knjiga „S onu stranu vjere“ („Beyond Belief“), u kojoj je opisano njegovo „drugo putovanje u svijet islama“ je još kontroverznija i promptno je izazvala rasprave i u islamskim i u zapadnim zemljama. Naipaul u ovoj knjizi – na primjeru Pakistana – tvrdi da u nekim kulturama „prijelaz ka islamu – i ponegdje na kršćanstvo – još nije završen“, te da se radi „o dodatnoj drami u pozadini“, svojevrsnom   “velikom prasku” (Big Bangu). Preveo sam, inače, prije 10 godina dijelove „Beyond Belief“ i objavio pod naslovom: „S onu  stranu vjere“ – esej o „konvertitima“ …

Iako je neosporna ocijena da je „islam po svom podrijetlu arapska religija“, Naipualova tvrdnja da je  „svaki musliman koji nije Arap konvertit“ je, u najmanju ruku, kršćansko-hinduistički centrična i provokativna. Samo ako se malo začeprka u povijest vidljivo je, naime,  da se za sve religije može kazati da su „konvertitske“. Naipaulovo obrazloženje da „za društva u kojima konvertiti žive“ njihovo „konvertitstvo“ predstavlja „ogromna opterećenja“, te ocijene da islam „razara identitet“, ili da  „islam sadrži  neurotične i nihilističke elemente“, pa je „dovoljna jedna varnica da bi se rasplamsao plamen“ idu na ruku „islamofobiji“ i aktualnoj antiislamskoj histeriji u svijetu. „Sir Vidia“, prokomentirano je svojevremeno u prilogu „Zeitliteratur“, ne vidi u masovnom fanatizmu, koji iznova izbija u Indoneziji, Maleziji, Pakistanu, posljedične pojave zapadnog imperijalizma i globalno nepravedno raspoređenog bogatstva, nego „neurozu preobraćenika“. Ali, kako objasniti zašto se muslimani uvijek „razumiju kao žrtve“, uključujući Arape, a ne samo „konvertirane“ Azijate i Afrikance, kako Naipaul misli? Posve usput kazano, od 1,25 milijardi muslimana, koliko ih u svijetu ima, 330 milijuna ih živi u Africi, uglavnom u sjevernom i istočnom dijelu kontinenta. Lov na „crne duše“ u Africi je završen veoma tijesnom kršćanskom „pobjedom“. Kršćana je u Africi, naime, 390 milijuna. Ali, oni i nisu „konvertiti“, ne samo za Naipaula nego za mnoge!

I posljednja opaska, neke Naipaulove teze su ljudima s prostora bivše Jugoslavije predobro poznate, jer su, zapravo, priče o Alijama i Ilijama, tj. podijeljenom identitetu i bile u uvod u krvavu posljednju deceniju 20. stoljeća u kojoj su „radili noževi“. U Beogradu i Zagrebu  je „konvertitstvo bh. muslimana“ bilo i ostalo nerijetko temeljna ideja u razumijevanju Bosne i Hercegovine, poslije čega nitko nije odgovoran za  formiranje čitavih legija „neurotičara“ u vlastitom narodu, ili u svim narodima. Svim bh. narodima je teško, ali  je i posebice teško Bošnjacima, odnosno „bh. muslimanima“ razumjeti vlastitu i svjetsku dramu s vjerozakonima i identiteima. „Bosnom belaj probeharao“, zapisao sam  misao književnika Ivana Lovrenovića na kraju uvoda u čitanje Naipuala, prije 10 godina Ne vidim razloga da odustajem od nje ni mnogo godina poslije (unatoč promijenjenim oklnostima), prvenstvenno iz razloga što je belaj i u BiH  i u drugim dijelovima Balkana vidljiv na svakom koraku. Balkanski i slavenski „konvertiti“ na različite „vjerozakone“, u različitim povijesnim etapama kao da igraju njihove nevidljive produžetke, ili  „trče počasni krug“…

 II

  1. V. S. Naipaul: „S onu stranu vjere“ – esej okonvertitima

 

Po podrijetlu islam je arapska religija. Svaki musliman koji nije Arapin je konvertit. Islam nije jednostavno pitanje savjesti ili osobne vjere. On postavlja i zahtijeve za vladanjem. Pogled jednog konvertita na svijet se mijenja. Njegova sveta mjesta leže u arapskim zemljama; arapski je njegov sveti jezik. Njegova predstava o povijesti se mijenja. On odbacuje prošlost svoga naroda i postaje, htio to ili ne, dijelom arapske povijesti. Svemu što mu je pripadalo konvertit mora okrenuti ledja. Za društva u kojima konvertiti žive ovo znači enormno opterećenje. I nakon tisuću godinu može ovaj problem ostati neriješen. Otklon od vlastite povijesti mora se iznova dokazivati. Ljudi počinju da razvijaju poželjnu predstavu o tomu tko su i što su, pa zato sadrži islam u društvima konvertita neurotične i nihilističke elemente. U takvim zemljama dovoljna je varnica da bi se razbuktao plamen.

 Kada sam se  1979. godine našao u Indoneziji, Pakistanu, Maleziji i Iranu nisam znao skoro ništa o islamu – a to je najbolja pretpostavka za jedan takav poduhvat. Nakon toga sam napisao „Islamsko putovanje“, knjigu koja sadrži mnoge činjenice islamske vjere i njezinog revolucionarnog potencijala. Tema konverzije bila je stalno prisutna, ali ja je nisam mogao tada jasno razabrati kao sada, nakon moga drugog putovanja. „S onu stranu vjere“  („Beyond Belief“) preuzima niti prve knjige. Ali je ona manje putopisna literatura; autor je sada manje vidljiv. On stoji u pozadini, vjerujući svojim instinktima – otkrivač ljudi, pronalazač povijesti.

… Prijelaz od starog svijeta na  kršćanstvo je duga  priča. Ali, u nekim kulturama koje ja opisujem prijelaz na islam – a ponekad i na kršćanstvo – još nije okončan. To je dodatna drama u pozadini pozornice, kulturološki „Big Bang“…

U Iranu je predislamski svijet nepovratno izčezao. No, nije u Pakistanu. Važni elementi pošlosti nastavili su živjeti dalje – u odjeći, svakodnevnim stvarima, ceremonijama, svečanostima i naročito u kastinskom sustavu. Sveobuhvatnog i prodornog osvajanja kao u Iranu ovdje nije nikada bilo. Neobični narodi, koji su se pojavili na kraju Mogulskog carstva – Maharattae i Sikhi – obranili su, čak, njihovu religiju nasuprot muslimanima. Britanci su bili ti, koji su, inače, religiozmi outsideri, koji su potčinili oba naroda, a putem mješavine direktnog i inidirektnog vladanja nastala je najjača sila sub-kontinenta.

Britanski period bio je za Hinduse vrijeme novog poleta. Hindusi, prije svega u Bengaliji, su pozdravili europsku znanost i institucije uvedene od strane Britanaca. Muslimani, pak, povređeni gubitkom moći, stajali su po strani i zbog starih religioznih shvatanja. To je bio početak intelektualne distance između dvije zajednice. Od nezavisnosti je distanca postala još većom; a ona je razlogom, više od religije, da su Indija i Pakistan danas dvije potpuno različite zemlje. Indija, s njezinim skokovito rastućim akademskim slojem, se razvija u svim oblastima, dok Pakistan, koji se samo poziva na vjeru, i opet vjeru, postaje sve zaostaliji.

Upravo je nesigurnost muslimana bila to što je i dovelo do osnivanja Pakistana. Ona se zasnivala na sjećanju na stari sjaj, na osvajače koji su upali sa Sjeverozapada i razorili hinduske svetinje, a nevjernike prisilili na islam. Ova je fantazija još uvijek živahna, a za muslimanske konvertite na sub-kontinentu je uzrokom njihove nervoze, jer u ovoj fantaziji zaboravlja konvertit tko je i šta je i postaje nasilan. To je isto tako kao da su indioski narodi Mexica i Perua zaključili da na strani Corteza i Španjolaca šire njihovu vjeru.

… Godine 1979. sreo sam u  mjestu Lahore jednog čovjeka koji mi je htio objasniti šta je za njega, kao dijete na indijskoj strani, značilo osnivanje Pakistana. Morao je tragati za riječima. Konačno je kazao: „Za mene je to bilo kao Bog“. Za mnoge, ako ne i za većinu muslimana sub-kontinenta imala je ova država, koja je oteta Indiji, nešto od religiozne ekstaze, daleko od svakog razuma, daleko od sporova oko granica i ustava i gospodarskih planova. A tada, kratko uoči podjele, spoznali su neki ljudi da se s novom državom daju zaraditi i neki novci. Cijeli zapadni dio zemlje – stara i manje stara mjesta hinduista  i budista i Sikha – je očišćen od Hindusa i Sikha. Oni su morali seliti u Indiju. Hindusi i Sikhi su bili bogati, što znači da je 40% svog bogatstva u regionu pripadalo njima. Nakon njihovog iseljenja otpisani su mnogi dugovi, a posvuda u Pakistanu, u selima i u malim i velikim gradovima, bilo je dovoljno zemlje koja je trebala nove vlasnike. Preko noći su ljudi postajali bogati ili još bogatiji. I tako je stajao početak nove muslimanske države pod starim znakom pljačke. Da je država  kao Bog važilo je samo u ograničenoj mjeri.

Država nije morala plaćati nikakve dugove. Postala je satelit Sjedinjenih američkih država. Njezini razni režimi bili su financijski podržavani sve do kraja hladnog rata. Nije se razvijalo nikakvo moderno gospodarstvo, to je izledalo nepotrebno. Mnogo više se država bavila izvozom ljudi, a njihovo prebacivanje novca u zemlju postalo je osloncem gospodarstva.

Trideset i dvije godine nakon podjele započeo je u Afganistanu rat protiv ruskog okupatora. To je bila jedna vrsta religioznog rata, u kojem se moglo sudjelovati. I opet je bilo bogatog plijena. Američko oružje i  afganistanska droga su osam godina transportirani istim putom, a vjernici su pri tomu ućarili milijune dolara. Korupcija je bila ekstremna, a država i definitivno izbušena. Državna religija i privatna pljačka činile su jedan krug. Ni na jednom mjestu se nije mogao probosti ovaj krug i napraviti novi početak. Nakon četiri decenije cinizma i intelektualnih promašaja, od države je, koja se nekima činila kao Bog, ostalo samo zločinačko poduzeće.

Nikada se nije ozbiljno ni razmislilo kako treba biti organizirana nova država. Trijumf vjere je trebao sve to urediti. Ipak, islamski identitet, moćna pogonska snaga za demonstracije prije 1947. godine, nije mogao tešku državu s njezine dvije zemlje održati na okupu. Bangladeš, sa njegovim vlastitim jezikom i kulturom, se brzo odvojio, a u samom tom momentu obećavao je svatko, tko se u ostatku Pakistana  borio za političku moć, biti jos islamskiji od svojih rivala.

Krivično pravo, preuzeto od Britanaca, ovih majstorskih zakonodavaca sub-kontinenta, bilo je polu-srčano i nimalo praktično promjenjeno. Izvjesni islamski elementi su uvedeni. Prava žena nisu više bila osigurana. Uvedene su kazne prema Kuranu. Pa, iako nikada nije došlo do amputacija (zahvaljući otporu liječnika), javna bičevanja su bila vrlo popularna i ljudi su u bujicama dolazili da bi ih gledali.

Nakon odvajanja Bangladeša ostao je Pakistan dio sub-kontineta s najnižim obrazovnim nivoom. Ovaj region je suviše kasno postao britanski i doživio je samo jedno stoljeće britanske vladavine, otprilike od 1840. do 1947. godine. Britanske  institucije potisnule su stare lokalne strukture – plemenski poredak na Sjeverozapadu, feudalno robovsko društvo na Jugu. No, nakon manje od 50 godina u Pakistanu su ponovo zaživjele stare, neformalne strukture…

U pozadini su uvijek bili fundamentalisti ti – nošeni slavom zbog osnivanja Pakistana i djelomičnog islamiziranaj pravnog sustava – koji su zemlju htjeli sve dublje voditi u prošlost, do u sedmo stoljeće, u vrijeme Proroka. Njihov  vlastiti program bio je isto tako nebulozan kao što je i sam Pakistan; redovite molitve, Šerijat, odsjecanje ruku i nogu, žene su morale biti pokrivene i faktički izolirane, muškarci smiju imati četiri žene, koje mogu po volji koristiti i otjerati. I vjerovalo se kako će se na neki način iz ovog zatvorenog, pobožnog društva sa neobrazovanim ljudima, ispiliti državni poredak, i da će se uspostaviti moć, kakva je pripisana ranijem islamu.

Zahtijev za vlastitom muslimanskom državom Pakistan postavljen je prvi put 1930. godine od pjesnika Mohhamed Iqbala na konferenciji Muslimanske lige. Njegov način izražavanja bio je civilniji i izgledalo je razumniji nego što su to bile parole iz 1947. godine, ali su u pitanju bili isti motivi. Iqbal je potjecao iz jedne konvertitske hindu-obitelji. A možda je mogao samo netko kao on, koji se osjećao neo-konvertitetom, tako govoriti.

Islam se, kaže Iqbal, ne može usporedjivati s kršćanstvom. Islam nije religija privatne savjesti i privatnog čina. On ima izvjesne „pravne pojmove“.  A ovi pojmovi su društveno značajni i stvaraju posve određeni društveni poredak. „Religiozni ideal“ se ne može  odvojiti od društvenog poretka. „Zato je stvaranje nacionalno definiranog zajedničkog bića, ako ono znači otklon od islamskog temelja solidarnosti, za muslimane jednostavno nezamislivo“. Godine 1930. je nacionalno zajedničko biće bilo općeindusko.

Za misleće ljude 20. stoljeća bile su ovo neobične riječi. Iqbal je indirektno proklamirao da muslimani mogu samo s drugim muslimanima  živjeti. Ako se to ozbiljno mislilo, to bi značilo da je dobri, vrijedni svijet bio plemenski uređen svijet, uredno podijeljen, za svako pleme po jedan ćošak. Jedna predstava koja  odudara od stvarnosti.

Šta činjenično stoji iza ovog zahtijeva za vlastitom muslimanskom državom Pakistan, ali nije pomenuto, je Iqbalovo odbijanje hinduističke Indije. Njegovi slušatelji su to razumjeli. Oni i on su točno znali šta oni odbijaju. Pa, oni su bili okruženi time, morali su samo otvoriti oči, to je bio dio realnosti. Šta tada nije postojalo i šta u Iqbalovom prijedlogu nije nijednom riječju ni spomenuto bio je muslimanski poredak, kojeg je trebalo uvesti s osnivanjem nove države…

Danas je ovaj govor pun ironije. Pakistan je – nakon osnivanja – zaboravio Muslimane u Indiji, a Bangladesh ide vlastitim putom. U samom Pakistanu govori se o raspadu države. Novi muslimanski poredak sliči starom, onom kojeg je Igbal poznavao. Ne mora se dugo tragati da bi se pronašli ljudi koji su točno onako nijemi i zaslijepljeni kao kada je Iqbal držao svoj govor 1930. godine.

Mile Lasić

Priređeno u B., 17. kolovoza 2008. / 12. kolovoza 2018. godine             

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s