Zašto je Republika Srpska neuspješna?

Nacionalisti sve tri boje njeguju „vrijednosti“ mržnje. Mržnju u koju ulažu iz HDZ-a, SNSD-a i SDA kao tri stožerne nacionalističke stranke osmišljavaju u raznim oblicima akademski poltroni, intelektualci, novinari i kulturne institucije. Time mržnja postaje kompleksna. Ekonomija se objašnjava istim aršinima, pa se neuspjeh opravdava blokadom koja dolazi iz drugog tabora. Nesumnjivo, blokade najčešće i postoje na državnoj razini u kojim predvodi Dodik, dok Čović u skladu sa interesima pomaže čas Dodika, čas ucjenjuje Izetbegovića. Međutim, državna vlast ne upravlja svim novcem. Dapače, osnova ekonomije nalazi se u vladajućim garniturama entiteta. Drugim riječima, u homogenim sredinama s jednim narodom sve bi trebalo funkcionisati po logici na kojoj instistiraju nacionalisti. Takva jedinica postoji pod imenom Republika Srpska.

Republika Srpska, sa srpskim narodom i srpskom zemljom, sa srpskim simbolima i kulturom, pod srpskim nebom i sa 357 km granice sa srpskom Srbijom, koja se u prethodnom ratu pobrinula da ništa nesrpsko ne ostane tu, trebala bi ozbiljno figurirati za ekonomski El Dorado. Pridjev srpski kojeg do zlostavljanja koristi Milorad Dodik otprilike izgleda kao u prethodnoj rečenici.

Vlast u Republici Srpskoj je centralizirana, nema kantona niti stotinu razina vlasti. Svim tim razinama upravlja jedna stranka, SNSD Milorada Dodika. Ni tu nije kraj, nema opozicije koja bi usporavala napredak Republike Srpske. Intelektualci su desni i liberalni, uz čest slučaj da su liberalni gori od najgorih nacionalista. Svaki izdajnik koji bi stao na put ekonomskom razvoju lako bi bio spržen. Mediji su pod kontrolom Milorada Dodika, takva situacija onemogućava trovanje poduzetničke klime od strane izdajnika o kojim Dodik često govori, pa ni mediji nisu nikakva prepreka za ekonomski rast Republike Srpske. Ništa ne stoji na putu razvoju Republike Srpske.

Ekonomski pokazatelji pokazuju da ima kantona u Federaciji BiH koji zarađuju više novca od cijele Republike Srpske. Penzije u RS-u su niže od penzija u FBiH. BDP je slabiji, a odlazak mladih po nekim procjenama je veći. Federacija BiH je uz to i administrativno složenija, sa kantonima i dva većinska naroda. Uprkos tome, podaci iz 2015. godine pokazuju da je RS zabilježila propast čak 630 preduzeća. O stanju firmi poput Šume Republike Srpske ili rafinerijama Modriča i Brod, te termoelektrani Ugljevik ne moramo ni govoriti. Ni prirodna bogatstva niti izlaz na plovnu Savu ne pomažu ekonomskom razvoju RS.

Iako je očajna situacija u kojoj se nalazi Republika Srpska vidljiva golim okom, saudijska diktatura kojoj teži Milorad Dodik ne dozvoljava ikakva ozbiljna pitanja o ekonomskoj propasti prezaduženog entiteta. Stvari su dodatno otežane negativnim prirodnim priraštajem. Niko ne želi rađati djecu u propaloj ekonomiji.

Republika Srpska ogledan je primjer i najbolji dokaz da su priče o homogenoj teritorijalnoj i administrativnoj jedinici u kojoj će ekonomija procvjetati jednom kad ne bude drugih naroda puna i potpuna laž. Milorad Dodik vrstan je destruktivac koji svoju karijeru gradi na populizmu i separatističkoj politici, više simbolički, jer za ozbiljnije poteze valja čekati kakav ozbiljan potres u svijetu, i podjednako užasan političar za vlastiti narod. Srbovanje praznih stomaka nije dugotrajno rješenje pa mladi Srbi sreću traže u NATO zemljama u kojim im niko ne govori o naciji, ali dobro plaćaju posao. S druge strane, neprestana Dodikova priča o svjetskoj uroti siguran je garant da će Republika Srpska još dugo vremena biti siromašna pustopoljina u kojoj neće biti života, ali hoće srpstva i guslarskih natezanja.

Milorad Dodik idealan je prijatelj bošnjačkih i hrvatskih nacionalista koji žele da Srba bude što manje u Bosni i Hercegovini, jer će svojom ekonomskom politikom većinu Srba iseliti u Njemačku gdje neće morati vraćati entitetski dug od 5,4 milijarde KM.

Suad Beganović

Izvor: Prometej.ba


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Advertisements

Turizam stvara i probleme širom svijeta

Turizam je jedna od najvećih grana globalne ekonomije. Svjetska turistička organizacija objavila je  da je u 2016. ova industrija porasla za 3.9%, a broj turista popeo se na više od milijardu i dvije stotine milijuna. Zabilježeno je 46 milijuna noćenja više u odnosu na 2015.

Turizam je iznimno važan izvor prihoda mnogim zemljama širom svijeta (primjerice Francuskoj, SAD-u, Španjolskoj, Hrvatskoj itd.), u kojima otvara i mnoga radna mjesta. Osim toga, putovanje pomaže pri upoznavanju svijeta, drugih kultura i širenju horizonata. Uzevši navedene činjenice u obzir, turizam se doima nečim gotovo savršenim.

Međutim, turizam sa sobom donosi i specifične probleme. Grupa akademika objavila je članak u The Conversation – rezultat istraživanja ponašanja turista. Širom svijeta primjećen je porast napetosti između turista i lokalnog stanovništva. Najčešći krivci su turisti koji se na odmoru ponašaju neprimjereno. Prosvjedi protiv ponašanja turista već su se desili u Barceloni, Veneciji i Hong Kongu. U Hong Kongu uglavnom okrivljuju turiste iz ostatka Kine da su bučni, nepromišljeni, da kupuju namirnice koje trebaju lokalnom stanovništvu i da ne poštuju lokalne običaje. U Španjolskoj često optužuju britanske turiste za neprimjereno ponašanje koje je najčešće povezano s prekomjernom konzumacijom alkohola.

Prema ovome istraživanju koje je obuhvatilo razne kategorije ponašanja turista na odmoru, jedan od glavnih razloga za probleme nastaje zbog različitih moralnih vrijednosti između turista i domaćeg svijeta. Dok se npr. Kinezi češće odlučuju na kupovinu krivitvorene robe, izbjegavanje čekanja u redovima ili laganje s ciljem dobivanja raznoraznih popusta, zapadnjaci će prije potražiti usluge prostitutke. Osim toga, zapadnjaci će se u sve navedene kategorije ponašanja prije upuštati na odmoru nego kod kuće, osim prekomjernog konzumiranja alkohola što rade i doma. Kinezi će pak sve navedeno prije obaviti kod kuće nego na odmoru, osim traženja usluga prostitutki.

Rješenje problema globalnog turizma zahtjeva višeslojni pristup, uključujući educiranje turista i sustav kažnjavanja nedoličnog ponašanja. Turisti trebaju znati da svojim ponašanjem mogu zasmetati lokalnom stanovništvu, dok ovi potonji trebaju imati na umu da je turizam ekonomski izuzetno važan, kao i na to da će oni sami jednom biti turisti. Osobna načela, moral i percepcija pravednosti mogu poslužiti kao vodiči za ono što je prihvatljivo. Međutim, rizik kažnjavanja nedoličnog ponašanja vjerojatno je učinkovitiji u sprečavanju ispada. Na koncu, kombinacija obrazovanja turista i kažnjavanja vjerojatno je najbolja strategija za smanjenje nedoličnog ponašanja, što je svakako poželjan ishod.


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Foto: Flickr

Počinje važan eksperiment u Finskoj – univerzalni osnovni dohodak

Ideja univerzalnog osnovnog dohotka (universal basic income) postoji dugo. Njeni zagovornici dolaze sa svih strana političkoga spektruma, od staromodnih socijalista do lidera digitalne ekonomije iz Silikonske doline. Najjednostavnije, osnovni dohodak je koncept kojim bi svaki građanin dobivao određenu svotu novca od države, da ga upotrijebi kako želi. Uz mnoge potencijalne prednosti, glavni problem ideje je može li država priuštiti takav izdatak.

Najnoviji eksperiment s univerzalnim dohotkom počeo je u Finskoj. Kako piše Deutsche Welle, od siječnja će 2000 nezaposlenih osoba u toj zemlji dobivati 560 eura mjesečno od države, bez ikakvih ograničenja ili uvjetovanja. Novim sustavom, kojim Finska postaje prva zemlja u svijetu koja testira univerzalni osnovni dohodak na nacionalnoj razini, upravljat će Zavod za socijalno osiguranje Finske poznat kao Kela. Primatelji neće plaćati porez na osnovni dohodak, čak ni ako nađu posao koji im donosi dodatne prihode. Sudionici će biti nasumično odabrani među ljudima u dobi od 25-58 godina koji su primali naknadu za nezaposlenost u studenom 2016. Oni koji su odabrani za sudjelovanje već su obaviješteni, a u eksperimentu će morati sudjelovati do završetka istoga.

Primarni cilj eksperimenta je poticanje zapošljavanja. Namjera je također smanjiti i količinu papirologije kojom se tražitelji posla moraju baviti. Eksperiment bi trebao trajati dvije godine a u Keli se nadaju da će ga proširiti na više sudionika, s tim da sredstva za ekspanziju još nisu odobrena od strane finske vlade.

Kritičari tvrde da bi eksperiment mogao obeshrabriti ljude da traže posao. Međutim, s obzirom da su automtizacija i robotizacija neizbježne u mnogim granama ekonomije, zagovarači univerzalnog dohotka smatraju da je on potreban jer ubuduće naprosto neće biti dovoljno radnih mjesta.

Na referendumu 2016. godine švicarska javnost je velikom većinom odbacila sličnu inicijativu  o univerzalnom dohotku. Prijedlog je bio da mjesečna isplata bude 2500 švicarskih franaka (2300 eura). Međutim, slične ideje postoje i u drugim zemljama poput Nizozemske, Kenije i Indije. U kanadskoj pokrajini Ontario, pilot program za univerzalni osnovni dohodak zakazan je za ovu godinu.  Eksperiment će se temeljiti na radu koji je napisao bivši konzervativni senator Hugh Segal, koji je ukazao na potrebu da se “stvori baza dokaza za razvoj politike, bez pristranosti ili unaprijed određenih zaključaka”. Segal predlaže trogodišnji program a primatelji bi dobivali 1320 kanadskih dolara (930 eura) mjesečno, ili 1820 kanadskih dolara (1280 eura) za osobe s invaliditetom.

Ovakvi eksperimenti važni su jer mogu ukazati na način kako rješiti uskoro goruće pitanje nestanka mnogih radnih mjesta. Također, uspješan eksperiment pokrenut će, barem u razvijenom svijetu, važnu debatu o kvaliteti života i omjeru rada i razonode u životu građana.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru.

Sramotno razbacivanje javnim novcem ali može i drugačije

Tužno je i zabrinjavajuće koliko toga građani Bosne i Hercegovine toleriraju svojim političarima. Ovo je nažalost jedna od najsiromašnijih europskih država, ali to ne biste znali ako pogledate plaće ili vozne parkove BiH vladara.

Najnoviji biser je vijest da je član Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić, dobio službeni automobil koji je koštao oko 200.000 konvertibilnih maraka (100.000 eura). On sigurno nije iznimka – malo je vjerojatno da se druga dva člana Predsjedništva voze  u npr. polovnim Nissanima.

Da li je stvarno potrebno biti tako rastrošan u državi poput BiH? Što se želi pokazati? Još važnije, kada će građani napokon početi reagirati, u smislu da glasaju protiv onih koji troše ogromne javne novce za svoj komfor? Ako bi političari znali da je cijena takve – za osiromašene građane ponižavajuće – rastrošnosti gubitak izbora, vjerojatno bi brzo prestali.

Da može drugačije, čak i u regiji, pokazuje primjer gradonačelnika Prištine, Shpenda Ahmetija, koji na posao ide javnim prevozom. Prilog je napravila Aljazeera Balkans.

Tuzla: proslava prvog maja u crvenom gradu

Prvog maja, oko stotinu radnika okupilo se u Tuzli kako bi proslavili Dan rada i prosvjedovali protiv iznimno nesigurnih okolnosti u kojima žive u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.

Tuzla je nekada bila regionalni industrijski centar i važna za gospodarski razvoj zemlje. Međutim, u posljednjih nekoliko godina grad je doživio dramatičan ekonomski pad koji je doveo do prosječne stope nezaposlenosti od 55%.

Tuzla je grad s tradicijom aktivizma i protivljenja nacionalističkim političkim snagama, uključujući najteže razdoblje 1990ih. Mnogi tvrde da je razlog tome između ostalog i snažan, uvezan radnički pokret. Situacija danas je nažalost teška. “Tuzla je crveni grad. Ovo je nekada bio jedan od najproduktivnijih industrijskih gradova u Jugoslaviji, a sada žele da postane zelena!” Ova metafora boja odražava koliko tuzlanski radnici osjećaju politički i ekonomski pritisak. Stranačke politike žele transformirati ljevičarski politički identitet grada i uskladiti ga s dominantnom nacionalističkom orijentacijom drugdje.

Na praznik rada, oko stotinu radnika okupilo se ispred spaljenih ruševina bivše općinske zgrade (zapaljene tijekom prosvjeda koji su potresli zemlju u veljači 2014.). Protest je organizirao nezavisni Sindikat solidarnosti. Na pitanje da li su očekivali veći odziv na tako značajan dan, demonstranti su se požalili na opću apatiju među ljudima, kao i na podjele među sindikatima, od kojih su neki navodno bliski vlastima. Radnik A. tvrdi da “oni u većim sindikatima samo iskorištavaju svoje radnike. Sredstva od članarine koriste za svoje privatne tvrtke i nikada se ne protive političarima ili korumpiranim direktorima”. Osim toga, mnogi radnici govore o zastrašivanju. Tvrde da njihove kolege, prijatelji i suradnici nisu došli na demonstracije jer se boje da će ih poslodavci vidjeti i prepoznati, čime bi riskirali gubitak posla. ”

“Čak i oni koji imaju posao dobivaju daleko manje od minimalne plaće, i to naravno šteti našoj borbi, jer ljudi su spremni prihvatiti bilo koji kompromis … ovdje život vrijedi manje od 100 maraka, to je problem! “, navodi E, bivši radnik u kemijskoj industriji čija je firma otišla u stečaj.

Ove podjele su u određenoj mjeri primjetile i mlađe generacije. Student psihologije S. kaže: “Tijekom prosvjeda 2014. počelo se uviđati nepostojanje radničke klase i nedostatak jedinstva. Mnogi mladi ljudi su se počeli dijeliti zbog sitnih političkih interesa. Te podjele su obespravile mnoge ljude i to je razlog što je puno njih izgubilo vjeru u bilo kakve promjene i zašto nisu išli na provomajske proslave. ”  J. dodaje: “Mladi su često sudjelovali u prosvjedima, jer su vidjeli situaciju u kojoj su bili njihovi roditelji i pokušali su učiniti nešto da bi promijenili situaciju.”

Stopa nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini, a posebno u Tuzli, pogoršava se od ranih 2000-ih. Neki tvrdi da je počelo i ranije kada je jaki val privatizacije i grabežljivog kapitalizma pogodio sve industrije i sve tvrtke koje su preživjele rat. Tuzlanski kanton ima stopu nezaposlenosti od 55%, a veliki broj radnika nisu primili ni plaće niti doprinose mjesecima.

Kako u takvim uvjetima slaviti praznik rada? Radnici se sjećaju prvog maja u socijalističkoj Jugoslaviji. “Ovaj dan smo nestrpljivo čekali, raspravljali što ćemo raditi na taj dan, gdje ćemo svi zajedno ići. Danas ljudima nije do slavlja. To je veliki poraz za grad poput Tuzle koja je nekada bila najveće industrijsko čvorište u Bosni, a možda čak i u cijeloj Jugoslaviji! “, kaže D. koja je izgubila posao prije nekoliko godina, u isto vrijeme kada i njezin suprug.

Ima međutim još nešto što je izgubljeno zbog društveno-ekonomskog propadanja crvenog grada. Od vremena Austro-Ugarske monarhije Tuzla je bila jak industrijski centar koji je privlačio radnike iz cijele regije. Kemijska i energetska industrija te rudarstvo stvorili su veliku, etnički raznoliku radničku klasu, jaku po broju i po jedinstvu. Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine, neposredno prije raspada jugoslavenske federacije, Tuzla je bila jedini grad u Bosni i Hercegovini gdje je pobijedila ne-nacionalistička koalicija. Ta koalicija vladala je gradom i tijekom rata i nastojala je zadržati međuetnički dijalog i jedinstvo u vrijeme dok je grad bio pod opsadom. Građani različitih generacija i porijekla s ponosom govore o jedinstvenosti Tuzle u tom smislu – o fenomenu ukorijenjenom u snagu radničkog pokreta. Bez obzira radi i se o mitu ili ne, radnička solidarnost je služila kao društvena poveznica, čak i kada je ostatak zemlje otšao u ponor etničkih sukoba.

Tuzlaci se drže ove pripovijesti na različite načine i iz različitih razloga. Štoviše, oni i dalje žele braniti Tuzlu od onoga što doživljavaju kao nacionalističku opsadu od strane političkih stranaka koje žele homogenizirati bh društvo kroz ekonomske politike koje bi izazvale dodatne podjele. Urušavanje tuzlanskog industrijskog potencijala pošast je koja nadilazi tragediju nezaposlenosti i sloma proizvodnje u BiH. Fragmentacija i politizacija sindikata, otpuštanja zbog lošeg upravljanja, neučinkovitosti ili zbog korupcije podrivaju vrijednosti radničkog pokreta.

Ovo nije tek još jedna priča o predatorskom kapitalizmu, odnosno neuspjeloj tranziciji u post-jugoslavenskom društvu. Otuđenje je čest nusprodukt agresivne ekonomije bilo gdje, ali za ljude u Tuzli to je udar u samo srce grada i u njegovu jedinstvenu povijest otpora.

Anna Calori, Open Democracy

Foto: Tuzlanski.ba

Kako naći posao (ako si mlad i bez praktičnih vještina)?

Nezaposlenost mladih u Bosni i Hercegovini je bolna tačka te države. Dostupni podaci su prilično šokantni: 54% nezaposlenih u 2012., s tim da do danas ne postoji ozbiljniji trend u suprotnome pravcu. Razloge za ovu situaciju treba tražiti u politici i odnosu vlasti prema ovome problemu, te u obrazovnome sustavu. Važan dio slike svakako je i dijagnoza BiH ekonomije kao cjeline.

Preporuke za bavljenje ovim problemom postoje: od politike jačanja konkurentnosti, do bolje statističke evidencije, aktivnije uloge službi za zapošljavanje i drugih. Ako vas zanima ova problematika, svakako vrijedi pročitati analize koje možete naći preko poveznica na ovome tekstu.

Međutim, ono na što treba dodatno odgovoriti, analizirati i iz čega treba tražiti izlaz je sljedeće, sadržano u par važnih pitanja. Prvo pitanje je koliko su mladi motivirani u ovakvoj državi npr. u kontekstu percepcije o dobivanju posla preko veze. Drugo pitanje je koje vještine mladi posjeduju i koliko su osposobljeni natjecati se na tržištu rada.

Ovo su nažalost dva ogromna problema koja se naprosto moraju rješavati, i sada (hitno) i dugoročno.

U tome smilu zanimljivo je pismo čitatelja objavljeno na portalu Republika i koje prenosimo u cjelosti. Vrijeme je da ovu situaciju shvatimo ozbiljno.

“Sada kada sam zagazio, ne baš tako hrabro, u dvadeset šestu godinu života i već naginjem ka dvadeset i sedmoj, a samim tim sam bliže tridetoj, jer je dvadeseta ostala daleko iza mene, podrugljivo se smješkajući, star sam i već se vidim u četrdesetoj, jer godine prolaze brže nego što to primjetimo.
Dakle, u toj prelaznoj godini, sve se sruši na tebe. Odjednom te roditelji pitaju kad ćeš se ženiti? Ti zastaneš začuđeno, pogledaš starog pa se nasmiješ, jer očigledno je u pitanju neka šala. Ali nakon toga, iz dana u dan, to pitanje postaje učestalije (vrag odnio šalu); kao i ona da bi trebao naći ozbiljan posao, da misliš na budućnost i na svoju djecu. Uzmajući u obzir da si prosječan mladi čovjek, koji je završio fakultet, možda i ne, nezaposlen, konobariš negdje ili se vucaraš, dan – noć po recepciji nekog prljavog motela, hostela, šta već; i sve to za pet stotina konvertibilnih maraka. A on tebe pita kada ćeš se ženiti? Ma evo sutra se ženim odmah! A isto tako, tražim ozbiljan posao (samo kada bi znao šta je to)? To je ono nešto za što mi treba štela jel’? Kada smo kod toga, prijatelj i ja sjedimo za stolom, razgovaramo na kafi, da kada bi se pojavio neki čiko stao ispred tebe i ozbiljno ti rekao:
„Sinko, izaberi posao koji ćeš da radiš i sredit ćemo to“, šta bi mu rekao?
Tajac.
I dalje.
Minuta šutnje.
Sada već postaje malo neugodno, koliko šutiš.
Napokon progovaraš:
– „Pa eto… ono… može konobar u Cheersu, City pub. To znam. E, da, Sloga zapravo, tamo je, ono ludilo, puno uvijek, ima dobrih treba i to.
“ „Pa ti nemaš pojma o životu“ – prolazi ti kroz glavu, „čovjek ti nudi posao, a ti ne znaš šta bi rekao, jer ništa i ne znaš raditi.
“ Zašto je to tako? Kriviš državu, jer te ništa nije naučila. Školovao si se toliko godina, a uraditi ništa ne znaš. Samo teorija. Nakon teorije, ponovo teorija! A praksa? Ništa! Možda znaš sve o Aristotelu ili Platonu? Možda si pročitao knjiga, da više i ne pamtiš broj? I čak znaš povezati sve boje sa brojevima koje izlaze na bingu, u svakoj kladionici. U biti ti si stvarno ogroman kapacitet.
Objavljuješ „pametne“ statuse po fejzbuku, ispunjava te to, ako pređeš preko dvadeset lajkova, odlično. Ako još tu izleti neka pozitivna kritika, onda ne možeš jesti od sreće. Dalje misliš, ma oni, roditelji su krivi! Čuvaju te dvadeset i pet godina i govore, “završi školu, da imaš diplomu. Bitan je papir”.
Ne tjeraju te da radiš, da se lomiš, da upoznaješ svijet, da saznaš da nije sve tako idealno kao što misliš i da ne čekaš kada će se pojaviti neko ko će u tebi prepoznati ono najbolje, pozvati te i sve ti dati. A ako u dvadesetim samo sjediš, piješ kafe, normalno je da se to odrazi na tvoj život i da ćeš postati, običan, lijeni uhljup. I sada u dvadeset i šestoj godini svi odjednom očekuju nešto od tebe: da se ženiš da radiš “ozbiljan posao”? E pa ne ide.
Ko je kriv? Ma ima još krivaca, samo to nisam ja! Al’ džaba sve, džaba ti roberto, džaba ti kavali, kad te niko ne razumije.”

DD

Recept za ekonomski uspjeh

Mnogi me pitaju zašto veći broj britanskih kompanija ne ulaže u Bosnu i Hercegovinu. Često se iznenade kada čuju da već veliki broj njih to radi – naš Britanski poslovni klub broji više od 120 članova, velikih i malih kompanija.

Volio bih da veći broj britanskih kompanija posluje u ovoj zemlji, ali, činjenica je da je, trenutno, Bosnu i Hercegovinu teško predstaviti kao privlačnu za ulaganja. Iako su neke firme koje ovdje rade veoma uspješne, taj uspjeh je postignut mukotrpnim radom. A veliki broj drugih kompanija koje pokazuju inicijalni interes za Bosnu i Hercegovinu, na kraju odluče da svoj novac ulože negdje drugo.

EBRD će održati svoj godišnji Investicijski samit za zapadni Balkan u Londonu, 22. februara. Predsjedavajući Vijeća ministara g. Zvizdić će predstavljati BiH, zajedno sa još sedam premijera iz regiona. To je sjajna prilika da se britanskim i drugim investitorima pošalje poruka da je BiH otvorena za investicije. Ali šta investitori žele da čuju?

Reformska agenda je mapa puta za stvaranje stabilnije i dinamičnije ekonomije u BiH koja je može učiniti privlačnijom za strane i domaće investitore, mala i srednja preduzeća i poduzetnike. Ovo je od ključnog značaja, ali i samo početak. U konkurentnoj i brzoj globalnoj ekonomiji, nijedna zemlja si ne može priuštiti mirovanje. Nakon razgovora sa velikim brojem britanskih i lokalnih investitora u prošloj godini, došao sam do svog recepta za ekonomski uspjeh u šest koraka:

  • Politička stabilnost. Investitori najčešće ne vole rizike, pa je od ključne važnosti da zemlje šalju poruke dugoročne političke stabilnosti. To je još jedan razlog zašto je priča o nelegalnim referendumima ili otcjepljenju toliko kontraproduktivna. Odbija investitore. A po britanskim standardima, svakodnevnim političkim diskursom u BiH dominiraju ekstremi stavovi, sa fokusom na podjelama i razlikama. Britanskim kompanijama jednostavno nije bitno da li su njihovi radnici Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji, muškarci, žene, crnci, bijelci, homoseksualci ili heteroseksualci. Njima su bitne vještine. Tako da žele da čuju da je BiH spremna da iza sebe ostavi prošlost podjela i da se fokusira više na efikasnost a manje na etničku pripadnost.
  • Vladavina prava. Vladavina prava u BiH je u krizi, dok političari sa svih strana kritikuju, vrše pritisak i podrivaju državne pravosudne institucije. To mora prestati. Da, reforme su potrebne, na svim nivoima, kako bi se unaprijedila politička nezavisnost i efikasnost pravosudnog sistema. Ali se reforme moraju provesti trezveno i odgovorno, u skladu sa evropskim standardima. Na primjer, sistem za rješavanje trgovinskih sporova je u groznom stanju. Znam britanske kompanije koje godinama čekaju da se njihov slučaj uzme u razmatranje. Korupcija je i dalje velika prepreka ulaganju. Za britanske je firme nelegalno plaćati mito, bilo gdje u svijetu. Ako budu otkrivene, mogu biti predmetom krivičnog gonjenja po britanskom zakonu. Tako da investitori žele da vide stvarne dokaze takozvane “borbe protiv korupcije”. Borba uvijek nosi žrtve, a takvih je još uvijek nedovoljno.
  • Povezanost. Mnogo vremena provodim putujući lošim putevima do drugih dijelova ove zemlje. Potrebno je veliko ulaganje kako bi se poboljšali postojeći i izgradili novi putevi i željeznice, kako bi se skratilo vrijeme putovanja kroz BiH i kako bi se BiH bolje povezala sa regionom i širom Evropom. Bolja saobraćajna povezanost će dovesti više turista i investitora i učiniće da BiH bude u boljoj poziciji da postane dio proširenog evropskog lanca nabavke. Značajni evropski fondovi su na raspolaganju, ali da bi BiH pristupila ovom novcu, mora što prije potvrditi svoje prioritete u državnoj transportnoj strategiji i povećati sopstvene fondove putem povećanja akcize na gorivo.
  • Digitalna tehnologija. Ekonomija budućnosti će biti podjednako digitalna kao što je fizička. Imate veliki broj dobro obrazovanih mladih ljudi koji govore više stranih jezika i već postoje neke sjajne IT kompanije koje su dokaz potencijala ovog uzbudljivog sektora. Ali mi poslodavci kažu da, prečesto, vaš obrazovni sistem proizvodi diplomce koji su puno jači u polju teorije nego prakse. Radikalna reforma obrazovnog sistema bi mogla pomoći BiH da se pozicionira ispred globalne ekonomije tako što će dati prednost praktičnom rješavanju problema i digitalnim vještinama. Tako se može privući pažnja velikog broja kompanija koje planiraju svoje biznise vratiti iz Azije u Evropu. A tako se može ohrabriti i novi poduzetnički duh koji ova zemlja očajnički treba.
  • Efikasnost. BiH bi trebala objaviti rat birokratiji. Ovdje Reformska agenda zaista može napraviti razliku, smanjenjem papirologije i smanjivanjem troškova poslovanja, putem fleksibilnijih zakona o radu i smanjenih poreskih obaveza za poslodavce. Druge zemlje u regionu naporno rade da poboljšaju svoju konkurentnost a BiH zaostaje. Moja ambasada pomaže da se to promjeni. Sa Svjetskom bankom radimo u Sarajevu i Istočnom Sarajevu kako bi olakšali otvaranje novih kompanija i nadamo se da će to rezultirati boljim rangiranjem BiH u godišnjem Izvještaju o lakoći poslovanja. Također se nadamo da ćemo pomoći da se uspostavi sistem gdje će se nove firme bilo gdje u BiH moći registrovati putem interneta, za samo jedan dan.
  • Podjela rizika. Globalna ekonomija je izuzetno konkurentna. Da bi se postigao rast, morate biti hrabri i maštoviti. Mnoge zemlje su već shvatile da, ako žele privući poslodavce i investitore, moraju podijeliti rizik i trošak. Zato vlade sve češće kompanijama dozvoljavaju besplatno korištenje zemljišta i zgrada, uz dogovor da će, nakon određenog vremena, dobiti povrat svoje investicije. BiH treba razmotriti cijeli sistem poticaja za investitore. Dobar primjer je naknada od €10 po putniku koja se naplaćuje na sarajevskom aerodromu. Ovo je zagarantovan prihod, ali odbija niskobudžetne aviokompanije. Rizikujuću sa ukidanjem ove naknade, BiH bi mogla transformisati turističku i poslovnu klimu otvaranjem direktnih letova za velike glavne gradove u Evropi.

Šta vi mislite? Da li vam ovo zvuči ispravno? Šta vi mislite, koje su najveće mogućnosti i koji su najveći izazovi za BiH u brzoj globalnoj ekonomiji?

Edward Ferguson

Autor je britanski ambasador u Bosni i Hercegovini

Preneseno sa FCO bloga