Piše: Philipp Frey
Manje vremena provedenog na radnom mjestu ne samo da bi nam omogućilo da provodimo više vremena radeći ono što volimo – to bi moglo biti ključno i za opstanak planete Nastavi čitati “Kraći radni tjedan nije luksuz nego ekološka potreba” →
Svjetska banka je 2015. godine osnovala Komisiju za globalno siromaštvo. Cilj rada Komisije bio je odgovor na kritike, kao i njihovo usvajanje, upućene Svjetskoj banci oko metodologije u monitoringu globalnog siromaštva te oblikovanje jasnih preporuka za što kvalitetniji i nijansiraniji izračun i tumačenje siromaštva. Te su preporuke bilo korištene u nedavno izdanom izvještaju Svjetske banke koji se odnosi na stanje svijeta u 2015. godina.
Osnovna zamjerka upućivana Svjetskoj banci od devedesetih naovamo zasnivala se na procjeni da je granica ekstremnog siromaštva isuviše niska i da daje iskrivljenu sliku društvenih i ekonomskih prilika. Granica ekstremnog siromaštva, po metodologiji Svjetske banke, iznosi 1,90 dolara na dan po paritetu kupovne moći. Stručnjaci u Svjetskoj banci su pravdali takvu razinu nacionalnim prosjekom najsiromašnijih zemalja svijeta. Tu su liniju zadržali i nakon promjene metodologije, samo su dodali još dvije: na razini 3,20 dolara dnevno i 5,50 dolara dnevno. Te bi razine trebale predstavljati prosjek u srednje razvijenim i razvijenim zemljama.
Usredotočimo li se strogo na naznačene razine rezultati su sljedeći: 11.8 % svijeta živi u ekstremnom siromaštvu, približno 27% barata dnevno s manje od 3,20 dolara dok tek nešto manje od pola svjetskog stanovništva na raspolaganju svaki dan ima manje od 5,50 dolara. Usporedimo li situaciju s krajem prošlog stoljeća kad je oko 30% ljudi živjelo u ekstremnom siromaštvu, trend je pozitivan. No, ako i ovakav skroman rast linije čini da gotovo pola svjetskog stanovništva spada spada među siromašne, svaki oblik trijumfalizma je u najmanju ruku ciničan.
Također, ovogodišnji izvještaj je, sukladno spomenutim preporukama, nijansiraniji. Tako je uvedena i linija “društvenog siromaštva” koja raste što je društvo bogatije. Tim se konceptom prepoznaje činjenica da siromaštvo nije samo suha, dekonstekstualizirana brojka, već društveno i relacijsko iskustvo. Nadalje, prepoznaje se i da potrošnja ili prihod nisu dovoljne mjere životnog standarda. Ako u računici uključimo pristup obrazovanju i osnovnoj infrastrukturi kao nečemu što osigurava država, onda broj onih koji žive u ekstremnom siromaštvu raste na čak 18,3%.
Pored toga, izvještaj dovodi u pitanje i kućanstvo kao primarnu jedinicu analize. Naime, time se pretpostavlja da su primanja u kućanstvu ravnomjerno raspoređena. Međutim, kako analiza pokazuje, teret siromaštva je neravnomjerno raspoređen na žene i djecu. Tako postoje kućanstva koja su iznad razine siromaštva, ali žene koje žive u njima zapravo žive u ekstremnom siromaštvu.
Iako su podaci i više nego jasni te sasvim razvidno ocrtavaju osnovni problem svijeta, pored klimatskih promjena, njihov prijevod u političke odgovore još je daleko od realizacije.
M.K. (Bilten)
Piše: Symbiosis Research Collective
Klimatske promjene danas ne zahtijevaju ništa manje od globalne društvene i političke preobrazbe. Pojedinačne reforme, tehnokratske sheme, kao i državna “klimatska elastičnost” pokazale su se ne samo nedjelotvornima u zaustavljanju čimbenika klimatskih promjena, već i u potpunosti neadekvatnim za razumijevanje temeljnog uzroka čimbenika koji utječu na promjenu klime – kapitalističkog, globalnog poretka. Nastavi čitati “Revolucija će biti ekološka: društvene promjene u 21. stoljeću” →
Dok je skoro čitava nacija ostrašćeno pratila uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, hrvatsko gospodarstvo prolazilo je kroz važan, a gotovo neprimijećen, transformacijski proces koji će ga dugoročno učiniti krajnje ovisnim o ruskom kapitalu. Najznačajniji, ali nikako ne i jedini događaj u tom procesu, zaključivanje je nagodbe vjerovnika u Agrokoru, najvećem hrvatskom koncernu. Nastavi čitati “Rusija preuzela kontrolu nad kičmom hrvatskog gospodarstva” →
Piše: Sam Cossar-Gilbert
Živimo u svijetu koji se suočava s mnogim destruktivnim i međusobno povezanim krizama: porastom nejednakosti, klimatskim promjenama, siromaštvom, zagađenjem okoliša i kršenjem ljudskih prava. Sadašnji gospodarski sustav prolongira i pogoršava takvo stanje. Nastavi čitati “Pet rješenja za preobrazbu svjetskog gospodarstva” →
Piše: Tarik Haverić
Ideju da država blagostanja nije strukturni zahtjev liberalne demokratije već prije njen sretan konjunkturni rezultat, i da njen nestanak nije razlog za historijski pesimizam, pokušat ću sada da objasnim kontekstualizirajući neke podatke koje naši autori ističu u prvi plan. Radi se o „gubitku radnih mjesta“ u industriji, koji za posljedicu ima osiromašenje dojučerašnje srednje klase. To bi bio jedan od najpogubnijih učina globalizacije: zbog uklanjanja carinskih barijera, svijet je preplavljen jeftinom robom pred kojom proizvodi tradicionalnih industrijskih zemalja više nisu konkurentni. Nije teško zaključiti da smanjenje državnih prihoda ugrožava model raspodjele dobiti iz društvene saradnje, državu blagostanja za koju se vjerovalo da je trajna stečevina. Nastavi čitati “Globus, mjera učinka globalizacije” →
Nacionalisti sve tri boje njeguju „vrijednosti“ mržnje. Mržnju u koju ulažu iz HDZ-a, SNSD-a i SDA kao tri stožerne nacionalističke stranke osmišljavaju u raznim oblicima akademski poltroni, intelektualci, novinari i kulturne institucije. Time mržnja postaje kompleksna. Ekonomija se objašnjava istim aršinima, pa se neuspjeh opravdava blokadom koja dolazi iz drugog tabora. Nesumnjivo, blokade najčešće i postoje na državnoj razini u kojim predvodi Dodik, dok Čović u skladu sa interesima pomaže čas Dodika, čas ucjenjuje Izetbegovića. Međutim, državna vlast ne upravlja svim novcem. Dapače, osnova ekonomije nalazi se u vladajućim garniturama entiteta. Drugim riječima, u homogenim sredinama s jednim narodom sve bi trebalo funkcionisati po logici na kojoj instistiraju nacionalisti. Takva jedinica postoji pod imenom Republika Srpska.
Republika Srpska, sa srpskim narodom i srpskom zemljom, sa srpskim simbolima i kulturom, pod srpskim nebom i sa 357 km granice sa srpskom Srbijom, koja se u prethodnom ratu pobrinula da ništa nesrpsko ne ostane tu, trebala bi ozbiljno figurirati za ekonomski El Dorado. Pridjev srpski kojeg do zlostavljanja koristi Milorad Dodik otprilike izgleda kao u prethodnoj rečenici.
Vlast u Republici Srpskoj je centralizirana, nema kantona niti stotinu razina vlasti. Svim tim razinama upravlja jedna stranka, SNSD Milorada Dodika. Ni tu nije kraj, nema opozicije koja bi usporavala napredak Republike Srpske. Intelektualci su desni i liberalni, uz čest slučaj da su liberalni gori od najgorih nacionalista. Svaki izdajnik koji bi stao na put ekonomskom razvoju lako bi bio spržen. Mediji su pod kontrolom Milorada Dodika, takva situacija onemogućava trovanje poduzetničke klime od strane izdajnika o kojim Dodik često govori, pa ni mediji nisu nikakva prepreka za ekonomski rast Republike Srpske. Ništa ne stoji na putu razvoju Republike Srpske.
Ekonomski pokazatelji pokazuju da ima kantona u Federaciji BiH koji zarađuju više novca od cijele Republike Srpske. Penzije u RS-u su niže od penzija u FBiH. BDP je slabiji, a odlazak mladih po nekim procjenama je veći. Federacija BiH je uz to i administrativno složenija, sa kantonima i dva većinska naroda. Uprkos tome, podaci iz 2015. godine pokazuju da je RS zabilježila propast čak 630 preduzeća. O stanju firmi poput Šume Republike Srpske ili rafinerijama Modriča i Brod, te termoelektrani Ugljevik ne moramo ni govoriti. Ni prirodna bogatstva niti izlaz na plovnu Savu ne pomažu ekonomskom razvoju RS.
Iako je očajna situacija u kojoj se nalazi Republika Srpska vidljiva golim okom, saudijska diktatura kojoj teži Milorad Dodik ne dozvoljava ikakva ozbiljna pitanja o ekonomskoj propasti prezaduženog entiteta. Stvari su dodatno otežane negativnim prirodnim priraštajem. Niko ne želi rađati djecu u propaloj ekonomiji.
Republika Srpska ogledan je primjer i najbolji dokaz da su priče o homogenoj teritorijalnoj i administrativnoj jedinici u kojoj će ekonomija procvjetati jednom kad ne bude drugih naroda puna i potpuna laž. Milorad Dodik vrstan je destruktivac koji svoju karijeru gradi na populizmu i separatističkoj politici, više simbolički, jer za ozbiljnije poteze valja čekati kakav ozbiljan potres u svijetu, i podjednako užasan političar za vlastiti narod. Srbovanje praznih stomaka nije dugotrajno rješenje pa mladi Srbi sreću traže u NATO zemljama u kojim im niko ne govori o naciji, ali dobro plaćaju posao. S druge strane, neprestana Dodikova priča o svjetskoj uroti siguran je garant da će Republika Srpska još dugo vremena biti siromašna pustopoljina u kojoj neće biti života, ali hoće srpstva i guslarskih natezanja.
Milorad Dodik idealan je prijatelj bošnjačkih i hrvatskih nacionalista koji žele da Srba bude što manje u Bosni i Hercegovini, jer će svojom ekonomskom politikom većinu Srba iseliti u Njemačku gdje neće morati vraćati entitetski dug od 5,4 milijarde KM.
Suad Beganović
Izvor: Prometej.ba
Turizam je jedna od najvećih grana globalne ekonomije. Svjetska turistička organizacija objavila je da je u 2016. ova industrija porasla za 3.9%, a broj turista popeo se na više od milijardu i dvije stotine milijuna. Zabilježeno je 46 milijuna noćenja više u odnosu na 2015.
Turizam je iznimno važan izvor prihoda mnogim zemljama širom svijeta (primjerice Francuskoj, SAD-u, Španjolskoj, Hrvatskoj itd.), u kojima otvara i mnoga radna mjesta. Osim toga, putovanje pomaže pri upoznavanju svijeta, drugih kultura i širenju horizonata. Uzevši navedene činjenice u obzir, turizam se doima nečim gotovo savršenim.
Međutim, turizam sa sobom donosi i specifične probleme. Grupa akademika objavila je članak u The Conversation – rezultat istraživanja ponašanja turista. Širom svijeta primjećen je porast napetosti između turista i lokalnog stanovništva. Najčešći krivci su turisti koji se na odmoru ponašaju neprimjereno. Prosvjedi protiv ponašanja turista već su se desili u Barceloni, Veneciji i Hong Kongu. U Hong Kongu uglavnom okrivljuju turiste iz ostatka Kine da su bučni, nepromišljeni, da kupuju namirnice koje trebaju lokalnom stanovništvu i da ne poštuju lokalne običaje. U Španjolskoj često optužuju britanske turiste za neprimjereno ponašanje koje je najčešće povezano s prekomjernom konzumacijom alkohola.
Prema ovome istraživanju koje je obuhvatilo razne kategorije ponašanja turista na odmoru, jedan od glavnih razloga za probleme nastaje zbog različitih moralnih vrijednosti između turista i domaćeg svijeta. Dok se npr. Kinezi češće odlučuju na kupovinu krivitvorene robe, izbjegavanje čekanja u redovima ili laganje s ciljem dobivanja raznoraznih popusta, zapadnjaci će prije potražiti usluge prostitutke. Osim toga, zapadnjaci će se u sve navedene kategorije ponašanja prije upuštati na odmoru nego kod kuće, osim prekomjernog konzumiranja alkohola što rade i doma. Kinezi će pak sve navedeno prije obaviti kod kuće nego na odmoru, osim traženja usluga prostitutki.
Rješenje problema globalnog turizma zahtjeva višeslojni pristup, uključujući educiranje turista i sustav kažnjavanja nedoličnog ponašanja. Turisti trebaju znati da svojim ponašanjem mogu zasmetati lokalnom stanovništvu, dok ovi potonji trebaju imati na umu da je turizam ekonomski izuzetno važan, kao i na to da će oni sami jednom biti turisti. Osobna načela, moral i percepcija pravednosti mogu poslužiti kao vodiči za ono što je prihvatljivo. Međutim, rizik kažnjavanja nedoličnog ponašanja vjerojatno je učinkovitiji u sprečavanju ispada. Na koncu, kombinacija obrazovanja turista i kažnjavanja vjerojatno je najbolja strategija za smanjenje nedoličnog ponašanja, što je svakako poželjan ishod.
Pratite nas na Facebooku i Twitteru
Foto: Flickr
Ideja univerzalnog osnovnog dohotka (universal basic income) postoji dugo. Njeni zagovornici dolaze sa svih strana političkoga spektruma, od staromodnih socijalista do lidera digitalne ekonomije iz Silikonske doline. Najjednostavnije, osnovni dohodak je koncept kojim bi svaki građanin dobivao određenu svotu novca od države, da ga upotrijebi kako želi. Uz mnoge potencijalne prednosti, glavni problem ideje je može li država priuštiti takav izdatak.
Najnoviji eksperiment s univerzalnim dohotkom počeo je u Finskoj. Kako piše Deutsche Welle, od siječnja će 2000 nezaposlenih osoba u toj zemlji dobivati 560 eura mjesečno od države, bez ikakvih ograničenja ili uvjetovanja. Novim sustavom, kojim Finska postaje prva zemlja u svijetu koja testira univerzalni osnovni dohodak na nacionalnoj razini, upravljat će Zavod za socijalno osiguranje Finske poznat kao Kela. Primatelji neće plaćati porez na osnovni dohodak, čak ni ako nađu posao koji im donosi dodatne prihode. Sudionici će biti nasumično odabrani među ljudima u dobi od 25-58 godina koji su primali naknadu za nezaposlenost u studenom 2016. Oni koji su odabrani za sudjelovanje već su obaviješteni, a u eksperimentu će morati sudjelovati do završetka istoga.
Primarni cilj eksperimenta je poticanje zapošljavanja. Namjera je također smanjiti i količinu papirologije kojom se tražitelji posla moraju baviti. Eksperiment bi trebao trajati dvije godine a u Keli se nadaju da će ga proširiti na više sudionika, s tim da sredstva za ekspanziju još nisu odobrena od strane finske vlade.
Kritičari tvrde da bi eksperiment mogao obeshrabriti ljude da traže posao. Međutim, s obzirom da su automtizacija i robotizacija neizbježne u mnogim granama ekonomije, zagovarači univerzalnog dohotka smatraju da je on potreban jer ubuduće naprosto neće biti dovoljno radnih mjesta.
Na referendumu 2016. godine švicarska javnost je velikom većinom odbacila sličnu inicijativu o univerzalnom dohotku. Prijedlog je bio da mjesečna isplata bude 2500 švicarskih franaka (2300 eura). Međutim, slične ideje postoje i u drugim zemljama poput Nizozemske, Kenije i Indije. U kanadskoj pokrajini Ontario, pilot program za univerzalni osnovni dohodak zakazan je za ovu godinu. Eksperiment će se temeljiti na radu koji je napisao bivši konzervativni senator Hugh Segal, koji je ukazao na potrebu da se “stvori baza dokaza za razvoj politike, bez pristranosti ili unaprijed određenih zaključaka”. Segal predlaže trogodišnji program a primatelji bi dobivali 1320 kanadskih dolara (930 eura) mjesečno, ili 1820 kanadskih dolara (1280 eura) za osobe s invaliditetom.
Ovakvi eksperimenti važni su jer mogu ukazati na način kako rješiti uskoro goruće pitanje nestanka mnogih radnih mjesta. Također, uspješan eksperiment pokrenut će, barem u razvijenom svijetu, važnu debatu o kvaliteti života i omjeru rada i razonode u životu građana.
Tužno je i zabrinjavajuće koliko toga građani Bosne i Hercegovine toleriraju svojim političarima. Ovo je nažalost jedna od najsiromašnijih europskih država, ali to ne biste znali ako pogledate plaće ili vozne parkove BiH vladara.
Najnoviji biser je vijest da je član Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić, dobio službeni automobil koji je koštao oko 200.000 konvertibilnih maraka (100.000 eura). On sigurno nije iznimka – malo je vjerojatno da se druga dva člana Predsjedništva voze u npr. polovnim Nissanima.
Da li je stvarno potrebno biti tako rastrošan u državi poput BiH? Što se želi pokazati? Još važnije, kada će građani napokon početi reagirati, u smislu da glasaju protiv onih koji troše ogromne javne novce za svoj komfor? Ako bi političari znali da je cijena takve – za osiromašene građane ponižavajuće – rastrošnosti gubitak izbora, vjerojatno bi brzo prestali.
Da može drugačije, čak i u regiji, pokazuje primjer gradonačelnika Prištine, Shpenda Ahmetija, koji na posao ide javnim prevozom. Prilog je napravila Aljazeera Balkans.
Prvog maja oko stotinu radnika okupilo se u Tuzli kako bi proslavili Dan rada i prosvjedovali protiv iznimno nesigurnih okolnosti u kojima žive u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Nastavi čitati “Tuzla: proslava prvog maja u crvenom gradu” →
Nezaposlenost mladih u Bosni i Hercegovini je bolna tačka te države. Dostupni podaci su prilično šokantni: 54% nezaposlenih u 2012., s tim da do danas ne postoji ozbiljniji trend u suprotnome pravcu. Razloge za ovu situaciju treba tražiti u politici i odnosu vlasti prema ovome problemu, te u obrazovnome sustavu. Važan dio slike svakako je i dijagnoza BiH ekonomije kao cjeline.
Preporuke za bavljenje ovim problemom postoje: od politike jačanja konkurentnosti, do bolje statističke evidencije, aktivnije uloge službi za zapošljavanje i drugih. Ako vas zanima ova problematika, svakako vrijedi pročitati analize koje možete naći preko poveznica na ovome tekstu.
Međutim, ono na što treba dodatno odgovoriti, analizirati i iz čega treba tražiti izlaz je sljedeće, sadržano u par važnih pitanja. Prvo pitanje je koliko su mladi motivirani u ovakvoj državi npr. u kontekstu percepcije o dobivanju posla preko veze. Drugo pitanje je koje vještine mladi posjeduju i koliko su osposobljeni natjecati se na tržištu rada.
Ovo su nažalost dva ogromna problema koja se naprosto moraju rješavati, i sada (hitno) i dugoročno.
U tome smilu zanimljivo je pismo čitatelja objavljeno na portalu Republika i koje prenosimo u cjelosti. Vrijeme je da ovu situaciju shvatimo ozbiljno.
“Sada kada sam zagazio, ne baš tako hrabro, u dvadeset šestu godinu života i već naginjem ka dvadeset i sedmoj, a samim tim sam bliže tridetoj, jer je dvadeseta ostala daleko iza mene, podrugljivo se smješkajući, star sam i već se vidim u četrdesetoj, jer godine prolaze brže nego što to primjetimo.Dakle, u toj prelaznoj godini, sve se sruši na tebe. Odjednom te roditelji pitaju kad ćeš se ženiti? Ti zastaneš začuđeno, pogledaš starog pa se nasmiješ, jer očigledno je u pitanju neka šala. Ali nakon toga, iz dana u dan, to pitanje postaje učestalije (vrag odnio šalu); kao i ona da bi trebao naći ozbiljan posao, da misliš na budućnost i na svoju djecu. Uzmajući u obzir da si prosječan mladi čovjek, koji je završio fakultet, možda i ne, nezaposlen, konobariš negdje ili se vucaraš, dan – noć po recepciji nekog prljavog motela, hostela, šta već; i sve to za pet stotina konvertibilnih maraka. A on tebe pita kada ćeš se ženiti? Ma evo sutra se ženim odmah! A isto tako, tražim ozbiljan posao (samo kada bi znao šta je to)? To je ono nešto za što mi treba štela jel’? Kada smo kod toga, prijatelj i ja sjedimo za stolom, razgovaramo na kafi, da kada bi se pojavio neki čiko stao ispred tebe i ozbiljno ti rekao:„Sinko, izaberi posao koji ćeš da radiš i sredit ćemo to“, šta bi mu rekao?Tajac.I dalje.Minuta šutnje.Sada već postaje malo neugodno, koliko šutiš.Napokon progovaraš:– „Pa eto… ono… može konobar u Cheersu, City pub. To znam. E, da, Sloga zapravo, tamo je, ono ludilo, puno uvijek, ima dobrih treba i to.“ „Pa ti nemaš pojma o životu“ – prolazi ti kroz glavu, „čovjek ti nudi posao, a ti ne znaš šta bi rekao, jer ništa i ne znaš raditi.“ Zašto je to tako? Kriviš državu, jer te ništa nije naučila. Školovao si se toliko godina, a uraditi ništa ne znaš. Samo teorija. Nakon teorije, ponovo teorija! A praksa? Ništa! Možda znaš sve o Aristotelu ili Platonu? Možda si pročitao knjiga, da više i ne pamtiš broj? I čak znaš povezati sve boje sa brojevima koje izlaze na bingu, u svakoj kladionici. U biti ti si stvarno ogroman kapacitet.Objavljuješ „pametne“ statuse po fejzbuku, ispunjava te to, ako pređeš preko dvadeset lajkova, odlično. Ako još tu izleti neka pozitivna kritika, onda ne možeš jesti od sreće. Dalje misliš, ma oni, roditelji su krivi! Čuvaju te dvadeset i pet godina i govore, “završi školu, da imaš diplomu. Bitan je papir”.Ne tjeraju te da radiš, da se lomiš, da upoznaješ svijet, da saznaš da nije sve tako idealno kao što misliš i da ne čekaš kada će se pojaviti neko ko će u tebi prepoznati ono najbolje, pozvati te i sve ti dati. A ako u dvadesetim samo sjediš, piješ kafe, normalno je da se to odrazi na tvoj život i da ćeš postati, običan, lijeni uhljup. I sada u dvadeset i šestoj godini svi odjednom očekuju nešto od tebe: da se ženiš da radiš “ozbiljan posao”? E pa ne ide.Ko je kriv? Ma ima još krivaca, samo to nisam ja! Al’ džaba sve, džaba ti roberto, džaba ti kavali, kad te niko ne razumije.”
DD
Mnogi me pitaju zašto veći broj britanskih kompanija ne ulaže u Bosnu i Hercegovinu. Često se iznenade kada čuju da već veliki broj njih to radi – naš Britanski poslovni klub broji više od 120 članova, velikih i malih kompanija.
Volio bih da veći broj britanskih kompanija posluje u ovoj zemlji, ali, činjenica je da je, trenutno, Bosnu i Hercegovinu teško predstaviti kao privlačnu za ulaganja. Iako su neke firme koje ovdje rade veoma uspješne, taj uspjeh je postignut mukotrpnim radom. A veliki broj drugih kompanija koje pokazuju inicijalni interes za Bosnu i Hercegovinu, na kraju odluče da svoj novac ulože negdje drugo.
EBRD će održati svoj godišnji Investicijski samit za zapadni Balkan u Londonu, 22. februara. Predsjedavajući Vijeća ministara g. Zvizdić će predstavljati BiH, zajedno sa još sedam premijera iz regiona. To je sjajna prilika da se britanskim i drugim investitorima pošalje poruka da je BiH otvorena za investicije. Ali šta investitori žele da čuju?
Reformska agenda je mapa puta za stvaranje stabilnije i dinamičnije ekonomije u BiH koja je može učiniti privlačnijom za strane i domaće investitore, mala i srednja preduzeća i poduzetnike. Ovo je od ključnog značaja, ali i samo početak. U konkurentnoj i brzoj globalnoj ekonomiji, nijedna zemlja si ne može priuštiti mirovanje. Nakon razgovora sa velikim brojem britanskih i lokalnih investitora u prošloj godini, došao sam do svog recepta za ekonomski uspjeh u šest koraka:
Šta vi mislite? Da li vam ovo zvuči ispravno? Šta vi mislite, koje su najveće mogućnosti i koji su najveći izazovi za BiH u brzoj globalnoj ekonomiji?
Edward Ferguson
Autor je britanski ambasador u Bosni i Hercegovini
Preneseno sa FCO bloga
digitalnademokracija.com