Piše: Mile Lasić

Na moj prvi komentar u Dnevnom listu prije godinu i pol dana me ponukalo povlačenje potpisa s “Deklaracije o zajedničkom jeziku” iznimno važne osobe ne samo za hrvatsku i njemačku kulturu, nego i sve južnoslavenske kulture – književnice i prevoditeljice, doktorice znanosti Alide Bremer. Pri tomu se i u njezinom i u mojemu slučaju ne radi o protivljenju duhu “Deklaracije…”, nego o mogućim zlouporabama. Moj drugi komentar na istu temu objavljen je u Dnevnom listu 10. travnja 2017., pak, kao reakcija na povlačenje potpisa Josipa Mlakića s „Deklaracije…“ Već sam izražavao nadu, ali ponovit ću i ovdje da bi primjer neupitno velikog policentričnog jezika kakav je njemački (ali, i engleski i drugi jezici) mogao biti poticajan i na prostorima, malog, majušnog policentričnog “zajedničkog jezika”, kakav je b-h-s-cg jezik, odnosno jezici, kako volite, samo izvolite. U njemačkom relaksiranom odnosu naspram neupitne policentričnosti sadržan je, naime, i obzir prema drugome i obveza njegovanja jezika i obzirnih standardizacija. U svakom slučaju nikomu u ovom velikom jeziku i kulturi danas ne pada na um “germanizacija”, pa bi se tim slijedom podrazumijevalo samo od sebe i isključivanje kako “srbizacije” i “kroatizacije”, tako i “bosnizacije” zajedničkog nam jezika.

I istost i različitost: “za” i “protiv”

Ne optužujem nikoga, ali nisam siguran da su među onih 200 i nešto prvotnih potpisnika “Deklaracije o zajedničkom jeziku” baš svi široki i tolerantni ljudi, jer neki od njih jesu dokazane veličine u jeziku / jezicima i kulturama kojima pripadaju, ali neki su samo oprobani politički muljatori, nasilnici i osobe malih kapaciteta! Sugeriram  umjesto kontraproduktivnih “za” i “protiv” manipulacija “Deklaracijom o zajedničkom jeziku”, koja je samo otkrila “mokru vodu” kako nam je jezik zajednički, najpažljivije moguće iščitavanje kompleksnih studija o jeziku koje se odgovorno bave dualnim obilježjima i funkcijama policentričnog b-h-s-cg jezika. Preporučam iz mnogo razloga, dakle, čitanje “Promemorije o (hrvatskoj) jezičnoj politici u BiH” književnika Ivana Lovrenovića, kao i njegov lapidaran prosvjed protiv “komesarkog jezika na FTV-u” u kojemu veli: “Pravo je sociološko, tj. sociolingvističko stanovište ono, s kojega se može i mora govoriti o trima jezičnim standardima u Bosni i Hercegovini, dok je, obrnuto, sa strukturno lingvističkoga stanovišta to jedan jezik”. U “Promemoriji…” je Ivan Lovrenović, inače, precizirao: “Jedna od elementarnih sociolingvističkih postavki jest ona o dvjema različitim funkcijama jezika: simboličkoj i komunikacijskoj. Simbolička funkcija načelno je kognitivna, no ona u našem slučaju jezik povezuje i s političkim pitanjima kolektivnoga identiteta neke kulturne i nacionalne zajednice, dok se komunikacijska odnosi na ulogu jezika u međuljudskoj komunikaciji i razumijevanju”. Pitam se: je li se netko prisjetio konzultirati i Ivana Lovrenovića o jeziku i/ili jezicima u Regiji i u BiH, o jeziku našem nasušnom, zajedničkom, s kojim se nažalost i ne umijemo ophoditi kako bismo morali. Relaksirano i brižno, ali i odgovorno, poput Nijemaca!

Naravno, nisam uvjeren u plemenite motive svih supotpisnika “Deklaracije o zajedničkom jeziku”, ali hvala čestitim autorima na plemenitim porukama, uz napomenu da nama u BiH ne mogu pomoći ni plemenite deklaracije o jeziku, ni o bilo čemu dok smo u nezaustavljivom kulturološkom sunovratu nijekanja drugosti, sve dok razumijemo “jednost” kao prednost, a pluralnost preziremo, sve dok smo spremni nijekati teorije i politike višestrukih identiteta, u konačnici i oformljenu višenacionalnost u BiH, sve dok nismo u stanju priznati da su građanstvo i sloboda povezani s uvažavanjem oformljenih nacionalnih i svih drugih, tzv. novih identiteta u BiH. Uostalom, i pokojni profesor Ulrich Beck bi kazao kako se kozmopolitizacija ogleda upravo u uvažavanju različitosti. Jer, krajnje je vrijeme zakoračiti upravo ovim putom u političku Modernu, kako ne bismo zauvijek ostali u pred-Moderni!

Protivu posthegomonijalnih igara s policentričnim jezikom“!

Priznajem, obradovao sam se povlačenju potpisa s “Deklaracije o zajedničkom jeziku” i Josipa Mlakića, jednog od najvažnijih hrvatskih i bosanskohercegovačkih književnika, jednako kao i onom nešto ranije povlačenju potpisa uvažene prevoditeljice i kniževnice dr. sc. Alide Bremer, koja me je u međuvremenu obavijestila da su se organizatori oglušili o njezinu zamolbu o brisanju imena, pa se njezino ime i dalje nekorektno navodi među supotpisnicima “Deklaracije…”. Organizatori su izmijenili tek prvotnu atribuciju “doktor nauka” uz Alidino ime u “doktor znanosti”, što je ponajmanje važno u cijeloj priči. O kakvoj se ostrašćenosti radi u redovima supotpisnika protiv bilo kakvog dovođenja u pitanje ove njihove prenapuhane akcije, ponajbolje svjedoče bahati napadi na Alidu Bremer ispod posta o povlačenju potpisa. U prvom komentaru u Dnevnom listu povodom Alidinog časnog, promišljenog i odgovornog čina založio sam se, inače, za relaksiran pristup “Deklaraciji o zajedničkom jeziku”, jer su se i političari i sveučilišni profesori i ugledne znanstvene institucije diljem Regije prosto počele utrkivati u nijekanju teorije policentričnosti i same “Deklaracije…”, špekulirajući o onomu čega u njoj nema i prešućujući politizacije, politička poigravanja s njom, o kojima se mora govoriti. I zbog toga sam se već u prvom komentaru založio za pažljiva iščitavanja vrijedne literature o jeziku: u svrhu sprječavanja tzv. posthegemonijalnih manipulacija jezikom, primjerice nasilnih unifikacija u Srbiji i u Hrvatskoj, kao i varijanti srpskog i hrvatskog u BiH, ali i posthegemonijalnih poigravanja s bosanskim jezikom u funkciji apsolutno pogrešnog koncepta “jedan jezik – jedna nacija – jedna država”. Takvo što je u sve tri izvedbe pogubno i za pojedine varijante zajedničkog nam jezika u BiH i po oformljene nacionalne identitete u BiH i samu državu BiH. I zbog toga je nužno poći od pažljivog čitanja iznimno važne makroodrednice “Hrvati” u Hrvatskoj enciklopediji Bosne i Hercegovine, jer se u njoj nalaze iznimno važna objašnjenja i o hrvatskom i o zajedničkom nam jeziku u cijelosti, s osloncem na vjerojatno vodećeg živućeg jezikoslovca kod Hrvata, prof. dr. Ivu Pranjkovića, te uz odgovornu skrb o pojedinostima i cijelosti ravnatelja cijelog projekta Ivana Anđelića i posebice koordinatora drugog toma HLI-ja, književnika i enciklopediste Ivana Lovrenovića. (Vidjeti, Hrvatska enciklopedija BiH, HLI, Mostar, 2015., str. 409-464.) Uostalom, sugerirao sam i pažljivo čitanje knjige “Jezik i nacionalizam” profesorice Snježane Kordić, kao i studija drugih jezikoslovaca i književnika koji se stručno bave socio-lingvističkim i strukturno-lingvističkim, simboličkim i komunikacijskim funkcijama jezika.  Oni se uglavnom slažu da je u sociolingvističkoj ravni opravdano govoriti o različitosti, a u strukturno-lingvističkoj ravni o jednom b-h-s-cg jeziku, poslužimo se i ovdje ovom kraćenicom – rogobatnicom.

Naravno, kad ne bi naši javni djelatnici, uključivo sveučilišne profesore bili beskrajno neupućeni, ili jednostrani, ne bi imalo smisla ni ukazivati na neprijeporne sličnosti, ni na omraze varijanti, posebice hrvatske, koja se tek početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća s mukom izborila za jednakopravnost u BiH. Povijest varijante bosanskog je još kompliciranija. I o ovomu se može saznati više u nježnom i važnom zapisu Ivana Lovrenovića “Isakovićeva književna oklada” (ivanlovrenovic.com, 14.032017.): u njemu se, naime, suzdržano referira na znamenito mostarsko savjetovanje o jezičnoj politici u BiH, održano u jesen 1973. godine, ali se ipak mnogo kazalo. Ali, mi prosto ne učimo iz prošlih prijepora, pa je i skoro pola stoljeća poslije ponovno otvoren rat protiv varijanti uz tobožnje podržavanje teorije o policentričnosti našeg jezika. Izbjegavam navoditi imena, ali ću kazati toliko da se na “prvoj liniji” novootvorene jezične bojišnice pojavljuje i niz i su-potpisnika “Deklaracije…”, koji verglaju ispraznosti u tobožnju korist bosanskog, slične onima koje smo ranije slušali u tobožnju korist srpskog jezika.

Josip Mlakić: potpuna obesmišljenost društva!

U očekivanoj reakciji jednog od najvažnijih pisaca našeg policentričnog jezika, kao i hrvatskog jezika s njegovim razlikovnim nijansama, u Hrvatskoj i u BiH, dragog i čestitog čovjeka, pisca, scenariste, pjesnika Josipa Mlakića radi se o dostojanstvenom odmaku od ružne politizacije zajedničkim nam jezikom, odnosno prosvjedu protiv svaljivanja sve krivice na zajednički nam jezik, za ono što on nije kriv: za “potpunu obesmišljenost društva”, kako je lucidno ustvrdio. Upravo zbog iznimne važnosti i slijedi u nastavku Mlakićevo pismo u širim izvodima, upućeno uglednom beogradskom piscu Vladimiru Arsenijeviću, čije je ime vezano uz NGO “Krokodil” – organizatora regionalnih savjetovanja i inicijatora “Deklaracije…”.

“Prije svega Deklaraciju sam shvatio kao jedno područje slobode, zaštićeno od bilo kakvog upliva dnevne politike. Odluku sam donio nakon što sam gledao TV emisiju u kojoj si i ti sudjelovao, a u kojoj sam i ja bio pozvan, ali sam odbio kada sam vidio da je, primjerice, jedan od potpisnika Željko Komšić, simbol svega onoga što ova Deklaracija ne bi smjela predstavljati. Čekao sam s odlukom do kraja emisije, jer sam se htio uvjeriti, a što sam unaprijed pretpostavio, s obzirom na uređivačku politiku TV kuće koja je emitirala navedenu emisiju, hoće li u emisiji kao jedan od sugovornika biti pozvan Željko Komšić. Na žalost, to se i dogodilo. Ne bih želio ulaziti u iskrenost motiva koji su naveli gospodina Komšića da potpiše Deklaraciju, ali nikada u životu nisam stavio svoj potpis na nešto što bi bilo koji od političara mogao na bilo koji način zloupotrijebiti. Pogotovo ne rigidni političari poput Željka Komšića, čije sudjelovanje u spomenutoj emisiji već smatram jednim vidom zloupotrebe. Također, osvrnut ću se na jedan dio Deklaracije s kojim se u potpunosti ne slažem, bez obzira što sam stavio svoj potpis na nju. To je onaj dio o ‘segregaciji djece’. Smatram da se tu već godinama miješaju uzroci i posljedice i stavlja stigma na djecu koja su pohađala (ili pohađaju) slične škole. Jezik, koji se isključivo navodi kao ‘krivac’ za takvo stanje, po mojemu mišljenju, samo je posljedica, odnosno ‘dvije škole pod jednim krovom’ samo su jedna od posljedica jednog potpuno obesmišljenog društva. Ovaj dio izravno me se tiče, a Željko Komšić, kao paradigma, simbol je i jedan od uzroka takvog stanja. Ovo je, naravno, moj osobni stav proizišao iz vlastitog iskustva življenja u BiH, odnosno ono što književni kritičari često vole nazvati ‘tetoviranjem vlastite kože’ … I nije samo ova Deklaracija jedini dokument koji će, iskreno se nadam da neću biti u pravu, završiti u političkom Sarajevu, kao na slijepom kolosijeku. To je onaj fenomen o kojem je prije desetak godina pisao Ivan Lovrenović u jednom od svojih antologijskih tekstova, fenomen ‘mlaćenja gloginja tuđim Feralom’. To neko ‘pragmatično Sarajevo’ sklono je biti poklopac svakom loncu koji dolazi iz Srbije, Hrvatske ili Crne Gore, dok o vlastitoj ustajaloj baruštini ‘mudro’ šuti“, naveo je Mlakić u pismu Arsenijeviću.

Posthegemonijalne instrumentalizacije bosanskog jezika

U mojemu razumijevanju, većina supotpisnika “Deklaracije…” i nije imala drugih izuzev plemenitih motiva kad je stavljala svoj potpis na “Deklaraciju…”, jer su prezasićeni onim što Mlakić zove posljedicama “jednog potpuno obesmišljenog društva”, ali o njima u ovom osvrtu i nije riječ. U međuvremenu je postalo ogoljeno jasno, naime, da se od samog početka u izvjesnim političkim krugovima manipulira s tobože tek otkrivenom “jednosti” u našemu policentričnom jeziku, pa se ta neprijeporna činjenica namjerava iskoristiti i za dovođenje u pitanje oformljenih nacionalnih identiteta u BiH, jer nacionalni identiteti i nisu tako važni, ako već govorimo jednim jezikom i ako se fantastično razumijemo, rezoniraju ti slabo obrazovani i odgojeni politički i medijski djelatnici, kojima sufliraju sveučilišni profesori koji niječu višenacionalnost BiH i potrebu konsenzualne kulture u BiH. Zapravo su se ogolili do prostote upravo ti “anacionalni građani”, koji niječu višenacionalnost BiH, jer i nisu u stvarnosti baš a-nacionalni, nego su u službi tzv. antinacionalističkog nacionalizma koji sebi tepa da je tzv. neupitni patriotizam. Kako god ih zvali, upravo su takvi ponajveći politički nasilnici, jer previđaju namjerno da se u vremenima kulturološke osjetljivosti, koja u jednom dijelu svijeta traje od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, građanin postaje respektom zakona i uz respekt postojećih identiteta, kako većinske tako i manjinskih nacija, te da građani većinske nacije u višenacionalnoj zemlji mogu imati samo veće obzire, a nemaju pravo odlučivati u ime građana manjinskih nacija.

Dakako, u teoriji se govori o tomu da je nadiđena, ili bi morala biti nadiđena tzv. hegemonistička kontrola, kojom se u prošlosti upravljalo manjinskim identitetima. Ponegdje je ta vrst kontrole, primjerice u Kanadi i Australiji, danas prezrena kao maltene genocid i nasilno premještanje stanovništva, odnosno svako ništenje identiteta putem metoda nasilnih integracija, jer se sve više njeguju konzensualne metode upravljanja razlikama i u mnogonacionalnim i u polietničkim državama. Sve civilizirane nacije i države, upozorio nas je već prije četvrt stoljeća kanadski sociolog svjetskog ugleda Will Kymlicka u kultnoj knjizi “Multicultural citizenship: a liberal theory of minority rights” (objavljenoj i na hrvatskom pod naslovom “Multikulturalno građanstvo”, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.), u obvezi su promijeniti paradigmu “hegemonističke kontrole” u paradigmu obzira prema manjinskim identitetima, pri čemu Kymlicka razlikuje mnogonacionalne država s autohtonim nacijama, kakva je upravo BiH, od polietničkih država (s useljeničkim nacijama). Ali, svejedno, posvuda je nacionalizam većinske nacije “siguran put u pakao”, pa ako popločan i dobrim namjerama, treba se prisjetiti i početka tzv. jugoslavenskog rata prije četvrt stoljeća.

Stoga se mora otvoreno reći, “Deklaracija o zajedničkom jeziku” nije samo “crvena krpa” nacionalistima, nego i istinskim kozmopolitima, jer ju pokušavaju zloupotrijebiti upravo oni koji koriste (polu)istine o jeziku kako bi opravdali postehegemonijalna nijekanja oformljenih identiteta i manipulacije u funkciji “bosnizacije”, koji bi neskriveno željeli nametnuti princip “većinske demokracije” kao isključivi princip odlučivanja u BiH, ma koliko unitarizam bio neprimjeren mnogonacionalnoj zajednici s autohtono oformljenim identitetima kakva je upravo BiH. A takva logika nasilja podrazumijeva i dokidanje najvažnijeg ustavnog načela o konstitutivnosti naroda, bolje rečeno konstitutivnosti ko-nacija, pa potom redom: ukidanje domova naroda, veta i pariteta, apsolutno svih preostalih konsocijacijskih metoda upravljanja razlikama, ma koliko sve to bilo protivno Anexu IV – Ustavu BiH i u konačnici zavnobih-ovskom razumijevanju višenacionalne države BiH. U ružnoj političkoj igri majorizacije i biranja političkih predstavnika samo bh. Hrvatima, jer Hrvati to drugima i ne mogu uzvratiti logikom svoje majušnosti, iskorištena je, nažalost, upravo “Deklaracija o zajedničkom jeziku”, za stari igrokaz da se Hrvatima i dalje biraju politički predstavnici bošnjačkim (i srpskim) glasovima, pri čemu se računa s tim da je Hrvate u BiH željnih lake zarade, s malo ili bez imalo truda, a bez obraza, lako pronaći za tzv. funkcionera, dok ih je mnogo teže pridobiti u članstvo tih prounitarističkih tobož lijevih i tzv. građanskih stranaka. I, doista, napretek je već ofiranih kandidata za hrvatske predstavnike, ogrezlih u nemoralu, ne samo na desnoj, nego upravo na tobože lijevoj i građanskoj sceni, koje u BiH i nema. I neće je ni biti dok se ne budu slušale preporuke Europskog parlamenta koje u biti znače reforme izbornog zakonodavstva i ustavni preustroj u BiH u skladu s njezinim višenacionalnim karakterom. I zbog toga je bilo nužno progovoriti i o tzv. posthegemonijalnoj manipulaciji bosanskim jezikom, koja ne može ništa dobro donijeti ni Bošnjacima ni drugima u BiH, kao što ne mogu ni “kroatizacija” ni “srbizacija” koje bi potiskale varijante specifičnog govora Hrvata i Srba i Bošnjaka u BiH. Utoliko i ne može biti prihvatljiva post-hegemonijalna “bosnizacija” ni jezika ni javnih politika u BiH, kao što nije prihvatljiva ni srpsko-hrvatska posthegemionijalna igra putem unifikacija u jeziku, ili patronstva u politici prema BiH!

Uostalom, kao profesor nježnog kolegija „Interkulturalno razumijevanje“, na kojemu se moram pozabaviti i kao profesor politologije policentričnošću našeg jezika, dužan sam ustvrditi da ni zasebnost ni tzv. jednosti jezika nisu preduvjeti ni za modernu naciju ni za pravnu državu, bila jednonacionalna ili višenacionalna, nego je temeljna pretpostavke za “političku zajednicu”, ili “političku naciju” poštivanje svih oformljenih identiteta, bez čega nema ni modernizacije države ni kosmopolitizacije društva. Upravo u to ime je nužno prihvatiti notornu istinu da je BiH višenacionalna zemlja s policentričnim jezikom i tri oformljene standardne varijante, koje ne mogu, srećom, više ugroziti jedna drugu, pa ni nametnuti ime jedna drugoj. Utoliko je žurno potrebno i o našem zajedničkom jeziku s tri standarda ili varijante, početi obzirno skrbiti baš kao što Nijemci, Austrijanci i Švicarci skrbe o svojemu policentričnom jeziku, odnosno varijantama njemačkog jezika u svojim zemljama. A treba, bogme, i ponoviti kako se ljudi b-h-s-cg jezika među sobom dijele na one koji su zbog velikih sličnosti i malih razlika sretni ili nesretni. Izaberite sami u kojoj ste skupini …