Jesu li ustavne reforme u BiH nemoguća misija?

Piše: Mile Lasić

Povodom dolaska u BiH, prije četiri godine, nove američke veleposlanice Nj.E. gospođe Maureen Elizabeth Cormack uslijedio je niz poziva znatiželjnih novinara s pitanjem: hoće li uskoro oživjeti ustavna reforma u FBiH? S obzirom da ne znam odgovor na ovo pitanje, objasnio sam samom sebi zašto slutim da je tzv. konstitucionalni re-design u Bosni i Hercegovini mission impossible. Pokazalo se da sam itekako bio u pravu, nažalost.[1]

Volio bih, dakako, da me je Nj. E. gospođa Maureen Elizabeth Cormack demantirala nekom novom, sličnom i promišljenom inicijativom, koja bi okupila svojevrsni ustavni konvent i dovela do nužnih ustavnih promjena i u FBiH i u cijeloj BiH. U funkciji obrazloženja ove inicijative podsjetit ću na plemeniti pokušaj posredovanja bivšeg američkog veleposlanika u BiH H.E. gosp. Patricka Moona, koji je okupio neovisni tim stručnjaka tijekom 2013. godine, kako bi uz USAID-ovu logističku podršku postavili na noge prvu domaću ustavnu proeuropsku reformu. Podsjećanja radi, Ekspertnu skupinu su činili: prof.dr.sc. Mirjana Nadeždin–Defderdarević, prof.dr.sc. Kasim Trnka, odvjetnik Krešimir Zubak, pravnik Vehid Šehić i moja malenkost. Suradnici Ekspertne skupine su bili: gospođa Meagan Smith- Hrle, u svojstvu USAID-ove logističarke, i doc.dr.sc. Zlatan Begić, u svojstvu tajnika ES-a.

* * *

U mojoj knjizi Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas[2] objavljena je pod naslovom Ovo je naša reforma, ili od nje neće biti ništa završna riječ, koju sam imao čast izreći, na ceremoniji zatvaranja dvodnevne konferencije o preporukama Ekspertne skupine za ustavnu reformu Federacije BiH, održane u hotelu Sarajevo, 14. i 15. svibnja 2013. godine.

Politička korektnost je podrazumijevala da se u ime Ekspertne skupine, i u osobno ime, zahvalim prvo Nj.E. Patricku Moonu, tadašnjem veleposlaniku SAD u BiH, što je uopće inicirao ustavnu reformu Federacije BiH. Bilo je krajnje vrijeme za remont Federacije, ili riječima Njegove Ekselencije – vrijeme je za bolju Federaciju, kazao sam odmah u uvodu, poručivši onima koji gunđaju zbog njegove inicijative da se zapitaju: zašto je nisu sami inicirali, ili već realizirali? Neki politički subjekti su, naime, od početka bili bezrazložno skeptični i sumnjičavi, mada nisu i ne mogu biti zaobiđeni u procesu ustavne reforme. S razlogom ih se, pak, željelo suočiti s mišljenjem akademske zajednice, strukovnih udruga i nevladinog sektora, kako bi ih se argumentima uvjerilo da je federalna ustavna reforma ne samo moguća, nego i nužnost, pa možda i uvod u niz reformi kako bi se cijela Bosna i Hercegovina tranzitirala iz stanja drijemeža u njezinu europsku budućnost, to jest učinila kompatibilnom s političko-pravnim ambijentom Europske unije.

Zahvalio sam se u ime Ekspertne skupine i Nj.E. Peteru Sorensenu za eksplicitnu potporu ovom projektu, čime je u ime Europske unije posvjedočio da Bosna i Hercegovina u cijelosti može računati na svoju europsku budućnost, dakako pod uvjetom da se bude u stanju samoreformirati sukladno zahtjevnim pravilima o pristupanju EU. U protivnomu ostat će BiH samo u geopolitičkom i zemljopisnom pogledu europskom zemljom i propustit će šansu razriješiti i bosanskohercegovačko državno pitanje i bosanskohercegovačka nacionalna pitanja. Zahvalio sam se, dakako, i svim pojedincima i udrugama koje su prijedlozima u pisanim oblicima ili u razgovorima s nama dali doprinos dijagnosticiranju problema i iznalaženju rješenja koja bi mogla voditi racionalnijem, konzistentnijem i demokratskijem ustroju Federacije. Svi su oni – bili zainteresirani građani ili vršitelji odgovornih političkih dužnosti u općinama, kantonima i na razini Federacije, bili nositelji pravosudnih funkcija ili ugledni članovi akademske zajednice, strukovnih ili nevladinih organizacija – izravno doprinijeli da se namjeravana ustavna reforma smije već nazvati reformom odozdo, a da naše preporuke budu legitimnije, stručnije i konzistentnije. Zapravo smo mi kao Ekspertna skupina moderirali mini javnu predustavnu raspravu, kako bi preporuke bile naoružane solidnom demokratskom legitimacijom. Otuda bi onaj tko ih bude ignorirao, ma iz koje nacije ili političke opcije dolazio, morao voditi računa ne samo o kvaliteti i konzistentnosti preporuka, nego i o vlastitoj (anti)demokratskoj poziciji ukoliko ne prihvati nužnost ustavne reforme.

Dakako, preporuke su rezultat i političkog i stručnog kompromisa. Kada ne bi bile takove, ne bi ni imale nikakve šanse postati ustavno-pravnom stvarnošću u Federaciji, za koju smo predložili da se ubuduće zove Federacija u Bosni i Hercegovini, da ostane federacija kantona/županija/regija, ali i postane zajednica jednakopravnih građana, ma koja ih majka rodila i kako sebe razumijevali u kulturološkome i nacionalnomu pogledu. Kompromis je uostalom suština nove paradigme nenasilja i konsenzualne političke kulture koja je spas za svaku složenu višenacionalnu zemlju, pa i za BiH, ili integraciju kakva je EU. Posebnu sam zahvalnost izrazio sudionicima u radu ove konferencije, jer su tijekom dva dana od nje načinili svojevrsni pred-ustavni konvent, dajući u konačnici, preporukama legitimacijsku potporu i svojim stručnim znanjima i ljudskim integritetima. Dakako, kao Ekspertni smo se obvezali uvažiti mišljenje sudionika Konferencije kako bi preporuke učinili još konzistentnijim prije nego što se zapute tamo gdje im je od samog početka i bilo predviđeno odredište – u Parlament Federacije.

Iskoristio sam ovu prigodu da apeliram i na medije i svekoliku javnost da ovu ustavnu inicijativu prihvati kao šansu za prvu domaću proeuropsku reformu, koja ne podrazumijeva pobjednike i gubitnike, jer bi od reforme trebali profitirati svi bosanskohercegovački građani, bili pripadnici konstitutivnih naroda, ili se ne mogli i ne htjeli takvima izjašnjavati. Nitko ne smije biti apriori zakinut u političkomu i kulturološkomu ili bilo kojem pogledu, nego svatko zaslužuje jednakost u šansama, bio privrženikom starih kolektivnih ili novih skupnih identiteta, ili sljedbenikom višestrukih identiteta. Na ovaj, doista usuglašeni, pristup smo u Ekspertnoj skupini ponosni. Uostalom, živimo u svijetu kulturološkog pluralizma i trans-nacionalnih socijalizacija i integracija, pa je krajnje vrijeme da se i u dijelu BiH i u cijeloj BiH pobjegne čim prije od sindroma jednosti, na jednoj, kao i od sindroma nijekanja bliskosti među nama, na drugoj strani, pojasnio sam. Svi bismo se, zapravo, morali što žurnije ostaviti winner-loser logike, to jest isključivosti bilo koje vrste i početi se orijentirati prema vrijednostima nove paradigme – nenasilja, uvažavanja drugosti, višestrukih identiteta i konsenzualne političke kulture!

Apelirao sam već tada i izrijekom i na sve relevantne političke subjekte u Federaciji da učine ovu reformu svojom, da žurno prionu neodložnom poslu zvanom federalna ustavna reforma. Apelirao sam i na sve prijatelje u svijetu da ne ostave ni Federaciju ni cijelu zemlju na cjedilu, nego da podupru kretanje BiH u pravcu europskih i euroatlantskih integracija putem niza temeljitih ustavnih pro-europskih reformi. Naglasio sam da samo tako se može preduprijediti da BiH ne ostane zamrznuti konflikt u srcu Europe, to jest da postane punopravna članica euroatlantske obitelji naroda i država, kako bi u konačnici mogla biti normalnom zemljom, lijepom i u kulturološkomu i političkomu koliko je danas samo u zemljopisnom pogledu.

* * *

U ovoj knjizi nalazi se pod naslovom Posljednja politička šansa i moje obraćanje u svojstvu člana Ekspertne skupine na proširenoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH, 24. lipnja 2013. godine, kada mi je pripala zadaća da obrazložim dio preporuka koji se bavi odnosima Federacije i države BiH sa svijetom. Apelirao sam i tada na one koji su naoružani političkim legitimitetom da na naše preporuke gledaju kao na inicijalnu pomoć za pokretanje ustavne reforme koja bi Federaciju, a potom i cijelu zemlju zaputila naprijed, ka Europskoj uniji, ka izvjesnijoj budućnosti unutar ovoga kruga zemalja razvijenije političke kulture. Nažalost, na ovoj proširenoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH je samo formalno prihvaćena ideja ustavne reforme, s neskrivenim predumišljajem da se sinergijskom akcijom spriječi ustavna reforma. No, ostalo je zabilježeno da je barem formalno u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije, 24. lipnja 2013. godine, naš trud u ES-u dobio neki svoj epilog.

Mi smo kao ES u potpunosti ispoštovali ugovornu obvezu s USAID-om: prvo, da izradimo preporuke i pripremimo međunarodnu konferenciju o njima, i; drugo, da obiđemo Federaciju uzduž i poprijeko i obavimo konzultacije sa svim relevantnim političkim subjektima, dijelovima akademske zajednice i NGO-sektora. Potom smo dorađivali preporuke, sukladno onomu što se čulo na Konferenciji od 14. i 15. svibnja 2013. godine u Sarajevu. Potom smo Preporuke proslijedili Parlamentu Federacije, to jest njegovom Zastupničkom domu, koji je 24. lipnja 2013, usvojio zaključak kojim je službeno započet proces ustavne reforme Federacije BiH. Zastupnički dom je čak ovom prigodom službeno obvezao njegovu Ustavnu komisiju da pripremi nacrt Ustava FBIH, a ona je zamolila sve političke stranke zastupljene u federalnom Parlamentu da dostave svoje primjedbe na preporuke, a nas u ES-u da ih respektiramo i da pripremimo radnu verziju nacrta Ustava do 30. rujna ove godine. Mi smo kao Ekspertna skupina održali tijekom lipnja i srpnja niz javnih tribina u velikim regionalnim centrima u Federaciji, primjerice u Bihaću, Tuzli, Zenici i Mostaru, te dostavili radnu verziju Ustava Federacije u BiH do 30. rujna.[3]

Ispred Ekspertne skupine imao sam prigodu ponovo imati završnu riječ pa sam izravno apelirao u Parlamentu Federacije BiH 24. lipnja 2013. na izabrane zastupnike da prosto posvoje naše preporuke na način i u formi koju smatraju adekvatnom, te tako oficijelno otvore proces ustavnog preustroja Federacije BiH. Kazao sam im otvoreno da i na preporuke i na Ekspertni tim kojeg je oformilo američko veleposlanstvo mogu gledati kao na posredovanje i posrednike – one koji u ime struke, pravne i politološke, akademske zajednice i NGO-sektora pružaju dobre usluge (engl. good services), govoreći jezikom međunarodnog pregovaranja. Nuđenje dobrih usluga je, naime, posebna metoda međunarodnog pregovaranja usmjerena na aktivno traženje rješenja nekog sukoba. U pravilu se pri angažmanu tzv. treće strane radi o intervenciji u momentu kad postaje očigledno da bez ove vrste posredovanja ne bi strane u konfliktu bile u stanju iznaći snage za kompromise koji su nužni. Treća strana mora zbog toga biti nepristrana i neutralna, jer se nalazi u ulozi facilitatora (engl. facilitator), tj. onoga koji pruža dobre usluge. U svakom slučaju, naše preporuke nisu zamišljene da nanesu štetu bilo komu, nego da od njih imaju koristi svi građani i narodi u Federaciji. Onima kojima se neke preporuke ne dopadaju imaju, ili imat će prilike iznijeti svoju kontra-argumentaciju.

Iz profesorskog kuta gledajući, podsjetio sam zastupnike da su pregovarači često u dvojbi da li da vode tvrde pregovore, ili trebaju izbjeći konflikte s drugom stranom, čineći koncesije i ustupke. Podsjetio sam ih kako je svojedobno na Harvardu razvijen model pregovaranja zasnovan na načelu da pregovaranje ne treba biti ni tvrdo ni meko, nego i tvrdo i meko, dakle usmjereno na traženje zajedničkih dobitaka, te da se zajednički utvrde fair standardi koji vode mogućnosti postizanja koristi ili dobitka za sve strane u pregovorima. I unutar tzv. unutarnjih pregovaranja moraju se koristiti metode koje koriste svima, jer omogućuju postizanje sporazuma. Da bi se u bilo kojim pregovorima postigao časni kompromis nužno je: a) uvažiti do moguće granice legitimne interese pregovaračkih strana; b) voditi pregovore tako da rezultiraju u pravednom i miroljubivom rješavanju konflikata; c) težiti rezultatima koji će ostvariti dugoročno dejstvo; i d) imati za posljedicu unapređenje odnosa između pregovaračkih strana. Ekskurzija u svijet međunarodnog pregovaranja nije bila, dakako, puka profesorska egzibicija, nego je imala svrhu upozoriti kako umijeće pregovaranja podrazumijeva da se pregovori ne bojkotiraju unaprijed i na slijepo, te da se ne vode na osnovu čvrsto unaprijed zauzetih polaznih pozicija, nego da se vode što je moguće stručnije rasprave i o dobrim i lošim stranama, tj, razlozima za i protiv određenih rješenja. Otuda je moja molba bila svima njima: ne ukopavajte se u tzv. zakovane pozicije, bile one političko-ideološke, ili nacionalne provenijencije, jer tako smanjujete prostor za prilagođavanje pregovaračkom procesu. Ne inzistirajte, kazao sam im, na nametanju vlastite volje drugome, jer tako smanjuju te šanse da se suparnička strana mijenja. Umjesto ukopavanja u pregovore, potrebno je, dakle, težiti kompromisu i biti spreman na ustupke, kako bi se na kraju postigao prihvatljiv uspjeh za sve strane u pregovorima. Svaki demokratski političar zna, podsjetio sam i na riječi bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, kako se mora upustiti u kompromise, jer bez principa kompromisa nisu mogući principi demokracije!

Nažalost, sve je bilo uzaludno. U BiH se treba učiti da bosanskohercegovačka neupitna kulturološka pluralnost i očigledna višenacionalnost nisu drugo do datost, činjenice prema kojima se svi moraju odnositi s poštovanjem. Nije bosanskohercegovačka poslijeratna drama u tomu što smo zemlja s brojnim identitetima, nego što se ne umijemo gospodski i razumno nositi s tom činjenicom, što patimo od sindroma jednosti ili od sindroma nijekanja bliskosti među nama, što ne razumijemo filozofiju i praksu novih identiteta i višestrukih identiteta, što smo eutanizirani i onesposobljeni za kulturu alteriteta. Umjesto potrage za kulturom življenja u obzoru paradigme nenasilja, u BiH se, nažalost, i dalje skoro svi utrkuju da u miru dovrše ratove, to jest ostvare nemoguće ratne ciljeve. Krajnje je vrijeme da se u BiH odustane od ratnih retorika i ciljeva, te počne učiti upravljati našim razlikama.

Uzaludno je bilo i što sam na samom kraju mojega obraćanja zastupnicima u Parlamentu Federacije BiH zamolio da se pri odabiru njihovih odluka ne vode ni emocijama ni predrasudama, ni željom za kontraproduktivnim nadbijanjem, majorizacijom i diskriminacijom, pogotovu ne ništenjem ili ponižavanjem bilo kojih identiteta, bili oni stari – vjerski i nacionalni, ili novi – politički i rodni. Uostalom, kazao sam im, ukoliko ste u ma kojoj konstelaciji u većini, sukladno paradigmi nenasilja nemate veća prava, nego samo veću odgovornost prema onima koji su u manjini. Ukoliko budete tako radili tijekom predstojećih ustavnih promjena i druge biste poučili da je kompromis časna metoda političke borbe. Tako bismo se i mi u BiH počeli micati i ka kulturi međusobnog uvažavanja i konsenzusnoj političkoj kulturi, koja je ključna metoda za održivi društveni ugovor o opstojnosti bilo koje višenacionalne zajednice. Ove vrste zajednice, naime, opstaju na dužu stazu samo ako su izraz slobodne volje konstitutivnih sastavnica –slobodnih naroda, odnosno slobodnih građana tih naroda. Po uzoru na EU, ili Švicarsku, primjerice, nužno je zbog toga raditi na stvaranju (drago)voljne političke zajednice, ili voljne nacije, ne niječući niti jedan bosanskohercegovački identitet. Drugog puta nema, ili se radi o već viđenom u zloćudnim formama unitarističkih i secesionističkih tlapnji i iluzija…

* * *

U Bosni i Hercegovini je na djelu retradicionalizacija, koja ima za cilj održavanje paralelnih svjetova uz pomoć kulture nadbijanja i po cijenu zaustavljanja kretanja zemlje u pravcu europskih i euroatlantskih integracija. I tako će, vjerojatno, biti sve dok i u akademskim i političkim narativima dominiraju metode i paradigme nasilja, političkoga, pravnog i kulturološkog, koji suspendiraju ili odlažu na neodređeno vrijeme promišljanje i primjenu konsenzualnih metoda upravljanja razlikama. Zbog toga i jest najvažnija zadaća dekonstruirati bosanskohercegovačke neadekvatne akademske narative i politike, bilo da su separatističkog ili tzv. patriotsko-unitarističkog, centralističkog naboja i sadržaja, posve svejedno. Takvo što je poduzeto i u komentarima istraživanja o hrvatskom pitanju u BiH, kojega je inicirala i sprovela Konrad Adenauer Stiftung, 2013. godine, kada je niz autora ukazalo na međusobnu isprepletenost svih bosanskohercegovačkih nacionalnih pitanja. I u mojemu komentaru se implicite i explicite ustvrdilo kako je hrvatsko pitanje, zapravo, i bošnjačko i srpsko i bosansko-hercegovačko.[4]

U mojemu komentaru Hrvatsko ili ‘die sogenannte Frage’ se i izrijekom kazalo kako je negiranje postojanja hrvatskog pitanja sastavni dio akademskog i političkog narativa koji ciljno svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije, i/ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanje BiH kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu. Dakako, tim se putom definitivno ostaje zarobljeno unutar paradigme nasilja i potiranja manjinskih identiteta. Pretpostaviti je da je razlog tomu što se u BiH, posebice na bošnjačkoj i srpskoj strani, iako iz različitih pobuda, zadovoljilo pasiviziranim zamrznutim konfliktom, pa se blokira svaka smislena potraga za njegovim nadilaženjem putem transnacionalnih i transentitetskih pulsacija (socijalizacija), čime se i odlaže mogućnost izgraditi voljnu političku zajednicu konsenzusnog tipa (koja respektira i hrvatsko pitanje). Do toga je koncepta, inspiriranog brojnim rješenjima iz Acquisa (pravna stečevina Europske unije) i konsenzusnom kulturom drugih složenih država, posebice demokracijom suglasja u Švicarskoj konfederaciji (Konkordanz) nužno doći, u protivnom politički procesi mogu završiti u involutivnim, retrogradnim pojavama, te dovesti do disolucije BiH. Zbog toga je potrebno pažljivo proučiti što se poručilo BiH u Rezoluciji Europskog parlamenta od 6. 02. 2014. u izvješću o napretku BiH za 2013. godinu. U ovoj rezoluciji Europski parlament pozdravlja, između ostalog, šest točaka sporazuma koji je postignut u Bruxellesu 1. listopada 2013. godine, ali žali što centralističke snage opstruiraju njegovu provedbu, te naglašava da je važno slijediti načela federalizma i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao put BiH-a u EU. U tih šest točaka najvažnije su dvije neispunjene obveze: a) izgradnja sustava koordinacije, kako bi se sa svijetom, uključivo s EU, govorilo jednim glasom, b) implementacija odluke Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci.[5]

Potom su, nažalost, uslijedila spinovanja od strane domaćih spin majstora kako bi se pod izlikom potrage za novim pristupom Europske unije BiH, potisnula u stranu preuzeta obveza poštovanja načela federalizacije/kantonizacije, koja su možda od sudbonosne važnosti za cijelu zemlju. Time se i definitivno potvrdilo kako nikakve ozbiljne potrage za nadilaženjem zamrznuta konflikta u BiH i nema, osim što je početkom travnja 2014. godine u Sarajevu potpisana Zajednička izjava stranaka bliskih Europskoj pučkoj stranci (EPP) iz Bosne i Hercegovine o europskim vrijednostima, identitetu, socijalno-tržišnoj privredi i pravnoj državi. (Potpisnici Zajedničke izjave su čelnici pet političkih stranaka, koji bi se mogli, kad bi htjeli, postarati za implementaciju potpisanog…) Zajednička izjava je u osnovi veoma izbalansirani dokument desnog političkog centra koji je nastao pod pokroviteljstvom EPP-a i uz strpljivu moderaciju Konrad Adenauer Stiftung. Nažalost, naložena je skepsa i nužno je sumnjati, zbog neskrivenih međusobnih animoziteta i neiskrenosti u općenjima potpisnica s bosanskohercegovačke strane, da su se one uopće u stanju pridržavati vrijednosti i načela potpisane deklaracije.

* * *

U BiH se još uvijek izbjegava javni diskurs o kompromisu ili konsocijacijskoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo, iluzija kako je moguće upravljati BiH na tradicionalan način i uz pravila koja važe za manje složene zemlje. Do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, kao i rješenja za sva bosanskohercegovačka nacionalna i politička pitanja može se doći samo temeljem transnacionalnih i transentitetskih suradnji, temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primjenu metoda upravljanja razlikama. Ovim se pristupom ne dovode apsolutno u pitanje vrijednosti tzv. većinske demokracije, ali se želi izrijekom upozoriti da se jednakost građana manjinskih nacionalnih i etničkih skupina dovodi u pitanje ukoliko se u društvima formiranih skupnih razlika ne poštuju skupni identiteti i skupne razlike i ne omogućuje balans između metoda većinske i zastupničke demokracije. Utoliko je krajnje opasan zahtjev za ukidanjem kantona, ili ukidanjem domova naroda u Federaciji, i to pod geslom jednake važnosti glasa svakog građanina. Takvo što je opravdano demonstrirati u zastupničkim /predstavničkim domovima, ali se od domova ili vijeća naroda ne smiju praviti paralelni zastupnički domovi, jer bi se tako odustalo od mehanizama zaštite vitalnih nacionalnih interesa (identitarnih, jezičnih, obrazovnih), ali i zaštite elementarnih ekonomskih interesa i razvojnih pitanja, prevažnih za svaki politički narod u višenacionalnoj zajednici…

Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama (primjerice, unutar koncepta institucionalne jednakopravnosti za takvima kakvi su paritet, veto, vitalni interesi…), ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica (takvih primjera je već bilo u povijesti). U protivnom, ukoliko se u tzv. konsocijacijskim situacijama ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, ne može se izbjeći nametanje vrijednosti većinske etničke/nacionalne zajednice manjinskoj zajednici. U tom slučaju su na djelu mehanizmi i metode prisilne asimilacije ili nasilne integracije, koje su najkasnije s prijelazom u novi milenij prezrene, ako ne posvuda i odbačene kao nadvladane metode stare paradigme ili paradigme nasilja.

* * *

U (post)modernom svijetu nove paradigme se i ne radi o drugom do o pokušaju življenja alteriteta ili mnoštva identiteta, do čega se stiglo, ili stiže putem političke kulture priznavanja kulturoloških pluralnosti, odnosno upravljanjem etničkom /nacionalnom pluralnošću. Otuda je naložen veliki oprez pri opravdanim dekonstrukcijama neoliberalnih pojava unutar EU-pozajedničenih politika, ili propitivanju i samih temelja i temeljnih pojmova unutar EU, uključivo i propitivanja svakojakih negativnih popratnih pojava tijekom procesa približavanja EU. Niukojem slučaju, naime, ne bi se smjela dovoditi u pitanje EU kaoprojekt mira, niti njezin ustroj temeljem načela supsidijariteta, harmonizacije ili solidarnosti. Jednostavno iz razloga što takvih mehanizama nije nikada bilo u povijesti nijedne druge imperije, ili saveza država, to jest što je EU sa svim njezinim manama sui generis tvorevina, u kojoj se odvijaju i procesi tzv. transnacionalnih pulsacija, interakcija i socijalizacija, to jest nove paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja.

Uz ovu vrstu uočavanja, posve je potom opravdano, pa čak i nužno razlikovati procese europeizacije, sustavne dubinske prilagodbe potencijalnih članica EU putem preuzimanja pravne stečevine ili pravnog nasljeđa EU, od nevoljnog i samo formalnog povezivanja s EU ili „EU-izacije. Nažalost, bosanskohercegovačke kvazi-elite nisu voljne i sposobne prihvatiti novu, EU-paradigmu, jer takvo što podrazumijeva i novi mentalitet i europeizirane politike u najvažnijim oblastima života, u njihovim kompleksnim značenjima i nerijetko proturječnim izvedbama. Umjesto ove vrste izazova, tzv. političke elite, ili još preciznije domaće oligarhije su se odlučile zadržati BiH kao zemlju zamrznuta konflikta u njihovom zarobljeništvu, u involutivnom sunovratu u vlastitu lošu prošlost.

Onemogućujući joj postati dijelom modernoga svijeta, onomu u kojemu je moguće živjeti susrete kultura i kulturu alteriteta, i izrijekom kazano –postati punopravnom članicom EU, u BiH će se nastaviti umiranje na rate po nekom sličnom scenariju kao pri kraju postojanja bivše SFRJ. I na samom kraju, BiH je još u svojoj pred-političkoj, ili osmanlijskoj fazi (Urs Altermatt), glede svijesti o nužnosti europske autorefleksije i izgradnje funkcionalne pravne države. U njoj se misli i djela pretežito u kategorijama pred-političke zajednice i do ideje i prakse političke zajednice se može eventualno stići tek mukotrpno i uz velika naprezanja. Prijeko potrebnu konsolidaciju nije moguće postići u ovom trenutku ni s onima koji privode kraju etnokratske revolucije, pa mogu zamisliti BiH samo kao prosti zbir triju nacionalnih država, ali ni s onima koji zagovaraju građansku BiH i istovremeno nemaju sposobnosti i volje priznati višenacionalnu kompoziciju BiH kao njezinu trajnu odrednicu i kvalitetu.

Ostaje, dakako, ključni problem što odgovorna konsocijacijska demokracija podrazumijeva zajedničku viziju, dogovor i ambiciju očuvanja zemlje u njezinim granicama i kapacitetima i orijentaciju ka stvaranju pluralne, političke i voljne zajednice. Bosanskohercegovačke pseudo-elite, pak, zamajavaju građane širenjem iluzija o BiH kao jednonacionalnoj zemlji, ili prizivanjem njezine disolucije. Poslije svega se, vjerojatno, suvišno i pitati: je li moguć konstitucionalni re-design u Bosni i Hercegovini?

Naime, ako nije bio moguć ni uz podršku tako važne zemlje kakva je SAD, preostaje nam tek sumorno zaključiti: ma koliko bio nužan, konstitucionalni re-design u BiH je do daljnjega mission imposible.


[1] Iz knjige: Lasić M., AVANTI DILETANTI. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomena, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016.

[2] Lasić, M., Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas, Rabic, Synopsis, Sarajevo, Zagreb, 2014.

[3]Vidjeti kompletnu dokumentaciju koju je objavio Zastupnički dom Parlamenta Federacije u CD i print verziji „Reforma Ustava Federacije BiH: a) Kritička analiza opravdanosti ustavnih promjena; b) Preporuke Ekspertne skupine; c) Dostignuti stupanj priprema za promjenu Ustava“, Zastupnički dom FBiH, Sarajevo, studeni 2013.

[4]Vidjeti u zborniku objavljenom na b-h-s i engleskom jeziku: Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda, Europska akademija i Konrad Adenauer Stiftung, Sarajevo, 2014.

[5] Rezolucija Europskog parlamenta od 6. 2.2014. o izvješću o napretku BiH za 2013., 2013/2884

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s