Mile Lasić: Što znači redukcijski slogan “ili građanska BiH, ili građanski rat”?

Ovih dana je “ljudska glupost” pobijedila i definitivno u BiH, jer je i iz daljine od dvije tisuće kilometara vidljivo da su u BiH na svim stranama pobjedu odnijeli i licemjerje i hipokrizijski moral. Ipak, ono što sebi dozvoljavaju likovi koji se obraćaju izravno Bošnjacima, počev od političkih ekstremista u stranci koju nije pristojno ni pominjati, pa preko njezina koalicijskog partnera, do svih onih stranaka koje su se opredijelile za dekonstituciju tzv. ko-nacija, ili konstitutivnih naroda, unatoč tomu što je to vrhunsko ustavno načelo, čista je katastrofa i neodoljivo podsjeća na predratnu političku i kulturološku klimu u BiH. Zar ne bi bilo logičnije i ljekovitije da se tako strastveno – kako se zalažu za dekonstiuciju Hrvata u BiH – u punom kapacitetu založe za jednakopravnost svih identiteta u kantonima s bošnjačkim većinama, kao i u tzv. mješovitim kantonima u Federaciji BiH? Nastavi čitati “Mile Lasić: Što znači redukcijski slogan “ili građanska BiH, ili građanski rat”?”

Oglasi

Mile Lasić: O knjizi Ivana Cvitkovića „Ganga – pjesma o životu u Hercegovini“

“Gango moja ja te ganga ne bi’ / da se nisam rodio u tebi”, čuo sam tisuću puta u djetinjstvu, ali moram priznati da me je tada ganga ostavljala totalno ravnodušnim, jer se već moja generacija odricala ove hercegovačko-imotske pučke pjesme u korist popa and rock and rolla. Uostalom, tako što je ustvrdio i akademik Ivan Cvitković u njegovim „sociologijskim marginalijama o gangi“, kako je nepretenciozno podnaslovio knjigu „Ganga –  pjesma o životu u Hercegovini“. I sam Hercegovac, rođen 05. svibnja 1945. u mostarskom prigradskom naselju Cim, baš tamo gdje izvire Radobolja, akademik Cvitković se svojom 35. sociološkom studijom izravno „odužio“ Zavičaju kao ni jednom svojom knjigom do sada. Nastavi čitati “Mile Lasić: O knjizi Ivana Cvitkovića „Ganga – pjesma o životu u Hercegovini“”

O Ivanu Frani Jukiću: On je svoje uradio

Predgovor knjizi izabranih djela Ivana Frane Jukića koja će najesen izaći u okviru II kola edicije Iz Bosne Srebrene. Uz taj naslov, kolo će sadržavati knjige: Stjepan Margitić, Izabrana djela (priredio prof. dr. Pavao Knezović), Životopisi bosanskih franjevaca (priredio prof. dr. Marko Karamatić), Poezija franjevačkoga latiniteta u Bosni (priredio dr. fra Stjepan Pavić) i Epistolografija bosanskih franjevaca (priredio Željko Ivanković). Nastavi čitati “O Ivanu Frani Jukiću: On je svoje uradio”

Ivo Andrić, o “borcima za narod”

Znatan broj nesporazuma, sukoba i nezgoda u duhovnom životu jednog naroda dolazi otud što mnogi nepozvani i nesposobni ljudi osećaju potrebu da brinu narodnu brigu, da “strepe” za budućnost naroda, da ga brane od opasnosti koje samo oni vide. To su ljudi koji veliku i nezajažljivu sujetu svoje sitne i uske ličnosti prenose na opšti plan, u jalovoj nadi da bi je tu mogli zadovoljiti, a sa njom prenose i svoje kratke mere i bedne račune. Od takvih duhom malih ljudi postaju često veliki gonioci novih istina i mučitelji ljudi.


Izvor: Ivo Andrić, Znakovi pored puta, sabrana djela Ive Andrića. Udruženi izdavači: Svjetlost Sarajevo, Prosveta Beograd, Mladost Zagreb, Državna Založba Slovenije Ljubljana, Misla Skopje, Pobjeda Titograd. Knjiga šesnaesta, dopunjeno izdanje, str. 91.

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Zašto je Republika Srpska neuspješna?

Nacionalisti sve tri boje njeguju „vrijednosti“ mržnje. Mržnju u koju ulažu iz HDZ-a, SNSD-a i SDA kao tri stožerne nacionalističke stranke osmišljavaju u raznim oblicima akademski poltroni, intelektualci, novinari i kulturne institucije. Time mržnja postaje kompleksna. Ekonomija se objašnjava istim aršinima, pa se neuspjeh opravdava blokadom koja dolazi iz drugog tabora. Nesumnjivo, blokade najčešće i postoje na državnoj razini u kojim predvodi Dodik, dok Čović u skladu sa interesima pomaže čas Dodika, čas ucjenjuje Izetbegovića. Međutim, državna vlast ne upravlja svim novcem. Dapače, osnova ekonomije nalazi se u vladajućim garniturama entiteta. Drugim riječima, u homogenim sredinama s jednim narodom sve bi trebalo funkcionisati po logici na kojoj instistiraju nacionalisti. Takva jedinica postoji pod imenom Republika Srpska.

Republika Srpska, sa srpskim narodom i srpskom zemljom, sa srpskim simbolima i kulturom, pod srpskim nebom i sa 357 km granice sa srpskom Srbijom, koja se u prethodnom ratu pobrinula da ništa nesrpsko ne ostane tu, trebala bi ozbiljno figurirati za ekonomski El Dorado. Pridjev srpski kojeg do zlostavljanja koristi Milorad Dodik otprilike izgleda kao u prethodnoj rečenici.

Vlast u Republici Srpskoj je centralizirana, nema kantona niti stotinu razina vlasti. Svim tim razinama upravlja jedna stranka, SNSD Milorada Dodika. Ni tu nije kraj, nema opozicije koja bi usporavala napredak Republike Srpske. Intelektualci su desni i liberalni, uz čest slučaj da su liberalni gori od najgorih nacionalista. Svaki izdajnik koji bi stao na put ekonomskom razvoju lako bi bio spržen. Mediji su pod kontrolom Milorada Dodika, takva situacija onemogućava trovanje poduzetničke klime od strane izdajnika o kojim Dodik često govori, pa ni mediji nisu nikakva prepreka za ekonomski rast Republike Srpske. Ništa ne stoji na putu razvoju Republike Srpske.

Ekonomski pokazatelji pokazuju da ima kantona u Federaciji BiH koji zarađuju više novca od cijele Republike Srpske. Penzije u RS-u su niže od penzija u FBiH. BDP je slabiji, a odlazak mladih po nekim procjenama je veći. Federacija BiH je uz to i administrativno složenija, sa kantonima i dva većinska naroda. Uprkos tome, podaci iz 2015. godine pokazuju da je RS zabilježila propast čak 630 preduzeća. O stanju firmi poput Šume Republike Srpske ili rafinerijama Modriča i Brod, te termoelektrani Ugljevik ne moramo ni govoriti. Ni prirodna bogatstva niti izlaz na plovnu Savu ne pomažu ekonomskom razvoju RS.

Iako je očajna situacija u kojoj se nalazi Republika Srpska vidljiva golim okom, saudijska diktatura kojoj teži Milorad Dodik ne dozvoljava ikakva ozbiljna pitanja o ekonomskoj propasti prezaduženog entiteta. Stvari su dodatno otežane negativnim prirodnim priraštajem. Niko ne želi rađati djecu u propaloj ekonomiji.

Republika Srpska ogledan je primjer i najbolji dokaz da su priče o homogenoj teritorijalnoj i administrativnoj jedinici u kojoj će ekonomija procvjetati jednom kad ne bude drugih naroda puna i potpuna laž. Milorad Dodik vrstan je destruktivac koji svoju karijeru gradi na populizmu i separatističkoj politici, više simbolički, jer za ozbiljnije poteze valja čekati kakav ozbiljan potres u svijetu, i podjednako užasan političar za vlastiti narod. Srbovanje praznih stomaka nije dugotrajno rješenje pa mladi Srbi sreću traže u NATO zemljama u kojim im niko ne govori o naciji, ali dobro plaćaju posao. S druge strane, neprestana Dodikova priča o svjetskoj uroti siguran je garant da će Republika Srpska još dugo vremena biti siromašna pustopoljina u kojoj neće biti života, ali hoće srpstva i guslarskih natezanja.

Milorad Dodik idealan je prijatelj bošnjačkih i hrvatskih nacionalista koji žele da Srba bude što manje u Bosni i Hercegovini, jer će svojom ekonomskom politikom većinu Srba iseliti u Njemačku gdje neće morati vraćati entitetski dug od 5,4 milijarde KM.

Suad Beganović

Izvor: Prometej.ba


Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Dodikova lista

Krajem 90-ih godina prošlog stoljeća Madleine Albright, šefica diplomacije SAD-a, tadašnju politiku Milorada Dodika definirala je kao ‘’dašak sviježeg vjetra na Balkanu’’. Bilo je to vrijeme kada je Dodik bez izbornog legitimiteta, voljom SAD-a, preuzimao vlast u Republici Srpskoj. Onda je on poželio da vlast osvoji na izborima, tj da si osigura izborni politički legitimitet. Izgleda da je vrlo lako zaključio da je za to jedini siguran put nacionalistička retorika. Za takav zaključak bio mu je dovoljan samo površan pogled na političku praksu u BiH. Od tada je Dodikova politička strategija, taktika, forma i sadržaj samo i jedino radikalni nacionalizam. Poslje toga nastupa vrijeme referenduma, najave osamostaljenja RS-a, najave pripajanja Srbiji i vrijeme strasnog iskazivanja mržnje prema svemu što bi moglo biti integrativni faktor za budućnost Bosne i Hercegovine.

Dugo se čekalo ko će kada i kako reći dosta. I konačno će crna lista osvijetliti i zablude i laži i prevare. Nikada više poslije 17.01. RS neće biti pa gotovo u vlasništvu jednog čovjeka – imat će običnog predsjednika.

Sankcije Sjedinjenih Američkih Država protiv Milorada Dodika imaju dva važna aspekta. Dobro je što se vjerojatno konačno zatvara krug sadašnje Dodikove politike. Loše je što će mjere protiv Dodika negativno utjecati na ekonomske i političke odnose RS-a sa Sjedinjenim Državama i drugim zemljama koje slijede politiku SAD-a. Naravno to će imati negativnog utjecaja i na cijelu BiH. Mjere protiv Dodika ne odnose se na članove njegove obitelji i bliskih suradnika. Dodik je trebao prisustovati jednoj od perifernih manifestacija vezanih za inauguraciju novog predsjednika SAD-a; zabrana ulaska u SAD spriječila je njegovo putovanje pa je putovala njegova supruga. Republika Srpska ima predstavništvo u Sjedinjenim Državama koje služi samo da građani RS-a i Dodikovi politički prijatelji povjeruju da je u toku proces osamostaljenja RS. Lobisti toga predstavništva do sada nisu ništa uradili za RS. Koliko su korisni vidi se i po tome da šefu nisu uspjeli osigurati vizu. Ni oni nisu pod sankcijama, jer samo povremeno urade neke potpuno nevažne poslove.

Dodik nema nikakvu imovinu u SAD pa se po tom osnovu i nema šta zamrzavati. On u Beogradu ima skupocjenu vilu. Također i na Kipru ima nekretnine, a pretpostavlja se da u Srbiji i na Kipru ima i bankovne račune.

Moglo se ovih dana čuti i pročitati više izjava iskusnih diplomata iz BiH, Hrvatske i Srbije, i svi se slažu da će sankcije dugo trajati. To je administrativno-diplomatska procedura koja dugo traje – i pri nametanju i skidanju sankcija. Svi su sigurni da za novu administraciju SAD to ne predstavlja nikakav prioritet, pogotovo što je Donald Trump najavio prilično neobične međunarodne prioritete, a poznato je da ima i mnogo unutrašnjo-političkih problema. A Dodik se nadao i glasno ponavljao kako će njega nova administracija pripaziti.

Ima priličan broj tzv. analitičara koji prognoziraju da će Dodik lako dobiti i iduće izbore, jer će zbog sankcija sebe predstavljati kao žrtvu i mučenika. To se može desiti samo ako se iz bošnjačkih političkih krugova, i naročito iz okruženja ‘’mudre’’ Izetbegovićeve politike, bude pokazivao višak trijumfalizma i slavljenja sankcija. Sigurno je da će Dodik jos više zaoštravati retoriku jer samo mu to i preostaje. Te nove Dodikove pokušaje iz Sarajeva bi trebalo ignorirati i pustiti ga da sam sebe nastavi kompromitirati. Ozbiljni znalci politika na Balkanu očekuju da će se poslije izbora u Srbiji i Aleksandar Vučić odreći Dodika. U tom slučaju bit će to i kraj Dodikovog političkog siledžijstva. Međutim, ova vrsta rezonskog zaključivanja često promaši, a skoro redovito promaši tamo gdje vladaju politike kao što su politike u BiH i susjedstvu.

Dodikova moć i utjecaj na sva politička i društvena kretanja u RS topit će se isto kao što se tope i njegove referendumske ambicije. I pored toga BiH će ostati sa brojnim i velikim problemima, ali bit će lakše kada je jedna nevolja manje. Jedna manje, a ima ih poprilično. Posve su u krivu oni koji ne priznaju da u BiH ima kočničara i osim Dodika.

Zlatko Bosnić


Foto: Balkaneu.com

Pratite nas na Facebooku i Twitteru

Prekrajanje istorije

BiH je bogata istorijom, a ima mnogo različitih verzija istorije.  Ali, zabrinjava to kako se istorije rata i mira prekrajaju u svrhu promocije političkih agendi različitih grupa.  Novine su pune rasprava o prošlosti.  Mnogo manje pažnje se posvećuje budućnosti.  Mi koji želimo da se fokusiramo na rješavanje stvarnih problema sa kojima se suočavaju obični građani u BiH danas – nezaposlenost, nejednakost i korupcija, stalno bivamo uvučeni u besmislene rasprave i vještačke krize.  Podjele po pitanju prošlosti se koriste za preusmjeravanje pažnje sa reformi i modernizacije koje političari vide kao prijetnju njihovoj trenutnoj kontroli nad pristupom radnim mjestima, novcu i pokroviteljstvu.  To je frustrirajuće.

Prekrajanje rata

Veliki dio revizionizma u skorije vrijeme je usmjeren na Drugi svjetski rat.  Ovo nije ekskluzivitet BiH, to se dešava u cijelom regionu.  Ali ovdje smo svjedoci pokušaja da se rehabilitira ugled osoba poput Ante Pavelića ili Draže Mihailovića, a prije samo nekoliko sedmica, škola u Sarajevu je dobila ime po antisemitu i simpatizeru nacista, Mustafi Busuladžiću.

Možda čak i gore je slavljenje onih koji su osuđeni za zločine počinjene u novije vrijeme.  Posebno pamtim doček za heroja priređen za Daria Kordića 2014. godine, nakon što je pušten iz zatvora zbog presude za zločine protiv čovječnosti.  I ne samo da je studentski dom na Palama dobio ime po Radovanu Karadžiću, nego je njemu, u oktobru, javno uručeno priznanje Narodne skupštine RS.

Zašto je ovo bitno?

Bitno je zato jer je prvi korak ka pomirenju pripremanje za budućnost na osnovu  lekcija iz tragedija u prošlosti.  Za to je prvo potrebno prihvatanje počinjenih zločina i obavezivanje da se neće dozvoliti da se zločini ponove.

Bitno je zato što su se u Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, državne i entitetske vlasti obavezale da će stvoriti “političke, ekonomske i socijalne uslove pogodne za doborovoljni povratak i skladnu reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica”.  Slavljenje onih koji su počinili ratne zločine protiv osoba druge etničke pripadnosti i koji su ih istjerali iz njihovih domova je očigledno kršenje ove obaveze.

A bitno je i na ljudskom nivou.  Rat devedesetih godina nije donio ništa osim patnje većini ljudi u ovoj zemlji.  Mnoge njegove žrtve su i danas žive.  Danas, namjerne provokacije, retorika podjele i revizionizam istorije – sve ovo vraća stare strahove i spriječava BiH da krene naprijed.

Prekrajanje mira

To je dovoljno loše.  Ali prekrajanje istorije ne staje na uljepšavanju ratnih zločina.  Sve su veći izazovi usmjereni na ključne strukture i institucije koje su uspostavljene u sklopu Dejtonskog mirovnog sporazuma.  Ironično, ovi izazovi obično dolaze od onih koji najsnažnije insistiraju na pridržavanju “slova” Dejtona.  Da parafraziram anglo-irskog državnika Edmunda Burkea, koji je rekao “opštepopularna je greška misliti da su najglasniji branioci Dejtona oni koji najviše žele da se on očuva”.

Izazovi Dejtonu dolaze u različitim oblicima.  Svjedočio sam pokušajima Bošnjaka da negiraju ili ignorišu ustavne ovlasti Republike Srpske.  Vidio sam pokušaje Srba da oslabe i degradiraju ustavni autoritet države BiH.  I vidio sam pokušaje Hrvata da ospore i remete proces donošenja odluka na nivou Federacije BiH.

Ništa od ovoga neće pomoći BiH da postigne napredak.  Zato smo, prilikom pokretanja novog međunarodnog pristupa BiH, 2014. godine, rekli da ćemo raditi u postojećem institucionalnom okviru, ako su drugi spremni da urade to isto.  Potpuno je legitimno da Republika Srpska, ili kantoni, odlučuju o pitanjima za koja imaju ustavnu nadležnost.  Ali, da bi sistem funkcionisao, onda oni moraju ponuditi istu dozu poštovanja koju traže za sebe, prema autoritetu drugih.

Taj pristup je dio mehanizma koordinacije.  On odražava neke od ključnih principa Dejtonskog sporazuma: suverenost države i prenos velikog broja ovlasti na nivo entiteta i kantona.  Također, odražava davanje prednosti donošenju odluka na osnovu konsenzusa tri konstitutivna naroda i tri različita nivoa vlasti, te poštovanje vladavine prava.

Nadao sam se da će ova odluka o mehanizmu koordinacije biti vjesnik epohe konsenzusa u politici Bosne i Hercegovine.  Još uvijek se nadam.  Ali, bar za sada, krize i izazovi se nastavljaju.  Prevelik broj vođa ustrajava u odnosu prema Ustavu kao da je to à la carte meni, prihvatajući dijelove koji im se sviđaju a ignorišući one koji im se ne sviđaju.

Najočigledniji, i najozbiljniji, izazov Dejtonu, i vladavini prava, bio je septembarski referendum u Republici Srpskoj.

Ujedinjeno Kraljevstvo u potpunosti podržava pravo RS na njeno postojanje, kao esencijalnog i integralnog dijela BiH, i mi podržavamo pravo da se to postojanje obilježi praznikom.  Također, podržavamo pravo RS da održi referendum o pitanjima koja su u sklopu njenih ustavnih nadležnosti, te u okviru Ustava BiH.  Ali, Ustavni sud BiH je odlučio da je izbor 9. januara za Dan RS diskriminatoran i zabranio je održavanje referenduma.  A on je ipak održan.

Naša primarna briga, kao članice Vijeća za implementaciju mira, nije pitanje praznika, nego podržavanje Ustava BiH i autoriteta Ustavnog suda.  Iskreno, bilo bi mi draže da ovo pitanje uopšte nije ni pokrenuto, u vremenu kada postoje brojna, puno važnija pitanja na koja se treba usmjeriti.  Ali ono je pokrenuto i Sud je donio svoju odluku.

Ustavni sud BiH je vjerovatno najvažnija dejtonska institucija.  Prema Mirovnom sporazumu, to je jedini sud koji ima ovlasti da odlučuje o ustavnim sporovima između različitih nivoa vlasti i njegove odluke su “konačne i obavezujuće”.  Svojim odbijanjem da prihvati odluke Suda, Vlada RS i Narodna skupština su prekoračili svoje ovlasti i odlučile da primijene ovlasti izvan svojih ustavnih prava – drugim riječima, uradile su upravo ono za što optužuju druge.

Nisu izazovi stavljeni samo pred Ustavni sud.  Sud BiH je također bio na vatrenoj liniji, sa optužbama da je na neki način nelegitiman jer nije dio “originalnog Dejtona”.  Ali, “originalni Dejton” kaže da država ima odgovornost za, između ostalog, “provođenje međunarodnih i međuentitetskih politika i regulacija krivičnih propisa” i da “očuva suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine”. Također jasno kaže da “dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi kako bi vršile ove nadležnosti”.

Na osnovu ovoga, i nakon odluke visokog predstavnika, Sud BiH je uspostavljen 3. jula 2002. godine, glasanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.  Imajući u vidu skore javne izjave, važno je napomenuti da su predstavnici SNSD-a glasali za zakon i da delegati iz RS nisu primjenili entitetski mehanizam prava veta.  Uspostavljanje Suda BiH svojim potpisom su ozakonili Mariofil Ljubić i dr Nikola Špirić.  Vrlo sličan je bio i proces uspostavljanja Tužilaštva BiH 29. oktobra 2003. godine, koji je potpisom ozakonio dr Špirić.  Ovo su bile pravno obvezujuće odluke koje je Ustavni sud BiH potvrdio i bilo kakve promjene moraju se provesti propisanim postupkom u skladu sa uspostavljenim ustavnim procedurama.

Ključ za sigurnost i stabilnost u Bosni i Hercegovini ostaje osnovna formula postavljena u Dejtonskom mirovnom sporazumu – da Bosna i Hercegovina ostaje jedinstvena, suverena zemlja sa dva entiteta.

Dvije su važne stvari ovdje.  Prva je da postoje dva entiteta.  Ne jedan, i ne tri.  Kao članice Vijeća za implementaciju mira, mi smo predani očuvanju prava i odgovornosti ova dva entiteta – Republike Srpske i Federacije BiH, kao što smo predani istom i za državu.  Bilo koje promjene ovog modela se u praksi mogu desiti samo uz saglasnost tri konstitutivna naroda u BiH.

Druga stvar je da Ustav određuje da suverenitet BiH leži isključivo na državnom nivou.  BiH nije dobrovoljna konfederacija u kojoj entiteti imaju pravo na otcjepljenje.  Nemaju.  Entiteti pravno postoje samo na osnovu Ustava, kao integralni dijelovi BiH.  Zato je pravno netačno reći da su entiteti, ili bilo koje njihove institucije, starije od Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Nažalost, previše političkog prostora u BiH se danas troši na ove pokušaje pravnog i istorijskog revizionizma.  Još gore je to što je ovo sve osmišljeno da odvrati pažnju sa neuspjeha da se riješe ogromni socijalni i ekonomski izazovi sa kojima se BiH suočava.  A dok se političari raspravljaju, hiljade mladih ljudi napušta ovu zemlju i sa sobom odnosi svoj talenat, optimizam i ambicije.  I dok očekujemo 2017. godinu, rijetku godinu bez izbora, moja novogodišnja želja je da se manje vremena, energije i novca troši na advokate i istoričare, a puno više na ekonomiste i poduzetnike.

Edward Ferguson

Autor je britanski ambasador u Bosni i Hercegovini

Izvor: FCO blogs

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Daytonski sporazum napravio je od BiH kompliciranu i tromu državu, ali ako nema dogovora, što je alternativa?

Daytonski mirovni sporazum doveo je do završetka rata u Bosni i Hercegovini. To je bio i ostao veliki uspjeh. Autori sporazuma, Richard Holbrooke i drugi, znali su da sporazum ima mane ali smatrali su da će vremenom doći do promjena i prilagodbe novim, mirnodopskim okolnostima i djelomične ispravke ratnih nepravdi. To se donekle i desilo, ali unutar Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus oko nastavka procesa.

U zadnjih dvadeset godina dosta se govorilo o nužnosti promjene Daytona, a jedini ozbiljniji pokušaj promjene Sporazuma bio je 2006. godine. Tada su Haris Silajdžić i istomišljenici (Božo Ljubić, Damir Arnaut i mnogi drugi) oborili tzv. aprilski paket ustavnih reformi koje bi od BiH načinile funkcionalniju državu – svakako jednim dijelom i s nadom da će se izvana nametnuti radikalnije promjene Daytona. Gospodin Silajdžić išao je na izbore sa sloganom “100% BiH” i na valu antidaytonskih emocija osvojio mjesto člana Predsjedništva. Ili je bio naivan ili veoma sebičan ako je mislio da ima šanse promijeniti Daytonski sporazum na ovaj način. Uspio je samo ojačati Milorada Dodika, koji Republikom Srpskom vlada do danas. Ovaj najpoznatiji pokušaj jednostranog mijenjanja Daytona pokazao je da se radi o uzaludnome poslu koji iscrpljuje i proizvodi još više nacionalizma.

Što je onda rješenje? Bilo bi odlično za sve kada bi se Dayton modernizirao, ali za takvo što naprosto nema dogovora unutar Bosne i Hercegovine. Svaki pokušaj propao bi u Domu naroda BiH i tu bi priča bila završena.

Ako postoji šansa za promjene, ona je dugoročna. Ukoliko dođe do pregovora o promjenama, oni će biti mukotrpni, vjerojatno i frustrirajući, no ako rezultiraju jednostavnijom i funkcionalnijom državom vrijedit će truda. U tome smislu mišljenje EU o BiH kao državi kandidatu za člana Unije moglo bi biti važno jer će bh protagonisti morati otkriti karte. Ako se procijeni da je potrebna promjena Daytona, političari poput Milorada Dodika morat će se opredijeliti: žele li u EU kao i većina njihovih glasača, ili će nastaviti s nacionalističkim iscrpljivanjem zemlje. To vrijedi i za sve druge bh političare sa svojim ‘većinskim’ i ‘manjinskim’ frustracijama i ambicijama.

Pregovori sa EU najbolja su šansa za promjene Daytonskog sporazuma i mora im se pokloniti sva pažnja.

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Lokalni izbori u Bosni i Hercegovini

Na lokalne izbore u Bosni i Hercegovini izašao je relativno nizak postotak birača, njih 53,88%; u Federaciji BiH 50,01%, u Republici Srpskoj 59,49%. Izbori su završeni uglavnom očekivanim ishodima. Desilo se i nekoliko neočekivanih rezultata koji ipak nisu narušili one unaprijed lako predvidive ukupne rezultate.

Politička i društvena stvarnost u BiH je takva da se izborni rezultati kreiraju i realiziraju u tri nacionalna politička bloka. Unutar bošnjačkog i hrvatskog biračkog tijela nije bilo nikakve predizborne nervoze jer koalicija SDA-SBB nije imala ozbiljnog protivnika, a još manje brige imao je HDZ BiH koji je poboljšao svoj rezultat sa prošlih lokalnih izbora kada je također bio pobjednik. Prema još uvijek nepotpunim rezultatima HDZ 1990 će nekako preživjeti, osvojio je tri mandata načelnika općina, i to u manjim sredinama. HDZ BiH osvojio je 18 madata načelnika, ostale male hrvatske stranke nisu osvojile ništa, a i male bosnjačke stranke osvojit će ništa ili vrlo malo. SDP je osvojio tri pozicije općinskih načelnika više nego na predhodnim izborima; to je ipak slab rezultat s obzirom da je 2012 doživio izborni debakl. Komšicev DF pretrpio je potpuni izborni poraz, ne osvojivši nijednu poziciju načelnika općine. Ovo je početak potpune marginalizacije DF-a. Najnegativnije obilježje i ovih izbora je ponovno neodržavanje izbora u Mostaru. U sljedećim mjesecima Mostar će biti vrlo prisutna politička tema. Crna tačka je i Stolac u kojem također nisu održani izbori. U Stocu su izbori prekinuti zbog grubog incidenta: Salmir Kaplan, kandidat SDA-SBB, fizički je napao i povrijedio predsjednika Općinske izborne komisije Ivana Perića, što je osim prekida izbora i novi međunacionalni incident.

U RS su na izbore izašla dva suprotstavljena bloka, SNSD i Savez za promjene, pa se očekivala veća rezultatska neizvjesnost. Međutim, Savez za promjene pretrpio je težak poraz. Osim nadmoćne pobjede Dodik je osvojio i pojedine dosadašnje neosvojive utvrde-simbole SDS-a, kao što su Trebinje i Pale. Mladen Bosić priznao je poraz i najavio povlačenje sa mjesta predsjednika SDS-a. SNSD je u koaliciji sa drugim srpskim strankama pobijedio i u Srebrenici. Njihov kandidat Mladen Grujičić pobijedio je kandidata bošnjačkih stranaka Ćamila Durakovića. Neuspjeh u Srebrenici SDA ali i ukupna bošnjacka javnost doživljava kao posebno težak poraz.

Moguće je da rezultati ovih izbora proizvedu neke važne posljedice. Može se očekivati kriza vlasti na nivou BiH jer će SNSD vjerovatno tražiti rekonstrukciju Vijeća ministara; tvrdit će da je Savez za promjene porazom izgubio legitimitet. Također je izgledno da će Dodik omekšati retoriku, a djelimično i ponašanje. Zbog osude Referenduma sa svih međunarodnih adresa, zbog teške budžetske i ekonomske krize u RS, i zbog krivičnih prijava s kojima je suočen Dodikov manevarski prostor stalno se smanjuje. Realno je očekivati i zahladjenje odnosa izmedju SBB i SDA. To će se sigurno desiti ako Radončić dokaže da nije kriv po optužnici koja je protiv njega još uvijek aktualna. Politički identitet SBB-a već sada je u potpunoj sjeni SDA. Ako Radončić nešto ne preduzme erozija SBB-a će se nastaviti.

DD

Izbori u Hrvatskoj i političke refleksije na Balkan

U Hrvatskoj su 11.09. održani parlamentarni izbori, deveti od njene neovisnosti. Manje od jedne godine prošlo je od prethodnih, a na izbore se moralo zbog nelogičnog, neuspješnog i štetnog eksperimenta u izvedbi koalicije HDZ-Most. Ovi će izbori biti zapamćeni jer su prvi izvanredni-prijevremeni, a bit će zapamćeni i po nekim negativnim rekordima. Na izbore je izašlo 52,59% birača, što je najmanja izlaznost do sada. Zastupljenost žena na izbornim listama također je bila vrlo mala, samo 12%, pa javnost u Hrvatskoj tu činjenicu kvalificira kao sramotu ovih izbora. Mnogo je više informacija i komentara u evropskim i svjetskim medijima nego što ih je bilo o ranijim izborima u Hrvatskoj. Zajednički stavovi stranih medija mogu se svesti na nekoliko mišljenja: poslije izbora ostaju isti ekonomski problemi, te da će i dalje rasti već prisutni nacionalizam. Dnevni list The Guardian ide i dalje i kaže da su mogući i novi sukobi na Balkanu, i to povezuje sa najavljenim referendumom u Republici Srpskoj. Takvo mišljenje objašnjava se tvrdnjom da su Vladimiru Putinu i ovdje potrebni pijuni (poput Milorada Dodika i dr.) kao što ih ima na Baltiku, Ukraijni, Siriji.

Relativni pobjednik izbora u Hrvatskoj je HDZ. To znači da samostalno ne može formirati vladu, parlamentarnu većinu formirat će sa Mostom. Ta vlada neće biti stabilna jer će kao i do sada biti sukoba sa Mostom. Most više sliči na neku religijsku sektu nego na političku stranku, a poznato je da iza njih stoje najkonzervativnije organizacije Katoličke crkve. Vlada će biti nestabilna i zbog odnosa unutar HDZ-a. Novi predsjednik stranke Andrej Plenković još ništa nije promijenio, i dalje su na pozicijama ostali Karamarkovi kadrovi i najtvrđi nacionalisti; npr Zlatko Hasanbegović, ministar kulture koji se ‘’proslavio’’ profašističkim izjavama i ponašanjem.

Ovi izbori imat će utjecaj i na odnose hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Iskustva postjugoslovenske političke klime govore da ti odnosi neće bit iskreni. HDZ-ova vlada verbalno će podržavati Bosnu i Hercegovinu, ali će iza scene podržavati i ideju o trećem entitetu u BiH. Božo Ljubić, nositelj HDZ-ove liste za 11. izbornu jedinicu, u Mostaru je rekao: ‘’Hrvatska republika Herceg-Bosna nije ugašena …, a s obzirom na stanje u BiH i sve što govore političko Sarajevo i Banjaluka, Herceg-Bosna je danas aktualnija nego ikada zadnjih 20 godina’’. Na istom skupu u Mostaru Plenković se nije ogradio od Ljubićeve izjave. Mada je u posljednje vrijeme bilo zategnutih odnosa na relaciji Zagreb-Beograd, očekuje se da će se ti odnosi poboljšati. Moglo se to zaključiti prateći medijsku scenu u Srbiji, bilo je glasno navijanje za HDZ. Vladajuća Srpska napredna partija (SNP) u proceduri je prijema u političku grupaciju evropskih narodnjačkih stranaka čiji je član i HDZ. Osim toga, SAD i EU žele Srbiju približavati Zapadu, tj otežati Putinu političko osvajanje Balkana, pa će Hrvatska morati uvažavati te činjenice.

Izvjesno je da ni nakon ovih izbora Hrvatska neće imati stabilnu vladu pa će Plenkoviću trebati vremena i puno strpljenja da procese pokrene u dobrom smjeru.

Neven Šimić

Foto kredit: nacional.hr

Sve može… pred izbore

U motelu u Konjicu Bakir Izetbegović i Milorad Dodik dogovorili pitanja koja su do tada bila višekratno i viseštrano opstruirana. Na tom sastanku 31. jula dogovoren je mehanizam koordinacije na koji se predugo i bezrazložno čeka, a konačno je potpisano i pismo namjere prema MMF-u za novu tranšu kredita. U prvi mah to je ocijenjeno kao odličan rezultat i naznaka pozitivnih kretanja, tj mogućnost dogovora i o naizgled teškim pitanjima.

Međutim, prava pozadina sastanka Izetbegović-Dodik od 31.7. nije zabrinutost za stanje u zemlji nego približavanje lokalnih izbora. Pred svake izbore najavljuju se važni dogovori i velike odluke. Najčešće od toga ne bude ništa. Namjesto dogovara, političari i političke stranke isforsiraju međusobne sukobe i tako proizvedu materijal za predizbornu kampanju kojim za sve neuspjehe optužuju druge. Najvažnije im je poslati poruku da su za sve neuspjehe krivi drugi i da ti drugi rade “protiv interesa našeg naroda”. To je provjeren recept za dobar izborni rezultat pa ga koriste sve nacionalne stranke.

Osim ovih zajedničkih predizbornih interesa, Izetbegović, Dodik i Čović imaju i svoje posebne interese. Izetbegović često čini unutrašnjo-političke i vanjsko-političke gafove koje politička javnost oštro kritizira. U zadnje vrijeme imao je nekoliko vrlo štetnih gafova, pokazujući prenaglašenu turkofiliju i slugansko udvaranje Erdoganu. Nakon pretrpljenih oštrih kritika htio je pokazati spremnost na kompromise pa i dogovore s Dodikom, vjerujući da time demonstrira državničku odgovornost. Dodiku je važno da se potpiše pismo namjere o novoj tranši sredstava od MMF-a jer RS ima velike budžetske deficite.

Čović je nezadovoljan funkcioniranjem koalicije u FBiH pa je njegova oštra reakcija na dogovor Izetbegović-Dodik poruka Izetbegoviću da je spreman na grubo zaoštravanje odnosa.

Domaćin i medijator sastanka Izetbegović-Dodik bio je specijalni predstavnik EU Lars-Gunnar Wigemark, i sigurno je da ima i njegove odgovornosti. Ima vrlo ozbiljnih i argumentiranih kritika na njegov račun, sa osnovnom porukom da su rezultati njegova rada posve nevidljivi pa je htio nekakve lake i brze poene.

SNSD neće biti dio Vijeća ministara BiH jer bi to bilo opasno za Izetbegovića i SDA. O tome govori i činjenica da su protiv dogovora od 31.7. sve stranke u FBiH – samo SBB ima neku vrstu neutralnog stava, a razlog je delikatna pozicija Fahrudina Radončića.  I Mladen Ivanić, član Predsjedništva BiH, rekao je da neće biti promjena u Vijeću ministara. On kaže da to neće dopustiti i da za to ima potrebne formalne mehanizme.

Dragan Čović održao je vlastitu konferenciju za novinare i poručio da za usvajanje dogovara o Reformskoj agendi ne postoji potrebna parlamentarna većina, što znači da će Hrvati glasati protiv. U isto vrijeme Dodik je dao izjavu medijima i uputio pismo Izetbegoviću i Čoviću, gdje kaže da podržava Čovićev zahtjev o Reformskoj agendi, tj. da se u proces odlučivanja uključe kantoni i Distrikt Brčko.

Ovaj će sukob trajati koliko političkim liderima odgovara. Sve to ide na štetu BiH jer se gubi dragocjeno vrijeme. Također je već odavno jasno da bi i Visoki predstavnik međunarodne zajednice i Specijalni predstavnik EU mogli i morali činiti više da pomognu institucijama BiH – dovoljno je samo da efikasnije koriste ovlasti koje imaju. Javnost i građani BiH iziritarni su godinama tako neodgovornim ponašanjem stranih diplomata sa tim zvučnim titulama. A to je, zapravo, već puno puta viđeno. Radi se o lošem i štetnom običaju međunarodnih činovnika. U tzv konfliktnim područjima takve persone imaju raskošne privilegije, nisku odgovornost i načelne priče koje domaćim političarima ništa ne znače. To se i u većoj mjeri nego što je rečeno odnosi na Visokog predstavnika međunarodne Valentina Inzka, a nije daleko iza njega ni Specijalni predstavnik EU Wigemark.

Dakle, ništa se novo i neobično nije desilo što na bh političkoj sceni nije viđeno baš mnogo puta. Moguće je da spektakularna pomirenja i svađe u kratkom vremenu budu nekoliko puta ponavljani, a poslije završetka izbora nastupit će primirje. Ne zna se dokle.

Zlatko Bosnić

Budi muško (video)

S petnaest godina Dragan Kisin je tukao drugu djecu, pio i upadao u razne nevolje. Njegov otac napustio je obiteljski dom zbog kockarskih dugova. Njegova majka bila je očajna. Onda se Dragan jednoga dana priključio klubu Budi muško u Banjaluci. Sada je vođa lokalne zajednice i promovira nenasilje.

U Bosni i Hercegovini, suživot Bošnjaka (tada Muslimana) Srba i Hrvata narušen je raspadom Jugoslavije. U ratu vođenom od 1992. do 1995. poginulo je oko 100000 ljudi. Procijenjeno je da je silovano je  oko 35000 žena. Seksualno nasilje iz vremena rata dovelo je do kulture nasilja i nasilničkog ponašanja među mladima. Iz toga razloga klub Budi muško okuplja mladiće i djevojke, uči ih borbi protiv stereotipa i kako postati uzor svojim vršnjacima. Budi muško dio je inicijative Care International-a na Balkanu. Ovaj program, fokusiran na dječake i mladiće od 13 do 19 godina napravljen je s namjerom da se promovira jednakost spolova i nenasilnih odnosa – u regiji koja se i dalje se bori s naslijeđem rata.

Njihov lokalni partner u Banjaluci je Institut za razvoj mladih i zajednice Perpetum mobile koji s mladima u lokalnoj zajednici radi zanjih deset godina. Ovaj kratki dokumentarni film donosi priču o Draganu i o tome kako je program promijenio njegov život.

Sramotno razbacivanje javnim novcem ali može i drugačije

Tužno je i zabrinjavajuće koliko toga građani Bosne i Hercegovine toleriraju svojim političarima. Ovo je nažalost jedna od najsiromašnijih europskih država, ali to ne biste znali ako pogledate plaće ili vozne parkove BiH vladara.

Najnoviji biser je vijest da je član Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić, dobio službeni automobil koji je koštao oko 200.000 konvertibilnih maraka (100.000 eura). On sigurno nije iznimka – malo je vjerojatno da se druga dva člana Predsjedništva voze  u npr. polovnim Nissanima.

Da li je stvarno potrebno biti tako rastrošan u državi poput BiH? Što se želi pokazati? Još važnije, kada će građani napokon početi reagirati, u smislu da glasaju protiv onih koji troše ogromne javne novce za svoj komfor? Ako bi političari znali da je cijena takve – za osiromašene građane ponižavajuće – rastrošnosti gubitak izbora, vjerojatno bi brzo prestali.

Da može drugačije, čak i u regiji, pokazuje primjer gradonačelnika Prištine, Shpenda Ahmetija, koji na posao ide javnim prevozom. Prilog je napravila Aljazeera Balkans.

Tuzla: proslava prvog maja u crvenom gradu

Prvog maja oko stotinu radnika okupilo se u Tuzli kako bi proslavili Dan rada i prosvjedovali protiv iznimno nesigurnih okolnosti u kojima žive u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.

Tuzla je nekada bila regionalni industrijski centar i važna za gospodarski razvoj zemlje. Međutim, u posljednjih nekoliko godina grad je doživio dramatičan ekonomski pad koji je doveo do prosječne stope nezaposlenosti od 55%.

Tuzla je grad s tradicijom aktivizma i protivljenja nacionalističkim političkim snagama, uključujući najteže razdoblje 1990-ih. Mnogi tvrde da je razlog tome između ostalog i snažan, uvezan radnički pokret. Situacija danas je nažalost teška. “Tuzla je crveni grad. Ovo je nekada bio jedan od najproduktivnijih industrijskih gradova u Jugoslaviji, a sada žele da postane zelena!” Ova metafora boja odražava koliko tuzlanski radnici osjećaju politički i ekonomski pritisak. Stranačke politike žele transformirati ljevičarski politički identitet grada i uskladiti ga s dominantnom nacionalističkom orijentacijom drugdje.

Na praznik rada, oko stotinu radnika okupilo se ispred spaljenih ruševina bivše općinske zgrade (zapaljene tijekom prosvjeda koji su potresli zemlju u veljači 2014.). Protest je organizirao nezavisni Sindikat solidarnosti. Na pitanje da li su očekivali veći odziv na tako značajan dan, demonstranti su se požalili na opću apatiju među ljudima, kao i na podjele među sindikatima, od kojih su neki navodno bliski vlastima. Radnik A. tvrdi da “oni u većim sindikatima samo iskorištavaju svoje radnike. Sredstva od članarine koriste za svoje privatne tvrtke i nikada se ne protive političarima ili korumpiranim direktorima”. Osim toga, mnogi radnici govore o zastrašivanju. Tvrde da njihove kolege, prijatelji i suradnici nisu došli na demonstracije jer se boje da će ih poslodavci vidjeti i prepoznati, čime bi riskirali gubitak posla. ”

“Čak i oni koji imaju posao dobivaju daleko manje od minimalne plaće, i to naravno šteti našoj borbi jer ljudi su spremni prihvatiti bilo koji kompromis … ovdje život vrijedi manje od 100 maraka, to je problem! “, navodi E, bivši radnik u kemijskoj industriji čija je firma otišla u stečaj.

Ove podjele su u određenoj mjeri primjetile i mlađe generacije. Student psihologije S. kaže: “Tijekom prosvjeda 2014. počelo se uviđati nepostojanje radničke klase i nedostatak jedinstva. Mnogi mladi ljudi su se počeli dijeliti zbog sitnih političkih interesa. Te podjele su obespravile mnoge ljude i to je razlog što je puno njih izgubilo vjeru u bilo kakve promjene i zašto nisu išli na provomajske proslave. ”  J. dodaje: “Mladi su često sudjelovali u prosvjedima, jer su vidjeli situaciju u kojoj su bili njihovi roditelji i pokušali su učiniti nešto da bi promijenili situaciju.”

Stopa nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini, a posebno u Tuzli, pogoršava se od ranih 2000-ih. Neki tvrdi da je počelo i ranije kada je jaki val privatizacije i grabežljivog kapitalizma pogodio sve industrije i sve tvrtke koje su preživjele rat. Tuzlanski kanton ima stopu nezaposlenosti od 55%, a veliki broj radnika nisu primili ni plaće niti doprinose mjesecima.

Kako u takvim uvjetima slaviti praznik rada? Radnici se sjećaju prvog maja u socijalističkoj Jugoslaviji. “Ovaj dan smo nestrpljivo čekali, raspravljali što ćemo raditi na taj dan, gdje ćemo svi zajedno ići. Danas ljudima nije do slavlja. To je veliki poraz za grad poput Tuzle koja je nekada bila najveće industrijsko čvorište u Bosni, a možda čak i u cijeloj Jugoslaviji! “, kaže D. koja je izgubila posao prije nekoliko godina, u isto vrijeme kada i njezin suprug.

Ima međutim još nešto što je izgubljeno zbog društveno-ekonomskog propadanja crvenog grada. Od vremena Austro-Ugarske monarhije Tuzla je bila jak industrijski centar koji je privlačio radnike iz cijele regije. Kemijska i energetska industrija te rudarstvo stvorili su veliku, etnički raznoliku radničku klasu, jaku po broju i po jedinstvu. Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine, neposredno prije raspada jugoslavenske federacije, Tuzla je bila jedini grad u Bosni i Hercegovini gdje je pobijedila antinacionalistička koalicija. Ta koalicija vladala je gradom tijekom rata i nastojala je zadržati međuetnički dijalog i jedinstvo u vrijeme dok je grad bio pod opsadom. Građani različitih generacija i porijekla s ponosom govore o jedinstvenosti Tuzle u tom smislu – o fenomenu ukorijenjenom u snagu radničkog pokreta. Bez obzira radi i se o mitu ili ne, radnička solidarnost je služila kao društvena poveznica, čak i kada je ostatak zemlje otšao u ponor etničkih sukoba.

Tuzlaci se drže ove pripovijesti na različite načine i iz različitih razloga. Štoviše, oni i dalje žele braniti Tuzlu od onoga što doživljavaju kao nacionalističku opsadu od strane političkih stranaka koje žele homogenizirati bh društvo kroz ekonomske politike koje bi izazvale dodatne podjele. Urušavanje tuzlanskog industrijskog potencijala pošast je koja nadilazi tragediju nezaposlenosti i sloma proizvodnje u BiH. Fragmentacija i politizacija sindikata, otpuštanja zbog lošeg upravljanja, neučinkovitosti ili zbog korupcije podrivaju vrijednosti radničkog pokreta.

Ovo nije tek još jedna priča o predatorskom kapitalizmu, odnosno neuspjeloj tranziciji u post-jugoslavenskom društvu. Otuđenje je čest nusprodukt agresivne ekonomije bilo gdje, ali za ljude u Tuzli to je udar u samo srce grada i u njegovu jedinstvenu povijest otpora.

Anna Calori, Open Democracy

Foto: Tuzlanski.ba

Memorandum SANU – dokument koji je najavio ratove u Jugoslaviji

Ove godine navršava se 30 godina od nastanka Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), dokumenta koji je imao presudan utjecaj na srpsku politiku druge polovice 80-ih i početkom 90-ih u tadašnjoj Jugoslaviji. Memorandum je ugledao svjetlo dana u jesen 1986. godine. Izrada tog dokumenta trajala je nekoliko mjeseci, a sama ideja o jednom takvom programu trajala je znatno duže. Memorandum SANU je, ustvari, nacionalistički program ostvarivanja velikosrpske ideje, a ta ideja u srpskim političkim i intelektualnim krugovima ima dugačku historiju. Ipak, Memorandum je proizveo najveće političke posljedice, uključujući i tragične ratove na prostoru bivše Jugoslavije. Autori Memoranduma, ugledni intelektualci i akademici toga vremena, ovim su dokumentom izrazili zabrinutost zbog, kako kažu, nepovoljnog položaja Srbije i srpskog naroda u Jugoslaviji i oštro kritizirali federalno uređenje zemlje. Jugoslovenski Ustav iz 1974. godine bio je prva i glavna meta napada.

No krenimo redom.

Još za vrijeme života Josipa Broza Tita, autoritativnog predsjednika Jugoslavije i vođe jugoslovenskih komunista, počeli su se oglašavati pripadnici različitih nacionalističkih grupacija i krugova unutar srpskog političkog i intelektualnog miljea. Nakon Titove smrti nosioci velikosrpske ideje počeli su se otvorenije i konkretnije izjašnjavati. Te su ideje oblikovane ponajviše u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti (SANU) i u Društvu književnika Srbije.

Političke prilike u svim jugoslovenskim republikama postupno su se počele destabilizirati. Javnost je zahtijevala demokratizaciju društva i više građanskih sloboda. Međunarodna politička scena utjecala je na takva politička kretanja u jugoslovenskim republikama, naročito se to odnosi na pokušaje demokratizacije u zemljama tzv. istočnog bloka. U takvoj situaciji srpski nacionalisti osjećaju da će Srbija imati sve manje utjecaja na odlučivanje u Jugoslaviji. U političkim tijelima, u medijima, na javnim skupovima počinju se otvoreno, a potom i dramatično iznositi tvrdnje da je srpski narod u Jugoslaviji ugrožen. Naročito se isticao loš položaj Srba na Kosovu i u Hrvatskoj, a Bosna i Hercegovina u to vrijeme još nije označena kao republika u kojoj su Srbi ugroženi. Takva retorika jos više je zagrijana pobunom Albanaca na Kosovu 1981. godine.

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslaviju je zahvatila snažna ekonomska kriza koja je bila dio globalne ekonomske krize, ali se u Jugoslaviji zbog nepovoljnih političkih i društvenih prilika koje su u toj zemlji vladale jos jače reflektirala. Prilike na Kosovu, ekonomska kriza i sve veća samostalnost republika, naročito Slovenije i Hrvatske, potakle su snažno bujanje srpskog nacionalizma. Najistaknutiji književnici i članovi SANU-a javno su raspravljali o svom viđenju Srbije i Jugoslavije, a tajno su radili na dokumentu kojeg su nazvali Memorandum SANU. Autori Memoranduma su neka od najpoznatijih imena tadašnje srpske intelektualne scene među kojima su najistaknutiji Dobrica Ćosić, Antonije Isaković, Mihajlo Marković, Vasilije Krestić, Stojan Čelić i dr. Cjelokupni sadržaj Memoranduma bavi se problemom ugroženosti srpskog naroda u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i sve većeg narastanja protusrpskog raspoloženja. Kao glavni neprijatelji srpskog naroda označeni su Hrvati i Albanci, što se pokušalo ilustrirati uglavnom konstruiranjem lažnih pokazatelja o dramatičnom pogoršavanju položaja Srba na Kosovu i u Hrvatskoj. Zahtijevane su brze i konkretne akcije da se spriječi, kako akademici navode, propadanje srpskog naroda.

Provođenje ideja Memoranduma bio je glavni politički projekt Slobodana Miloševića koji u drugoj polovini osamdesetih godina postaje centralna figura srpske politike. Prvo je došao na čelo Saveza komunista Srbije, a potom je početkom 1988. godine izabran i za predsjednika Srbije. Tako brzi uspon Miloševiću je ponajviše omogućio tadašnji predsjednik Srbije Ivan Stambolić, koji je kasnije postao jedna od najpoznatijih žrtava Miloševićevog režima. To je samo jedna od činjenica koja upućuje na prirodu režima Slobodana Miloševića i koja će devedesetih godina doći do punog izražaja. Takav beskrupulozan i kriminalan način vladanja Milošević je koristio u obračunu sa svojim političkim neistomišljenicima i sa cijelim narodima.

Milošević je prvo na nelegalan način smijenio rukovodstva Saveza komunista Kosova, Vojvodine i Crne Gore i u tim jedinicama jugoslovenske Federacije instalirao svoje poslušnike i preuzeo potpunu vlast i kontrolu. Sljedeća etapa njegovog djelovanja bili su odlučni i uporni pokušaji da destabilizira političke i društvene prilike u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji. U tu svrhu koristio je već ranije pokrenute vaninstitucionalne aktivnosti koje su poznate kao “antibirokratska revolucija”. Za ostvarenje tih svojih planova Miloševićev režim organizirao je tzv. mitinge istine: to je bila forma okupljanja velikog broja ljudi gdje su govore držali i parole izvikivali Miloševićevi profesionalni mitingaši. Na stotine ljudi prevožene su autobusima uz osigurane sve troškove od strane Miloševićevog režima, gdje su po mjestima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije optuživane vlasti tih republika kao antisrpske i antijugoslovenske. Time je već jugoslovenska kriza ulazila u svoju najopasniju fazu, a ideje iz Memoranduma SANU pokušavaju se sprovesti u djelo.

Već je rečeno da je Ustav SFRJ iz 1974. godine bio glavna meta srpskih akademika. U Memorandumu se tvrdi da su Srbija i srpski narod tesko oštećeni rješenjima iz tog Ustava, a da su svi drugi zadovoljili svoje interese na račun srpskog naroda. Nezadovoljstvo je bilo u tome sto su tadašnje republike dobile jedan broj nadležnosti koje su do tada bile na nivou Jugoslavije. Ustavom iz 1974. godine dvije pokrajine u sastavu Republike Srbije, Vojvodina i Kosovo, dobile su širu autonomiju i postale su konstitutivni elementi jugoslovenske federacije. Time utjecaj Srbije na proces odlučivanja u saveznim organima Jugoslavije jeste bio djelimično umanjen.

Iz današnje perspektive, Memorandum SANU je čudan i zlokoban dokument. Memorandum počinje izlaganjem ekonomskih problema u zemlji. Tu nalazimo smislene opaske o uzrocima ekonomske krize, tromoj reakciji jugoslavenske vlade, inflaciji, nerealnom životnom standardu i reakcijama na pad istoga. Međutim, čini se da ovaj dio zapravo služi kao uvod u glavnu temu i cilj Memoranduma, a to je nezadovoljstvo položajem Srbije i Srba u Jugoslaviji i traženje promjena. Već u prvom dijelu Memoranduma, autori su izrazili nezadovoljstvo i zabrinutost što su se republike i pokrajine sve više osamostaljivale. Time već postaje jasno, što je kroz cijeli dokument i vidljivo, da je u pitanju otvoreno zagovaranje unitarističkog koncepta u svim oblastima života. Naročito su zabrinuti što se decentralizacija, kako autori kazu, “izrodila u decentralizaciju po teritoriji i po privrednim granama”.

Dalje se u Memorandumu raspravlja o krizi društva, s nastojanjem da se naučno analizira stanje u zemlji i uzroci krize. Kao razlog zaostajanja stalno i uporno se ponavlja jačanje decentralizacije. Žali se za periodom kada je u centraziliranom upravljanju zemljom došlo do uspješne industrijalizacije. Uočljivo je da se sredina šezdesetih godina često navodi kao period velikih promašaja i početka stagnacije. Očito je da autori stalno imaju na umu smjenu kontroverznog Aleksandra Rankovića 1966. godine i iskazuju neslaganje s tim činom, ali nigdje ne navode Rankovićevo ime. Ranković je bio osnivač i šef jugoslovenske tajne policije (UDBA-e) i jedna od najmoćnijih političkih ličnosti u Jugoslaviji. Njegova smjena često se tumači kao Titov obračun sa velikosrpskom strujom unutar Saveza komunista Srbije.

Autori Memoranduma konstantno upiru prstom na ustavne promjene iz 1974. godine koje se smatraju neodrživima. Bave se analizom sveopće krize u Jugoslaviji, s naglaskom na moralnu krizu društva. Kao najvažniji aspekt moralne krize navodi se kriza kulture, koja se ogleda u tome što prave vrijednosti ne dolaze do izražaja. Po autorima, kultura se sve više regionalizira i postupno nestaje njezinog univerzalnog, svejugoslavenskog obilježja. I kultura se, smatraju akademici, stavlja u službu republičkih državotvornih aspiracija, gdje nacionalizam i separatizam bivaju sve uočljiviji. Dakle, i ovdje se, u polju kulture, dosljedano insistira na unitarističkim koncepcijama.

Nadalje, na jednome mjestu spominje se kampanja protiv “precenjenog i izmišljenog unitarizma”. Izgleda da autori Memoranduma nisu imali previše smisla za ironiju, jer upravo je ovaj dokument više nego očigledan pledoaje za unitarno uređenje Jugoslavije i centralizam. Autori Memoranduma – koji je nedvojbeno imao ogroman utjecaj na vlast i javno mijenje u Srbiji – smatraju da je jačanje republika i pokrajina unutar Jugoslavije ‘antiistorijski’ a ne demokratski proces, pravdajući svoje viđenje jeftinim floskulama o tome kako se cijeli svijet ujedinjuje. Za njih je Ustav SFRJ iz 1974, kojim su ojačale republike i pokrajine, nešto najgore što se moglo dogoditi Srbiji i Jugoslaviji.

Iz svega ovoga je vidljivo da je Memorandum izvršio golem uticaj na tadašnju srpsku politiku i Slobodana Miloševića. Razvojem kasnijih događaja ispostavilo se da su ideje iz Memoranduma SANU kao i njihov glavni izvršilac doživjele poraz.

Neven Šimić

Memorandum SANU možete pročitati i preuzeti dolje.

Memorandum SANU

Pratite nas: facebook-icon   twitter3

Potvrda poznatoga

Postoje pojave i događaji za koje znamo da će se desiti. Predosjećamo u kojoj će se formi dogoditi i kojom će se ‘kvalitetom’ realizirati. Nemamo sumnji i dilema, nismo nestrpljivi jer znamo da će doći. Kako se može znati nešto što će se tek dogoditi? Pa tako što i u ovakvom svijetu kakav je naš ima ponešto što je slično kao u prirodi, može se odvijati samo na jedan način. Ne može, dakle, izostati osuda Radovana Karadžića. Kakav god bio sud, a znao je Haški tribunal svakakav biti, nije imao drugo rješenje. Godinama dokazivano i sa kojeg god aspekta mjerili Karadžićevu krivnju, ona realno postoji, dokaziva je i dokazana. U ovakvim slučajevima radi se o formalnoj potvrdi poznatoga, pa je i vijest o haškoj presudi Karadžiću iz te kategorije.

Tu bi mogao biti kraj priče, javnosti je ponuđena očekivana informacija. Nema se što novo saznati niti dodati. Međutim, to je samo najobičnija logična priča. Javnost, nekoliko vrsta javnosti, hoće više. Šansu za svoje minute slave rijetki propuštaju. Baš zbog toga provalila je oluja i mećava mišljenja i komentara. Ima kazivanja realističnih i logičnih, ali je mnogo više onih suprotnih od toga. Sve su to manje ili više pregrijani govori, napadno podijeljeni u dvije međusobno isključivo navijačke grupacije. Jednima je svaka kazna nedovoljna, ravna napravdi; drugima je ista ta kazna prestroga i nedokazana. Kao što je to kod nas redovito ‘dobar’ običaj ove su grupe određene etničkom pripadnošču.

Može li se očekivati da vremenski odmak učini svoje, da se ova presuda i sve druge haške presude doživljavaju realnije i bez stroge primjene etničkog ključa? Samo bi tako bilo moguće da ratni zločini svih ‘strana’ i sva ratna viđenja prestanu biti prostor stalnog ratovanja ‘drugim sredstvima’. Samo se tako može početi graditi istinsko pomirenje i povjerenje. Ima dovoljno primjera u Evropi za takvo što. To bi trebala biti velika i važna zadaća obrazovanja, znanosti i kulture. To je put da se zauzdaju dosadašnje i sadašnje šovinističko-kriminalne politike koje stalno truju i nazaduju sve aspekte društva. I poslije nakane da se pošalju bilo kakve smislene i dobronamjerne poruke korisno je prisjetiti se atmosfere neposredno nakon objave (nepravomoćne) presude. Samo što je presuda donesena uslijedilo je očekivano svrstavanje za ili protiv. Reakcije u Republici Srpskoj i Srbiji jednoglasne. Vlast i opozicija; intelektualci, umjetnici i novinari; odvjetnici i suci svi uglas – nepravda! U Federaciji BiH i u Hrvatskoj posve oprečno, svi presudu vide kao nedovoljno strogu.

Očito je da je izgradnja međusobnog povjerenja, vjera u suđenje i pravdu još daleko. Ima ipak koristi od ove presude. Karadžić je osuđen za teška nedjela, za njega najteža a za BiH najvažnija je presuda za genocid. Da je ovakva presuda postojala kada je sklepan Daytonski mirovni ugovor Republika Srpska ne bi imala sadašnju ustavno-pravnu i političku poziciju. Poruka presude Karadžiću, jer to je presuda i prvom predsjedniku i osnivaču Republike Srpske, je da su temelji ovoga bh entiteta postavljeni na teškim zločinima, pa i genocidu. Može li se očekivati da će svi domaći i inozemni politički faktori imati ove činjenice u vidu.

Zlatko Bosnić

Foto: CNN

 

Dokle Sejdić-Finci?

Zaslužuje li Bosna i Hercegovina biti članicom EU ako diskriminira svoje građane? Slučaj Sejdić i Finci.

Bosna i Hercegovina diskriminira dio svojih građana. Da stvar bude još puno gora, Bosna i Hercegovina diskriminira svoje Rome i Židove, a i druge koje politika imenuje ostalima. Biti europska država nakon Drugog svjetskoga rata i diskriminirati ova dva naroda tužno je i porazno. Svi oni kojima je važna dugoročna dobrobit BiH moraju biti zabrinuti sporošću i nemarom vlasti i javnosti u ovome slučaju.

Treba reći da ova diskriminacija nije namjerna. Ona je posljedica Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je doslovno sklepan od strane administracije SAD-a da bi se završio tragični rat u zemlji. Trebalo je tražiti kakvo-takvo rješenje, jer milijuni građana bivše Jugoslavije preplavili su Europu, Sjedinjene američke države i Kanadu, a dešavao se i snažan pritisak javnosti na politike Zapada.Taj mirovni sporazum i novi ustav napravljeni su s namjerom da se na neki način udovolji trima konstitutivnim narodima (Bošnjaci, Hrvati, Srbi), njihovim nacionalnim vođama i prioritetima. Tek poslije su se sjetili da postoji još netko osim njih.

U Bosni i Hercegovini, ako niste pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda ne možete biti birani u Predsjedništvo BiH i Dom naroda BiH. Ova očita diskriminacija dovela je do tužbe koju su predstavnici BiH Roma i Židova, Dervo Sejdić i Jakob Finci, pokrenuli pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Sud je naravno presudio u njihovu korist, odlučivši da se pripadnicima manjina u BiH mora omogućiti kandidiranje za Predsjedništvo i Dom naroda BiH. Odluka Suda donesena je 22.12.2009., ali otada se ustavno-pravni položaj bh Roma, Židova, ali i svih ostalih koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda ni u kojoj mjeri nije promijenio.

Bosna i Hercegovina je zvanično aplicirala za članstvo u EU 15.2.2016. godine.  Pristupni proces će, blago rečeno, biti dug i kompliciran. Komesar za evropsku politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn poručio je bh zvaničnicima da nastave s reformama. Da je dobre volje i spremnosti za dogovore unutar BiH te bi reforme mogle biti samo administrativno-birokratski postupak. Nažalost nije tako, jer u BiH je sve politika.

Međutim, čini se upravo nevjerovatnim da će EU Bosnu i Hercegovinu primiti u svoje članstvo bez promjene ovih diskriminirajućih ustavnih odredbi. Već imamo neka nezvanične komentare koji jasno ukazuju da je to tako.  Josip Juratović, zastupnik Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) u Bundestagu i član vanjskopolitičkoga odbora Bundestaga (inače podrijetlom iz Hrvatske) izjavio je da “Bosna i Hercegovina bez implementacije sudske odluke Sejdić-Finci, bez uspostave građanskih prava, neće ući u Europsku uniju”.

Na koncu, da li bi bilo pravedno da ovakva Bosna i Hercegovina postane članica kluba koji je, sa svim svojim opterećenjima i manjkavostima, ipak primjer i predvodnik u globalnim demokratskim procesima i ostvarivanju ljudskih prava? To bi bila svojevrsna nagrada nacionalistima koji će i dalje upotrebljavati vlast kao i sve godine do sada.

Važno je dodati da su svi građani Bosne i Hercegovine žrtve trome i neodgovorne vlasti kojoj je glavni cilj opstnak i ispunjavanje samo minimuma neophodnog za održavanje na vlasti. Međutim, građani su birali i biraju te i takve političare na skoro svim izborima od uspostave demokracije u BiH, što je velika tema sama po sebi. Interesantna je činjenica da je javnost u BiH vrlo skeptično reagirala na predaju aplikacije za članstvo u EU, pitajući se čime je ovako nespremna BiH to uopće zaslužila.

Ipak je dobro da se krenulo u proces priključivanja EU, ali treba znati da će promjena Ustava u slučaju Sejdić-Finci biti apsolutni uvjet za članstvo, što je jedino moguće i ispravno rješenje.

DD

Foto: Aljazeera Balkans

Šta referendum o Evropskoj uniji u Ujedinjenom Kraljevstvu znači za Bosnu i Hercegovinu?

Datum je određen. Britanska javnost će 23. juna glasati o tome da li Ujedinjeno Kraljevstvo treba ostati u EU ili je napustiti. Britanska vlada nije neutralna po ovom pitanju. Nakon što je osiguran poseban status Ujedinjenog Kraljevstva, Vlada je jasno rekla da vjeruje da će Ujedinjeno Kraljevstvo biti jače i sigurnije i da će biti u boljoj poziciji u reformisanoj EU.

Već sam primjetio neke komentare o tome kako su pregovori Ujedinjenog Kraljevstva pokazali slabost EU kao institucije i da će u budućnosti UK biti u poziciji da bira do koje će mjere implementirati odluke iz Brisela. Nijedno nije tačno. Pa, šta se onda zaista desilo? I šta to znači za Bosnu i Hercegovinu?

Pregovori Ujedinjenog Kraljevstva vođeni su oko četiri prioriteta koji odražavaju pitanja koja najviše brinu britanski narod: ekonomsko upravljanje, konkurentnost, suverenitet i socijalna davanja/sloboda kretanja. Ali, uvijek smo jasno davali do znanja da želimo rezultat koji će biti dobar i za Britaniju i za EU. I mislimo da je to upravo ono što smo dobili.

  • Na polju ekonomskog upravljanja, dogovorili smo pravno-obavezujuću odluku da zemlje članice ne smiju trpiti diskriminaciju ako su van Eurozone. Ovo je važno za trgovanje u sklopu jedinstvenog tržišta. I iako vjerujemo da veće političke i ekonomske integracije imaju smisla za zemlje koje koriste Euro, važno je da sve zemlje članice zadrže pravo glasa u pitanjima koja se tiču Unije u cjelini. Ova vrsta fleksibilnosti – priznanje da jedna veličina ne odgovara svima – je ključna za EU u njenom rastu i razvoju.
  • Po pitanju konkurentnosti, dogovorili smo ambicioznu reformsku agendu koja će pomoći da se zaokruži jedinstveno tržište u važnim poljima kao što su usluge, energija i digitalna tehnologija, kako bi se radilo na sporazumima o slobodnoj trgovini sa najdinamičnijim ekonomijama u svijetu i kako bi se smanjilo regulativno opterećenje kompanijama. Vjerujemo da će ovaj dogovor pružiti osnovu da EU, kao najveće svjetsko jedinstveno tržište koje predstavlja 500 miliona ljudi i četvrtinu svjetskog BDP-a, nastavi rasti i da preživi u globalnoj ekonomiji sa rastućom konkurencijom.
  • Po pitanju suvereniteta, osim što UK više nije obavezana na “što bližu uniju”, mi smo osigurali veću moć za nacionalne parlamente, koje ćemo moći kombinirati kako bi blokirali neželjene zakonodavne prijedloge EU. Uspostaviće se i novi mehanizam koji će osigurati da se odluke donose na državnom nivou kada je to moguće, a na nivou EU samo kada je to neophodno, a biće potrebno samo minimalno djelovanje da bi se postigli regulatorni ciljevi. Ovdje nije riječ o državnom vetu za UK, nego o potvrdi da je demokratija najjača na kućnom pragu.
  • I na kraju, po pitanju socijalnih davanja i slobode kretanja, došli smo do prepoznavanja jedinstvenih izazova sa kojima se UK suočava zbog unutrašnje migracije velikog broja radnika unutar EU, uz nova ovlaštenja da se ograniči zloupotreba slobode kretanja i da se smanji privlačnost našeg sistema socijalnih davanja novo-pridošlim.

Iako su ove mjere zaštite izuzetno važne za UK, većina ovih promjena nije samo povoljna za UK. Naprotiv, one su korak ka ispunjenju našeg viđenja EU koja je vodeća u svijetu po konkurentnosti, magnet za start-upe, vodilja u otvaranju radnih mjesta i rasta. Evropske unije koja je dovoljno fleksibilna da odgovori na potrebe svojih različitih članica – velikih ili malih, sa istoka ili zapada, onih koji koriste euro ili koji ga ne koriste. Evropske unije koja poštuje suverenitet državnih parlamenata i, kada je to moguće, vraća ovlaštenja zemljama članicama.

Mi vjerujemo da su ovo dobre vijesti za UK. Dobre su vijesti i za druge postojeće članice Evropske unije. A dobre su vijesti i za potencijalne buduće članice EU, jer će se pridruživati međunarodnoj organizaciji koja je spremnija da odgovori na zahtjeve 21. vijeka.

Ovo nije kraj priče. Da bi se išlo u korak sa globalnom ekonomijom, moramo nastaviti sa reformama. Koliko god da ostanemo u Evropskoj uniji, Britanija će voditi jedinstveno tržište naprijed, raditi na smanjenju regulativa, biti prvak u slobodnoj trgovini i raditi na tome da Evropa ostane otvorena prema ostatku svijeta i snažna nasuprot prijetnji i izazova.

Britanska vlada vjeruje da ćemo biti jači u reformisanoj Evropi jer možemo imati ulogu u jednoj od najvećih i najuticajnijih svjetskih organizacija, pomagati pri donošenju velikih odluka o trgovini i sigurnosti koje određuju našu budućnost.

Vjeruje da ćemo ostankom u reformisanoj Evropi biti sigurniji jer možemo raditi sa našim evropskim partnerima u borbi protiv prekograničnog kriminala i terorizma, što će nam dati brojčanu prednost u sve opasnijem svijetu.

I vjeruje da će za nas biti bolje ako ostanemo u reformisanoj Evropi jer će britanske kompanije imati puni pristup slobodnoj trgovini na jedinstvenom tržištu od 500 miliona ljudi koje donosi nova radna mjesta, investicije i niže cijene.

Edward Ferguson, FCO Blogs

Autor je ambasador Velike Britanije u BiH

Zašto je zapravo kultura važna

Kultura je prostor u kojemu nastaju i u kojemu se oblikuju identiteti pojedinaca, grupa i nacija. To je općeprihvaćeno mišljenje struke, znanosti i politike. Dakle, kultura kao sadržaj bitan je dio identiteta, pogotovo to važi za male zemlje i narode (premda je u biti svaka izvorna i originalna kultura i anacionalna). Uspješni sportski i kulturni projekti šansa su i tzv. malim narodima da dospiju u centar međunarodne pozornosti. Stoga je ulaganje u kulturu pitanje zdravog razuma, jer kultura pozitivno oblikuje društvo i nadilazi kratkoročne političke ili ekonomske interese. U tome smislu kultura treba biti i društveno-državni projekt od posebne važnosti.

Kako stvari stoje s kulturom naprimjer u Hrvatskoj? Ideološke hajke kojima je izložen Oliver Frljić, možda i jedini radikalno inovativni i suvremeni kazališni djelatnik u toj zemlji, ne daju mjesta velikome optimizmu. Osim toga, izjave novoga ministra kulture – k tomu i povjesničara – o razdoblju NDH porazne su same po sebi, pa je upitno i na koji će način takva vlast vrednovati složenost kulturnih činjenica i pojava.

Druga važna tema je kriterija u što ulagati novce namijenjene za kulturu – da li u naizgled okoštale manifestacije poput Dubrovačkih ljetnih igara ili u nove projekte; u potporu novim umjetnicima ili u neprofitne online medije?

U Bosni i Hercegovini, kulturni radnici u većini smatraju da im država ne daje dovoljnu podršku, pogotovo ne pokušajima iskoraka na međunarodnu scenu. Dodatni prigovor je da se državna potpora kulturi u nekim sredinama namjerno zaobilazi. Možda je Sarajevo Film Festival jedna iznimka, jer taj festival marketinški zanimljiv i uspješan, a osim toga izdašno je podržan javnim sredstvima. Isto tako, stječe se dojam da javnost slabo reagira na sistemsko zanemarivanje kulture, ali da jako dobro prihvaća pojedinačne uspjehe na ovome polju.

Kultura i njena važnost u društvu su teme koje zaslužuju puno više od skromnoga teksta, ali potrebno je i na taj način govoriti o mjestu kulture u društvu. I to je, nadajmo se, mali korak ka promjenama nabolje.

Za kraj prilažemo razgovor o BiH kulturi vođen s Danisom Tanovićem, bosanskohercegovačkim redateljem i dobitnikom Oscara za najbolji strani film 2001. te nedavnim osvajačem Srebrenog medvjeda na Berlinaleu.

Kako naći posao (ako si mlad i bez praktičnih vještina)?

Nezaposlenost mladih u Bosni i Hercegovini je bolna tačka te države. Dostupni podaci su prilično šokantni: 54% nezaposlenih u 2012., s tim da do danas ne postoji ozbiljniji trend u suprotnome pravcu. Razloge za ovu situaciju treba tražiti u politici i odnosu vlasti prema ovome problemu, te u obrazovnome sustavu. Važan dio slike svakako je i dijagnoza BiH ekonomije kao cjeline.

Preporuke za bavljenje ovim problemom postoje: od politike jačanja konkurentnosti, do bolje statističke evidencije, aktivnije uloge službi za zapošljavanje i drugih. Ako vas zanima ova problematika, svakako vrijedi pročitati analize koje možete naći preko poveznica na ovome tekstu.

Međutim, ono na što treba dodatno odgovoriti, analizirati i iz čega treba tražiti izlaz je sljedeće, sadržano u par važnih pitanja. Prvo pitanje je koliko su mladi motivirani u ovakvoj državi npr. u kontekstu percepcije o dobivanju posla preko veze. Drugo pitanje je koje vještine mladi posjeduju i koliko su osposobljeni natjecati se na tržištu rada.

Ovo su nažalost dva ogromna problema koja se naprosto moraju rješavati, i sada (hitno) i dugoročno.

U tome smilu zanimljivo je pismo čitatelja objavljeno na portalu Republika i koje prenosimo u cjelosti. Vrijeme je da ovu situaciju shvatimo ozbiljno.

“Sada kada sam zagazio, ne baš tako hrabro, u dvadeset šestu godinu života i već naginjem ka dvadeset i sedmoj, a samim tim sam bliže tridetoj, jer je dvadeseta ostala daleko iza mene, podrugljivo se smješkajući, star sam i već se vidim u četrdesetoj, jer godine prolaze brže nego što to primjetimo.
Dakle, u toj prelaznoj godini, sve se sruši na tebe. Odjednom te roditelji pitaju kad ćeš se ženiti? Ti zastaneš začuđeno, pogledaš starog pa se nasmiješ, jer očigledno je u pitanju neka šala. Ali nakon toga, iz dana u dan, to pitanje postaje učestalije (vrag odnio šalu); kao i ona da bi trebao naći ozbiljan posao, da misliš na budućnost i na svoju djecu. Uzmajući u obzir da si prosječan mladi čovjek, koji je završio fakultet, možda i ne, nezaposlen, konobariš negdje ili se vucaraš, dan – noć po recepciji nekog prljavog motela, hostela, šta već; i sve to za pet stotina konvertibilnih maraka. A on tebe pita kada ćeš se ženiti? Ma evo sutra se ženim odmah! A isto tako, tražim ozbiljan posao (samo kada bi znao šta je to)? To je ono nešto za što mi treba štela jel’? Kada smo kod toga, prijatelj i ja sjedimo za stolom, razgovaramo na kafi, da kada bi se pojavio neki čiko stao ispred tebe i ozbiljno ti rekao:
„Sinko, izaberi posao koji ćeš da radiš i sredit ćemo to“, šta bi mu rekao?
Tajac.
I dalje.
Minuta šutnje.
Sada već postaje malo neugodno, koliko šutiš.
Napokon progovaraš:
– „Pa eto… ono… može konobar u Cheersu, City pub. To znam. E, da, Sloga zapravo, tamo je, ono ludilo, puno uvijek, ima dobrih treba i to.
“ „Pa ti nemaš pojma o životu“ – prolazi ti kroz glavu, „čovjek ti nudi posao, a ti ne znaš šta bi rekao, jer ništa i ne znaš raditi.
“ Zašto je to tako? Kriviš državu, jer te ništa nije naučila. Školovao si se toliko godina, a uraditi ništa ne znaš. Samo teorija. Nakon teorije, ponovo teorija! A praksa? Ništa! Možda znaš sve o Aristotelu ili Platonu? Možda si pročitao knjiga, da više i ne pamtiš broj? I čak znaš povezati sve boje sa brojevima koje izlaze na bingu, u svakoj kladionici. U biti ti si stvarno ogroman kapacitet.
Objavljuješ „pametne“ statuse po fejzbuku, ispunjava te to, ako pređeš preko dvadeset lajkova, odlično. Ako još tu izleti neka pozitivna kritika, onda ne možeš jesti od sreće. Dalje misliš, ma oni, roditelji su krivi! Čuvaju te dvadeset i pet godina i govore, “završi školu, da imaš diplomu. Bitan je papir”.
Ne tjeraju te da radiš, da se lomiš, da upoznaješ svijet, da saznaš da nije sve tako idealno kao što misliš i da ne čekaš kada će se pojaviti neko ko će u tebi prepoznati ono najbolje, pozvati te i sve ti dati. A ako u dvadesetim samo sjediš, piješ kafe, normalno je da se to odrazi na tvoj život i da ćeš postati, običan, lijeni uhljup. I sada u dvadeset i šestoj godini svi odjednom očekuju nešto od tebe: da se ženiš da radiš “ozbiljan posao”? E pa ne ide.
Ko je kriv? Ma ima još krivaca, samo to nisam ja! Al’ džaba sve, džaba ti roberto, džaba ti kavali, kad te niko ne razumije.”

DD

U obranu Europske Unije

Velika Britanija i ostatak Europske Unije završili su pregovore o budućem statusu te države unutar Unije. Svi ili skoro svi sudionici su javno rekli da su zadovoljni, a britanski premijer je dodao da će odsada raditi ‘srcem i dušom’ na tome da Britanija ostane dio EU, tj. da će na predstojećem referendumu 23.6. predvoditi kampanju za ostanak. Britanija će ostati globalno relevantna država (naravno pod uvjetom da građani izglasaju ostanak u EU), a EU će izbjeći potencijalno dramatičan razvod.

Europska Unija, iako blago rečeno komplicirana tvorevina, pokazala sa dovoljno tolerantnom i fleksibilnom da omogući zemlji članici – doduše jednoj od najvećih i najvažnijih – da za sebe izbori određene posebne uvjete i načine funkcioniranja, posebno u odnosu na imigrante iz drugih dijelova EU, zajedničku valutu i integracijske principe. To se dešava u trenutku kada se Unija suočava s možda i najvećom krizom u svojoj povijesti – masovnome, milijunskom prilivu izbjeglica koje najvećim dijelom dolaze iz ratom uništene Sirije. Ovaj imigrantski val (koji je prije svega ljudska tragedija i koji je svakako posebna tema) dodatno je ojačao desne populističke ekstremiste – u Britaniji, Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. S druge strane, globalna ekonomska kriza pomogla je ranije marginalnim i također radikalnim lijevim strankama i pokretima, te stvorila nove – npr. u Grčkoj i Španjolskoj. Sve ovo čini da se EU našla na svojevrsnoj političkoj vjetrometini, a predaha nema jer treba se boriti i sa svakodnevnim ekonomskim problemima, a da ne govorimo o sigurnosnoj prijetnji, tj. terorizmu. To nije lako.

Europska Unija nastala je kao izravni odgovor na katastrofu i barbarizam Drugog svjetskog rata. Unija je svojim članicama omogućila period mira i prosperiteta bez presedana. Do globalne ekonomske krize, države poput Španjolske i Irske su kao dio EU ostvarile zadivljujući  ekonomski rast. Također, prije ulaska u EU Španjolska i Grčka bile su diktature. Treba li uopće govoriti o uspjehu Njemačke i koliko je ta država prosperirala dobrim dijelom zahvaljujući članstvu u Uniji (ne samo ekonomski nego i politički – u smislu ujedinjenja)?

Što se tiče Hrvatske i Slovenije, dvije zemlje članice koje su bile dio Jugoslavije, situacija je višestruko pozitivnija u odnosu na alternativu političke i ekonomske „neovisnosti“ u globaliziranome svijetu. Netko će, možda s pravom, reći da se nove zemlje članice – kao manje razvijene – iskorištava kao jeftinu radnu snagu, međutim, što je alternativa? S druge strane, niti najveći skeptik ne može reći da male države članice nisu dovoljno zastupljene u mehanizmima vlasti EU.

Ulazak u Europsku Uniju mogao bi se pokazati kao politički spasonosan za Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Za Crnu Goru bi značio daljnji napredak. Za Srbiju, članstvo u EU bi u najmanju ruku pomoglo borbi protiv siromaštva i korupcije, pod uvjetom da se prethodno riješe odnosi s Kosovom i otklone sumnje i ambivalentnosti glede ‘bratskih’ odnosa s Putinovom Rusijom.

Europska Unija pati od nekoliko kroničnih problema: nedostatak demokratskoga legitimiteta te sporost i neusaglašenost pri donošenju važnih odluka su samo dva od njih. Uniju treba višestruko reformirati. Dobra vijest je da o tome postoji svijest, što će s vremenom dovesti do konkretnih poteza.

Uza sve nedostatke, EU se pokazala kao fantastičan projekt i nezamjenjiv sastojak europskog mira i prosperiteta.

Digitalna budućnost tradicionalnih medija

Da li nam se već ‘događa’ digitalna budućnost medija, u regiji i u svijetu? Krajem prošle godine bosanskohercegovački tjednik Slobodna Bosna prešao je na digitalnu platformu, navodno kao prvi na Balkanu. Ovih dana, britanski The Independent je najavio da će svoje printano izdanje obustaviti u ožujku.

Nije sporno niti ništa novo da će mnogi tradicionalni mediji utočište morati pronaći na internetu. Međutim, da li će printani mediji dugoročno opstati i u kojoj mjeri, tj. da li će pojedine novine početi nestajati?

Neumoljiva tržišna logika kaže da je internet budućnost jer mlađe generacije naprosto ne kupuju novine, ni dnevne ni tjedne; do informacija dolaze najviše koristeći pametne telefone. S jedne strane to bi medijima moglo pojednostaviti ‘proizvodnju’ i sniziti operativne troškove, ali ih s druge strane čeka veliki izazov, pogotovo za medije u regiji – kako svoje internet stranice učiniti profitabilnima? Velike medijske kuće poput The Guardiana već neko vrijeme zarađuju više od digitalnih izdanja nego od tradicionalne novine, ali to su mediji na engleskom jeziku i s globalnim dometom. Medijima u regiji posao je otežan zbog malog tržišta koje osim toga pati od barem dva i pol desetljeća loše ekonomske situacije.

Što je rješenje? Da li će naši mediji moći živjeti od oglašavanja koje će s papirnog samo preći u digitalni oblik? Da li će i u kojoj mjeri zaživjeti prilagođeni sponzorirani sadržaj ( tzv. native advertising)? To su nimalo laka pitanja koja prije ili kasnije iziskuju odgovore.

Jedan od modela koji se dosada pokazao uspješnim i koji bi mogao poslužiti kao primjer i smjernica je hrvatski portal i tjedna novina Telegram. Oni funkcioniraju kao dobro posjećeni portal, dok subotom izlaze kao novina ‘engleskog’ stila s mnoštvom dodatnih sadržaja.

Još jedna dobra vijest za tradicionalne novine je da čitatelji izgleda i dalje preferiraju ono što im je poznato i da više vjeruju tradicionalnoj novini – ovaj put u digitalnome formatu – nego novome digitalnom mediju.

U svakom slučaju, za sve koji rade u medijima kao i za konzumente sadržaja ovo su uzudljiva vremena.

DD

PS. Od objavljivanja teksta Telegram je obustavio svoje tiskano izdanje.