Piše: Haris Ćutahija
MUP SBK i Federalna uprava policije (FUP), radeći na otkrivanju izvršilaca prijavljenog krivičnog djela izazivanja međuetničke, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, otkrili su da je riječ o lažnom prijavljivanju u vezi s navedenim krivičnim djelom. Nastavi čitati “Dijasporski nacionalizam ili ud’ri i bježi” →
Piše: Franjo Šarčević
U noći s 4. na 5. augusta u jednom naselju u općini Gornji Vakuf-Uskoplje, nepoznati šarač mržnje (ili više njih) je na jednoj porodičnoj kući u vlasništvu osoba bošnjačke nacionalnosti te na pet vozila parkiranih u dvorištu crnom farbom ispisao poruke izrazito uvredljivog sadržaja. Nastavi čitati “Šarači mržnje” →
Bh. imidž: Sablasna kadrovska politika i korupcija vulgaris
Piše: Nedžad S Hadžimusić
Nakon pada Berlinskog zida, uslijedio je crescendo kopernikanskih promjena u ritmu bez presedana. Taj proces fundamentalnih političkih, ekonomskih, tehnoloških i svekolikih promjena nadalje traje kao jedina konstanta u modernom svijetu. Globalizacija i planetarna ekonomska međuzavisnost neumoljivo diktiraju prilagođavanje novim pravilima igre kroz nužnu reviziju koncepta vanjskopolitičkog nastupa. Nastavi čitati “Diplomatija u globaliziranom svijetu” →
Piše: Artan Sadiku
Postalo je uobičajeno odnose Kosova i Srbije promatrati kroz reakcije vlada obiju država koje su u pravilu reakcija na prethodne postupke druge strane. Srpski veto na kandidaturu Kosova za članstvo u UNESCO-u, pa odluka kosovske vlade o uvođenju 100-postotne trgovinske tarife za srpske i bosanske proizvode te otežavajuća retorika između čelnika dviju zemalja ne ukazuju na pravi problem u odnosima dviju zemalja. Oni su tek simptom duboko ukorijenjenog nepovjerenja i skepticizma čijem se rješavanju nikada nije ozbiljno pristupilo. Nastavi čitati “Kosovo i Srbija: brzi dogovor, brza pogreška” →
U politici ipak nema nedodirljivih. I oni koji se čine najmoćnijima prije ili kasnije dođu na udar javnosti. Nastavi čitati “Kako će se Čović izvući ovaj put?” →
Piše: Mile Lasić
U osvrtu pisanom prije točno godinu dana povodom posljednjih presuda ICTY-ija u Den Haagu, pozvao sam na stid i prosvjed protivu „kulture selektivnog sjećanja“, kao i protivu – na njoj utemeljenoj – selektivne (ne)pravde. Kazao sam i tom prigodom i ponavljam i ovdje kako mi osobno agresivno ili obranaško stanje duha i u BiH i u regiji jugoistoka Europe izaziva i muku i gađenje, jer je u konačnici samo potvrda da se ne umijemo služiti Kantovom maximom: „Imaj volju za znanjem. Imaj hrabrosti poslužiti se vlastitim razumom“ („Sapere aude. Habe Mut, dich deines eigene Verstandes zu bedienen“)! Kao da ta nekultura prosto vrhuni ovih dana i u BiH i u regiji jugoistoka Europe, unatoč svim upozorenjima, pa i Međunarodnom danu ljudskih prava, koji se u našoj zemlji nedostojanstveno obilježava od zvaničnih institucija, ako se uopće obilježava, te na pristojan način od onih koji žive u osami ili na marginama glavnih društvenih procesa.
Kultura izostanka stida i zaborava „tamnih fleka“ u vlastitoj povijesti je, inače, oprobano sredstvo držanja građana u autoritarnim društvima u samoiskrivljenoj malodobnosti, govoreći Kantovim jezikom. Početak ozdravljenja je, pak, vezan uz proces suočavanja s prošlošću, naučio sam dugim životom u SR Njemačkoj. Otuda me i zanimaju anti-autoritarni a ne autoritarni maninstream narativi u svim našim bratski zakrvljenim nacijama, kao i moralna ponašanja, posebice preživjelih žrtava proteklih „jugoslavenskih ratova“.
Ovdje ću samo dotaći tri takva uzorita „slučaja“:
Je li ICTY doprinio više uznemirenju nego izmirenju?
Ne želim pjevati u zboru ni s onima koji ovih dana apriori niječu ad hoc instituciju Ujedinjenih naroda kakva je ICTY, niti s onima koji ICTY-iju pjevaju ode, jer se ICTY-iju mora priznati da je uradio veliki posao kojemu domaći sudovi nisu bili i još nisu dorasli, te da je prikupio ogromnu građu o našem sunovratu u barbarstvo na kraju 20. stoljeća.
Mada nedosljedno ICTY je, ipak, poslao i poruku da se kršenje međunarodnog prava i zločini protivu mira i čovječnosti ne isplate, te da za njih snose odgovornosti i oni koji su zločine izvršavali, i oni koji su ih beskrupulozno naređivali, pa čak i oni koji su ih tek nijemo promatrali. Time je implicite i potvrdio enormnu važnost Jaspersovih pitanja krivnje i doprinio razvoju tzv. humanitarnog kaznenog prava daleko više od Nirnberških sudovanja.
Kao profesoru međunarodnih odnosa i bivšem diplomati mi nisu, dakle, apriori problematične presude ICTY-ija, nego u prvom redu selektivna (ne)pravda uslijed izostanka optužbi i procesuiranja svih krupnih zločina i niza „udruženih zločinačkih poduhvata“ (uzp) tijekom „jugoslavenskih ratova“ (1991-1999). Uostalom, iz ovih razloga sam se proteklih dana javno i pitao: što je s neprocesuiranim „uzp-ovima“, počev od onog egzemplarnog u Beogradu (u „glavnom gradu uzp-a“, Tomislav Marković) do brojnih u BiH, koji nisu ni procesuirani, ili je za njih suđeno kao da je riječ o kavanskoj tučnjavi, kako ogorčeno tvrdi gvardijan Fojničkog samostana fra Nikica Vujica. O tom „pomilovanom uzp-u“ pisao sam nedavno i za (ugašeni u međuvremenu) portal Herzegovina.IN , kazavši kako je najstrašnije što su čak četiri puta smanjivane kazne glavnom počinitelju od strane I. Izetbegovića i E. Ganića, prije konačnog pomilovanja, te da se svirepi „uzp“ nad vjerskim ljudima ne želi takvim vidjeti u političkom Sarajevu. (Ovo je izazvalo ogorčenje i kod jednog doktora politologije u Berlinu i jednog broja lažnih virtualnih prijatelja, onih koji u A. I. gledaju kao u „bosanskog Georgea Washingtona“, pa smo se i definitivno razišli, što je dobro i za njih i za mene, čini mi se.)
Ja sam proteklih dana, dakle, govorio kako mi nalažu i struka i savjest, jer sam prosto morao govoriti o teškim temama temeljem mojeg već četvrtstoljetnog bavljenja njima: prvo protivu olakog zaborava vlastitih sramota, pa potom i o grijesima ICTY-ija, koji se više ne mogu ispraviti ni putem dovršavanja sudovanja Šešelju, Karadžiću i Mladiću, te Simatoviću i Stanišiću unutar Mehanizma međunarodnih kaznenih sudova (MMKS), a male su šanse da se isprave pred bh. sudovima. Već je, naime, izvjesno da neće biti nikada podignute optužbe protivu „krnjeg Predsjedništva SFRJ“, protivu srbijanskog i crnogorskog vodstva i njihovih sprega s vrhom JNA, te da će u BiH ostati brojni ratni krivci neprocesuirani. Uostalom, sve ovo predugo već traje, pa je opravdano i pitanje da li je ICTY doprinio izmirenju ili uznemirenju, kako je to ovih dana lucidno primijetio profesor Žarko Puhovski.
“Nadvladavanje prošlosti”:
prvo “suočavanje s prošlošću”, potom i izmirenje!
O „kulturi selektivnog sjećanja“ i „selektivnoj (ne)pravdi sam proteklih dana govorio u javnim istupima pozivajući se na rasprave mudrijih od mene, počev od Karla Jaspersa pa do Ivana Lovrenovića. Podsjetit ću i ovdje tek kako je književnik Ivan Lovrenović već u komentaru “Hrvatski vitezovi” u Haagu (Prometej, 9. travnja 2004.) ukazao znalački na Jaspersov pojam krivnje. „Od Nürnberga 1945. i Jaspersa naovamo, od svakoga Evropljanina se očekuje da mu je već od viših razreda pučke škole jasno, kako već i sudjelovanje u strukturama znači i odgovornost za učinke tih struktura“, a „u ovome, našem slučaju, reklo bi se – čak u sva četiri temeljna Jaspersova aspekta: u aspektu zločina, političke krivice, moralne krivice i metafizičke krivice.“ Lovrenović se potom pozvao i na Jaspersovo objašnjenje metafizičke krivnje: “Metafizička krivica je pomanjkanje apsolutne solidarnosti sa čovjekom kao čovjekom… Ta solidarnost je narušena mojom prisutnošću na mjestu nepravde i zločina. Nije dovoljno to što sam oprezno stavio život na kocku ne bih li ih spriječio, jer ako se zločin dogodio i ako sam ja tome prisustvovao i preživio, dok je netko drugi ubijen, u sebi čujem glas koji mi govori da je to što još uvijek živim moja krivica”, kako bi sugerirao: „Testirajte svoju najbližu okolicu: ima li ikoga tko će danas ozbiljno ‘zagristi’ u Jaspersove argumente?“
Nažalost, vrlo je malo onih koji se uistinu stide za sramote i zla počinjena u naše ime. Jedan od tih koji je ozbiljno „zagrizao“ za Jaspersove argumente, jer i živi ideju „svjetskog ethosa“ (Hans Küng) i nužnosti praštanja (Jürgen Moltmann), pa se javno i grozi selektivne nepravde i sveopćeg ravnodušja među nama, je mladi teolog i doktorand Sveučilišta u Grazu, Dalibor Dado Milas. On polazi ispravno od tri različite realnosti u tri post-ratna društva u BiH i zaključuje „da su sva tri i izolirana i okrutna“. Po Milasu, „ona su okrutna s obzirom na svu patnju koju su prouzrokovali među potlačenima i žrtvama i s obzirom na bezosjećajnost koju ta društva pokazuju u svom odnosu prema žrtvama vlastitoga kolektiva…”
Mladi teolog je potom izrečenu tvrdnju pošteno ilustrirao teškim nerazumijevanjem Hrvata i Bošnjaka i u domeni kulture selektivnog sjećanja: „Hrvati se prisjećaju i obilježavaju komemoraciju pokolja nevinih ljudi (op. Hrvata) u Križančevu Selu, Grabovici i Uzdolu. Za Hrvate je to važan datum. No većina Hrvata se ne ‘sjeća’ pokolja u Ahmićima, gdje su pobijeni žene i djeca. Vrijedi i obrnuto. Bošnjaci redovito komemoriraju obljetnicu masakra u Ahmićima, Srebrenici i Bugojnu, ali ‘zaboravljaju’ na mjesta pokolja i stradanja ‘onih drugih’, za koje su odgovorni Bošnjaci. I jedni i drugi imaju svoje kalendare, u kojima oni ‘drugi’ nemaju svoj datum. Drugim riječima, obespravljeni, nebitni i ‘drugi’ nemaju svoga kalendara. Tu je riječ o žrtvama koje ne smiju postojati u tuđoj javnosti…“ (Te zločine je počinio netko ‘naš’, u ‘naše’ ime, www.express.hr, 06.12.2017.)
Vjerojatno iz razloga što se samo usamljenici s margina podijeljenih društava miješaju u Jaspersova pitanja krivnje, mi i nismo više od dva desetljeća poslije ”jugoslavenskog rata“ (”Der Jugoslawien Krieg“, dr. sc. Dunja Melčić-Mikulić) uopće odmakli daleko od Jaspersova ”nultog sata“, dakle totalnog sloma, kako bismo se počeli odgovorno baviti razumijevanjem i krivnje i odgovornosti. Tomu je vjerojatno glavni uzrok što je „jugoslavenski rat“ završio i bez pobjednika i poraženih, mada su svi poraženi, pa se tek i pojavljuju čestiti pojedinci koji se zalažu za bespoštedno suočavanje s prošlošću. Neka ono što sam uputio mojemu sugrađaninu Elvedinu Neziroviću u formi komentara na njegovoj FB stranici bude podrška i ohrabrenje svim takvima: Elvedine, pozdravljam Vaš pristup temi, ali sugeriram da se pojam “die Vergangenheitsbewaltigung”, u bukvalnom prijevodu “prevladavanje” ili “nadvladavanje prošlosti”, ne svodi samo na “suočavanje s prošlošću”, jer podrazumijeva i prihvatanje odgovornosti za sve vrste krivnje, izuzev za kaznenu koja je uvijek individualizirana, pa potom i izmirenje sa sobom i bivšim “neprijateljima”…
Anestezirane analfabete i kultura sjećanja!
U odgovoru na pitanja novinara Slobodne Dalmacije – hoće li drugostupanjska presuda Žalbenog vijeća ICTY-ija u slučaju „Prlić i drugi“ imati posljedica po ustavni preustroj BiH, procijenio sam da će isti oni koji već godinama pokušavaju pomjeriti kakav takav balans između nacionalnog i građanskog u ustavima BiH i entiteta RS i Federacije BiH, pokušati iskoristiti ovu situaciju u korist njihove vizije entiteta i cijele BiH. Ovakvo što značilo bi ili ignoriranje BiH, ili nijekanje višenacionalnosti u BiH, ma koliko i jedno i drugo bilo opasno! Ponovit ću i ovdje: od višenacionalne zemlje može se napraviti “politička zajednica” samo ukotvljenjem građanskog unutar nacionalnog, a ne borbom protivu tzv. etničkog principa u BiH.
Uostalom, radi se o elementarnim načelima liberalizma, po kojima je „principijelno nedopustivo oštećivanja drugoga“, kako je na to upozorio u „Iskušenjima neslobode“ i Sir Ralf Dahrendorf, pozivajući se na John Stewarta Milla, “čime se postulira da se u društvenom djelovanju radi o vrijednostima koje su članovima slobodno dane na zbor; s jednom ogradom, članovi ne smiju zastupati ideje iz kojih bi proizlazila šteta drugima koji zastupaju svoje vrijednosti, ma kakve one bile.” (Dahrendorf, R., Versuchungen der Unfreiheit, Prometej, Zagreb, 2008., str. XII-XIII.)
Nažalost, niz presuda ICTY-a poslužit će i za „iskušenja neslobode“ od strane oni koji se rado predstavljaju liberalima, ali niječu utemeljenost i kolektivnih prava u neotuđivost ljudskih prava i sloboda, koje prosto mora garantirati pravna država, ako je ima. Poslužit će, također, i za definitivnu pobjedu selektivne kulture sjećanja, što znači da će se na sve strane i dalje veličati upravo odgovorne za sramote i sunovrate u barbarizam kao heroje. Nasuprot toj i takvoj selektivnoj kulturi sjećanja, koja i nije drugo do svjesno odnjegovani zaborav vlastitih sramota, istinska kritička kultura sjećanja podrazumijevala bi i stid i sram za počinjene zločine i druga zlodjela protivu humanitarnog prava, posebice počinjene u naše ime.
Time sam i za Slobodnu Dalmaciju sažeo ono što stoji u svim mojim knjigama: prošli užasni rat nije bio ni čisto obrambeni, ni oslobodilački, ni domovinski ili otadžbinski, nego i sve to i „građanski“, i rat bandi i tranzicijskih gospodara života i smrti za teritorije i društvene resurse, što je tražilo i niz “udruženim zločinačkih pothvata” na prostorima bivše SFRJ. Posebice u BiH se radilo o nizu uzp-ova, samo što ih takvima ne zovemo, a trebali bismo, jer su se primjerice u istom danu događali samo u razmaku od dva sata bestijalni zločini HVO-a u Ahmićima i Armije BiH u Trusini, da zaboravimo na trenutak srpske ratničke igre. Ili su se u istom gradu, primjerice u Bugojnu, događali „nestanci“ prvo jednih, pa potom i drugih, što je sramotno zaboravljati, a i to se zaboravilo. U BiH skoro da i nema nikoga da sintetički promatra fenomen samouniženja u ratu i izrazi empatiju prema onima koje su ožalostile naše „junačine“, pa uvredljivo i dalje slavimo svoje “heroje”, koji su u očima onih drugih i trećih tek puki dželati. U tom pogledu smo duboko u devedesetim godinama 20. stoljeća.
Kako je već rečeno, temeljni problem ostaje što skoro sve postjugoslavenske akademske i sve političke elite interpretiraju kompleksne jugoslavenske ratove na jako redukcionistički način, kako bi učvrstile vlastite te(n)kovine, pa se isti rat tretira i domovinskim i obrambenim i agresorskim i osvajačkim. O ovomu sam pisao u Oslobođenju, 14. lipnja 2014. pod naslovom „Razmišljanja o krivnji“, pa je potom taj prosvjed prenijet i na zagrebački portal Autograf.hr, 28. kolovoza 2014. u rubriku „Književni ogledi“. Objasnio sam tada kako u stiliziranju ratno-pobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizornih lažnolijevih pandana, i nema mjesta za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo i sljedbenici i zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimo-transagresijske kulture nesposobnosti empatije s drugima, zbog čega i jesmo u konačnom ishodu anestezirane analfabete u oblasti kritičke kulture sjećanja.
Možemo mi i dublje u prošlost!
Pojavljivao sam se proteklih dana u nizu medija, mada sam mnoge i odbio (RTRS, FTV, Jutarnji list). Prihvatio sam samo razgovore za N1 i BHT1, uz Slobodnu Dalmaciju, te ranije utanačeni intervju za neovisni podgorički tjednik „MONITOR“ (osvanuo u broju 1416, od 08. prosinca 2017.). Dakako, i u njemu sam morao govoriti o histeriji među Hrvatima i u Hrvatskoj i u BiH povodom konačne presude ICTY-ija u predmetu „Prlić i ostali“, te antihrvatskoj kontrahisteriji u bošnjačkim i srpskim medijima.
Čitatelje Monitora sam, prvo, podsjetio da smo slične euforije doživjeli proteklih godina mnoštvo puta, samo nismo, nažalost, skoro nikada i distanciranje od pogrešnih ratnih politika i pogotovu nismo iskreno pokajanje političkih vrhuški. Bilo je među osuđenima par kajanja, ali posve iskrenog samo od Milana Babića, koji je izvršio i samoubojstvo. Precizirao sam kako bi bilo bolje da se politički vrh Hrvatske odrekao Tuđmanove ratne politike iz 1993., ali nije, nažalost. Čak šta više, veoma je pompozno obilježena 18.obljetnica od njegove smrti.
S tim u vezi za čitatelje dodajem da bi za razumijevanje Tuđmanovog odnosa prema BiH bilo potrebno pozabaviti se i Tuđmanovom 1991. (vidjeti u Jutarnjem listu od 09. prosinca 2017. najvažniji Tuđmanov transkript sa sastanka s tadašnjim vodstvom Hrvata iz BiH, održanom 27. prosinca 1991.), pa potom i njegovom ratnom politikom iz 1993., kao i tzv. mirovnim politikama u 1994. i 1995. koje se tiču stvaranja Federacije BiH u Washingtonu i Općeg mirovnog ugovora za mir u BiH iz Daytona i Pariza. Hoću i izrijekom reći kako nije umjesno štedjeti kritika prvog hrvatskog predsjednika, te da bi bilo nužno propitati među Hrvatima u BiH i Tuđmanove katastrofalne predrasude prema BiH i neznanja o Hrvatima u BiH, koje su i vodile i potonjim trgovinama s Hrvatima u BiH radi tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Jednako tako bi bilo krajnje vrijeme propitati i poslijeratne licemjerne ili nadute politike iz Zagreba i prema BiH i Hrvatima u BiH. Dakako, krajnje je vrijeme propitati i licemjerne politike Tuđmanovog sparing partnera Alije Izetbegovića, ali o njima drugi put.
Kazao sam i u „Monitoru“ kako malo tko niječe da je u Herceg Bosni bilo protjerivanje stanovništva i ubojstava, ali da se u BiH među Hrvatima ogorčeno što nisu procesuirani za slična nedjela i bošnjački „udruženi zločinački pothvati“. Meni osobno je posve jasno da se kao Hrvat moram prvo postidjeti za zločine u Mostaru i dolini Neretve, pa potom i za one u Lašvanskoj dolini, ali da tim putom imam pravo i zapitati se: nije li ICTY učinio medvjeđu uslugu kritičkoj kulturi sjećanja u BiH time što je de facto poštedio bošnjački politički vrh i Armiju BiH odgovornosti za zločine i nad Hrvatima i Srbima? Uostalom, ovih dana su konačno uhapšeni u Konjicu osumnjičenici za zločine nad Srbima i u logoru Čelebići i na Bradini, o čemu su potresno pošteno pisali i Dragan Bursać i Goran Sarić. A bilo je itekako i takvih zločina i za njih se znalo kako iz volšebno nestalog ratnog dnevnika oficira u redovima Armije BiH, izvjesnog Macića, tako i iz potresnih književnih zapisa zarobljenika u logoru Silos pored Tarčina po imenu Milo Bratić, koji je nedavno preminuo u Kanadi.
Istina je, dakako, da je u početku Armija BiH bila multinacionalna, s čak 30% Hrvata i Srba u svom sastavu. Dodajem ovdje da je ona takvom prestala biti u momentu kada je vrh SDA ponizio u redovima Armije BiH visoko rangirane oficire Stjepana Šibera i Jovana Divjaka, a u diplomatsko-konzularnim predstavništvima RBiH rijetke Srbe i Hrvate, pa i mene, o čemu ovdje ne govorim, ali sam ostavio svjedočenje u knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (vidjeti u: Lasić, M., Dvije knjige pod jednim krovom, Tuzla 2012.).
Odnjegovao se posve svjesni zaborav, pa se zaboravilo i da je u sastavu Armije BiH bio i odred ubojica iz arapskih zemalja pod imenom El Mudžahid, kojemu je formalno vrhovni komandant bio Alija Izetbegović, kao što se zaboravilo i da je spomenuti Izetbegović priskrbio za sebe nelegalno poziciju predsjednika Predsjedništva BiH, manipulirajući i legalitetom i multietičnošću, kad mu je i dok mu je to bilo potrebno. U Monitoru sam objasnio kako je i bošnjačka strana imala logore, samo za Hrvate njih 331, kako tvrde u hrvatskim logoraškim udrugama, pri čemu ne mijenja na stvari što im se do danas u političkom Sarajevu tepa da su bili „sabirni centri“. I u Monitoru sam izrazio žaljenje zbog nesankcioniranih „uzp-ova“, uključivo i bošnjačkog vodstva, počev od spomenutog svirepog ubojstva fojničkih faratara i masakra Hrvata u Trusini, Uzdolu i Grabovici i drugdje. Ukazao sam, također, i da je hrvatsko-bošnjačka ratna story iznimno komplicirana: Bošnjaci jesu bili najveće žrtve tijekom ružnih ratova, jer je od najmanje 95.400 ubijenih ljudi u BiH, njih preko 66.000 bilo bošnjačkog podrijetla, kako govori i „Bosanska knjiga mrtvih“ Mirsada Tokače. Ali, neupitno je da su te stravične brojke uglavnom rezultat srpskog „uzp-a“, na koji se skoro zaboravilo, pa se u političkom Sarajevu stigmatizirala i „Herceg Bosna“ više zbog političkih ambicija nego iz stvarnih potreba za istinom o stradanju Bošnjaka u HB-u.
Apsurd je savršen i u odnosima RH i BiH, jer su obje bile izložene srbijanskom i crnogorskom surovom ratnom nasilju: sravnjivanju baroknih (Vukovar) i rušenju renesansnih gradova (Dubrovnik), razaranju „olimpijskog grada“ kakvo je Sarajevo, ili ružnom iživljavanju crnogorskih i srpskih rezervista i JNA nad Mostarom, u kojemu je već u 1992. porušene šest gradskih i pet prigradskih ćuprija, dok je Stari most ostavljen na nemilost silnicima u „ratu unutar rata“, tj. bošnjačko-hrvatskom ratu. Na sve se to zaboravilo, kao i da su protagonisti „Velike Srbije“ u dolini Neretve u početku pobili i bacili na prigradska smetljišta na stotine Bošnjaka i Hrvata. Ovo je, dakako, bilo važno reći zbog crnogorskih čitatelja. Uzvratit će se, nažalost, kasnije od strane zločinaca i ubojstvima i rušenjem pravoslavnih svetinja u Mostaru. U početku su Hrvati i Bošnjaci bili i doslovice u istim jedinicama, pri čemu se na prostorima Herceg Bosne podrazumijevala hrvatska komanda, sukladno dogovorima između HVO i Armije BiH, te obratno na prostorima pod kontrolom Armije BiH. Uostalom, i sve oružje i pomoć iz svijeta za BiH išli su preko Hrvatske, a Tuđman i Izetbegović su se sastajali tijekom rata tek nešto manje puta (31 put) nego Tuđman i Milošević (48 puta). K tomu, Bošnjaci i Hrvati potpisali su i masu neiskrenih sporazuma, uključivo i onaj u Washigtonu u ožujku 1994, kojim je utemeljena Federacija BiH (federacije Bošnjaka i Hrvata) i kojim je predviđena njezina konfederacija s Republikom Hrvatskom. U Republici Hrvatskoj je tijekom rata bilo smješteno ponajviše Bošnjaka među ukupno 400.000 izbjeglica iz BiH, liječeni su ranjenici Armije BiH, itd. No, ni u političkom Sarajevu, ni u političkom Zagrebu ne žele se referirati na svijetle točke u recentnoj prošlosti.
Vrlo mi je važno bilo objasniti i u „Monitoru“ kakvi se to „hibridni ratovi“ i „containment policy“ vode u BiH. Prvi pojam govori o ratovima putem dezinformacija, naglasio sam, a drugi je „hladnoratovski pojam“ kojim se objašnjavala tzv. politika zagađivanja međusobno bliskih nacija, koje vjerojatno potječu od istog etničkog supstrata, ali su vjerozakoni i geopolitike učinili svoje kroz povijest. BiH bi mogla, čak, doživjeti disoluciju poput SFRJ ako ne bude u stanju napraviti novi unutarnji društveni dogovor o samoj sebi kao višenacionalnoj državi, što se uporno odbija u prvom redu u političkom Sarajevu. BiH prosto vapi za balansom građanskog i nacionalnog, ali Bošnjaci svih svjetonazora forsiraju tvrdoglavo samo tzv. građansku opciju, dok su i Hrvati i Srbi žestoko protivu toga, kako ne bi bili eliminirani kao konstitutivne nacije u BiH. Zapravo bi bilo krajnje vrijeme ukotviti građansko u nacionalno, u tronacionalno, kako bi se smirila uzavrela situacija u BiH i počelo kretati ka transnacionalnoj politekonomskoj integraciji kakva je EU, ali do toga je malo komu u političkim vrhovima iskreno stalo.
Na pitanje „Monitora“ o neispunjenim zahtjevima iz „tri D strategije“ – denacifikacija, demilitarizacija i demokratizacija – odgovorio sam kako slijedi: a) Demokratizacija je završila u demokraturama i despotijama; b) Denacifikacija nije ni započela; c) Demilitarizacija je dijelom izvršena, ali unutar toga što se zovu Oružane snage BiH su tri „nacionalne vojske“ i ogromni potencijal za buduće građanske ratove, ako im budu dozvoljeni, da i ne govorim o privatnim stokovima oružja u svakoj poštenoj hrvatskoj, srpskoj i bošnjačkoj kući.
A „pravna država“, ona koju je jedan političar SDA obećao prije četvrt stoljeća da „dolazi u ponedjeljak“, negdje se izgubila na putu. Uslijed toga i cvjeta korupcija, pa je BiH zemlja „uhljeba“ iz sve tri bh. nacije, te zemlja ljudi ispod granice „aposlutne bijede“, njih oko 30%, te onih na granici bijede (preko 50%). Najgore je, ipak, što smo se u proteklih četvrt stoljeća vratili u ideologije i politike iz 90-tih godina prošlog stoljeća. Uostalom, možemo mi i dublje u lošu prošlost, u političku kulturu koja ne poznaje ideologiju ljudskih prava i sloboda, inclusive prava kolektiviteta. Nažalost, dok je u svijetu u tijeku Postmoderna, u nas je tek na redu Prva (politička) moderna!
Ukazao sam i u „Monitoru“ kako se upravo u odnosima BiH i RH, te unutar BiH između sve tri nacije, vidi kao na dlanu ono što nas je poučio K. Jenkins: zaboravlja se, a ne bi se smjelo zaboraviti da se „prošlost“ i „historija“, iliti „istorija“ u pravilu razlikuju, jer je „historija“ tek jedan od mogućih ideoloških i političkih narativa o prošlosti, pa bi tek „povijest“ bila kritičko-racionalistička objekcija i jednog i drugog: i prošlosti i historije. Ali, za takvo što se ne želi čuti ni u BiH, ni u RH, ni u drugim „lažozemljama“ (S. Basara), jer bi to podrazumijevalo suočiti se s povijesnim istinama. Otuda i jesmo još uvijek zarobljeni u viktimizacijske interpretacije, sukladno kojima su „naši“ uvijek heroji, dok su oni „drugi“ i „treći“ ružni, prljavi i zli? Nisu, nego su ubojice među nama, nerijetko u rođačkim, političkim i kapital-suodnosima uvezanim s vrhovima vlasti, kako ne pokazuju samo reakcije na ICTY-ijevu presudu u „slučaju Mladić“ i slučaju „Prlić i drugi“, nego i u slučaju svježe uhapšene 13.orice pripadnika Armije BiH u Konjicu zbog zločina Armije BiH nad Srbima. Otuda i jesu nužni i dalje, ma koliko izgledali uzaludni, apeli za de-viktimizaciju, jer de-viktimizacija je prvi preduvjet za ozdravljenje bolesnih društava i u BiH i u Regiji!
Podsjećanje povodom Dana ljudskih prava, u Mostaru 12. prosinca 2018.
Piše: Franjo Šarčević
Ima jedna rečenična konstrukcija koja se zna čuti među kršćanskim življem Bosne i Hercegovine, a kaže: Jednog Turčina drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.
Teško da bi se mogla smisliti kraća a ubitačnija rečenica, kojom bi se efektnije izrazio fundamentalni strah i zazor od Drugih, kojom bi se Druge diskvalificiralo i eliminiralo. Ako onoga tko izgovori ovu rečenicu upitate da objasni kako i zašto je tako, bit će vam rečeno da njima, muslimanima, nije vjere, da su prevrtljivi, da su u početku saveznici, a onda zabiju nož u leđa, da glume da su ti prijatelji a među sobom misle i pričaju nešto drugo, da kad-tad u njima provrije „muslimanska krv“ i da to ne zavisi od toga kako se odnosiš prema njima…
Naravno, mnogo je ljudi koji u takve šoviništičke diskvalifikacije i mitove ne vjeruju i koji se ne daju inficirati virusom zazora, nepovjerenja i predrasuda. Imao sam sreću što sam odrastao u obitelji u kojoj smo učeni humanističkim vrijednostima, tome da su svi ljudi Božja djeca (da se izrazim jezikom svojih religioznih roditelja) i nikakve priče o skrivenim namjerama i opasnostima od Drugih – koje se ne mogu zaobići i ne čuti kad odrastate u ratom i prošlošću opterećenoj sredini kao što je Rama – nisu djelovale. Na studij sam došao u Sarajevo, uključio se u većinski bošnjačku, muslimansku, sredinu, stvorio prijateljstva i poznanstva zbog kojih mi bude teška pomisao da bih mogao nekada otići odavde (u momentima kad o tome razmišljam), zaposlio se, oženio (Bošnjakinjom), i više nego ikada sam siguran da crta koja odvaja dobro i zlo ne prolazi između naroda, klasa i svjetonazorâ (bez namjere da postmodernistički ili konformistički relativiziram i izjednačim sva uvjerenja i stavove), nego kroz svako ljudsko srce – da parafraziram Solženjicina.
Iako sam oduvijek svjestan da narodi u BiH dijele većinu toga zajedničnog, primjerice boju kože, jezik, kulturu, iznenadilo me saznanje da dijele i neke zajedničke rečenice kojima se izražava dubinski strah i zazor od onih Drugih. Konkretno, ostao sam iznenađen i pomalo zasmijan kad sam svojevremeno od prijateljice čuo da se među muslimanskim življem „po kućama“ zna reći: Jednog Vlaha drži svezanog u vreći pod stolom, s drugim jedi za stolom, isto ti misle.
Sadržaj i interpretacije te „parabole“ analogne su onima iz prve verzije, samo što je jedna nacionalno-vjerska skupina zamijenjena drugom.
* * *
Sjetio sam se ovoga dok posljednjih dana pratim na koji način se dio medija u Sarajevu, poput radikalno nacionalističkog sedmičnika i portala Stav, koji djeluje kao udarna medijska pesnica Stranke demokratske akcije, odnosi prema piscu Miljenku Jergoviću i umirovljenom generalu Armije BiH Jovanu Divjaku. Naslov teksta u Stavu posvećen Divjaku veoma zorno ilustrira šovinističku matricu opričanu kroz vreće i stolove: „Do podne čika Jovo, od podne čiča Jova“. Uzalud je Divjaku bilo, ako se pita kolege iz Stava, sudjelovati u obrani Bosne i Hercegovine, biti ne na strani armije i politike koja je napadala BiH, nego na strani Bosne i Hercegovine onda kad je to bilo najteže, te do danas na različite načine doprinositi izgradnji bh. društva; oni su ga prokazali kao prevrtljivog čiča Jova (jasna je aluzija na četničkog vođu „čiča Draža“), i to sve zbog nekoliko kritički intoniranih rečenica neugodnih mentalnom sklopu SDA. Još je neugodnije bilo čitati brojne komentare čitatelja tog portala. Jedan je duboko razočaran i nema više povjerenja ni u jednog Srbina. Drugi se čudi Bošnjacima što traže i najmanji razlog da kažu da nisu svi Srbi isti. Treći konstatira da vuk mijenja dlaku, ali ćud nikad, „ipak je Jovo pravoslavac“. Četvrti, peti i šesti zaključuju da je Divjak samo pokazao pravo lice, za sedmog i osmog je Divjak prikriveni četnik, za devetog i desetog…
Raduje me, naravno, što većina Bošnjaka ne dijeli stavove Stava i što on neće u mjeri u kojoj bi to želio uspjeti nametnuti šovinističku narodnu „mudrost“ o vlasima i vrećama kao metodologiju tumačenja i shvaćanja svijeta i odnosa prema Drugome.
Drugi u nizu takvih slučajeva, koji je prethodio Divjakovom, odnosi se na pisca Miljenka Jergovića, najvažnijeg književnika naših prostora, rođenog u Sarajevu. „Zbogom Miljenko, zbogom Jergoviću“, poručuje Stav svojim naslovom. I Jergović je, sudeći po Stavu i njegovim tekstopiscima, pokazao svoje pravo, vlaško lice, neprijateljsko prema Sarajevu, Bošnjacima, muslimanima. „… što više stari, Jergović postaje sve autentičniji, manje sklon ugađanju publici i vjerniji sebi“, reći će Stav u jednom od svojih tekstova posvećenih ovom piscu.
I opet me raduje što vidim veliki broj Bošnjaka i Sarajlija koji su čitali Jergovića i koji su spremni javno kazati da je „Jergović više uradio za Sarajevo nego što bi pisac tog teksta mogao za svojih 14 SDA života“, da navedem jednog od njih. Oni potvrđuju da ovo mjesto i ova zajednica ima nadu i antitijela sposobna da se izbore s napredujućim virusom.
Primjeri Divjaka i Jergovića su sasvim dovoljni za ilustraciju jednog mentalnog stanja i jednog političko-ideološkog projekta. Već ranije, to mentalno stanje je Ivana Lovrenovića, „mislioca Bosne“ (N. Šimić), Željka Ivankovića, Nenada Veličkovića… svrstalo među neprijatelje Bosne i muslimana, sve dakle one pojedince koji su se istakli u zastupanju multietničke Bosne i Hercegovine i praktičnim radom sudjelovali u izgradnji bh. društva, koji čine „interkulturnu supstancu“ (E.K.) našeg društva.
Pokazalo se da je stvarni cilj nacionalističkog projekta oličenog u Stavu (i sličnim medijima, primjerice Saffu) – kako je to prije oko dvije godine dobro opisao Enver Kazaz – „razoriti multikulturnu i multietničku supstancu društva do te mjere da niti jednom Srbinu i Hrvatu na um ne padne da se miješa sa Bošnjacima“. Taj Kazazov tekst pisan je u momentu kad je na stranicama Stava jedan od simbola Bosne i naš najbolji dječji pisac, Branko Ćopić, proglašen ratnim zločincem i monstruozno se lagalo o njegovom tobožnjem sudjelovanju u ubijanju Muslimana.
Baš tu, piše Kazaz, „Stav postaje suštinski antibosanski magazin. Ako se Branka Ćopića demonizira i proglašava ratnim zločincem, onda takva ideološka gesta ima samo jedno značenje: nema Srbina i Hrvata kojima se može vjerovati i koji mogu biti bošnjački prijatelji. Ni oni što su na zasadima komunizma prijateljevali sa Bošnjacima i sve učinili za afirmaciju njihove nacionalnosti i kulture ne mogu zasluživati bošnjačko poštovanje, naprosto stoga što pripadaju tuđoj naciji.“
* * *
Budućnost Bosne i Hercegovine dobrim dijelom zavisi od toga hoćemo li uspjeti jesti jedni s drugima za istim stolom uz povjerenje i uvažavanje, a da ispod stola nemamo punu vreću bolesnih predrasuda, paranoja i isključivosti. Borimo se za to, prokazujmo one koji nas navode na to zlo, ne dajmo im da ostvare svoje ciljeve razaranja multietničke supstance bh. društva i ne odustajmo.
Piše: Mile Lasić
“Uočljivo je da politička povijest BiH nije tekla kao jedan kontinuum koji bi iz jednog stanja prelazio u drugi nošen dinamikom vlastitog unutarnjeg društvenog i kulturnog razvitka. Umjesto toga je BiH tijekom svoje povijesti dobivala radikalne političke i demografske udare izvana, koji su ovu zemlju duboko raslojili. Ta raslojenost silno otežava uspostavu BiH kao moderne demokratske države, jer nijedna od postojećih političkih tradicija kroz koje je BiH do sada prošla nije usidrena ni emocionalno ni memorijski u današnje cjelokupno bh. pučanstvo”, ocijenio je prije par godina profesor dr. Srećko M. Džaja, jedan od rijetkih bh. povjesničara s međunarodnom reputacijom.
“Budućnost BiH se ne može graditi na iluziji o njezinoj tisućugodišnjoj državnosti, nego na stvarnom poznavanju i uvažavanju njezine izlomljene prošlosti i sadašnjosti i na izboru političkog modela koji bi odgovarao njezinoj stvarnosti. Pritom, ipak, ima jedna konstanta koja se provlači kroz bh. povijest, a koju se ne bi smjelo zaboraviti. BiH je, naime, usprkos svim mijenama kojima je kroz svoju povijest bila izložena – ostala povijesni krajolik, tj. prostor koji je bio izložen i dramatičnim promjenama, ali je sačuvao svoje ime i geopolitičke obrise”, ocijenio je Srećko M. Džaja na znanstvenom skupu «Stoljeće Kraljeve Sutjeske», organiziranom povodom 800. obljetnice utemeljenja Franjevačkog reda u BiH (vidjeti, Oslobođenje, prilog KUN, 23.10.2008.) .
Slijedeći Džajinu misao smije se ustvrditi sljedeće: 1) Bosna i Hercegovina (Bosna i Hum) imaju kao geopolitički prostor i teritorijalno politička cjelina hiljadugodišnju povijest; 2) svoju srednjovjekovnu državnost Bosna (i Hum) gubi u periodi između 1463. i 1482. godine, pa potom ostaju barem u teritorijalnom pogledu corpus separatum u vrijeme otomanske periode u cijelom njezinom trajanju; 3) odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, Bosna i Hercegovina ne dobija status nezavisne države, nego tutora u liku Austrougarske carevine, ali implicite i međunarodnu potvrdu njezinih historijskih granica; 4) 1908. godine bit će BiH anektirana u okrilje Austrougarske, dok će tijekom trajanja prve Jugoslavije više puta biti administrativno prekrajana; 5) u vrijeme NDH-azije bila je, pak, utopljena u ovu kvazi-državu, koja nije bila ni neovisna, ni država, ni hrvatska, nego puki satelit „sila osovine“; 6) Bosna i Hercegovina obnavlja svoju državnost, zapravo, tek na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, u Mrkonjić Gradu, 25. 11.1943. godine …
***
Utemeljenje i održavanje prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u predvečerje Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, 29.11.1943., je inače kasnilo u odnosu na slična zasjedanja u drugim jugoslavenskim zemljama upravo zbog različitih koncepcija o političko-pravnom statusu BiH u budućoj jugoslavenskoj federaciji. U osnovi su bile u igri dvije koncepcije o statusu BiH: jedna je zagovarala status autonomne pokrajine u okviru Srbije, ili neke druge republike, odnosno Federacije; dok je druga zagovarala da i BiH dobije status federalne jedinice unutar jugoslavenske federacije i u svemu bude ravnopravna Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori i Sloveniji. Prema historijskim izvorima upravo je Josip Broz Tito presudno uticao da BiH bude federalna jedinica unutar tadašnje Demokratske federativne Jugoslavije. Proći će potom čitavih četvrt stoljeća da BiH postane jednakopravna unutar jugoslavenske federacije i u stvarnosti a ne samo na papiru …
Bilo kako je bilo, nepobitno je da je federalni status BiH unutar DFJ definitivno utvrđen odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, te da ZAVNOBiH s time, u osnovi, uspostavlja vlastitu, te ujedno obnavlja uvjetovanu državnost BiH. Uvjetovanu činjenicom da je riječ bilo o jugoslavenskom federalnom modelu, a ne i o međunarodnom priznanju. Do toga čina stići će se nakon dramatičnih iskustava unutar Titove Jugoslavije i u momentu njezine disolucije, sukladno arbitražnim preporukama Badinterove komisije, što je tema za sebe.
Iz aktualnoga povoda, međutim, ne smije biti zaboravljeno makar spomenuti kako je odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, BiH utemeljena kao država njezinih građana i ravnopravnih naroda: Srba, Hrvata, Bošnjaka (tada Muslimana) i pripadnika židovskog i drugih naroda. Odluke Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a bivaju potom potvrđene na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, te dodatno reafirmirane tijekom Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, u ljeto 1944. godine. Posebno važan trenutak u definiranju obnovljene državnosti BiH predstavljala je, naime, Deklaracija o pravima građana, koju je usvojilo Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Važne su, dakako, bile i odluke Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sarajevu 1945. godine, kojima se ZAVNOBiH preimenovao u Skupštinu NR Bosne i Hercegovine, kada je po prvi put donijet i Zakon o narodnoj vladi BiH, kojim se Vlada definira kao izvršni i naredbodavni organ državne vlasti federalne BiH. A nakon što su provedeni izbori za ustavotvornu skupštinu NR BiH, 13. 10. 1946. godine, uslijedilo je i donošenje prvog Ustava NR BiH 31. 12. 1946. g.
Razvoj Bosne i Hercegovine od 1945. do 1990. prolazi kroz dvije faze: u prvoj fazi se odvija post-ratna obnova i započinje elektrifikacija i izgradnja industrije; u drugoj fazi razvoja, koja započinje 60-tih godina XX. stoljeća, BiH politikom oslonca na vlastite snage, uspijeva razviti prerađivačku industriju i zaposliti milijun svojih građana. Uspijeva izgraditi asfaltne ceste, otvaraju se srednjoškolski centri u većini bh. općina, uz sarajevski otvaraju se i tri nova univerziteta/sveučilišta: banjalučki, tuzlanski i mostarski. Gradi se i 1.000 osnovnih škola. U području ekonomskih odnosa s inozemstvom BiH ima izvoz veći od uvoza. Zato neki historičari ovo vrijeme od 1960-1990. godine nazivaju i „zlatno doba“ u socijalno-ekonomskom i kulturnom razvoju BiH. Osobno ga zovem „Periklovim dobom“, mada svjestan njegovih brojnih ideološko-političkih i civilizacijskih ograničenja. S nekima od junaka ovoga doba sam – igrom povijesnih slučajnosti – imao priliku surađivati. Neću im spominjati imena, tako se izaziva tzv. zla krv i sujeta kod nespomenutih. Tek ću dodati da se radilo o političkim vizionarima kojima „politički patuljci“ iz posljednje decenije 20. stoljeća ni do koljena nisu, ma koliko ih se danas slavilo, a one prve zaboravljalo.
Sretan Dan državnosti BiH, dakle, svima koji poštuju ovaj važan datum iz naše zajedničke povijesti!
IZVOR: „Podsjetnik na historijske kontekste i činjenice uz Dan državnosti BiH“, u knjizi: Lasić, M., Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja, Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo, 2015., str. 25 – 28.
Piše: Mile Lasić
Danas su se navršile dvadeset i tri godine od kada je u jednoj američkoj vojnoj bazi, u Daytonu, u saveznoj državi Ohio, parafiran Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, koji će potom biti i svečano potpisan u Parizu, 14. prosinca 1995. godine. Unatoč tomu skoro ga nitko ne zove Pariškim sporazumom, što je ispravno, jer mu je američka administracija i otac i majka, pa ga i jeste puno opravdanije zvati Daytonskim ne)sporazumom. Razloga za slavlje nema, pri čemu nije riječ toliko o samom tekstu “Daytonskog sporazumu”, koliko o nedoraslosti njegovim interpretacijama političkih i akademskih elita u BiH!
U prilogu koji sam prije dvije godine ovim povodom pisao za jednu mostarsku tiskovinu, a koji stavljam ponovno na uvid čitateljima, u podnaslov je izvučeno: “Ako treba i izrijekom reći: bezobzirnoj i nadutoj bošnjačko-bosanskoj manipulativnoj logici se i u srpsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj i neiskreno proeuropskoj interpretaciji uvijek pronađu neki drugi ljudi, pa je jedino časno ne pripadati ni jednom takvom tzv. političkom establishmentu” …
Nažalost, moja web stranica je u međuvremenu barbarski ubijena pa je tekst moguće čitati samo u mojoj knjizi “Mostarsko-europske priče…”, Art Rabic, 2018., ili na FB-u produžetku …
Mostar, 21. 11. 2018.
___
Nisam htio povodom 20. obljetnice Daytonskog (ne)sporazuma sudjelovati u radu međunarodnog skupa u ANUBiH, mada sam članom dvaju odbora u ovoj akademiji (Odbora za politologiju i Odbora za sociologiju), kao što nisam htio uraditi po pozivu ni prilog za zbornik ugledne njemačke zaklade (Friedrich Ebert Stiftung), pretpostavljajući da se radi o “namještenim utakmicama”, u kojima i neće biti riječi o kritičkom preispitivanju svih bošnjačkih i bosanskih, dakako i hercegovačkih, srpskih i hrvatskih parcijalnih istina o „jugoslavenskim ratovima“ (1991-1995) – ratovima za teško nasljeđe bivše SFRJ.
U međuvremenu imam oba zbornika u rukama i samo ću reći ovdje da nisam puno pogriješio, mada unutar korica ima i priloga s objektiviziranim ambicijama, na čemu takvima čestitke. Kao da mnogima i nije još uvijek stalo do pune istine o ratu u BiH, kojeg bi bilo krajnje vrijeme zvati “ratom protiv BiH” (Hamza Bakšić), ili još preciznije, dodajem, ratom protivu SR BiH. Taj glupi i tragični rat protivu SR BiH tumačim, naime, vrlo usamljeno kao “dvostruki udar izvana“ i „trostruki udar iznutra protivu SR BiH“, pa se takav moj pristup ne dopada ni jednoj bh. političkoj i akademskoj oligarhiji: ni srpskoj, ni hrvatskoj, ni bošnjačkoj, povezanima interesima, bez obzira na prividne svjetonazorske i vjerozakonske razlike. Istinitije je da kvazi političke elite u BiH više povezuje politika klijentelizma, prisvajanja proračuna i golog samoodržanja …
„Podijeljeno društvo i nestabilna država“
Htio sam u uvodu reći da ne želim sudjelovati u neiskrenim ili u jednostranim raspravama. Utoliko prije sam zahvalan mojem online prijatelju Zvonimiru Vidoviću iz Mostara, što me podsjetio večer uoči 21. obljetnice Daytonskog (ne)sporazuma na moj prošlogodišnji komentar povodom 20. obljetnice Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Herecegovini, parafiranog u Daytonu 21. studenog 1995., da bi 14. prosinca iste godine bio i zvanično potpisan u Parizu. Uostalom, o tomu sam pisao među mojim prvim „kolumnama“ u Dnevnom listu, u studenom prošle godine, s ambicijom da upozorim na još uvijek važnu knjigu profesorice Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, dr. sc. Mirjane Kasapović „Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država“ (Politička kultura, Zagreb, 2005. str. 232), jer je još uvijek najbolja i najozbiljna dijagnoza stanja u BiH, zbog čega se vjerojatno i ignorira na sve strane.
O ovoj knjizi ugledne politologinje su se, doduše, po objavljivanju prije 11 godina, vodile bjesomučne ideološke i političke raspre, da bi potom bila posve ignorirana, jer i ne odgovara nikomu priča o katastrofalnom udaru protivu SR BiH i njegovim posljedicama, te o tzv. posljednjoj šansi u formi odgovorne konsocijacije, za što su pak potrebne odgovorne političke elite koje nisu na vidiku. Posebice je katastrofalno prošla profesorica Kasapović kod onih koji ništa ne razumiju o temeljnim postavkama novih liberalnih teorija multikulturalnog građanstva (W. Kymlicka), te onih koji tvrdoglavo ignoriraju višenacionalnost vlastite zemlje, pa time i potrebu za konsocijacijom kao demokratskom metodom nadilaženja razlika (Gerhard Lehmbruch, Arendt Lijphart).
Prepoznali ste ih, nadam se, ali evo i izrijekom: to su zagovornici tzv. većinske demokracije u već podijeljenoj zemlji, oni koji ne trepnuvši okom govore o „prokletstvu etničkog principa“ i, logično, ma koliko bilo užasno, ignoriraju teorije i metode upravljanja razlikama (J. McGarry, B. O’Leary), čime se eksplicitno ili implicitno opredjeljuju za metode majorizacije, nasilnih asimilacija i integracija, u konačnici uništenja manjinskih identiteta, dakle opredjeljuju se za one teorije koje su sve redom prezrene u modernim i demokratskim društvima.
Mogu samo i ovdje ponoviti temeljnu i Lijphartovu i Kasapovićkinu poruku da konsocijacijska ponuda nije vječito na dnevnom redu u podijeljenim društvima, te da u slučaju da se ona ne prakticira odgovorno slijedi sve drugo samo ne i demokracijski rasplet, pa smo zbog toga zapravo i dobili „obrnute tranzicije“ i „demokraturu“ u kojoj živimo, odnosno „javašluk konsocijaciju“, jer BiH i jeste postala javašluk zemljom.
A kad mi u BiH ne bismo bili tako prokleto slijepi kod očiju i gluhi kod ušiju, kad bismo umjesto (ne)kulture nadbijanja njegovali elementarne forme odgovorne konsenzualne demokracije, po potrebi korigirane i većinskom, naravno, kad ne bismo bili tako prokleto opsjednuti teritorijama i brojevima, tad bismo konačno i spoznali kako je obveza bilo koje identitarne većine unutar bilo koje oformljene adninistrativne cjeline i razine upravljanja razlikama njegovati respekt i obzir prema manjinskim identitetima, pa bi se i problemi počeli rješavati sami od sebe.
U modernim društvima se identitetima, naime, upravlja, pa se manjinski štite a ne maltretiraju, ili nasilno integriraju. Tad nam ne bi ni trebala ove vrste upozorenja i povodom 21. obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma, koji nije bio niti sporazum, niti je zaslužio atribuciju mirovni, jer je i definitivno u funkciji zamrznutog konflikta ili nekog budućeg rata. S pravom se zapitao zbog svega toga moj dobri i dragi drugar, novinar i književnik Ramo Kolar: nije li krajnje vrijeme da počnemo zvati sve ovo što živimo Daytonskim nesporazumom?
Daytonski nesporazum(i): Bosnia’s Paralaysed Peace
Malo je tko razumio od visokih predstavnika i njihovih zamjenika i onoliko o BiH koliko je razumio Christopher Bennet, kojemu je knjiga „Bosnia’s Paralaysed Peace“ (Paralizirani mir u BiH) promovirana i u Sarajevu upravo na 21. obljetnicu Daytonskog (ne)sporazuma. Šteta samo što i C. Bennet – nakon bezbrojnih točnih uočavanja, i dalje inzistira na rješenjima za BiH koja ne polaze od njezine žalosne podijeljenosti i nisu konzensualnog naboja, što je ostao posve gluh za poruke važnih rezolucija Europskog parlamenta o BiH u kojima se preporučavaju konzensualne metode upravljanja razlikama i konzenzualne javne politike, pa tako – hotimice ili ne – podgrijava iluzije o BiH unitarističke provenijencije.
Time je kao i mnogi drugi protektori jednostavno podlegao mainstream razmišljanjima i politikama u Sarajevu, u kojemu još uvijek i živi. Ja, doista, ne znam zašto se zalaže Dragan Čović, pa ne isključujem da se uistinu zalaže i da „Hrvat bira Hrvata“, kako mu spočitava Bennet, ali znadem da se tom vrstom stigmatizacije iz političkog i kulturološkog Sarajeva odguravaju na marginu svi oni koji se zalažu za očuvanje višenacionalnosti BiH i kad nemaju nikakve veze sa spomenutim političarem ili njegovim politikama, pa i kad su iz mnoštva razloga posve opozitni prema tom tipu politike i političara.
Začudno je, zapravo, pa i sramotno, kako mnogima u međunarodnoj zajednici još uvijek nije upitan i bornirani unitarizam sarajevskih boja, mada nemaju iluzije o bh. političarima, koje smatraju sve redom antieuropejcima velikog formata. Ali, ostavimo se političara, nitko se – koliko pratim i znadem – od ozbiljnijih znanstvenika ne zalaže ni za monokulturalizam, jer smrducka na rasizam, kako bi rekao Alain Finkelkraut, niti za multikultuaralizam, jer to je jednostavno datost brojnih modernih postkolonijalnih useljeničkih zemalja i društava (J. Habermas), pa bi se imalo smisla samo zalagati za artikulaciju te datosti u formi multikulturalnosti koju je još bolje zvati interkulturalnošću.
Ali, u slučaju višenacionalne BiH je potrebno, k tomu, priznati – ma koliko bilo teško – da su se u autohtonom razvitku pod utjecajem geopolitka i vjerozakona tijekom stoljeća iz praiskonskih zajedničkih narodnosnih supstanci razvili identiteti koji srećom imaju među sobom i dalje ogromne sličnosti, ali i neupitnu potrebu da se zovu zasebnim imenom i u vjerskom i nacionalnom pogledu. Otuda se takvo što mora nužno priznati, pa potom sve činiti da se očuva bh. šarenolika „činija salate“, a ne kopirati američku koncepciju „melting pota“, koja i tamo doživljava svojevrsnu oseku. Prvo, dakle, priznati višenacionalnost, pa potom od cijele BiH praviti putem metoda upravljanja razlikama „političku zajednicu“, koja bi konačno izvela i društvo i državu iz sjenke „millet sustava“ i kako bismo tim putom postali dijelom „europske obitelji naroda“, kako se ponekad još uvijek tepa EU.
Nedugo po povratku u „zemlju zarobljenog uma“, kako mi se posve odgovorno zove i jedna knjiga, spoznao sam, dakle, da su se bivše etnije u uvjetima bezmilosnog rata svih protiv svih zaputile bespovratno ka „zakašnjelim nacijama“, složenoj zadaći kojoj bez medijacije nisu dorasle, pa su u slučaju nakaradnih medijacija ili njihova izostanka i završile u paralelnim, tobož posve odvojenim nacionalnim svjetovima u Bosni i Hercegovini. Do političke zajednice u BiH je, pak, moguće stići samo konsenzualnim političkim kulturama, odnosno europeizacijama i narativa i politika, i nacionalnih i svih drugih identiteta i ambijenata. Utoliko nije izvjesno koliko još dugo ostajemo zemlja pasivnog zamrznutog konflikta, ili “paraliziranog mira”, govoreći jezikom Chrisa Benneta, ali je izvjesno da ostajemo sve do eventualnog priključenja EU. Ili netko misli, pak, da se uz Erdoganovu pomoć ili Putinovu medijaciju može stići čak i u Europsku uniju.
Daytonski nesporazum(i): Nužnost retrospektivne europeizacije
Na 21. obljetnicu Daytonskog (ne)sporazuma” je jedna poznata novina u Hrvatskoj odbila objaviti razgovor s mojom malenkošću, koji je korektno napravio ugledni novinar i publicista Boris Pavelić (Smijeh slobode). Boris i ja smo razgovarali vrlo staloženo povodom prvog posjeta premijera Republike Hrvatske Andreja Plenkovića BiH o nizu pitanja koje se tiču odnosa RH i BiH. Novinu koja je odbila objaviti razgovor bio je sve do jučer glas da je i liberalna i uljuđena, pa mi je nemoguće dokučiti o čemu se radi u ovoj svojevrsnoj cenzuri: o promjeni vlasničke strukture, o promjeni svjetonazora, o osobnim animozitetama, o … Ili je i to povezano s tim što sam izrijekom odbio sudjelovati u Globusovoj anketi o položaju Hrvata u BiH, kazavši da sam profesor senzibilnijih pristupa od okvira kojeg su nudila Hudelistova pitanja, uostalom i neki drugi Globusovi sugovornici su se opekli iz drugih razloga …
Ne mislim čitatelje smarati prepričavanjem neobjavljenog intervjua, ali imam potrebu učiniti dostupnim javnosti što sam sugerirao: koja bi vrsta pomoći RH mogla uopće dobro doći BiH, pa nije li i Republika Hrvatska su-potpisnica Daytonskog (ne)sporazuma.
U odnosu na amatersko-cirkuski postav prethodne vlade RH – konstatirao sam na početku intervjua – ima znakova ohrabrenja da bi se Plenkovićeva vlada mogla odnositi prema Hrvatima u BiH razumnije, dakle kao jednom od tri autohtona politička naroda-nacije, kojima je domovina višenacionalna država BiH. Ima se osnove, zapravo, nadati da bi se politika nove vlade RH prema BiH mogla temeljiti na dvije važne rezolucije Europskog parlamenta, onoj iz veljače 2014. i onoj iz proljeća 2015. godine, u kojima se EP založio za poštivanje višenacionalnosti BiH, da svatko bira svoje legalne i legitimne političke predstavnike (što ne znači da moraju biti iste nacije, vjere, et cetera), za približavanje EU putem tzv. konzensualnih politika (otuda i enormno velika važnost tzv. sustava koordinacije u procesu pristupanja EU), za poštivanje i individualnih i kolektivnih prava, etc.
Bilo bi mudro, dakle, da se Vlada RH založi – u EP koordinatama – za ustavni preustroj u BiH koji ne forsira „treći entitet“, ali ne isključuje načelo federalizacije za cijelu BiH, ne zaboravljajući nikad na potrebu tzv. institucionalne jednakopravnosti na svim razinama i u cijeloj BiH. Najvažnije je, poručio sam, je li Plenković uopće svjestan kako i ne može ništa napraviti u BiH, ukoliko ne bi bio u stalnom dosluhu sa zemljama tzv. pojačane medijacije (Njemačka, Francuske …) i politikom Bruxellesa prema BiH. U toj koordinaciji moglo bi i biti, naime, ustavnog preustroja i izrade novog izbornog zakonodavstva, inače ništa od svega toga.
U vezi s hapšenjima desetoro Hrvata u Orašju, koja su se dogodila kao u lošem kontra-obavještajnom filmu, odmah poslije Plenkovićeva posjeta BiH, kazao sam sljedeće: – Ako ćemo i u Hrvatskoj i u BiH, ili bilo kojoj državi uopće i ikada ozdraviti, optuženi moraju biti pošteno procesuirani, pa potom i osuđeni, dakako oni koji su se ogriješili o zemaljske i božije zakone. Ali, u “slaboj državi” (failure state), kakva je BiH, poluprotektoratu velikih sila, mora se poći od presumpcije nevinosti dok se krivnja ne bude dokazala, pa tko je skrivio neka i odgovora.
Što se tiče reakcija iz Hrvatske, uključivo Vlade RH, svi se trude pokazati kako i ovaj put i na ovaj način štite Hrvate u BiH, koje u pravilu ti isti ostave na cjedilu kad se svode računi na kraju ratnih avantura. Isto tako, ili još gori način „štite“ iz Beograda tzv. svoje Srbe u BiH, dok Bošnjaci žive iluziju o nevinosti svojih „heroja“ i kad su optuženi i/ili odgovorni po komandnoj odgovornosti. Hoću reći, putem apriorne obrane naših junaka, i kad to nisu, samo se produžava agonija i u svim spomenutim zemljama i u BiH, koja se u konačnici ogleda u prokletstvu kulture selektivnog sjećanja.
Najsimpatičnije mi je bilo pitanje Borisa Pavelića: „Kad bi Tebe iz Plenkovićeve vlade pitali, što bi im sugerirao, koje poteze da povuku u BiH?“ Nasmijao sam se, jer mene nitko neće iz političkih struktura u BiH i Hrvatskoj nikada nešto zapitati, ali Paveliću sam odgovorio kako bih političkom Zagrebu sugerirao da se nikada više ne prave važni u odnosu na BiH, jer su skoro sve prethodne vlade u RH bile „s figom u džepu“, te da nikad ne zaborave da se u BiH sudaraju jake tendencije unitarizacije BiH i separatističke tendencije razvaljivanja BiH po svaku cijenu. Sugerirao sam, dakle, premijeru RH skromnost u nastupu i koordiniranu politiku s moćnima (uključivo i SAD i Rusku federaciju), kako radi zaštite višenacionalnog karaktera BiH, tako i njezinog državnog stasavanja u političku zajednicu na putu ka EU …
Daytonski nesporazum(i): „Odjeci i reagovanja“
Čitatelji mojih kolumni u Dnevnom listu znaju, naravno, da sam izgubio i posljednje iluzije o tobož lijevom i tobož multikulturalnom glasu razuma u BiH, kojeg tobož artikuliraju zainteresirane sarajevske ideološke interesne skupine u obračunu s političkim i kulturološkim neistomišljenicima.
Tako se to isto radi i u političkom Mostaru i u političkoj Banja Luci, da se razumijemo, ali ovih dana se na jednom forumu otvorila rasprava kako se ponovno vodi haranga protivu (ne)suđenog diplomate Ivana Šušnjara, kojeg su ti isti već jednom oklevetali, pa žele oklevetati Šušnjara i pred vlastima nove zemlje za koju je nominiran kao veleposlanik. Čak su i u zemlji u kojoj bi trebao službovati organizirane peticije, pa me ova najnovija obavještajna sarajevsko-praška orkestracija dobrano podsjetila na čuvene Minovićeve i Mitevićeve stigmatizacije „nepodobnih“ u osvit prošlog rata putem još po zlu čuvenijih „odjeka i reagovanja“ u Politici.
Kazat ću posve otvoreno, kao kozmopolitski obrazovani neovisni profesor „otvorenog društva“, nije problem uopće u Ivanu Šušnjaru, u čiju čestitost kao privatne osobe ne sumnjam, mada mu tzv. komentatorska zajednica na njegovom portalu ne valja „lule duvana“, nego upravo u korumpiranoj prounitarističkoj sarajevskoj NGO-hobotnici, koja umišlja sebi da ima moralno pravo suditi u ime najviših etičkih principa i voditi kadrovsku politiku u vanjskoj politici, mada nema nikakav legitimitet za takvo što a nije joj posve neupitan ni moralni kredibilitet.
„Doći će vrijeme da bh. patriotizam Hrvata iz Kraljeve Sutjeske propituje netko tko je jučer došao iz Sandžaka“, glasio je davni lucidni cinizam koji se upravo dogodio i u ovom peticionašenju protivu Šušnjara, zbog čega sam i ovu zgodu uvrstio u aktualne Daytonske nesporazume, ma koliko bila na prvi pogled nevažna. Dakako, ne držim mnogo do busanja u patriotizam i zastave, ali ne smatram mudrim da se nečiji patriotizam etablira valjanijim od nekog drugoga, pri čemu se osobno zalažem samo za „ustavni patriotizam“ (J. Habermas).
U ovom žalosnom kontekstu sagledavam, dakle, i tzv. licencirane čestite Hrvate i Srbe, koji ovih dana – povodom Daytona – govore ili pišu „izvan sebe“, jer ih se nemilice troši u grubim trostrukim ideološko-političkim ratovima u BiH, kojima kao da nema kraja …
Ako treba i izrijekom reći, evo, pri kraju: bezobzirnoj i nadutoj bošnjačko-bosanskoj manipulativnoj logici se i u srpsko-separatističkoj ili hrvatsko-provincijalnoj i neiskreno proeuropskoj interpretaciji uvijek pronađu neki drugi ljudi, pa je jedino časno ne pripadati ni jednom takvom tzv. političkom establishmentu. Jer, nijedno od tih pripadanja nije baš etično i ne podrazumijeva drugo do jeftinog recikliranja nacionalističkih, ili tobož antinacionalističkih ideologija i demagogija.
I bošnjački (i bosanski) i srpski i hrvatski nacionalizmi žele u konačnici ostvariti apsolutno poklapanje teritorije i nacije, sukladno modelu “nacije-države”, modelu koji je odavno napušten, totalno zanemarujući nužnost transnacionalnih pulsacija i socijalizacija kao pretpostavki za izgradnju višenacionalne političke zajednice u BiH, temeljem poštivanja i individualnih i kolektivnih prava, čime bi BiH tek postala kompatibilna s onim što je očekuje u EU, ako tamo ikada i stigne.
Uostalom, o ovomu sam pisao na stranicama Dnevnog lista i u prošloj kolumni – u završnom osvrtu na sarajevsku promociju moje knjige „Transnacionalne socijalizacije…“ Već objavljenom mogu samo dodati, kako čitav niz uključenih mikrofona i uslikanih fotki nisu uopće stigle do čitatelja i gledatelja, jer se u uredništvima tih i takvih medija nisu dopale ni moja knjiga ni re-interpretacije, što je i meni i knjizi uistinu vrhunski kompliment!
I na samom kraju, vidim da FTV re-emitira na Dan državnosti dobar dokumentarni film Arijane Saračević o životu i djelu Branka Mikulića (1928-1994), za koji sam u neku ruku su-krivac, a i pojavljujem se u njemu kao jedan od Mikulićevih najbližih suradnika u ulozi svjedoka vremena. Svojevremeno sam uistinu bio prvi koji je pokrenuo potragu za izgubljenim Brankovim rukopisom, kojeg sam u brojnim napisima nazvao “Brankovim političkim testamentom”, a koji je prije par dana konačno promoviran kao knjiga “Kobne godine”. Ali, neki su me vrlo naduti i bezobzirni likovi izgurali iz uređivačkog odbora za pripremu ove Brankove posljednje knjige, isti oni koji su se uslikali i na ovoj promociji u praznoj dvorani, kao tobožnji bliski Brankovi suradnici, a nisu to bili.
(Dužan sam, naravno, izdvojiti čestiti angažman književnika Željka Ivankovića i u svezi knjige “Kobne godine” – naknadna primjedba M.L.) …
Piše: Franjo Šarčević
Novoizabrani član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, Željko Komšić, boravio je prošlog tjedna u „službenom posjetu Zagrebu“ – kako je to moguće ako još nije stupio na dužnost? U Zagrebu je radi nastupa na Hrvatskoj televiziji boravio i Boriša Falatar i opet izazvao niz negativnih i paranoičnih reakcija u sarajevskim medijima i među političarima iz Komšićeva tabora, zbog kritike Komšićeve kampanje. Kakve su bile kampanje, jesu li kritike opravdane i tko zapravo ispija kave s ljudima sumnjive prošlosti? Nadamo se da će nakon ovoga teksta, oni koji ga pročitaju a vole lijepiti opasne etikete i učitavanja neistomišljenicima, prestati s tom praksom. Ako možda nismo trebali podsjećati na epizode g. Mesića iz 1992., imamo na umu da se on od toga davno “oprao” i da mu ovo ne može nanijeti nikakvu štetu. Čitateljima kojima je dosta ovih tema se ispričavamo i poručujemo da je dosta i nama.
Kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na izborima 2018., Boriša Falatar, nekoliko puta je negativno iznenadio, maltene zgrozio, antifašističku, ljevičarsku i svekoliku bosansko-patriotsku javnost družeći se s ljudima sumnjive prošlosti, vezane uz početak 1990-ih.
Naravno, javnost i antifašisti imaju pravo da budu šokirani kada netko tko je imao želju biti član Predsjedništva BiH sjedi s izvjesnim Marijanom Pavićem, likom koji je stvaranje zločinačke NDH opisao rečenicama poput ovih:
„U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili, i mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale hrvatsku državu…“
Javnost i antifašisti imaju pravo biti frapirani kada se surađuje s nekim tko je hvalio ustaškog zločinca Andriju Artukovića, ministra unutrašnjih poslova NDH, a za velikog antifašističkog vođu Josipa Broza Tita govorio da gori u paklu, nekim tko je negirao zločinački karakter logora u Jasenovcu govoreći, između ostalog, da su ljudi tu „umirali kako se i inače u ratu umire… od tifusa, dizenterije, ovoga, onoga… Ali to su bili radni pogoni.“
Možda bi se Falataru i moglo oprostiti drugovanje s Pavićem, da nije imao samo riječi hvale za Vlahu Carevića, vođu ultranacionalističke ratne formacije, koji je kao dosljedan sljedbenik ustaške ideologije zagovarao hrvatsku granicu na Drini, čiji su vojnici prisezali uz pozdrav Za dom spremni, a u logoru Dretelj zlostavljali i ubijali srpsko civilno stanovništvo.
Sve gore rečeno je točno osim što sam malo promijenio imena. Marijan Pavić nije Marijan Pavić (neka mi neka osoba koja se možda stvarno tako zove oprosti, izbor imena i prezimena bio je sasvim slučaja) nego Stjepan Mesić, bivši hrvatski političar, prvi premijer Hrvatske i kasniji predsjednik u dva mandata, a gore navedene izjave datiraju u 1992., o čemu postoje jasni snimci dostupni svima preko YouTube-a. Vlaho Carević je zapravo Blaž Kraljević, nekadašnji zapovjednik Ratnog stožera HOS-a i general Armije BiH. I naravno, Boriša Falatar nije Boriša Falatar nego Željko Komšić, novi-prastari član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda i zvijezda vodilja svih pravih antifašista i patriota.
Pošto je Komšić već pokazao da je sposoban za podvige o kojima obični smrtnici mogu samo sanjati, primjerice da osvoji više od 200.000 glasova u Federaciji šaljući poruke da je on onaj džoker s klupe – koju je grijao pune 4 godine u državnom parlamentu, a da nije ubilježio nijedan nastup – koji će donijeti Bosni i Hercegovini pobjedu od 2:1, onda ne treba da nas čudi da je uspio otići u službenu posjetu u glavni grad jedne države i prije nego je inauguriran, dakle i prije nego je stvarno postao član Predsjedništva.
I otišao je Komšić „u službenu posjetu Zagrebu“, kako su izvijestili iz njegove stranke, a tamo: sve se svelo na ručak na Stipom Mesićem. Nikoga više nije bilo s kim bi Željko normalizirao odnose i tko bi mu poslao poziv za službenu posjetu. Neslužbeno, pojeli su i popili skromno, a duplo bivši predsjednik Mesić mu je dao podršku, kao i ranije.
Priča o odnosu Komšića i pokojnog Kraljevića datira u njegov prvi mandat, kada je Komšić zatražio da u svoj kabinet stavi sliku Blaža Kraljevića, što je tada i kasnije objasnio činjenicom da je „zbog toga što je ratovao za BiH izgubio glavu“, da je to „čovjek koji se borio za ovu zemlju, koji je bio patriota“.
Nećete ovo gore čuti od pravih antifašista i bh. patriota, pogotovo onih koji su iznijeli kampanju kojom je Komšić dobio treći mandat, među kojima se opet posebno ističu prominentni funkcioneri Građanskog saveza te pojedinci iz Demokratske fronte. Ti ljudi tražili su ustaše i sljedbenike Udruženog zločinačkog poduhvata iza svakog ugla. I pronalazili su ih: primjerice u lijevo-liberalnom i beskompromisno antinacionalističkom portalu Prometej.ba čiji sam suosnivač i glavni urednik. Za jednog od njih, Twitter-šampiona, Prometej je ustaški i kriptoustaški; drugi, Onaj Što Je Nastupio Na Eurosongu 1993, proglasio nas je „pobočnom satnijom Udruženog zločinačkog poduhvata“; ostali su ponavljali njihove kvalifikacije ili davali mašti na volju pa je pisac ovih redova na kraju postao ni više ni manje nego „podmuklo ustaško pseto“. Nalazili su ustaše i četnike u intelektualcima i piscima poput Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića. U svima – osim u onima koji vole Željka Komšića ili koje voli Željko Komšić. Ti i takvi ljudi bili su najglasniji Komšićevi promotori, a za sve koji su se usudili ne biti ničije ikebane, nego dirnuti u tu svetu kravu, bile su rezervirane javne poruke mržnje i nazivanje fašistima i zločino-poduhvatiteljima.
Veliko je čudo, stoga, kako je samo jedan od kandidata koalicije Demokratska fronta – Građanski savez novčano kažnjen tokom predizborne kampanje zbog jezika „koji bi nekoga mogao navesti ili potaknuti na nasilje ili širenje mržnje“.
To je na svojoj koži osjetio i Boriša Falatar, stvarni – ne ovaj ad hoc pseudonim s početka teksta. Eskaliralo je kada se nes(p)retno proljetos u Mostaru, pored ostalih građana među stotinama njih s kojima je pričao, susreo s jednim za njega i širu javnost dotad nepoznatim čovjekom, slobodnim građaninom, za kojeg će se ispostaviti da ima jednu nečasnu ratnu epizodu. Falatar se nakon tog saznanja odmah ispričao, no to za ljude iz Komšićeva tabora nije značilo ništa: prišili su mu etiketu neprijatelja Bošnjaka, čovjeka koji „ispija kafe sa isljednicima iz logora“, u čemu ne popuštaju ni danas, s tim da se ta „argumentacija“ proteže i na čitavu Našu stranku. Kad se društvo jednom nađe u stanju ludila i histerije, u ovom slučaju i na ovoj geografskoj lokaciji – antihrvatske histerije, onda je očito sve moguće i svaka podlost je dozvoljena.
I ne postavljaju se pitanja koja mogu narušiti tu sliku, primjerice pitanja o tome što su idoli antifašističke i svekolike patriotske javnosti govorili i radili 1992. i govori li to nešto o idolopoklonicima samim.
Otprilike u isto vrijeme kad je Komšić otišao na službeni ručak i piće s penzionerom Mesićem, Falatar je gostovao na Hrvatskoj televiziji gdje je, pored ostaloga, primjerice pored opravdane kritike hrvatske politike i politike Hrvatske u BiH i prema BiH, dao negativan osvrt na ljude kojima se Komšić okružio i njegovu ratnu, agresivnu i negativnu retoriku koja je dodatno pogoršala odnose između Bošnjaka i Hrvata.
To je dočekano na nož u većini sarajevskih medija i svrstano u domen izdaje i antibosanskog djelovanja; istih onih medija koji nisu primjećivali ratnu i agresivnu retoriku DF-a i GS-a, a mnogi su i sami sudjelovali u njoj. Bit će valjda da je svođenje predizborne kampanje na rat i plašenje naroda logorima pozitivna i prema budućnosti okrenuta retorika, a poruke poput one koja se našla na transparentu na Komšićevom skupu u Tuzli: „Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabimo do jaja“ poezija izgradnje boljih odnosa. Tko god drukčije misli, on je neprijatelj „demokratske većine“, pobočna satnija Udruženog zločinačkog poduhvata, ukratko ustaša, čije postojanje u BiH treba dovesti u pitanje.
„Tako govoriti izvan BiH za nekoga ko je sada i tvoj kolektivni šef države je, u najmanju ruku, hinjski i neljudski“, reći će potpredsjednik DF-a Dženan Đonlagić komentirajući Falatarov nastup. Podsjetio bih za kraj g. Đonlagića da je i Milorad Dodik njegov i naš kolektivni šef države. Nadam se da neće biti hinja i nečovjek i da će slijedeći vlastite principe za laktaškog vožda imati samo riječi hvale.
Ranije objavljeno na stranicama prometej.ba i fokus.ba
Piše: Matt Field
Pretprošle sedmice sam bio gost u studiju N1 i Zvonko Komšić mi je postavio neka teška i intuitivna pitanja, posebno u vezi sa političkom situacijom i šta to bh. političari trebaju uraditi na putu ka EU. Na nekoliko pitanja, dao sam isti odgovor – „trebaju brzo formirati vlade i raditi na reformama“. Ovo ponavljanje sigurno nije najbolje izgledalo na TV-u. Međutim, ovo je početna tačka svega što treba da se desi u ovoj zemlji. Reforme treba ponovo pokrenuti, a to podrazumjeva formiranje vlasti na svim nivoima, što je prije moguće. Političare čeka puno posla.
Pratio sam brojne političke kampanje, u ovom regionu i na drugim mjestima, i ne pamtim da sam igdje vidio manje fokusa na poboljšanje života građana. Gdje su bili ti konkretni planovi koji će dovesti do prosperiteta, sigurnosti i sreće za glasače? Ako se zagrebe ispod površine izjava „treba nam više radnih mjesta/bolje plate/pravda“, otkrije se tek mali broj ideja. Građani sada očekuju i pozivaju na djelovanje.
Bh. političari ne trebaju uvjeriti samo svoje glasače da su ozbiljni po pitanju reformi. Sve stranke u BiH su u teoriji predane putu ka EU, ali Brisel i zemlje članice ocjenjuju djelovanje potencijalnih kandidata, a ne njihove riječi. U zadnje dvije godine, zbog nedostatka političke volje, malo toga ima za pokazati. Pokaz odlučnosti da se formira vlast na svim nivoima bi bio puno bolji početak novog mandata. BiH ne može priuštiti duge i haotične rasprave.
Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka su, 2014. godine, predvodili napore da se preusmjeri fokus reformi i da se ponovo pokrene kretanje ka EU. Sada je situacija drugačija. Neke refome su uspješno implementirane, a neke nisu, i to zbog nedostatka odlučnosti. BiH je uradila dovoljno da se ponovo pokrene proces priključenja EU. Uskoro će EU objaviti svoje „Mišljenje“ koje ocjenjuje spremnost ove zemlje da se kreće naprijed i koje će podvući prioritete, posebno u polju vladavine prave. Danas nam ne treba nova Reformska agenda. Ono što građanima treba je obnovljena i čvrsta predanost bh. političara na dalje i detaljnije reforme.
Na koje reforme se trebaju usmjeriti? Mišljenje, kada bude objavljeno, treba postati prioritet broj jedan. Ali, puno toga još treba uraditi, i stranke koje razgovaraju o formiranju vlada trebaju raditi na konkretnim idejama koje mogu implementirati. Dobra početna tačka je sagledavanje razloga zbog kojih tako veliki broj talentovanih, obično mladih ljudi, napušta BiH. BiH ima brojne prirodne resurse, a jedan od najvećih su upravo ljudi – samo pogledajte šta sve postižu u cijelom svijetu. Problem je što mnogi moraju napustiti BiH da bi uspjeli. Zašto? Šta se može uraditi?
Podržati otvaranje radnih mjesta i privući kompanije. Jednostavno je previše komplikovano poslovati u ovoj zemlji – BiH je bila na 89. mjestu u Izvještaju o lakoći poslovanja prošle sedmice. Ovo odbija investitore, a samim tim i spriječava rast. Ono što bi pomoglo su poboljšana infrastruktura‚ kako fizička, poput puteva, tako i informatička, poput pripreme za 5G. Pomoglo bi i uklanjanje prepreka poslovanju, kao što su parafiskalni nameti, i smanjenje birokratije pri registraciji firmi. Britanski projekti poput projekta uvođenja jednošalterskog sistema kojim se uspostavlja jedna kontakt tačka za kompanije, zaista mogu napraviti razliku. Pomak na ljestvici u polju lakoće poslovanja privlači investitore i otvara radna mjesta.
Suprotstaviti se korupciji i organizovanom kriminalu, unaprijediti rad sudova. Samo 12% građana BiH vjeruje da su vlasti učinkovite u spriječavanju korupcije. Ozbiljna djela se rijetko pojavljuju pred sudovima, a privredni sudovi jako zaostaju u radu na slučajevima. Slaba i nepredvidiva vladavina zakona, posebno kada je tu uključena i korupcija, šteti građanima i odvraća investicije. BiH ne može ići naprijed a da ne riješi ovaj problem.
Poboljšati javne usluge. Građani, uključujući i one koji napuštaju ovu zemlju, stalno govore o lošem sistemu obrazovanja i zdravstva u BiH. BiH troši procentualno više BDP na zdravstveni sistem od mnogih drugih zemalja u regionu, ali za to pacijenti dobivaju loš kvalitet usluge. Škole i univerziteti trebaju pripremiti studente za izazove i prilike budućnosti, a ne prošlosti, i to uključuje informatičke vještine i vještine rješavanja problema. Svaki građanin ima pravo da zahtjeva kvalitet za novac koji se ulaže u usluge koje oni plaćaju, kao i planove novih vlada za poboljšanje istih.
Restruktuirati loše stojeće javne kompanije. Stotine kompanija diljem BiH su u vlasništvu vlada, od telekoma do apoteka. Velikim brojem njih se slabo upravlja, a većina zaposlenika su članovi političkih stranaka a ne kvalifikovani stručnjaci. Na kraju dana, poreski obveznik, bh. građanin, plaća sve to, višim cijenama ili vladinim subvencijama. Te kompanije se trebaju depolitizirati, njihov menadžment poboljšati, a u nekim slučajevima i privatizirati.
Veliki broj ovih reformi nisu nove. To je zato što su prethodno bile implementirane samo polovično ili nikako. A, puno toga se još može uraditi da se poboljša život u ovoj zemlji.
Dobra vijest je da BiH ima partnere koji joj žele pomoći, uključujući naravno EU, njene zemlje članice, SAD i mnoge druge. Ujedinjeno Kraljevstvo je udvostručilo svoju podršku BiH. Ono što nam treba su partneri, političari i stranke koji su iskreno predani poboljšanju života građana i koji će ovu zemlju staviti na prvo mjesto. Implementacija reformi mora početi što prije. Građani BiH zaslužuju, i treba da zahtjevaju, više i bolje.
Autor je ambasador Ujedinjenog Kraljevstva u BiH.
Piše: Mile Lasić
Jedan od uvodnih referata na okruglom stolu „GEOPOLITIČKE PROMJENE U SVIJETU I EUROPI I POLOŽAJ BiH“, održan u ANUBiH 08. 12. 2016.
S a ž e t a k
U ovom se momentu ne može govoriti o izvjesnoj budućnosti Europske unije, posebice ne u sastavu i na temeljima kakva se oformila u njezinom 60. godišnjem maršu u nepoznato, tijekom kojega je postala sui generis pravnim (i političkim) sustavom: ni federacija, ni konfederacija, nego „nešto između“ – originalna polit-ekonomska integracija i subjekt međunarodnog prava, koja ne isključuje nego uključuje i revitalizira države-članice, uvodeći ih u novi sustav upravljanja – temeljem prenijetog ili dijeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanje – u prostore integracije „s onu stranu nacionalne države“, bliske i modelu „političke zajednice“ unutar zemalja članica. Svi ti procesi nebrojenih transnacionalnih pulsacija i socijalizacija polaze od postojećih identiteta i subjektiviteta, pa inkluzijom rade u korist njihove kozmopolitizacije, što za posljedicu ima tzv. europeizaciju i narativa i javnih politika. Zato bi se ovaj komplicirani sustav morao izučavati ne samo unutar euroloških, nego i politoloških komparativnih studija. U novonastalim post-Brexit okolnostima, pak, bilo bi važno ne odustati olako od EU, nego se prisjetiti da su EEZ / EZ / EU uvijek kad bi se suočavale s unutarnjim strukturnim krizama i geopolitičkim izvanjskim udarima posezale za novim temeljnim ugovorom koji bi značio i dublje integracije i efikasnije odlučivanje, pa i daljnje širenje EU. Doduše, i u ranijim krizama uvijek se javljala i ideja povratka EU ustroju tipa „saveza nacionalnih država“, ali se nitko nije usuđivao dovoditi u pitanje „EU kakva jeste“, dakle njezinu „pravnu stečevinu“ (acquis), što se sada čini. Bilo da se radi o staroj ideji njemačkih konzervativaca – modelu „jezgre Europe“ koja implicira „EU dviju brzina“ (postojanje „jezgre“ i „satelita“), ili o modelu „povratka prenijetog suvereniteta“ s europskih na institucije zemalja članica, takvo što više ne bi omogućavalo zajednička budućnost „dvadesetsedmorice“, ni daljnja proširenja zemljama koje se nalaze u procesu pridruživanja EU. Ove vrste raspleta bi se najporaznije odrazili na zemlje „Zapadnog Balkana“, imale status kandidata ili bile potencijalni kandidat kakav je slučaj s BiH i Kosovom. Otuda se i propituju sudbina regije „Zapadnog Balkana“ poslije Brexita s nadom da procesi privođenja u EU novih zemalja nisu stvar prošlosti.
Ključne riječi: EU poslije Brexita, model „jezgre Europe“ vs. model „savez suverenih država“, suzpenzija politike proširenja, upitna budućnost „Zapadnog Balkana“ u EU …
***
U radu se samo rudimentarno dotiču autohtone strukturne krize unutar Europske unije, primjerice dužnička kriza, kriza eura i Eurozone, pa s razlogom malo više i „Brexit“ i „izbjeglička kriza“, jer se ne smiju isključiti iz osnovanih sumnji da predstavljaju, između ostalog, i geopolitički udar protivu EU, protivu njezine pozicije „vodeće svjetske civilne sile“ i alternative geopolitikama nasilja putem “geopolitike vrijednosti” i „geopolitika osjećanja” (D. Plevnik), koja nadilazi uske okvire modela „nacije države“ i transformira se u model „političke zajednice“ jednakih šansi za njezine građane, bez obzira na podrijetlo. Ovim se želi reći, da su i autohtone i izvanjske krize proizvele „krizu povjerenja“ u EU, mada ove krize ne svjedoče o krizi „projekta mira“ kojeg oličava EU, nego o njegovoj potrebi u punom kapacitetu upravo u vrijeme kad se dovodi u pitanje. Utoliko je potrebno locirati sve krize u pojedinim zemljama EU, pa i njihove izvanjske sponzore, kako bi se eventualno uvidjelo da se rješenja ne nalaze u olakom napuštanju postojeće modela europskih integracija, od kojeg se tendencijski ne odustaje samo u Velikoj Britaniji, nego i u zemljama „Višegradske skupine“.
Veliko je, k tomu, i pitanje jesu li valuta euro i Eurozona uistinu promašene ideje i projekti, pa kako takvo nešto tvrdi i ugledni intelektualac kakav je Joseph Stiglitz, ili je riječ o tomu što Europsku monetarnu uniju (EMU), odnosno pretvaranje ideje i prakse „zajedničkog tržišta“ u ideju i praksu „unutarnjeg tržišta“ nije pratila potrebna sinergija za nastajanje tzv. političke unije, o kojoj se zborilo u Maastrichtu. Ali, nju se nije uspjelo operacionalizirati u potonjim raspletima unutar EU, pa ni putem projekta „Europskog ustavnog ugovora“, čiji su elementi, doduše, dijelom spašeni u „Lisabonskom ugovoru“.
Ne pretendirajući na konačne odgovore, ovim se sugerira kritičko promišljanje kriza unutar pojedinih zemalja EU, jer nisu središnje zemlje EU u istoj situaciji kao njezine južne članice, te pogotovu nisu u situaciji zemalja istočne i jugoistočne Europe – zemljama neiživljenog suvereniteta, kojima se čini da je rješenje u povratku konceptu „nacije države“, ma koliko on podrazumijeva i zatvorene ekonomije i zatvorena društva, što sve nije stvar 21. nego je bila praksa 19. i prve polovice 20. stoljeća. Krize koje se pripisuju Europskoj uniji nisu uvijek, dakle, krize EU, pa ni krize njezinih članica, nisu ni autohtone ni najvećim dijelom samoskrivljene poput „dužničke krize“ tzv. južnih članica EU, nego su izvanjske i/ili posljedice globalnih gospodarskih i financijskih potresa poput onog iz 2008. godine. Bilo kako da su nastajale, te ma koliko bile različite i tko ih uzročio, krize su proizvele sinergijski učinak koji dovodi u pitanje i sami smisao europskih integracija i time i projekte mira i europskog ujedinjenja koje simbolizira EU.
Iz mnoštva razloga je potrebno, pak, pozabaviti se odvojeno upravo „izbjegličkom krizom“, jer je opetovano uvezena kriza i posljedica grubih geopolitičkih igara na „Euroazijskoj ploči“, koja za posljedicu ima rast ksenofobije, krizu vrijednosti i krizu povjerenja, pa implicira čak i krizu temeljenih načela kakvo je načelo solidarnosti, ili pravo prvenstva „europskih zakona“ u odnosu na nacionalna u slučaju dogovora u oblastima pozajedničenih politika. Sve se to dovelo ili dovodi u pitanje pa se ogleda, između opstalog, i u nesprovodivosti „Dublinskih regula“ (I, II, III), koje podrazumijevaju uredne registracije izbjeglica i pravične azilantske postupke u zemljama EU prvog prijema, pa potom međusobnu solidarnost svih članica EU, uključivo i solidarnost članica EU sa zemljama izvan EU koje ponajviše trpe posljedice enormnog vala izbjeglica iz ratovima zahvaćenih područja. [1]
Najgore je, dakako, što se u globalnim centrima moći s hegemonijalnim ambicijama uopće ne razmišlja o zaustavljanju hegemonijalnih ratova na prostorima Bliskog istoka i u pojasu od Magreba do Afganistana, pa i nisu za očekivati skorašnja cjelovitija rješenja „izbjegličke krize“. Moguća su zbog toga samo palijativna rješenja, te nejednak teret prihvata izbjeglica, što izaziva enormni porast ksenofobije u zemljama EU. A dok ratovi i „ksenos“ (strah od drugoga) caruju, miroljubiva i pravična rješenja za izbjeglice nisu na vidiku …
***
Povodom “Smjernica iz Bratislave za obnovu povjerenja u Europsku uniju“, tehničkog dokumenta usvojenog na izvanrednom summitu čelnika zemalja EU u Bratislavi, 16. rujna 2016. godine, postalo je i posljednjem optimisti glede budućnosti EU jasno da ne postoji u ovom momentu ni minimum suglasnosti oko budućeg smjera razvoja EU. Utoliko se ne smije isključiti da se planirano obilježavanje 60. obljetnice Rimskih ugovora (Ugovora o osnivanju EEZ i Ugovora o EUROATOM-u, što se smatra „rodnim mjestom“ EU) pretvori u summit razdruživanja, ili komemorativni summit EU, umjesto summita revitalizacije EU.[2]
Ti potrebni dogovori u Rimu bi morali biti, naravno, strategijske prirode o smjeru i o dubini europskih integracija, poput “Berlinske deklaracije” (iz 2007.), poslije poznate i velike “ustavne i financijske krize” u EU nakon propasti referenduma o “Europskom ustavu” u Francuskoj i Nizozemsko, krajem svibnja i početkom lipnja 2005. godine. Podsjećanja radi, “Berlinska deklaracija” je dovela potom step by step do “Lisabonskog ugovora”, u kojemu je spašeno niz elemenata iz “Ustavnog ugovora za Europu”.[3]
Nažalost, u ovomu momentu je neizvjesno može li se na rođendanskom summitu EU u Rimu očekivati “Rimska deklaracija“ po uzoru na „Berlinsku deklaraciju“. Jedino je izvjesno da su „dvadesetsedmorica“ (ili „dvadesetosmorica“, ipak) danas pred većim izazovima nego što su bila „dvadesetpetorica“ prije 10 godina, jer su i vanjski i unutarnji protivnici produbljenih integracija glasniji nego što su bili ikada u povijesti EU. Pri tomu nje riječ o protivljenju EU samo “Višegradske skupine”, koja navodno već ima svoj plan kojega je najavio mađarski premijer Viktor Orban. Kako se pretpostavlja, taj plan favorizira model “saveza nacionalnih država”, što podrazumijeva i povraćaj dijelova prenijetog suvereniteta s institucije EU u okrilje nacionalnih institucija, ali upravo to moglo automatski značiti i kraj EU kakva je danas, Dodatni problem je što se o tzv. spasonosnim vrijednostima „modela domovina“ pozitivno izjasnio i njemački predsjednik u odlasku Joachim Gauck, mada se – sukladno njemačkom ustavu – i ne bi trebao pačati u ove rasprave, jer se i ne pita apsolutno ništa po vanjskopolitičkim pitanjima izuzev eventualno u velikim krizama.
Nažalost, u novonastalim okolnostima, skoro podjedanku prijetnju opstanku EU predstavlja i model spašavanja EU putem „jezgre Europe“, modelu ponovno uvedenom u rasprave i po kojemu bi „jezgru EU“ one članice EU koje je ne žele ili je ne mogu slijediti nijemo promatrale s margine. Otuda je i smisleno ukazivanje na obranu vrijednosti postojećeg modela EU upravo u uvjetima strahotnih kriza koje dovode EU u pitanje, pa utoliko i nije suvišno podsjetiti da je Europska unija vrlo složeni mehanizam, međunarodna integracija nepoznata u dosadašnjoj povijesti, kojoj kao da je sudbina biti u krizi, ali iz krize nekako izaći, barem je tako bilo sve do ove krize. Takva njezina sudbina ponukala je, inače, već prije 18 godina profesora politologije iz Münstera dr. sc. Richarda Woykea da u podnaslov svoje knjige «Europska unija» stavi odrednicu «Uspješna krizna zajednica».[4]
Iz iskustava nadvladavanja ranijih kriza iole upućenima je, također, jasno da niti jedna od tih tzv. čistih opcija ne pomaže u traganju za izlazom iz aktualne duboke krize, jer je EU zaseban sui generis pravni (i politički) sustav, kojega karakterizira hibridnost a ne čistota ugovornog ili ustavno-pravnog uređenja. Od svojevrsne mješavine nadnacionalnih i međudržavnih mehanizama i razina odlučivanja, EU ne može, pak, više odstupiti bez ogromnih unutarnjih potresa, što znači da je neuporabljiva svaka priča o klasičnim integracionim modelima, koji su poznati iz iskustava (više)nacionalnih država staroga tipa. Pa ipak, nužno je progovoriti još par riječi o onima koji su revitalizirani ili barem uvedeni ponovno u diskurs o opstanku EU.
«Model jezgre Europe», već je kazano, bila je ideja njemačkih konzervativaca iz 1994. godine i prvotno je podrazumijevala obrazovanje «jezgre» samo od onih zemalja koje su voljne dalje se integrirati, bez pozivanja na pravo veta po bilo kojem pitanju. Po njemu, zemlje koje bi pripadale «jezgri EU» morale bi sudjelovati u svim oblastima i procesima europskih integracija, bez zadrške, dok bi se u ovisnosti od stupnja voljnosti ka integracijama formirali koncentracijski krugovi oko ove «jezgre». Nešto od ovih ideja je, dakako, ugrađeno u model Eurozone, ili u koncept tzv. pozajedničenih politika u EU, sukladno Lisabonskom ugovoru. Već citirani profesor Richard Woyke je upozoravao smisleno i prije dva desetljeća: „Koncepcija jezgre Europe mogla bi voditi tomu da se pokrene proces raspuštanja ostatka EU, tako da bi tim putom izvan jezgre Europe nastala ‘Europe a la carte’, ili pravni kaos unutar ostatka labave zajednice“. [5]
Ono, pak, što danas, bez ikakvog ustezanja zagovara ultra konzervativni mađarski premijer Viktor Orban, dakle „savez nacionalnih država“, u osnovi i nije drugo do „model domovina“, koji se učinio izlaskom iz ćorsokaka čak i odlazećem njemačkom predsjedniku, iako u biti znači samo klasičnu „međudržavnu suradnju“, jer podrazaumijeva da svaka članica EU ima po svakom pitanju prava veta. Time bi se, pak, poništilo mnogo od onoga što se postiglo unutar EU u proteklih šest desetljeća, de facto sve ono što se podrazumijeva pod supranacionalnim razvitkom EU i „europskim pravom“ (ili „komunitarnim pravom“), pa bi u konačnici značilo i suzpenziju „acquisa“, postojećeg pravnog nasljeđa ili pravne stečevine EU. Ovaj model i nije drugo, ocijenio je s pravom, već davno i profesor Woyke, do fleksibilnija forma međudržavnog dogovaranja. Kod primijene ovog modela postojala bi stalna opasnost da se formira «privilegirani klub ili dominantna država», bez koje nikakvo rješenje problema ne bi bilo moguće, pa bi ovaj model označio i kraj dosadašnjih integracijskih procesa.[6]
***
Općepoznato je da je vodeći svjetski politički filozof i sociolog Jürgen Habermas „uvjereni Europljanin“ kantovskog senzibiliteta i federalističkog razumijevanja budućnosti Europe, koji u pravilu za krize EU “propisuje“ recept ozdravljenja u formi demokratskog produbljenja EU. Habermas se otuda založio posve očekivano i u iznimno sadržajnom ljetošnjem intervju za najvažniji njemački tjednik za kulturu i društvena pitanja “Die Zeit” iz Hamburga za “jezgru Europe”, pa i explicite za “produbljivanja Eurozone” uz tihu podršku onih zemalja koje ne bi bile unutar te “jezgre”, ili bi iz nje privremeno bile isključene. Iznenađenje je, dakako, u tomu što ovaj koncept podrazumijeva osipanje EU i potvrđuje strahovanja profesora Woykea.[7]
Na ključno pitanje ljetošnjeg razgovora za „Die Zeit“ o budućnosti “Europe s dvije brzine”, dakle o “jezgri Europe” i „satelitima“, koju su već prije nekolicinu godina predlagali njemački konzervativni političari Wolfgang Schäuble i Karl Lammers, a danas ideju slično re-interpretira njihov mlađi stranački kolega Armin Laschet (sva trojica su prvaci Kršćansko-demokratske unije – CDU), Habermas se založio za “sazivanje jednog konventa, koji bi morao voditi do izmjena ugovora”, priznajući da i takvo što dolazi na dnevni red tek kada EU njezine najžurnije probleme ozbiljno uzme u obzir i razmotri na uvjerljiv način. U njegovom razumijevanju, u najažurnije probleme unutar EU moraju se ubrajati neriješena “euro-kriza”, dugoročni problem s izbjeglicama i aktualna sigurnosna situacija. Ali, već za opisivanje situacije nije konzensualno sposobna kakofonična skupina od 27 članica EU, jer su kompromisi mogući samo među partnerima spremnim na njih, čega nema, pa je naložena skepsa. Ova se, tzv. najmanja mjera interesne konvergencije može u najboljem slučaju očekivati među članicama valutne zajednice – Eurozone, cijeni Habermas, zbog čega je Eurozona, u Habermasovom potpuno opozitnom razumijevanju od Stiglitzovog (po kojemu su euro i Eurozona glavni uzročnici krize EU), “prirodna definicija zadatog obima i buduće jezgre Europe”. Kad bi ove zemlje imale političku volju, u ugovorima bi bilo predviđeno temeljno načelo “uže suradnje” koje bi dozvolilo i prvi korak izdifirenciranja jedne takve jezgre, kao i obrazovanje jednog već dugo vremena potrebitog pandana “Euro-skupini” (onoj unutar Vijeća EU) unutar Europskog parlamenta. Habermasu je, naravno, jasno, da će se protiv ovog prijedloga odmah formirati prigovor “podjele EU”, ali “ako se uopće želi europsko ujedinjenje, taj prigovor je neosnovan”, poručio je Haberemas kritičarima, jer “tek bi funkcionirajuća jezgra Europe mogla u svim članicama EU uvjeriti polarizirano stanovništvo u smisao projekta”, a pod ovom pretpostavkom bi se moglo za projekt pridobiti i ono stanovništvo koje je nekoć ranije radije optiralo za suverenitet nacionalnih država.
Znači li to da će desničarski protupokreti tek tada iščeznuti kad bude više Europe i kad se EU demokratski produbi, bilo je posljednje pitanje Thomasa Assheuera Jürgenu Habermasu. “Ne, oni bi trebali već usputno izgubiti oslonac”, odgovorio je Habermas, te nastavio: “ Ako ja ispravno gledam, sve strane polaze danas od toga da EU mora ponovo zadobiti povjerenje kako bi desničarski populizam pustili niz vodu. Jedna strana želi demonstrirati sposobnost djelovanja kako bi desnoj klijenteli imponirala pokazujući mišiće. Slogan glasi ‘ne više vizije nego kompetencije rješenja’. Iz ovoga kuta gledano je Wolfgang Schäuble očigledno odustao od njegove ideje jezgre Europe. On se sasvim zalaže za intervencionizam, dakle da šefovi država i vlada odlučuju među sobom o svemu. On se zalaže za jednakopravnu uspješnu kooperaciju jakih nacionalnih država… A u slučaju stvarnih hitnih problema, u koje i on sam ubraja izbjegličku politiku i izgradnju europskog prava na azil, a da se i ne govori o dramatičnoj nezaposlenosti mladih ljudi u južnim zemljama, troškovi kooperacije ostaju visoki kakvi su i bili.“[8]
Otuda Habermas i preporuča alternativu produbljene i obvezujuće kooperacije u jednom manjem krugu država trajno voljnih za kooperaciju: „Jedna takva unija ne treba probleme kao dokaze vlastite sposobnosti djelovanja… Već na putu ka njoj morali bi građani biti u stanju spoznati da se socijalni i gospodarski problemi mogu riješiti. Socijalna država i demokracija obrazuju unutarnji sklad, kojega u jednoj valutnoj zajednici ne mogu više osigurati pojedine nacionalne države”.[9]
***
Konačno bi bio red u ovoj re-interpretaciji upozoriti da bi jedna od prvih žrtvovanih pozajedničenih politika EU u slučaju nadilaženja aktualne krize EU i putem modela „jezgre Europe“ i modela povratka suvereniteta na nacionalne razine, bila politika privođenja novih članica u EU, mada se s razlogom i desetljećima smatrala jednom od najuspješnijih politika EU i značila je dobrobiti i za novoprimljene i tzv. stare članice EU. Bojati se da su u EU zadovoljni s onim što su postigli na prostorima „Zapadnog Balkana“, te da bi politika proširenja EU mogla biti ne samo stopirana, nego potom i srednjoročno zamrznuta, kako bi se eventualno oživjela u slučaju nadilaženja krize EU koji ne isključuje daljnje širenje EU.[10]
Sve bi zemlje „Zapadnog Balkana“, koje se nalaze u procesu pristupanja bile pogođene ovim scenarijem, ali ponajviše Bosna i Hercegovina (i Kosovo), jer i nemaju još uvijek status kandidata u partnerskim odnosima s EU, makoliko upravo ove zemlje u EU vide spasonosni kišobran za vlastite unutarnje tragične podijeljenosti. Pogođene bi bile i Srbija i Crna Gora i Makedonija i Turska, jer su – kao i BiH – „duboko podijeljena društva i nestabilne države“ (M. Kasapović), pa ako i bile oboružane „kandidatskim statusom“ i/ili započele proces pristupanja putem pregovaračkih poglavlja.
Turska je, naravno, iz mnoštva razloga specifičan slučaj, ali ovdje je moguće samo podsjetiti na Erdoganove političke obračune s političkim neprijateljima na način koji su nespojivi s članstvom i u Vijeću Europe i članstvom u EU, te da Europski parlament razmatra preporuku nadležnim institucijama EU prekida pristupnih pregovora EU i Turske. Pitanje europske budućnosti Turske postaje dodatno neizvjesno, naime, zbog toga što sve veći broj članica EU nije uopće uvjereno u smisao pridruživanja ovakve Turske EU, nakon post-pučističkih čistki i posvemašnje Erdoganove de-sekularizacije i de-ataturkizacije zemlje. A za iole upućene nije nikakva tajna ni duboka umiješanost Turske u bliskoistočnu ratnu dramu koja ima posljedice u vidu enormnog broja izbjeglica u kampovima na njezinom tlu, kao i u zemljama EU. Izbjeglice su, dakako, istovremeno prijetnja i geopolitici mira u regiji „Zapadnog Balkana“ i Europske unije.
Iz promatračkog fokusa se ne smije izostaviti ni cijeli set pitanja koja se otvaraju povodom utemeljenja Euroazijske unije u Putinovoj režiji, što se u eurološkoj literaturi naziva „istočno partnerstvo“, koje se tiče eventualne budućnosti Ukrajine, Moldavije i Gruzije u EU, zemalja s kojima je EU doduše već potpisala tzv. novu generaciju ugovora o pristupanju, ali kao i da nije u datoj geopolitičkoj situaciji.[11] Dakako, model „dobrosusjedske suradnje“ i „istočnog partnerstva“ se dijelom dotiče i odnosa EU i Bjelorusije, pri čemu Bjelorusija nema partnerske odnose s EU. A nužno je barem lapidarno ukazati i na dramatičnost odnosa EU s Ruskom federacijom, jer i ona kao i EU smatra sve četiri pobrojane zemlje prostorima vlastita legitimna geopolitičkog interesa, partnerstva i odgovornosti. Otuda je i rat u istočnim dijelovima Ukrajine i ruska re-okupacija Krima pokazatelj teško narušenog povjerenja između EU i Ruske federacije.
Zapravo se prljavim geopolitičkim igrama u Ukrajini i definitivno uplovilo u zaoštrenu fazu obnovljenog, tobož okončanog „Hladnog rata“ (1948-1991), jer se u međuvremenu pokazalo da su pad „Berlinskog zida“ i „željezne zavjese“ (1989-1991) doveli samo prividno do smirivanja geopolitičkih napetosti uslijed raspuštanja „Varšavskog ugovora“ i formalne disolucije bivšeg SSSR-a. Brojni su problemi potom nastali i zbog toga što se pobjednik „Hladnog rata“ ponašao sukladno izloženim ambicijama u nezaobilaznoj studiji Zbigniewa Brzezinskog „Velika šahovska ploča“.[12]
Govoreći jezikom „Nekrologa“ američko-francuskog povjesničara i politologa Emmanuela Todda, SAD su pobijedile u „Hladnom ratu“ i potom se s tom činjenicom nisu umjele ophoditi, postavši de facto veliki svjetski pljačkaš i glavni proizvođač „organiziranog kaosa“ u cijelom svijetu.[13] Sve je to u konačnici i proizvelo tzv. postmodernu suzpenziju međunarodnog prava, uključivo ratove na Bliskom istoku i u Ukrajini, pa potom i re-okupaciju Krima, čime smo se približili na tri minuta do ponoći na „Satu sudnjega dana“ kako je upozorio nedavno i Noam Chomski.[14]
Z a k l j u č a k
Poslije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (01. srpnja 2013.) pod regijom „Zapadnog Balkana“ se podrazumijevaju: Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija i Crna Gora. Krugu zemalja kandidata i potencijalnih kandidata pripada, pak, i Turska, iako ne pripada regiji „Zapadnog Balkana“ i ima vrlo kompleksne suodnose i s NATO-om kao punopravna članica i s Ruskom federacijom kao svojim moćnim susjedom i partnerom, te s nizom zemalja u okruženju, pri čemu u nekima od njih vodi i ratove. U svakom slučaju Turska se mora promatrati kao zaseban slučaj u procesu pristupanja EU. Ali, i s njom u vezi i s pogledom uprtim na sudbinu zemalja „Zapadnog Balkana“, posve je bezpredmetno raspredati veliku priču o tomu koja od ovih zemalja bliža EU, jer nije ni jedna blizu EU ukoliko EU ne sačuva sui generis model svojeg pravnog (i političkog) sustava, koji podrazumijeva i politike proširenja EU. Ipak je od iznimne važnosti pratiti i promotriti aspekte koliko se svaka od zemalja kandidata ili potencijanih kandidata samoreformira u procesu nametnutih unutarnjih transformacija od strane EU s ciljem kretanja iz predpolitičkih, isključivo etničko/nacionalno razumljenih zajednica u političku zajednicu jednakopravnih građana svih nacija (njem. Mehrheitsgesellschaft), pa ako nijedna od ovih zemalja ne bi postala punopravnom članicom EU.
Očekivati je, unatoč svemu, da će se EU – poslije konsolidacije na proljetnom summitu EU u Rimu, na kojemu će dostojanstveno obilježiti 60. obljetnica dugog marša u „političku zajednicu“ i ka „ujedinjenoj Europi“ – prisjetiti i preuzetih ugovornih obveza sa zemljama regije „Zapadnog Balkana“ iz ključnog strateškog dokumenta proširenja EU koji se zove „Solunska agenda“ (2003.), pa potom i obveza iz pojedinačnih sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s zemljama ovog geopolitičkog kruga. Zemlje Regije se trebaju, dakako, pripremati i dalje intenzivno i za prilagodbu i za ulazak u EU i u ovim neizvjesnim okolnostima. Sebe radi, naravno …
[1] Vidjeti detaljnije u knjizi: Lasić, M. Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije, HKD Napredak, Paneuropska unija BiH, Sarajevo, 2016.
[2] “Bratislava je početak procesa”, kazala su „dvadesetsedmorica“, jer Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske nije sudjelovalo u radu programatskog summita u Bratislavi , na kojemu se samo preciziralo da slijede važni radni sastanci u La Valletti i drugdje u funkciji „popvratka povjerenja u EU“ i priprema jubilarnog summita EU u Rimu u proljeće 2017. godine.
[3] Vidjeti detaljnije u knjizi: Lasić, M., Europska unija…
[4] Woyke, R., Europaische Union. Erfolgreiche Krisengemeinschaft, Einführung in Geschichte, Strukturen, Prozesse und Politiken, R. Oldenbourg Verlag, Wien, München, Oldenbourg, 1998., s. 388.
[5] Ibid …
[6] Woyke, W., op. cit. s. 385 -386.
[7] Razgovor urednika tjednika „Die Zeit“ Thomasa Assheuera s filozofom Jürgenom Habermasom o Brexitu i krizi EU, te budućnosti EU objavljeni su u online izdanju ovog tjednika već 7. srpnja, a u prinatnom izdanju No 29/2016 , 09. srpnja o.g., pod naslovom “Die Spieler treten ab” (“Igrači vješaju kopačke o klin”). Preveo sam Habermasov intervju u cijelosti i dijelom već koristio u feljtonu o Habermasovom liku i djelu u Dnevnom listu, u rujnu i listopadu 2016. godine (vidjeti, Dnevni list, 20.09.; 27.09; te 04. listopada 2016. g.)
[8] Ibid…
[9] Ibid…
[10] S veleoposlanicom Republike Francuske u BiH, H. E. Madame Claire Bodogny imao sam u Mostaru 13. listopada iscrpni razgovor “u četiri oka” (“tet-a tet”) o temama koje se izravno tiču stanja u EU i mogućeg stopiranja politike proširenja EU u datim okolnostima, pa s tim povezanom sve upitnijom budućnosti BiH u EU. Pod „proširenjem“ se podrazumijevaju u pravilu proširenja na nove zemlje, ali EU je već nazočna u zemljama „zapadnog Balkana“, pa i u BiH, kazala je madame Bodogny, implicite potvrdivši da je EU zadovoljna svojom nazočnošću u BiH i da je posve neizvjesno privođenja novih članica u EU sve dok se unutar EU ne raščiste dileme oko modela budućeg razvoja …
[11]Vidjeti detaljnije, Hill, F. & Gaddy, C.G., Mr. Putin. Operative in the Kremlin, Brooking Institution Press: Washington D.C., 2015.
[12] Brzezinski, Z., The Grand Chessboard, Washington, D. C., April. 1997.
[13] Todd, E, 2003., Weltmacht USA – Ein Nachruf, Pieper, Muenchen, Zurich / Apres l’empire. Essai sur la decomposition du systeme americain, Gallimard, Paris, 2002.
[14] Vidjeti, Noam Chomski „Trump je zastrašujuća figura“, intervju za Novosti.net, 16. listopad 2o16. (“Svake godine od početka nuklearne ere skupina znanstvenika odlučuje o namještanju ‘Sata sudnjega dana’, s tim da ponoć označuje naš konačan kraj. Pretprošle i prošle godine došli smo na tri minute do ponoći, što je najbliže od ranih osamdesetih, kad je umalo došlo do rata između SAD-a i Rusije.”). Vidjeti detaljnije o povezanosti tobožnje postmoderne „ukrajinske krize“ i europsku sigurnosti i u: Larrabee,S., Wislon,P.A., Gordon, J., The Ukrainian Crisis and European Security., RAND Corporation:Washington D.C., 2015.
Piše: Mile Lasić
Povodom dolaska u BiH, prije četiri godine, nove američke veleposlanice Nj.E. gospođe Maureen Elizabeth Cormack uslijedio je niz poziva znatiželjnih novinara s pitanjem: hoće li uskoro oživjeti ustavna reforma u FBiH? S obzirom da ne znam odgovor na ovo pitanje, objasnio sam samom sebi zašto slutim da je tzv. konstitucionalni re-design u Bosni i Hercegovini mission impossible. Pokazalo se da sam itekako bio u pravu, nažalost.[1]
Volio bih, dakako, da me je Nj. E. gospođa Maureen Elizabeth Cormack demantirala nekom novom, sličnom i promišljenom inicijativom, koja bi okupila svojevrsni ustavni konvent i dovela do nužnih ustavnih promjena i u FBiH i u cijeloj BiH. U funkciji obrazloženja ove inicijative podsjetit ću na plemeniti pokušaj posredovanja bivšeg američkog veleposlanika u BiH H.E. gosp. Patricka Moona, koji je okupio neovisni tim stručnjaka tijekom 2013. godine, kako bi uz USAID-ovu logističku podršku postavili na noge prvu domaću ustavnu proeuropsku reformu. Podsjećanja radi, Ekspertnu skupinu su činili: prof.dr.sc. Mirjana Nadeždin–Defderdarević, prof.dr.sc. Kasim Trnka, odvjetnik Krešimir Zubak, pravnik Vehid Šehić i moja malenkost. Suradnici Ekspertne skupine su bili: gospođa Meagan Smith- Hrle, u svojstvu USAID-ove logističarke, i doc.dr.sc. Zlatan Begić, u svojstvu tajnika ES-a.
* * *
U mojoj knjizi Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas[2] objavljena je pod naslovom Ovo je naša reforma, ili od nje neće biti ništa završna riječ, koju sam imao čast izreći, na ceremoniji zatvaranja dvodnevne konferencije o preporukama Ekspertne skupine za ustavnu reformu Federacije BiH, održane u hotelu Sarajevo, 14. i 15. svibnja 2013. godine.
Politička korektnost je podrazumijevala da se u ime Ekspertne skupine, i u osobno ime, zahvalim prvo Nj.E. Patricku Moonu, tadašnjem veleposlaniku SAD u BiH, što je uopće inicirao ustavnu reformu Federacije BiH. Bilo je krajnje vrijeme za remont Federacije, ili riječima Njegove Ekselencije – vrijeme je za bolju Federaciju, kazao sam odmah u uvodu, poručivši onima koji gunđaju zbog njegove inicijative da se zapitaju: zašto je nisu sami inicirali, ili već realizirali? Neki politički subjekti su, naime, od početka bili bezrazložno skeptični i sumnjičavi, mada nisu i ne mogu biti zaobiđeni u procesu ustavne reforme. S razlogom ih se, pak, željelo suočiti s mišljenjem akademske zajednice, strukovnih udruga i nevladinog sektora, kako bi ih se argumentima uvjerilo da je federalna ustavna reforma ne samo moguća, nego i nužnost, pa možda i uvod u niz reformi kako bi se cijela Bosna i Hercegovina tranzitirala iz stanja drijemeža u njezinu europsku budućnost, to jest učinila kompatibilnom s političko-pravnim ambijentom Europske unije.
Zahvalio sam se u ime Ekspertne skupine i Nj.E. Peteru Sorensenu za eksplicitnu potporu ovom projektu, čime je u ime Europske unije posvjedočio da Bosna i Hercegovina u cijelosti može računati na svoju europsku budućnost, dakako pod uvjetom da se bude u stanju samoreformirati sukladno zahtjevnim pravilima o pristupanju EU. U protivnomu ostat će BiH samo u geopolitičkom i zemljopisnom pogledu europskom zemljom i propustit će šansu razriješiti i bosanskohercegovačko državno pitanje i bosanskohercegovačka nacionalna pitanja. Zahvalio sam se, dakako, i svim pojedincima i udrugama koje su prijedlozima u pisanim oblicima ili u razgovorima s nama dali doprinos dijagnosticiranju problema i iznalaženju rješenja koja bi mogla voditi racionalnijem, konzistentnijem i demokratskijem ustroju Federacije. Svi su oni – bili zainteresirani građani ili vršitelji odgovornih političkih dužnosti u općinama, kantonima i na razini Federacije, bili nositelji pravosudnih funkcija ili ugledni članovi akademske zajednice, strukovnih ili nevladinih organizacija – izravno doprinijeli da se namjeravana ustavna reforma smije već nazvati reformom odozdo, a da naše preporuke budu legitimnije, stručnije i konzistentnije. Zapravo smo mi kao Ekspertna skupina moderirali mini javnu predustavnu raspravu, kako bi preporuke bile naoružane solidnom demokratskom legitimacijom. Otuda bi onaj tko ih bude ignorirao, ma iz koje nacije ili političke opcije dolazio, morao voditi računa ne samo o kvaliteti i konzistentnosti preporuka, nego i o vlastitoj (anti)demokratskoj poziciji ukoliko ne prihvati nužnost ustavne reforme.
Dakako, preporuke su rezultat i političkog i stručnog kompromisa. Kada ne bi bile takove, ne bi ni imale nikakve šanse postati ustavno-pravnom stvarnošću u Federaciji, za koju smo predložili da se ubuduće zove Federacija u Bosni i Hercegovini, da ostane federacija kantona/županija/regija, ali i postane zajednica jednakopravnih građana, ma koja ih majka rodila i kako sebe razumijevali u kulturološkome i nacionalnomu pogledu. Kompromis je uostalom suština nove paradigme nenasilja i konsenzualne političke kulture koja je spas za svaku složenu višenacionalnu zemlju, pa i za BiH, ili integraciju kakva je EU. Posebnu sam zahvalnost izrazio sudionicima u radu ove konferencije, jer su tijekom dva dana od nje načinili svojevrsni pred-ustavni konvent, dajući u konačnici, preporukama legitimacijsku potporu i svojim stručnim znanjima i ljudskim integritetima. Dakako, kao Ekspertni smo se obvezali uvažiti mišljenje sudionika Konferencije kako bi preporuke učinili još konzistentnijim prije nego što se zapute tamo gdje im je od samog početka i bilo predviđeno odredište – u Parlament Federacije.
Iskoristio sam ovu prigodu da apeliram i na medije i svekoliku javnost da ovu ustavnu inicijativu prihvati kao šansu za prvu domaću proeuropsku reformu, koja ne podrazumijeva pobjednike i gubitnike, jer bi od reforme trebali profitirati svi bosanskohercegovački građani, bili pripadnici konstitutivnih naroda, ili se ne mogli i ne htjeli takvima izjašnjavati. Nitko ne smije biti apriori zakinut u političkomu i kulturološkomu ili bilo kojem pogledu, nego svatko zaslužuje jednakost u šansama, bio privrženikom starih kolektivnih ili novih skupnih identiteta, ili sljedbenikom višestrukih identiteta. Na ovaj, doista usuglašeni, pristup smo u Ekspertnoj skupini ponosni. Uostalom, živimo u svijetu kulturološkog pluralizma i trans-nacionalnih socijalizacija i integracija, pa je krajnje vrijeme da se i u dijelu BiH i u cijeloj BiH pobjegne čim prije od sindroma jednosti, na jednoj, kao i od sindroma nijekanja bliskosti među nama, na drugoj strani, pojasnio sam. Svi bismo se, zapravo, morali što žurnije ostaviti winner-loser logike, to jest isključivosti bilo koje vrste i početi se orijentirati prema vrijednostima nove paradigme – nenasilja, uvažavanja drugosti, višestrukih identiteta i konsenzualne političke kulture!
Apelirao sam već tada i izrijekom i na sve relevantne političke subjekte u Federaciji da učine ovu reformu svojom, da žurno prionu neodložnom poslu zvanom federalna ustavna reforma. Apelirao sam i na sve prijatelje u svijetu da ne ostave ni Federaciju ni cijelu zemlju na cjedilu, nego da podupru kretanje BiH u pravcu europskih i euroatlantskih integracija putem niza temeljitih ustavnih pro-europskih reformi. Naglasio sam da samo tako se može preduprijediti da BiH ne ostane zamrznuti konflikt u srcu Europe, to jest da postane punopravna članica euroatlantske obitelji naroda i država, kako bi u konačnici mogla biti normalnom zemljom, lijepom i u kulturološkomu i političkomu koliko je danas samo u zemljopisnom pogledu.
* * *
U ovoj knjizi nalazi se pod naslovom Posljednja politička šansa i moje obraćanje u svojstvu člana Ekspertne skupine na proširenoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH, 24. lipnja 2013. godine, kada mi je pripala zadaća da obrazložim dio preporuka koji se bavi odnosima Federacije i države BiH sa svijetom. Apelirao sam i tada na one koji su naoružani političkim legitimitetom da na naše preporuke gledaju kao na inicijalnu pomoć za pokretanje ustavne reforme koja bi Federaciju, a potom i cijelu zemlju zaputila naprijed, ka Europskoj uniji, ka izvjesnijoj budućnosti unutar ovoga kruga zemalja razvijenije političke kulture. Nažalost, na ovoj proširenoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH je samo formalno prihvaćena ideja ustavne reforme, s neskrivenim predumišljajem da se sinergijskom akcijom spriječi ustavna reforma. No, ostalo je zabilježeno da je barem formalno u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije, 24. lipnja 2013. godine, naš trud u ES-u dobio neki svoj epilog.
Mi smo kao ES u potpunosti ispoštovali ugovornu obvezu s USAID-om: prvo, da izradimo preporuke i pripremimo međunarodnu konferenciju o njima, i; drugo, da obiđemo Federaciju uzduž i poprijeko i obavimo konzultacije sa svim relevantnim političkim subjektima, dijelovima akademske zajednice i NGO-sektora. Potom smo dorađivali preporuke, sukladno onomu što se čulo na Konferenciji od 14. i 15. svibnja 2013. godine u Sarajevu. Potom smo Preporuke proslijedili Parlamentu Federacije, to jest njegovom Zastupničkom domu, koji je 24. lipnja 2013, usvojio zaključak kojim je službeno započet proces ustavne reforme Federacije BiH. Zastupnički dom je čak ovom prigodom službeno obvezao njegovu Ustavnu komisiju da pripremi nacrt Ustava FBIH, a ona je zamolila sve političke stranke zastupljene u federalnom Parlamentu da dostave svoje primjedbe na preporuke, a nas u ES-u da ih respektiramo i da pripremimo radnu verziju nacrta Ustava do 30. rujna ove godine. Mi smo kao Ekspertna skupina održali tijekom lipnja i srpnja niz javnih tribina u velikim regionalnim centrima u Federaciji, primjerice u Bihaću, Tuzli, Zenici i Mostaru, te dostavili radnu verziju Ustava Federacije u BiH do 30. rujna.[3]
Ispred Ekspertne skupine imao sam prigodu ponovo imati završnu riječ pa sam izravno apelirao u Parlamentu Federacije BiH 24. lipnja 2013. na izabrane zastupnike da prosto posvoje naše preporuke na način i u formi koju smatraju adekvatnom, te tako oficijelno otvore proces ustavnog preustroja Federacije BiH. Kazao sam im otvoreno da i na preporuke i na Ekspertni tim kojeg je oformilo američko veleposlanstvo mogu gledati kao na posredovanje i posrednike – one koji u ime struke, pravne i politološke, akademske zajednice i NGO-sektora pružaju dobre usluge (engl. good services), govoreći jezikom međunarodnog pregovaranja. Nuđenje dobrih usluga je, naime, posebna metoda međunarodnog pregovaranja usmjerena na aktivno traženje rješenja nekog sukoba. U pravilu se pri angažmanu tzv. treće strane radi o intervenciji u momentu kad postaje očigledno da bez ove vrste posredovanja ne bi strane u konfliktu bile u stanju iznaći snage za kompromise koji su nužni. Treća strana mora zbog toga biti nepristrana i neutralna, jer se nalazi u ulozi facilitatora (engl. facilitator), tj. onoga koji pruža dobre usluge. U svakom slučaju, naše preporuke nisu zamišljene da nanesu štetu bilo komu, nego da od njih imaju koristi svi građani i narodi u Federaciji. Onima kojima se neke preporuke ne dopadaju imaju, ili imat će prilike iznijeti svoju kontra-argumentaciju.
Iz profesorskog kuta gledajući, podsjetio sam zastupnike da su pregovarači često u dvojbi da li da vode tvrde pregovore, ili trebaju izbjeći konflikte s drugom stranom, čineći koncesije i ustupke. Podsjetio sam ih kako je svojedobno na Harvardu razvijen model pregovaranja zasnovan na načelu da pregovaranje ne treba biti ni tvrdo ni meko, nego i tvrdo i meko, dakle usmjereno na traženje zajedničkih dobitaka, te da se zajednički utvrde fair standardi koji vode mogućnosti postizanja koristi ili dobitka za sve strane u pregovorima. I unutar tzv. unutarnjih pregovaranja moraju se koristiti metode koje koriste svima, jer omogućuju postizanje sporazuma. Da bi se u bilo kojim pregovorima postigao časni kompromis nužno je: a) uvažiti do moguće granice legitimne interese pregovaračkih strana; b) voditi pregovore tako da rezultiraju u pravednom i miroljubivom rješavanju konflikata; c) težiti rezultatima koji će ostvariti dugoročno dejstvo; i d) imati za posljedicu unapređenje odnosa između pregovaračkih strana. Ekskurzija u svijet međunarodnog pregovaranja nije bila, dakako, puka profesorska egzibicija, nego je imala svrhu upozoriti kako umijeće pregovaranja podrazumijeva da se pregovori ne bojkotiraju unaprijed i na slijepo, te da se ne vode na osnovu čvrsto unaprijed zauzetih polaznih pozicija, nego da se vode što je moguće stručnije rasprave i o dobrim i lošim stranama, tj, razlozima za i protiv određenih rješenja. Otuda je moja molba bila svima njima: ne ukopavajte se u tzv. zakovane pozicije, bile one političko-ideološke, ili nacionalne provenijencije, jer tako smanjujete prostor za prilagođavanje pregovaračkom procesu. Ne inzistirajte, kazao sam im, na nametanju vlastite volje drugome, jer tako smanjuju te šanse da se suparnička strana mijenja. Umjesto ukopavanja u pregovore, potrebno je, dakle, težiti kompromisu i biti spreman na ustupke, kako bi se na kraju postigao prihvatljiv uspjeh za sve strane u pregovorima. Svaki demokratski političar zna, podsjetio sam i na riječi bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, kako se mora upustiti u kompromise, jer bez principa kompromisa nisu mogući principi demokracije!
Nažalost, sve je bilo uzaludno. U BiH se treba učiti da bosanskohercegovačka neupitna kulturološka pluralnost i očigledna višenacionalnost nisu drugo do datost, činjenice prema kojima se svi moraju odnositi s poštovanjem. Nije bosanskohercegovačka poslijeratna drama u tomu što smo zemlja s brojnim identitetima, nego što se ne umijemo gospodski i razumno nositi s tom činjenicom, što patimo od sindroma jednosti ili od sindroma nijekanja bliskosti među nama, što ne razumijemo filozofiju i praksu novih identiteta i višestrukih identiteta, što smo eutanizirani i onesposobljeni za kulturu alteriteta. Umjesto potrage za kulturom življenja u obzoru paradigme nenasilja, u BiH se, nažalost, i dalje skoro svi utrkuju da u miru dovrše ratove, to jest ostvare nemoguće ratne ciljeve. Krajnje je vrijeme da se u BiH odustane od ratnih retorika i ciljeva, te počne učiti upravljati našim razlikama.
Uzaludno je bilo i što sam na samom kraju mojega obraćanja zastupnicima u Parlamentu Federacije BiH zamolio da se pri odabiru njihovih odluka ne vode ni emocijama ni predrasudama, ni željom za kontraproduktivnim nadbijanjem, majorizacijom i diskriminacijom, pogotovu ne ništenjem ili ponižavanjem bilo kojih identiteta, bili oni stari – vjerski i nacionalni, ili novi – politički i rodni. Uostalom, kazao sam im, ukoliko ste u ma kojoj konstelaciji u većini, sukladno paradigmi nenasilja nemate veća prava, nego samo veću odgovornost prema onima koji su u manjini. Ukoliko budete tako radili tijekom predstojećih ustavnih promjena i druge biste poučili da je kompromis časna metoda političke borbe. Tako bismo se i mi u BiH počeli micati i ka kulturi međusobnog uvažavanja i konsenzusnoj političkoj kulturi, koja je ključna metoda za održivi društveni ugovor o opstojnosti bilo koje višenacionalne zajednice. Ove vrste zajednice, naime, opstaju na dužu stazu samo ako su izraz slobodne volje konstitutivnih sastavnica –slobodnih naroda, odnosno slobodnih građana tih naroda. Po uzoru na EU, ili Švicarsku, primjerice, nužno je zbog toga raditi na stvaranju (drago)voljne političke zajednice, ili voljne nacije, ne niječući niti jedan bosanskohercegovački identitet. Drugog puta nema, ili se radi o već viđenom u zloćudnim formama unitarističkih i secesionističkih tlapnji i iluzija…
* * *
U Bosni i Hercegovini je na djelu retradicionalizacija, koja ima za cilj održavanje paralelnih svjetova uz pomoć kulture nadbijanja i po cijenu zaustavljanja kretanja zemlje u pravcu europskih i euroatlantskih integracija. I tako će, vjerojatno, biti sve dok i u akademskim i političkim narativima dominiraju metode i paradigme nasilja, političkoga, pravnog i kulturološkog, koji suspendiraju ili odlažu na neodređeno vrijeme promišljanje i primjenu konsenzualnih metoda upravljanja razlikama. Zbog toga i jest najvažnija zadaća dekonstruirati bosanskohercegovačke neadekvatne akademske narative i politike, bilo da su separatističkog ili tzv. patriotsko-unitarističkog, centralističkog naboja i sadržaja, posve svejedno. Takvo što je poduzeto i u komentarima istraživanja o hrvatskom pitanju u BiH, kojega je inicirala i sprovela Konrad Adenauer Stiftung, 2013. godine, kada je niz autora ukazalo na međusobnu isprepletenost svih bosanskohercegovačkih nacionalnih pitanja. I u mojemu komentaru se implicite i explicite ustvrdilo kako je hrvatsko pitanje, zapravo, i bošnjačko i srpsko i bosansko-hercegovačko.[4]
U mojemu komentaru Hrvatsko ili ‘die sogenannte Frage’ se i izrijekom kazalo kako je negiranje postojanja hrvatskog pitanja sastavni dio akademskog i političkog narativa koji ciljno svodi već oformljene političke narode u BiH na etnije, i/ili vjerske skupine, i tako negira višenacionalnost BiH, odnosno onemogućava samorazumijevanje BiH kao složene zemlje i po sastavu i ustrojstvu. Dakako, tim se putom definitivno ostaje zarobljeno unutar paradigme nasilja i potiranja manjinskih identiteta. Pretpostaviti je da je razlog tomu što se u BiH, posebice na bošnjačkoj i srpskoj strani, iako iz različitih pobuda, zadovoljilo pasiviziranim zamrznutim konfliktom, pa se blokira svaka smislena potraga za njegovim nadilaženjem putem transnacionalnih i transentitetskih pulsacija (socijalizacija), čime se i odlaže mogućnost izgraditi voljnu političku zajednicu konsenzusnog tipa (koja respektira i hrvatsko pitanje). Do toga je koncepta, inspiriranog brojnim rješenjima iz Acquisa (pravna stečevina Europske unije) i konsenzusnom kulturom drugih složenih država, posebice demokracijom suglasja u Švicarskoj konfederaciji (Konkordanz) nužno doći, u protivnom politički procesi mogu završiti u involutivnim, retrogradnim pojavama, te dovesti do disolucije BiH. Zbog toga je potrebno pažljivo proučiti što se poručilo BiH u Rezoluciji Europskog parlamenta od 6. 02. 2014. u izvješću o napretku BiH za 2013. godinu. U ovoj rezoluciji Europski parlament pozdravlja, između ostalog, šest točaka sporazuma koji je postignut u Bruxellesu 1. listopada 2013. godine, ali žali što centralističke snage opstruiraju njegovu provedbu, te naglašava da je važno slijediti načela federalizma i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao put BiH-a u EU. U tih šest točaka najvažnije su dvije neispunjene obveze: a) izgradnja sustava koordinacije, kako bi se sa svijetom, uključivo s EU, govorilo jednim glasom, b) implementacija odluke Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci.[5]
Potom su, nažalost, uslijedila spinovanja od strane domaćih spin majstora kako bi se pod izlikom potrage za novim pristupom Europske unije BiH, potisnula u stranu preuzeta obveza poštovanja načela federalizacije/kantonizacije, koja su možda od sudbonosne važnosti za cijelu zemlju. Time se i definitivno potvrdilo kako nikakve ozbiljne potrage za nadilaženjem zamrznuta konflikta u BiH i nema, osim što je početkom travnja 2014. godine u Sarajevu potpisana Zajednička izjava stranaka bliskih Europskoj pučkoj stranci (EPP) iz Bosne i Hercegovine o europskim vrijednostima, identitetu, socijalno-tržišnoj privredi i pravnoj državi. (Potpisnici Zajedničke izjave su čelnici pet političkih stranaka, koji bi se mogli, kad bi htjeli, postarati za implementaciju potpisanog…) Zajednička izjava je u osnovi veoma izbalansirani dokument desnog političkog centra koji je nastao pod pokroviteljstvom EPP-a i uz strpljivu moderaciju Konrad Adenauer Stiftung. Nažalost, naložena je skepsa i nužno je sumnjati, zbog neskrivenih međusobnih animoziteta i neiskrenosti u općenjima potpisnica s bosanskohercegovačke strane, da su se one uopće u stanju pridržavati vrijednosti i načela potpisane deklaracije.
* * *
U BiH se još uvijek izbjegava javni diskurs o kompromisu ili konsocijacijskoj političkoj kulturi, ma koliko elementi te kulture bili ugrađeni i u postojeća ustavna rješenja, ili bili sofisticirani zahtjevi iz procesa prilagodbe EU. Njeguje se, zapravo, posve tvrdoglavo, iluzija kako je moguće upravljati BiH na tradicionalan način i uz pravila koja važe za manje složene zemlje. Do rješenja za hrvatsko pitanje u BiH, kao i rješenja za sva bosanskohercegovačka nacionalna i politička pitanja može se doći samo temeljem transnacionalnih i transentitetskih suradnji, temeljem pravnog iskustva višenacionalnih zemalja i polit-ekonomskih integracija, kakva je Europska unija, te uz primjenu metoda upravljanja razlikama. Ovim se pristupom ne dovode apsolutno u pitanje vrijednosti tzv. većinske demokracije, ali se želi izrijekom upozoriti da se jednakost građana manjinskih nacionalnih i etničkih skupina dovodi u pitanje ukoliko se u društvima formiranih skupnih razlika ne poštuju skupni identiteti i skupne razlike i ne omogućuje balans između metoda većinske i zastupničke demokracije. Utoliko je krajnje opasan zahtjev za ukidanjem kantona, ili ukidanjem domova naroda u Federaciji, i to pod geslom jednake važnosti glasa svakog građanina. Takvo što je opravdano demonstrirati u zastupničkim /predstavničkim domovima, ali se od domova ili vijeća naroda ne smiju praviti paralelni zastupnički domovi, jer bi se tako odustalo od mehanizama zaštite vitalnih nacionalnih interesa (identitarnih, jezičnih, obrazovnih), ali i zaštite elementarnih ekonomskih interesa i razvojnih pitanja, prevažnih za svaki politički narod u višenacionalnoj zajednici…
Društva svjesna svoje podijeljenosti morala bi primjenjivati već postojeće instrumente zaštite identiteta i istovremeno tragati za sofisticiranijim zaštitama (primjerice, unutar koncepta institucionalne jednakopravnosti za takvima kakvi su paritet, veto, vitalni interesi…), ukoliko misle nadići podjele, odnosno izaći iz konsocijacijske situacije u neku od formi političkih zajednica (takvih primjera je već bilo u povijesti). U protivnom, ukoliko se u tzv. konsocijacijskim situacijama ne osigurava zaštita i temeljnih osobnih i skupnih prava, ne može se izbjeći nametanje vrijednosti većinske etničke/nacionalne zajednice manjinskoj zajednici. U tom slučaju su na djelu mehanizmi i metode prisilne asimilacije ili nasilne integracije, koje su najkasnije s prijelazom u novi milenij prezrene, ako ne posvuda i odbačene kao nadvladane metode stare paradigme ili paradigme nasilja.
* * *
U (post)modernom svijetu nove paradigme se i ne radi o drugom do o pokušaju življenja alteriteta ili mnoštva identiteta, do čega se stiglo, ili stiže putem političke kulture priznavanja kulturoloških pluralnosti, odnosno upravljanjem etničkom /nacionalnom pluralnošću. Otuda je naložen veliki oprez pri opravdanim dekonstrukcijama neoliberalnih pojava unutar EU-pozajedničenih politika, ili propitivanju i samih temelja i temeljnih pojmova unutar EU, uključivo i propitivanja svakojakih negativnih popratnih pojava tijekom procesa približavanja EU. Niukojem slučaju, naime, ne bi se smjela dovoditi u pitanje EU kaoprojekt mira, niti njezin ustroj temeljem načela supsidijariteta, harmonizacije ili solidarnosti. Jednostavno iz razloga što takvih mehanizama nije nikada bilo u povijesti nijedne druge imperije, ili saveza država, to jest što je EU sa svim njezinim manama sui generis tvorevina, u kojoj se odvijaju i procesi tzv. transnacionalnih pulsacija, interakcija i socijalizacija, to jest nove paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja.
Uz ovu vrstu uočavanja, posve je potom opravdano, pa čak i nužno razlikovati procese europeizacije, sustavne dubinske prilagodbe potencijalnih članica EU putem preuzimanja pravne stečevine ili pravnog nasljeđa EU, od nevoljnog i samo formalnog povezivanja s EU ili „EU-izacije“. Nažalost, bosanskohercegovačke kvazi-elite nisu voljne i sposobne prihvatiti novu, EU-paradigmu, jer takvo što podrazumijeva i novi mentalitet i europeizirane politike u najvažnijim oblastima života, u njihovim kompleksnim značenjima i nerijetko proturječnim izvedbama. Umjesto ove vrste izazova, tzv. političke elite, ili još preciznije domaće oligarhije su se odlučile zadržati BiH kao zemlju zamrznuta konflikta u njihovom zarobljeništvu, u involutivnom sunovratu u vlastitu lošu prošlost.
Onemogućujući joj postati dijelom modernoga svijeta, onomu u kojemu je moguće živjeti susrete kultura i kulturu alteriteta, i izrijekom kazano –postati punopravnom članicom EU, u BiH će se nastaviti umiranje na rate po nekom sličnom scenariju kao pri kraju postojanja bivše SFRJ. I na samom kraju, BiH je još u svojoj pred-političkoj, ili osmanlijskoj fazi (Urs Altermatt), glede svijesti o nužnosti europske autorefleksije i izgradnje funkcionalne pravne države. U njoj se misli i djela pretežito u kategorijama pred-političke zajednice i do ideje i prakse političke zajednice se može eventualno stići tek mukotrpno i uz velika naprezanja. Prijeko potrebnu konsolidaciju nije moguće postići u ovom trenutku ni s onima koji privode kraju etnokratske revolucije, pa mogu zamisliti BiH samo kao prosti zbir triju nacionalnih država, ali ni s onima koji zagovaraju građansku BiH i istovremeno nemaju sposobnosti i volje priznati višenacionalnu kompoziciju BiH kao njezinu trajnu odrednicu i kvalitetu.
Ostaje, dakako, ključni problem što odgovorna konsocijacijska demokracija podrazumijeva zajedničku viziju, dogovor i ambiciju očuvanja zemlje u njezinim granicama i kapacitetima i orijentaciju ka stvaranju pluralne, političke i voljne zajednice. Bosanskohercegovačke pseudo-elite, pak, zamajavaju građane širenjem iluzija o BiH kao jednonacionalnoj zemlji, ili prizivanjem njezine disolucije. Poslije svega se, vjerojatno, suvišno i pitati: je li moguć konstitucionalni re-design u Bosni i Hercegovini?
Naime, ako nije bio moguć ni uz podršku tako važne zemlje kakva je SAD, preostaje nam tek sumorno zaključiti: ma koliko bio nužan, konstitucionalni re-design u BiH je do daljnjega mission imposible.
[1] Iz knjige: Lasić M., AVANTI DILETANTI. Prilozi razumijevanju postmodernih politološko-kulturoloških fenomena, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2016.
[2] Lasić, M., Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas, Rabic, Synopsis, Sarajevo, Zagreb, 2014.
[3]Vidjeti kompletnu dokumentaciju koju je objavio Zastupnički dom Parlamenta Federacije u CD i print verziji „Reforma Ustava Federacije BiH: a) Kritička analiza opravdanosti ustavnih promjena; b) Preporuke Ekspertne skupine; c) Dostignuti stupanj priprema za promjenu Ustava“, Zastupnički dom FBiH, Sarajevo, studeni 2013.
[4]Vidjeti u zborniku objavljenom na b-h-s i engleskom jeziku: Ustavna, pravna i faktička pozicija hrvatskog konstitutivnog naroda, Europska akademija i Konrad Adenauer Stiftung, Sarajevo, 2014.
[5] Rezolucija Europskog parlamenta od 6. 2.2014. o izvješću o napretku BiH za 2013., 2013/2884
Piše: Dragan Markovina
Iako je čak i najpovršnijim promatračima jasno kako je Daytonski sporazum tek zamrznuo ratni konflikt, ne riješivši ništa suštinski, a k tome i nagrađujući ratne zločine te ostavljajući politike i stranke koje su dovele do rata i vodile ga da i dalje nastave voditi politički život u Bosni i Hercegovini – mnogi se i danas čude nepomičnosti bosanskohercegovačkog društva, jednako kao što se i mnogi naivno nadaju kako će do neke promjene doći. Točnije, da će iz ničega nastati nešto, iako je čitav srednji vijek potrošen na alkemiju bez ikakvih vidljivih rezultata. Društvo i država koji su na ovakav način, u Daytonskom sporazumu duboko nepravedno ustrojeni i isključivo po etno-nacionalnom ključu, ne mogu se nikako drugačije razvijati nego u smjeru daljnjeg jačanja nepravdi i nacionalizma.
Imajući to u vidu, naprosto je smiješno kako se svaki izbori predstavljaju kao historijski i kako najveći dio građana svaki put padne na istu foru i otkliže u opću histeriju kad jednom krene kampanja. Koliko god oni koji žele dobro Bosni i Hercegovini, to jest da ona u najmanju ruku nastavi egzistirati kao država – živjeli u iskrenom strahu da bi rezultat izbora za predsjedništvo mogao voditi ka daljnjoj dezintegraciji i nestanku zemlje, to naprosto nije točno. S jedne strane iz razloga što je zemlja ionako maksimalno dezintegrirana, s druge što oni koji o tome najsnažnije govore, poput Dodika, savršeno žive i fukcioniraju upravo u ovoj nepomičnosti i s treće strane što Bosna i Hercegovina predstavlja zapravo međunarodni protektorat, a ta se međunarodna zajednica ne može dogovoriti oko ničega, a najmanje oko njezine budućnosti, niti ju je za ove prostore posebno briga danas.
Postoji naravno i još jedan, četvrti razlog zbog kojeg ne bi trebalo biti mjesta nikakvim nervozama i uzbuđenjima, a to je struktura glasova koja je ostala praktično neizmijenjena od 1990. do danas. Pustimo rezultate glasanja za članove predsjedništva; oni za ovo o čemu govorim nisu reprezentativni, jer su mnogi glasali iz računa. Umjesto toga treba pogledati glasove za Parlamentarnu skupštinu BiH, da bismo shvatili da je broj ljudi koji glasaju za lijevo-liberalne građanske stranke isti već 28 godina i kreće se oko 20%, koji postotak gore ili dole. Dakle 80% građana Bosne i Hercegovine sve ove godine podupire nacionalizam kao stvarnost i način života i u tome ih ništa nije omelo. Ni užasi rata, ni jednako iscrpljujuća besperspektivnost poraća.
Moment zbog kojeg se mnogim površnijim promatračima čini da se nešto novo događa odnosi se na izbor Željka Komšića u predsjedništvo zemlje kao člana iz reda hrvatskog naroda te na brojne prosvjede kojima je taj izbor praćen u Hrvatskoj, ali i u većinski hrvatskim krajevima u BiH. Ovo je tim čudnije, s obzirom da je Komšić odradio već dva uzastopna mandata na toj poziciji, na kojoj se nakon njih nalazio Čović i jednako se ništa u oba slučaja nije dogodilo što bi utjecalo na političku realnost zemlje.
Prije nego pređemo na analizu konkretnog slučaja, čitatelje vrijedi uputiti da se u Bosni i Hercegovini trenutačno sukobljava pet političkih vizija budućnosti. To su tri nacionalističke vizije, potom vizija državotvornog nacionalizma i na kraju vizija iskrenog i modernog građanskog društva. Četiri su pozicije posve jasne, ali je državotvorni nacionalizam s obzirom na teško prihvaćanje činjenice da on doista postoji, još uvijek bazično neosviješten.
Pozicija srpskog nacionalizma je očita. Ona je od prvih višestranačkih izbora bila i ostala secesionistička, posvećena zaokruživanju i kasnijem etničkom čišćenju zaokruženog teritorija, da bi se danas kretala od otvorenog secesionizma, do spremnosti na minimum konsenzusa oko funkcioniranja države, ali koja bi bila svedena na ulogu fikusa, nauštrb entiteta. To što su u tom procesu, osim ostalih u Republici Srpskoj, praktično obespravljeni i svi Srbi u Federaciji, ovu poziciju ne zanima.
Hrvatski nacionalizam, svjestan vlastitih demografskih ograničenja i s realnim strahom od daljnjeg pada postotka hrvatskog stanovništva, koji je utemeljen, jer praktično svi Hrvati imaju hrvatske pasoše i građani su Europske unije u koju se masovno iseljavaju, nakon što su iscrpili mogućnosti zaposlenja u Hrvatskoj – pokušava zadržati razinu prava zagarantiranu u Daytonu te na ovaj ili onaj način ostvariti ideju nekakvog trećeg entiteta. Točnije ideju da teritorijem na kojem čine većinu neupitno i zauvijek upravljaju, kao i da im se nitko ne miješa u izbor člana predsjedništva i članova Doma naroda.
Bošnjački nacionalizam je najteže prepoznati, i to iz dva razloga. S jedne strane zbog toga što je po prirodi stvari inkluzivan, jer se zalaže za unitarnu državu i ima svijest o tome da je broj Bošnjaka po zadnjem popisu neznatno prešao 50%, što je vjerovatno nehotice izletilo i samom Bakiru Izetbegoviću po okončanju izbora. S druge pak strane, zbog svijesti o tome da je unitarna država objektivno neostvariva, on se umnogome preklapa s četvrtim, državotvornim nacionalizmom.
On čini ključ za razumijevanje problema izbora Željka Komšića. Njega možda nije lako uočiti iz pozicije nekoga tko živi u Bosni i Hercegovini i traumatiziran je ratnim secesionizmima srpskog i hrvatskog nacionalizma, ali je iz pozicije nekoga tko živi u Hrvatskoj toliko očit da je čudno koliko ga je malo ljudi spremno imenovati takvim. Njega zagovaraju dobrim dijelom ljudi koji se doživljavaju kao ateisti i zastupnici sekularne države, pa čak i ljevičari, ne uočavajući paradokse bivanja na tim pozicijama i istovremenog glorificiranja države kao takve. Na isti način na koji se u Hrvatskoj ZAVNOH prihvatio tek u dijelu ostvarenja državotvorne misije, ovdje se tako promatra i ZAVNOBiH, bez ikakvog ulaska u njegovu bit. Jednako tako, kao što se u Hrvatskoj od strane nacionalista traži potvrda ljubavi prema domovini i njezinim simbolima, isto se traži i u BiH. Kao da glorificiranje države i domovine nisu eminentno desne politike. Isto tako, kao što se u Hrvatskoj na nacionalističkim temeljima ostvaruje kult nogometne, a potom i svih drugih reprezentacija, identičan se proces događa i u Bosni i Hercegovini, pa tako kao što odjednom svi prate i navijaju za klub u kojem igra Luka Modrić, ovdje svi prate klub Edina Džeke. Pogubnost tog državotvornog nacionalizma je u tome što on sebe uopće ne doživljava kao nacionalizam, nego kao nešto posve normalno, racionalno i očekivano, pa se onda ili iskreno čudi, ili s vremenom počinje aktivno mrziti sve one koji ne dijele oduševljenost prema državnim simbolima i mitovima. Glasovi koje je Željko Komšić dobio na izborima mahom su izraz ovog osjećaja, uz naravno dio glasova istinskih bošnjačkih nacionalista te dijela Hrvata ljevičara kojima je HDZ-a preko glave. Međutim, naivnost ovakvog izbora leži u odbijanju prihvaćanja činjenice da Komšićev ulazak u predsjedništvo neće ništa promijeniti, kao što nije ni ranije, osim što će dodatno ojačati Dragana Čovića i HDZ. To je proces koji se upravo dešava u Mostaru, gradu koji čini lakmus-papir za razumijevanje i uopće ocjenu odnosa između Bošnjaka i Hrvata, odnosno u Federaciji BiH. Iz istih razloga u tom gradu se već skoro deset godina ne mogu održati gradski izbori jer nitko ne želi provesti odluku Ustavnog suda o tome da ne mogu nečiji glasovi vrijediti više od glasova ostalih sugrađana, dok se s druge strane ta praksa na državnoj razini podržava. To je dodatno zacementiralo polutajni dogovor HDZ-a i SDA o budućnosti Mostara kao realno podijeljenog grada, jednako kao što će aktualni Komšićev izbor dodatno udaljiti mogućnost stvaranja građanske sekularne države.
Ta mogućnost je ionako bila minimalna, s obzirom da iskrena podrška za nju nikad nije prešla 20% glasova, što smo već naveli, a na ovim izborima ju je dosljedno zastupala tek Naša stranka, koja je dobila oko 4% glasova, jednako kao i njezin kandidat upravo za hrvatskog člana predsjedništva Boriša Falatar. SDP je nažalost tu šansu propustio, kandidiravši Bećirovića koji je puno prije light nacionalist, nego ljevičar.
Stoga je ključna pouka ovih izbora da istinski modernistički koncept građanske države ima minimalnu podršku, ali i ozbiljan moralni kapital, kao dobar temelj za povećavanje te podrške. Kriza koju je pak Komšićev izbor izazvao vodit će daljnjem cementiranju pozicije HDZ-a među Hrvatima i novom valu nacionalizama kojih se ionako ne uspijevamo riješit već desetljećima.
(Peščanik)
Ilustracija: Proleće u Mostaru, Tivadar Kosztka Csontváry (1853-1919), Wikipedia
Piše: Mile Lasić
Čini mi se da smo još uvijek mnogo bliži zvijerima (majmunima) nego bogovima, konstatirao je polušaljivo Srđan Puhalo u nekoj vrsti proslova u važno istraživanje o apstinentima u BiH koje je uradio zajedno s kolegicom Nedom Perišić i uz podršku Zaklade Friedrich Ebert u BiH. Pozivajući se na Aristotelovu mudrost da onaj „tko ne može da živi u zajednici, jer je sam sebi dovoljan, i nije dio države, te je zvijer ili Bog“, Puhalo je prozvao okolišnim putom samozadovoljnu bosanskohercegovačku političku klasu, nesposobnu za autorefleksiju, to jest kritički govor o vlastitim zabludama i paralelnim svjetovima u BiH koje je stvorila. Nastavi čitati “Je li građanski neposluh jedini smislen odgovor na demokraturu?” →
