Piše:  Eldin Hadžović

Iako je relativna pobjeda Željka Komšića u utrci za mjesto člana državnog predsjedništva iz reda hrvatskog naroda na netom održanim izborima u Bosni i Hercegovini bila najmanje neizvjesna i svakako najmanje zanimljiva, upravo je ona izazvala najviše kontroverzi u danima nakon konačne potvrde izbornih rezultata.

U zemlji kakva je BiH to je, ipak, neko postignuće: postizborne vratolomije i salta mor(t)ale dojučerašnjih prvaka oporbe u Republici Srpskoj, krah Srpske demokratske stranke, poraz Dodika i njegovog SNSD-a u Banjoj Luci i istodobna apsolutna pobjeda u ostatku RS-a, katastrofalan učinak Radončićevog SBB-a u Federaciji BiH, unatoč medijskoj mašineriji čiji je slogan bukvalno ‘Od nas ne možete pobjeći’, te nemoć Stranke demokratske akcije da, uslijed ništavnog koalicionog kapaciteta, makar započne pregovore o formiranju vlasti u kantonima, i pored relativne izborne pobjede… sve to skupa ne izaziva polemike i brakorazvodne rasprave kao ‘slučaj Komšić’, o kojem se vijeća od Sarajeva do Bruxellesa.

Komšić sam, na svoju nesreću, osim paralizirajuće polarizacije, opće sablazni i nastavka statusa quo drugim sredstvima, teško da može postići nešto više. Podsjetimo, Željko Komšić je već u dva navrata bio na funkciji na koju je sada ponovno izabran, s jednako neuvjerljivim učinkom – ako se izuzme apsolutna homogenizacija hrvatskog biračkog tijela i potpuno obesmišljavanje svake alternative HDZ BiH, koja je taman bila uzela maha dok je na čelu Ureda visokog predstavnika još sjedio činovnik koji se znao umiješati u svoj posao.

Godina 2006. se sada za Komšića ponavlja kao farsa, jer su mu današnje početne pozicije značajno drugačije u odnosu na to vrijeme. Komšić je tada bio član Socijaldemokratske partije BiH, koja je u to vrijeme još uvijek uspješno glumila zdravu alternativu osovini SDA-Stranka za BiH i njegov izbor je za mnoge tada značio nadu da je moguće razbiti začarani krug nacionalizma u kojem je BiH konstantno zarobljena od rata pa naovamo. Nažalost, ubrzo se ispostavilo da osim ispraznih patriotskih općih mjesta i skoro neprekidne konfrontacije sa svima, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u okruženju, Komšić nije bio u stanju ponuditi ništa više. Pored djetinjastih prijetnji da će ‘dati po prstima i po nosu’ neprijateljima BiH, slabo što je vrijedno spomena i sjećanja na taj period Komšićevog službovanja u Predsjedništvu. U međuvremenu se SDP rasuo – dobrim dijelom i Komšićevom krivicom – pa je iz njega iznikla Demokratska fronta – kojom Komšić i danas upravlja – te još nekoliko manjih stranaka, tako da Komšić danas iza sebe ima neusporedivo slabiju političku infrastrukturu te daleko neuvjerljiviju platformu, koja je u međuvremenu izgubila ljevičarski obol, svodeći se na otrcane parole, primjerenije provincijskim skupovima SDA. Čak je i izborni rezultat Komšićevog DF-a pokazao da njegova osobna izborna baza tri puta nadilazi kapacitete same partije, s upadljivim manjkom glasova u kantonima s hrvatskom većinom, u kojima Komšić svakako nije ni vodio kampanju. I prije nego što je zvaničnom inauguracijom preuzeo dužnost u Predsjedništvu, Komšić je – na ovaj ili onaj način – već proglašen personom non grata u pet bosanskohercegovačkih kantona.

‘Nikad više Bošnjaci neće Hrvatima birati člana Predsjedništva’, bjesnili su i prijetili, kao što to i danas čine, urednici hercegovačkih online platformi, profesori, akademici i ostali glasnogovornici lidera HDZ-a Dragana Čovića, ali uzalud – opstrukcije pri donošenju izbornog zakona, nezainteresiranost za unapređenje vlastitog programa te preveliko oslanjanje na strah od Komšića među svojim najokorelijim pristašama vratile su se HDZ-u kao bumerang, dovodeći figure na bosanskohercegovačkoj šahovskoj ploči u još jednu pat-poziciju, u kojoj će sada proći još jedan četverogodišnji izborni ciklus. HDZ će se brzo oporaviti od poraza Dragana Čovića u utrci za Predsjedništvo, tim prije što su, osim mjesta koje je zauzeo Komšić, dobili sve ostalo, uključujući apsolutnu vlast u kantonima s većinski hrvatskim stanovništvom i gotovo obavezno učešće u vlasti na federalnoj i državnoj razini.

Komšićev je problem u tome što on sam ne razumije ili neće da razumije način na koji pomaže i cementira HDZ kao jedinu paradigmu hrvatske politike u BiH. Njegova neformalna posjeta Zagrebu prošloga tjedna najbolji je primjer za to. Najprije je, bez ikakve najave, iz DF-a saopćeno da Komšić ide u ‘službenu posjetu Zagrebu’, što je ubrzo i potvrdio i visoki funkcioner stranke, dok je sam Komšić misteriozno postao nedostupan, nakon što je preko ‘Nacionala’ Andreju Plenkoviću i Kolindi Grabar-Kitarović diplomatski poručio da ‘sjašu s BiH’. Nakon kraće neizvjesnosti, ispostavilo se da, osim Stjepana Mesića, Komšića u Zagrebu nije dočekao nitko, a svakako nitko relevantan. Ne treba ni spominjati da je sve to Komšić napravio i prije zvanične inauguracije te je potpuno neobjašnjiva potreba da se i najnovija politička blamaža predstavi kao ‘službena pojeta’. Iz te bure u čaši vode jedino su oba HDZ-a – i Plenkovićev i Čovićev – imali koristi, pošto su i jedni i drugi iskoristili priliku da Komšića pošteno iscipelare. Priliku je iskoristila čak i bivša premijerka Hrvatske Jadranka Kosor, koja je Komšiću s visoka spočitala nedržavničko ponašanje.

Željko Komšić, kojem su puna usta BiH te poštivanja državnih institucija, sada je taj koji zaobilazi protokole i tu istu državu. A tek treba da je predstavlja naredne četiri godine, skupa sa Šefikom Džaferovićem i Miloradom Dodikom. Prvi je protočni bojler politike Bakira Izetbegovića, drugi je razjareni separatist i nacionalist, a obojica imaju pristup konkretnim polugama vlasti, kao i moć da ono što kažu i sprovedu u djelo na terenu. Komšić, za razliku od njih, od svega toga nema – ništa. To će, koincidentno, biti i konačna dobit svih građana BIH, kojima je, osim poštapalice ‘samo nek’ ne puca’, malo čega (pre)ostalo.

---

portalnovosti.com

Prenosima sa stranice ivanlovrenovic.com