Laburistička stranka je velika i važna politička institucija u Britaniji. Laburisti s pravom mogu biti ponosni na postignuća koja su imala ogroman pozitivan utjecaj na društvo: između ostalog uspostavu javnog zdravstvenog sustava (NHS) 1948., zakon o minimalnoj nadnici i mir u Sjevernoj Irskoj (postignut za vrijeme laburističke vlade) 1999.

Međutim, sadašnje vodstvo stranke sramoti tu slavnu povijest na nekoliko načina.

Prvo, antisemitizmom. Unatoč žestokim poricanjima i potonjem priznanju da u stranci postoji problem, malo toga se mijenja. Čak i ako nešto napokon učine, ostaje činjenica da je ovo prvi put od Drugog svjetskog rata da britanski Židovi osjećaju egzistencijalnu prijetnju, i to od strane šefa opozicije i njegovih ljudi. To je vječna sramota za ove političare (Corbyn, McDonnell).

Oko Brexita, laburisti su dvolični. Vodstvo je svoje uske, ideološke opsesije postavilo iznad interesa svoje zemlje. Odlučili su ignorirati veliku većinu svojih članova koji žele novi referendum zbog laži i manipulacija tijekom kampanje iz 2016. Ustrajavaju na svojem viđenju EU kao neoliberalne imperije koja postoji zbog biznisa i koja je podređena NATO paktu, kao i na svojim možda dobronamjernim ali besmislenim idejama (‘socijalizam u jednoj zemlji‘), do kojih drže više od okrutne stvarnosti Brexita.

Osim toga, čini se također i da vodstvo stranke iz ideoloških razloga brani tirane koji su uništili svoje zemlje (Maduro), kao i one koji se agresivno trude potkopati samu Britaniju (Putin).

Iako je u politici sve moguće, misterija je zašto bi oni koji žele modernu, otvorenu, prosperitetnu i tolerantnu Britaniju glasali za ovakve laburiste. Ostaje nadati se da će se jednog dana, s novim ljudima na čelu, ova stranka vratiti u 21. stoljeće i u progresivne vode.
DD