Ovakvi laburisti su grozni i ne zaslužuju glasove progresivnih Britanaca

Laburistička stranka je velika i važna politička institucija u Britaniji. Laburisti s pravom mogu biti ponosni na postignuća koja su imala ogroman pozitivan utjecaj na društvo: između ostalog uspostavu javnog zdravstvenog sustava (NHS) 1948., zakon o minimalnoj nadnici i mir u Sjevernoj Irskoj (postignut za vrijeme laburističke vlade) 1999.

Međutim, sadašnje vodstvo stranke sramoti tu slavnu povijest na nekoliko načina.

Prvo, antisemitizmom. Unatoč žestokim poricanjima i potonjem priznanju da u stranci postoji problem, malo toga se mijenja. Čak i ako nešto napokon učine, ostaje činjenica da je ovo prvi put od Drugog svjetskog rata da britanski Židovi osjećaju egzistencijalnu prijetnju, i to od strane šefa opozicije i njegovih ljudi. To je vječna sramota za ove političare (Corbyn, McDonnell).

Oko Brexita, laburisti su dvolični. Vodstvo je svoje uske, ideološke opsesije postavilo iznad interesa svoje zemlje. Odlučili su ignorirati veliku većinu svojih članova koji žele novi referendum zbog laži i manipulacija tijekom kampanje iz 2016. Ustrajavaju na svojem viđenju EU kao neoliberalne imperije koja postoji zbog biznisa i koja je podređena NATO paktu, kao i na svojim možda dobronamjernim ali besmislenim idejama (‘socijalizam u jednoj zemlji‘), do kojih drže više od okrutne stvarnosti Brexita.

Osim toga, čini se također i da vodstvo stranke iz ideoloških razloga brani tirane koji su uništili svoje zemlje (Maduro), kao i one koji se agresivno trude potkopati samu Britaniju (Putin).

Iako je u politici sve moguće, misterija je zašto bi oni koji žele modernu, otvorenu, prosperitetnu i tolerantnu Britaniju glasali za ovakve laburiste. Ostaje nadati se da će se jednog dana, s novim ljudima na čelu, ova stranka vratiti u 21. stoljeće i u progresivne vode.
DD

Kako biti Europljanin iz britanske perspektive

Suština Europe je u pluralizmu, koji je većim dijelom prošloga stoljeća bio napušten, a zatim ponovno otkriven.

Pitam se da li sam jedini koji misli da se Brexit (politički proces koji će kulminirati referendumom o članstvu u EU, op. prev.) zapravo ne bavi prednostima i nedostacima članstva u Europskoj uniji. O tome raspravljam s Brexitersima (pristašama izlaska iz EU, op. prev.) i čini mi se da se kod njih radi o nečem drugom: oni radije ne bi bili Europljani.

Mislim da znam što to znači biti Europljanin. Moji roditelji su se upoznali dok je otac bio časnik u britanskoj vojsci 1944., a majka mlada udovica s dvoje male djece u jednom selu u Normandiji. Kada smo tijekom 1950-ih živjeli u Londonu moje su polusestre išle u francusku školu.

Sjećam se koliko je Britanija tih 50-ih godina bila izolirana, zatvorena u sebe i ne-europska. Magla je doista skrivala drugu stranu Kanala (La Manche), osim ako niste putovali trajektom od dosadnog Dovera do ružne Boulogne. Jedna određena vrsta nezrelosti i sporosti bila je uočljiva u  zemlji koja je nedavno dobila svoj najveći rat.

Određeni stupanj odvojenosti nikada nije nestao iz engleske kulture. On se najbolje vidi kroz naviku samomitologiziranja (tu moramo isključiti Škote, Velšane i Irce u Engleskoj). Prije samo godinu dana rekao bih da ovaj svijet više ne postoji. Sada znam da je preživio: tvrdoglav i otrovan. Mi možda i želimo biti Europljani, mnogi od nas to žele, ali nam je teško. U međuvremenu, imamo samo loše argumente da se suprotstavimo euromrziteljima.

Što se tiče euroskeptika, najviše cijenim fundamentaliste koji vjeruju da niti jedan aspekt britanske demokracije ne smije biti iskvaren bilo kakvim uplivom sa strane. Oni su u krivu, jer svijet više nije takav, no barem su dosljedni. Njih stvarno ne brine to što bi mogli završiti kao siromašna i nesretna zemlja. Divim se ovoj vrsti perverznosti, ali vidim da mi Britanci mjesečarimo prema izolaciji.  Nedavno sam ponovno čitao Tony Judta, Belgijanca po rođenju, Židova i najostvarenijeg pisca o Europi na engleskom. Judt je smatrao da se trebamo suprostaviti Europi i prestati trošiti svačije vrijeme. Ono što me najviše dojmilo je koliko nije volio EU. Slagao se s onima koji su tvrdili da EU nije demokratska i smatrao je da će na koncu spriječiti Europljane da nadiđu odanost nacionalnim državama. Najbolje što je imao reći o EU bilo je da to nije i da ne može postati superdržava, ali da ponekad ipak omogući Europljanima da urade neke dobre stvari zajedno.

Bio sam u Parizu 1971., radeći svoj prvi posao i dobivajući plaću u gotovini kako bih zaobišao problem radne dozvole. Tih dana postalo je jasno da će se Britanija napokon pridružiti tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici. Sa zanimanjem sam čitao The Times u jednom kafiću i shvatio da ću ipak moći raditi po cijeloj Europi bez dozvole. Osjetio sam se slobodnim i kao da već živim u jednom većem svijetu. Međutim, znao sam da mnogi ne dijele moja uvjerenja. Mnogi britanski eurofili su štreberi koji se nisu pokazali učinkovitima u širenju svoje poruke. U srednjoj školi djeca biraju da proučavaju britanski ili američki ustav. Nitko neće priznati da je pročitao Ugovor iz Nice, kao što sam ja jednom učinio.

Ono što me, naivno, iznenadilo kod europskih birokrata je potpuni nedostatak strasti. Doimaju se kao da je rasprava o tome kakva Europa treba biti završena. Osobno, meni je dosadan zastarjeli birokratski novogovor koji se čuje u Briselu: ili je previše složen za mene, ili je kao što ja mislim proizvod navike i samozadovoljstva. Europa se možda može opisati kao ‘utopija s kojom završava povijest’, ali mogao sam vidjeti da je ta utopija neuspjela.

Tony Judt je umro na Manhattanu 2010. U jednom od svojih posljednjih javnih istupa istaknuo je da je “socijalna demokracija” veliki europski doprinos svjetskoj civilizaciji. Sugerirao je da bi tu ideju trebalo braniti. Također je mislio da da bi ova ideja mogla biti putokaz za ‘Europsko stoljeće’. Ne trebamo se bojati izraziti naš strah. Strah od nesigurnosti je legitiman, to je ono što je natjeralo ljude da se drže zajedno. Ovo vrijedi upamtiti dok nas pristaše izlaska iz EU bomardiraju stavom da nas samo strah sprječava da se osamostalimo.

Još uvijek možemo sanjati o Europskom stoljeću. Vjera u Europu dolazi, prije svega, iz uvjerenja da se možemo vratiti retorici tolerancije, odnosno onome što Britanci zovu liberalizam. Suština Europe je u pluralizmu, koji je većim dijelom prošloga stoljeća bio napušten a zatim ponovno otkriven. Pluralizam može preživjeti bilo koju europsku krizu sve dokle mi to želimo.

Svijet se dijeli na one koji vjeruju u ono što zovemo liberalnom demokracijom i na one koji ne vjeruju. Mi Britanci trebamo biti u savezu s ostalim europskim pristašama slobode. I naravno, iako se mora uvijek iznova reći, to najbolje možemo učiniti kao Europljani.

Moje najveće žaljenje glede Europe je način na koji se riječ ‘skeptik’ zloupotrebljava u Velikoj Britaniji. Montaigne, ultimativni Europljanin, misli da bi svatko trebao probati skepticizam. Svi bismo trebali biti skeptični Europljani. Na koncu mi Britanci možda odlučimo da smo Europljani ovog ljeta (na referendumu 23.6 op. prev), ali ja sam daleko od toga da sam siguran u to.

Nick Fraser, Open Democracy

Autor je urednik dokumentarnog serijala Storyville na BBC-u. Napisao je dvije knjige o suvremenoj Europi.

Tekst je prilagođen. 

Rusija i slučaj Litvinenko

Rusija će naprosto odbaciti optužbe u slučaju Litvinenko i tu se malo što može učiniti

Nakon dugogodišnje istrage, objavljivanje konačnog izvješća o smrti bivšeg ruskog agenta Aleksandra Litvinenka ponovno je proizvelo kontroverze. Riječ je o najpoznatijem atentatu na tlu Velike Britanije u zadnjih nekoliko desetljeća. Priča ima sve sastojke špijunskog trilera, od nepoznatog otrova do međunarodne zavjere, ali njene posljedice su daleko od trivijalanih. Glavni događaj je neobična smrt Aleksandra Litvinenka u studenom 2006. godine. Radi se o odbjeglome bivšem službeniku ruske tajne službe kojemu je odobren politički azil u Velikoj Britaniji 2003. Litvinenko je otrovan rijetkom radioaktivnom materijom zvanom Polonij-210. S obzirom na Litvinenkovu reputaciju žestokog kritičara ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegove sigurnosne službe, od početka se smatralo da je ruska država stajala iza ubojstva. Sada postoji i formalna optužba u vidu izvješća objavljenog kao rezultat javne istrage o Litvinenkovoj smrti. Samo izvješće nije moglo doći u gorem trenutku za Veliku Britaniju. Rješavanje brojnih kriza širom svijeta iziskuje suradnju s Rusijom. Međutim, postalo je jasno da Kremlj nije raspoložen za takvo što.
U zadnjih nekoliko desetljeća ruske službe sigurnosti bile su osumnjičene za niz ubojstava, a poznate su po tome da su spremne obračunati se s neprijateljima ruske države daleko izvan njenih granica. Međutim, Litvinenkov slučaj je odjeknuo širom svijeta i proizveo snažne reakcije. Način na koji je umro, te činjenica da se ubojstvo dogodilo u Londonu bili su siguran način da se uznrmiri javnost. Što je možda još i važnije, navodni osobni angažman predsjednika Rusije je vrlo ozbiljna optužba.
Kao što je istraga istaknula, bilo je mnogo razloga da se ruske tajne službe obračunaju s Litvinenkom. Vjerojatno najvažniji bio je njegov rad za britanske tajne službe, što je kardinalni grijeh za bivšeg časnika KGB-a. To je razlog zašto je dio dokaza koji su prikupljeni tijekom istrage i dalje nedostupan za javnost. Jednako važna je i činjenica da je Litvinenko već od ranije javno optuživao ruske sigurnosne službe i samog Vladimira Putina da stoje iza mnogih poznatih zločina. Govorio je npr. o bombardiranju stambenh zgrada u Rusiji 1999. kao opravdanju za pokretanje drugog čečenskog rata. Također je tvrdio da Putin ima veze s organiziranim kriminalom.
Postoji mogućnost da je Putin mogao znati ili da je čak osobno odobrio atentat, iako je Litvinenko bio operativac relativno niske razine pa bi bilo pomalo čudno da se previše bavio njime. U to vrijeme, Litvinenkove optužbe na račun ruskog predsjednika već su izašle u javnost i ruske vlasti nisu reagirale. Štoviše, način na koji je Litvinenko umro ostavio mu je dovoljno vremena da iznese nove dokaze protiv Putina ako ih je imao. Sve ovo ukazuje na osvetu kao motiv, što možda i nije posve neočekivano s obzirom na okolnosti.
Ruska reakcija na izvješće bila je jednostavna u istoj mjeri u kojoj je bila i predvidljiva. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije optužilo je Britaniju da je “isključivo pravni“ slučaj pretvorila u političko pitanje time što je uopće pokretala javnu istragu. Za samu istragu su rekli da nije bila transparentna i da je svoje zaključke donijela s visokom razinom predrasuda. Ruski veleposlanik u Londonu Alexander Yakovenko nazvao je povezivanje ruske države s ubojstvom Litvinenka „provokacijom”. Putinov glasnogovornik je dodao da Rusija naprosto nije zainteresirana za istragu.
Osobni angažman predsjednika Putina je špekulacija i malo je vjerojatno da će ikada biti dokazan, ali sudjelovanje ruskih sigurnosnih službi je neporecivo a predsjednik Putin ima odgovornost za rad ruske države i njezinih vojnih i sigurnosnih službi.
Odnosi između Velike Britanije i Rusije su došli na samo dno nakon ruske aneksije Krima i sudjelovanja u ratu u Donbasu u Ukrajini. To je, usput rečeno, bilo ono što je prevagnulo da britanska vlada odobri javnu istragu o Litvinenkovoj smrti, a za što ranije nisu imali volje. Veliko je pitanje, međutim, što će se sada dogoditi. Britanska vlada govori o akciji, ali može li stvarno učiniti nešto? Na koncu, radi se o nečemu iz prošlosti, a u izvješću nema ništa što već nije bilo poznato britanskoj vladi ili tajnim službama. Rusija je u međuvremenu postala važan globalni igrač s kojim će se morati surađivati u jednom ili drugom obliku, npr. u potrazi za rješenjem sukoba u Siriji i borbi protiv tzv. Islamske države. Rusija nije jedina zemlja na svijetu koja u odnosu na zapad znatno zaostaje u smislu poštivanja ljudskih prava, vladavine prava i demokracije ali je možda najproblematičnija za Europu zbog blizine Europskoj uniji, te zbog veličine i vojne moći koja uključuje i nuklearno oružje.
To čini ono što se događa u Rusiji jednako važnim ili čak važnijim od sličnih trendova u Kini ili Saudijskoj Arabiji. Rezultati istrage u slučaju Litvinenko stvorili su britanskoj vladi dilemu za koju se nadala da se s njom neće morati baviti: kako pomiriti moralna načela s teškom, nezavidnom realnošću međunarodne politike i ekonomije.

Alexander Titov, The Conversation