Piše: Mile Lasić

Povodom 25. obljetnice smrti Branka Mikulića (1928. – 1994.)

“Samo da znadete profesore da je rodna kuća Brankova oca Jure sada moja izba…”, kazao mi je jedne prigode u Mostaru književnik Grgo Mikulić (Priče i legende iz Hercegovine, I i II), ukazujući i na neupitno hercegovačko podrijetlo obitelji Brankova oca Jure Mikulića, koja se oko 1903. godine preselila u bugojansku dolinu. U njoj se 10. lipnja 1928. u mjestu Podgrađe blizu Uskoplja / Gornjeg Vakufa i rodio Branko Mikulić, koji je od posljedica teške bolesti umro 12. travnja 1994. u Sarajevu, a što se ovim zbornikom u nakladi Art Rabica i obilježava kako dolikuje, s mjerom i ukusom.  Zaslužan za cijeli poduhvat, te unutar njega i  za ovo moje podsjećanje na život i smrt Branka Mikulića – povodom četvrt stoljeća od njegove smrti – je gop. Goran Mikulić,  prvi čovjek nakladničke kuće ART RABIC.

Radi se o nezasluženo zaboravljenom i čovjeku i državniku, vjerojatno i ponajvećem kojeg su u 20. stoljeću rodili hrvatska majka i otac iz BiH. Igrom slučaja su nam se sudbine ispreplele prije 35 godina, pa slijede i ovim povodom moja zapamćenja na život i rad u sjenci  Branka Mikulića, prvi put objavljena u malenoj knjižici “U sjenci Branka Mikulića” (HKD Napredak, Sarajevo, 2015.), čini mi se metodološki važne za buduće istraživače kad prođu vremena “buke i bijesa”, ideološkog i političkog nasilja, ako ikad prođu. Pri tomu se radi i o prkosu i o etičkoj obvezi živih prema mrtvima, jer bi o “vremenu koje se udaljava” (Mirko Kovač), dakle historiji kako se stvarno dogodila uskoro mogla “svjedočiti” samo lažljiva historiografija. Za povijest, koja njeguje kritičku distancu i spram historije i historiografije kao da još nismo zreli. Bože, često se zapitam, zašto se u vremenu u kojemu živimo prosto nevjerojatnom brzinom brišu sjećanja upravo na iznimno zaslužne ljude i važne događaje, kao da ih nikad i nije bilo, dok u zapamćenjima u pravilu ostaju samo oni koji to i ne zaslužuju?

Prva doktorska disertacija o političkoj djelatnosti Branka Mikulića!

Naravno, priča o Branku i njegovom vremenu je kompleksnija, nego što sam je uspio predočiti u knjižici “U sjenci Branka Mikulića”. Otuda je za pozdraviti što je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu prije dvije godine već obranjena jedna doktorska disertacija o političkoj djelatnosti Branka Mikulića od 1965. do 1988. godine. Čini mi se i posebice važnim što je pri tomu bio i članom i mentorom ove doktorske disertacije dr. sc. Husnija Kamberović, koji se već isprobao i kao monograf pišući o životu i djelu još jednog velikog Bosanca i Hercegovca – Džemala Bijedića. Eventualne kritičke primjedbe iz ovih krugova na doktorsku radnju dr. sc. Dženite Sarač-Rujanac treba, dakako, uzeti ozbiljno u pripremi monografije o Branku Mikuliću, što toplo preporučujem. No, ja sam u osvrtu u jednoj mostarskoj tiskovini ovim povodom već i izrijekom zahvalio kolegici Dženiti Sarač-Rujanac, prvoj doktorantkinji o političkoj djelatnosti Branka Mikulića, za veliki i u osnovi korektni trud, koji je malo što promijenio u okamenjenoj bh. stvarnosti, ali je barem obradovao preostale Brankove drugove i poštovatelje.

Pišući odmah po obrani – o toj prvoj doktorskoj disertaciji o Branku M. – kazao sam i sljedeće: „Lako se post festum zgražati u kabinetskim re-interpretacijama recentne povijesti SR BiH u SFRJ, mnogo je kompliciranije pokušati objasniti kompleksne procese stasavanja BiH u kakav takav politički subjektivitet unutar SFRJ, pri čemu olaka ideološka stigmatizacija i trpanje svih protagonista u isti koš, miriše na pomodnost, prilagodbu dominantnim i poželjnim narativima. Utoliko biva važniji svaki čestiti metodološki naputak protiv povjesničarskih redukcija i jednostranih interpretacija prohujalog vremena i njegovih protagonista.“

Najvažniji datumi u političkom životu Branka M.

U Napretkovoj knjižici “U sjenci Branka Mikulića”, dakle, po prvi put sam u njezinom appendixu obznanio moju subjektivnu kronotaksu najvažnijih datuma za Brankovu političku karijeru, koja se čini metodološki važnom, pa u nastavku slijedi bez ikakvih intervencija:

– prvi u nizu odlučujućih momenata u Brankovom političkom životu bio je  onaj kada ga je otac Jure, ugledni HSS-ovac između dva svjetska rata i budući vijećnik Drugog zasjedanja AVNOJ-a, poveo kao klinca u partizane (u zlonamjernim krugovima se inače bezmilosno prlja ime i Jure i Branka Mikulića s navodnim sudjelovanjem u NDH-azijskom političkom i vojnom poretku, pa se čak za Branka tvrdi da je prije odlaska u partizane bio u nekakvoj NDH-azijskoj vojsci, ma koliko je već s 15 godina bio u NOVJ-u);

– drugi moment je, vjerojatno, što je u SKOJ-u upoznao njegovu buduću suprugu Rajku, majku njegove kćerke Planinke i sina Rodoljuba (nažalost, svi su već pokojni);

– treći je, da se malčice našalim, što je uopće ostao živ, te što avion koji ga je 1944. godine trebao kao mladog partizana pokupiti na Kupreškom polju i odvesti na Vojnu akademiju u Moskvu nije taj dan sletio, a poslije Branko nije bio više u kombinacijama za vojnu nego za političku karijeru;

– četvrto, krajem pedesetih ga šalju na Visoku ekonomsku školu u Zagreb, otkuda će mu ostati samo izraz “financije” kao prepoznatljiv hrvatski znak u govoru i pismu (Na to smo pazili kada bismo mu redigirali tekstove, koje je u pravilu sam pisao, ili u nedostatku vremena, vrlo pažljivo korigirao što smo mu pripremali za javne nastupe.);

– peto, Brankov politički uspon od lokalnih (G.Vakuf, Bugojno, Livno) do središnjobosanskih (Zenica, Sarajevo) i potom i jugoslavenskih razina je bio strelovit i najvećim dijelom uvjetovan činjenicom da se lagano mijenjao stigmatizirajući odnos prema Hrvatima u BiH, da bi poslije Brijunskog plenuma i Hrvati i Bošnjaci (tadašnji Muslimani) bivali sve jednakopravniji u BiH i u SFRJ, uostalom i BiH unutar SFRJ;

– šesto, do prve velike šanse za Branka Mikulića stiču se uvjeti, logično, tek poslije “Mostarskog savjetovanja” i Brijunskog plenuma, pa 1967. godine biva biran za predsjednika Republičkog izvršnog vijeća;

– sedmo, Mikulićev izbor 1969. godine za predsjednika CK SKBiH je sljedeći odlučujući moment u potonjoj vrtoglavoj političkoj karijeri, u kojoj je – zajedno s njegovim kolegama – pripremio i sproveo programe razvoja i političkih akcija koje mu njegovi politički protivnici nikad nisu oprostili:

a) akcija tisuću škola, tisuću km novih cesta, RTV Sarajevo, ANU BiH, novi univerziteti;

b) koordiniranje TO u borbi protivu ubačene terorističke skupine u BiH, u okolicu Bugojna (makoliko se ova akcija u hrvatskim nacionalističkim krugovima stilizirala u „prvu bitku domovinskog rata“, ona je bila čin terorizma sa stanovišta međunarodnog prava, te vrlo vjerojatno UDBA-ina velika provokacija i jedan od najtežih političkih ispita za Mikulića u cjelokupnoj karijeri);

c) obračun sa starim kadrovima na čuvenoj sjednici CK SK BiH na kojoj su ostavke podnijeli Karabegović, Humo i Kapetanović;

d) organizaciju XIV ZOI „čvrstom rukom“, inače bi sve završilo u kaosu…

– osmo, za njegovu bosanskohercegovačku karijeru je od presudne važnosti bio razgovor s Titom 1972. godine, na koji je otišao da bi bio kažnjen (nakon opanjkavanja od strane nekoliko starijih drugova iz BiH na radu u saveznim organima, a vratio se kao čovjek od apsolutnog Titovog povjerenja), a za izuzetnu  jugoslavensku karijeru od odlučujućeg je značenja bilo što ga je već dobro bolesni Josip Broz 1978. godine protežirao za prvog predsjedavajućeg CK SKJ, zamjerivši se Stani Dolancu, koji je na tu i druge funkcije koje je podrazumijevalo Titovo nasljeđe čekao kao zapeta puška;

– deveto, vrlo važno je bilo što se 1981/1982. Branko Mikulić uspio ophrvati s opasnom bolešću zvanom sujeta i nije uselio u kuću na Bjelavama, građenoj za “socijalističkog cara” (načičkanoj prislušnim uređajima kao i slične na Dedinju);

– deseto, vrlo važno je bilo i što je bio biran 1982. za predsjedavajućeg Predsjedništva  SR BiH, jer je otuda mogao biti izabran i za prvog čovjeka XIV ZOI Sarajevo ’84 i poslije sjajnog uspjeha Olimpijade i u Predsjedništvo SFRJ (osobno se tek na „sarajevskoj Olimpijadi“uključujem u Brankovu političku priču i mogu od tada biti živim svjedokom);

– jedanaesto, mogao je biti predsjednik Predsjedništva SFRJ (1988./1989), ali nije uspio odoliti izazovu pa je ugodnu fotelju u Predsjedništvu zamijenio s vrućom foteljom u Saveznom izvršnom vijeću, u svibnju 1986.;

– dvanaesto, u SIV-u je ubrzo po preuzimanju dužnosti osnovao Komisiju za reformu i bio joj predsjednikom, a ona pripremila skoro sve ono s čime će se proslaviti njegov nasljednik na ovoj funkciji, pokojni Ante Marković, koji je bio solidan privrednik, ali trećerazredni političar u odnosu na Branka Mikulića;

– trinaesto, zajedno su ga rušili kao predsjednika SIVa i političke elite Slovenije i Hrvatske i Srbije, dok su tadašnje bosanskohercegovačke  elite, razjedinjene isforsiranim aferama Agrokomerc i Neum, bile indolentne: ili nisu bile uz njega, ili mu nisu znale ili nisu htjele pružiti podršku;

– četrnaesto, bolno je podnio raspad SKJ, pa se malčice i obrukao na XIV.  kongresu, kada je glasao za Čkrebića, nekog smiješnog i beznačajnog lika iz Miloševićeve političke štale;

– petnaesto, bio prosto prisiljen podnijeti ostavku 28. prosinca 1988., da bi ostao na dužnosti u tehničkom mandatu  do 14. ožujka i vratio se u Sarajevo;

– šesnaesto, po njegovom nalogu sve sam političke prvake tog 28. prosinca u Skupštini SFRJ, kada je prorokovao “pojest ćemo se kao žuti mravi”, dovukao u Kabinet predsjednika SIV-a na čašicu oproštajnog razgovora: bilo ih je žalosno gledati, lažljivce i prevarante, kojima su tako nalik današnji bosanskohercegovački političari;

– sedmanaesto, posljednje, proveo sam na njegovo traženje s njim noć u hotelu Sheraton na frankfurtskom aerodromu, uoči njegova povratka iz Laussane kako bi umro u Sarajevu. Cijelu mi noć pričao – kad je mogao – o rukopisu koji je držao u ruci a koji će potom biti ukraden, pa srećom pronađen. Svojevremeno sam putem medija pokrenuo javnu hajku i rukopis je pronađen u Sloveniji. (U međuvremenu je taj rukopis i objavljen pod nazivom „Kobne godine“, pri čemu je veliki uređivački posao uradio uvaženi hrvatski i bh. književnik Željko Ivanković, ali je knjiga povučena iz prometa uslijed teško razumljivih (pri)tužbi Brankovih nasljednika koji žive u Zagrebu.)

Branko Mikulić – najveći bh. političar svih vremena

U magazinu Slobodna Bosna (No. 913, od 08. svibnja 2014.) objavljeni su povodom 20. obljetnice Brankove smrti i moji i odgovori književnika Željka Ivankovića na pitanja urednika Dine Bajramovića o životu i djelu pokojnog Branka Mikulića, pod zajedničkim naslovom „Branko Mikulić – najveći bh. političar svih vremena“. Branko Mikulić je, kako je već u uvodu spomenuto – umro od teške i neizlječive bolesti 12. travnja 1994. u Sarajevu. U nastavku slijede samo moji, djelomice kraćeni odgovori, na pitanja „Slobodne Bosne“ …

***

U proljeće 1983. godine živio sam u Sarajevu i radio kao tajnik u Komisiji CKSK BiH za idejni i teorijski rad. Predsjednik Komisije je bio pokojni Ismet Kreso koji me je jedne prigode poslao da referiram o nekoj našoj konferenciji „drugu Branku“, ne sjećam se više o čemu a to nije više ni važno. Bio sam u tom prvom  susretu s „drugom Brankom“ vrlo nonšalantan, jer nisam ni slutio da me je Isma, kako su prijatelji zvali Ismeta Kresu, poslao da me strašni „drug Branko“ vidi kako izgledam, govorim, itd. Po povratku mi je Isma kazao: „Branko treba šefa kabineta, a da nisam star i bolestan ja bih to po drugi put prihvatio sam. Godine rada s Brankom su moje najsretnije godine. “Mnogo godina poslije sam shvatio da su prohujale Ismine i Brankove godine bile i najsretnije godine u životu svih nas, koje s razlogom zovem „Periklovim dobom“ u životu BiH.

Krajem ljeta ili u jesen, 01. rujna 1983. godine, ako se dobro sjećam, sam postavljen za „šefa Kabineta predsjednika Organizacionog komiteta XIV. ZOI Sarajevo ’84“. Malo sam znao o olimpijadama, ali sam mogao ponuditi moju mladost, vrednoću i odanost. Namjerno kažem, neprijatelja radi, bio sam u sjenci druga Branka, vjeran kao sjenka, dakako. Sve dobro što je vezano uz Olimpijadu u Sarajevu od prije 35 godina je, zapravo, i najveće Mikulićevo postignuće i sviju nas koji smo imali sreću biti dijelom Brankova olimpijskoga tima.

Poslije Olimpijade je Branko, u proljeće 1984., glatko izabran u Predsjedništvo SFRJ ispred Bosne i Hercegovine. Mnogi i danas škrguću zubima zbog toga, jer misle da su to oni trebali biti. Doduše, škrguću protezama, ili mi pišu ogorčena anonimna pisma zbog moje navodne pristrasnosti. Ništa im ne mogu pomoći, s drugom Brankom se mogu mjeriti samo drugi bh. tragičari – pokojni Džema i Hamdija. No, ostavimo se toga, Branko me  poslije Olimpijade zapitao: „Hoćeš li sa mnom i u Beograd?“. A ja bih s njim i u vatru i vodu, tako sam mislio i tako mislim i danas. U Beogradu, u Predsjedništvu SFRJ, bio sam mu savjetnikom, a u Predsjedništvu BiH, gdje je imao cijelo vrijeme ured bio sam opet neka vrsta „šefa kabineta“.

Bilo je to vrijeme pat-pozicije u jugoslavenskom vodstvu, reforme su bile nužne a tzv. Titovi nasljednici nesložni. Branko je bio veoma nezadovoljan i svojim učincima i ponašanjem i radom drugih članova  Predsjedništva SFRJ, te kad je došlo vrijeme izbora novoga predsjednika Saveznog izvršnog vijeća prihvatio je i taj „vrući stolac“ i na njemu izginuo radeći za spas Jugoslavije, ali bilo je kasno. Ona se razjedala iznutra, a kad je srpski nacional-boljševički pokret poveo rat protivu svoje zemlje, nitko više nije mogao spasiti Jugoslaviju, pa ni „drug Branko“, ma koliko izgarao na poslu. Zajedno smo, dakle, proveli oko šest godina, od jeseni 1983. do proljeća 1989. godine.  Pitao me na kraju te periode: „Hoćeš li nazad u Sarajevo?“. A ja se odlučim za diplomaciju umiruće zemlje, toliko sam bio vidovit …

„Prokletsvo Mikulićevih“

O sarajevskoj olimpijadi kao našemu bh.  civilizacijskom uzletu u nebo ostavio sam u proteklih 30 godina bezbroj zapisa.  O tomu uvjerljivo i pošteno svjedoče i drugi Brankovi suradnici, primjerice Ahmed Karabegović, generalni tajnik XIV ZOI. U nedavnom dokumentarnom filmu o Branku Mikuliću, kojega je uradila gospođa Arijana Saračević-Helać, a nisu male zasluge ni odgovorne urednice  na FTV-u gospođe Duške Jurišić što je film dobar, unatoč nekim nes(p)retnim potezima menadžmenta ove kuće i ružnoj politici, svjedočili su i drugi ljudi najbolje što su umjeli. Opoštenili su se svjedočenjem o Branku primjerice i Goran Kapetanović, sin Hajrin, Brankov šef kabineta u SIV-u i njegov savjetnik za vanjsku politiku, potom i prof. dr. Zdravko Grebo, sin Hamin, Brankov šef kabineta u Predsjedništvu CK SKJ, i neki drugi. Ja sam – uz svjedočenje u ovomu filmu – uradio i autorski prilog o Branku Mikuliću za prekrasan Rabicov projekt-monografiju „Olimpijsko Sarajevo za nezaborav“, a o Mikuliću kao osobi i političaru mini studiju „Branko Mikulić – zaboravljeni Sarajlija, čovjek i državnik“, objavljenu u knjizi „Sarajevo moj grad“, knjiga 2. Na promociji ove knjige u BKC-u u Sarajevu, njezin urednik Željko Ivanković je rekao: „Mile Lasić je napisao esej o Branku Mikuliću, koji može ući u svaku enciklopediju, a k tomu je i topla ljudska priča“. Tomu nemam što dodati, izuzev: hvala Željko. (A da, napisao sam i objavio u jednoj mostarskoj tiskovini i na portalu mojih mladih sarajevskih prijatelja Digitalna Demokracija duži podsjetnik na 90. obljetnicu Brankova rođenja.)

***

Uostalom, uz petu obljetnicu Brankove smrti, upravo je Slobodna Bosna  prva objavila moja iscrpna sjećanja u romansiranoj formi na taj moj posljednji susret s Brankom u Frankfurtu am Main, desetak dana prije Brankove smrti, kazao sam u prvom odgovoru na pitanje urednika ovog političkog magazina Dine Bajramovića, povodom 20. obljetnice Brankove smrti. O njemu sam potom u politološkoj maniri ostavio traga na brojnim mjestima, u esejima i knjigama, posebice iscrpno u knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (Tuzla, 2012.). U toj knjizi se nalazi i esej „Prokletstvo Mikulićevih“, a u njemu piše:

S Brankom sam se definitivno rastao u Frankfurtu am Main početkom travnja 1994. godine. O potresnoj posljednjoj noći zu njegovu bolesničku postelju u hotelu Sheraton, u frankfurtskoj zračnoj luci sam ostavio zapis i u mojoj knjizi „Europe Now…“, pa ću ovdje samo dometnuti kako sam ujutro dopratio Branka do američke vojne baze u Frankfurtu, kako bi odletio zauvijek s američkim bombarderom u opkoljeni grad, u njegovu zemlju. Grad i Zemlju koji ne umiju da cijene  svoje ponajbolje sinove i kćeri. U kojima se uspjeh ne oprašta. Pozdravili smo se s malo riječi i bez suza. Ogromna vrata aviona su progutala majušnu siluetu velikog čovjeka. Ono što je od njega ostalo. Bolest ga je već bila prepolovila. U daljini su se žarile velike, pametne oči. „Kao žeravice“, osjećao sam potom danima pogled koji je otišao preko oblaka za Sarajevo, u ono što je od Grada ostalo, da tamo bude zauvijek sa svojim umrlim iluzijama i nadama. Umro je 12. travnja 1994. godine, iscrpljen teškom bolesti. Sahranjen je na groblju Sv. Josipa bez lažne pompe i suvišnih riječi, u nazočnosti 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. U ratnom magazinu BH Dani, No. 251 iz 1994., pod naslovom „Odlazak velikog Bosanca“ zabilježeno je i sljedeće: „Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča: Branko Mikulić 1928-1994“. Umro je posljednji bosanski car, vrzmat će mi se otada često po glavi …

Nedugo poslije Brankove smrti umrla je iznenadno, maltene naprasno i od tuge i njegova kćerka Planinka, akademska slikarka i vrsna intelektualka, potom i Brankova supruga Rajka, pa potom i sin Rodoljub, zvani Roćko, arhitekta. Jedino negdje u BiH  danas životari u vrlo nesretnim okolnostima Brankova unuka, s čijim nevoljama  bezosjećajni neukusno zbijaju šale. A da groteska bude potpuna,  o postojanju Branka Mikulića danas u BiH svjedoči  – osim usamljenoga groba i već spomenute ulice u Gornjem Vakufu/Uskoplju – i neka uličica u Dobrinji, na periferiji Sarajeva, koju su mu aktualni gradski kvazi-multietničari udijelili tek da bi ovovremenim političkim „junacima“ mogli davati velike trgove i ulice u strogom centru grada. U Sarajevu je, uostalom, svakim danom sve više usamljenih grobova poput  Brankova na groblju Sv. Josipa, hrvatskih i srpskih, katoličkih i pravoslavnih, koje neće imati tko posjećivati. Tako je ili će, pak, tako biti negdje drugdje s bošnjačkim, muslimanskim mezarjima… »

***

… Za mene je, dakle, Branko ostao pojmom slobodne i ravnopravne Bosne i Hercegovine i prosperitetnog života u njoj, s njegovim imenom i imenima sličnih njemu morat će biti povezivani, kada ratna halabuka prođe, civilizacijski iskoraci koji su napravljeni krajem šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina u BiH. Nije se radilo samo o izvlačenju BiH iz polukolonijalnog statusa u privrednom smislu, putem restruktuiranja proizvodnje s primarnog na prerađivački sektor, metalski u prvom redu, ni samo o izgradnji solidnih prometnica za te godine i jugoslavenske prilike, ni samo o izgradnji velikih poslovnih sistema, nego i o programu „hiljade škola“ i disperziji univerziteta širom BiH, i o konačnoj političkoj emancipaciji Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji, konačnoj emancipaciji bosansko-hercegovačkog naroda islamske vjeroispovijesti, konačnoj ravnopravnosti sva tri naroda koji su tvorili BiH i čija je domovina ona bila. U okruženju manjkavom političkim i demokratskim pravilima, karakterističnim za tzv. svijet socijalizma, trebalo je imati „malo soli u glavi“, zapravo viziju, znati uvjeriti ljude u nju i pretvoriti snove u realnost. Branko je bio čovjek vizije, posjedovao je neophodnu političku volju, a zahvaljujući Titovoj podršci njemu osobno, i BiH u cijelosti, i stvarnu moć da ideje sprovede u život… »

***

Možda bi bilo primjereno reći i ovo: Branko Mikulić je bio i biološki i ontološki oličenje Bosanca i Hercegovca, i Jugoslavena, da ne zaboravimo važni jugoslavenski  kontekst.  Zapravo, on je u sebi izmirio i svoje hrvatsko podrijetlo i djedovinu u Hercegovini i očevinu u Bosni. K tomu je kao dijete-partizan i sin vijećnika AVNOJ-a bio i  uvjereni privrženik „bratstva i jedinstva“, vrijednosti ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, te posebice Ustava SFRJ iz 1974. godine. Bio je i komunista, i vjerni Titov sljedbenik, inače se ne bi mogao izboriti – zajedno sa suradnicima –  za jednakopravni položaj svih naroda u BiH i za jednakopravni položaj BiH u pokojnoj Jugoslaviji.

„Evo kako umire pravednik”!

Nisam mogao ni sanjati da ću u svojstvu predsjednika HKD Napredak biti zamoljen da pomognem sačuvati u „Napretkovoj institucionalnoj memoriji“ sjećanje na pokojnoga Branka Mikulića, najvišeg bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog komunističkog funkcionera u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća.  A upravo me za takvo što zamolio bivši Mikulićev šef kabineta i savjetnik,  dr. sc. Mile Lasić, kako bi se sačuvao od zaborava nekadašnji najmoćniji čovjek u BiH i u Jugoslaviji, te možda i najveći „politički um“ kojega je rodila majka Hrvatica iz BiH, kako o Mikuliću govori dr. Lasić. On  i ne krije da je vrlo sentimentalno raspoložen prema ovomu čovjeku čiji preci su se preselili početkom 20. stoljeća iz hercegovačkog krša (Potkraj, općina Široki Brijeg) u pitomiju bugojansku kotlinu (Uskoplje, Gornji Vakuf), kako bi u konačnici i bio oformljen kao ontološki Bosanac i Hercegovac, tako dr. Lasić. Tako je nekako na sarajevskoj promociji moje knjižice o Branku M. govorio predsjednik HKD Napredak, monsinjor i prof. dr. Franjo Topić.

Na ovoj promociji su govorili biranim riječima o Branku Mikuliću i prof. dr. sc. Mirko Pejanović i prof. dr. sc. Šaćir Filandra, bivši i aktualni dekani FPN UNSA, dok su u Napretkovim prostorijama u Sarajevu nazočili brojni uglednici iz akademskog života. Kolege Pejanović i Filandra su ne samo govorili korektno o Brankovom liku i djelu, nego su izrijekom pozdravili što sam objavio moja skromna prisjećanja na „zlatno doba u životu BiH“ (akademik Dušan Bilandžić) u formi knjižice – metodološkog naputka budućim istraživačima. Ako se dobro sjećam, osim što sam se zahvalio svima koji su omogućili pojavu i ovako male knjižice, pokušao sam objasniti kako sam na njezino objavljivanje bio potaknut nemilim događanjima u Arhivu BiH, u kojem je tijekom nasilnih prosvjeda u veljači 2014. godine izgorjela vrijedna dokumentacija vezana za bosanskohercegovačku recentnu povijest, pa je lansirana i pogrešna vijest da je izgorio i legat Branka Mikulića. E, to me se već itekako ticalo, jer sam osobno priređivao i uređivao Brankovu arhivu od vremena Olimpijade u Sarajevu, od jeseni 1983. do njegove ostavke u Saveznom izvršnom vijeću u Beogradu i povratka u Sarajevo, sredinom ožujka 1989. godine.  „Nije izgorio“, doviknuo je iz publike na sarajevskoj promociji prof. dr. sc. Husnija Kamberović, koji me potom i upoznao s njegovom doktorantkinjom Dženitom Rujanac.

No, važnije je bilo što je Franjo Topić napisao u proslovu moje knjižice, pa potom i izgovorio na njezinoj promociji u Sarajevu. „Vrlo je moguće da se profesor Lasić vodio i strahovanjem“, kazao je prof. Topić, „da bi sve naše zajedničke institucije kulture mogle biti izgubljene uslijed totalne nebrige o onomu što nam je zajedničko, pa se ono najvrijednije mora očuvati u nacionalnim institucionalnim memorijama kako bi bilo spašeno i za zajedničku bosanskohercegovačku institucionalnu memoriju“.  Nije bio u krivu ni što nije isključio da su me na zamolbu upravo HKD Napredak da se pojavi kao nakladnik potakle i one institucije, ili političke stranke u BiH u kojima je Mikulić radio i u njima ostavio dubokoga  pozitivnoga traga, ali ga se one danas ne znaju prisjetiti kako bi trebalo. U svakom slučaju, objasnio je Topić, objavljujući Lasićevo svjedočenje iz sjenke, iz neposredne blizine pokojnog Mikulića u prijelomnim momentima naše novije povijesti, želimo omogućiti šira i dublja sagledavanja izčezloga vremena koje povezujemo s Mikulićevim imenom. Pa ako se i radi o pristrasnom svjedočenju nekadašnjeg Mikulićeva prvog suradnika, dr. Mile Lasića, kada tvrdi da smo živjeli u „Periklovom dobu“ upravo u vrijeme Branka Mikulića, Lasićev rukopis „U sjenci Branka Mikulića“ ispunjava temeljnu ambiciju: skrenuti pažnju na zaboravljene ideje,  ljude, te usporediti ih s onim što je bilo prije njih i što je uslijedilo poslije njih. Tako jedino možemo i stići do objektiviziranih ocjena o bosanskohercegovačkim tranzicijama i (ne)uspješnim modernizacijama u prošlosti i danas …

S mostarske promocije moje knjižice o Branku M. izdvojit ću ovdje, pak, prvo ono što je u Večernjem listu, u broju od 14. lipnja 2015., već u naslovu kazano: „Knjiga prof. dr. Mile Lasića ‘U sjenci Branka Mikulića’ vrijedan je dokument i polazište za nova istraživanja i otkrivanje nepoznatih pikanterija“. Na njezinoj mostarskoj promociji su govorili i kolega-sveučilišni profesor Mirko Pejanović i don Luka Brković, pri čemu je u javnosti odjeknulo kao grmljavina samo ono što je kazao don Luka Brković, u međuvremenu umirovljeni katolički svećenik iz Sarajeva, jer je u Mostaru posvjedočio da se Branko Mikulić pred kraj života „ispovijedio“ i da je „pokopan kao vjernik katolik“! To su odmah nereformirani, tzv. ortodoksni komunisti protumačili kao izdaju, dok su senzibilniji ljudi upozorili na „strah od smrti na smrt bolesnog čovjeka“. Nepoznato je bilo – sve dok to u Mostaru nije obznanio don Luka – da je Brankova obitelj bila religiozna i povezana na razne načina s katoličkim i hrvatskim udrugama poput Napretka.

Osobno mi je svjedočenje don Luke, svećenika i čovjeka čija se obitelj odvajkada poznavala s obitelji Jure Mikulića, Brankova oca, da bi se u posljednjem ratu i Luka i Branko ispomagali kako su znali i umjeli, apsolutno najvrijednije što se postiglo na predstavljanjima moje  knjižice „U sjenci Branka Mikulića“ i u Sarajevu i u Mostaru. Posebice što je don Luka progovorio u Mostaru ne samo o Brankovim posljednjim danima, mjesecima i godinama, nego i o „prokletstvu Mikulićevih“, o tragediji cijele Mikulićeve obitelji, počev od Brankove pa preko smrti njegove kćeri Planinke, supruge mu Rajke i sina mu Rodoljuba, ne zaboravivši spomenuti ni unuku Nastju, Planinkinu kćerku, koja je jedina ostala živjeti u Sarajevu na rubu bijede. Don Luka je u Mostaru, dakle, svjedočio kao svećenik da je Branka Mikulića pred smrt u Sarajevu ispovijedio po katoličkim propisima, te da je i pokopan kao katolik na groblju sv. Josipa. “To smo obavili tako što mu se na pogrebu pjevalo ‘Evo kako umire pravednik’”. Ali nije don Luka zaboravio u Mostaru spomenuti ni prijateljstvo njegova i Brankova oca uoči i tijekom Drugog svjetskog rada, kada su prijateljovali i po liniji pripadnosti HSS-u i kulturoloških srodnosti. Inače, u demokratskom svijetu se nitko ne uzbuđuje ako se netko koji se smatra prononsiranim „ljevičarem“ sahrani po vjerskim ceremonijama, ili bez vjerskih obilježja. Sloboda načina odlaska i u smrt jedno je od neotuđivih ljudskih prava i sloboda!

***

U Sarajevu o Branku Mikuliću svjedoče danas samo sačuvani dokumenti u Muzeju XIV ZOI, a među njima i jedna zbirka Brankovih govora o XIV ZOI, koju sam osobno uredio,  te ona već spomenuta uličica na Dobrinji i „bilig“ na groblju sv. Josipa, kojega šačica preostalih Brankovih prijatelja obiđe svake godine 12. travnja. U cijeloj BiH o vjerojatno njezinom najvažnijem političaru i državniku u 20. stoljeću svjedoči još i središnja ulica u Uskoplju / Gornjem Vakufu, upravo ona koja je za vrijeme rata bila „linijom razdvajanja“. Dali svi bogovi da kad-tad i u miru postane i linijom spajanja! Utoliko je i ovaj Art Rabicov trud  čuvanja uspomena na  „vrijeme koje se udaljava“ daleko „više od igre“ – pitanje časti!

 

Oglasi

One thought on “U Sarajevu, zauvijek, sa svojim umrlim iluzijama i nadama!

  1. Na pomen njegovog imena mnogi, nažalost, pamte samo one loše poteze koje je vukao za svojih mandata, od kojih je najpoznatija ona pod izgovorom zabrane neinvesticione gradnje. Pa je, na primjer, jedna Zenica ostala bez tek započete izgradnje za takmičenja uslovne sportske dvorane, te su njeni sportisti svoje mečeve morali igrati u obližnjem (i omanjem gradiću!) Kaknju, koji je imao za takmičenja uslovnu sportsku dvoranu. Dok industrijski centri nisu mogli zbog Brankove odluke urediti makar gradski park, omanji gradići su gradili sportske dvorane, bazene, uređivali parkove i izletišta…

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s