Piše: Neven Šimić 

Čeprkanjem po prošlosti možeš puno saznati o sadašnjosti. Recimo, ako zaviriš u 1910. godinu, u tadašnji Bosanski sabor, nećeš imati osjećaj da si napravio stoljetni vremenski skok unatrag. Barem ne u društveno-političkom smislu. Kao da slušaš iste, jednako predvidljive i dosadne parlamentarne rasprave, obojene demagoškim fintama i etnopolitičkim bojama.

Doduše, zbunit će te stajling tadašnjih bh. poslanika. Retro odijela i vezovi, poneki fes na glavi, nepregledan niz uredno i manje uredno podšišanih ili razbarušenih brkova… Imaš dojam da si prispio na festival brkova u nekoj germanskoj provinciji. A onda shvatiš da svaka epoha ima neki svoj kulturni kod koji određuje ponašanje, odijevanje, opći ukus. Pa je tako i šuma gusto postrojenih niti između gornje usne i nozdrva, koju popularno zovu brkovima, jedan od markera ove konkretne epohe. I ne samo ove. Mnoge epohe imale su nekog brkatog frontmena koji se isticao. Džingis Kan, Nietzsche, Chaplin, Adolf & Džugašvili, Ron Jeremy, Borat… Svi odreda prekaljeni brkoljupci. Neka se ne ljute Einstein, Freddie Mercury i Mišo Kovač što nisu spomenuti.

No da ne idemo previše u brkate digresije.

Ugledaš potom u bosanskoj sabornici nekog simpatičnog čiču – s gustim brčinama, treba li reći – kako nezainteresirano čita novine u saborskoj klupi. Nakon par trenutaka uhavizaš da si upravo vidio Petra Kočića. Gledaš ima li pored sebe jazavca u vreći. A onda shvatiš da si pomiješao dva konteksta, književno-satirični i društveno-politički. Ono što nije književna fikcija je da je Kočić zaista bio poslanik u Saboru. I ne samo on. Naći će se tu još pokoji kulturni, politički i duhovni selebriti toga vremena. Safvet-beg Bašagić, na primjer, s tada popularnom bordo kapicom na glavi i nemarno zavrnutim brčićima, pomalo podsjećajući na Salvadora Dalija s fesom.

A onda vidiš i vremešnog, uredno obrijanog Josipa Štadlera u tamnoj svećeničkoj mantiji, očito neopterećenog šta je muškarac bez brkova pomodarskim zahtjevom. Bit će da Crkva i svećenstvo joj nisu bili zahvaćeni rečenom brkomanijom. U Saboru su više ili manje parlamentarni bili i neki drugi skupštinari, također poznati javni djelatnici toga vremena: Svetozar Ćorović, Ali-beg Firdus, Nikola Mandić, Jozo Sunarić, Šerif Arnautović, Nikola Stojanović, Jevto Dedijer… Glavom i brkovima.

No da ne idemo opet u brkate digresije.

Vratimo se društveno-političkom aspektu. Šta nam otkriva tadašnji Bosanski sabor. Otkriva nam političke odnose neobično slične ovim današnjim. Otkriva nam ondašnju vjersko-etničku podijeljenost bh. društva koja je u Saboru dobila svoju političku artikulaciju. I koja neodoljivo podsjeća na sadašnju, etnonacionalnu podijeljenost. Razlika je, naravno, u državno-pravnom, socio-ekonomskom i historijskom kontekstu. Ondašnja Bosna i Hercegovina živjela je svoju austro-ugarsku kolonijalnu prošlost, dok je ova današnja neki čudan hibrid nezavisne države i međunarodnog protektorata. Ali je tip podijeljenosti onda i danas začuđujuće sličan. Isti šavovi, isti vez, tek nešto drugačije kolektivno-identitetske nominacije. Tadašnja vjersko-etnička koplja lomila su se oko agrarnog ili jezičkog pitanja, kao što se današnja etnopolitička lome oko Izbornog zakona ili spornih povijesnih datuma.

Ondašnje bh. društvo živjelo je ostatke feudalnog sistema i začetke laiciteta, dok je ovo današnje opet neki čudan miks u kojem se isprepliću sekularno i sakralno, klijentelizam i klasična korupcija, divlji kapitalizam i (lošiji) ostaci socijalizma. I jedno i drugo društvo imalo je i ima svoje povlaštene pojedince i kaste. Pa je tako i Bosanski sabor bio institucija u koju si mogao ući a da te nije biralo na izborima. Dovoljno je bilo da si zemljoposjednik, pripadnik klera ili kakav drugi povlaštenik po položaju ili porijeklu pa da uđeš u Sabor. Dovoljno je bilo da si pravoslavni episkop, franjevački provincijal, mostarski muftija ili šef trgovačke komore u Sarajevu, i eto te u saborskim klupama. Čak 20 takvih povlaštenika, tzv. virilista, ušlo je tada u Bosanski sabor. Ostala 72 poslanika birana su neposredno na izborima za Sabor te iste 1910. godine. Nije poznato jesu li svoju poslaničku energiju koristili za benefite kao što su topli obrok i bijeli hljeb.

A za koga se glasalo na tim izborima prije stotinu i više godina? Pa kao i danas, za naše. Sve muslimanske mandate osvojila je Muslimanska narodna organizacija, Srpska narodna organizacija osigurala je sve pravoslavne, dok su katoličke mandate podijelile Hrvatska narodna zajednica i Hrvatska katolička udruga. U Sabor su, primjećuješ, te 1910. godine ušle četiri političke stranke s nacionalnim predznakom. Namrštenog čela i s kažiprstom na slijepočnici, pitaš se jesu li SDS i SNSD, SDA i DF, HDZ i HDZ 1990 njihovi daleki rođaci, jesu li svi skupa tek eho jedne davne neemancipiranosti. I koliko današnji Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju veze s ondašnjim.

A šta je sa tzv. Ostalima, razmišljaš u intermecu, ima li ih u Bosanskom saboru. Jesu li bili politički vidljivi, jesu li uopće postojali. Ili su i tada bili tek cvijetni dekor jedne turobne multikulturalnosti. U Saboru je sjedio i predstavnik jevrejske zajednice u BiH, ne znajući tada da će jedan drugi član te zajednice, Jakob Finci mu je ime, stotinjak godina poslije tužiti državu BiH zbog diskriminatornih odredbi u njenom ustavu. I, naravno, dobiti spor.

U Saboru su se iskristalizirale kolektivne bh. fizionomije, one koje su još u otomanskom millet sistemu dobile svoje konture. Te kolektivne fizionomije, opet veliš, neobično su slične ovim današnjim. I zato čeprkanjem po prošlosti možeš puno toga saznati o sadašnjosti. Jer ova zemlja svoju sadašnjost nekako uvijek živi u prošlosti.

Bosna i Hercegovina je te 1910. godine živjela svoju etno-konfesionalnu prošlost osmanskog milet sistema u kojem su tri bh. zajednice uglavnom živjele tri odvojene realnosti. 1990. godine, nakon višepartijskog revivala, BiH je živjela devetnaestovjekovnu nacional-romantičarsku prošlost koja se narednih godina zloćudno miješala s ideologijom krvi i tla. Danas, kada druga dekada 21. stoljeća polako otkucava, svjedočiš da duh osmanskih mileta i nacionalnih romantizama i dalje prožima politiku, društvo u cjelini. Svjedočiš nadmoć kolektivno-autoritarnih identitetskih koncepcija naspram onih individualno-liberalnih. Déjà vu, rekao bi kakav frankofoni jezički razmetljivac. Sve se nekako ponavlja kao u onom filmu Beskrajni dan gdje glavni lik stalno proživljava jedan te isti dan.

Od pitanja ne treba zazirati, uvijek ih treba postavljati, pa makar i samom sebi. Je li u Bosni i Hercegovini, pitaš se, uopće moguća kvalitativna promjena? Naravno da je moguća. Ne postoje ukletost i determiniranost, to su kategorije za magijsko vračanje i loše horor filmove. Može li se od BiH, pitaš dalje, napraviti uzoran državni aparat i funkcionalan servis građana, uvažavajući svu njenu pluralnost te razumijevajući zahtjeve modernosti i suvremenosti? Može. Mnoga složena društva danas funkcioniraju kao uspješni državno-pravni i politički sistemi – Švicarska, Kanada, Belgija, Australija, Evropska unija – a i sama su bila suočena sa političkim podjelama, ideološkim sukobima, identitetskim razlikama, teškim historijskim naslijeđem.

E sad, kako od svoje loše prošlosti napraviti neku bolju Švicarsku. I ko da osmisli i napravi tu bolju Kanadu. Akademske elite u svom intelektualnom drijemežu ili ideološkoj zasljepljenosti? Teško. Političke kaste i pojedinci koji crpe svoju moć upravo iz podijeljenosti? Još teže. Dijelovi intelektualne zajednice i pojedinci iz političke arene koji nisu zaraženi nacional-patriotskom ideologijom, moralnom hipokrizijom, raznim vidovima korupcije? E tu već treba tražiti šansu.

I sam intuitivno osjećaš, a valjda te i zdravorazumski impulsi nagone na taj osjećaj, da bi ova zemlja konačno trebala napraviti neki novi iskorak. Ali kakav? I kako izvesti taj iskorak pa da svi budu zadovoljni? Ili barem jednako nezadovoljni? Pitanje za Nobelovu nagradu. A možda su sva ova pitanja suvišna. Možda je odgovor krajnje jednostavan i leži u dobrom starom – dijalogu. Strpljivom dijalogu, ma koliko to potrošeno i dosadno zvučalo, nakon svih godina. Vrijeme će učiniti da taj dijalog vode i povjerenje grade ljudi usidreni u sadašnjosti i zagledani u budućnost, a ne paraziti koji žive u prošlosti ili od prošlosti, manipulirajući kolektivnim traumama. Kada nisi zaražen agonalnom prošlošću i nacional-domoljubnim patosom, tada lakše gradiš povjerenje i razboritije donosiš važne odluke. Tada i društveni optimizam postaje kategorija na koju se manje gleda sa ironijskim podsmijehom ili ciničnom distancom.

Cinik će, naravno, svaki optimizam nerijetko otpisati kao šuplju demagogiju ili naivno sanjarenje. Ali cinici počesto i jesu neinventivni dosadnjakovići, veliš, sebični smetenjaci koji siju kritizerstvo a žanju gorčinu. Jer kritizerstvo je samo kritika radi kritike, ne kritika kao korektiv, ne kao želja za poboljšanjem. Kritika i sumnja su važne prosvjetiteljske i misaone kategorije. Kritizerstvo je njihov loš derivat.

Elem, brkata prošlost i cinična sadašnjost umnogome su slične i podudarne. I ondašnji brkati mudroser i njegov današnji cinični istovjetnik živjeli su i žive površnost i neemancipiranost. Budućnost dolazi. Neka je ne kreiraju brkati konzervativizam i cinični postmodernizam.


Objavljeno i na prometej.ba

Izvor fotografije: Wikipedia

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s