Piše: Nedžad S. Hadžimusić

aide_memoire

…Budimo realni, radi se o poziciji kroz koju se poput izdajničke prizme prelamaju sve slabosti i nedorečenosti onoga što zvanični Bruxelles već godinama pompezno proglašava Zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU koje još  n e m a  na globalnoj mapi. Zato, velike članice još nisu voljne da bitne državne prerogative na međunarodnom planu prenesu na Visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost EU, odnosno na EEAS – t.j. na Diplomatsku službu EU, ustanovljenu Lisabonskim sporazumom iz 2009. godine i lansiranu u EU orbitu 1. januara 2011. godine. Iz pragmatskog ugla vodećih članica EU (Njemačka, Francuska i Velika Britanija sve do okončanja sage o Brexitu), takav realan portfolio vanjskih poslova je manje atraktivan od nekih drugih, daleko unosnijih za njihove primarne interese.

Na drugoj strani, ostaju otvorena pitanja :

• prvo, da li je Evropska unija spremna za j a k o g  Visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost (?);
• drugo, da li su postojeće strukture dovoljno solidne da izdrže takav test (?); i
• treće, jesu li zemlje-članice spremne da isti bezpogovorno demokratski prihvate (?).

Odgovori na ova pitanja nisu jednostavni ali su tim više intrigantni, jer otvaraju dvije ‘škole mišljenja’. Prva škola je institucionalistička. Umjesto jakih  visokopozicioniranih predstavnika, daje prednost daljem strukturalnom konsolidovanju institucija EU – “prije nego se posegne za zvjezdama”.

Druga škola, uvažava uobičajene parametre kod izbora visokih EU predstavnika – korektna zastupljenost članica, politička provenijencija i rodna ravnoteža (engl.: gender ballance) koji po sebi ne garantuju da će slijedeći šef diplomatije i sigurnosti EU biti iskusan u mjeri koju svi zagovaraju. Istovremeno, ostavlja ‘otvorena vrata’ za mogućnost da će ovoga puta EU lideri prepoznati potrebu za snažnijim međunarodnim imidžom EU, t.j. iskoristiti realan istorijski momentum i odlučiti se za Gospodina Pravog ili Gospođu Pravu…

To be continued 23. maja/svibnja 2019…