Nismo vas mogli uzeti sa sobom,
beznoge naše kuće.
Nismo vas mogli natovariti na leđa i iznijeti na sebi,
svježe uzorani vrtovi.
Groblja, nismo mogli iskopati
s korijenom vaše križeve
i presaditi ih u čisto zemljište.

Jabučnjaci,
zatvorivši bijele ružičaste kapke,
umuknuli ste, čekajući s nadom na naš povratak.
I kad su cezijem oplođene
pocrvenjele vaše plodnice,
samo podivljale izgladnjele mačke
vratile su se po zvijezdama,
ali vaše jabuke svejedno nisu jele.

Jabuke su padale i trunule,
križevi sahnuli bez naših suza,
vrtovi se zapetljavali u korovu
i tihnuli.

A naše kuće su starjele,
od tuge gubile razum i pamet.
Tuđi su ljudi istrgnuli s čavlima daske iz poda,
skinuli sa zidova prašnjave ćilime s paunima,
ukrali i odnijeli sve naše bolesne stvari,
bolesne stvari, koje nitko nije mogao izliječiti,
stvari, koje su same šutjele o svojoj bolesti.
Stvari bez kojih su naše kuće
prestale biti dom.

… i kad puno godina kasnije,
došli smo u posjet,
samo grobljanski križevi
pomahali su nam vezenim ostacima
starih pogrebnih ručnika.

Ni kuće, ni vrtovi, ni jabučnjaci
nas nisu priznali.
I kakogod su umoljavali
naši dobri preci
iz svojih svježe uređenih grobova,
ni kuće, ni vrtovi, ni jabučnjaci
nisu nam ništa oprostili.

S bjeloruskog preveli Vesna Vaško Cáceres i Siarhiej Šupa 

---

Preuzeto sa stranice jergovic.com