Piše: Mile Lasić

Pogledi na svijet se roje kroz vjekove kao majske krijesnice, napisao je Miroslav Krleža u romanu “Na rubu pameti” 1938. godine. Ti Krležini pogledi na svijet „frcaju kao iskre iz glavnje, a onda se odmah nekoliko trenutaka kasnije i gase, a tmina ljudske svijesti, vidite, ostaje uvijek jedna te ista: jednako gusta, jednako zagonetna i jednako mračna.“

Iza Krležinih „majskih krijesnica“, uči nas povijest, skrivaju se zapravo isključive ideologije iza kojih u pravilu ostaju tragovi divljaštva, beskonačni niz prekinutih života i ukaljanih životopisa, kojima se mora vratiti čast, ako je nečasno oduzeta, bez obzira tko je to učinio!

Prohujalo 20. stoljeće je bilo stoljeće „propalih utopija“ i najkrvavijih ratova u ljudskoj povijesti, zbog čega ga je Milan Kundera i nazvao “stoljećem optimizma i masakra“. Bilo je istovremeno i stoljeće nacionalnih i socijalnih revolucija, koje su pobudile nadu u bolji svijet, i stoljeće totalitarizama – nacional-socijalizma, fašizma i „komunizma“. Potonjeg nije, zapravo, nikad ni bilo u ljudskoj povijesti pa bi bilo ispravnije govoriti o ideologiji komunizma, odnosno o totalitarističkoj praksi staljinizma, maoizma, pol-potizma, itd. „Titoizam“ pripada svojom poratnom praksom ovom slijedu, ali je mnogo zahtjevniji pojam, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog eksperimenta zvanog socijalističko samoupravljanje. Utopija zvana komunizam dodiruje se s ranokršćanskim zajednicama i prvim utopističkim učenjima o socijalizmu. Komunizam nije a priori zlo po sebi kao što je to naci-fašizam. O ovoj ideologiji krvi i tla (Blut und Boden), ideologiji i praksi ratova kao sredstva osiguranja „životnog prostora“ (Lebensraum), ili slijepoj sljedbi „vođe“ (Führer), iluzije poslije svega mogu imati samo (neo)nacisti. I o jednom i drugom totalitarizmu je, dakle, nužno kritički govoriti, ne zaboravljajući povijesno-korijenske, ideologijske i političke razlike među njima.

Kulturu otklona od totalitarizama, kulturu „otvorenog društva“ i „kritičkog sjećanja“ imao sam privilegij učiti tijekom dvodecenijskog života u SR Njemačkoj. Učili se u političkoj ravni od Brandta ili od Schmidta, u kulturološkoj od Boella ili Grassa, bili demokršćani ili socijaldemokrati, prosvijećenim Nijemcima je zajednički kritički otklon prema totalitarizmima, i nacional-socijalizmu i „komunizmu“ ddr-ovskog tipa. Možda bi za razumijevanje isprepletenosti dominantnih totalitarizma 20. stoljeća bilo uputno navesti što je s njima u vezi ustvrdio ugledni njemačko-britanski sociolog Ralf Dahrendorf: “S mnogih se strana tvrdi da je jedna ideologija, fašizam, bila reakcija na drugu – komunizam. To smatram krajnje pogrešnim. Oba fenomena se razlikuju onoliko koliko su i isprepleteni. Zajedničko im je odbijanje otvorenog društva, oba postavljaju apsolutne zahtjeve. Pojam totalitarizam označava prilično dobro njihovo zajedničko obilježje, s njim se mogu okarakterizirati u najmanju ruku Hitlerov i Staljinov režim”.

I

Stravična praksa masovnih ubojstava tijekom Drugog svjetskog rata, uključivo postojanje nacističkih koncentracijskih logora i u Europi i kod nas, nijekanje i zatiranje političke ili kulturološke pluralnosti, prakticiranje terora i neslobode u zemljama bivšeg SSSR-a, uključujući „gulage“ (sustav koncentracijskih logora za političke neistomišljenike), pa poslije „oslobođenja od fašizma“, instaliranje iste te ideje i prakse neslobode u zemljama Istočne Europe, daju za pravo i onima koji u istom dahu govore o nacističkom i komunističkom totalitarizmu, mada razlike među njima ostaju.

I bez oklijevanja treba rečenomu dodati kako je do sličnih procesa staljinizacije sveukupnog političkog života došlo neposredno poslije Drugog svjetskog rata i u bivšoj Jugoslaviji, s čime i jesu povezane brojne nepravde, uključivo gola i političko-pravna nasilja pobjednika nad poraženima ili drugomislećima. Postaje odurno, pak, ako se iza pokušaja potrebitog i opravdano kritičkog govora o počinjenim zločinima u ime „komunizma“, kriju direktni ili implicitni pokušaji negiranja nacističkih zločina, odnosno rehabilitacije ustaštva kod Hrvata i četništva kod Srba. Oni koji se usuđuju nijekati strahovite zločine i koncentracijske logore u daljnjoj ili bližoj prošlosti, tu samu koncentraciju i esenciju zla, uputili su se na put bez povratka. Svjesno ili ne, odrekli su se ljudskosti u sebi.

S ovom se distinkcijom ne umanjuje, dakako, užas stradanja političkih neistomišljenika, ili onih koji su drugačiji od nas, počevši od poraženih na Bleiburgu ili ponižavanih i ubijanih tijekom „križnog puta“, preko protjerivanja pola milijuna Nijemaca iz Vojvodine i Slavonije, do surove osude bez presude ili tzv. administrativne izolacije na Golom otoku i Svetom Grguru za one koji su izrazili „vjernost Staljinu“. Niska zla je vrlo dugačka, proteže se sve do ovovremenih toponima zla, pa toj listi i nema kraja. Prosvijećenog čovjeka bi poslije svega morao obuzeti stid zbog užasa počinjenih u ime ove ili one nacije ili ideologije. Jer, stid je prapočetak ozdravljenja, uče njemačka poslijeratna iskustva osvješćenja.

U osnovi se, i u prošlosti i jučer i danas, radilo o nesposobnosti priznavanja pluralnosti te temeljem te insuficijencije ideološki nepravedno opravdanog golog i pravno-političkog nasilja nad drugima, drugačijim i drugomislećim. Posljedice brutalnog nasilja i odurnih stigmatizacija drugomislećih ljudi i struktura u bivšoj Jugoslaviji, kao i nasilno provedene otimačine privatnih posjeda u njezinim prvim godinama, vjerojatno najapsurdnije i najkontraproduktivnije i jesu bile u slučajevima stradanja vjerskih zajednica, religije i crkvenih ljudi u Bosni i Hercegovini i drugdje. Zbog toga je rukopis fra Marijana Karaule „Stradanje Bosne Srebrene u komunizmu“, koliko god uvjerljivo svjedočanstvo o stradalnicima, isto toliko i naknadna optužba jedne od naših totalitarističkih praksi, de facto poslijeratne staljinističke presije nad političkim neistomišljenicima. Pred nama je, dakle, zbirka svjedočenja i dokumenata o počinjenim zločinima u ime naprednih ideja i ideologija, izravna osuda staljinističkog, ali implicite i svakog totalitarizma. A i bio je krajnji čas za utemeljeno svjedočenje o stradanjima katoličkih svećenika, obrazovanih ljudi koji su mahom postali žrtvom „delikta mišljenja“, jer je mišljenje u pravilu sankcionirano u svakom totalitarizmu.

Rukopisu se može prigovoriti nedovoljno povijesno kontekstuiranje općeg stradanja ili stradanja drugih, uključivo i opisanih pojedinih stradanja u Drugom svjetskom ratu i poraću, ali s takvom objekcijom riskiramo biti previše zahtjevni, jer podrazumijeva neki drugi, možda naredni autorov rukopis. Umjesnija je, vjerojatno, primjedba o nužnosti izostale kritičke distance spram onih stradalnika koji su, eventualno, i sami bili promicatelji ili privrženici slijepe i bezbožne ustaške ideologije, čime su, ako su takvima bili, iznevjerili prije svega Kristov nauk pa potom i sve drugo. Ali, možda bi naš autor mogao već s detaljnijim pogovorom čitatelju objasniti svoje ambicije i metodološke postupke kako bi preduprijedio eventualna sumnjičenja za tzv. autorsku sentimentalizaciju hrvatskih i katoličkih stradanja u Drugom svjetskom ratu.

Ostaje neupitno da su ideja i prakticiranje tzv. poraženog i tzv. pobjedničkog totalitarizma u ratu i u prvim godinama nove Jugoslavije odredila naše živote i sudbine. Ma koliko imale sličnosti među sobom, njihove su uloge u Drugom svjetskom ratu već povijesno čvrsto i posve opozitno kontekstuirane, za što ima više razloga. Nitko u svijetu ne optužuje za iste stvari „sile osovine“ i njihove satelite, s jedne strane, i pripadnice i zemlje-slijednice „velike koalicije“, s druge. Kod nas se o tom teškom vremenu ne umije suditi, još uvijek. S velikim žaljenjem se mora konstatirati, naime, kako su balkanski narodi, uključivo hrvatski i katolički puk u Hrvatskoj i BiH, još uvijek nesposobni misliti i svoje „fašističke” i “komunističke” zablude pa i zbog toga ostaju dijelom zarobljenici poraženih ideologija i privrženici neo-totalitarizama. Uostalom, nije li skoro zaboravljeni i kod nas još uvijek „inkriminirani“ Karl Marx prije 150 godina ustvrdio da se zlo ponavlja ili prijeti da se u sličnoj formi ponovi jednom kao tragedija, a drugi put kao farsa? Kao da se s nama poigrala povijest, pa živimo i na početku 21. stoljeća „obrnute tranzicije“, u formalno demokratskom ambijentu sva moguća demokracijska izvitoperenja i juriš u prošlost. Riječju, u demokraturi…

II

Bavim se i kao znanstvenik i javni djelatnik tamnim i sramnim stranama naše prošlosti, upravo mi se pojavila knjiga „Kultura sjećanja“ (Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo, 2011.) koja i nije drugo do nastojanje da se i u regiji jugoistoka Europe ugledamo na Nijemce, kako bismo postali „zdravo društvo“ (E. Fromm). No, tek nakon odgovornog uvida u potresni Karaulin rukopis, uz ambijentalne i metodološke ograde koje sam obrazložio, pristao sam biti autorom Proslova, tek nakon što sam se uvjerio da je autor, kao nitko prije njega, istražio svojevrsni kulturocid nad Bosnom Srebrenom, njezinim svećenstvom i njezinom imovinom. O ovom ili bilo kojem kulturocidu nije nikad bilo, pogotovo nije danas, časno šutjeti. Smješteno u prostor i vrijeme, ovo istraživanje bi moglo potaći slična istraživanja pa i sazrijevanje nama nedostajuće kulture sjećanja u kompleksnijem smislu. Direktno se referirajući na „slaba mjesta“ u rukopisu, sugerirao bih, dakle, kompleksnije dorade onih svećeničkih sudbina iza kojih se vuku nepoznanice ili „repovi“, kako sveukupna stradanja Bosne Srebrene ne bi ostala u sjenci možebitne krivnje pojedinaca koje se sumnjiči da su se ogriješili i o ljudski i o svećenički kodeks. Kako bi se preduprijedile, u konačnici, i moguće nedobronamjerne optužbe za tzv. ustašofiliju.

Odgovorno iščitavajući na stotine teških svećeničkih sudbina, surovo prekinutih u „vremenu smrti“ ili „vremenu suđenja“, dakle tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, ne zaboravljam stradanja drugih od „hrvatske ruke“, ni sve žrtve koje mislimo ako pomislimo na „Jasenovac“, tu najstidniju hrvatsku riječ u povijesti. Sumnjam da ih je zaboravio i fra Marijan Karaula, samo se nije njima bavio. Jer, tek ako ostavimo i posljednju iluziju o tomu što je predstavljao u sustavu koncentracijskih logora Jasenovac, stječemo moralno pravo govoriti i o hrvatskim stradanjima u prošlosti i danas. O Bleiburgu, kao simbolu stradanja, o nedavno otkrivenim jamama po Sloveniji, kao i „križnom putu“, smijemo i moramo govoriti javno i s pijetetom, ako smo u stanju objektivno suditi i o nekim drugim jamama i o nekim drugim stradanjima, primjerice naše pravoslavne ili islamske subraće.

Ne radi se u ovom pristupu o vještačkoj „simetriji zla“, niti o bilo kakvoj poštedi bilo kojeg zločina i zločinca. Dapače. Uostalom, upravo u ovom kontekstu se sam od sebe nametnuo zaključak da je Titovu Jugoslaviju na kraju 20. stoljeća ugušilo isto ono što ju je i činilo totalitarističkom zemljom u vremenu „staljinizacije“ i nasilne „nacionalizacije“. Kao u spomenutoj Marxovoj metafori o tragediji i farsi, i na svom početku i na kraju, Jugoslavija je bila ružna zemlja golog ili pravno-političkog nasilja, bez senzibiliteta za njezinu kulturološku i političku pluralnost. Ono najvrednije do čega se došlo u njezinom razvoju (Ustav SFRJ iz 1974., kako je kazala i Badinterova komisija) nitko neće braniti kako treba i bit će povodom za rat koji je SFRJ otpuhao s političke karte svijeta kao da je nikada nije ni bilo. A bilo je je, itekako, samo je nju trebalo razumjeti i ne temeljiti na monopolu sile, na početku, niti je braniti silom od njezinih građana na kraju.

Osobno preferiram govor o „tamnim stranama“ iz prošlosti i sadašnjosti naroda iz kojeg potječem, o sramoti koja je počinjena u ime kulture kojoj pripadam, o nepravdi koja je drugima nanešena „u hrvatsko ime“. Ali, nisu mi neznane nepravde nanijete Hrvatima i bh. Hrvatima, uključivo stigme kojima su bili izloženi, kao i posljedice prošlih i ovovremenih, posve suvišnih stigmatizacija. Pri čemu mi „naknadna pamet“ govori kako je tzv. komunistički sustav u svojoj staljinističkoj fazi nametnuo političku stigmatizaciju onima i tamo gdje su njegovi pripadnici činili najsurovije ubojstva ili druge vrste političko-pravnog nasilja. Valjda nekako tako čine svi totalitarizmi pa i ovovremeni …

III

Za fra Marijana Karaulu, vrijednoga istraživača „stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu“, kako glasi podnaslov jedne njegove ranije i nezaobilazne knjige („Žrtve i mučenici“, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1999., str. 335), znam odavna, jer ga „bije glas“ nekoga tko se na pristojan način bavi tamnim i sramnim stranama naše recentne povijesti. U omiljenoj disciplini naših naroda i narodnosti zvanoj viktimologija, inače, vlada užasna ostrašćenost, svakojakih se pseudo-istraživanja provelo i potpisalo pseudo-akademskim potpisima, čiji je primarni cilj bio uvećanje broja vlastitih žrtava, a ratne neprijatelje pokazati „barbarima“ i njihove žrtve umanjiti. Tako se umjesto pijeteta prema žrtvama nastavio voditi rat drugim sredstvima, pa je kolega s Filozofskog fakulteta u Beogradu dr. Todor Kuljić itekako u pravu kada govori o „građanskim ratovima sjećanja“. Tim putom se, povrh svega, i došlo do smrti multikulturalnosti u regiji jugoistoka Europe, tako su nastali naši ovovremeni „paralelni svjetovi“.

Sjećanja i nisu prijeko potrebna, otrežnjujuća i relevantna „kritička sjećanja“ ako ne govore o vlastitim žrtvama na osnovi činjenica, ili temeljem njih, pošteno i kritički o onomu što je u ime kulture kojoj pripadamo urađeno drugima. Ideologizacijama sjećanja, odnosno (zlo)uporabama žrtava u političke obračune, provodi se ponižavanje ili „ubijanje“ žrtava i po drugi put. Nevino pobijenima se, dakle, možemo odužiti samo ako iz mrklog mraka prošlosti izvadimo relevantne činjenice o njihovom stradanju, ako svaka žrtva bude poimence upisana u neki časni nekrologij o nečasnim ili nedostojanstvenim vremenima. Pošteni viktimolozi su u ovom pogledu iznimka. Među njima je, dvojbi nema, i fra Marijan Karaula, kojemu je uspjelo progovoriti naglašeno smirenim jezikom o fizičkom i pravno-političkom nasilju nad fratrima Bosne Srebrene tijekom Drugog svjetskog rata i u staljinističkom poraću Titove Jugoslavije.

Svakomu od nevino nastradale subraće vratiti čast upisom u nekrologij i u „knjigu smrti“ bila je i ostala ideja vodilja Karaulinog rukopisa. Bez suvišnog komentara i neutemeljene osude beskrajno ružnih i tužnih ratnih i poslijeratnih vremena, fra Marijan Karaula se odužio tako i svojoj postradaloj katoličkoj subraći, „krivoj“, u pravilu, za „delikt mišljenja“ kao i povijesnoj struci i viktimološkoj znanosti. U konačnici, i katoličkoj, hrvatskoj i bh. kulturi. Autoru je, dakle, objektivnošću i smirenošću uspjelo vratiti „izgubljenu čast“ mnogim postradalima te tako ispuniti kulturološku obvezu prema bratstvu Bosne Srebrene, pa svim time pružiti važan doprinos „crkvenoj povijesti“ kao i novijoj povijesti Bosne i Hercegovine. Tim bi prije bilo potrebito kritički vrednovati one stradalničke sudbine među svećenicima koje, eventualno, prate „repovi“ endehazijskih iluzija i zabluda !

Ocjenjujući jednu Karaulinu raniju važnu knjigu o žrtvama svećenika u Drugom svjetskom ratu i poraću, Ivan Lovrenović ju je nazvao „imenikom“ – imenikom žrtava, jer se – kao i ova nova – bavila poimeničnim ubojstvima i stradanjem svećenika, bogoslova i sjemeništaraca Bosne Srebrene. Nazvao ju je, Ivan, posve smisleno i „nekrologij“ i „martirologij“ u isti mah. Vrijednost tog Karaulinog „imenika“ Lovrenović je vidio i u tomu što on „količinom pojedinačnih tragedija, koje su se zbile po obrascu stradanja cijelog jednog naroda, poziva na ozbiljno, kritičko preispitivanje svih stvarnih uzroka stradanja.“ A oni su zapleteni u povijesna bespuća, ideološke i političke isključivosti kao preteče svim zločinima u stoljeću velikih utopija i nada i još većih posrnuća, kakvo je u osnovi bilo 20. stoljeće. Za Lovrenovića nema dvojbe, likovi Karauline knjige jesu tragični mučenici jednog „ideološkoga divljaštva“, što ne oslobađa od suočavanja s onom drugom istinom da su u taj položaj „zavedeni kao žrtve jednako opake manipulacije, druge vrste.“ Pomislio sam, čitajući ovo Lovrenovićevo upozorenje, kako bi svatko od budućih čitatelja nove Karauline knjige trebao prebrati po vlastitim obiteljskim zabludama i tragedijama, bile one desne ili lijeve provenijencije, posve svejedno. Jer, sudbine koje je fra Marijan Karaula opisao u svojoj knjizi kao da „preko grobova vapiju prema nama, da ih oslobodimo od svakovrsne povijesne i političke laži, zablude i krivotvorine, koja se nad njima nadvija već više od pola stoljeća“, kazao je Ivan Lovrenović. Dakako, to zaslužuju i žrtve posve svježih “ideoloških divljaštava“, ali o njima u Karaulinoj knjizi nije moglo biti govora…

Uz rukopis fra Marijana Karaule „Stradanja Bosne Srebrene u komunizmu“

---

Izvorno objavljeno 17.4.2013