Može li indijska demokracija preživjeti Modijev napad na liberalizam?

Piše: Suvolaxmi Dutta Choudhury

Pobjeda Narendre Modija na izborima u svibnju ove godine donijela mu je drugi mandat na mjestu indijskog premijera. Kampanja je prije svega bila obilježena očitim apeliranjem na hinduistički majoritarizam. Modi se na izborima 2014. kandidirao na platformi koja je obećavala „razvoj za sve“, ali njegova zloćudna politika identiteta bila je odlučujuća za novu pobjedu.

Tijekom svog prvog mandata, Modijeva vlada pokazala je očito nepoštovanje načela liberalizma poput vjerskog pluralizma i zaštite manjina. Porasli su i napadi na akademske slobode, neovisne medije i na manjine. Ono što izgleda kao napuštanje indijskih sekularnih vrijednosti sigurno je itekako doprinijelo ​​Modijevoj premoćnoj pobjedi. Početak njegovog drugog mandata poklopio se s linčovanjem muslimanskog mladića, što je eklatantan primjer vjerskog nasilja. To je jedan od stotina slučajeva zločina mržnje zasnovanih na temelju religijske pripadnosti, kaste ili plemenskog identiteta prijavljenih u posljednjih nekoliko godina. Je li stoga Modijev novi mandat najjasniji znak raskida između liberalizma i indijske demokracije?

Moglo bi se ustvrditi da se demokracija kao ideja u konačnici svodi na volju većine, što uopće ne treba miješati s liberalizmom. Demokracija u najmanju ruku podrazumijeva da izvršna i zakonodavna grana vlasti trebaju biti izabrane, da se stranke smjenjuju na vlasti, da treba postojati opozicija i da se vlast ne miješa u rad oružanih snaga. Podrazumijeva se i da je većina nastala u demokraciji promjenjiva. S tim u vezi, liberalne ideje i institucije osiguravaju da se u društvima s dubokim društvenim rascjepom ‘većinske tendencije’ drže pod kontrolom. Ali one nisu preduvjet za demokraciju. Izrazi poput neliberalne demokracije, izbornog autoritarizma ili većinske demokracije danas su dobro poznati. Vjeruje se da se u praksi primjenjuju u zemljama poput Turske, Mađarske i Rusije, između ostalih. U liberalnim krugovima postoje raširene strepnje da se i Indija pridružila ovom klubu. Da bismo procijenili koliko su takve zabrinutosti opravdane trebali bi započeti odgovorom na pitanje koliko je liberalna demokracija ukorijenjena u Indiji.

Indija je svoj demokratski put započela na prvim općim izborima održanim između 1951. i 1952. godine. Ustav je služio kao svojevrsni vodič, s pažljivo oblikovanim i odabranim liberalnim vrijednostima poput slobode pojedinca, sekularizma, slobode mišljenja, govora, religije i manjinskih prava. Treba napomenuti da liberalizam indijskog ustava nije podržavao klasični liberalni individualizam već je integrirao ideale slobode i jednakosti sa socijalnom pravdom. Složeni sustav s principima razdvajanja ovlasti, neovisnosti sudstva, federalizma, te slobodnih i poštenih izbora nastojao je zaštititi i podržavati liberalnu demokraciju u Indiji. Ovaj okvir liberalnog konstitucionalizma dugo je sprječavao indijsku demokratiju da degenerira u majoritarizam, usprkos povremenim odstupanjima. Iako je indijski politički establishment kontinuirano zakazivao u ispunjavanju svoje ustavne opredijeljenosti za liberalizam, sve do sada nitko s legitimnim političkim mandatom nije otvoreno dovodio u pitanje ovu obavezu. Međutim, liberalna ideja sekularizma trenutno se otvoreno osporava od strane najviših slojeva političke vlasti, dok se u isto vrijeme podrivaju institucije koje bi trebale kontrolirati političku moć.

Svjedočimo li odricanju od opredjeljenja za liberalni konstitucionalizam u Indiji? Za nadati se da nije pređen Rubikon, mada će to bolje znati  buduće generacije. Međutim, postoje određene indikacije i tu se Indija uklapa u širi globalni trend. Radi se o uvjerenju da je izborna demokracija dovoljna sama po sebi, da se demokracija mora osloboditi tereta liberalizma te da je mandat dobiven od naroda dovoljan kao protuteža kritikama neliberalnih ideja i praksi. Erozija demokracije, o kojoj se priča u ostatku svijeta, često otkriva eroziju liberalnih vrijednosti ako se pomnije promatra. Rast protuimigracijskih osjećaja u Europi i Sjedinjenim Državama, želja za zatvaranjem granica i strah od drugih simptomi su lošeg stanja u svijetu. Jedno moguće objašnjenje je da je narasla nova generacija, neokaljana i neuznemirena kolektivnim sjećanjem, kako na fašizam sredinom dvadesetog stoljeća u Europi tako i na ogromno nasilje tijekom podjela na indijskom potkontinentu. Možda je za ovu generaciju liberalizam ideja koja je nadživjela svoju povijesnu ulogu.

Da budem potpuno otvoren, majoritarizam bi mogao preživjeti i unutar granica pravnog i ustavnog sustava bez puno obzira na liberalni pluralizam. A ako bi se pojavila potreba za ‘obračunom’ (po cijenu da zvučim alarmantno), ustav je samo dokument, koji kao takav nije uklesan u kamen. Većina u oba doma parlamenta, a što je moguće s obzirom na Modijev povijesni mandat, omogućila bi izmjene koje odgovaraju volji većine. To je tragedija demokracije lišene liberalizma. Da li će to drugi smatrati prihvatljivim je pitanje namijenjeno liberalima. To je pitanje oko kojeg većinski interesi neće imati puno glavobolje, pogotovo u situaciji u kojoj su oslabljeni glasovi u neovisnim medijima. Uzmimo za primjer izmjenu Zakona o državljanstvu Indije koja je obećana u manifestu stranke BJP ove godine. Promjenama se želi omogućiti vjerski progonjenim nemuslimanima iz susjednih zemalja, koji trenutno žive kao ilegalni imigranti u Indiji, da dobiju državljanstvo. Onda to pogledajte u kontekstu još jednog od obećanja BJP-a, pripreme Nacionalnog registra građana Indije, gdje se radi o nastojanju da se prepoznaju i protjeraju ilegalni imigranti („termiti“ po riječima predsjednika BJP-a Amit Shaha). Očito je protjerivanje rezervirano samo za ilegalne imigrante muslimane. To baca sumnju na svakog muslimanskog građanina Indije koji bi usvajanjem ovog zakona bio pod većim pritiskom od građana hindua da dokaže indijsko državljanstvo.

Stoga je za svako recentno ili buduće odstupanje od liberalnog konstitucionalizma ključno demistificiranje Modijevog mandata iz 2019. Jedno objašnjenje (nazovite ga ciničnim) jest da su ljudi, čini se, izgubili vjeru u liberalizam i da žele dati priliku drugačijim vrijednostima. Drugo objašnjenje bi moglo biti da se Modijev mandat ne bi trebao tumačiti kao odustajanje od liberalizma već kao želja za snažnim vođom koji će energičnije poraditi na nacionalnoj sigurnosti i koji budi strast za nacionalizmom i nacionalnim ponosom. Liberalizam bi mogao biti odgođen do trenutka kada se ostvare nacionalistički prioriteti.

Prije nego što prihvatimo ovo drugo objašnjenje i ponovno se okrenemo samozadovoljnom uvjerenju da su demokracija i liberalni konstitucionalizam bili nedodirljivi tijekom više od 70 godina neovisne Indije, moramo uzeti u obzir činjenicu da se dominantni diskurs nacionalizma promijenio, kao što se promijenio i stav indijske nacije. Nacionalizam u Indiji danas nije nacionalizam gandijevskog pokreta za slobodu. Taj nacionalizam ne drži puno niti do liberalno-svjetovne vizije ustava. Taj nacionalizam je agresivan, razdoran i s ogromnim nepovjerenjem gleda na sekularizam i liberalizam. Kao odgovor na pitanje postavljeno u naslovu: praksa sugerira da liberalizam i demokraciju možemo razdvajati koliko god želimo, ali postavlja se pitanje – što nudimo umjesto liberalizma?


(OpenDemocracy)

Foto: PA Images

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s