Piše: Alessio Colonnelli
Italija je oduvijek bila pod lupom. Toliko ju se kritizira da se ponekad pitate nije li to pomalo pretjerano, ali treba znati da se loše vijesti prodaju bolje nego dobre. To je naravno istina, ali u slučaju Italije to je posebno važno. Nasuprot tome, britanski soft power (meki utjecaj op.prev) štitio je Veliku Britaniju – posebno London i Englesku – od ‘negativnog nadzora’. Zbog Brexita se to, naravno, ubrzano mijenja. Italiji bi bilo bolje da to ima na umu i drži se EU, eura i da razvija svoj meki utjecaj.
Nova vlada (ustoličena početkom rujna, op. prev.) možda će htjeti poraditi na tome i promovirati zemlju u pozitivnom svjetlu. Ne bi smjelo biti više ljubljenja krunica u parlamentu. Potrebna je jasnija vizija mjesta koje Italija zauzima među velikim nacijama. U tom smislu je trenutna kriza vlade (koja je u međuvremenu pala, op. prev.) itekako dobrodošla.
To nije zato da se pozornost skrene s problema s kojima se Italija objektivno suočava (neki problemi su uistinu kronični), poput međunarodnih kriminalnih organizacija sa sjedištem u Italiji ili utaje poreza. Ali istina je i da ove naizgled nepremostive prepreke nisu talijanski ekskluzivitet.
Rješavanje problema iziskuje europsku suradnju. EU kao nadnacionalna institucija osnovana je prije šezdeset godina, s dugoročnim ciljem da države pomažu jedne drugima. Italija je bila jedna od zemalja osnivača Unije. Sada, Velika Britanija napušta EU. Kao što je nedavno ustvrdio Guardianov Martin Kettle, Britanija se sve više doima zatočenikom problema koje je sama stvorila – neobično nalik Italiji. Ove dvije države postale su ‘grozni blizanci’ Europe. Usporedba dvaju zemalja je korisna, ali uvijek nezgodna. Brojke pojašnjavaju o čemu se radi. Odnose se na neke pozitivne trendove u Italiji. Nije da ih mediji kriju – samo ih ne naglašavaju dovoljno iz straha da će ih čitatelji ignorirati.
„Broj kriminalnih djela registriranih u 2017. manji je za više od deset posto u odnosu 2016., dok su se ubojstva gotovo prepolovila u deset godina, sa 611 na 343. Unatoč tome, postoji opći osjećaj nesigurnosti. 31,9% talijanskih obitelji smatra da postoji rizik od kriminalnih aktivnosti tamo gdje žive“, tvrdi izvješće o sigurnosti iz lipnja 2018 provedeno od strane Censisa, uglednog socio-ekonomskog istraživačkog instituta.
Iskreno, slično je u mnogim zemljama Europe, uključujući Njemačku, Francusku i Španjolsku, ali kada se govori o Italiji dobiva posebnu težinu. Italija se nalazi na udaru velikih migracijskih valova iz zemalja opustošenih ratom i nasiljem. Istovremeno, neki poznati političari žele te ljude povezati s društvenim poremećajima, epidemijama i sl. Dakle, vijesti koje nam je donio Censis su dobre i vrijedne širenja dalje.
Dobrih vijesti ima još. Nezaposlenost se smanjila. Ne puno, doduše, ali brojke idu u pravom smjeru – trenutno su malo ispod dvocifrenog broja. Štoviše, Italija je i dalje prilično jaka u izvozu – još jedan pozitivan element – a kako globalnoj srednjoj klasi jača kupovna moć imaju više raspoloživog dohotka za renomirane, kvalitetne proizvode.
Da budemo jasni, i dalje nije sve bajno. U nekim stvarima Italija je još uvijek u donjoj polovici europskih ljestvica, ali npr. više je zaposlenih žena nego prije. Ekonomija nije osobito jaka, što znači da su ugovori o radu na određeno vrijeme sveprisutni, ali to je povećalo mogućnost zaposlenja za žene. Ono što je također utjecalo je kulturološka dimenzija koju vrijedi razmotriti: rastuća i obećavajuća feministička literatura autorica poput Michele Marzano, Michele Murgia, Claudie Torrisi, Igiabe Scego i mnogih drugih. Prisutne su i u tisku (žene čitaju više od muškaraca, a to je posebno istina za Italiju), što omogućuje zanimljiv razvoj događaja u zemlji gdje ispod površine još uvijek dominiraju ultrakonzervativni stavovi. Obezvređivanje žena Italiji nije nikada donijelo ništa dobroga.
Srećom, međunarodni trendovi (globalizacija ima brojne pozitivne aspekte) Italiji ‘posuđuju’ kulturološka pomagala za promjenu iznutra. Očevi koji ostaju kod kuće kako bi pomagali majke koje su zaposlene jedva su vidljivi, ali ipak više ih je nego ranije. Do prije nekoliko godina su podrugljivo zvani mammo, ali ovaj nekada rašireni neologizam već je na odlasku, jer nema više ništa posebno oko očeva koji su primarni staratelji svoje djece. Stefano D’Andrea, poznati dječji pisac, izjavio je tjedniku Io Donna da on “nije mammo nego otac koji mijenja pelene”.
Italija je dakle prilično dinamična, iako se to tako ne doima. Na ljestvici slobode tiska za 2019. godinu nalazi se na 43. mjestu, što je porast za tri mjesta u odnosu na prošlu godinu i devet u odnosu na 2017. Ipak, stotine novinara i dalje riskiraju svoje živote. Na bilo kakav napredak na ovom polju stoga treba gledati s oprezom. Međutim, Italija je nekada na indeksnim mapama medijskih sloboda bila označena zabrinjavajućom crvenom bojom, dok je sada narančasta.
Dodirnuvši se ekonomskih i kulturnih tema, završimo s obaveznom politikom. Italija je imala niz velikih šefova država koji su unosili notu senzibiliteta među svadljive, egocentrične političare i sebične stranke koje sebe stavljaju ispred dobrobiti zemlje (većini Talijana istinski je preko glave svih njih i glasaju, ako to uopće učine, stisnutog nosa). Aktualni predsjednik Sergio Mattarella pokazao se uspješnim u borbi protiv gubljenja vremena u raznoraznim prepirkama i napadima na tisak. Bez njega, u Italiji bi vladao politički kaos.
I za kraj, krajnja desnica je bez pardona izbačena iz vlade. Dobra vijest za sada, ali koliko će potrajati?
Foto: Pixabay
digitalnademokracija.com 