Zabrinjavajući uspon krajnje desnice u Europi – to je poznata tema koju progresivni političari i liberalni mediji često ponavljaju. Nakon referenduma o Brexitu 2016. i pobjede Donalda Trumpa na američkim izborima predviđao se značajan porast podrške nacionalističkim, euroskeptičnim i netolerantnim strankama. Ipak, taj porast nikada nije zaživio.
Nastavi čitati “O opasnom usponu krajnje desnice u Europi” →
Ostavka premijera Marija Draghija otvara scenarij krize i neizvjesnosti
Nastavi čitati “Italija je opet u kaosu” →
Agitacija od vrata do vrata sastavni je dio političkog rada još od uključenja masa u politički život krajem 19. desetljeća, a to ostaje i danas, bez obzira na ekstreman rast medijski posredovane komunikacije. No, u novom medijskom kontekstu, agitacijska se metoda vrlo lako može pretvoriti u učinkovit oblik zastrašivanja i izdavanje licence za linč. A to vrlo dobro zna i pokazuje vođa talijanske Lige, trenutno najpopularnije tamošnje stranke, i bivši ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini. Nastavi čitati “Fašist uvijek zvoni dvaput” →
Piše: Alessio Colonnelli
Italija je oduvijek bila pod lupom. Toliko ju se kritizira da se ponekad pitate nije li to pomalo pretjerano, ali treba znati da se loše vijesti prodaju bolje nego dobre. To je naravno istina, ali u slučaju Italije to je posebno važno. Nasuprot tome, britanski soft power (meki utjecaj op.prev) štitio je Veliku Britaniju – posebno London i Englesku – od ‘negativnog nadzora’. Zbog Brexita se to, naravno, ubrzano mijenja. Italiji bi bilo bolje da to ima na umu i drži se EU, eura i da razvija svoj meki utjecaj. Nastavi čitati “U Italiji nije sve tako crno” →
Koalicija Lige i Pokreta pet zvijezda koja obnaša vlast u Italiji međunarodno je poznata uglavnom po rasističkim migrantskim politikama. Odjeknulo je šire i zatezanje s Europskom komisijom oko visine proračunskog deficita, no tu se tamošnji “suverenisti” nisu pokazali odviše suverenima. Pa onda “brane” granice i “čiste” gradove od jadnih i nemoćnih.
No, nije samo rasizam važna i integralna komponenta njihove politike. Još je jedna nazadna ideologija sastavni dio njihova projekta. Riječ je o međunarodno raširenom pokretu protiv cijepljenja. Tzv. antivakseri diljem svijeta nastoje osporiti obvezno cijepljenje djece zbog navodnih, znanstveno nedokazanih štetnih učinaka, i odluku prepustiti njihovim roditeljima. Gotovo svugdje su prisutni, ali u Italiji njihova pojava i djelovanje zauzimaju jedno od ključnih poprišta političke rasprave.
Riječ je o pokretu koji, kako navodi David Broder u članku u New Statesmanu, uživa prilično visoku potporu u talijanskom društvu. Iako je prisutan već duže, ultimativni politički proboj je doživio 2017. godine kad je ministrica zdravstva iz tadašnje vlade Mattea Renzija, Beatrice Valencin, uvela zakonsku obvezu po kojoj djeca moraju primiti 10 različitih cjepiva. Na tu su se mjeru u predizbornoj kampanju odmah snažno zakačili i Liga i Pokret pet zvijezda. To je cijelom pokretu dalo krila, iako su već ranije polučili snažne učinke: 2017. godine je procijepljenost pala ispod kritičnih 95%, a šest puta je porastao broj oboljelih zbog izostanka cijepljenja te je zabilježeno šest smrtnih slučajeva.
Znanost i elite
Nakon preuzimanja vlasti koalicija nije naprasno ukinula svaku obvezu cijepljenja već je uvela neke kontradiktorne obrasce poput “fleksibilne obveze” dajući pritom roditeljima pravo izbora u slučaju nekih cjepiva. Međutim, novi val oboljenja ih je prisilio na prinudno cijepljenje nekih 800.000 ljudi, što djece što starijih. Dakle, skloni su pravu na izbor dok ih izbor ne demantira. A s druge strane, jača i pokret iz znanstvene zajednice, u prvom redu imunologa, koji nastoje suzbiti popularnost antivakcinacijskog pokreta i podučiti ljude širim društvenim i zdravstvenim implikacijama nedostatne procijepljenosti.
Neki imunolozi su postali i medijske zvijezde, a nezanemariv je i njihov utjecaj na rast svijesti o opasnosti pokreta protiv cijepljenja. No, ključna politička nit sukoba između koalicije i znanstvenika itekako je indikativna za vrijeme u kojem živimo. Osnovni argument koji predstavnici Pokreta pet zvijezda nude protiv cijepljenja je zasnovan na manjku demokratičnosti: oni nam propisuju što ćemo raditi, smatraju obične Talijane nepismenima i elitističke se zgražaju nad nama. A dodatno ih potpiruje i odgovor imunologa koji inzistiraju na tome da znanost naprosto nije demokratična.
Tvrde da, naravno, i znanost može pogriješiti, no stalni nadzor znanstvene zajednice čini te pogreške otklonjivima. Sve to daje povoda Pokretu i ostalim snagama antivakcinacijskog bloka da se navodno osjećaju autentičnim demokratima. No tu su itekako pobrkali lončiće. Naprosto su demokratsko preispitivanje ekonomije, kao navodne znanosti koja legitimira postojeći ekonomski i društveni poredak, proširili na šire znanstveno područje koje nije podložno takvom tipu sumnje.
Ili točnije: nisu ga proširili već u velikoj mjeri i zamijenili. Naime, pokret svoju popularnost prvenstveno zasniva na tome što ljudi uočavaju raskorak između onoga što im ekonomski analitičari govore i društvene stvarnosti koju žive. Kad ne postoji politička snaga koja može taj raskorak odstraniti, onda ga se pomiče u druge sfere, lakše zapaljive. I s potencijalno katastrofalnim učincima po zdravlje ljudi.
(Bilten)
Ilustracija: Sergiy Maidukov
Naviknuti smo na priču o globalizaciji i ekonomiji, na priču kako i jedna i druga utječu na naše navike, potrebe i kulturu. Međutim, rijetko mislimo o ekonomiji i kulturi kao o dva elementa koji se međusobno prožimaju. U Googleu sam pretražila pojam “kulturna industrija” i našla sljedeću definiciju: “Pojam kulturne industrije skovan je da bi opisao ‘tvornicu’ za proizvodnju standardiziranih kulturnih djela – filmova, radio programa, časopisa i sl. koji se koriste za manipuliranje i pasiviziranje širokih narodnih masa. Konzumacija jednostavnih užitaka popularne kulture koji su nam na raspolaganju zahvaljujući masovnim medijima ljude prave poslušnim i zadovoljnim, bez obzira na to koliko su teške njihove ekonomske okolnosti”.
Ne treba niti spominjati koliko je kultura je korisna. Možda smo toliko naviknuti da je smatramo važnom a da je uopće ne vidimo kao nešto što se može iskoristiti. Međutim, ovakva uporaba kulture postoji i ona je rasprostranjena, što potvrđuje i definicija kulturne industrije. Ne mislim pri tome na razinu pismenosti u nekoj državi ili na određena istraživanja. Kultura je politički i diplomatski alat, često podcijenjen kada o njoj mislimo na taj način.
Primjera radi, evo dvije zemlje koji nisu zanemarile ovaj “sekundarni” aspekt kulture: SAD i Japan. Kultura se manifestira na različite načine, a ono što su te dvije zemlje izabrale strogo je povezano s njihovom poviješću i običajima. U Japanu je strip poznat kao Manga postao najvažniji medij kroz koji se promiče novi koncept japanske vojske. U ovoj zemlji se raspravlja o ustavnim promjenama koje bi dovele do jačanja vojne sile. S obzirom na japansku povijest, glavni problem je uvjeriti javno mnijenje da bi se jačanje vojske isključivo koristilo u obrambene svrhe. Da bi se postigli ovaj cilj, japansko Ministarstvo obrane i Ministarstvo kulture rade zajedno na medijskoj kampanji, koristeći Mangu i japanski crtić “Anime” kako bi japansku vojsku prikazali u dobrom svjetlu. U tu svrhu koriste se svijetle boje i likovi koji u japanskome naroda izazivaju pozitivne osjećaje. S druge strane, SAD koristi bejzbol kao alat koristan za vanjske odnose. Barack Obama posjetio je Kubu nakon nekoliko desetljeća zamrznutih odnosa između dviju zemalja, a prvi korak u poboljšanju odnosa bio je organizirati bejzbol utakmicu, baš kao što se dogodilo i 2002. kada je bivši predsjednik Carter bio u posjetu.
Japan i SAD naravno nisu jedine zemlje koje kulturu koriste kao instrument za širenje političkih pogleda ili projekata. U Italiji, primjerice, premijer Renzi želi osamnaestogodišnjacima dati tzv. “kulturni bonus” od 500 eura, koji bi bio utrošen na knjige, kazališta, muzeje, koncerte i druga kulturna događanja. Jedini preduvjet? Ljudi moraju glasati na izborima kako bi dobili taj bonus.
Je li u redu dobivati novčanu pomoć koja kulturu čini pristupačnijom? Ja mislim da jeste, barem dok tu pomoć koristimo za osobno kulturno usavršavanje i dok učimo kako birati informacije između onih koje su nam na raspolaganju.
Chiara Merlino, The Global Panorama
digitalnademokracija.com