Studirati u Sarajevu

Piše: Edin Smailović

Studentski dom

Oktobar je. Miholjsko ljeto. Prozor naše sobe gleda na naselje Vojničko polje. Bezbrižni smo. Zalegli smo na krevete. Glumac pali cigaru i odvrće cd plejer. Ubrzo se čuje ,,Balkane moj“ od Azre. Bila je to kompilacija Azrinih hitova kupljena na ogromnoj divljoj pijaci na Stupu. Sjećam se da sam posljednje pare dao za nju. Briga me, pomislio sam, imam bon za večeru.

Ne osjećamo koliko brzo protiče vrijeme dok posmatramo zgrade i kuće. Nema nijedne čitave fasade, ali nastupio je 21. vijek, stao je rat, ne puca se i svi su puni optimizma.

„Lutka od krvi bez trunke ideje, ubice na cesti“, čuje se Džoni iz prošlog vijeka i prošle države. Sumrak se polako hvata. Neko u dvorištu svira gitaru i veoma loše skida glas Milana Mladenovića.

Odnekuda dolazi i miris marihuane. Uskoro se čuje ezan. Vrijeme je za akšam namaz.

Različiti svjetovi defiluju hodnicima studenjaka. Vrijeme je večere i svi ti svjetovi se ujedinjuju u redovima za večeru.

Noć je već potpuno tamna.

,,Ne traži je sine“ pjevaju neki pijani glasovi. Sinan Sakić i Nervozni poštar su narodnjaci sa najboljom reputacijom u domu.

Uz njih se slave položeni ispiti, uz njih se utapa tuga ako ste pali ispit, ako vas je prevarila djevojka, ili vas ubila nostalgija za kućom.

Ostali obično ubijaju vrijeme po sobama. Neki gledaju tv, neki pokušavaju da uče, bezuspješno.

Tu noć nas desetak u dvokrevetnoj sobi pretresamo iz dokonluka razne teme. Sa nama su i Sudanac Muhamed Mavija, budući doktor. Kaže da se u Sudanu ratuje od kad zna za sebe, valjda eto mi na Balkanu zbog toga trebamo biti srećni.

„Nestalo nam je kafe“—oglasi se neko u sitne sate. To je značilo da neko mora ustati i probuditi onog ko sigurno ima zalihe kafe. To bar nikada nije bio problem, dobrovoljaca nije falilo.

Mora da je već 3 ili 4 ujutro. Vučem se ka sobi. Druga ili treća soba do moje – par vodi ljubav toliko glasno da se čuju do recepcije. Ali briga ih, ionako svi spavaju osim nas rijetkih noćnih ptica, a oni na recepciji su toliko uneseni u igranje remija da ih ništa drugo ne zanima.

Bacam se na krevet i čini mi se da uvijek zaspim prije nego što spustim glavu na jastuk.

U neko doba prolazi prvi tramvaj.

Počeo je ili se završio još jedan studentski dan, početak i završetak su se u našim dinamičnim životima razlikovali po tome da li tada učite ili živite“.

Stavio sam jastuk na glavu i nastavio da spavam.

Nisam imao prebijene pare u džepu, ali sam zato imao švercovane bonove za ručak.

Iz vizure jednog studenta dovoljno za sreću.

 

Tramvaj

Tramvaji ofarbani u jarke i drečave boje. Kao da je neko htio namjerno da na silu unese malo svjetla u poslijeratno sivilo. Kažu da su svi ti tramvaji došli kao donacija iz raznih zemalja svijeta.

Od jutra bi se rijeke ljudi slivale na tramvajske stanice.

Nakon što bi smo se propisno nagurali u tramvaj, uslijedilo bi naglo kretanje zbog kojeg bi se putnici koji stoje vinuli ritmično kao tribine na Koševu tokom derbija.

„Vidiš kako si debela, ne možeš se zaobići“—dobacio je neko punijoj ženi. „Hajde provuci se kad si tako mršav, hajde ne boj se neću te udaviti“—odgovara ona.

Mršavi čovjek se provlači ispod ženine ogromne debele ruke. Putnici upućuju glasan aplauz.

Na početku studija svi su ozbiljni. To je značilo da sam kao i svak ozbiljan kupio studentski kupon za koji sam uredno predao fotografiju na kojoj sam smrtno ozbiljan.

Ali ono što ukapiraš nakon prvih mjesec dana je da se plaćanje studentskog kupona jednostavno ne uklapa u anarhistički studentski život.

Ova odluka je značila živjeti opasno, to jest, sretati se sa revizorima, noćnom morom svakog studenta u Sarajevu. To je značilo da se morate dobro spremiti za borbu sa istim. Prepoznati ih, obično idu u paru i nose crne kožne jakne. Ali ako bi vam se ipak dogodilo da vas uhvate morali ste imati dobro uvježbanu priču koja bi uvijek išla ovako:

„Imaš kartu? Nemam.

Zašto nemaš? Nemam.

Imaš ličnu? Nemam.

I do unedogled nemam.

Doduše bilo je i komičnih momenata: „Pa jarane kad ćeš kupit’ kartu?

Čim diplomiram.

A to govoriš evo četiri godine“

I naravno, nikada se ne sekirajte ako kojim slučajem zakasnite na tramvaj.

Kažu da je nekada davno anonimni sarajevski mudrac, a izreka se prenosi s koljena na koljeno, rekao da u Sarajevu nikada ne treba trčati za tramvajima i djevojkama.

Prvi nailazi svakih pet minuta, a drugu imaš na svakom uglu. Ne bih se složio sa njim da se do ovog drugog dolazilo tako lako kao do prvog.

Ali eto, izreka je preživjela, kao i tramvaj koji i dalje vozi.

 

Studentski bife

Najvažnije mjesto u socrealističkoj zgradi Filozofskog fakulteta je bio bife. Bila je to jedna ružna, uvijek zadimljena prostorija za koju ste skretali prije studentske službe a onda se u nekoliko stepenika nalazili za jednim od stolova.

Uvijek prljavi stolnjaci, ispijene šolje kafe, sarajevska drina i puna piksla opušaka.

I naravno priča, priča i iznova priča. O tome da je nemoguće položiti Stari vijek, da se pedagogija da prepisati, da je engleski formalnost.

Hajde da ti gledam u šolju, kaže koleginica. Znaš li da nam je koleginica postala Jehovin svedok? —pita.

Bolje to nego da navija za Sarajevo—nadovezuje se neki glas od drugog stola.

U bifeu smo sigurno gubili sate i sate. Naručiti kafu i cijediti je satima, to je bila aktivnost koju smo doveli do perfekcije.

A ljude koji besposlenost maskiraju studiranjem slobodno vrijeme čini majstorima priče. Koliko smo samo puta postavljali igru Mančestera kao da smo u najmanju ruku najbliži savjetnici njihovog trenera. Dotakli bi se i Homeinija i Vijetnama, Čečena, Palestinaca…

Ljudi koji su se nekako trudili biti neko drugi, obučeni u hipi fazonu, ili kao da su sada stigli avionom sa Bliskog istoka, ljudi koji su se silno trudili ubijediti da su baš to što su obukli.

A zatim su negdje na pola mog studiranja premjestili bife. Bio je to manji prostor tik do ulaza u fakultetsku zgradu, ali upola manje.

Neko se očigledno trudio da unese malo sreće u unutrašnje sivilo, ali bojim se da je od toga ispala samo prostorija drečavih boja koja je jednostavno štrčala.

Ubačen je i novi, moderniji inventar i aparat za kafu.

Kao da je taj prostor ubio i ono malo buntovništva i boemštine koje su studenti filozofskog gajili. Kao da im se htjelo poručiti da nastupa surovi kapitalistički svijet u kojem nema mjesta ničem ličnom, sve mora prosto biti uniformisano.

Tako su i ti studenti počeli ličiti svi jedni na druge. Jebeš stav, važno je samo položiti ispit.

Ubijeni duh se izgubio i ostao da lebdi u onoj zadimljenoj kultnoj prostoriji.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s